FELJTON
CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (VIII): Dokazi o enormnom švercu cigareta

Objavljeno prije
12 godinana
Objavio:
Monitor onlineSvoje učešće u ovoj aferi posredstvom svojih advokata, a po zahtjevu Komisije negirao je Stanko Subotić-Cane, koji je u tekstovima objavljenim u Nacionalu naznačen kao glavni organizator i učesnik u tranzitu i švercu cigaretama i kroz Crnu Goru, u određenom vremenskom periodu.
Svoje učesće u ovoj aferi su negirali Jovan Popović, direktor Kompanije D-TRADE, tj. pravni sljedbenik Preduzeća MIA, koje je prema obavještenju Privrednog suda u Podgorici, upisano u registar Privrednog suda u Beogradu, kao i Željko Mihailović i Dušan Ban koji su u periodu koji je predmet pažnje pisanja Nacionala, bili rukovodioci Preduzeća “MIA”.
Prilikom boravka članova Komisije u Zagrebu, od strane Iva Pukanića i njegovih saradnika uručena im je kopija Uvjerenja-dokaza br. 196/98 od 27.03.1998. godine, koje je na zahtjev gospodina Srećka Kestnera sa potpisom sekretara Udruženja Akcionara Jovana Popovića, izdalo Preduzeće MIA EXPORT-IMPORT PODGORICA, 81.000 Podgorica, Nemanjina obala 11, Hotel Crna Gora II sprat, u kome se kaže da je gospodin Srećko Kestner u posjedu 526 akcija Kompanije MIA EXPORT-IMPORT PODGORICA, što u procentima iznosi 15% vlasništva. Dalje se navodi da se ovaj dokument izdaje na lični zahtjev gospodina Kestnera i služi u svrhu otvaranja bankovnog računa i dokaza o ličnom bonitetu gospodina Kestnera.
Povodom intervjua Žarka Rakčevića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade RCG, koji je objavljen u dnevnom listu Vijesti od 19.10.2001. godine, pod naslovom Rakčević: Borba za legalizaciju uvoza cigareta je opasna, u kome je Rakčević javno iskazao stav o problemu šverca cigaretama cijeneći da bi njegova pomoć u radu Komisije kao potpredsjednika Vlade bila od dragocjene koristi, posebno u konkretizaciji iskazanih navoda, Komisija je odlučila da pozove Žarka Rakčevića da prisustvuje sjednici Komisije. A naime, u tom intervjuu Rakčević je iznio stav da je Vladi Crne Gore uputio dvije informacije o ogromnom nelegalnom tržištu cigareta, u kojima je naveo ,,da Budžet po tom osnovu gubi između 40 i 50 miliona DM godišnje”. Takođe je iznio stav da postoje objektivni problemi ,,Zbog čega se teško izboriti sa švercom cigareta prije svega poroznost državne granice i veliki interesi organizovanog kriminala”. Rakčević je dalje naveo ,,da razlog zbog čega se legalne cigarete iz uvoza još nijesu pojavile na kioscima, je pritisak lobija nelegalnih uvoznika”. On je dalje istakao da se radi” o nesigurnosti u mogućnost regularne prodaje i strahu od dobro organizovanih i uhodanih kanala mogućih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori, zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Dalje je naveo ,,Da krivicu što sivo tržište cigareta još nije suzbijeno snose i pojedinci u državnom aparatu”, kao i da od šverca cigareta 90% uzimaju ,,krupni igrači” i da “nije ni najmanje jednostavno nekome iz džepa izvaditi milione njemačkih maraka”.
U svom odgovoru Komisiji Žarko Rakčević nije prihvatio poziv da učestvuje u radu Komisije isključivo kao potpredsjednik Vlade, a povodom svog intervjua datom dnevnom listu Vijesti.
Stoga je Komisija konstatovala da se ovakvim odnosom prema Komisiji, Žarko Rakčević kao potpredsjednik Vlade, priključio opstrukciji koju Vlada Crne Gore, zajedno sa drugim državnim organima vrši prema radu Komisije.
Komisija takođe konstatuje da joj nikada nijesu dostavljene dvije informacije o nelegalnom tržištu cigareta za koje je Žarko Rakčević ustvrdio da ih je kao potpredsjednik Vlade, uputio Vladi Republike Crne Gore.
U skladu sa Odlukom Komisije od 4.10.2001. godine, i 05.2. 2002. godine, predsjednik Komisije Vuksan Simonović i članovi Miroslav Vicković i Novak Radulović, dana 7. marta 2002. godine, obavili su razgovor, odnosno anketu u Zagrebu u sjedištu lista Nacional sa direktorom i glavnim i odgovornim urednikom lista Nacional, Ivom Pukanićem i njegovim saradnicima Berislavom Jelinićem, Jasnom Babić i Sinom Karli.
Tom prilikom, Ivo Pukanić i njegovi saradnici ponovili su članovima Komisije većinu navoda o švercu cigaretama u Crnoj Gori objavljenih u zagrebačkom Nacionalu, kao i u objavljenim tekstovima već opisani način kako je došlo do pisanja i objavljivanja čitave serije tekstova o duvanskoj aferi.
Kako je već naprijed naznačeno u ovom Izvještaju, tom prilikom članovima Komisije uručen je autorizovani i na svakoj stranici potpisani intervju Srećka Kestnera, dat zagrebačkom Nacionalu i ovjeren kod Javnog bilježnika uz prateću dokumentaciju. Pored autorizacije i potpisa na svakoj stranici intervjua, Srećko Kestner Nacionalu je dao svojeručnu potpisanu izjavu sljedeće sadržine:
,,Ja, Srećko Kestner, ovim potvrđujem da sam u Zagrebu, 25. svibnja dao intervju za tjednik Nacional. Razgovor su vodili Ivo Pukanić i Berislav Jelinić. U subotu 26. svibnja, kompletan tekst dobio sam na uvid i u potpisanom obliku autorizirao sam ga u 18,30 sati. Autorizaciju sam izvršio tako što sam vlastoručnim potpisom parafirao svaku stranicu teksta isprintanog u dva originalna primjerka. Dodatnu potvrdu i autorizaciju svojih navoda činim potpisujući ovu izjavu u kojoj još jednom tvrdim da sam za sve izgovoreno u intervjuu spreman snositi potpunu odgovornost”.
Tom prilikom članovima Komisije uručena je kopija Ugovora između Preduzeća ROTHMANS OF PALL MALL LIMITED, sa sjedištem u Cirihu, Švajcarska i Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. sa sjedištem na Britanskim djevičanskim ostrvima, koji je u ime Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. potpisao Srećko Kestner. Taj Ugovor prati faktura Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. od 10.9.1998. godine, Preduzeću DULWICH ENTERPRISES LTD iz Limasola – Kipar, na iznos od 256.800 DM za 1200 master baksi cigareta PALL MALL, sa uslovima isporuke CIF Podgorica – Crna Gora i druga faktura od 16. jula 1998. godine, Preduzeća FREEMA– TABACCO INTERNATIONAL LTD – Limasol Kipar, na Preduzeće LASEL UNIVERSAL IMC – Predstavnistvo Podgorica, Nemanjina obala br. 54, na iznos od 180.000 US dolara za 1200 master baksi cigareta LM, uslovi isporuke CIF Bar/Podgorica, prevozno sredstvo kamion reg. br. TG 117-317, mjesto isporuke Zetatrans – carinsko javno skladište na Ćemovskom polju bb; mjesto skladištenja – dispozicija Preduzeća LASEL UNIVERSAL IMC.
Članovima Komisije takođe je uručeno više dokumenata Srećka Kestnera o kupovini zemljišta i izgradnji industrijsko-skladišne hale i drugih zgrada na lokaciji Kuće Rakića – Podgorica.
Sva dokumenta, dokazi, iskazi i izjave koje je Komisija, uprkos opstrukcijama i skrivanju informacija i dokumenata, pribavila u toku svog rada, govore da je najveći dio navoda objavljenih u tekstovima u zagrebačkom Nacionalu tačan, i da se u Crnoj Gori i preko Crne Gore minulih deset godina, a posebno od 1996. godine, pa nadalje odvijao enormni šverc cigaretama i da je ogromna količina cigareta završila na sivom tržištu Crne Gore i susjednih zemalja, uključujući i zemlje Evropske unije.
Komisija posebno ističe da je svojim pismom od 16. januara 2002. godine, obavijestila Državnog tužioca Božidara Vukčevića, da mu kompletna dokumentacija o radu Komisije i podaci do kojih je Komisija došla stoje na raspolaganju.
Međutim, Državni tužilac, iako je prethodno obavijestio Komisiju ,,da je blagovremeno i na zakonom propisan način reagovao” i da se ,,lično obratio MUP-u Crne Gore, i na osnovu člana 153. stav 2. Zakona o krivičnom postupku zahtijevao prikupljanje svih potrebnih obavještenja i preduzimanje drugih zakonom dozvoljenih mjera radi provjere navoda iz objavljenih tekstova i intervjua i otkrivanje izvršilaca teških krivičnih djela o kojima je riječ”, upao je u kontradiktornost, obavijestivši Komisiju ,,da je ispravnije i na zakonu utemeljen postupak po kome je Komisija dužna informaciju o svom radu i podacima do kojih je došla dostaviti stvarno i mjesno nadležnom tužiocu”.
Sastavni dio ovog Izvještaja čini kompletna dokumentacija o radu Komisije, koja se čuva u Službi Skupštine Republike Crne Gore.
Kraj
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (IX): Niko ne čuva ruševine Duklje

Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Januara, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
,,Košnice su često puta prekrivene ciglama sa rimskih grobova. Skupocjene drevnosti (novac) stanovništvo prodaje strancima, iskopine iz grobova djeca lome u šali, jer nažalost, gotovo nema ljudi koji bi voljeli starinske stvari svoje postojbine, pa preduzeli nesto da se sačuva Duklja i sve dragocjenosti u njoj”.
Isti autor piše o dukljanskim nevoljama u drugom listu konstatujući ,,da su starine na Duklji slabo ispitane i da su sada u opadanju: nemilosrdno ih ruši zub vremena i, nažalost, samo stanovništvo…” Najtemeljitije pisanje o Duklji dali su Austrijanci Prašniker i Stikoti. Sa ovim monografijama štampanim na njemačkom jeziku u Beču, obično dolaze stranci da ispituju Duklju. Ali je veliko njihovo razočarenje. U Duklji sada nema mnogih spomenika, koji su lijepo opisani u pomenutim monografijama, a osobito kod Stikotija.
Čuo sam da su nešto odnijeli Austrijanci za vrijeme okupacije. Ne znam da li je ovo tačno, ali tvrdim da nekoliko najinteresantnijih spomenika, koje sam vidio i fotografisao 1923. godine u Duklji, sada ne postoje. Znam da je prilikom građenja Osnovne škole na terenu Duklje uništeno sedam ploča sa natpisom, koje su bile blizu mosta na Širaliji. Uništeni su i dva žrtvenika Jupitera i Dijane, Isto tako je propalo mnogo votivnih (nadgrobnih) spomenika s natpisom, nađenih u posljedne vrijeme, čak i neobjavljenih kod Stikotija. Fotografije su sačuvane kod mene, a spomenika više nema. Niko ne čuva ruševine Duklje. Čuo sam od jednog arheologa Njemca, koji je došao da pregleda Duklju: ,,Uzalud sam potrošio pare na putovanje. Bolje bi bilo da sam kod kuće pročitao i proučio djelo Stikotija”.
O rimskim starinama u Croj Gori pisao je i Petar Lisičar, s posebnim osvrtom na Duklju: ,,… Nema sumnje da i ovaj slučajno nađeni arheološki materijal uvjerava da bi se temeljitim proučavanjem terena došlo do odličnih kulturnoistorijskih rezultata”.
Tako se dobar dio rimskih natpisa iz Crne Gore publikovao već prije sto godina, imamo i lijepih novonađenih rimskih natpisa iz god. 1929-32 i to ne samo iz Duklje, nego i van nje. God. 1930 našao je kod sela Zagoriča, južno od Podgorice seljak Ilija Vukanović četiri rimska nadgrobna kamena sa tri latinska natpisa i prenio ih u svoju kuću u selo Mošiće, kod Vezirova mosta, gdje ih je pregledao g. Antun Majer, tadašnji profesor podgoričke gimnazije… U svakom slučaju trebalo bi da se povede evidencija o dosad nađenim natpisima, jer su mnogi već do sada izgubljeni. Neki od najstarijih, o kojima referiše Momzen, otpremijeni su već odavno iz Cetinja u bečki muzej (jedan iz Pipera, neki iz Duklje). Neke je Momzen slučajno ,,našao u magazinima bečkog muzeja” i tako objavio. Neki su ostali da propadaju na mjestu nalaza, a ostala bogzna gdje su propala.
O poslijeratnim istraživanjima na Duklji pisao je Milutin Plamenac, osvrćući se kritički na nedovoljnu brigu spomeničkog, kako pokretnog tako i nepokretnog fonda u Crnoj Gori. O otuđivanju i devastiranju mnogih arheoloških lokaliteta, s posebnim osvrtom na Duklju, Plamenac je bio poznat kao stručnjak bez kompromisa, koji je kao direktor Zavoda, braneći osnovne principe zaštite našeg kulturnog blaga, dolazio u sukob i sa najvišim državnim funkcionerima.
U jednom osvrtu na arheološka iskopavanja u Duklji tokom 1954. godine, Plamenac navodi nekoliko zanimijivih podataka o istorijatu istraživanja na ovom lokalitetu: ,,I prije otkopavanja Rovinskog, u Duklji se nailazilo na ploče sa natpisima, na grobove, na odlomke stubova, kapitela, djelove ornamentske plastike itd. Svake godine se nailazilo na novac, kaže Rovinski, i to mahom bakarni, ponekad srebrni ,a ređe zlatni rimski novac… Nailazilo se i na druge predmete: posude od ilovače i stakla, razno gvozdeno oružje, prstenje it. sl.”
Plamenac na ovu temu nastavija i služeći se prvim izvještajima Rovinskog piše: ,,… da se ovi razni predmeti pronalaze svake godine i prodaju, u Kotoru ili stranim putnicima. Taj se posao obavlja bez ikakve kontrole od strane nadležnih vlasti tako da su neki dragocijeni objekti nepovratno odlutali van granica naše države.
O raznošenju građevinskog materijala sa Duklje Plamenac piše: ,,…da se nijedna građevina u Podgorici ili okolini nije podigla, a da se nije koristio kamen sa Duklje, ponkad sa rezbarijom i natpisima”. Bilo da se podizala crkva ili džamija, most ili grobna konstrukcija, sve je to građeno dijelom od dukljanskog materijala… a taj proces, prema mišljenju Plamenca, siromašenja Duklje i raznošenja kamenja i njenih konstruktivnih djelova traje više od hiljadu godina, te je shvatijivo da je poslije takvog pustošenja vrlo malo ostalo na povišini zemlje. Kratko rečeno, Duklja je kroz vjekove služila kao bogati kameni mejdan za sve vrste građevina i za svakog.
U svom osvrtu Plamenac nastavlja: ,,… jasno je da je ovaj antički grad bio ekonomski napredan i bogat i ukrašen velelepnim građevinama. U njemu se nalazilo, pored djelova masivnih kolona na divne kapitele sa obradom akantovog lišća koje se završava jonskim volutama, na razne konzole bogato ukrašene, na figuralne bareljefe itd.” I dodaje: ,,Rovinski kaže da nema skoro nijednog kamena na kome ne bi bilo nekih rezbarija i napominje da su se Piperi divili ovim radovima govoreći: Ni iz krtole nećeš tako izrezat kao što su oni rezali iz kamena”.
,,Što se tiče novca, prilikom prvog iskopavanja, nađeno je preko 100 komada bakarnog, ili kako ga Piperi zovu ‘bakaruša’ i svega jedan srebrni. Na bakarnoj moneti jasno su se ocrtavali likovi imperatora sa natpisima.”
Mada Rovinski kaže da je sav taj novac predat knjazu Nikoli i da je sve bilo izloženo u muzejskom odjeljenju Zetskog doma do Prvog svjetskog rata, kada je čitav izložbeni materijal zaplijenjen i odnešen od strane okupatora, čini se, a o čemu ćemo u daljem tekstu pisati, da je ponešto i ,,prišiveno neprijatelju”. Bilo je i domaćih neprijatelja!
U vezi Dijaninog hrama i likom boginje na posebnoj ploči u bareljefu, Plamenac kaže: ,,Ovaj dragocjeni predmet nalazio se u Državnom muzeju do posljednje okupacije, kad je odnesen u Italiju, gdje se i danas nalazi. Iz istog muzeja, nastavlja Plamenac, tada je odnesena u kamenu izvajana glava, rad nesporne vrijednosti i ljepote, koja je vjerovatno pripadala Duklji”.
O dolasku Munroa i njegovih saradnika na Duklju kao i odnosima Rovinskog i Munroa, Plamenac zaključuje: … ,,Dobija se utisak kao da je prvih dana neka mala sjenka lebdjela nad njihovim radom, jer Rovinski izričito kaže kako je g. Monro otvoreno izjavio da mu nije cilj plan grada, već arheološki nalazi, lapide i drugi predmeti s natpisima, pa me molio da mu skrenem pažnju na takvo mjesto koje bi mu moglo nesto slično pružiti”.
Najvjerovatnije je tačno što kaže Rovinski, budući da je Munro radio napoli između njega i države.
Primjer savremenog korišćenja dukljanskog ukrasnog kamena može poslužiti šetalište na Ribnici, gdje su upotrijebljeni fragmenti dekorativne plastike sa Duklje. Da ne govorimo o nedostatku sluha za poštovanje osnovnih postulata o zaštiti spomenika kulture, nego i veoma niskom nivou ukusa! Ne negiramo kompromis između staroga i novoga. Naprotiv. Ovdje je slučaj o kompromisu neznanja i neukusa, a i prilične doze drskosti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VIII): Buvlja pjaca dragocjenosti

Objavljeno prije
3 sedmicena
24 Januara, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Poslužićemo se nekim izvorima koji su samo dio onoga što govori o istrazivačkim akcijama na terenu Duklje i oko nje. Da je bilo krađe, i to organizovane, sa dukljanskog lokaliteta potvrduju i sljedeći arhivski podaci.
Istragu protiv bezočne družine koji su odnijeli dragocjenosti sa Duklje, pokrenuo je u julu 1882. godine Mašo Vrbica, tadašnji ministar unutrašnjih djela. Podgorički kapetan Luka Nenezić podnio je prijavu protiv Vukala Nikova, Pava Popova, Jovana Šutanova i Jova Lopičića da su odnijeli razne dragocjenosti sa Duklje. Prema arhivskom materijalu, kapetan Nenezić je za krađu doznao od Bega Vučurova iz Rogama, koji je prijavio pomenute zato što su došli na Duklju i ,,ispod jedne velike ploče kopali i našli starie zaklada i novaca”.
Kako piše u prijavi, Vukale i Pavo su pošli u Skadar i ponijeli pun bavun nađenih stvari, a Jovan i Jovo su ostali u Podgorici. U depeši od 13. jula naglašava se da je Begu Vučurovu ,,bilo stavijeno u dužnost od starie vlasti da pazi na ovo mjesto”. Po svoj prilici ove mjere predostrožnosti čuvanja dukljanskih svetinja nijesu slučajno uvedene. Na račun već oprobanih rabota vlasti su imale puno razloga da ovo urade.
Tokom istrage koja je trajala od 15. a završila se 20. jula, svakodnevno je održavana veza izmedu vojvode Vrbice i kapetana Nenezića, a samo 17. jula kapetan Nenezić je pet puta slao depeše vojvodi Mašu o pojedinostima za koje je doznao u toku vođenja istrage. Drugog dana istrage (16. jul) Vojvoda depešira kapetanu, sa naznakom prešno, o tome da je javio Riza-begu, koji se nalazio u Skadru, da Vukala i Pava uputi u Rijeku i preda crnogorskim vlastima i da se za ovo javi Vukalovoj družini, kako bi oni kazali za sve što su Vukale i Pavo odnijeli u Skadar, inače će oni dva kao državni lupeži biti bijeni.
Vojvoda naglašava izričito da ih dobro čuva ,,dok se od nji o istini izvijesti”. Iz tekstova depeša vidi se da je Vojvoda, koliko naljućen ovim neljudskim činom pomenute družine, toliko uporan da se dođe do istine. Stoga zahtijeva od kapetana da im pročita depešu i oni ,,pošteno da sve kažu ili da sramotno plate”.
Napokon su Jovan i Jovo priznali da su nađene ,,dvije male bakarne pare i dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće a za više obavezuju se da ništa nijesu nahodili i ništa da nijesu šiljali po Pavu u Skadar, a pri tome govore de nije bio s njima Vukale nego je bio Mioš Ulić, ondašnji fabrikan, i on kaže ka više rečene dvojica”.
Kako iz nađenog arhivskog materijala zaključuje Đ. Pejović i kasnije, na sljedećim isljeđenjima, dali su oboje – zajedno sa Milošem i iz Skadra vraćenim Vukalom i Pavom – iskaze kao ranije, i da su nađene samo ranije pomenute stvari i da u Skadar nije nošeno ništa od toga.
Pavo je ostao u zatvoru a na Cetinje su došli da se Vojvodi jave Miloš, Jovan i Jovo. Tada se i doznalo da čuvar Duklje Bego Vučurov nije vidio pomenutu družinu kako su kopali ispod velike ploče i odnijeli dragocjenosti, već mu je to kazao Anto Dragov, čoban ,,koji ih je gleda sa Trijepča”. Utvrđeno je da ,,ploča koju je Bego nadgledao zaista je bila prevrnuta i pod njom su se nalazile ljudske kosti, ali su optuženi izjavljivali na mjestu, da su pomenute stvari našli dalje od te ploče”.
Iz prispjele depeše (20. jul 1882.) vidi se da se sa cetinjskom družinom vratio i Miloš Ulić i da mu je vojvoda Mašo kazao da će on, Miloš, kao ,,državni činovnik odgovarati za sve njih ako se dokaže da je išta više nađeno od onoga što je ranije pobrojano, na što je Miloš dao pismeno jemstvo”. Šta je bilo sa punim bavunom i sadržajem u njemu, nije poznato.
Bez obzira što ovi “istraživaõi” nijesu bili vični da procijene vrijednost pojedinih stvarčica koje su sobom odnijeli u Skadar, ipak je malo vjerovatno da su bili u pitanju samo dvije male bakarne pare, dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće”. Istim ili sličnim putem je u Skadar doputovala i podgorička čaša. Ko su bili njeni povremeni vlasnici, najvjerovatnije nikada se neće ni saznati. Ostaje samo da nagađamo. Jedno je izvjesno: ovakvih i sličnih izleta u Skadar je bilo, a Duklja je bila neka vrsta ,,buvlje pjace dragocjenosti”
Ruševine ovoga antičkog grada su privlačile ,,ne samo jabance no i domaću čeljad željnu da vide što krije dukjanska zemlja… a pored velikijeh i gospockijeh građevina, imalo se jošte mnogo toga viđeti.” Bez pretenzija da opravdavamo okolno stanovništvo a i druge domaće i strane goste, zbog upada u Duklju i raznošenja svega što im do ruku dođe, moramo konstatovati da, kako je bilo čuvara poput Bega Vučurova, tako nezaštićena i svakom u svako doba dostupna Duklja, neminovno je morala stradati. I danas nezaštićena antička Duklja strpljivo čeka, kao ranjenik na izdisaju.
O otuđivanju dragocjenosti sa Duklje i ostalih naših arheoloških lokaliteta pisano je u ondašnjim novinama, časopisima i stručnoj literaturi. Idući tim tragovima zabilježili smo nekoliko zanimljivih informacija.
Kako je doživijavao Duklju i njeno svakodnevno pustošenje, piše Novicki: …U staroj varoši Podgorice i sada se vide vrata i tesani kameni sa slikama i rimskim natpisima, što je odneseno sa Duklje… Pošto je Rovinski vršio raskopavanja, stanovništvo je odnelo mnoge stubove na crnogorsko groblje, koje se nalazi istočno od Duklje, na rastojanju od dva kilometra. Mnogo je stubova, ploča i tavana, nadgrobnih spomenika i dr. odneseno na Kruševic… U avliji sv. Đorđa ima ploča sa Duklje. Od spomenika sa natpisima koje je Rovinski namestio blizu mesta na potoku, napravljene su stepenice za novu osnovnu školu u Duklji. Istim načinom se ruše bedemi i kule na obali Širalije. Baš na uglu gde se sastaju Morača Zeta na Duklji, leži mermeri spomenik Jupiterov, poklon od Vaspazijanovog rođaka, a preko reke Morače leži žrtvenik Dijanin. Mislim da i ova dva žrtvenika čeka ista sudbina kao i sve što je do sada na Duklji uništeno. Često puta seljaci za vreme oranja nalaze starinska groblja pokrivena kamenim pločama ili ciglom, napravljene od tesanih ploča. Odavde se vade nadgrobne ploče s natpisima, truli kosturi sa nakitima, gvozdene i bakarne stvari, lonci sa pepelom počivšeg, tzv. urne, tanjiri od zemlje, različiti stakleni sudovi, longiči, čaše i amfore. Često puta i novčići – bakreni i srebri. Na Duklji i u blizini nje često puta se nalaze osim bakarnog novca i zlatne stvari – skupocjene kameje za prstenove i za ogrlice. U kućama sela Rogami mi vidimo uzidane ploče sa natpisima i slikama bogova…
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (VII): Podgorička čaša

Objavljeno prije
4 sedmicena
17 Januara, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Posebnu pažnju ćemo posvetiti tzv. podgoričkoj čaši i pokušati da pođemo tragom njenog itinerarija od Duklje do Lenjingrada, odnosno Peterburga. Interesantne podatke o čuvenom dukljanskom staklu nalazimo u prikazu koji je objavljen 1878. godine u Bulletino di archeologia dalmata, pod naslovom Značajni stakleni tanjir iz Podgorice, danas u muzeju Vasiljevski u Parizu, koji u prevodu (Milutin Plamenac) glasi:
“Riječ je o jednom figuralnom hrišćanskom staklu koje je nađeno prije 1874. godine u Podgorici, gradu koji nije udaljen više od 4 km. od ruševina Duklje, starog dalmatinskog grada, koji danas pripada Crnoj Gori. Prvo obavještenje i skica bile su dostavljene g. de Rosiju od strane direktora francuske škole u Atini g. Dimona, koji je vidio original u Skadru, u muzeju g. Peroa italijanskog konzula, nedavno ubijenog u Bosni. Na ovom staklu su uobličene iste biblijske scene koje se vide na nadgrobnim figuralnim spomenicima rimskog predgrađa… Jedna je od ovih scena u natpisu objašnjena opširnije od drugih i služi kao naročiti argumenat u članku koji je objavijen u drugoj tromjesečnoj svesci god. 1877”.
O ovome značajnom staklu dao je kratak osvrt de Rossi u Bull. di archeol. crist. god. 1874, ali je želio da svojim očima vidi original, ili barem njegov otisak. No, pošto je vlasnik stakla iz Duklje bio premješten u Sarajevo, to na pisma koja su mu upućivana nije odgovarao, jer mu vjerovatno nijesu bila dostavljana. Međutim, dok je g. Rossi bio u posjeti u Parizu, g. A. Vasiljevski pozvao ga je da vidi stakleni tanjir iz Duklje. Od njega je saznao kako je, pročitavši Bulletino iz 1874. god, gorio od želje da dođe u posjed ovog dukljanskog stakla; štaviše išao je lično u Bosnu da ga potraži i nije imao mira sve dok nije uspio da do njega dođe… ,,Najvažnija i dosta komplikovana kompozicija u kurzivu počinje: Petrus virga.., i koja zahtijeva pažlivu reviziju, čitava je, dok je na putu tanjir pretrpio neke lakše povrede”.
Za dukljansko staklo, između ostalog, Plamenac kaže da je jedinstven primjer figuralne kompozicije na staklu i dosta rijedak egzemplar u svom
žanru i konstatuje da bi traganja za ovim dukljanskim tanjirom možda pasionirala mnoge arheologe i istoričare umjetnosti.
U istom prikazu (Plamenac, o. c.) autor kaže: ,,Mada nema nekih vidnih tragova o postojanju peći za livenje stakla, naše je duboko uvjerenje da je u Duklji cvjetala ova industrija, koja je svojim izuzetnim kvalitetom privlačila (i izradom) pažnju dobrih poznavalaca i arheologa u prošlosti. Naše gledište potkrepljuje i činjenica što okolina Duklje obiluje glavnim sirovinama za izradu stakla, kao i to da je ovakvih nalaza bilo u većem broju i da su arheolozi i muzeolozi rado kupovali dukljansko staklo. I danas se prepričava kako su još za vrijeme Turaka naučnici iz inostranstva otkupljivali ovo staklo bez obzira na njegovu cijenu.”
Ovom temom se dosta dugo bavio E. L. Blanc, a precizne podatke je objavio i H. Lecireq. Posebnu raspravu o dukljanskom tanjiru ima P. Levi, koji je potencirao neke ikonografske probleme njene dekoracije. O staklenoj dukljanskoj časi (tanjiru) u našoj literaturi najpreglednije i najpreciznije je pisala Mirjana Ljubinković – Ćorović. Stoga ćemo se držati njenih zaključaka i zapažanja.
Časa, otvora 24 cm, u prečniku, u obliku nevelike posude koja se širi od dna prema obodu, načinjena je od prozračnog bezbojnog stakla. Unutrašnjost posude ugravirana je crtežima kompozicija i slovima latinskih natpisa koji tumače kompozicije. (Žrtva Avramova je u medaljonu, na dnu čase predstavijena u kamenitom pejzažu, dok čitavom scenom dominira frontalna Avramova figura a desno od nje predstavljen je Isak u pokretu. Ruka Božija i žrtveni ovan predstavljeni su lijevo od Avrama). Obodom čase predstavljene su scene iz Starog i Novog zavjeta, od kojih je naročito interesantna: Petar, a ne Mojsije, stvara izvor i to dodirom drveta a ne dodirom stijene – Petrus virga perquouset fontes ciperunt quorere.
Analizirajući čašu, Ljubinković konstatuje: ,,…Izbor tema pripada poznatom ranohrišćanskom repertoaru, koji se koristi već od početka IV vijeka po katakombama, na sarkofazima, na predmetima tzv. primijenjene umjetnosti uopšte, i što nas specijalno interesuje: na staklenim čašama tipa podgoričke čaše… gotovi svi ranohrišćanski objekti na kojima se ove scene nalaze vezani su direktno za kult mrtvih…”
Ljubinković – Ćorović zaključuje da se i stilska obrada dukljanske čaše razlikuje od ostalih sličnih čaša. Takođe konstatuje da su na njoj karakteristična dva potpuno različita stila u obradi figura i navodi: ,,Sve figure su obučene u karakteristično odijelo načinjeno od tkanina sa trakastim vertikalnim ornamentima, što nije slučaj sa drugim vrstama ranohrišćanskih spomenika IV vijeka.” S obzirom da kompozicije dukljanske čaše imaju razvijenije ikonografske obrasce (Petar stvara izvor u drvetu) ,,izgleda sigurno da se ona nalazi na kraju razvojne linije ovih čaša, te da nikako nije mogla nastati u IV, već najpre ili u V veku, ili čak prvih godina VI veka.” (o. c.)
Što se tiče majstora koji je izradio ,,podgoričku čašu” i mjesta izrade, autor je mišljenja da se ne uklapa u proizvode ni rajnskih majstora ni u proizvode ranih italijanskih slikara. Vjerovatno je majstor ove posude pred sobom imao dva potpuno različita uzora. Ipak, ostaje neriješeno pitanje i mjesta njenog nastanka, s obzirom da su na dukljanskim nekropolama relativno česti nalazi fragmenata staklenih čaša i posuda sa ugraviranim predstavama, i ostali autori, a i Ljubinković, smatraju da je pronađena na prostoru zapadne dukljanske nekropole.
Postavija se pitanje, s puno razloga, nije li putevima podgoričke čaše (Duklja – Skadar – Sarajevo – Pariz – Peterburg) ili nekim drugim, doputovala još neka takva ili slična čaša? Prema dosadašnjim saznanjima o otuđivanju i degradiranju dukljanskih pokretnih i nepokretnih spomenika kulture, za našu sumnju ima dovoljno razloga.
Za razliku od vlasnika ove čaše (Srednjovjekovno odjeljenje u Ermitažu u Lenjingradu, pod signaturom 73), čije je ime i prezime poznato, ne znamo koliko je anonimnih kolekcionara ostalo van naših saznanja i bilo kakvih pouzdanijin informacija. Možda je prilikom prodaje i preprodaje ovakvih i sličnih eksponata mnogo njih uništeno ili dospjelo u pogrešne ruke. Razloga za našu sumnju ima dovoljno.
Mada je ova čaša pobudila veliko interesovanje kod naučne javnosti i dala podsticaj za istraživanja na Duklji, istovremeno je poslužila i kao povod za radoznalost i istraživačku aktivnost raznih domaćih i stranih stručnjaka. Tako ovaj lokalitet postaje primamljiv i zanimljiv za mnoge ..koji biše da ućare ove dragocjenosti u druge svrhe a sve tobože rad ljubavi spram starina” (Arhiv Crne Gore, MUD, septembar 1899).
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Povratak onoga koji nije ni otišao
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Paralelni univerzumi
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 sedmice
Voz
Milena Perović

Novi broj


TEOFIL PANČIĆ: Život kao legat borbe za ličnu i opšteljudsku slobodu

OPOZICIJA NA PAUZI, BUDŽET SE USVAJA, DPS SE VRATIO U BUDVU: Ljepota poroka

SUMRAK CRNOGORSKIH INTERESA U AMERICI: Šetnja na Molitveni, umjesto ozbiljne diplomatije
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
Izdvojeno3 sedmice
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
-
DRUŠTVO4 sedmice
SUSPENZIJE I ZAPOŠLJAVANJA U POLICIJI: Netransparentno kadrovanje
-
FOKUS3 sedmice
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
-
Izdvojeno3 sedmice
BEZ POMIRENJA POLITIČKIH RIVALA U BUDVI: Je li na pomolu prinudna uprava
-
Izdvojeno4 sedmice
PREKID VATRE NA BLISKOM ISTOKU: Ima li mira za Gazu?
-
INTERVJU4 sedmice
DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti
-
DRUŠTVO3 sedmice
IZMJENE ZAKONA O DRŽAVNOJ IMOVINI: Čiji su naši mrtvi