Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (VII): Ljubitelji skupih satova

Objavljeno prije

na

U ponovnom obraćanju Višem tužiocu Komisija je zatražila informaciju zašto su spisi ovog predmeta i po čijem nalogu proslijeđeni Državnom tužiocu, na šta je Viši tužilac Mališa Milović odgovorio da je to učinio samoinicijativno iz razloga što je državno-tužilačka organizacija Republike jedinstvena.

Kako je u vrijeme podnošenja pomenute krivične prijave funkciju Višeg tužioca vršio sadašnji Državni tužilac Božidar Vukčević, to je Državni tužilac Božidar Vukčević u svom odgovoru obavijestio Komisiju da ,,nije utvrdio postojanje osnovane sumnje da su prijavljena lica izvršila krivično djelo kojom je krivičnom prijavom Generalni sekretar tadašnjeg predsjednika RCG stavila na teret, niti pak drugog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti, zbog čega je krivičnu prijavu odbacio”.

Osim ovih obavještenja Komisija nije uspjela da dobije na uvid dokumentaciju o ovom predmetu, koju je od Državnog tužioca Božidara Vukčevića u više navrata tražila.

Stoga je Komisija zaključila da se radi o svojevrsnoj opstrukciji Skupštine Crne Gore i Komisije kao njenog radnog tijela, i skrivanju spisa i dokumentacije od poslanika Skupštine Crne Gore.

Polazeći od karaktera dobijenih odgovora koji po ocjeni Komisije predstavljaju svojevrsnu opstrukciju njenog rada od strane najvećeg broja državnih organa Crne Gore, Komisija je na sjednici održanoj 30. oktobra odlučila da se u cilju utvrđivanja tačnosti navoda objavljenih u listu Nacional obrati i ambasadama SAD, Švajcarske, Kipra i Lihtenštajna u Saveznoj Republici Jugoslaviji da joj pruže pomoć u pribavljanju podataka o eventualnom postojanju računa firmi i banaka u Švajcarskoj, Kipru i Lihtenstajnu koji se pominju u navodima lista Nacional, a vezano za nabavku luksuznih automobila. Odgovor Komisija nije dobila.

Komisija se takođe obratila i Evropskoj komisiji sa molbom da joj dostavi Izvještaj kontrole poslova vezanih za tranzit cigareta, koju je u više navrata, vršila u Crnoj Gori. Odgovor od ovog subjekta Komisija nije dobila.

Povodom teksta Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u listu Nacional (br. 287, 288, 289, 290, 291, 294 i 298), u kojima je označeno da je navodno Milo Đukanović koristeći svoja predsjednička ovlašćenja pokrivao državno – mafijašku organizaciju za šverc cigaretama u Crnoj Gori, da je ,,Subotić poslovni ortak crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, koji najizravnije sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti”, te da su “u poslednjih pet godina Đukanović i Subotić zaradili i razdijelili milijardu dolara”, te da se ,,predsjednik i njegova svita voze u dva aviona vrijedna trideset milijuna dolara”, te da je navodno Đukanović ,,dobio satove vrijedne 1,5 miliona DM”, da je “njegov stan u Podgorici proširen na 400 m2″, da ,,račun za namještaj i opremanje stana premašuje 1,5 miliona DM”, te da je “blindiranje prozora na stanu koštalo 350.000 DM” i niz drugih optužbi vezanih za ime Mila Đukanovića, Komisija se obratila Milu Đukanoviću da se izjasni, odnosno izvijesti Komisiju o tim kao i o svim drugim navodima sadržanim u tekstovima objavljenim u Nacionalu, vezanim za njegovo ime.

Milo Đukanović je između ostalog odgovorio Komisiji: ,,Da se radi o golim neistinama, izmišljotinama i podmetanjima, bez pokušaja da se ijedan od takvih navoda dokažu, sračunatim na moju moralnu i političku diskreditaciju”.

U prilogu odgovora Đukanović je dostavio demanti od 20. maja 2001. godine, koji je uputio direktoru i glavnom i odgovornom uredniku Nacionala u vezi sa tekstom ,,Glavni mafijaški bos Balkana” i obavijestio Komisiju “da je njegov stav isti i u odnosu na seriju tekstova objavljenih kasnije u ovom listu”.

Ministar finansija u Vladi Republike Crne Gore Miroslav Ivanišević na sjednici Skupštine Crne Gore od 19. jula 2001. godine, u vezi adaptacije stana Mila Djukanovića, izjavio je “da Stambena komisija Vlade Crne Gore nije donijela nijednu odluku. Pa prema tome nijednu marku, niti dinar, iz ranijeg perioda sredstava Republike Crne Gore, nije koristio predsjednik Republike Đukanović za adaptaciju svog stana”.

Nakon objavljivanja teksta u Nacionalu pod naslovom ,,Otkriven milionski tajni račun Mila Đukanovića”, Komisija se obratila Milu Đukanoviću i zatražila detaljnu informaciju o tačnosti, ili netačnosti navoda u ovom tekstu.

Kako Milo Đukanović u ostavljenom roku nije odgovorio, Komisija mu se ponovo obratila sa istovjetnim zahtjevom.

Milo Đukanović je odgovorio da se nikada nije bavio biznisom, ni prije, ni poslije ulaska u politiku, da nije ničiji poslovni partner i da ni po kojem osnovu nije i ne može biti djelilac kakve dobiti, i ustvrdio: ,,Nemam nikakvih tajnih računa, ni u zemlji, niti u inostranstvu”.

S tim u vezi, a u cilju provjeravanja tačnosti navoda, Komisija se obratila Ambasadi Švajcarske i Lihtenstajna u vezi sa navodima u tekstovima iz Nacionala i iznijetim tvrdnjama da su u bankama u Lihtenstajnu plaćeni računi za nabavku skupocjenog namještaja za opremanje stana Mila Đukanovića. Posredstvom Ambasadora Švajcarske u Beogradu, od Državnog tužilastva Lihtenstajna Komisija je dobila odgovor, u kome se između ostalog kaze da zamolnica Crnogorske parlamentarne komisije ne odgovara zamolnici za pravnu pomoć jer su za podnošenje zahtjeva za pravnu pomoć legitimni jedino sudovi, državna tužilastva, ili organ nadležan za pitanje krivičnog izvršenja ili izvršenja mjera.

U vezi sa tvrdnjom o postojanju tajnog računa Mila Đukanovića u bankama Švajcarske, Komisija se obratila Ambasadoru Švajcarske u Beogradu sa molbom da od državnog tužioca Švajcarske, dobije informaciju o ovim navodima i proslijedi je Komisiji.

U odgovoru Državnog tužioca Švajcarske stoji ,,da Crnogorska parlamentarna istražna komisija nije krivični pravosudni organ, koji sprovodi krivični postupak, te da se u postupku Crnogorske parlamentarne istražne komisije ne moze pruziti pravna pomoć”.

Na ovu okolnost nijedan nadležni državni organ Crne Gore nije reagovao, niti je od Državnog tužilastva Lihtenštajna i Državnog tužioca Švajcarske tražio provjeru navoda o postojanju tajnih računa.

Povodom optužbi objavljenih u Nacionalu da se na Subotićevom platnom spisku nalazi i predsjednik Crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je ,,takođe ljubitelj skupih satova, a mjesečna mu je apanaža 100.000 DM”, te da je ,,Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza, kao i tvrdnje Srećka Kestnera u intervjuu datom Nacionalu da je Marović dobijao po 100.000 DM mjesečno, Komisija se obratila Svetozaru Maroviću, sa zahtjevom da podnese informaciju o navodima sadržanim u tekstovima Nacionala.

Svetozar Marović je između ostalog odgovorio Komisiji: ,,Da sve sto je na bilo koji način navedeno kao činjenica ili ostavljeno kao sumnja, a tiče se moje ličnosti, nije istina i da predstavlja samo pokušaj ničim dokazane upletenosti u posao kojim se nikada ni po službenom, ni po svom izboru, nijesam bavio, niti imao bilo kakve veze sa predmetnim poslovima koji su bili daleko od moje profesionalne i lične zainteresovanosti”.

Povodom optužbi objavljenih u Nacionalu kojima je Vuk Bošković tadašnji pomoćnik Ministra unutrašnjih poslova za javnu bezbjednost naznačen kao jedan od učesnika u tranzitu i švercu cigaretama, Komisija se obratila Vuku Bošković sa zahtjevom da dostavi informaciju o tim kao i svim drugim navodima vezanim za njegovo ime, sadržanim u ovome tekstu.

U odgovoru Komisiji ,,Da se radi o potpunim neistinama koje i ovom prilikom energično odbačujem. Ocjenjujem da su izmišljeni navodi u tom listu usmjereni na moju ličnu i profesionalnu diskreditaciju, s krajnjim ciljem da se time poljulja povjerenje građana i u rad MUP-a, u kome sam časno obavljao povjerene dužosti, poštujući Ustav i zakone Republike Crne Gore”.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (III): Usponi i padovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?

 

Hiljadugodišnja Republika prestala je postojati u Perastu 23. avgusta 1797. Pa onda Austrija, ali kako je Napoleon miješao Evropu, tako se miješala i Boka: 1806. Rusi, za godinu i koji mjesec, pa tek zatim Francuzi, do Napoleonovog pada 1813. Ali samo oni su tu uveli nove strukture: prvu kolsku cestu današnje Crne Gore iz Dalmacije do Kumbora i Kotor-Budva. A Napoleonov zakonik je postavio da je pred zakonom svako jednak. Njegovim padom došlo je do ujedinjenja Boke sa Crnom Gorom, ali je to narodno uređenje preinačio Bečki kongres 1814. – uz saglasnost Rusije – opet u korist Austrije.

Tako za sto godina, s time, što je bečki režim ovdje sad zatekao jednu generaciju kasnije, nostalgičnu prema Serenisimi. Pritom je službeni jezik ostao italijanski, a i svi stručni izazi pomoraca i ribara bili su iz Venecije. Boka i dubrovačka obala pripojeni su Dalmaciji sa istim skupnim imenom. Doduše, ta Dalmacija je bila slijepo crijevo dunavske Monarhije, poreski jalova pokrajina. Propalo brodovlje se tek počelo popravljati, na jedra, kad Trst istupi sa parnim brodovima – i gotovo – iseljavanja, Perast „mrtvi grad“.

Na proljeće 1848. pobuni se Evropa: Pariz, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, pa još  Venecija. Što je u Boki? – Njegoš prijeti sa Cetinja Bokeljima, ako se ne bi držali svoga ćesara i vjernog mu bana Jelačića. Zatim odmazde posvuda bez razlike, pod apsolutnim diktatom mladog cara Frana Josipa. Ustanci u Boki protiv vojne obaveze. No ta policijska država puno košta, a još potpiri Garibaldi, izgubljena je Lombardija, pa onda i Veneto, do pred Trst. A s druge strane Bizmark potuče Austriju do nogu. Nema druge, treba se nagoditi s najjačom opzicijom u Carevini: od 1867. nova dvojna država: Austro-Ugarska. Strogo ustavno-pravna država. Dalmacija dobija parlament u Zadru. I počinju investicije, kao što je mulo za Herceg Novi. I gradi se nova cesta kroz Boku, još i do Cetinja. Pa flotna baza s Arsenalom u Tivtu – pojavi se stručna radnička klasa. Ciglana. Garnizon u Kumboru, Hidroplanska baza, fabrika torpeda sa probnom Lansirnom. Grade se granični forovi sa prilaznim putevima i pozadi. Radi logistike svega toga, željeznica i pretovarna luka u Zelenici. Tu se začinje i turistika – glavna privredna grana buduče Crne Gore. Uostalom, Dalmacija nije više slijepo crijevo,  okupacijjom Bosne i Hercegovine, dobila je pozadinu. Neviđeni napredak Boke u malo decenija!

Ali onda svjetski rat – danas znamo da iza toga nije ništa postalo bolje. Kraljevina Jugoslavija je ovdje živjela samo na toj infrastrukturi. Relativno dobro, zahvaljujuči novom preduzimaštvu na toj infrastrukturi. I neizbježno dalje u tradiciji venecijanske kulture sa austrijskom civilizacijom – sasvim živo  i 30-ih godina. Pod kraljevskim diktatom obrazovane su banovine, po mogučnosti tako, da imaju srpsku večinu. Zetska banovina od Bojane do Pelješca, s time, što je Sutorina od Trebinja priključena Herceg Novom. Upravni centar je na Cetinju, ali se Boka za drugo obračala Dubrovniku.

Pa onda drugi rat: raspad Jugoslavije, a Boka – od Grude do Jaza – anektirana u Italiju: italijanski državljani od proljeća 1941. do jeseni 1943. I kad je u Kaštel Novom otvorena gimnazija, gore na Srbini, sakupljenim učenicima u dvorištu, novi direktor je s balkona ovako govorio italijanski: Bokelji, vaš zavičaj se italijanski zove „Bocche di Cattaro“ – usta Kotora – vaši stari su morali otkloniti venecijansko znamenje plačući, vi ste bili zadnji branioci i čuvari serenisime Republike, vaše stare kuće, vaš govor, sve još čuva tu naročitu tradiciju. Mi sada nismo došli ovamo kao osvajači – mi smo se vama vratili.

Kako se uzme. Bilo je doraslih studenata, koji su koristili priliku opet za Padovu. A ovi „povratnici“ su se zaista trudili da ugode narodu: snabdjevenost, zdravstvo. Ali s druge strane: fašizam i Mamula.  Partizani s Orjena, zbog kojih su popaljena pozadinska sela. Onda oslobođenje u „Narodnu republiku Crnu Goru i Boku“. Ali uskoro je brisana Boka, bez da je narod pitan, u ime Crnogoraca što su tu šljegli. Boka je i raspuštena, ukidanjem sreza i parcelisanjem na tri male opštine. A istina je ovo: Već se druga doseljenička generacija prilagođavala bokeškoj naročitosti. Za to nije trebalo mijenjati vjeru ili nacionano svojstvo. Bokelj je taj, ko se uživi u osnove venecijanske kulture i zapadnjačke civilizovanosti: Srbin, Hrvat ili Crnogorac, te još poneki Musliman, Italijan, Austrijanac, Mađar, Čeh, Albanac ili Rom. Rusi su onomad stigli iz Crnog mora preko Zelenike, htjeli su natrag i tek sad su se skrasili.

Titov režim nije brisao tradicije od 18. vijeka naovamo, ali je iskorijenio kraljevinu, koja je pak baš  to negirala. Ali štetno je bilo ukidanje privatne privredne inicijatijative kroz nacionalizacije, što je onda podređeno jednoj ideologiziranoj novoj klasi – kako je Đilas opomenuo. Boka bi i tako bila zatrta, da se nije još mogla osloniti na svoju pomorsku tradiciju. Brodovi Jugooceanije po svim morima svijeta, hranili su Crnu Goru. Inače, turizam-turizam-turizam: najprostija investicija zapošljavanja radi sticanja deviza. Ali mono-ekonomija je nestabilna i društvo strada, ako turisti neće ili ne mogu dolaziti.

Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedmdesestsedam godina?

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE (II): Slava Perasta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdestsedam godina?

 

 

Tvrđavicu Sv. Stefana sagradio je Tvrtko, sada na mjestu novljanske Kanli kule. Po Lajoševoj smrti i političkoj gužvi što je tamo napravila Eliza, on je sad mogao sasvim gledati svoja posla. Izvrsne prihode dobivalo se u srednjem vijeku sa monopolom soli, a to se Tvrtku pružalo samo tu, na obali Sutorine. On je dakle solanu htio osigurati s tom kulom – na konkurentske jade Dubrovnika. Kako god, radi mira, odustao je od te ideje, a dokument toga je u dubrovačkom arhivu: jedino saznanje o osnivanju Herceg Novog. Tvrtko se toga odrekao tako, da nije preostalo ni ime njegovog osnivanja.

Dračevicu je onda zahvatio velikaš Sandalj Hranić Kosača, isto u dobrim odnosima s Dubrovnikom. Ustupio je Konavle do Ponte Oštre, a Kotoru i Lušticu: pomorska zaštita od gusara za nazvani Novi. Naslijedio ga je Stjepan Vukov Kosača, on se 1342. odrekao Bosne i proglasio samostalnim hercegom. Po njegovim posjedima onda i naziv Hercegovine. Kosače su dograđivali donji grad, sa svojim dvorom i naseljavali su zanatlije. Stjepan je bez obzira počeo proizvodnju soli, izazvao je rat s Dubrovnikom i izgubio Sutorinu. Utom je rastao i turski pritisak, baš osvajanjem Hercegovine. Tadašnji mađarski kralj Matijaš je sagledao strateški značaj nove tvrđave za leđima Turaka, poslao je Stjepanu pojačanje, smješteno u gornji grad, a ponudio mu kao zamjenu čak Zagreb. Stjepan je umro u Herceg Novom 1466. i naslijedio ga Vlatko. Turci mu opsjednu grad tek 1481. Na što Matijaš organizuje desant sa dubrovačkim brodovima, a dvije napuljske ratne galere su već i veslale u zalivu. Ali Vlatko neslavno preda donji grad. Posada gornjeg grada držala se još mjesec dana.

Na izmaku srednjeg vijeka Boka je „uređena“ za narednih 200 godina bez naročitih promjena u tom vremenu. U grubom: Prevlaka i Sutorina pripadaju Dubrovniku. Luštica i okolina s Kotorom imaju autonomiju u okviru Mletačke republike. A Grbalj je sporazumnim privilegijama pri Turskoj. Dočim je negdašnja Dračevica osvojena turska teritorija. S time, što se tu izdvaja Perast, orijentiran na stalno suprotstavljanje Turcima, prvenstveno protiv novljanskih, ulcinjskih pa i arapskih gusara. Stoga Venecija pruža Peraštanima naročite privilegije a još i takvo odlikovanje, da im je povjereno čuvanje-admiralske zastave. Posebnu slavu stiču Peraštani, što su 1654. vlastitim snagama i uličnim borbama odbili turski pokušaj osvajanja. A bogate se vlastitom trgovačkom flotom po Mediteranu u dalje. Odlikuju se i kulturno, Perast postaje naročit naspram Kotora.

Potiskivanje Turaka iz Boke, ustvari je počelo njihovim porazom pod Bečom – Risan je osvojen 1684. Ono što ovdje zovemo Morejskim ratom, bilo je koordinirano sa austrijsko-njemačkim potiskivanjem Turaka na sjeveru, čak su Poljaci i Rusi vezali turske snage. Za koju godinu, ovdje su se Turci povukli sasvim iza Rijeke Zelenike i njene močvarne delte. A 1687. krenula je iz Kumbora odlučna mletačka ofanziva protiv Herceg Novog. Iza toga ostali su Turci još samo u Sutorini: Dubrovnilk im je to ustupio radi odmanute granice od Venecije (kao i Neum onamo). A ovdje je došlo do radikalne etničke promjene, planskim naseljavanjem Hercegovaca i dolascima iz Crne Gore. Grubo rečeno: gdje su bili Turci – tu su sad pravoslavni. Posebno su pravoslavni Luštica i Krtoli – bivša Miholjska metohija.

I prelazimo u 18. vijek – zlatno doba Boke – mir i blagostanje pod okriljem Venecije. Ona direktno upravlja samo tvrđavama Herceg Novog i Kotora, inače samouprave, a najnovija je Topaljska komunitad. Tada se i pojavi ono, što su Crnogorci podrugljivo-zavidno nazvali Lacmanima – ako ni sami nisu „šljegavali“ u taj mali raj. Ali poremetio je to Napoleon. Grad na vodi preda mu se maja 1796,  sramežljivo-tiho, jedva se i znalo da hiljadugodišnje Republike više nema. Tako je u lagunu i uplovio prvi francuski ratni brod. A tuda je patrolirala peraška gajeta – neobaviještena – pa napadnu topovnjaču i osvoji je ubivši kapetana. Bokelji, zadnji branioci Serenisime! Napoleon je po nekoj kombinaciji za Elzas, prepustio svo venecijansko Austriji. Zauzimanje besputne Dalmacije bilo je povjereno krajiškom generalu Rukavini, a trajalo mu je da stigne do Boke. Tu je pak zadržano venecijansko uređenje. Tek kada je on došao u Lepetane, Peraštani su morali spustiti gonfalon sv.Marka – plačući.  Pri čuvenom govoru gradskog kapetana Josipa Viskovića, bokeškovenetskim dijalektom: Ti sa nama mi sa Tobom tristasedamdesetsedam godina…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR ZOLTAN MAĐAR: OKUPACIJE BOKE: Nenapisana istorija Boke (I)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istoričar arhitekture Zoltan Mađar u svom tekstu Okupacije Boke, koji je proslijedio Monitoru, daje pregled burne istorije Boke kotorske i postavlja pitanje: Može li opstati naročita Boka još jednom za tristosedamdesetsedam godina?

 

 

Čitam u internetu ćirilicom ekavski: Razni ljudi su prihvatali razne okupacije … Ono što neko želi da prihvati u neku bokeljsku naročitost, ne odgovara svakome. Adekvatna ovom „Srpska Boka“ – po Vukovom: Kojekuda Srbi svuda. Jer ko štokavski govori taj je Srbin. Ali čitam i od Miroslava Pantića: Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka – Beograd 1990 – da je u Kotoru pisano i ikavski.

Imam ođe na polici metarski bokeške literature. Da istaknem popa Nakićenovića i don Lukovića; seriju godišnjaka Boka od 1 do 37 – u kojima sam sarađivao; 1+5 tomova Istorije Crne Gore, Titograd 1967-75; Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorica 2006; te Leksikon umjetnosti Crne Gore, Podgorica 2021. – u kojoj sam naveden. Poznato je da sam rođen u Zelenici i radio u Tivtu: dipl.ing. arhitekt – Beograd, mag. art. istoričar – Karlsruhe i promocija u Budimpešti.

A pitam se ovako: što je Srbin od Hercegovine do Vojvodine? – pa i do Budima i St.  Andreje. Po svoj prilici, svojstveno su to Šumadinci, no kakve veze oni imaju sa Bokeljima? Ako dakle bokeški Srbin kaže da je on nekako naročit, onda to ima očiglednog osnova. Najzad i zbog 350 godina suživota ovdje sa autohtonim Hrvatima, tu u Boki. Pa se i ne razlikuju međusobno. Ali zajedno se razlikuju i od Crnogoraca, pa im baš otuda skupni naziv „Lacmani“. Izraz bez etimologije, tumači se od Lacija-pokrajine kod Rima, pa do njemačkog landsman-zemljak. Ovo se naravno ne slaže sa crnogorskim kontekstom: Lacija je daleko a Bokelji nisu crnogorski zemljaci – jer je izraz podrugljiv: za nepravoslavne hrišćane i posebno za romansku Boku. Tu su svi jednako razmaženi Lacmani – Latini – svi skupa.

Istorija Boke nije još pisana i može se tumačiti nizom „okupacija“ nad Srbima, mileniju i pol „tuđinstva“ u ovom kraju, od Vizanta na ovamo. Samo: to je sad projekcija nacionalnog shvatanja u jedno vrijeme, kada su se ljudi opredjeljivali po vjeri, a vlastela po ličnoj moći. Religioznost se labavila tek s novovremenim humanizmom. A nacionalnost, odnosno opredjeljenje po slobodi nacionalne države, pojam je tek od francuske građanske revolucije i Napoleonovih pohoda. Pa evo da pokušam ovu bokešku paramparčad nekako složiti – kratko i koliko mi to može biti poznato.

Seobe naroda po raspadu Zapadnog rimskog carstva, satjerale su romansko stanovništvo u čvrste gradove – primjerno i u Kotor. Slaveni se pojavljuju po okolini u ranom 7. vijeku i obrazuju se po župama. Vizantski car Konstantin Porfirogenet je za ovdje bilježio Konavljansku župu, kojom je u ranom 10. vijeku upravljao arhont, a pripadala mu je i župa Dračevica. Ova se graničila od Debelog brijega, preko Krivošija pa do Orahovca prije Kotora. Sa Risnom, tada već hiljadugodišnjom istorijom. Na sjever se župa graničila sa Travunijom, ka Trebinju, a sve ostale bokeške obale pa do Bojane imala je Duklja – zvana po rimskom gradu Dokleji. Pod Kotor su pripadali Dobrotska obala, Vrmac i Grbalj; a manastiru na Miholjskoj Prevlaci Župa ka Tivtu, Krtoli i Luštica.

Istorija Crne Gore počinje sa dukljanskom državom, koja je bila pod vizantskom vlašću, pored jedne epizode s Makedonijom. Tada, 1050. desila se šizma Istočne i zapadne crkve, a Primorje se privolilo Rimu. Isto tada, Srbi se u Carigradu spominju kao pleme u Raškoj, dakle pozadi na ortodoksnoj strani. Prema tome, Primorci ne bi bili Srbi? Na svaki način, dukljanski knez Vojislav se tada oslobodi vizantske podložnosti, kroz dvije pobjede 1040. i 1042. Proširivši se do Neretve (bez Dubrovnika) i zauzevši Travuniju a i Rašku. Vojislava je naslijedio Mihajlo, baš 1052. godine i trudio se za kraljevsku titulu, tek toliko, da ga je papa oslovio kao slavenskog kralja. Imao je dvor u Kotoru, a sačuvana mu je ktitorska portret-freska u jednoj crkvi Omiša. Ruševina isto takve crkve nalazi se i u Kute kod Zelenike, po svoj prilici takođe njegova zadužbina. Sin mu još proširi Duklju na sjever i istok, ali su onda sporovi namnoženih Vojislavljevića srozali državu.

Duklju je oko 1185. osvojio raški župan Stefan Nemanja, pa od tada imamo pojam Zete i do Boke. Nastojalo se uništenju svega dukljanskog i rušeno je nemilice, izuzev Kotora. Tada su porušene preromanske crkve Kuta i Sušćepana. Brisani su katolička religija i kultura, mada je mlađem Stefanu trebala kruna od pape, za međunarodno priznanje. To je i dobio – prvovjenčani srpski kralj – u nadi papske uticajnosti. Kotor je postao kapija Srbije ka Zapadu, sa kotorskim diplomatama u tom pravcu, a i obrazovanim ministrima na srpskom dvoru. Pozivani su kotorski neimari za crkvene gradnje po Srbiji: zapadnjački koncept za istočnu strukturu – raška škola – neimar Dečana je bio Vita, franjevački fratar iz Kotora, grada kraljeva.

Ali ni to nije bilo zauvijek, 1360. Zeta pripadne Balšićima. Oni se prošire od Drača do Cavtata, a navrznu se i na osvajanje Kotora. Te opsade im ne uspijevaju, a kad se Kotorani stave pod zaštitu mađarskog kralja Lajoša velikog, Balšići se moraju okaniti. Tim prije, jer se pojavio težak problem s druge strane – Turci. Balšići dakle ponude Veneciji Skadrar kao tampon, pa time zarade dupli problem. Kojeg više ne savlađuju do svog izumiranja 1421. Okruglo uzevši, tu prije 1400. počinje u neku ruku autonomija Boke. A 1382. je osnovan i Herceg Novi.

Pa o Lajošu velikom: Mađarsko-poljski kralj 1342-1382, vladao je od Litvanije do Crnog mora, a po uniji s Hrvatskom i do Jadrana. Ratovao je do Napulja, a isćerao je Veneciju s ove strane Jadrana. Protiv pojave Osmanlija obuhvatio se vazalnim vijencem od Bosne do ušća Dunava. Nešto mu je naročito ležala na srcu Bosna, otuda se i oženio Elizom Kotromanić. Dubrovnik ga je zamolio za zaštitu, protiv primicanja Balšića – pa od tada i počinje svijetla istorija Dubrovačke republike.

Isto su učinili Kotorani, najzad za stvarnu zaštitu svoje samouprave. Lajoš je tu postavio jedan garnizon – ko u to dira imaće posla s njime. Potomci tog garanizona po svoj prilici još žive ovuda, a istaknuta je peraška kazada Mažarovića. Dok je Lajoš bio živ, pa onda – ko drugi? – nego bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, za istu zaštitu. Ali i on poživi samo do 1391. Zatim Kotor ostaje gradska republika, ali zbog turske opasnosti sa težnjom mletačkog pokroviteljstva. To je postignuto tek 1420, s popustom, da Venecija postavlja providura, čija je vojna nadležnost iznad samouprave. Što se i potvdilo prilikom turskih opsada. Kotor je u 15. vijeku morao pretrpjeti ustanke u Grblju, s time, što su se Grbljani dobrovoljno priklonili Turskoj. Pomalo, naročito Perast i Dobrota isto pod okriljem Venecije ali sa neprikosnovenim samoupravama, prestizali su Kotor u slobodarstvu. Mada je grad ostao kulturni centar sa učenim građanima, koji su mogli studirati u Padovi.

 

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo