Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Vječni Berlinski zid

Objavljeno prije

na

Jedan od glavnih protagonista u najnovijem romanu poznatog američkog pisca Džonatana Frenzena (prevedenog kod nas pod naslovom Pjuriti) upoređuje funkcionisanje Interneta sa nekadašnjim sistemom “naučnog socijalizma” u Istočnoj Njemačkoj. Naizgled paradoksalno, današnje budno oko Gugla, Fejsbuka i Tvitera nije ništa manje pogubno po koncept lične slobode i integriteta ličnosti nego nekadašnje budno oko Štazija.

Štazi nije dozvoljavao pojedincima mogućnost da se samo-definišu. Po tom pitanju, suštinski gledano, pozicija podržavaoca režima koji je sjedio u Centralnom komitetu i disidenta koji je sjedio u okružnom zatvoru se svodila na isto. Postojala je razlika u kvalitetu životnog standarda, ali ne i u njegovoj ontološkoj osnovi. U sistemu Štazija nije postojao ,,treći put”. Osim, naravno, smrti ili bjekstva na Zapad.

Po mom mišljenju, situacija sa Internetom danas je mnogo gora. Ne postoji više ,,Zapad” na koji bismo mogli pobjeći. Čak iako nismo prisutni na društvenim mrežama, narativ koji se tamo od strane drugih artikuliše i formira o nama određuje koordinate naše lične slobode. Mi se možemo pretvarati da taj narativ ne postoji, ali to nas neće spasiti od njegovih posljedica. Kao i slučaju lakanovskog nesvjesnog, pismo će uvijek stići na svoju konačnu destinaciju. A, ako u tom narativu počnemo da učestvujemo, da ga, na primjer, ispravljamo ili usmjeravamo na neki drugi način, time samo priznajemo činjenicu sopstvenog zatočeništva, kao i to da ne vjerujemo u mogućnost izlaza. Ni sama smrt ne stavlja tačku na tumačenja i preispitivanja jer sve što je ikada postavljeno na Internet, tamo zauvijek i ostaje. Ništa se ne zaboravlja i ništa ne nestaje. Kao da su arhivi Štazija postali beskonačni.

Još veći problem nastaje kada se ovakav pristup primijeni na međunarodne odnose. Mir u svijetu se još od Vestfalskog mirovnog ugovora iz 1648. godine temelji na priznanju ravnopravnosti među suverenim državama: bilo da je država velika ili mala, ovog ili onog političkog uređenja, suverenost nad teritorijom koja joj pripada ne smije biti dovedena u pitanje. Nemiješanje u unutrašnje odnose je princip na kome je zasnovan cijeli sistem Ujedinjenih nacija. Međutim, poslije kolapsa sovjetskog protivnika, u trijumfalnim zapadnim političkim i vojnim krugovima zavladala je ideja da suverenost nekoj državi nije data sama po sebi tj. zato što je ta država priznata od strane međunarodne zajednice i predstavljena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija nego da suverenost mora biti zaslužena.

Ove ,,zasluge” se definišu na razne načine, ali se svode na to da država mora biti ,,minimalno pravična” prema svojim građanima. Ako nije ,,minimalno pravična”, onda nije ni potpuno suverena, te zbog toga može (i mora) biti podložna smjenama režima kroz tzv. obojene revolucije ili, pak, kroz direktne vojne intervencije. Da je ova teorija uveliko postala praksa, uvjerile su se mnoge političke elite širom svijeta, od Latinske Amerike do Centralne Azije.

Međutim, Gordijev čvor nastaje kada se uvidi da postoje različite verzije ,,minimalne pravičnosti”. I dok je dosta lako odbaciti kritiku neoliberalizma od strane na primjer Talibana, stvari postaju mnogo složenije kada kritika dolazi iz krugova britanskih konzervativaca, ruskih evroazijaca, kineskih konfučijanaca ili balkanskih marksista. Svaka od ovih ideologija definiše pravičnost i nepravičnost na sebi svojstven način. Treba li onda supersoničnim raketama i bombama od 10 tona utjerivati neoliberalnu ,,minimalnu pravičnost”? Upravo to je politika koja je dovela do miliona ljudskih žrtava u posljednjih dvadesetak godina. Treba li sada da dovede do nuklearnog rata i do milijardi unesrećenih i uništenih života?

Postoji šansa da će se, ipak, pronaći neki stabilniji, globalni modus vivendi između različitih društvenih sistema i kultura nego što je to do sada bio slučaj. Međutim, takođe postoji vjerovatnoća da se snage koje teže monolitnoj dominaciji, a koje konceptualno i logistički stoje iza razvoja Interneta i društvenih mreža, ne mogu više zaustaviti. Kao nekada Štazi, one igraju na sve ili ništa. Njihovo ,,sve” znači vječni Berlinski zid.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Pouke obavještajke

Objavljeno prije

na

Bivša tajna agentica,  Amarilis Foks,   je 2019. objavila  memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige

 

Amarilis Foks je iznenadila CIA-u. Ova bivša tajna agentica je u oktobru 2019.objavila svoje memoare Život na tajnom zadatku:Odrastanje u CIA, a da nije sačekala zvanično odobrenje nadležnogresora. Time je obradovala sve one koji principijelno ne vole državnu cenzuru, ali je možda sebe osudila na gubitak profita od prodaje knjige. Upravo se to prije četiri decenije desilo njenom kolegi Frenku Snepu zbog obavljivanja knjige o angažovanju CIA u Vijetnamu. Vrhovni sud SAD-a je tada donio odluku da je Snep izazvao “nenadoknadivu štetu“zbog iznošenja u javnost određenih informacija i primorao ga da sav profit (300,000 dolara) uplati u budžet CIA.

Još nije poznato kakav će epilog biti u slučaju Foks, ali je jasno da ona uopšte ne haje. Po medijskim navodima, ona je već prodala prava za serijsku obradu knjigeteleviziji Apple. Možda je razlog njenog samopouzdanog ponašanja i to što se prije dvije godine udala za unuka Roberta Kenedija, najpoznatijeg brata američkog predsjednika Džona F. Kenedija, pripadnika jedne od najmoćnijih porodica na američkoj političkoj sceni.

Po mom mišljenju, u knjizi nema nekih do sada javnosti nepoznatih operativnih podataka zbog kojih bi CIA trebala da bude posebno zabrinuta. Kao i mnogi drugi, Foks je bila zavrbovana od strane CIA još dok je bila studentkinja postdiplomskih studija na univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu. Imala je svega 22 godine. Kratko vrijeme je provela kao analitičarka povjerljivih podataka o islamističkim terorističkim organizacijama, a onda je, po sopstvenoj želji, prebačena u operativce. Poslije višemjesečne pripreme na tzv. Farmi gdje se budući operativci uče praksi obavještajnog rada, upućena je na tajni zadatak u inostranstvo. Zadatak je zahtijevao kreiranje lažnog identiteta i lažne profesije nevezane za američku diplomatsku službu. To joj je omogućilo veću slobodu djelovanja, ali je bilo i mnogo opasnije zbog toga što nije posjedovala diplomatski imunitet u slučaju mogućeg razotkrivanja.

Lažni identitet koji je kreirala Foks je bila trgovina umjetninama koja se na globalnom nivou često prepliće sa trgovinom oružjem. Da bi zamela sve veze sa SAD, Foks se preselila u Šangaj i tamo registrovala svoju kompaniju. Poslije nekog vremena, konačno se upoznala sa trgovcem oružjem(porijeklom iz Mađarske) koji joj je pomogao da uspostavi kontakt sa islamističkim organizacijama u Pakistanu. U pakistanskom gradu Karačiju se dešava i najdramatičniji događaj u knjizi. Foks uspjeva da nagovori lidera jedne terorističke organizacije da odustane od namjere da detonira radioaktivnu bombu na gradskom trgu. Tu dolazi do izražaja i glavna pouka knjige.Ona se tiče pristupa koji je doveo do konačnog uspjeha misije.

Naime, Foks tvrdi da CIA pristupa borbi protiv terorizma na pogrešan način koji situaciju čini još gorom nego što ona jeste.Umjesto da pokuša da razumije drugu stranui da shvati njihovu motivaciju, CIA koristi brutalnu silu. Za nju je druga strana samo običan cilj za likvidaciju. To kao da nisu ljudi, što više ubijenih, to bolje. Međutim, zaključak do kojeg je kroz svoje iskustvo obavještajnog rada došla Foks je da primjena sile može da zaustavi na neko vrijeme, ali ne i da potpuno iskorijeni neprijateljstvo. Ubijene zamijenjuju u stroju njihovi bliski. Krug smrti se samo širi. Mir postaje sve manje i manje moguć.

Glavni razlog za to je da, kako kaže Foks, “svi za sebe vjeruju da su dobri momci, a oni to i jesu,iz sopstvene perspektive“. Drugim riječima, sukobi se ne mogu umiriti i prevazići nadjačavanjem, nego samo kroz priznanje jednakog statusa drugoj strani i uspostavljanjem povjerenja. Tako je Foks došla do uspjeha u Karačiju. Kao u poznatoj optičkoj iluziji, dva lica, koja na prvi pogled izgledaju suprostavljeno, su ustvari dio jedne te iste vaze. Stvari koje nas zbližavaju ima mnogo više od onih koje nas dijele.

Nažalost, nedavno ubistvo iranskog generala Solejmanija pokazuje da CIA iz knjige svoje bivše agentice nije izvukla ama baš nikakvu pouku.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Oči u oči sa 2020-tom

Objavljeno prije

na

Vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može  se suprostaviti snazi harizme nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo, a desničarski ekstremi postaju normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože

 

Džonson, Netanjahu, Tramp. Već je izvjesno da će političke sudbine ova tri nacionalistička lidera obilježiti narednu godinu. Ukoliko uspiju da opstanu na svojim liderskim pozicijama i izvedu ono što su naumili, svijet će idućeg decembra izgledati mnogo drugačije nego što izgleda danas. Stihija političke i ekonomske fragmentacije koju su stavili u pogon će onda skoro sigurno dostići rušilačke razmjere.

Vrlo je moguće da će biti i nasilnih sukoba, vjerovatno na Bliskom Istoku, mada ni otvaranje novih/starihkriznih žarišta u Istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji ne bi trebalo potpuno zanemariti. Jasno je da se vladajuća euroatlanska tehnokratska elita, ogrezla u korupciji i licemjerju, ne može suprostaviti snazi harizme ovih nacional-populista. Političke središnjice više nema, brod mejnstrima je potonuo (to i nije bio neki brod), a desničarski ekstremi sve više postaju nova normala svakodnevnice. Širi se krug očajnih koji kompenzaciju svoje bijede pronalaze u napadima na podjednako očajne, samo druge nacije, jezika, religije ili boje kože.

Nije, naravno, slučaj da elita neoliberalnog establišmenta ne nudi neku alternativu. Globalni liberalni mediji na primjer propagiraju novi međunarodni ekonomski pristup zasnovan na smanjenju upotrebe fosilnih goriva i ekologizmu. Njihov simbol je švedska aktivistkinja Greta Tunberg. Je li se iko iznenadio što je časopis Tajm odabrao upravo nju da bude ličnost godine? Tramp je odmah pokušao da cijeli postupak ismije na tviteru jer dobro zna ko su mu glavni ideološki neprijatelji. Međutim, životni stil Tunberg se toliko razlikuje od „širokih narodnih masa“ da ona teško može da ih prevrbuje od nacional-populista, a upravo o tome se ovdje radi. Bivšim radnicima i radnicama propalih krupnih industrijskih sistema i na Zapadu i na Istoku električna vozila i vjetroelektrane ne izgledaju kao rješenje životnih problema. Oni griješe što ne brinu o klimatskim promjenama, ali njihov glas ide za onog ko im obećava posao ili povećanje plata i penzija. To je naravno šarena laž. Džonson, Netanjahu i Tramp samo imaju uvjerljiviji marketing.

A gdje je u sadašnjem trenutku „treći put“? Ima li ga uopšte ili nam ostaje, nažalost, jedino odluka između lošeg i goreg? Evropski pokret DIEM25, osnovan od strane Janisa Varufakisa i Srećka Horvata, koji mnogi vezuju upravo za ovakav politički pristup, nedavno je donio većinsku odluku da na britanskim parlamentarnim izborima pomogne kampanju laburista. Svi sada znamo da ta priča nije imala srećan kraj. Očigledno je da DIEM25 mora osmišljavati štošta novo i drugačije. Varufakis je ove godine postao poslanik u parlamentu Grčke. Iako tvrdi da nije digao ruke od opšte-evropskog projekta, nacionalni parlament je, po prirodi stvari, okrenut ostvarivanju nacionalnih interesa. Kako će Varufakis djelovati u slučaju da interesi Grčke budu u konfliktu sa interesima DIEM25? To nije nimalo naivna etička dilema.

Po mom mišljenju, to znači da oni koji žele da radikalno mijenjaju postojeći globalni sistem moraju formirati i sopstveneglobalne političke strukture. To i jeste bio smisao Marksove i Engelsove Internacionale. Ipak, najobuhvatniju razradu je ova ideja imala za vrijeme trajanje lenjinovske Treće Internacionale (1919-1943), mnogo poznatije pod imenom Kominterna. Kao neka vrsta „crvene paučine“, Kominterna je pokrivala cijeli svijet i njeni članovi i operativci su dali nemjerljivi doprinost razvoju ljevičarske misle i uspjehu ljevičarskih režima. Prije desetak godina, tadašnji predsjednik Venecuele Ugo Čavez je promovisao ideju formiranja Pete Internacionale (poslije neuspješne Četvrte Internacionale koju je formirao Trocki kao međunarodnu kontru Staljinu). Bilo je tada dosta novca od nafte i međunarodna situacija je bila naklonjenija, ali nije mnogo urađeno na povezivanju. Sada, geopolitički gledano, Latinska Amerika nema političkih i ekonomskih kapaciteta da predvodi taj proces. U Venecueli Maduro možda broji posljednje dane na vlasti, a Morales je u Boliviji jedva izvukao živu glavu. Potrebna je moćna država kao sponzor, a takve nema na vidiku.

Može li nas 2020. iznenaditi? Može ako podbace Džonson, Netanjahu i Tramp.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

„Jogurt revolucija“ u Americi?

Objavljeno prije

na

Suština  duboke krize američkog političkog sistema je vezana za Trampov pokušaj da od oligarhijskog sistema napravi monarhistički. Iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinacne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Najgore za stabilnost države će biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa

 

Da li je paradoksalno govoriti o pravilima vlasti?Svakodnevna politička dešavanja ukazuju na to da svaka vlast krši pravila koja je obavezna da primijenjujeako se kose sa interesima vlastodržaca. Ključno pravilo vlasti je izgleda da vlast nema drugih pravila osim sopstvenog opstanka. Postoje, međutim, dvije osnovne strukture vlasti: monarhističko-feudalna i oligarhijska. Svaka od ovih struktura ima svoja pravila. Ono što dovodi do sticanja i gubljenja vlasti u monarhističkim i oligarhijskim sistemima nije isto. U knjizi Stepenice na nebo dvoje ruskih publicista Mihail Hazin i Sergej Šeglov detaljno opisujuove različite prakse. Slični zaključci se mogu naći i u knjizi američkog profesora Džefrija Pfefera Moć: zašto je neki ljudi imaju, a neki ne.

Uopšteno govoreći, monarhistički politički sistemi su rasprostranjeni na prostoru kontinentalne Evroazije (Rusija, Kina, možemo ubrojiti i Crnu Goru), dok su oligarhijski bliži zapadnoj Evropi, posebno Velikoj Britaniji, i SAD-u. U monarhističkom sistemu (kao što mu i samo ime kaže) jedna osoba na vrhu donosi sve ključne odluke, a najvažnija stvar za političko napredovanje je biti pozitivno ocijenjen od strane te osobe. Vezanost za osobu na vrhu mnogo je važnija od privrženosti bilo kakvoj tradiciji ili ideologiji. Međutim, ovakva struktura nije dugoročno stabilna. Vrhovni lider je, kao i svi ljudi, smrtan, pa uvijek ostaje otvoreno pitanje nasljednika.Po pravilima sistema, nasljednik će dovesti svoje, vrlo vjerovatno, potpuno nove ljude. Zbog toga Hazin i Šeglov pišu da oni kojidrže privilegovane položaje u monarhističkom sistemu stalno imaju na umu narodnu poslovicu„na vrijeme izdati znači pravilno predvidjeti.“ Ne sumnjam da upravo ova sintagma trenutno muči mnoge u DPS-u.

U oligarhijskom sistemu, postoji nekoliko centara moći koji dijele istu tradiciju, ideologiju ili sistem vrijednosti. Zbog toga se u oligarhijskom političkom sistemu može napredovati i bez posebne privrženosti jednoj osobi.  Postoji, međutim, i ovdje jedno važno pravilo. Slabiji centri moći formiraju koalicije između sebe da bi se suprostavili onom centru koji je u datom trenutku najjači. Zbog toga je oligarhijski sistem mnogo fleksibilniji i izdržljiviji nego monarhistički. Nijedan vlastodržac nije dovoljno jak da iza sebe ostavi potop. Inače, Velika Britanija je uvela oligarhijski pristup i kao okosnicu svoje geopolitike. Vjekovima je pravila koalicije sa slabijim silama na evropskom kontinentu kako bi matirala onu koja je bila najjača. Možda najupečatljiviji primjer je koalicija sa Francuskom i Rusijom protiv Njemačke uoči Prvog svjetskog rata.

Po mom mišljenju, suština postojeće duboke i ozbiljne krize američkog političkog sistema je vezana za pokušaj predsjednika Donalda Trampa da od oligarhijskog političkog sistema napravi monarhistički. Iz toga proizilazi Trampova opsesija oko lojalnosti svojih saradnika. To objašnjava i činjenicu učestalih otpuštanja ili ostavki.Tramp se konzistentno ponaša kao monarh. I naravno promoviše samo one za koje misli da su njemu lično apsolutno odani. Nije teško zamisliti da u Bijeloj kući vlada atmosfera neprestanog straha oko trajanja na određenoj funkciji. Vladajuća američka politička klasa nije navikla na ovakav odnos. Zbog toga pripadnici oligarhijskog Establišmenta koji kontrolišu američku medijsku scenu stalno Trampu spočitavaju rušenje tradicionalnih političkih vrijednosti, kako u spoljnoj tako i u unutrašnjoj politici. Trampa nije briga za elitni konsensus. Za sebe misli „država, to sam ja“.

Istorijsko iskustvo govori da će Tramp doživjeti neuspjeh. Nijedan pojedinac, makako harizmatičan on bio, ne može uspjeti protiv udruženih oligarhijskih grupa. Tramp preko tvitera i čestih političkih mitinga pokušava da uspostavi direktnu emotivnu vezu sa običnim stanovništvom. Kao i Ronald Regan, i on pokazuje odlike čovjeka od „teflona“. Nijedan skandal se ne lijepi dovoljno dugo da ga sruši. Skandal oko Ukrajine je, međutim, samo vrh ledenog brijega. Mislim da oligarhija sprema mnogo ozbiljnije stvari za prvu polovinu iduće godine, a posebno ljetnje mjesece. Najgore za stabilnost državeće biti ako se, kao kontraudar, Tramp odluči za model miloševićevske „jogurt revolucije“ protiv Kongresa.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo