Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (VII): Ljubitelji skupih satova

Objavljeno prije

na

U ponovnom obraćanju Višem tužiocu Komisija je zatražila informaciju zašto su spisi ovog predmeta i po čijem nalogu proslijeđeni Državnom tužiocu, na šta je Viši tužilac Mališa Milović odgovorio da je to učinio samoinicijativno iz razloga što je državno-tužilačka organizacija Republike jedinstvena.

Kako je u vrijeme podnošenja pomenute krivične prijave funkciju Višeg tužioca vršio sadašnji Državni tužilac Božidar Vukčević, to je Državni tužilac Božidar Vukčević u svom odgovoru obavijestio Komisiju da ,,nije utvrdio postojanje osnovane sumnje da su prijavljena lica izvršila krivično djelo kojom je krivičnom prijavom Generalni sekretar tadašnjeg predsjednika RCG stavila na teret, niti pak drugog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti, zbog čega je krivičnu prijavu odbacio”.

Osim ovih obavještenja Komisija nije uspjela da dobije na uvid dokumentaciju o ovom predmetu, koju je od Državnog tužioca Božidara Vukčevića u više navrata tražila.

Stoga je Komisija zaključila da se radi o svojevrsnoj opstrukciji Skupštine Crne Gore i Komisije kao njenog radnog tijela, i skrivanju spisa i dokumentacije od poslanika Skupštine Crne Gore.

Polazeći od karaktera dobijenih odgovora koji po ocjeni Komisije predstavljaju svojevrsnu opstrukciju njenog rada od strane najvećeg broja državnih organa Crne Gore, Komisija je na sjednici održanoj 30. oktobra odlučila da se u cilju utvrđivanja tačnosti navoda objavljenih u listu Nacional obrati i ambasadama SAD, Švajcarske, Kipra i Lihtenštajna u Saveznoj Republici Jugoslaviji da joj pruže pomoć u pribavljanju podataka o eventualnom postojanju računa firmi i banaka u Švajcarskoj, Kipru i Lihtenstajnu koji se pominju u navodima lista Nacional, a vezano za nabavku luksuznih automobila. Odgovor Komisija nije dobila.

Komisija se takođe obratila i Evropskoj komisiji sa molbom da joj dostavi Izvještaj kontrole poslova vezanih za tranzit cigareta, koju je u više navrata, vršila u Crnoj Gori. Odgovor od ovog subjekta Komisija nije dobila.

Povodom teksta Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u listu Nacional (br. 287, 288, 289, 290, 291, 294 i 298), u kojima je označeno da je navodno Milo Đukanović koristeći svoja predsjednička ovlašćenja pokrivao državno – mafijašku organizaciju za šverc cigaretama u Crnoj Gori, da je ,,Subotić poslovni ortak crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, koji najizravnije sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti”, te da su “u poslednjih pet godina Đukanović i Subotić zaradili i razdijelili milijardu dolara”, te da se ,,predsjednik i njegova svita voze u dva aviona vrijedna trideset milijuna dolara”, te da je navodno Đukanović ,,dobio satove vrijedne 1,5 miliona DM”, da je “njegov stan u Podgorici proširen na 400 m2”, da ,,račun za namještaj i opremanje stana premašuje 1,5 miliona DM”, te da je “blindiranje prozora na stanu koštalo 350.000 DM” i niz drugih optužbi vezanih za ime Mila Đukanovića, Komisija se obratila Milu Đukanoviću da se izjasni, odnosno izvijesti Komisiju o tim kao i o svim drugim navodima sadržanim u tekstovima objavljenim u Nacionalu, vezanim za njegovo ime.

Milo Đukanović je između ostalog odgovorio Komisiji: ,,Da se radi o golim neistinama, izmišljotinama i podmetanjima, bez pokušaja da se ijedan od takvih navoda dokažu, sračunatim na moju moralnu i političku diskreditaciju”.

U prilogu odgovora Đukanović je dostavio demanti od 20. maja 2001. godine, koji je uputio direktoru i glavnom i odgovornom uredniku Nacionala u vezi sa tekstom ,,Glavni mafijaški bos Balkana” i obavijestio Komisiju “da je njegov stav isti i u odnosu na seriju tekstova objavljenih kasnije u ovom listu”.

Ministar finansija u Vladi Republike Crne Gore Miroslav Ivanišević na sjednici Skupštine Crne Gore od 19. jula 2001. godine, u vezi adaptacije stana Mila Djukanovića, izjavio je “da Stambena komisija Vlade Crne Gore nije donijela nijednu odluku. Pa prema tome nijednu marku, niti dinar, iz ranijeg perioda sredstava Republike Crne Gore, nije koristio predsjednik Republike Đukanović za adaptaciju svog stana”.

Nakon objavljivanja teksta u Nacionalu pod naslovom ,,Otkriven milionski tajni račun Mila Đukanovića”, Komisija se obratila Milu Đukanoviću i zatražila detaljnu informaciju o tačnosti, ili netačnosti navoda u ovom tekstu.

Kako Milo Đukanović u ostavljenom roku nije odgovorio, Komisija mu se ponovo obratila sa istovjetnim zahtjevom.

Milo Đukanović je odgovorio da se nikada nije bavio biznisom, ni prije, ni poslije ulaska u politiku, da nije ničiji poslovni partner i da ni po kojem osnovu nije i ne može biti djelilac kakve dobiti, i ustvrdio: ,,Nemam nikakvih tajnih računa, ni u zemlji, niti u inostranstvu”.

S tim u vezi, a u cilju provjeravanja tačnosti navoda, Komisija se obratila Ambasadi Švajcarske i Lihtenstajna u vezi sa navodima u tekstovima iz Nacionala i iznijetim tvrdnjama da su u bankama u Lihtenstajnu plaćeni računi za nabavku skupocjenog namještaja za opremanje stana Mila Đukanovića. Posredstvom Ambasadora Švajcarske u Beogradu, od Državnog tužilastva Lihtenstajna Komisija je dobila odgovor, u kome se između ostalog kaze da zamolnica Crnogorske parlamentarne komisije ne odgovara zamolnici za pravnu pomoć jer su za podnošenje zahtjeva za pravnu pomoć legitimni jedino sudovi, državna tužilastva, ili organ nadležan za pitanje krivičnog izvršenja ili izvršenja mjera.

U vezi sa tvrdnjom o postojanju tajnog računa Mila Đukanovića u bankama Švajcarske, Komisija se obratila Ambasadoru Švajcarske u Beogradu sa molbom da od državnog tužioca Švajcarske, dobije informaciju o ovim navodima i proslijedi je Komisiji.

U odgovoru Državnog tužioca Švajcarske stoji ,,da Crnogorska parlamentarna istražna komisija nije krivični pravosudni organ, koji sprovodi krivični postupak, te da se u postupku Crnogorske parlamentarne istražne komisije ne moze pruziti pravna pomoć”.

Na ovu okolnost nijedan nadležni državni organ Crne Gore nije reagovao, niti je od Državnog tužilastva Lihtenštajna i Državnog tužioca Švajcarske tražio provjeru navoda o postojanju tajnih računa.

Povodom optužbi objavljenih u Nacionalu da se na Subotićevom platnom spisku nalazi i predsjednik Crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je ,,takođe ljubitelj skupih satova, a mjesečna mu je apanaža 100.000 DM”, te da je ,,Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza, kao i tvrdnje Srećka Kestnera u intervjuu datom Nacionalu da je Marović dobijao po 100.000 DM mjesečno, Komisija se obratila Svetozaru Maroviću, sa zahtjevom da podnese informaciju o navodima sadržanim u tekstovima Nacionala.

Svetozar Marović je između ostalog odgovorio Komisiji: ,,Da sve sto je na bilo koji način navedeno kao činjenica ili ostavljeno kao sumnja, a tiče se moje ličnosti, nije istina i da predstavlja samo pokušaj ničim dokazane upletenosti u posao kojim se nikada ni po službenom, ni po svom izboru, nijesam bavio, niti imao bilo kakve veze sa predmetnim poslovima koji su bili daleko od moje profesionalne i lične zainteresovanosti”.

Povodom optužbi objavljenih u Nacionalu kojima je Vuk Bošković tadašnji pomoćnik Ministra unutrašnjih poslova za javnu bezbjednost naznačen kao jedan od učesnika u tranzitu i švercu cigaretama, Komisija se obratila Vuku Bošković sa zahtjevom da dostavi informaciju o tim kao i svim drugim navodima vezanim za njegovo ime, sadržanim u ovome tekstu.

U odgovoru Komisiji ,,Da se radi o potpunim neistinama koje i ovom prilikom energično odbačujem. Ocjenjujem da su izmišljeni navodi u tom listu usmjereni na moju ličnu i profesionalnu diskreditaciju, s krajnjim ciljem da se time poljulja povjerenje građana i u rad MUP-a, u kome sam časno obavljao povjerene dužosti, poštujući Ustav i zakone Republike Crne Gore”.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo