Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (VI): SDB zaradila trinaest miliona maraka

Objavljeno prije

na

Ako se pretpostavi da je od 23. aprila 1996. godine, kada je MTT počelo sa naplatom tranzitne takse do kraja 2001. godine, Služba državne bezbjednosti prosječno mjesečno naplaćivala ,,tranzitnu taksu” u iznosu 210.000 DM, (jer za tri mjeseca 1996. godine, SDB je naplatila 631.110 DM ,,tranzitne takse), dobija se podatak da se za tih pet godina i osam mjeseci u kasu Službe državne bezbjednosti slilo 13.600.000 DM.

Komisija je ponovo zatražila od Ministarstva unutrašnjih poslova u Vladi RCG da joj dostavi detaljnu informaciju o tome koliko je ukupno naplaćeno takse za Službu državne bezbjednosti, to jest koliko je bilo ukupno sredstava, da li su ista planirana kao prihod u budžetima Crne Gore za 1996. i sve naredne godine i da li su kao prihod iskazana u završnim računima Budžeta za 1996, 1997, 1998, 1999. i 2000. godinu. Komisija je takođe zatražila informaciju, na osnovu kojeg akta, odnosno odluke je naplaćivana taksa za Službu državne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, ko je donio odluku o naplati te takse, koja su je lica naplaćivala i za koje su namjene ova sredstva trošena.

Na ova pitanja od Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade RCG Komisija nije dobila nikakav odgovor i pored više urgencija.

U vezi sa ovim Ministarstvo finansija Vlade RCG, po ovom pitanju informisalo je Komisiju ,,da su određeni korisnici Budžeta RCG do 2000. godine, imali mogućnost da autonomno prikupljaju sopstvene prihode”.

Ovakav stav Komisija nije prihvatila i zaključila je da takav način prikupljanja ,,sopstvenih prihoda”, bez bilo kakvog pravnog osnova i bez iskazivanja tih prihoda u Budžetu, odnosno Završnom računu Budžeta, predstavlja kršenje zakona i pravnog poretka Crne Gore.

Komisija se obratila Generalštabu Vojske Jugoslavije, imajući u vidu nadležnosti VJ u obezbjeđivanju i kontroli državne granice, sa zahtjevom da joj dostavi informaciju o njihovim eventualnim saznanjima o tranzitu i švercu cigaretama kroz Crnu Goru.

U odgovoru Generalštaba Vojske Jugoslavije navedeno je da je u periodu od 01. januara 1997. godine, do 05. septembra 2001. godine, otkriveno ukupno 235 prekršilaca i oduzeto 232.078 boksova cigareta, kao i da su u svim slučajevima oduzete cigarete predate organima Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade RCG, ili su vraćene fizičkim licima vlasnicima pomenutih cigareta, na osnovu odluke nadležnog organa.

Na zahtjev Komisije, Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore je potvrdilo ove navode i obavijestilo Komisiju da je zaplijenjene cigarete koje su mu predate od strane Vojske Jugoslavije prodalo HTP Miločer Budva, shodno Ugovoru od 28. juna 1995. godine, posredstvom Međuresorske komisije koja je formirana 30. avgusta 1995. godine, i da je kupac pomenute količine cigareta plasirao preko svojih maloprodajnih objekata.

Komisija je ocijenila da su podaci sadržani u informaciji MUP-a Crne Gore nejasni odnosno da su kontradiktorni. Naime, nije jasno kako su cigarete koje su zaplijenjene u navedenom periodu i predate Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore, prodate HTP Miločer 28. juna 1995. godine, posredstvom Međuresorske komisije, koja je formirana 30. avgusta 1995. godine, odnosno čak dva mjeseca nakon izvršene prodaje. Komisija je takođe, konstatovala da informacija ne sadrži podatke o iznosu novčanih sredstava prihodovanih po osnovu ovih cigareta, i da li su ta sredstva uplaćivana na račun Budžeta Republike Crne Gore, odnosno da li su iskazana kao prihod u završnom računu Budžeta Republike Crne Gore.

Na dodatne zahtjeve Komisija nije dobila odgovor od MUP-a, što je navelo na zaključak da se i u ovom slučaju radi o nelegalnom i nezakonitom poslu.

Generalštab Vojske Jugoslavije takođe je obavijestio Komisiju da se ,,na osnovu rasploživih podataka, kao karakteristični putevi – kanali šverca cigareta mogu istaći sledeći:

– nezvanični granični prelaz između SRJ i Hrvatske ,,Debeli brijeg” nad kojim savezni organi nemaju nikakvu kontrolu i uvid;

– pravac iz Luke Bar ka Italiji, Kosovu i Metohiji i Albaniji i obrnuto, takođe se koristi za šverc cigareta;

– preko Skadarskog jezera (Akvatorijalni dio granice SRJ i Albanije) u Albaniju i obrnuto koji uglavnom koriste lokalni šverceri”.

Generalštab Vojske Jugoslavije je informisao Komisiju:

,,Da je Luka Bar, prema poštojećim saznjanjima, glavni punkt za dotur i dalju distribuciju švercovanih cigareta i sve aktivnosti u vezi sa tim odvijaju se preko nje. Cigarete se dalje distribuiraju na ilegalna tržišta Crne Gore, Kosova i Metohije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Italije i Albanije”.

Generalštab Vojske Jugoslavije je takođe konstatovao da ,,najveći tranzit i šverc cigareta odvija se preko zvaničnih graničnih prelaza nedostupnih pripadnicima Vojske”.

Komisija je konstatovala da ova informacija Generalštaba Vojske Jugoslavije u dobroj mjeri potvrđuje dotadašnja saznanja o putevima i kanalima šverca cigareta.

Komisija je odmah na početku svog rada ocijenila veoma bitnim da se obrati državom tužiocu Božidaru Vukčeviću da je informiše o preduzetim radnjama i postupku u okviru svoje nadležnosti na rasvjetljavanju optužbi objavljenih u tekstovima u listu Nacional.

U odgovoru Komisiji Državni tužilac Republike Crne Gore je obavijestio da je u vezi sa navedenim ,,blagovremeno i na zakonom predviđeni način reagovao”, to jest obratio se Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore radi utvrđivanja i preduzimanja svih potrebnih mjera u vezi sa otkrivanjem kriminalnih djela i njihovih izvršilaca označenih u listu Nacional kao i tadašnjem ministru finansija Italije Otavijanu del Turku, od kojih državni tužilac nije dobio tražene podatke.

Komisija se takođe obratila Ministarstvu unutrašnjih poslova da joj dostavi podatke o do sada preduzetim radnjama na rasvjetljavanju optužbi objavljenih u listu Nacional. U svom odgovoru Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore je obavijestilo Komisiju da preduzima intezivne mjere i radnje na prikupljanju podataka i dokumentacije u vezi sa tranzitom cigareta kroz Crnu Goru i lica umiješanih u ovaj posao o pisanju u listu Nacional, ,,ali obzirom da se radi o veoma složenoj problematici i nedostupnosti nekih lica, te provjere nijesu još okončane”.

U ponovnom obraćanju Državnom tužiocu Komisija je dobila odgovor Državnog tužioca u kome se kaže da je od Ministarstva unutrašnjih poslova dobio povratnu informaciju sa određenim prilozima ,,koja po mojoj ocjeni nije bila potpuna i nije sadržavala potpune odgovore i podatke relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Zbog toga sam ponovo uputio Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore zahtjev insistirajući na dostavi dopunskih obavještenja i podataka u vezi sa svim spornim pitanjima o kojima su u negativnom kontekstu pisali navedeni listovi, radi ostvarivanja funkcije krivičnog gonjenja, utvrđivanja i preduzimanja potrebnih mjera u vezi sa otkrivanjem krivičnih djela i njihovih izvršilaca”. Komisija je i od Državnog tužioca Crne Gore i od Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, tražila da joj dostave tu ,,povratnu informaciju” sa određenim prilozima, ali odgovor nije dobila.

Komisija se takođe obratila višem tužiocu Mališi Miloviću povodom pisma Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Republike Crne Gore u vezi krivične prijave koju je Generalni sekretarijat bivšeg predsjednika Republike Crne Gore Momira Bulatovića, 1997. godine, podnio protiv Vukašina Maraša tadašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Crne Gore za Službu državne bezbjednosti i Filipa Vujanovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova u Vladi Republike Crne Gore, sa zahtjevom da joj dostavi cjelokupan predmet koji sadrži: krivičnu prijavu, dopunu krivične prijave, Rješenje o odbacivanju krivične prijave kao i svu prateću dokumentaciju.

U svom odgovoru Viši tužilac Mališa Milović je obavijestio Komisiju da nije u mogućnosti da udovolji njenom zahtjevu, jer se cjelokupni spisi predmeta koje Komisija traži nalaze kod Državnog tužioca Republike Crne Gore Božidara Vukčevića.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo