Povežite se sa nama

FELJTON

OSAMDESET GODINA OD PALJENJA RAJHSTAGA (II): Četvoromjesečni neravnopravni dvoboj

Objavljeno prije

na

Pominjanje imena Hermana Geringa, vrhovnog šefa policije i vođe partijskih jurišnih odreda, izazivalo je strah. Poslije požara u Rajhstagu lično je rukovodio masakriranjem opozicije „pokriven” vanrednim ovlašćenjima koja su ga stavljala iznad zakona. Pred Vrhovnim sudom u Lajpcigu pojavio se nadmen poput rimskog trijumfatora. Sud i svi prisutni Njemci digli su se na noge pozdravivši ga dizanjem desne ruke.

Čulo se i odsječno: „Hajl,hajl”!

I takvom Geringu trebalo je da se suprotstavi ilegalac sa Balkana, Georgi Dimitrov?

Predsjedavajući suda dr Binager zamolio je Geringa da kaže šta zna u vezi sa paljenjem Rajhstaga i optužbom podignutom protiv osumnjičenih.

– Požar je došao iznenadno, ali ja sam znao da komunisti snuju prepad i bio sam spreman. Od ranijeg režima naslijedio sam i policiju, koja je zaboravila kako treba pucati. Ja stoga primam svu odgovornost za ono što sam tada kazao, a kazao sam: „Pucajte pravo u meso. Svaki metak koji vi ispalite jeste metak ispaljen iz mog pištolja, započeo je svoje izlaganje svemoćni šef policije prećutavši da je prethodno lično izdiktirao saopštenje za štampu u kome odgovornost za paljenje Rajhstaga prebacuje na komuniste.

Njegove riječi propraćene su burnim uzvicima i snažnim pljeskanjem prisutnih uz jedno ironično „ha” optuženog Georgi Dimitrova. Sudija dr Binger potom je upitao da li ko želi da uvaženom svjedoku postavi pitanje. Sudije za stolom, dvojica državnih tužilaca i zvanični branioci optuženih zahvalili su se dr Bingelu.

Red je došao na optužene i Georgi Dimitrova.

– Htio bih da pitam ovo: šta je gospodin ministar učinio da bi bio siguran da je policija ispitala Libeovo putovanje iz Berlina u Heningsdorf i njegov boravak tamo u azilu gdje se sprijateljio sa dvije osobe kojima je pričao da je došao u Njemačku? Koje su to osobe? Zašto nijesu objavljena njihova imena? Zar to ne bi pomoglo da se sazna ko su saučesnici Van der Libea u paljevini Rajhstaga i gdje ih treba tražiti, pitao je Dimitrov.

Odmahnuvši rukom ispred Dimitrova, Gering se obratio sudijama:

– Ja nijesam detektiv nego ministar odgovoran za rukovođenje poslom. Zbog toga za mene nije bilo važno da se interesujem šta je sve radio taj probisvijet, već da utvrdim koja se partija i koja se kriminalna ideologija krije iza svega toga…

Dimitrov se ponovo digao:

– Da li je gospodinu ministru poznato da ta kriminalna ideologija, kako je on naziva, vlada šestinom zemljine kugle, naime, u Sovjetskom Savezu?

Gering se zacrvenio, ali je, opet trudeći se da ironiše, rekao:

– Meni je samo poznato da Rusi za porudžbine kod nas izdaju čekove, pa bih volio da budem siguran da ti čekovi imaju pokriće.

Na to je Dimitrov nastavio:

-Ta politička ideologija vlada u Sovjetskom Savezu u najvećoj i najdivnijoj zemlji na svijetu sa kojom Njemačka održava ekonomske i diplomatske odnose. Zahvaljujući industrijskom usponu Sovjetskog Saveza stotine hiljada njemačkih trudbenika dobijaju hljeb i rad. Zar to vama nije poznato, gospodine ministre?

Sav zajapuren, upirući prstom u Dimitrova, Gering je prijeteći uzviknuo:

– Slušajte, vi propalico, ja ću da vam kažem šta je njemačkom narodu dobro poznato. Njemački narod zna da ste vi ovamo došli da palite Rajhstag. Vi ste za mene jedan probisvijet koji zaslužuje vješala… Uznemirio se i doktor Binger. Po sudskom postupku koji je tada važio optuženi je imao pravo da postavlja pitanja svjedoku, pa to pravo nije mogao da uskrati ni Dimitrovu, upozorio ga je da ne propagira komunizam.

– A zašto njemu dozvoljavate da propagira nacionalsocijalizam, uzvratio je Dimitrov.

Stežući pesnice Gering je dreknuo:

-To je krajnje drsko! Došli ste ovamo da palite Rajhstag, a sada se ponašate s takvom bezočnošću pred licem njemačkog naroda!

U opštem žamoru koji je nastao čulo se kako Dimitrov sarkastično dobacuje:

– Jeste li se vi to uplašili mojih pitanja, ministre, predsjedniče, generale Gering?

– Ne plašim se ja tebe propalico! Naučiću te ja pameti ! – zaurlao je

Gering i sav crven od bijesa poletio prema boksu u kome je stajao Dimitrov.

Dimitrov se nagnuo preko ograde boksa kao da je spreman da se bije, ali su ga stražari zgrabili i srušili na klupu. Gering se tresao od ljutine.

Sudnica se vidno uskomešala. Predsjedavajući dr Binger naredio je da Dimitrova izvedu iz sudnice i prekinuo suđenje. Dok je odvođen iz sudnice Dimitrov je stalno vikao:

– Plašite se mojih pitanja gospodine ministre, plašite se”!

Četiri mjeseca trajao je neravnopravni dvoboj odbrane i tužilaštva i dva politička svijeta već tada uhvaćena u koštac. Dimitrov , koji je odbio pomoć zvaničnog branioca, sa optuženičke klupe smjelo je dovikivao državnom tužiocu dr Pariziusu:

– Vi znate koliko su vaše optužbe protiv mene neosnovane. Ja sam ovdje u ulozi optuženog, ali stvarni tužilac sam ja. Vi me politički optužujete, ja ću politički da se branim. Njemački državni tužilac dr Parizijus , zatucani nacionalista, koristio je svaku priliku da omalovaži optužene Bugare. Tako je , obrazlažući iskonsturisanu optužnicu, uperivši prstom u Dimitrova i njegove drugove, prezrivo dobacio: „Ovi primitivci sa Balkana”.

Držanje Georgi Dimitrova pribavilo mu je simpatije čak i kod suda pred kojim se branio, pa i kod predsjedavajućeg suda dr Bingera. On je bio sudija starog kova, veoma konzervativan, ali privržen svom pozivu. Nije mnogo mario za Dimitrovljeve političke poglede, ali je vodio računa o dugoj i časnoj tradiciji Vrhovnog suda u Lajpcigu.

Krhost dokaza na kojima se temeljila optužnica bila je evidentna – osuditi na osnovu njih značilo bi namaknuti na lice boginje pravde partijski povez kojim su sve žešće mahali nacisti. Suđenje u Lajpcigu bilo je i jedno od posljednjih u Hitlerovoj Njemačkoj koje se sudilo „u ime zakona”. Ostala će se suditi „u ime režima”.

Otuda je presuda u Lajpcigu za šefa Komunističke parlamentarne frakcije Torglera, komunistu Dimitrova i njegova dva partijska druga bila „oslobađajuća”.

Gering: Moja savjest je Hitler

Herman Gering, rajhsmaršal, komandant Luftvafea i nekoliko odjeljenja SS-a, osuđen je na Nirnberškom procesu na smrt vješanjem.

Međunarodni vojni tribunal osudio je 24 visoka zvaničnika nacističke Njemačke, od kojih 12 na smrt vješanjem, petoro na kazne zatvora od deset godina do doživotne robije, dok su dvojica oslobođeni krivice.

Nirnberški proces bio je prvo međunarodno suđenje za ratne i druge zločine. Bio je to posljednji udarac nacistima. Njima je presuđeno za ratne zločine na tlu Evrope, u kojoj je ubijeno, stradalo na neki drugi način ili nestalo oko 55 miliona ljudi.

Sudije su započele vijećanje o presudama 2. septembra 1946. godine, a presude su donijete 1. oktobra.

Gering je tokom suđenja nastojao da čitav proces pretvori u farsu. Više puta je sa ponosom izjavio: „Ja nemam savjest. Moja savjest je Adolf Hitler.” Proglašen je krivim po svim tačkama za ratne zločine i osuđen na smrt vješanjem. U trenutku kada mu je izrečena presuda skinuo je slušalice i nonšalantno izašao iz sudnice. Gering je uložio žalbu na smrt vješanjem i tražio da kazna bude izvršena strijeljanjem, jer je smatrao da je to dostojno oficira. Njegov zahtjev je odbijen, a Gernig je potom izvršio samoubistvo 15. oktobra 1946. godine, dan pred izvršenje kazne. Pregrizao je kapsulu cijanida koju je sakrivao u ćeliji u kutijici za kremu.

U pribavljanju dokaza protiv optuženih učestvovala je i Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, čija je delegacija od 17. decembra 1945. godine pratila proces. Delegaciju su činili prof. dr Dušan Nedeljković, predsjednik Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Mihailo Olenjin, prevodilac za njemački jezik, Milivoj J. Suđić, dopisnik Tanjuga, i književnik Oskar Davičo, koji su izvještavali jugoslovensku javnost o toku suđenja.

Šef delegacije bio je prof. dr Albert Vajs, pravni referent Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Jugoslovenska delegacija podnijela je više od 20.000 originalnih dokumenata, 900.000 prijava o ratnim zločinima, blizu 550.000 zapisnika o saslušanju osumnjičenih, svjedoka, nastradalih, dokumentaciju o masovnim i pojedinačnim grobnicama, i druge materijale o 65.000 nacističkih zločinaca.

Nebojša KNEŽEVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Netačni navodi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Netačni navodi

(Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu, Monitor br.1582)

 

Povodom netačnih navoda u tekstu “Nestalo rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog Mauzoleja iz 1967: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kultumih dobara ni u Državnom arhivu”, objavljenog 12.02.2021. u online izdanju Monitora, Uprava za zaštitu kultumih dobara traži da se isti isprave.

Naime, u odgovoru upućenom Vašem nedeljniku, kao i Mitropoliji Crnogorsko primorskoj, koje dostavljamo u prilogu, nigdje se ne pominje Državni arhiv, već da je dokument na Revers svojevremeno Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Socijalističke Republike Crne Gore ustupio pravnoj službi SO Cetinje.

Molim Vas da u cilju tačnog i objektivnog informisanja javnosti objavite naš demant.

Prilog:

– Odgovor na novinarska pitanja

– Dopis MCP

19Direktor Božidar Božović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XI): Tri godine s Ćanom (1992–1994)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćano i ja smo na angažman u Monitoru gledali kao na misiju koja je bila izvan naših osnovnih profesija. Imali smo dvije konvergentne, ali različite uloge. Ja sam i dan i noć živio sa listom i lokalnom sredinom. Ćano je uglavnom boravio u Beču i Moskvi i otuda pomagao list. U redakciju je dolazio rijetko. Spojio nas je crnogorski independizam u teškom istorijskom trenutku. Ludilo srpskog nacionalizma prijetilo je da izbriše krunu višestoljetne crnogorske borbe za slobodu – crnogorsku državu. Iako smo gajili uzajamno poštovanje i povjerenje, nijesmo drugovali u slobodnom vremenu. Jer slobodnog vremena nijesmo ni imali. Ni mnogo zajedničkih prijatelja, jer je Ćano bio 28 godina stariji od mene. Od ljeta 1991. formirao se odnos u kojem je moj zadatak bio da vodim list i da o svemu obavještavam Ćana tokom njegovih dolazaka u Crnu Goru.

Redovno sam dolazio u Montex kad je on bivao u Podgorici. Ćano nije pomagao samo Monitor, već cijeli independistički pokret. Bio je član SDP, ali je pomagao i Liberalni savez i umjetničke projekte. Ćano je bio i veliki dobrotvor. Pomagao je ljudima u školovanju djece, za liječenje u inostranstvu, za nabavku zdravstvenih pomagala. Jednom studentu našeg univerziteta platio je za operaciju i liječenje 200.000 dolara. Kad je kasnije u Crnoj Gori zbog hiperinflacije zavladalo siromaštvo, prostorija u kojoj je sjedjela Ćanova sekretarica ličila je na čekaonicu u ljekarskoj ordinaciji u vrijeme gripa. Osjećao sam se neprijatno što ulazim preko reda i naši susreti najčešće su imali karakter brifinga. Moj pogled na političku situaciju bio je obavezna „tačka dnevnog reda”.

Ćano je vjerovao da se crnogorsko državno i nacionalno pitanje može riješiti u bliskom vremenu, u okviru rješavanja jugoslovenskog pitanja. Ja sam mislio da s marionetskim režimom u Crnoj Gori, koji ne može ni tri dana opstati bez Miloševićeve podrške, crnogorsko pitanje ne može da se riješi kao i za druge republike bivše Jugoslavije. Treba u pripravnosti pratiti raspad Jugoslavije, ali je zadatak naše generacije da ne dopusti da se to pitanje zatvori sa nepopravljivom štetom. Potrebno nam je vrijeme da epskog Crnogorca preobratimo u racionalnog političkog građanina. U tu svrhu nužni su nam masovni mediji (dnevni list i televizija). Veso Popović je govorio: „Molim te, ne širi defetizam”.

Jedan Ćanov i moj politički angažman pomjerio je Ćana prema mom pogledu na značaj medija za ostvarenje onog što želimo. Da bi se spriječilo rasplamsavanje rata između srpske JNA i drugih republika, Evropska zajednica organizovala je Mirovnu konferenciju sa sjedištem u Hagu, koja je trajala od septembra do decembra 1991. godine. Predsjednik konferencije lord Piter Karington ponudio je plan da sve jugoslovenske republike dobiju međunarodno priznati suverenitet i naprave savez suverenih država. Momir Bulatović je na sjednici koja je održana 18. oktobra saopštio da je crnogorski parlament prihvatio Karingtonov mirovni plan. Uslijedio je pakleni pritisak na Bulatovića od strane Miloševića i njegovih sljedbenika u Titogradu i Beogradu. Bulatović nije izdržao i 30. oktobra podnio je u Hagu amandman kojim je poništio svoju saglasnost datu dvije nedjelje ranije. Crna Gora je počela da zastupa stav Srbije da republike koje to žele mogu ostati u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Druge republike to nijesu prihvatile. Savjet ministara Evropske zajednice je 17. decembra donio deklaraciju da Jugoslavija više ne postoji i da će EZ i njene članice priznati nezavisnost republikama koje to zatraže. Bulatović je izjavio da rukovodstvo DPS-a „ne umije da pravi nezavisnu Crnu Goru”. U januaru i februaru se koprcao da Crnoj Gori obezbijedi što bolji položaj u dvočlanoj „federaciji”.  Beograd je pritiskao, a marionete popuštale sve dok nijesu pristale na zajedničku državu Srbije i Crne Gore pod nazivom Jugoslavija u koju će se uključiti teritorije u Hrvatskoj i BIH na kojima živi srpski narod. Drugim riječima, da se izbriše crnogorstvo kao istorijska kategorija. DPS je od 22. januara počeo da sprema tzv. referendum o ovom mudrom planu.

Među independistima je zavladala panika. Jasno je bilo da će podvala o očuvanju Jugoslavije uspjeti. Trebalo je postići odlaganje referenduma. Ćano je predložio da ubrzamo formiranje široke nepartijske organizacije koju je ranije planirao. Ja sam bio blizak sa rukovodstvom Liberalnog saveza, a Ćano sa rukovodstvima socijalista. Poveliki broj ljudi koji su u doba starog režima imali važne dužnosti, ostao je u „praznom prostoru”. DPS je smijenio one koji nijesu bili dovoljno Srbi, a druge potisnuo da bi na važnim pozicijama u sistemu imao one koji su spremni da slijede ratnohuškačku politiku bespogovorno. Većina tih ljudi nije se učlanila ni u jednu partiju, ali je imala potrebu da politički djeluje u kritičnim 1990-im. Ćano je održavao odnose i sa ovim ljudima. Obećao im je da će napraviti nepartijsku političku organizaciju, kroz koju bi i oni dali doprinos u borbi koju su predvodili Liberalni savez, Monitor i socijalisti. Ćano je tražio da mu pomognem. Idealizovao je sliku i razmišljao o okupljanju svih relevantnih independističkih snaga u jedan pokret. Rekao sam mu da naše independističke prvake nije moguće objediniti. Operativno objedinjavanje je moguće samo od projekta do projekta. Rekao je, pa dobro, onda za ovu priliku. Pristao sam, uz napomenu da nemam snage da u tome budem mnogo aktivan. Ćano je okupio tim za pripremu, kojem su logističku podršku dali ljudi iz Montexa.

Ćano je bio ličnost velikog formata i regrutovanje članova je teklo brzo u svim sredinama. Devetog februara 1992. održana je Osnivačka skupština Građanskog foruma i njegovog Savjeta. Velika sala Doma omladine pod Goricom bila je dupke puna. Forumu je pristupilo preko 500 pripadnika društvene elite: profesora univerziteta, umjetnika, pisaca, advokata, novinara, privrednika. Skupština GF je izabrala Savjet GF. Za predsjednika GF izabran je Ćano, a za predsjednika Savjeta ja.

Skupština GF je usvojila Rezoluciju, kojom se obratila Skupštini, Predsjedništvu i Vladi Crne Gore i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U rezoluciji se podvlači:

„Reintergracija Jugoslavije u vidu nekog saveza jugoslovenskih zemalja (država) istorjiski je interes crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore. Ali, stvaranje i podržavanje zablude da je ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu, takozvanu federalnu državu, čin očuvanja Jugoslavije, zloupotreba je tragične situacije u kojoj se našla Crna Gora. To je čin protiv jugoslovenstva i svake ideje o zajedništvu jer ponavlja velikodržavne težnje okupljanja južnoslovenskih naroda oko takozvanog vodećeg naroda. Takva ideja dugoročno ne samo da znači nestajanje Crne Gore kao države, već u svom začetku eliminiše mogućnost zajednice ravnopravnih jugoslovenskih naroda i južnoslovenskih zemalja.

Samo suverena i međunarodno priznata Crna Gora može biti faktor integracije među jugoslovenskim zemljama i u Evropi.”

Za režim je Rezolucija Građanskog foruma bila neprijatna, jer su članovi foruma u velikom broju bili ljudi iz establišmenta, mnogi od njih još uvijek članovi DPS-a (kao članovi bivšeg SK). Ta činjenica je osporavala politiku režima u trenutku kad je on krenuo u referendum.

Očekivali smo da Bulatović i Đukanović neće odustati od svoje namjere, ali smo se nadali da će ovakva Rezolucija, donesena od značajnog uzorka društvene elite, s pažnjom biti dočekana od predstavnika međunarodne zajednice, koji se bave jugoslovenskim problemom. Stoga smo prevod rezolucije uručili ambasadorima velikih sila i poslali njihovim ministrima spoljnih poslova. Stupili smo u kontakt sa Robertom Badinterom i lordom  Karingtonom. Sastavili smo Promemoriju Londonskoj konferenciji koju su potpisale sve suverenističke političke partije i organizacije. Pozivajući se na istorijsko pravo na vjekovnu crnogorsku državnost, Promemorija osporava legitimitet pučističke od Beograda instalirane vlasti da realizuje faktičko prisajedinjavanje Crne Gore Srbiji. Zahtijevali smo da Crna Gora na konferenciji ima ravnopravan status sa ostalim republikama Jugoslavije koja se raspadala. I da ne bude predstavljena zajedničkom delegacijom Srbije i Crne Gore, da se ne bi ponovila situacija sa Pariske mirovne konferencije poslije Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora pripojena Srbiji, iako je bila član pobjedničke koalicije. Tražili smo da u sastav crnogorske delegacije budu uključeni i predstavnici organizacija koje su potpisale Promemoriju.

Znali smo da su male šanse da naši predlozi budu prihvaćeni, ali smo Promemorijom pokazali da značajne političke snage ne prihvataju zamjenu crnogorske državne nezavisnosti zajedničkom državom Crne Gore i Srbije. Da ta zamjena ne rješava crnogorsko pitanje, već ga zaoštrava i ostavlja otvorenim.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (X):  Korisne posljedice napada na Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Paradoksalno, ali Monitor  je imao i značajne pozitivne posljedice od bombardovanja redakcije. Strane ambasade u Beogradu su se zainteresovale za pritisak režima na list. Postali smo predmet njihovog stalnog interesovanja kod režima. Osobito je bio značajan susret sa ambasadorom SAD-a Vorenom Cimermanom (Warren Zimermann), koji je u svojim memoarima o ratu u Jugoslaviji ispričao da sam pravio intervju s njim u redakciji iznad koje je na krovu zgrade zjapila rupa u krovu. Kad je saznao da sam bio viziting profesor na Univerzitetu u Mičigenu, zadržao se na toj informaciji. Neko iz njegove porodice (čini mi se bratanić) studirao je na tom prestižnom univerzitetu, pa se raspitivao o motivaciji profesionalno ostvarenog naučnika da radi to što ja radim. Rekao sam mu da je ovo važan istorijski trenutak za Crnu Goru, jer od toga kakav će državni status imati kad se završi jugoslovenska kriza, zavisiće kvalitet života i sloboda u njoj narednih pola vijeka. Upoznao sam ga sa istorijom Crne Gore, Vilsonovom podrškom 1920-ih, višestruko sporijim razvojem Crne Gore od razvoja drugih republika u Jugoslaviji Karađorđevića i slično. Objasnio sam mu da je puč 1989. bio drugi anšlus Crne Gore Srbiji u dvadesetom vijeku. Na kraju razgovora rekao mi je da je za sat i po našeg razgovora naučio o Crnoj Gori više nego za cijeli prethodni boravak u Jugoslaviji. Pitao me šta može da učini za mene i Monitor. Nalazeći se pod utiskom od nedavnog bombardovanja, odgovorio sam da bi možda intervencijom kod vlasti mogao da doprinese bezbjednosti lista i novinara. Rekao je da će svaki put kad bude dolazio u Crnu Goru tražiti preko državnog protokola da mu organizuje posjetu Monitoru. Održao je riječ i svakih mjesec-dva parkirao bi svoju ogromnu limuzinu ispred redakcije i ulazio da razgovaramo. Učinio je i niz drugih stvari. Tražio je od svojih kolega ambasadora u Beogradu da se kod crnogorske vlasti takođe interesuju za Monitor. To nas je zaštitilo od novih napada na redakciju. Našao je i neku fondaciju (čini mi se da se zvala Maršalov fond za medije) u Vašingtonu, koju sam kasnije posjetio. Naredne godine dobili smo od ovog fonda poveliku količinu kompjuterske opreme. Kada je neko od novinara kasnije bio u Americi po programu kulturne razmjene, organizator ga je vodio i u tu fondaciju. Na zidu prostorije za sastanke bila je slika naslovne strane Monitora.

I drugi ambasadori animirali su fondacije u svojim zemljama, koje su davale tehničku pomoć medijima. Tokom narednih pola godine posjetili su nas predstavnici niza fondacija. Razvijala se saradnja između Monitora i tih fondacija, takođe i lični odnosi između nas i ljudi koji su njima rukovodili. Tako je došlo do niza mojih posjeta raznim fondacijama i listovima u inostranstvu. Jedna fondacija nas je snabdjela diktafonima za novinare, druga laserskim štampačem, treća s nekoliko kompjutera, tako da smo naredne godine bili solidno opremljeni kompjuterskom opremom. Listovi su pravili informaciju o Monitoru, tako da je problem pritiska režima na Monitor dobijao više pažnje nego što smo mogli i pomisliti.

REZIME ZA 1991: Sljedeće pismo koje sam krajem novembra 1991. poslao Ćanu, rezimira razvoj Monitora za trinaest mjeseci od osnivanja. (U stvari, do kraja 1991, jer u decembru nije bilo značajnih novina u životu lista.)

Montenegropublic, d.o.o. – Monitor

Titograd, Dalmatinska 52

tel. 081/15-394, tel./fax 081/33 727

ref: 434-01  datum: 25.11.91.

Dragi Ćano,

Monitor je u svom polaganom napredovanju došao dotle da se u Crnoj Gori prodaje u više primjeraka nego Vreme, NIN, Danas, Nedjelja i Duga zajedno. To znači da nam je Monitor, u ovom trenutku, veoma značajan projekat.

Rad u redakciji sam kompjuterizovao i trenutno sami vršimo cjelokupnu pripremu lista. Na laserskom štampaču štampamo nulti primjerak lista. Odnesemo ga u štampariju oko tri popodne, oko šest imamo list gotov.

Preuzimajući 80 odsto tehnološkog procesa iz faze koja prethodi štampanju, smanjio sam troškove za ovu fazu 50 odsto (što čini 25 odsto ukupne cijene štampanja). Tako sam se primakao blizu granice da zarada od prodaje lista bude jednaka troškovima štampanja. (Ostali bi onda troškovi za prostorije, energiju, telefone, potrošni materijal i honorare – oko 2.500 dolara mjesečno). Moj je cilj da preuzmem od Pobjede sve faze rada koje su jeftinije u mojoj izvedbi. U štampariji se obavljaju još tri uzastopna snimanja lista, dva na fotografske folije, jedno na ploče koje se montiraju na rotaciju, s kojih se prenosi otisak na papir. Prva dva snimanja se mogu eliminisati. Mislim da ću pomoću folija koje sam ti tražio izbjeći prvo snimanje. Drugo se može izbjeći ako se nabave takozvane pozitivne ploče, koje ovi komunistički slijepci iz Pobjede nijesu do sada koristili.

Mislim da bi ti, odnosno CINEX, mogli da mi pomognete u nabavci ovih ploča. Budući da se može desiti da u toku narednih godinu dana nabavimo štamparsku mašinu ili promijenimo štampariju, ne treba kupovati godišnju potrebu, već za pola godine, na primjer. Za početak bi bilo dovoljno i za jedan mjesec, da probamo.

Na kraju, moguće su uštede u papiru, koji me prilično košta. Papir je veoma skup, a kvalitet koji Pobjeda nabavlja je slab. Po jednom broju Monitora troškovi papira su oko 650 dolara, kad se nabavlja preko Pobjede, odnosno kad je papir dio usluge koju daje Pobjeda. S njima nikad nijesam siguran da nijesu dali jednu a naplatili drugu vrstu papira. Oni bi pristali da, zbog kvaliteta, ja nabavljam papir koji mi treba. Ovo s pločama i papirom može biti od vitalne važnosti zbog ekonomske blokade. Lako se može desiti da oni, kao što su već jednom učinili, jedno jutro kažu: ,,Nemamo papira i ploča za ovaj broj”. Zato ovo izuči i kaži mi šta mi možeš pomoći u vezi sa nabavkom i transportom do Titograda, bez obzira da li ćeš moći jedan dio ili cjelokupne troškove da preuzmeš na sebe.

Da rezimiram: Od 130.000 dolara koliko je koštalo izdavanje Monitora za minulih 13 mjeseci, ja sam zaradio od prodaje 45.000 dolara, od sponzorstva, tj. od tebe, ti znaš koliko, a ostalo sam dobio od reklama i drugih vrsta pomoći.

U toku narednih nekoliko mjeseci nužna mi je pomoć od 2.500 dolara mjesečno, bez obzira da li ćeš moći da mi pomogneš u nabavci materijala koji sam gore naveo. Vremena su teška, ljudi sve oskudnije žive i ne mogu da zadržim novinare ako im po nešto ne plaćam.

Porazmisli o svemu i po gospođi Popović mi poruči što treba; na primjer, kad da ti se javim.

Mnogo pozdrava tebi i tvojima,

M.

P.S. Šaljem ti kopiju projekta za izdavanje dnevnih novina. Budući da mi za taj projekat treba mnogo kompjuterske opreme, a ova koju trenutno imam većinom je stara više od 10 godina, ako gdje povoljno ispadne kompjuter iz generacije PC 386 brzi (više od 33 MHz) ili bilo koji (oni su svi brzi) iz generacije PC 486, kupi mi. Ako sačuvamo Monitor do vremena kad budeš imao bilo kakvu noviju štampariju (recimo samo dio onoga što predlaže Vuko (Vuko Vukadinović, tadašnji direktor Montex banke u Podgorici, prim. aut.), bićemo u stanju da odmah startujemo sa dnevnim listom. Pritom nećemo ništa gubiti ni na Monitoru ni na dnevnim novinama. Naprotiv, na ovim posljednjim se može ostvariti i zarada, kako se u priloženom projektu vidi.

 

Iz gornjeg pisma vidi se da je krajem 1991. Monitor već postigao veliki uticaj. Prvi put u XX vijeku neka crnogorska novina je imala veći uticaj na formiranje javnog mnjenja od srpskih novina. Početkom 1992. Rajo je donio i informaciju da u Miloševićevom kabinetu postoji „referent za Monitor”. Ćano i ja smo bili zadovoljni Monitorovim i našim doprinosom jačanju suverenističkog pokreta. (Ja sam više koristio termin independistički, a Ćano suverenistički.) Planirali smo da Ćano daje 2.500 USD dolara mjesečno, a Monitor iz prodaje i reklama zajedno sa sponzorima još najmanje toliko.

Na osnovu promjene raspoloženja prema pitanju nezavisnosti Crne Gore, koju je izazvao independistički pokret (Liberalni savez, Monitor, dvije socijalističke partije i independistički orijentisani intelektualci), mislio sam da bi televizija i dnevni list to raspoloženje višestruko povećali. Vjerovao sam da bi to dovelo do obaranja promiloševićevog pučističkog režima ili bar do promjene njegove politike. Finansijske mogućnosti pokreta koji je održavao Monitor nijesu bile dovoljne za pokretanje dnevnog lista ili televizije. Ćano je bio jedina ličnost koja je mogla obezbijediti finansije za takve projekte. Iz gornjeg pisma se vidi da sam ga uvlačio u tu priču. Priču o dnevnom listu nije primao k srcu, ali o televiziji jeste. Međutim, ideju nijesmo operativno razrađivali jer se Ćano nije izjašnjavao o njegovim mogućnostima da finansira taj projekat.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo