Povežite se sa nama

FELJTON

OSAMDESET GODINA OD PALJENJA RAJHSTAGA (I): Hitler: Daj bože da je to djelo komunista

Objavljeno prije

na

Rimski car Neron naredio je 64. godine naše ere, navode pojedini istoričari, da se zapali Rim kako bi dobio slobodan prostor za izgradnju većeg, ljepšeg, starijeg Rima. Takav čovjek na carskom prestolu unaprijed je označio i krivce – vjernike koje narod nazivaše „hrišćanima”. I ovi nesrećnici, bez ijednog dokaza za podmetanje požara bijahu – po naredbi carevoj – zaogrnuti u životinjske kože, a potom razdirani od pasa, na krst pribijeni a neki poslužiše i kao baklje za noćnu svjetlost.

 

Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler imao je 1933. godine skromnije ambicije – da paljenje zgrade Rajhstaga, impresivnog berlinskog zdanja, pripiše lideru komunističke Njemačke parlamentarne frakcije Ernestu Torgleru, bugarskom komunisti Georgi Dimitrovu i dvojici njegovih partijskih drugova.

Uprkos impozantnoj podršci od 34 odsto glasača na parlamentarnim izborima održanim u novembru 1932.godine, predsjednik Nacional-socijalističke stranke i njemački kancelar Adolf Hitler nije imao previše razloga za zadovoljstvo. Njegova partija izgubila je gotovo dva miliona glasača, ljevičarska opozicija – Socijalistička i Komunistička stranka – uvećali su broj glasača , a omrznuti konzervativci sa kojima su nacional-socijalisti stupili u koaliciju, držali su u vladi sve resore osim policije. Bilo je krajnje vrijeme da se dogodi nešto spektakularno, silovito , nešto što će ošamutiti i zaslijepiti mase, pribiti ih uz vlast a Hitleru omogućiti ulogu spasioca… I kao da je samo priviđenje, u vidu jednog nesrećnika „sa dna” „naoružanog” kutijom šibica i suvim palidrvcima poslalo Hitleru i njegovim satrapima „božiji dar”. Dok je budući „veliki diktator” na muzičkoj večeri priređenoj 27. februara 1933. godine kod doktora

Gebelsa uživao u svojim omiljenim sonatama i etidama koje je izvodio njegov davnašnji prijatelj Ernest Hamfštengl zvani „Puci” , vjerni Gering obavijestio je Hitlera da je zapaljen Rajhstag.

– Ovo je, nema sumnje, djelo komunista, gospodine kancelaru. Kad je izbio požar, u palati se nalazilo nekoliko komunističkih poslanika. Uhvatili smo i jednog potpaljivača. Ne znamo sve o njemu, ali ne brinite , sve ćemo doznati – raportirao je nekadašnji pilotski as iz Prvog svjetskog rata, a tada ministar pruske policije i predsjednik Rajhstaga Herman Gering.

– Daj bože da je to djelo komunista – odgovorio je kancelar.

I zaista, prvi rezultati istrage bili su obećavajući. Policajci koji su uletjeli u zapaljenu zgradu Rajhstaga, našli su u njoj jednog polunagog ošamućenog mladića sa šibicama i suvim drvcima u rukama. Na pitanje šta je to uradio, on je odgovorio: – Protest!

Bio je to Van der Libe, Holanđanin i bivši član holandske Komunističke partije koji je iza sebe imao tri (neuspjela) požara: pokušao je da zapali zgradu radničkog osiguranja u kvartu Nojkelu, podrum opštinske vijećnice i suteren jednog starog dvorca.

Uskoro su se javili i očevici – tri nacistička poslanika zakleli su se na sudu – svojom čašću i imenom – da su na dan požara vidjeli komunističkog lidera Torglera zajedno sa Libeom u Rajhstagu.

Uz Torglera, kao saučesnici označena su i trojica bugarskih komunista koji su tih dana ilegalno boravili u Njemačkoj – Georgi Dimitrov I njegova dva partijska druga. Evidentirana je i materijalna šteta – sala za plenarne sjednice, Bizmarkov hol, galerije, garderoba, sve je bilo pretvoreno u zgarište.

Istina istraga je imala i izvjesne nedostake. Nije uspjela odgovoriti na pitanja kako je jedan jedini čovjek, uz to poluslijep (Van der Libe) sa desetak palidrvaca mogao u ogromnoj zgradi Rajhstaga, obloženoj mermerom i debelim zidovima, izazvati tako jak požar koji je izbio istovremeno gotovo na desetak mjesta? Kako se jedan poluslijepi čovjek, koji se te noći prvi put našao u tako velikoj palati, mogao tako lako orijentisati i na toliko mjesta podmetnuti požar? Pri tom zgrada je bila u mraku.

Stručnjaci su takođe utvrdili da je cijela sala za plenarne sjednice bila polivena nekom zapaljivom tečnošću u čiji su hemijski sastav bili upućeni samo stručnjaci. Kako je ona bila unijeta? Da li je čin ilegalnog ulaska trojice Bugara značio istovremeno i odgovornost za saučesništvo u paljenju Rajhstaga? Uoči početka glavnog pretresa, tužilaštvo je najveću nadu polagalo u ministra pruske policije, vođu partijskih jurišnih odreda i predsjednika Rajhstaga Hermana Geringa. Okrivljeni u ilegalca sa Balkana, „komunistu bez domovine” Georgi Dimitrova.

Očevidac

Čuveni Politikin predratni novinar Predrag Milojević (njegova

knjiga Bio sam prisutan poslužila je kao osnova ovom feljtonu) bio je i očevidac požara koji je zahvatio Rajhstag.

„Uveče 27. februara nalazio sam se u Domu štampe u Tirgartenu gde su novinari dobijali i menjali informacije o situaciji i izbornoj agitaciji koja je vođena. Sa mnom je bio i Stanislav Vinaver, ataše za štampu pri našem poslanstvu u Berlinu. Neko je doneo glas da Rajhstag gori, pa smo svi pojurili „na lice mesta”. U mrkoj februarskoj noći, masivna zgrada je izgledala kao iluminisana. Svi prozori bleštali su svetim rumenilom, a plamen je šikljao kroz staklenu kupolu palate. Kordon policajaca načinio je širok krug oko zapaljenje zgrade, te se nije moglo prići. Mi smo se bunili, poturali policajcima pod nos naše novinarske legitimacije, ali nije pomoglo.”

Hitler se nije ubio?

Adolf Hitler i Eva Braun nisu izvršili samoubistvo 1945. godine. U bunkeru u Berlinu ubijeni su njihovi dvojnici. Njih dvoje pobjegli su u Argentinu, gdje je vođa Trećeg rajha živio do smrti 1962. godine

Ovu vrlo smjelu pretpostavku, koju je nedavno objavio beogradski Novi Magazin, iznose britanski publicisti Sajmon Dansten i Džerard Vilijams u knjizi Sivi vuk – bekstvo Adolfa Hitlera, koja je nedavno objavljena u Beogradu, u izdanju Admiral Booksa. Dvojica britanskih publicista odbacuju zvaničnu verziju Firerove smrti prema kojoj se on ubio u svom bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945. godine.

Oni tvrde da postoje brojni dokazi, koje su prikupljali više od pet godina, koji ukazuju na to da je na kraju Drugog svjetskog rata Hitler sa Evom Braun pobjegao iz Berlina da bi iznova započeo život u enklavi pod kontrolom nacista u fašističkoj Argentini. Hitler je lagodno i srećno živio sve do 1962. godine i čak izrodio potomstvo.

U podzemnom bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945. pred najezdom pobjedonosne sovjetske Crvene armije Hitlerovi vjerni saradnici ubili su njihove dvojnike dobrovoljce – podoficira Vermahta i jednu glumicu „treće klase”!

Hitler je sa Evom tri dana ranije u potaji izašao iz bunkera i ukrcao se u avion koji je sletio u holandski grad Tonder. Par je potom mijenjao razna prevozna sredstva i na kraju se u Španiji ukrcao u podmornicu koja ih je odvela do obala Argentine, gdje su stigli kada su upravo ubijeni njihovi dvojnici…

Knjiga koja je u Velikoj Britaniji odmah postala bestseler nazvana je prema pseudonimu vođe Rajha Sivi vuk, koji mu je još 1943. godine u svom planu za evakuaciju nadjenuo najbliži saradnik Martin Borman. Borman je sastavio plan dislokacije najvišeg nacističkog rukovodstva iz Njemačke u Južnu Ameriku u slučaju da se ratna sreća okrene protiv Berlina.

Saučesnici u tom bjekstvu bili su američki obavještajci kako bi zauzvrat došli do ratne tehnologije koju su nacisti razvijali i do tvorca njemačkog raketnog programa Vernera fon Brauna. On je vjerno služio Hitleru, ali je po propasti Trećeg rajha osnovao američki kosmički program i njime rukovodio.

Nebojša KNEŽEVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (IX):  Bombama na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Tri nedjelje poslije suspendovanja novinara, prvog oktobra 1991, JNA i crnogorska teritorijalna odbrana počeli su napad na Dubrovnik. Četvrtog oktobra trebalo je da izađe jubilarni – pedeseti broj Monitora. U Pobjedi su nam rekli da im nije stigla redovna isporuka papira, koja je vršena obalom Jadranskog mora, i da broj mogu da štampaju tek kroz dva-tri dana. Crnogorski i srpski mediji i agencije sprovodili su nepodnošljivu propagandu kojom se opravdavao rat. Njihove vijesti bile su u suprotnosti sa onim što je za Monitor javljao Luko Brailo iz Dubrovnika. Spremali smo sljedeći, pomjereni broj sa vjerodostojnim informacijama. Šestog oktobra uveče u redakciji smo bili kompjuterista Branko Gazdić i ja. U 23:40 na krovu kuće eksplodirala je bomba. Dio plafona je pao na nas dvojicu. Jubilarno izdanje sa dodatnim tekstovima, napad na Dubrovnik i teroristički napad na prostorije Monitora, bilo je previše za našu volontersku redakciju. Odlučili smo da u sljedeći redovni termin – 11. oktobra izdamo dvobroj 50-51. Na naslovnoj strani toga broja, bijelim slovima na crnoj podlozi, bio je spisak crnogorskih rezervista koji su poginuli na dubrovačkom ratištu.

Sjutradan ujutru po bacanju bombe na zgradu Monitora, moj brat Milo i sestrin đeveričić Zoran Ljumović došli su da vide koliko sam bio ugrožen. Kad su vidjeli rupu na krovu, vratili su se bez riječi. Poslije sam saznao da su otišli da traže Pavla Bulatovića, koji je bio Zoranov brat od tetke. Kad su ulazili na parking Republičkog MUP-a, Pavle je sijedao u službeni auto. Milo i Zoran su svojim autom prepriječili izlaz Pavlovom autu. Istrčali su, jedan k Pavlu, drugi k šoferu. Šofer je krenuo rukom prema kaseti pored vozača. Milo ga je kroz prozor uhvatio za ruku i rekao: „Danas ne pucamo”. Pitali su Pavla da li zna da je bačena bomba na Miškovu kancelariju u Monitoru. (Pavle je poznavao našu porodicu.) Razgovor se završio Milovom prijetnjom: „Pajo, ako Mišku bude falila dlaka s glave… Ti Pajo znaš da ja mogu i iz groba da pucam. I poruči tamo, da neću ostati dužan ni Momiru i Milu“. Kad je to govorio, ispod lake odjeće ocrtavalo se naoružanje.

Milovo ponašanje prijateljima sam objašnjavao ovako. Kod Perovića ima jedan ludački gen koji stalno šeta kroz porodicu. Trenutno je kod Mila.

Slučajno ili ne, poslije ovoga događaja nekoliko mjeseci niko nije uznemiravao moju ćerku i novinare.

Poslije bombardovanja redakcije, vlast je tretirala Monitor kao izdajničku instituciju. Čitaoci Monitora tretirani su kao saradnici izdajnika i zavjerenici. Veliki broj čitalaca bi na samom kiosku, pri kupovini lista, prikrio Monitor stavljajući ga u neku drugu novinu. Ovakvo stanje trajalo je više godina. U postupku protiv članova SDA 1984. godine, koje je marionetski režim optužio za antidržavnu djelatnost, primjerci Monitora bili su tretirani kao dokazni materijal. Televizija Crne Gore je jednom prikazala „snimak” u kojem se zajedno sa sakrivenim komadima oružja nalaze i sakriveni primjerci Monitora. Uprkos tome tiraž i uticaj Monitora je rastao. Stalno se uvećavao broj građana koji je na srpsko-crnogorske ratove i na crnogorsko državno pitanje gledao očima Monitora.

Dragica Ponorac, koju sam površno poznavao kao aktivistkinju Socijaldemokratske partije reformista iz Herceg Novog, došla je u novembru u redakciju i predložila mi da joj obezbijedim Monitorovu novinarsku legitimaciju, da ode da napravi nekoliko reportaža iz Dubrovnika za Monitor. Prihvatili smo predlog. U to vrijeme u Dubrovnik je trebao da dođe francuski brod sa ekspedicijom koju je predvodio državni sekretar u Ministarstvu zdravlja Francuske dr Bernar Kušner (kasnije ministar spoljnih poslova), (su)osnivač asocijacije Ljekari bez granica. Cilj ekspedicije bio je da razbije pomorsku blokadu Dubrovnika koju je uspostavila JNA. Dragica je završila studije francuskog jezika, više puta boravila je u Francuskoj i govorila perfektno francuski. Rekla je da će s Kušnerom napraviti intervju.

Kad je nekako stigla do postaja JNA, vojska joj je rekla da civili ne mogu u Dubrovnik. Izvadila je legitimaciju Monitora i rekla da joj je radni zadatak da napravi reportažu. Major koji je bio starješina postaje uzeo je karticu i otišao u zgradu (ili baraku). Vratio se i pitao Dragicu da li zna da se može desiti da se sa legitimacijom Monitora ne vrati kući. Odgovorila je da je takvu mogućnost predvidjela. Nakon malo natezanja ušla je u Dubrovnik. Tako se 6.12.1991, u broju 59 Monitora, pojavila reportaža Posrnuli gospar.

Dragica je kasnije odigrala značajnu ulogu u održavanju Monitora. Kad je u decembru 1991. u Dubrovniku tražila da joj ministar Kušner da intervju, prvo ju je primio Kušnerov savjetnik dr Mišel Bono. Taj susret je rezultirao brakom Dragice i Mišela pola godine kasnije. Tako smo dobili svog čovjeka u Parizu. Dragica je osnovala fondaciju Le droit de parole (Pravo na riječ) za pomoć medijima na Balkanu. Ova fondacija je sakupila sredstva za skupi projekat – tzv. Radio brod, koji je više godina emitovao iz Jadrana program na srpskohrvatskom jeziku za teritoriju bivše Jugoslavije. O Dragičinoj pomoći Monitoru govoriću malo kasnije.

U to doba velikog pritiska i bombaških napada na Monitor došla je u redakciju  još jedna hrabra djevojka – Nataša Novović. Za Monitor je počela da piše u novemebru 1991. Početkom 1992. primili smo je na posao i uskoro je postala naš značajni autor. U vrijeme rata u BIH išla je u Hercegovinu da napravi Monitorovu reportažu, koja nije opravdavala srpsko-crnogorsku agresiju na tu republiku.

Sjedište lista i redakcije mijenjali smo mnogo puta. Na početku, da obezbijedimo bolje uslove za rad. Kao što sam već rekao, počeli smo u ulici Marka Miljanova br. 5. Ne mijenjajući podatke u impresumu, prešli smo kod moga brata od tetke Predraga Marka Popovića, takođe na magistrali. Od decembra 1990. do juna 1991. bili smo u ul. 18. jula br. 4, ali nam je gazda Marković dao otkaz jer mu se nije sviđalo što smo protivnici vlasti.

Polovinom juna preselili smo se u kuću porodice Ćetković u ul. Dalmatinskoj br. 52. Cijela porodica je bila vrlo ljubazna prema nama. Jedan sin je bio naš vrući istomišljenik. Kad je bomba eksplodirala na krovu kuće, nijesu se ljutili, već su ispoljili solidarnost. Na proljeće 1992. opet je bačena neka eksplozivna naprava na kuću. Iako su sada posljedice bile manje, riješili smo da se preselimo. I zbog porodice Ćetković i zbog bezbjednosti redakcije.

Božo Kovač nas je primio kao podstanare u njegovom preduzeću Kosinus. Prostor je imao dva dijela, u prizemlju i podrumu, koji su se napajali strujom sa različitih linija. Podrumski je bio veliki i komforan. Postojao je kanal za dovod vazduha, čiji je spoljni otvor bio na slobodnoj površini, svega dvadesetak santimetara iznad zemlje. Bobo i ja smo motrili na taj otvor da neko ne ubaci nešto što bi ugušilo novinare. Neko nam je naveče povremeno isključivao struju. Telefaks u prizemlju tada nije radio, ali jesu kompjuteri u podrumu. U takvoj prilici telefaks u redakciji nije mogao da prima tekstove, pa smo dopisnike upućivali da pošalju tekst na faks u mom stanu. Bobo Dedić ili ja bi otišao da ga donese da se prekuca. Jedno veče iza 23 h, tekst iz Beograda je primila moja ćerka Katarina. Kroz sat vremena dopisnik je zvao i rekao da tekst mora biti hitno isporučen. Katarina je bila sama u stanu jer je moja supruga bila na službenom putu. Nije mogla stupiti u kontakt sa mnom i Bobom jer je jedini telefon u redakciji, koji je radio kad nestane struje na liniji koja napaja centralu, bio dugo zauzet. Odlučila je da sama odnese tekst. Od Beogradske ulice pod Goricom do ulice Kosovskih junaka u Bloku br. 5, trčala je. Kad je utrčala u redakciju, predala je tekst i počela da se guši od suza. Poslije sam saznao da su je to veče zvali oni koji su joj prijetili.

Poslije ovog događaja gledao sam da za redakciju nađem prostorije koje bi bile bliže našem stanu. Boro Vučinić, independistički orijentisani rođak Steva Vučinića, bio je u to vrijeme direktor Streljačkog saveza Crne Gore. Pomogao nam je da od Streljačkog saveza dobijemo u zakup nekoliko kancelarija. Tako smo se krajem oktobra 1992. preselili pod Goricu, u ulicu 19. decembra 19. Tu smo ostali narednih deset godina.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (VIII):  Kamen u ratnoj cipeli vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Pošto je moj glavni posao bio obezbjeđivanje sredstava za opstajanje Monitora, Ćanova pomoć mi je omogućila da se tokom ljeta 1991. malo više bavim matematikom. Zaželio sam da se vratim svom univerzitetskom poslu. Planirao sam da na septembarskom razgovoru Ćanu predložim da me neko zamijeni u vođenju Monitora, a ja da se pozabavim širenjem proevropske independističke ideje na univerzitetu. Početak školske godine 1991/92. bio je pogodan za ovu promjenu. Dužnost prorektora za razvoj mi je omogućavala da više budem u ličnom kontaktu sa kolegama sa univerziteta.

Hrvatska i Slovenija su u junu 1991. proglasile nezavisnost, koju Srbija i Crna Gora nijesu prihvatile. Režim u Beogradu i njegovi sateliti u Titogradu sve jasnije zauzimaju stavove koji vode u rat. Milo Đukanović je bio ratno eksplicitan i 3. jula 1991. izjavio je da jedinice JNA treba da stanu na granice tzv. SAO Krajine u Hrvatskoj, a 11. jula, u službenoj posjeti Italiji, potvrdio da će Crna Gora bespogovorno slijediti politiku Slobodana Miloševića: ,,Crna Gora ima sve pretpostavke da bude samostalna država, ali to bi bilo anticivilizacijski i antievropski”.

Srpsko-crnogorska JNA je od jula 1991. počela da vrši ratnu regrutaciju rezervnog sastava u Crnoj Gori. Suprotstavljanje civilnog sektora pripremama za rat bilo je jako: saopštenja civilnih organizacija, tekstovi u Monitoru, mirovni mitinzi. Rezervisti su otkazivali poslušnost i samovoljno napuštali jedinice kad bi postalo jasno da će ići izvan granica Crne Gore. Momir Bulatović je na jednoj smotri rezervista u Golubovcima tražio da istupe oni ,,koji ne žele da se bore za domovinu”. Bio je zaprepašten da je priličan broj ljudi izašao iz stroja. Povjerenje JNA i Miloševića u čelne ljude crnogorskog režima bilo je ugroženo. Državni mediji su podigli nivo svoje propagande protiv protivnika rata do bjesomučne hajke. Monitor je postao kamen u ratnoj cipeli vlasti.

Prije nego što sam se u septembru sastao s Ćanom, dogodilo se nešto što je uticalo da odustanem od plana da se povučem. Devetog septembra direktor RTVCG-a Branimir Bojanić suspendovao je s posla i pokrenuo disciplinski postupak protiv šest novinara RTCG-a koji su pisali za Monitor: Danila Burzana, Rajka Cerovića, Miodraga Vukmanovića, Esada Kočana, Branka Vojičića, Ljuba Đurkovića. RTV je godinama dopuštala da radio i TV novinari mogu da pišu za štampane medije, ali je režim odlučio da pisanje za Monitor tretira kao radni prestup.

Ovo nam je izazvalo više problema. Personalno-novinarski smo ublažili dogovorom u redakciji da će svi suspendovani produžiti da pišu pod pseudonimom. Tako je Miodrag Vukmanović postao Miško Vasović, a Esad Kočan Omar Braman. Operativno-radni problem sastojao se u tome što je to bilo pojačanje pritiska na sve ljude koji su bili spremni da s nama sarađuju. Sad su nerado davali izjavu ili intervju. Finansijski aspekt događaja bio je pritisak na sponzore i državne institucije i preduzeća, koji su potpuno prestali da daju reklamu i prekinuli pretplatu. Kao vid suprotstavljanja režimu, osnovali smo Fond za progonjene novinare. Mjesecima smo objavljivali imena ljudi koji su davali pomoć, bez obzira kolika je bila. (Obično, između 5 i 50 maraka). Obezbijedili smo preko kolega iz stranih medija da informaciju o otpuštanju novinara zbog saradnje sa Monitorom objave mnogi evropski mediji. Internacionalizacijom problema režimu smo napravili političku štetu.

Kad sam se sreo sa Ćanom, zaključili smo da u nastaloj situaciji treba da ostanem s novinarima. Ćano je rekao da će produžiti da daje dotaciju na istom nivou da se ne bi pojavila nesigurnost u redakciji i da se ne bi ugrozilo izlaženje lista. U nastavku mjeseca preduzeće Montimpex Schan je, kao i u maju, preko Montex banke uplatilo na Monitorov žiro-račun protivdinarsku vrijednost od 20.000 USD. Više nego naše obaveze u tom trenutku. Imali smo neko vrijeme dovoljno novca i za štampanje i za honorare.

Jedan događaj sredinom septembra 1991. zaoštrio je i moje lične odnose s vlašću. Rektor Nikolić je pozvao Bulatovića i Đukanovića da posjete Univerzitet i priredio sjednicu kolegijuma Univerziteta. Sa univerzitetske strane bili su prisutni svi dekani, prorektori i rektor. U pogodnom trenutku uzeo sam riječ i rekao nešto što sam više puta govorio u raznim prilikama. Da je osnivanje Univerziteta jedan od najvažnijih događaja u istoriji Crne Gore, ali da je AB revolucijom zaustavljen naučni i civilizacijski razvojni entuzijazam. Crna Gora je početkom dvadesetog vijeka bila evropska provincija, a ovo rukovodstvo ju je pretvorilo u provinciju evropskih provincija. Kad se završio sastanak, napustio sam rektorat i otišao u svoj kabinet na fakultetu, iako je dogovor bio da rektor i prorektori produže razgovor sa Bulatovićem i Đukanovićem u rektorskom kabinetu. Nikolić me pozvao telefonom i zamolio da neizostavno dođem kod njega. Kad sam se vratio, dobar dio vremena vodio se razgovor između Bulatovića i mene. On se branio, a ja nešto ,,nježnije” nego na plenumu, osporavao ispravnost politike crnogorskog rukovodstva. Đukanović se izmakao od stola i, koliko se sjećam, razgovarao u drugom kraju prostorije sa sekretarom Univerziteta. Sjutradan sam došao kod rektora Nikolića i ponudio mu ostavku, s obrazloženjem da ću biti prepreka njegovom dobrom odnosu sa vlašću, bez čega nećemo moći da ostvarimo razvojne projekte koje smo planirali. Podsjetio sam ga i da je obim mojih obaveza na fakultetu i u Monitoru veliki, zbog čega posao neću moći da obavljam kvalitetno kako sam navikao. Nikolić je tražio da ni u kojem slučaju ne podnosim ostavku. Rekao je da ja znam da je on odan ideji nezavisnosti, i da mu ja trebam baš takav kakav sam. Da neće moći da se opravda kod porodice i prijatelja zašto me pustio da odem. Ne moraš ništa da radiš, drži Monitor, to je važno, ja ́ću se baviti razvojem i uključivati te kad zatreba. Zajedno ćemo učiniti više. Ostao sam i u duhu ovog dogovora, proveo dvije godine na dužnosti prorektora.

Pošto Monitor nije popustio nakon suspenzije novinara, režim je tražio efikasnije mjere da ga ućutka. Kako je zahvaljujući Ćanovoj pomoći list bio otporan na finansijske pritiske, odlučili su da nas ućutkaju fizičkim ugrožavanjem. Od polovine septembra pojavila se nova vrsta pritiska na moju porodicu. Ujutru bismo našli na mom autu poruku ,,Ubićemo te, gade” ili ,,ustaša”. Kad bi supruga i ja otišli na posao, kod kuće je ostajala ćerka Katarina. (Sin Andrej je još 1989. otišao na studije u Moskvu.) Neko bi zvao telefonom i prijetio dvanaestogodišnjoj Katarini da će je silovati jer joj je otac izdajnik, vrijeđajući je vulgarnostima. Danas bih takve stvari objavio i prijavio policiji, ali u atmosferi koja je mirisala ratom i nasiljem, sa policijom na proratnoj strani, mislio sam da je za Katarinu bezbjednije da ćutim. U vrijeme ljetnjeg raspusta, kad je Andrej bio kod kuće, on i Katarina su morali nekoliko puta da trče u Monitor da gase nepostojeći požar koji je neko prijavio na kućni telefon kad ja nijesam bio kod kuće. I novinari su doživljavali slične neprijatnosti. Kad su se naveče vraćali kući iz redakcije, neko bi im na ulazu u zgradu dobacivao ili prijetio. Nekima su pravljene štete na automobilu.

Zastrašivanje je po svoj prilici bilo osmišljeno u nekom centru. Dr Vujošević je na fakultetu pričao da je u štabu ,,osvajača” napravljen spisak onih independista, uglavnom iz redova Liberalnog saveza i kruga intelektualaca okupljenih oko Monitora, koje treba likvidirati da bi Crna Gora bila mirna narednih trideset godina. Rajo Vulikić je donio istu informaciju i rekao mi da je na spisku, navodno, bilo i moje ime. Na ovu priču ja se nijesam mnogo osvrtao. Produžio sam da džogiram po Gorici i u kasnim večernjim satima, kao što sam i do tada činio. Crnogorska vlast i JNA su 20-21. septembra poslali vojsku i jedinice teritorijalne odbrane u BIH koje su terorisale hercegovačke Muslimane i Hrvate. Jevrem Brković je 24. septembra u Slobodnoj Dalmaciji objavio pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima pod naslovom Nijesu to Crnogorci. Par dana kasnije Rajo Vulikić je tražio da se nasamo sretnemo i na susretu mi ispričao da je UDBA nervozna. Ispričao mi je da je bio kod svog bivšeg kolege M. M., koji je još bio aktivan u SDB-u i rukovodio službom kojem bi pomenuta akcija morala biti povjerena. M. M. je rekao da on ne zna da postoji plan za takvu akciju, ali je obećao Raju da će ga, ako do akcije dođe, obavijestiti minimum tri sata prije nego što akcija počne. Rajo je potom otišao kod svog prijatelja u Malesiju (nekad je bio inspektor za to područje i tamo imao lične veze) s kojim je dogovorio da ovaj stalno bude spreman da mene i Žarka Rakčevića prebaci preko jezera u Albaniju. Računao je da će prebacivanje preko jezera biti bezbjednije nego kopnenim stazama. Kad je deset dana kasnije počela hajka na Jevrema, Jevrem je takođe preko Malesije i Albanije emigrirao u Hrvatsku. Kasnije sam saznao da je bez mog znanja i Vlado Nikaljević uz pomoć Zuvdije Hodžića bio organizovao moje prebacivanje u Albaniju. Ne znam da li je priča o spisku bila tačna, ali mi je Boško Bojović, školski drug moga brata, koji je 1992. bio šef SDB-a, petnaest godina kasnije rekao da je jednom prilikom u službi razgovarano da li bi valjalo da me na ulici udari kamion. Da je on takve ideje odbacio i da je ponosan što u vrijeme njegovog mandata služba nikom nije učinila zlo. Na moje pitanje da li mogu da ga citiram, odgovorio je potvrdno.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo