Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Vječni Berlinski zid

Objavljeno prije

na

Jedan od glavnih protagonista u najnovijem romanu poznatog američkog pisca Džonatana Frenzena (prevedenog kod nas pod naslovom Pjuriti) upoređuje funkcionisanje Interneta sa nekadašnjim sistemom “naučnog socijalizma” u Istočnoj Njemačkoj. Naizgled paradoksalno, današnje budno oko Gugla, Fejsbuka i Tvitera nije ništa manje pogubno po koncept lične slobode i integriteta ličnosti nego nekadašnje budno oko Štazija.

Štazi nije dozvoljavao pojedincima mogućnost da se samo-definišu. Po tom pitanju, suštinski gledano, pozicija podržavaoca režima koji je sjedio u Centralnom komitetu i disidenta koji je sjedio u okružnom zatvoru se svodila na isto. Postojala je razlika u kvalitetu životnog standarda, ali ne i u njegovoj ontološkoj osnovi. U sistemu Štazija nije postojao ,,treći put”. Osim, naravno, smrti ili bjekstva na Zapad.

Po mom mišljenju, situacija sa Internetom danas je mnogo gora. Ne postoji više ,,Zapad” na koji bismo mogli pobjeći. Čak iako nismo prisutni na društvenim mrežama, narativ koji se tamo od strane drugih artikuliše i formira o nama određuje koordinate naše lične slobode. Mi se možemo pretvarati da taj narativ ne postoji, ali to nas neće spasiti od njegovih posljedica. Kao i slučaju lakanovskog nesvjesnog, pismo će uvijek stići na svoju konačnu destinaciju. A, ako u tom narativu počnemo da učestvujemo, da ga, na primjer, ispravljamo ili usmjeravamo na neki drugi način, time samo priznajemo činjenicu sopstvenog zatočeništva, kao i to da ne vjerujemo u mogućnost izlaza. Ni sama smrt ne stavlja tačku na tumačenja i preispitivanja jer sve što je ikada postavljeno na Internet, tamo zauvijek i ostaje. Ništa se ne zaboravlja i ništa ne nestaje. Kao da su arhivi Štazija postali beskonačni.

Još veći problem nastaje kada se ovakav pristup primijeni na međunarodne odnose. Mir u svijetu se još od Vestfalskog mirovnog ugovora iz 1648. godine temelji na priznanju ravnopravnosti među suverenim državama: bilo da je država velika ili mala, ovog ili onog političkog uređenja, suverenost nad teritorijom koja joj pripada ne smije biti dovedena u pitanje. Nemiješanje u unutrašnje odnose je princip na kome je zasnovan cijeli sistem Ujedinjenih nacija. Međutim, poslije kolapsa sovjetskog protivnika, u trijumfalnim zapadnim političkim i vojnim krugovima zavladala je ideja da suverenost nekoj državi nije data sama po sebi tj. zato što je ta država priznata od strane međunarodne zajednice i predstavljena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija nego da suverenost mora biti zaslužena.

Ove ,,zasluge” se definišu na razne načine, ali se svode na to da država mora biti ,,minimalno pravična” prema svojim građanima. Ako nije ,,minimalno pravična”, onda nije ni potpuno suverena, te zbog toga može (i mora) biti podložna smjenama režima kroz tzv. obojene revolucije ili, pak, kroz direktne vojne intervencije. Da je ova teorija uveliko postala praksa, uvjerile su se mnoge političke elite širom svijeta, od Latinske Amerike do Centralne Azije.

Međutim, Gordijev čvor nastaje kada se uvidi da postoje različite verzije ,,minimalne pravičnosti”. I dok je dosta lako odbaciti kritiku neoliberalizma od strane na primjer Talibana, stvari postaju mnogo složenije kada kritika dolazi iz krugova britanskih konzervativaca, ruskih evroazijaca, kineskih konfučijanaca ili balkanskih marksista. Svaka od ovih ideologija definiše pravičnost i nepravičnost na sebi svojstven način. Treba li onda supersoničnim raketama i bombama od 10 tona utjerivati neoliberalnu ,,minimalnu pravičnost”? Upravo to je politika koja je dovela do miliona ljudskih žrtava u posljednjih dvadesetak godina. Treba li sada da dovede do nuklearnog rata i do milijardi unesrećenih i uništenih života?

Postoji šansa da će se, ipak, pronaći neki stabilniji, globalni modus vivendi između različitih društvenih sistema i kultura nego što je to do sada bio slučaj. Međutim, takođe postoji vjerovatnoća da se snage koje teže monolitnoj dominaciji, a koje konceptualno i logistički stoje iza razvoja Interneta i društvenih mreža, ne mogu više zaustaviti. Kao nekada Štazi, one igraju na sve ili ništa. Njihovo ,,sve” znači vječni Berlinski zid.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Kraj apokalipse?

Objavljeno prije

na

Velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020

 

Posljednja sedmica decembra je svake godine svojevrsna kognitivna raskrsnica. Ukršta se naše razmišljanje o godini koja je prošla sa razmišljanjem o onoj koja dolazi. Upoređujemo ono što smo doživjeli sa onim što očekujemo da će nas tek snaći na trnovitom životnom putu. I pitamo se – hoće li nam biti bolje?

Prirodni je zakon da poslije noći, ma kako mračna i hladna ona bila, nastupi zora. Istorija isto tako poznaje periode mira i periode rata, periode procvata i periode propasti. Njegoš je govorio o čaši meda i čaši žuči. Sve je to opštepoznato.

Međutim, ono što se ne zna i što naravno predstavlja centar misterije je kada će to tačno otpočeti dugoželjena tranzicija, kada će se krenuti u pokret iz tame u svjetlo, iz minusa u plus. Jesmo li ovo dotakli dno ili ima još da se pada?

Sve ovo postaje posebno akutno ako se ima u vidu protekla 2020. U decembru prošle godine nije bilo nikakvih indikacija da će cijela planeta biti iznenada zavijena u crno, da će doći do blokada, izolacija i zatvaranja. Da će čak i običan izlazak na ulicu izgledati kao odlazak u ratnu zonu. Da se rodbina i prijatelji neće moći sresti mjesecima.

Tada su se striktno geopolitičke razmirice činile kao nešto najgore što može da ugrozi planetu. Simboli apokalipse su bili mogući ratovi, posebno na Bliskom Istoku ili Jugoistočnoj Aziji. Bijes Donalda Trampa, a ne virusna groznica, je bilo ono od čega se tresla globalna neoliberalna politička elita. O virusima je tada razmišljao samo mali broj ljudi, većinom oni koji nikad ne pišu kolumne jer im je služba da rade u sjenci. Sada o koronavirusu razmišlja svako, ali to ne predstavlja nikakvu utjehu. Godina 2020. je nepovratno njime obilježena. I za mnoge, izgubljena.

Prateći globalna zbivanja, već godinama su mi jasne dvije stvari. Prvo: „život dostojan čovjeka“ na našoj planeti zahtijeva reformatiranje tj. perestrojku postojećih ekonomskih odnosa i to ne samo iz moralnih, nego i iz strukturalnih razloga. Kapitalizam u svakom svom obliku, bilo da je neoliberalni ili državni, iza sebe ostavlja sprženu zemlju i u metaforičkom i u bukvalnom smislu, jer trka za profitom ubija svaku zajednicu. I drugo: istorijski gledano, takve sistemske promjene se dešavaju samo poslije velikih katastrofa i ratova.

Imajući ovo u vidu, neko možda može da vidi u globalnoj pandemiji koronavirusa upravo takvu vrstu sistemskog okidača poslije kojeg će nastupiti renesansno, novo doba ispunjenja ideala Francuske revolucije – slobode, jednakosti i bratstva. Ili, barem, „razuzdane“ godine, kao što su bile dvadesete godine prošlog vijeka, godine čarlstona i velikog Getsbija. Drugim riječima, u svoj ovoj nesreći, neko može naći prostora i za malo radosti, ushićenja pred svijetlom budućnošću.

Dobro bi bilo da bude tako. Međutim, meni se čini da je takvo viđenje, iako inspirativno, ipak naivno. Koronavirus nije riješio niti jednu geopolitičku dilemu. Čak se desilo obratno. Pod krinkom pandemije, pojedine države su još više narušile ionako vrlo osjetljivu raspodjelu globalne moći. U isto vrijeme, odluke i propisi međunarodnih organizacija se sve više i više zanemaruju ako idu nauštrb nacionalnih interesa. Zbog toga izlazak iz karantina vezan za pojavu vakcina (kojih će vremenom biti veliki broj brendova) može dovesti do naglog skoka nasilja, kako unutar država (vlasti protiv opozicije), tako i u međudržavnim odnosima. Dodatni faktor nestabilnosti unosi i unutrašnja politička kriza u SAD-u koja svakim danom postaje sve ozbiljnija, kao i loši odnosi između država Evropske unije, opterećeni posljedicama Breksita.

Teorijski gledano, velika kriza može da bude i velika šansa. Nažalost, po svemu sudeći, politička praksa je još jedanput razočarala teoriju. Naredna 2021. neće donijeti planetarno bratstvo. Baš zbog toga, u neku ruku, može biti još i gora nego apokaliptična 2020.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Obračun u Vašingtonu

Objavljeno prije

na

Podrška za trampovsku viziju konzervativno-nacionalističke Amerike neće nestati sa političke scene, bez obzira na to da li će Vrhovni sud intervenisati u njegovu korist ili će od 20. januara novi američki predsjednik biti Džo Bajden. Bajdenu će biti izuzetno teško da uspostavi čak i privid stabilnosti

 

Kada sam bio student na jednom američkom univerzitetu sredinom 90-ih godina prošlog vijeka, bila je popularna teza Frensisa Fukujame o „kraju istorije.“ Bile su to godine trijumfa američkog globalističkog liberalizma. Njegov dugogodišnji ideološki protivnik – Sovjetski Savez – bio je zbrisan sa političke karte, 21. vijek se najavljivao kao vijek svjetske dominacije SAD-a. Fukujama je tvrdio da je neminovno da Rusija i Kina postanu dio liberalnog bloka i da je to samo tehničko pitanje protoka vremena. Novi ruski ustav je bio kopija američkog, a Kina se gradila kao američka ekonomska kolonija.

I što se desilo? Trideset godina kasnije, umjesto svjetske dominacije, SAD se nalaze u najtežoj sistemskoj političkoj krizi od građanskog rata između Sjevera i Juga prije više od 150 godina. Mnogi analitičari prebrzo svaljuju svu krivicu za to na Donalda Trampa. Trampova pobjeda na predsjedničkim izborima 2016. godine nije bila uzrok već posljedica krize postojećeg sistema vlasti. Socioekonomska podloga za razvoj nacionalističkog populizma je stvorena decenijskim rastom nezaposlenosti i nestankom mogućnosti „američkog sna“ za nove generacije. Tramp je u datom trenutku imao relevantan medijski profil da bude nosilac nacionalističke, antiliberalne ideje, ali da nije bilo njega, našao bi se neko drugi. Nezadovoljstvo, siromaštvo i bijes rađaju želju za liderom čija se politička poruka razlikuje od omrznutog političkog establišmenta ogrezlog u korupciji i mahinacijama. Predstavnica tog establišmenta je bila Hilari Klinton, a sada je to Džo Bajden. To je dosta jaka karta na koju Tramp nastavlja da računa, kec koji on konstantno izvlači iz rukava.

Drugim riječima, podrška za trampovsku viziju konzervativno-nacionalističke Amerike neće nestati sa političke scene, bez obzira na to da li će Vrhovni sud intervenisati u njegovu korist ili će od 20. januara novi američki predsjednik biti Džo Bajden. Bajdenu će stoga biti izuzetno teško da uspostavi čak i privid stabilnosti. Nema sumnje da će od samog početka Republikanci pokušati da ga sabotiraju baš kao što su Demokrate sabotirale Trampa.

Sam Tramp nikada neće priznati poraz, ali će možda procijeniti da mu je dugoročno politički isplativije da igra ulogu žrtve. Tada će se okrenuti izgradnji medijske imperije i nastaviti da radikalizuje svoje pristalice čiji će se broj povećavati iz godine u godinu. A možda se Tramp čak samoproglasi „narodnim predsjednikom,“ i tako, u simboličkoj ravni, stvori dvovlašće koje će dovesti do još dublje i opasnije polarizacije. Koliko je lako za ideološke podjele da degradiraju u otvoreno nasilje, vidjelo se na protrampovskom protestu na ulicama Vašingtona kada je došlo do obračuna između njegovih pristalica i aktivista Demokrata. S obzirom na lakoću kupovine oružja u nekim saveznim državama, gdje se oružje prodaje u većim samoposlugama i gdje je moguće naići na obične ljude sa oružjem na ulici, pitanje je mogu li se izbjeći oružani sukobi u doglednoj budućnosti.

Već za dvije godine su novi izbori za cijeli Predstavnički dom i trećinu Senata, tako da se neće dugo čekati da se vide rezultati Trampovih postizbornih aktivnosti. Ukoliko Republikanci ugrabe većinu glasova, to bi otvorilo Trampu ili trampovskom kandidatu (na primjer državnom sekretaru Majku Pompeu) put ka pobjedi na predsjedničkim izborima 2024.

Rano je, međutim, spekulisati o 2024. kad se ne zna ni što će biti u 2021. Toliko neriješenih pitanja ostaje u vezi koronavirusa i vakcine za njega, kao i stabilnosti globalnih finansijskih tokova i ekonomskog rasta. Dodatno štampanje novca bez pokrića može gurnuti svijet u još težu krizu. U isto vrijeme, jasno je da sve države, velike i male, koriste američku zaokupljenost unutrašnjim problemima da riješe postojeće geopolitičke dileme u svoju korist. Slučaj Azerbejdžana i Nagorno-Karabaha pokazuje da revanš u vremenu svjetske smutnje može biti uspješan.

Da li i na Balkanu neke političke elite prave slične kalkulacije? Znamo da ideja „kraja istorije“ na Balkanu nikada nije bila popularna.

Filip KOVAČEVIĆ
ilustracija: Luka LAGATOR

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Hrabrost i prkos

Objavljeno prije

na

U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak

 

Trideset godina. Gledam kroz svoju elektronsku arhivu. Napisao sam skoro 100 kolumni za Monitor. Razmišljam. Samo nizanje naslova bi bila dobra skica za noviju istoriju Crne Gore. Precizna indikacija kriminalizovane realnosti i ukradene budućnosti. U kolumnama ima dosta gramšijevskog optimizma volje, ali i strepnje da će se beskonačno ponavljati jedna te ista loša politička konfiguracija.

Tu je zabilježeno sve: i usponi i padovi, i nade i razočarenja. I Monitor koji je trajao i kroz jedno i kroz drugo. Kao sidro koje nemirno more ne može pomjeriti sa mjesta. Niti oduvati oluje ili satrti unutrašnja korozija. Svetionik u nevremenu i putokaz po svjetlosti istorijskog trajanja.

Nažalost, apokaliptična lokalna dešavanja koja su pratila prve godine Monitora postala su sada globalna pojava. Dok su tada u žiži bili ratovi na području bivše Jugoslavije – koja sve više i više izgleda kao ideal budućnosti – sada se kao realna mogućnost najavljuju svjetski sukobi. Dok planeta polako izlazi iz mučnog kaveza iznenadne pandemije, nova ratna žarišta se otvaraju na obodu bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno na Kavkazu i u Centralnoj Aziji. Američki geopolitički strateg Zbignjev Bžežinski je taj region još poodavno označio kao „evroazijski Balkan“ prenoseći sav stereotipni negativizam balkanskih dešavanja na ogromna prostranstva i stotine miliona ljudi. Znači li to da će se upravo tu sukobiti velike svjetske sile u narednim decenijama? Vjerovatno. U isto vrijeme, nije sigurno ni da će sam Balkan zaobići zla kob nasilja, posebno dok njegovom političkom scenom upravljaju nakaradne, mafiokratske, odnarođene političke elite.

Da je u Crnoj Gori jedna takva „elita“ nedavno pretrpjela izborni poraz je velika zasluga Monitora. Godinama je Monitor skupljao, sabirao, čuvao i artikulisao energiju svi malih i velikih pobuna, buntova, štrajkova, odbijanja, suprotstavljanja i neslaganja sa silom i nepravdom u Crnoj Gori. Riječ izrečenu na ulici, riječ koju bi đukanovićevska vlast pokušala da utrne i uguši kao da nikad nije ni postojala ili da je zamijeni nekom svojom, lažnom, tu i takvu riječ, nezaštićenu i ranjivu, Monitor je spašavao i njegovao, uvrštavajući je u svoje naslovne stranice, u svoje tekstove i reportaže, u svoje kolumne i intervjue, i time unosio u vječnost, u panteon humanističkog otpora.

U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak.

Šokatno je to saznanje za Mila Đukanovića i njegovu kamarilu. Pokazali su i dokazali da je izgradnja demokratskog i pravednog političkog sistema u Crnoj Gori za njih lična tragedija. Dok je držala sve uzde vlasti u svojim rukama, ta sada „ožalošćena porodica“ je htjela da uništi Monitor i da ga zbriše sa lica zemlje. Naravno da u tome nisu uspjeli, mada su bili organizovali jake mafijaške formacije ne samo lokalnog, nego i regionalnog političko-kriminalnog podzemlja. Biva to ponekad: svjetlost da pobijedi tamu i da se demoni povuku u noć. I neka znaju: Monitor piše istoriju DPS-a za buduće generacije, a ona druga, hagiografska koju su pripremali dvorski intelektualci i profesori-plagijatori će završiti tamo gdje i zaslužuje po svom intelektualnom dometu i kvalitetu, na metaforičkom smetlištu.

Za mene, dva koncepta, snažno izražena u dva dostojanstvena ljudska stava, definišu Monitor: hrabrost i prkos. Uvijek deficitarni, a uvijek i u svakoj situaciji prijeko potrebni. Monitor ih je imao i ima za sva sadašnja i buduća crnogorska, evropska, planetarna pokoljenja. Kao uzor i kao opomenu.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo