Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (VIII): Dokazi o enormnom švercu cigareta

Objavljeno prije

na

Svoje učešće u ovoj aferi posredstvom svojih advokata, a po zahtjevu Komisije negirao je Stanko Subotić-Cane, koji je u tekstovima objavljenim u Nacionalu naznačen kao glavni organizator i učesnik u tranzitu i švercu cigaretama i kroz Crnu Goru, u određenom vremenskom periodu.

Svoje učesće u ovoj aferi su negirali Jovan Popović, direktor Kompanije D-TRADE, tj. pravni sljedbenik Preduzeća MIA, koje je prema obavještenju Privrednog suda u Podgorici, upisano u registar Privrednog suda u Beogradu, kao i Željko Mihailović i Dušan Ban koji su u periodu koji je predmet pažnje pisanja Nacionala, bili rukovodioci Preduzeća “MIA”.

Prilikom boravka članova Komisije u Zagrebu, od strane Iva Pukanića i njegovih saradnika uručena im je kopija Uvjerenja-dokaza br. 196/98 od 27.03.1998. godine, koje je na zahtjev gospodina Srećka Kestnera sa potpisom sekretara Udruženja Akcionara Jovana Popovića, izdalo Preduzeće MIA EXPORT-IMPORT PODGORICA, 81.000 Podgorica, Nemanjina obala 11, Hotel Crna Gora II sprat, u kome se kaže da je gospodin Srećko Kestner u posjedu 526 akcija Kompanije MIA EXPORT-IMPORT PODGORICA, što u procentima iznosi 15% vlasništva. Dalje se navodi da se ovaj dokument izdaje na lični zahtjev gospodina Kestnera i služi u svrhu otvaranja bankovnog računa i dokaza o ličnom bonitetu gospodina Kestnera.

Povodom intervjua Žarka Rakčevića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade RCG, koji je objavljen u dnevnom listu Vijesti od 19.10.2001. godine, pod naslovom Rakčević: Borba za legalizaciju uvoza cigareta je opasna, u kome je Rakčević javno iskazao stav o problemu šverca cigaretama cijeneći da bi njegova pomoć u radu Komisije kao potpredsjednika Vlade bila od dragocjene koristi, posebno u konkretizaciji iskazanih navoda, Komisija je odlučila da pozove Žarka Rakčevića da prisustvuje sjednici Komisije. A naime, u tom intervjuu Rakčević je iznio stav da je Vladi Crne Gore uputio dvije informacije o ogromnom nelegalnom tržištu cigareta, u kojima je naveo ,,da Budžet po tom osnovu gubi između 40 i 50 miliona DM godišnje”. Takođe je iznio stav da postoje objektivni problemi ,,Zbog čega se teško izboriti sa švercom cigareta prije svega poroznost državne granice i veliki interesi organizovanog kriminala”. Rakčević je dalje naveo ,,da razlog zbog čega se legalne cigarete iz uvoza još nijesu pojavile na kioscima, je pritisak lobija nelegalnih uvoznika”. On je dalje istakao da se radi” o nesigurnosti u mogućnost regularne prodaje i strahu od dobro organizovanih i uhodanih kanala mogućih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori, zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Dalje je naveo ,,Da krivicu što sivo tržište cigareta još nije suzbijeno snose i pojedinci u državnom aparatu”, kao i da od šverca cigareta 90% uzimaju ,,krupni igrači” i da “nije ni najmanje jednostavno nekome iz džepa izvaditi milione njemačkih maraka”.

U svom odgovoru Komisiji Žarko Rakčević nije prihvatio poziv da učestvuje u radu Komisije isključivo kao potpredsjednik Vlade, a povodom svog intervjua datom dnevnom listu Vijesti.

Stoga je Komisija konstatovala da se ovakvim odnosom prema Komisiji, Žarko Rakčević kao potpredsjednik Vlade, priključio opstrukciji koju Vlada Crne Gore, zajedno sa drugim državnim organima vrši prema radu Komisije.

Komisija takođe konstatuje da joj nikada nijesu dostavljene dvije informacije o nelegalnom tržištu cigareta za koje je Žarko Rakčević ustvrdio da ih je kao potpredsjednik Vlade, uputio Vladi Republike Crne Gore.

U skladu sa Odlukom Komisije od 4.10.2001. godine, i 05.2. 2002. godine, predsjednik Komisije Vuksan Simonović i članovi Miroslav Vicković i Novak Radulović, dana 7. marta 2002. godine, obavili su razgovor, odnosno anketu u Zagrebu u sjedištu lista Nacional sa direktorom i glavnim i odgovornim urednikom lista Nacional, Ivom Pukanićem i njegovim saradnicima Berislavom Jelinićem, Jasnom Babić i Sinom Karli.

Tom prilikom, Ivo Pukanić i njegovi saradnici ponovili su članovima Komisije većinu navoda o švercu cigaretama u Crnoj Gori objavljenih u zagrebačkom Nacionalu, kao i u objavljenim tekstovima već opisani način kako je došlo do pisanja i objavljivanja čitave serije tekstova o duvanskoj aferi.

Kako je već naprijed naznačeno u ovom Izvještaju, tom prilikom članovima Komisije uručen je autorizovani i na svakoj stranici potpisani intervju Srećka Kestnera, dat zagrebačkom Nacionalu i ovjeren kod Javnog bilježnika uz prateću dokumentaciju. Pored autorizacije i potpisa na svakoj stranici intervjua, Srećko Kestner Nacionalu je dao svojeručnu potpisanu izjavu sljedeće sadržine:

,,Ja, Srećko Kestner, ovim potvrđujem da sam u Zagrebu, 25. svibnja dao intervju za tjednik Nacional. Razgovor su vodili Ivo Pukanić i Berislav Jelinić. U subotu 26. svibnja, kompletan tekst dobio sam na uvid i u potpisanom obliku autorizirao sam ga u 18,30 sati. Autorizaciju sam izvršio tako što sam vlastoručnim potpisom parafirao svaku stranicu teksta isprintanog u dva originalna primjerka. Dodatnu potvrdu i autorizaciju svojih navoda činim potpisujući ovu izjavu u kojoj još jednom tvrdim da sam za sve izgovoreno u intervjuu spreman snositi potpunu odgovornost”.

Tom prilikom članovima Komisije uručena je kopija Ugovora između Preduzeća ROTHMANS OF PALL MALL LIMITED, sa sjedištem u Cirihu, Švajcarska i Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. sa sjedištem na Britanskim djevičanskim ostrvima, koji je u ime Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. potpisao Srećko Kestner. Taj Ugovor prati faktura Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. od 10.9.1998. godine, Preduzeću DULWICH ENTERPRISES LTD iz Limasola – Kipar, na iznos od 256.800 DM za 1200 master baksi cigareta PALL MALL, sa uslovima isporuke CIF Podgorica – Crna Gora i druga faktura od 16. jula 1998. godine, Preduzeća FREEMA– TABACCO INTERNATIONAL LTD – Limasol Kipar, na Preduzeće LASEL UNIVERSAL IMC – Predstavnistvo Podgorica, Nemanjina obala br. 54, na iznos od 180.000 US dolara za 1200 master baksi cigareta LM, uslovi isporuke CIF Bar/Podgorica, prevozno sredstvo kamion reg. br. TG 117-317, mjesto isporuke Zetatrans – carinsko javno skladište na Ćemovskom polju bb; mjesto skladištenja – dispozicija Preduzeća LASEL UNIVERSAL IMC.

Članovima Komisije takođe je uručeno više dokumenata Srećka Kestnera o kupovini zemljišta i izgradnji industrijsko-skladišne hale i drugih zgrada na lokaciji Kuće Rakića – Podgorica.

Sva dokumenta, dokazi, iskazi i izjave koje je Komisija, uprkos opstrukcijama i skrivanju informacija i dokumenata, pribavila u toku svog rada, govore da je najveći dio navoda objavljenih u tekstovima u zagrebačkom Nacionalu tačan, i da se u Crnoj Gori i preko Crne Gore minulih deset godina, a posebno od 1996. godine, pa nadalje odvijao enormni šverc cigaretama i da je ogromna količina cigareta završila na sivom tržištu Crne Gore i susjednih zemalja, uključujući i zemlje Evropske unije.

Komisija posebno ističe da je svojim pismom od 16. januara 2002. godine, obavijestila Državnog tužioca Božidara Vukčevića, da mu kompletna dokumentacija o radu Komisije i podaci do kojih je Komisija došla stoje na raspolaganju.

Međutim, Državni tužilac, iako je prethodno obavijestio Komisiju ,,da je blagovremeno i na zakonom propisan način reagovao” i da se ,,lično obratio MUP-u Crne Gore, i na osnovu člana 153. stav 2. Zakona o krivičnom postupku zahtijevao prikupljanje svih potrebnih obavještenja i preduzimanje drugih zakonom dozvoljenih mjera radi provjere navoda iz objavljenih tekstova i intervjua i otkrivanje izvršilaca teških krivičnih djela o kojima je riječ”, upao je u kontradiktornost, obavijestivši Komisiju ,,da je ispravnije i na zakonu utemeljen postupak po kome je Komisija dužna informaciju o svom radu i podacima do kojih je došla dostaviti stvarno i mjesno nadležnom tužiocu”.

Sastavni dio ovog Izvještaja čini kompletna dokumentacija o radu Komisije, koja se čuva u Službi Skupštine Republike Crne Gore.

Kraj

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo