Povežite se sa nama

FELJTON

OSAMDESET GODINA OD PALJENJA RAJHSTAGA (I): Hitler: Daj bože da je to djelo komunista

Objavljeno prije

na

Rimski car Neron naredio je 64. godine naše ere, navode pojedini istoričari, da se zapali Rim kako bi dobio slobodan prostor za izgradnju većeg, ljepšeg, starijeg Rima. Takav čovjek na carskom prestolu unaprijed je označio i krivce – vjernike koje narod nazivaše „hrišćanima”. I ovi nesrećnici, bez ijednog dokaza za podmetanje požara bijahu – po naredbi carevoj – zaogrnuti u životinjske kože, a potom razdirani od pasa, na krst pribijeni a neki poslužiše i kao baklje za noćnu svjetlost.

 

Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler imao je 1933. godine skromnije ambicije – da paljenje zgrade Rajhstaga, impresivnog berlinskog zdanja, pripiše lideru komunističke Njemačke parlamentarne frakcije Ernestu Torgleru, bugarskom komunisti Georgi Dimitrovu i dvojici njegovih partijskih drugova.

Uprkos impozantnoj podršci od 34 odsto glasača na parlamentarnim izborima održanim u novembru 1932.godine, predsjednik Nacional-socijalističke stranke i njemački kancelar Adolf Hitler nije imao previše razloga za zadovoljstvo. Njegova partija izgubila je gotovo dva miliona glasača, ljevičarska opozicija – Socijalistička i Komunistička stranka – uvećali su broj glasača , a omrznuti konzervativci sa kojima su nacional-socijalisti stupili u koaliciju, držali su u vladi sve resore osim policije. Bilo je krajnje vrijeme da se dogodi nešto spektakularno, silovito , nešto što će ošamutiti i zaslijepiti mase, pribiti ih uz vlast a Hitleru omogućiti ulogu spasioca… I kao da je samo priviđenje, u vidu jednog nesrećnika „sa dna” „naoružanog” kutijom šibica i suvim palidrvcima poslalo Hitleru i njegovim satrapima „božiji dar”. Dok je budući „veliki diktator” na muzičkoj večeri priređenoj 27. februara 1933. godine kod doktora

Gebelsa uživao u svojim omiljenim sonatama i etidama koje je izvodio njegov davnašnji prijatelj Ernest Hamfštengl zvani „Puci” , vjerni Gering obavijestio je Hitlera da je zapaljen Rajhstag.

– Ovo je, nema sumnje, djelo komunista, gospodine kancelaru. Kad je izbio požar, u palati se nalazilo nekoliko komunističkih poslanika. Uhvatili smo i jednog potpaljivača. Ne znamo sve o njemu, ali ne brinite , sve ćemo doznati – raportirao je nekadašnji pilotski as iz Prvog svjetskog rata, a tada ministar pruske policije i predsjednik Rajhstaga Herman Gering.

– Daj bože da je to djelo komunista – odgovorio je kancelar.

I zaista, prvi rezultati istrage bili su obećavajući. Policajci koji su uletjeli u zapaljenu zgradu Rajhstaga, našli su u njoj jednog polunagog ošamućenog mladića sa šibicama i suvim drvcima u rukama. Na pitanje šta je to uradio, on je odgovorio: – Protest!

Bio je to Van der Libe, Holanđanin i bivši član holandske Komunističke partije koji je iza sebe imao tri (neuspjela) požara: pokušao je da zapali zgradu radničkog osiguranja u kvartu Nojkelu, podrum opštinske vijećnice i suteren jednog starog dvorca.

Uskoro su se javili i očevici – tri nacistička poslanika zakleli su se na sudu – svojom čašću i imenom – da su na dan požara vidjeli komunističkog lidera Torglera zajedno sa Libeom u Rajhstagu.

Uz Torglera, kao saučesnici označena su i trojica bugarskih komunista koji su tih dana ilegalno boravili u Njemačkoj – Georgi Dimitrov I njegova dva partijska druga. Evidentirana je i materijalna šteta – sala za plenarne sjednice, Bizmarkov hol, galerije, garderoba, sve je bilo pretvoreno u zgarište.

Istina istraga je imala i izvjesne nedostake. Nije uspjela odgovoriti na pitanja kako je jedan jedini čovjek, uz to poluslijep (Van der Libe) sa desetak palidrvaca mogao u ogromnoj zgradi Rajhstaga, obloženoj mermerom i debelim zidovima, izazvati tako jak požar koji je izbio istovremeno gotovo na desetak mjesta? Kako se jedan poluslijepi čovjek, koji se te noći prvi put našao u tako velikoj palati, mogao tako lako orijentisati i na toliko mjesta podmetnuti požar? Pri tom zgrada je bila u mraku.

Stručnjaci su takođe utvrdili da je cijela sala za plenarne sjednice bila polivena nekom zapaljivom tečnošću u čiji su hemijski sastav bili upućeni samo stručnjaci. Kako je ona bila unijeta? Da li je čin ilegalnog ulaska trojice Bugara značio istovremeno i odgovornost za saučesništvo u paljenju Rajhstaga? Uoči početka glavnog pretresa, tužilaštvo je najveću nadu polagalo u ministra pruske policije, vođu partijskih jurišnih odreda i predsjednika Rajhstaga Hermana Geringa. Okrivljeni u ilegalca sa Balkana, „komunistu bez domovine” Georgi Dimitrova.

Očevidac

Čuveni Politikin predratni novinar Predrag Milojević (njegova

knjiga Bio sam prisutan poslužila je kao osnova ovom feljtonu) bio je i očevidac požara koji je zahvatio Rajhstag.

„Uveče 27. februara nalazio sam se u Domu štampe u Tirgartenu gde su novinari dobijali i menjali informacije o situaciji i izbornoj agitaciji koja je vođena. Sa mnom je bio i Stanislav Vinaver, ataše za štampu pri našem poslanstvu u Berlinu. Neko je doneo glas da Rajhstag gori, pa smo svi pojurili „na lice mesta”. U mrkoj februarskoj noći, masivna zgrada je izgledala kao iluminisana. Svi prozori bleštali su svetim rumenilom, a plamen je šikljao kroz staklenu kupolu palate. Kordon policajaca načinio je širok krug oko zapaljenje zgrade, te se nije moglo prići. Mi smo se bunili, poturali policajcima pod nos naše novinarske legitimacije, ali nije pomoglo.”

Hitler se nije ubio?

Adolf Hitler i Eva Braun nisu izvršili samoubistvo 1945. godine. U bunkeru u Berlinu ubijeni su njihovi dvojnici. Njih dvoje pobjegli su u Argentinu, gdje je vođa Trećeg rajha živio do smrti 1962. godine

Ovu vrlo smjelu pretpostavku, koju je nedavno objavio beogradski Novi Magazin, iznose britanski publicisti Sajmon Dansten i Džerard Vilijams u knjizi Sivi vuk – bekstvo Adolfa Hitlera, koja je nedavno objavljena u Beogradu, u izdanju Admiral Booksa. Dvojica britanskih publicista odbacuju zvaničnu verziju Firerove smrti prema kojoj se on ubio u svom bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945. godine.

Oni tvrde da postoje brojni dokazi, koje su prikupljali više od pet godina, koji ukazuju na to da je na kraju Drugog svjetskog rata Hitler sa Evom Braun pobjegao iz Berlina da bi iznova započeo život u enklavi pod kontrolom nacista u fašističkoj Argentini. Hitler je lagodno i srećno živio sve do 1962. godine i čak izrodio potomstvo.

U podzemnom bunkeru u Berlinu 30. aprila 1945. pred najezdom pobjedonosne sovjetske Crvene armije Hitlerovi vjerni saradnici ubili su njihove dvojnike dobrovoljce – podoficira Vermahta i jednu glumicu „treće klase”!

Hitler je sa Evom tri dana ranije u potaji izašao iz bunkera i ukrcao se u avion koji je sletio u holandski grad Tonder. Par je potom mijenjao razna prevozna sredstva i na kraju se u Španiji ukrcao u podmornicu koja ih je odvela do obala Argentine, gdje su stigli kada su upravo ubijeni njihovi dvojnici…

Knjiga koja je u Velikoj Britaniji odmah postala bestseler nazvana je prema pseudonimu vođe Rajha Sivi vuk, koji mu je još 1943. godine u svom planu za evakuaciju nadjenuo najbliži saradnik Martin Borman. Borman je sastavio plan dislokacije najvišeg nacističkog rukovodstva iz Njemačke u Južnu Ameriku u slučaju da se ratna sreća okrene protiv Berlina.

Saučesnici u tom bjekstvu bili su američki obavještajci kako bi zauzvrat došli do ratne tehnologije koju su nacisti razvijali i do tvorca njemačkog raketnog programa Vernera fon Brauna. On je vjerno služio Hitleru, ali je po propasti Trećeg rajha osnovao američki kosmički program i njime rukovodio.

Nebojša KNEŽEVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (V): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Jansky je okretanjem i podešavanjem antene odredio da ti radiovalovi dolaze negdje iz sazviježđa Strijelac.

Rezultat svog rada Jansky je iznio u stručnom članku. Neki novinar New York Timesa naišao je na taj članak i uskoro je Times na naslovnici objavio priču o radio signalima iz svemira. Kako su radio signali u predodžbi većine ljudi bili vezani za komunikaciju, dobar dio „nestručne javnosti“ bio je uvjeren da se radi o signalima vanzemaljaca. S druge strane, veći dio „stručne javnosti“, prije svih astronomi, nije prepoznao značaj onoga na što je rad Janskog jasno upućivao: Da se važne informacije o svemiru mogu dobiti i elektromagnetskim valovima duljina različitih od vidljive svijetlosti – elektromagnetskih valova dužine između sedam i četiri desettisućinke milimetra, tek malog dijela u širokom spektru elektromagnetskih valova.

Razvoj radioastronomije počeo je petnaestak godina poslije ovog pionirskog i na pola zaboravljenog otkrića Karla Janskog. Pokazalo se da postoje galaksije koje su snažan izvor radiovalova, registrirale su ih velike, tanjuraste antene radioteleskopa, a optičkim teleskopima su bile gotovo nevidljive. Radioteleskopima su otkriveni i kvazi-zvijezdani radio izvori (quasi-stellar radio sources), quasari. Postepeno je ustanovljeno da quasari emitiraju neobjašnjive količine energije, da su objekti iz ranog svemira udaljeni od nas u vremenu i prostoru i desetak miljardi (svjetlosnih) godina i da se od Mlječnog puta udaljuju brzinama i do 50 hiljada koilometara u sekundi. Danas se smatra da su to ogromne crne rupe koje pod svoj horizont događaja uvlače svake minute materiju čija masa je nekoliko stotina puta veća od mase Zemlje, pri čemu se dobar dio te materije, prije nego nestane u crnoj rupi, pretvara u energiju.

Glavni nedostatak radioteleskopa bila je slaba rezolucija, moć razlučivanja.

Moć razlučivanja našeg oka okulist mjeri tako da nas posjedne na udaljenost d od tabele ispisane redovima slova sve manje veličine i ustanovljava najmanju veličinu slova, označimo ju s , koju još možemo pročitati. Omjer  / uzima se kao mjera rezolucije; kod okulista rezolucije našeg oka, ali to isto vrijedi za optičke i radio teleskope, gdje je  udaljenost od objekta promatranja do objektiva, odnosno tanjuraste antene, a  najmanji razmak između točaka na objektu koje instrument još može razlučiti.

Omjer za teleskop je najmanji kut (kut je ovdje izražen u radijanima, mjeri kuta kao omjeru duljine luka i duljine pripadnog radijusa; npr. pravi kut ima mjeru 90 stupnjeva u stupnjevima, odnosno pi pola, 3.14../2 , u radijanima) razlučivanja dvije točke.

Ustanovljeno je da je kod teleskopa taj minimalni kut proporcionalan

valnoj dužini λ svjetlosti, odnosno radiovalova pristiglih do promatrača, a obrnuto proporcionalan promjeru D objektiva optičkog teleskopa, odnosno tanjuraste antene radioteleskopa. Za rezoluciju (radio)teleskopa vrijedi jednakost

Kako su milimetarski radiovalovi oko tisuću puta duži od valova vidljive svjetlosti, a promjer pomičnih tanjura radioteleskopa samo desetak puta veći od promjera objektiva velikih optičkih teleskopa, biti će minimalni kut razlučivanja za optičke teleskope oko sto puta manji, odnosno rezolucija će biti oko sto puta bolja.

Taj nedostatak riješen je tako da su kablovima povezana dva ili više radioteleskopa međusobno udaljena za iznos B. Zbog razmaka duljine B njihove antene ne primaju signal, radiovalove dužine λ, istovremeno i primljeni signali se sinhroniziraju kroz proces interferencije, zbrajanjem pristiglih radiovalova. Tim postupkom dobije se da rezolucija povezanih antena, međusobno udaljenih za B, postane približno jednaka rezoluciji koju bi imao radioteleskop s tanjurastom antenom promjera B.

Takvi umreženi radioteleskopi zovu se astronomski interferometri s bazom B. Rezolucija astronomskog interferometra postaje

Ako je duljina baze B jedan kilometar ili više, rezolucija astronomskog interferometra usporediva je s rezolucijom velikih optičkih teleskopa.

Pomoću prvih astronomskih interferometara ustanovljeno je da se u središtu Mlječnog puta nalazi crna rupa; gledano sa Zemlje,  to je u smjeru između sazviježđa Strijelca i Škorpiona. I da radiovalovi za koje je Karl Jansky pokazao da dolaze iz svemira i iz tog smjera, nastaju negdje iznad horizonta događaja te crne rupe.

 

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (IV): Misteriozni radiovalovi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberta Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

U vrijeme kad je Subrahmanyan Chandrasekhar putovao iz Indije u Englesku, na drugom kraju svijeta, u New Jersyu, Karl Jansky završio je konstrukciju dvadesetak metara dugačke i nekoliko metara široke antene za hvatanje radio signala. Par godina ranije Američka korporacija za telefone i telegrafe, AT&T, uspostavila je bežičnu telefonsku vezu, putem radiovalova, između Amerike i Europe. Da bi poboljšala kvalitetu telefonske veze AT&T je naručila od Bellovih laboratorija, novoosnovanog instituta u New Jersyu, istraživanje prirodnih izvora radiovalova koji su, kao šumovi, ometali telefonske razgovore.

Telefonski razgovori prenosili su se radiovalovima dužine desetak metara, tako da je Jansky, a to mu je bio prvi posao po diplomiranju studija fizike, konstruirao antenu odgovarajuće veličine i postavio je na postolje sa starim automobilskim kotačima kako bi se glomazna antena mogla okretati i primati signale iz svih smjerova.

Jansky je antenu spojio na zvučnik i mjesecima slušao različite vrste šumova u koje su antena i zvučnik pretvarali pristigle radiovalove. Malo po malo zaključio je da najglasniji šumovi dolaze od električnog pražnjenja, od munja, pri lokalnim nevremenima. Šumovi slabijeg intenziteta dolazili su od dalekih oluja. Osim toga postojala je još jedna vrsta vrlo slabog ali konstantnog šuma čiji izvor Jansky nije mogao odrediti. Zapravo taj šum nije predstavljao značajnu smetnju radio-telefonskim razgovorima i u svojim ispitivanjima Jansky ga je mogao mirno zanemariti. Ali upravo to da šum ne zna objasniti niti utvrditi njegov izvor potaklo ga je na daljnja istraživanja. Jedino što je Jansky, kroz dugotrajna i mukutrpna istraživanja ustanovio, bilo je da misteriozni izvor slabih radio valova ima maksimum u svom emitiranju svakih 24 sata. Zapravo, preciznim mjerenjem Jansky je našao da razmak između dva maksimuma zračenja nije točno 24 sata nego 23 sata i 56 minuta.

Jednom prilikom, pričajući svom kolegi, astronomu Melvinu Skelletu, o frustrirajućim pokušajima da utvrdi izvor slabih radiovalova, Jansky je spomenuo taj period između dva maksimuma zračenja. Skelletu, kao astronomu, odmah se „upalila lampica“.

Signal radio valova na anteni će biti najjači kad je put signala od izvora do antene najkraći. Ako signal dolazi na Zemlju iz svemira maksimum signala ponavljati će se svaki puta kad antena dođe u isti položaj prema izvoru, kad se Zemlja okrene oko svoje osi. Za promatrača koji je na Zemlji, Zemlja napravi puni krug, dođe u isti položaj prema Suncu, za 24 sata. Međutim, za tih 24 sata, jedan dan, Zemlja se pomakne na svom putu oko Sunca. Puni krug oko Sunca, 360 stupnjeva, Zemlja prođe za 365 dana, dakle prolazi gotovo točno jedan stupanj dnevno. Zbog tog jednog stupnja Zemlja se mora okrenuti oko svoje osi ne 360 stupnjeva nego 361 stupanj da bi došla u isti položaj prema Suncu; to ona čini za 24 sata.

Za 24 sata Zemlja se okrene za 361 stupanj i dolazi u isti položaj prema Suncu

Ali iz perspektive dalekog svemira Zemlja se okrene za puni krug, 360 stupnjeva, u vremenu 24 sata minus vrijeme potrebno za ovaj dodatni stupanj. Vrijeme potrebno da se Zemlja okrene za jedan stupanj dobije se ako 24 sata podijelimo s 361 stupnjem; to je 4 minute.

Dakle, maksimum zračenja iz međuzvijezdanog prostora na anteni će se registrirati svaka 24 sata manje 4 minute, što je jednako 23 sata i 56 minuta!

Odjednom se sve razjasnilo. Misteriozni radiovalovi odgovorni za slabi ali stalni šum u komunikacijama nisu poticali ni od aktivnosti na Zemlji ni od aktivnosti na Suncu, nego su dolazili iz izvora izvan Sunčevog sistema. (Nevjerojatno je ali istinito da se priča identična ovoj oko otkrića radiovalova koji dolaze iz svemira, ponovila tridesetak godina kasnije. Na istom mjestu, na brežuljcima New Jersya, dva fizičara iz Bellovih laboratorija mučila su se 1963. godine s konstantnim smetnjama na anteni originalno konstruiranoj za primanje signala sa satelita, da bi na kraju ta smetnja postala jedno od velikih otkrića 20. stoljeća, pozadinsko svemirsko zračenje ostalo od nastanka svemira u Velikom prasku).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ZORAN PUSIĆ: FOTOGRAFIJA CRNE RUPE (III): Vidjeti nevidljivo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zoran Pusić, profesor matematike na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i građanski aktivista, za Monitor piše o prvoj fotografiji crne rupe, o predistoriji traganja za odgovorima na pitanja za koja nismo znali ni da postoje, o radu Alberata Anštajna, Karla Švarcšilda, Subramanijana Čandrasekara, Artura Edingtona, Roberta Openhajmera…

 

Prvi pulsar, nebesko tijelo koje je u vrlo pravilnim razmacima emitiralo pulseve radio valova otkrili su radioastronomi 1967. godine. U početku su, zbog te pravilnosti, mislili da se radi o signalima vanzemaljske civilizacije. Pokazalo se da se radi o neutronskoj zvijezdi koja se okrene oko svoje osi stotinjak puta u sekundi.

Prve crne rupe pronađene su početkom sedamdesetih 20. stoljeća, na sličan, posredan način, iz ponašanja zvijezda u njihovoj blizini. Ubrzo su modeli crnih rupa postali jedna od glavnih tema teorijskih astrofizičara. Sfera Schwarzschildovog radijusa, granica područja iz kojeg ne može doći ni materija ni energija, ni informacija o ikakvom događaju, nazvana je horizont događaja. Horizont događaja nije ništa materijalno, tek četverodimenzionalna međa iza koje ne postoji materija kakvu poznajemo, a poznata materija kao da nestaje u središtu te sfere, bezdimenzionalnoj matematičkoj točki. Od nje ostaje samo gravitacija, trajna zakrivljenost prostora na granici našeg svemira, granici svemiranaspram rupe u prostoru i vremenu.

Na kraju svoje plodne znanstvene karijere, okrunjene Nobelovom nagradom za fiziku 1983, Chandrasekhar se vratio izučavanju crnih rupa; o tome je objavio knjigu Matematička teorija crnih rupa. Kao neobična crtica iz života i gotovo kao igra sudbine zvuči podatak da je jedan od najboljih Chandrasekharovih prijatelja postao Martin Schwarzschild, sin Karla Schwarzschilda. On je, već kao ugledni astrofizičar, došao u USA kao emigrant pred nacistima.

Subrahmanyan Chandrasekhar umro je 1995. Par godina kasnije lansiran je satelit, njemu u čast nazvan Chandra. Krajem 2000. godine Chandra je registrirao snažan mlaz rendgenskog zračenja iz smjera sazviježđa Sagitarius (Strijelac). Sva daljnja istraživanja ukazivala su da se radi o crnoj rupi u središtu naše galaksije, 26 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje. Dobila je ime SagitariusA*, utvrđeno je da ima masu četiri milijuna puta veću od mase Sunca, a Schwarzschildov radijus oko 17 puta veći od sunčevog radijusa. Unutar udaljenosti od jedne svjetlosne godine oko Sagitariusa A* kruže oblaci prašine i milijuni zvijezda, neke brzinama od više tisuća kilometara u sekundi. Registrirana zračenja tiha su jeka kataklizmičnih sudara iznad horizonta događaja, pri kojima se oslobađaju energije kozmičkih razmjera, dio u obliku elektromagnetskog zračenja, od radiovalova do rendgenskih zraka.

Do danas su otkrivene stotine crnih rupa, najbliža na udaljenosti 3000 svjetlosnih godina od Zemlje, a sve ukazuje da većina galaksija u svom središtu ima golemu crnu rupu. U samo jednoj generaciji egzotične tvorevine opisane od Chandrasekhara kao „najsavršeniji makroskopski objekti u svemiru izgrađeni od naših ideja o vremenu i prostoru“, postale su s jedne strane toliko stvarne da smo ih uspjeli fotografirati, a s druge strane naučile su nas postaviti pitanja za koja nismo znali da postoje.

Objavljivanje fotografije crne rupe u travnju 2019. kao da simbolično obilježava stogodišnjicu jednog znanstvenog i tehnološkog pothvata slične važnosti – astronomskog promatranja, pod vodstvom A. Eddingtona, prolaza svjetlosti pored Sunca za vrijeme pomrčine 1919. godine, čiji rezultati su eksperimentalno potvrdili Opću teoriju relativnosti i otvorili novu stranicu u ljudskoj spoznaji.

Senzacionalna fotografija crne rupe obišla je svijet, na njoj se „vidi ono što je nevidljivo“, mjesto na kojem svjetlost nestaje, a vrijeme stoji. To je fotografija „sjene“ crne rupe i njene neposredne okoline. Teoretski model crnih rupa predviđa sjenu crne rupe, tamni krug okružen svjetlim prstenom. Sjena je zapravo slika horizonta događaja stvorena zrakama svjetlosti, odnosno zrakama elektromagnetskog zračenja kad one prolaze zakrivljenim prostorom oko horizonta događaja. Sjena crne rupe trebala bi biti okružena prstenom materije koja kruži oko horizonta događaja i isijava elektromagnetsko zračenje. U onom dijelu prstena gdje se ta materija pri kruženju kreće prema nama, zračenje bi trebalo biti intenzivnije.

Točno to se vidi na fotografiji. Fotografija je, inače, „našminkana“ bojama iz spektra vidljive svjetlosti. U stvarnosti su snimljeni radiovalovi dužine oko jedan milimetar.

Ingenioznost i dovitljivost astrofizičara, inžinjera i stručnjaka za kompjutersku obradu podataka, umrežavanje osam radioteleskopa smještenih od vrha ugaslog vulkana na Hawaiima, preko sistema radioteleskopa na vrhovima Andi, do radioteleskopa u bazi Amundsen – Scott na Južnom polu, korištenje atomskih satova za sinhronizaciju tih radioteleskopa kako bi se efektivno pretvorili u jedan radioteleskop promjera dvanaest tisuća kilometara, korištenje superračunala za slaganje podataka dobivenih radiovalovima, u sliku crne rupe iz središta galaksije udaljene 54 milijuna svjetlosnih godina, zaslužuje svoju vlastitu priču.

Sve zajedno spada to u postignuća na koja gledamo kao na uspjehe čovječanstva. A razmjeri o kojima se radi upućuju na skromnost u procjeni vlastite važnosti i obazrivost prema sićušnom svijetu koji dijelimo sa svim pripadnicima naše vrste pa i sa svim živim bićima.

 

Zoran PUSIĆ
(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo