Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (VIII): Dokazi o enormnom švercu cigareta

Objavljeno prije

na

Svoje učešće u ovoj aferi posredstvom svojih advokata, a po zahtjevu Komisije negirao je Stanko Subotić-Cane, koji je u tekstovima objavljenim u Nacionalu naznačen kao glavni organizator i učesnik u tranzitu i švercu cigaretama i kroz Crnu Goru, u određenom vremenskom periodu.

Svoje učesće u ovoj aferi su negirali Jovan Popović, direktor Kompanije D-TRADE, tj. pravni sljedbenik Preduzeća MIA, koje je prema obavještenju Privrednog suda u Podgorici, upisano u registar Privrednog suda u Beogradu, kao i Željko Mihailović i Dušan Ban koji su u periodu koji je predmet pažnje pisanja Nacionala, bili rukovodioci Preduzeća “MIA”.

Prilikom boravka članova Komisije u Zagrebu, od strane Iva Pukanića i njegovih saradnika uručena im je kopija Uvjerenja-dokaza br. 196/98 od 27.03.1998. godine, koje je na zahtjev gospodina Srećka Kestnera sa potpisom sekretara Udruženja Akcionara Jovana Popovića, izdalo Preduzeće MIA EXPORT-IMPORT PODGORICA, 81.000 Podgorica, Nemanjina obala 11, Hotel Crna Gora II sprat, u kome se kaže da je gospodin Srećko Kestner u posjedu 526 akcija Kompanije MIA EXPORT-IMPORT PODGORICA, što u procentima iznosi 15% vlasništva. Dalje se navodi da se ovaj dokument izdaje na lični zahtjev gospodina Kestnera i služi u svrhu otvaranja bankovnog računa i dokaza o ličnom bonitetu gospodina Kestnera.

Povodom intervjua Žarka Rakčevića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade RCG, koji je objavljen u dnevnom listu Vijesti od 19.10.2001. godine, pod naslovom Rakčević: Borba za legalizaciju uvoza cigareta je opasna, u kome je Rakčević javno iskazao stav o problemu šverca cigaretama cijeneći da bi njegova pomoć u radu Komisije kao potpredsjednika Vlade bila od dragocjene koristi, posebno u konkretizaciji iskazanih navoda, Komisija je odlučila da pozove Žarka Rakčevića da prisustvuje sjednici Komisije. A naime, u tom intervjuu Rakčević je iznio stav da je Vladi Crne Gore uputio dvije informacije o ogromnom nelegalnom tržištu cigareta, u kojima je naveo ,,da Budžet po tom osnovu gubi između 40 i 50 miliona DM godišnje”. Takođe je iznio stav da postoje objektivni problemi ,,Zbog čega se teško izboriti sa švercom cigareta prije svega poroznost državne granice i veliki interesi organizovanog kriminala”. Rakčević je dalje naveo ,,da razlog zbog čega se legalne cigarete iz uvoza još nijesu pojavile na kioscima, je pritisak lobija nelegalnih uvoznika”. On je dalje istakao da se radi” o nesigurnosti u mogućnost regularne prodaje i strahu od dobro organizovanih i uhodanih kanala mogućih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori, zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Dalje je naveo ,,Da krivicu što sivo tržište cigareta još nije suzbijeno snose i pojedinci u državnom aparatu”, kao i da od šverca cigareta 90% uzimaju ,,krupni igrači” i da “nije ni najmanje jednostavno nekome iz džepa izvaditi milione njemačkih maraka”.

U svom odgovoru Komisiji Žarko Rakčević nije prihvatio poziv da učestvuje u radu Komisije isključivo kao potpredsjednik Vlade, a povodom svog intervjua datom dnevnom listu Vijesti.

Stoga je Komisija konstatovala da se ovakvim odnosom prema Komisiji, Žarko Rakčević kao potpredsjednik Vlade, priključio opstrukciji koju Vlada Crne Gore, zajedno sa drugim državnim organima vrši prema radu Komisije.

Komisija takođe konstatuje da joj nikada nijesu dostavljene dvije informacije o nelegalnom tržištu cigareta za koje je Žarko Rakčević ustvrdio da ih je kao potpredsjednik Vlade, uputio Vladi Republike Crne Gore.

U skladu sa Odlukom Komisije od 4.10.2001. godine, i 05.2. 2002. godine, predsjednik Komisije Vuksan Simonović i članovi Miroslav Vicković i Novak Radulović, dana 7. marta 2002. godine, obavili su razgovor, odnosno anketu u Zagrebu u sjedištu lista Nacional sa direktorom i glavnim i odgovornim urednikom lista Nacional, Ivom Pukanićem i njegovim saradnicima Berislavom Jelinićem, Jasnom Babić i Sinom Karli.

Tom prilikom, Ivo Pukanić i njegovi saradnici ponovili su članovima Komisije većinu navoda o švercu cigaretama u Crnoj Gori objavljenih u zagrebačkom Nacionalu, kao i u objavljenim tekstovima već opisani način kako je došlo do pisanja i objavljivanja čitave serije tekstova o duvanskoj aferi.

Kako je već naprijed naznačeno u ovom Izvještaju, tom prilikom članovima Komisije uručen je autorizovani i na svakoj stranici potpisani intervju Srećka Kestnera, dat zagrebačkom Nacionalu i ovjeren kod Javnog bilježnika uz prateću dokumentaciju. Pored autorizacije i potpisa na svakoj stranici intervjua, Srećko Kestner Nacionalu je dao svojeručnu potpisanu izjavu sljedeće sadržine:

,,Ja, Srećko Kestner, ovim potvrđujem da sam u Zagrebu, 25. svibnja dao intervju za tjednik Nacional. Razgovor su vodili Ivo Pukanić i Berislav Jelinić. U subotu 26. svibnja, kompletan tekst dobio sam na uvid i u potpisanom obliku autorizirao sam ga u 18,30 sati. Autorizaciju sam izvršio tako što sam vlastoručnim potpisom parafirao svaku stranicu teksta isprintanog u dva originalna primjerka. Dodatnu potvrdu i autorizaciju svojih navoda činim potpisujući ovu izjavu u kojoj još jednom tvrdim da sam za sve izgovoreno u intervjuu spreman snositi potpunu odgovornost”.

Tom prilikom članovima Komisije uručena je kopija Ugovora između Preduzeća ROTHMANS OF PALL MALL LIMITED, sa sjedištem u Cirihu, Švajcarska i Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. sa sjedištem na Britanskim djevičanskim ostrvima, koji je u ime Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. potpisao Srećko Kestner. Taj Ugovor prati faktura Preduzeća LASEL UNIVERSAL INC. od 10.9.1998. godine, Preduzeću DULWICH ENTERPRISES LTD iz Limasola – Kipar, na iznos od 256.800 DM za 1200 master baksi cigareta PALL MALL, sa uslovima isporuke CIF Podgorica – Crna Gora i druga faktura od 16. jula 1998. godine, Preduzeća FREEMA– TABACCO INTERNATIONAL LTD – Limasol Kipar, na Preduzeće LASEL UNIVERSAL IMC – Predstavnistvo Podgorica, Nemanjina obala br. 54, na iznos od 180.000 US dolara za 1200 master baksi cigareta LM, uslovi isporuke CIF Bar/Podgorica, prevozno sredstvo kamion reg. br. TG 117-317, mjesto isporuke Zetatrans – carinsko javno skladište na Ćemovskom polju bb; mjesto skladištenja – dispozicija Preduzeća LASEL UNIVERSAL IMC.

Članovima Komisije takođe je uručeno više dokumenata Srećka Kestnera o kupovini zemljišta i izgradnji industrijsko-skladišne hale i drugih zgrada na lokaciji Kuće Rakića – Podgorica.

Sva dokumenta, dokazi, iskazi i izjave koje je Komisija, uprkos opstrukcijama i skrivanju informacija i dokumenata, pribavila u toku svog rada, govore da je najveći dio navoda objavljenih u tekstovima u zagrebačkom Nacionalu tačan, i da se u Crnoj Gori i preko Crne Gore minulih deset godina, a posebno od 1996. godine, pa nadalje odvijao enormni šverc cigaretama i da je ogromna količina cigareta završila na sivom tržištu Crne Gore i susjednih zemalja, uključujući i zemlje Evropske unije.

Komisija posebno ističe da je svojim pismom od 16. januara 2002. godine, obavijestila Državnog tužioca Božidara Vukčevića, da mu kompletna dokumentacija o radu Komisije i podaci do kojih je Komisija došla stoje na raspolaganju.

Međutim, Državni tužilac, iako je prethodno obavijestio Komisiju ,,da je blagovremeno i na zakonom propisan način reagovao” i da se ,,lično obratio MUP-u Crne Gore, i na osnovu člana 153. stav 2. Zakona o krivičnom postupku zahtijevao prikupljanje svih potrebnih obavještenja i preduzimanje drugih zakonom dozvoljenih mjera radi provjere navoda iz objavljenih tekstova i intervjua i otkrivanje izvršilaca teških krivičnih djela o kojima je riječ”, upao je u kontradiktornost, obavijestivši Komisiju ,,da je ispravnije i na zakonu utemeljen postupak po kome je Komisija dužna informaciju o svom radu i podacima do kojih je došla dostaviti stvarno i mjesno nadležnom tužiocu”.

Sastavni dio ovog Izvještaja čini kompletna dokumentacija o radu Komisije, koja se čuva u Službi Skupštine Republike Crne Gore.

Kraj

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo