Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Vječni Berlinski zid

Objavljeno prije

na

Jedan od glavnih protagonista u najnovijem romanu poznatog američkog pisca Džonatana Frenzena (prevedenog kod nas pod naslovom Pjuriti) upoređuje funkcionisanje Interneta sa nekadašnjim sistemom “naučnog socijalizma” u Istočnoj Njemačkoj. Naizgled paradoksalno, današnje budno oko Gugla, Fejsbuka i Tvitera nije ništa manje pogubno po koncept lične slobode i integriteta ličnosti nego nekadašnje budno oko Štazija.

Štazi nije dozvoljavao pojedincima mogućnost da se samo-definišu. Po tom pitanju, suštinski gledano, pozicija podržavaoca režima koji je sjedio u Centralnom komitetu i disidenta koji je sjedio u okružnom zatvoru se svodila na isto. Postojala je razlika u kvalitetu životnog standarda, ali ne i u njegovoj ontološkoj osnovi. U sistemu Štazija nije postojao ,,treći put”. Osim, naravno, smrti ili bjekstva na Zapad.

Po mom mišljenju, situacija sa Internetom danas je mnogo gora. Ne postoji više ,,Zapad” na koji bismo mogli pobjeći. Čak iako nismo prisutni na društvenim mrežama, narativ koji se tamo od strane drugih artikuliše i formira o nama određuje koordinate naše lične slobode. Mi se možemo pretvarati da taj narativ ne postoji, ali to nas neće spasiti od njegovih posljedica. Kao i slučaju lakanovskog nesvjesnog, pismo će uvijek stići na svoju konačnu destinaciju. A, ako u tom narativu počnemo da učestvujemo, da ga, na primjer, ispravljamo ili usmjeravamo na neki drugi način, time samo priznajemo činjenicu sopstvenog zatočeništva, kao i to da ne vjerujemo u mogućnost izlaza. Ni sama smrt ne stavlja tačku na tumačenja i preispitivanja jer sve što je ikada postavljeno na Internet, tamo zauvijek i ostaje. Ništa se ne zaboravlja i ništa ne nestaje. Kao da su arhivi Štazija postali beskonačni.

Još veći problem nastaje kada se ovakav pristup primijeni na međunarodne odnose. Mir u svijetu se još od Vestfalskog mirovnog ugovora iz 1648. godine temelji na priznanju ravnopravnosti među suverenim državama: bilo da je država velika ili mala, ovog ili onog političkog uređenja, suverenost nad teritorijom koja joj pripada ne smije biti dovedena u pitanje. Nemiješanje u unutrašnje odnose je princip na kome je zasnovan cijeli sistem Ujedinjenih nacija. Međutim, poslije kolapsa sovjetskog protivnika, u trijumfalnim zapadnim političkim i vojnim krugovima zavladala je ideja da suverenost nekoj državi nije data sama po sebi tj. zato što je ta država priznata od strane međunarodne zajednice i predstavljena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija nego da suverenost mora biti zaslužena.

Ove ,,zasluge” se definišu na razne načine, ali se svode na to da država mora biti ,,minimalno pravična” prema svojim građanima. Ako nije ,,minimalno pravična”, onda nije ni potpuno suverena, te zbog toga može (i mora) biti podložna smjenama režima kroz tzv. obojene revolucije ili, pak, kroz direktne vojne intervencije. Da je ova teorija uveliko postala praksa, uvjerile su se mnoge političke elite širom svijeta, od Latinske Amerike do Centralne Azije.

Međutim, Gordijev čvor nastaje kada se uvidi da postoje različite verzije ,,minimalne pravičnosti”. I dok je dosta lako odbaciti kritiku neoliberalizma od strane na primjer Talibana, stvari postaju mnogo složenije kada kritika dolazi iz krugova britanskih konzervativaca, ruskih evroazijaca, kineskih konfučijanaca ili balkanskih marksista. Svaka od ovih ideologija definiše pravičnost i nepravičnost na sebi svojstven način. Treba li onda supersoničnim raketama i bombama od 10 tona utjerivati neoliberalnu ,,minimalnu pravičnost”? Upravo to je politika koja je dovela do miliona ljudskih žrtava u posljednjih dvadesetak godina. Treba li sada da dovede do nuklearnog rata i do milijardi unesrećenih i uništenih života?

Postoji šansa da će se, ipak, pronaći neki stabilniji, globalni modus vivendi između različitih društvenih sistema i kultura nego što je to do sada bio slučaj. Međutim, takođe postoji vjerovatnoća da se snage koje teže monolitnoj dominaciji, a koje konceptualno i logistički stoje iza razvoja Interneta i društvenih mreža, ne mogu više zaustaviti. Kao nekada Štazi, one igraju na sve ili ništa. Njihovo ,,sve” znači vječni Berlinski zid.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Solidarnošću protiv nadzora

Objavljeno prije

na

Država, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata

 

Početkom ove godine britanska ljevičarska izdavačka kuća Pluto Press objavila je zbirku članaka univerzitetskih profesora i aktivista posvećenu borbi protiv političke represije i nezakonitog obavještajnog nadzora (nadgledanja) u tzv. liberalnim demokratijama pod naslovom Aktivisti i država nadzora: što možemo naučiti od represije.

Znajući za moju angažovanost na polju obavještajnih studija, američki profesor Geri Rot me zamolio da napišem prikaz ove knjige za akademski portal H-Net. Rado sam prihvatio, posebno zbog toga što ova knjiga daje konkretne dokaze političkog licemjerja vladajućih zapadnih elita koje neprestano (i sa pravom) pronalaze povrede ljudskih sloboda kod svojih geopolitičkih protivnika, ali zato vješto kriju da se slične stvari dešavaju i na domaćem terenu. Drugim riječima, knjiga pokazuje da suština problema prevazilazi okvire političke ideologije date elite (bilo da je ona liberalna ili konzervativna) i da se tiče same birokratizovane, hijerarhijske strukture upravljanja koja predstavlja osnovu svih postojećih državnih formi.

Država kao takva, ma gdje se ona nalazila, na uslovnom Istoku ili uslovnom Zapadu, ne trpi kritike i osporavanja. Zbog toga su svi oni koji žele da mijenjaju politički i društveni sistem, a posebno oni koji žele da ga učine otvorenijim i pravednijim (čak i kada ne zagovaraju revolucionarne metode), uvijek i svuda omalovaženi i ugnjetavani od strane državnog aparata. Represija im biva nametnuta kao konačna sudbina, a mehanizmi koji se koriste uključuju psihološka i fizička sredstva prijetnje i prinude, u rasponu od demonizacije karaktera do eliminacije ličnosti.

Sve ovo, naravno, nije nikakva misterija i nije ono zbog čega je ova knjiga bila napisana i objavljena. Poenta knjige nije analiza postojeće situacije već to što u njoj intelektualci i aktivisti koji se ovdje i sada, svakodnevno, bore za progresivniju, bolju budućnost artikulišu svoje iskustvo i znanje za generacije koje dolaze. Jedan od najvažnijih zaključaka knjige je da svaka uspješna kampanja za širenje postojećih prava i sloboda ima, između ostalog, i snažno izražen međugeneracioni (višegeneracioni) karakter. Ona, u isti, zajednički front, dovodi i mlade i stare, i početnike i veterane, i one koji su na početku i one koji su na kraju svog radnog vijeka.

Još jedna važna karakteristika uspješnih kampanja protiv državnih zloupotreba moći je čvrsta saradnja između nevladinih organizacija, koje posjeduju specijalističko znanje vezano za određene društveno-političke anomalije, i širih društvenih pokreta (sindikata, političkih partija, itd.). Moć ovakve društvene konfiguracije protiv korumpiranog i represivnog državnog aparata se mogla vidjeti i u Crnoj Gori tokom protekle decenije. Nema razloga da se slične stvari ne ponove i u bliskoj budućnosti, posebno imajući u vidu elan ovogodišnjih okupljanja pod sloganom „Odupri se“.

Jasno je, međutim, da bez snažne dimenzije međunarodne saradnje, ni borbe protiv lokalnih moćnika ni rezultati tih borbi ne mogu biti dugotrajno održivi. Upravo zbog toga su socijalistički pokreti od samog početka pridavali izuzetnu pažnju međunarodnom povezivanju tj. Internacionali. Tako je Marks, iako je Manifesto komunističke partije pisao sam (uz malu pomoć Engelsa), u predgovoru tvrdio da je Manifesto rezultat zajedničkog rada komunista različitih nacionalnosti koji su se sastali u Londonu i da će odmah biti objavljen na šest evropskih jezika. I posljednja rečenica Manifesta – “proleteri svih zemalja, ujedinite se“ – šalje istu poruku. To je, uostalom, i jedina adekvatna i racionalna strategija kada nema sumnje da represivni državni aparati i kapitalisti već stoje čvrsto objedinjeni u aktivnostima odbrane statusa kvo.

U jednom članku u knjizi, aktivistkinja Evelin Lubens navodi podatak da od blizu 60 javnosti poznatih infiltracionih operacija britanske policije, samo dvije nisu bile usmjerene na ljevičarske organizacije. Isto tako, javno dostupna statistika pokazuje da FBI mnogo češće targetira manjinske radikalne organizacije (npr. Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca) nego organizacije povezane sa bjelačkim nacionalizmom.

Jasno je, dakle, ko se smatra neprijateljem broj jedan. Sa jedne strane, to je znak za veliki oprez. Ali sa druge, psihološki mnogo važnije, to je priznanje straha vlasti pred energijom koja se akumulira kao u tamnim oblacima pred oluju.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Samit ili tvit

Objavljeno prije

na

Trampu najviše odgovora da stanje do izbora ostane isto kao sada. Čućemo puno  bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.  Demokratska partija,  temeljno razjedinjena, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu

 

Iako su predsjednički izbori tek u novembru 2020. godine, u Americi je već počela predsjednička kampanja. Liberalni mediji, kakvih je većina na nacionalnom nivou, jasno su stavili do znanja da će i skriveno i otvoreno, i formalno i neformalno, raditi na tome da Donald Tramp ne bude izabran na još jedan predsjednički mandat. Na primjer, prve televizijske debate između predsjedničkih kandidata i kandidatkinja Demokratske partije su organizovane upravo za vrijeme samita G-20 u Japanu kada se Tramp sretao saostalim svjetskim liderima i očekivao da bude u centru pažnje američke javnosti. Tako su se u medijskom prostoru simultano pojavile dvije udarne vijesti, jedna vezana za domaću, unutarameričku, a druga za inostranu, međunarodnu tematiku. Domaća zbivanja, kao što je uvijek slučaj na pretežno parohijalnoj, američkoj političkoj sceni, zasjenila su ova druga. Tako su Trampovi susreti ostali u sjenci (i prašini) žučne debate između bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena i senatorke iz Kalifornije Kamale Haris, a u vijestima lokalne televizijske stanice u San Francisku o njima nije bilo ni riječi.

U isto vrijeme, ne može se reći da se u toku Trampovih samitskih susreta desilo išta od suštinske važnosti. Nije bilo nikakvih dramatičnih obrta. Razmijenjeni su osmjesi i protokolarne izjave, a za medijsku diskusiju i tumačenje nije preostalo ništa osim anegdota o personalnom ponašanju lidera (na veselje tabloidne štampe). To, na primjer, da je Tramp pio koka-kolu, a Putin čaj iz sopstvenog termosa, da je Angela Merkel kasnila na zajedničku večeru, da se Žan-Klod Junker bespomoćno osvrtao, itd. Jasno je da je iz navedenog teško izvući zaključke o sudbini Svjetske trgovinske organizacije ili dogovora o smanjenju broja nuklearnih bojevih glava. Pitanje je da li konkretni rezultati mogu opravdati toliko potrošenog novca poreskih obveznika.

A, opet, možda bi bilo previše radikalno potpuno odbaciti ideju svrsishodnosti ovakvih samita. Razgovarati sa nekim licem u lice je još uvijek  najbolji način da se procijeni karakter, a često i da se pronikne u namjere, sagovornika. Čini se da upravo Tramp igra na takvu ličnu, emocionalnu crtu odnosa između lidera. Tako, na primjer, dok je najavljivao uvođenje trgovinskih sankcija protiv Kine, nije propustio da ponovi kako mu je kineski predsjednik Si Đinping veliki prijatelj. Isto tako, Tramp često na tviteru zna da pohvali „predivna“ pisma koja dobija od sjevernokorejskog autokrate Kim Džong-Una, a na ovom samitu je čak nazvao Putina -koga velika većina američkih političara smatra đavolovim šegrtom, ako ne i samim đavolom -„odličnim momkom.“

Nije do kraja jasno da li Tramp zaista vjeruje u to što kaže ili vjeruje da drugi vjeruju ili vjeruje da drugi vjeruju da on vjeruje. Ipak, na isti način, on gradi odnose i sa svojim biračima. Zbog toga i koristi tviter da najavi važne odluke i tako ih istog momenta dostavlja na desetine miliona personalnih adresa. Tviter demokratizuje pristup informacijama. Milijarderi i beskućnici, lobisti i disidenti, svi dobijajuTrampov tvit u isto vrijeme. Kao od nekog bližnjeg.

Vrlo je moguće da Trampovu dalju političku sudbinu opredijeli neki događaj ili odluka koja se tiče spoljne politike. Direktna vojna intervencija u Venecueli ili duži rat protiv Irana (što ne isključuje munjevito uništenje iranskih nuklearnih pogona) bi se negativno odrazili na njegov rejting. Trampu najviše odgovora da stanje stvari do izbora ostane isto kao sada. Ne vjerujem da će pregaziti ijedan Rubikon ili baciti kocku koju ne bi mogao kasnije uzeti nazad. Čućemo naravno dosta bombastičnih riječi, ali ćemo vidjeti minimalan broj bombastičnih akcija.

Sa druge strane, Demokratska partija za sada ne pokazuje znake  koherentne i inspirativne političke platforme. Još uvijek temeljno razjedinjena između neoliberalno-elitne frakcije koju oličava Bajden i lijevo-populističke koju predstavljaju senatori Berni Senders i Elizabet Voren, više će se izgleda baviti sobom nego Trampom. Ukoliko u prvi plan ne stavi interese američke radničke i osiromašene srednje klase, teško da se može nadati uspjehu.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Globalni dogovor?

Objavljeno prije

na

Racionalna analiza globalnih kretanja ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno

 

Očigledna je činjenica da je stepen nepredvidljivosti u globalnoj politici dramatično porastao u posljednjih nekoliko godina.Analitičari sve više moraju razmišljati kao pjesnici da bi uhvatili smisao dešavanja. Racionalna analiza ustupa mjesto intuiciji jer se vektori razvoja situacije umnožavaju i komplikuju. Naše sjutra može biti radikalno drugačije od našeg danas. To je opasno, ali, u isto vrijeme, i obećavajuće. Draž nepoznatog je da se u mraku može nalaziti i provalija i ćup pun zlatnika, a često i jedno i drugo. Kako za koga, naravno.

Nije teško formulisati glavni razlog ovakvog stanja. Strukture, organizacije, norme i pravila koje su, u ključu neoliberalne ekonomije,uspostavile zapadne elite poslije propasti sovjetskog bloka se urušavaju pred našim očima. Zvanični neoliberalni diskurs koji se trideset godina hranio arogancijom i licemjerjem, a produkovao mješavinu polu-istina i laži, je izgubio svoju efikasnost. Niko mu više ne vjeruje. Ni  njegovi glasnogovornici.

Politiku je zamijenio sve manje i manje smisleni spektakl ili, još infantilnije, karitakuralni crtani film, ali je jasno da to ne može dugo da traje. Scenski elementi se rune i lome, glumci-spikeri su istrošeni i tromi, a publika kipti od nezadovoljstva. Postoji bojazan da će neko podmetnuti požar u tom prepunom teatru. Zbilja, u sličnim, ranijim istorijskim epohama problem sistemske nestabilnosti se rješavao velikim ratom. Pobjednici bi zatim uspostavili novi sistem vrijednosti.

Posjedovanje atomskog oružja u suprostavljenim taborima, po mom mišljenju, mogućnost velikog rata (barem za dogledni period) stavlja u drugi plan. To ne znači naravno da neće biti mnoštva perifernih ratova, kao i hibridnih, informacionih i ekonomskih operacija i mjera usmjerenih na promjenu nepodobnih režima. Samo što će sada, za razliku od prethodnog perioda, režime mijenjati (ili braniti) javni i tajni vojni i obavještajni operativci i Rusije i Kine, a ne samo SAD i Evropske unije.

Priručnici specijalnih operacija Hladnog rata u drugoj polovini 20. vijeka će opet postati relevantni – primjeri Bolivije, Čilea, Angole, Mozambika, Vijetnama, Kambodže. Špijunski romani Grahama Grina, Džona Le Karea, Julijana Semjonova i mnogih drugih koji su kupili prašinu po bibliotekama će opet naći put do čitaoca. I studenti će biti zainteresovaniji za datu tematiku, čemu već svjedoči popularnost mog predmeta na Univerzitetu San Franciska.

Uostalom, ne bi me čudilo da uskoro budemo svjedoci ponovljene kubanske krize. I to ne kao farse (u stilu Marksove tvrdnje) nego kao ozbiljne ideološke konfrontacije. Američkom predsjedniku Donaldu Trampu je izgleda socijalizam jedan od najvećih bauka. Sa druge strane, Komunistička partija Kine nema namjeru da ukida svoj totalni politički monopol. Teško je znati da li su se  još  rodili kineski Gorbačov i Jeljcin.

Pragmatičan pristup postojećem stanju stvari je insistiranje na sveobuhvatnom dogovoru velikih sila oko novog globalnog poretka. Moguće je da je naredni sastanak G-20 u Japanu krajem juna pravo vrijeme i mjesto za početak jednog takvog procesa.

Naravno, mnogo toga još ostaje da se konceptualizuje i utvrdi. Koje će biti tačke oslonca i faktori stabilnosti? Kako će se crtati sfere uticaja? Koji će biti dugoročni ciljevi i prioriteti? Kako i kojim sredstvima će se rješavati ogromni problemi siromaštva, terorizma, zaraznih bolesti, migracija, digitalnih i genetskih tehnologija, zagađenja životne sredine? Svima je valjda jasno da je nacionalni okvir manjkav da riješi bilo koji od ovih problema.

Stara poslovica kaže da se „pred zoru mrzne.“ Jedan od tih ledenih udara mogućoj dogovornoj stabilizaciji globalnih prilika mogu biti rezultati majskih izbora za Evropski parlament, posebno ako se znatno uveća broj poslanika desno-populističkog bloka. U tom slučaju će i sama Evropa, umjesto dio rješenja, postati dio problema. I to njen centar više nego njena periferija. Tragično je da evropska politička elita nije izvukla nikakvu pouku iz raspada Jugoslavije.

 

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo