Povežite se sa nama

FELJTON

OSAMDESET GODINA OD PALJENJA RAJHSTAGA (II): Četvoromjesečni neravnopravni dvoboj

Objavljeno prije

na

Pominjanje imena Hermana Geringa, vrhovnog šefa policije i vođe partijskih jurišnih odreda, izazivalo je strah. Poslije požara u Rajhstagu lično je rukovodio masakriranjem opozicije „pokriven” vanrednim ovlašćenjima koja su ga stavljala iznad zakona. Pred Vrhovnim sudom u Lajpcigu pojavio se nadmen poput rimskog trijumfatora. Sud i svi prisutni Njemci digli su se na noge pozdravivši ga dizanjem desne ruke.

Čulo se i odsječno: „Hajl,hajl”!

I takvom Geringu trebalo je da se suprotstavi ilegalac sa Balkana, Georgi Dimitrov?

Predsjedavajući suda dr Binager zamolio je Geringa da kaže šta zna u vezi sa paljenjem Rajhstaga i optužbom podignutom protiv osumnjičenih.

– Požar je došao iznenadno, ali ja sam znao da komunisti snuju prepad i bio sam spreman. Od ranijeg režima naslijedio sam i policiju, koja je zaboravila kako treba pucati. Ja stoga primam svu odgovornost za ono što sam tada kazao, a kazao sam: „Pucajte pravo u meso. Svaki metak koji vi ispalite jeste metak ispaljen iz mog pištolja, započeo je svoje izlaganje svemoćni šef policije prećutavši da je prethodno lično izdiktirao saopštenje za štampu u kome odgovornost za paljenje Rajhstaga prebacuje na komuniste.

Njegove riječi propraćene su burnim uzvicima i snažnim pljeskanjem prisutnih uz jedno ironično „ha” optuženog Georgi Dimitrova. Sudija dr Binger potom je upitao da li ko želi da uvaženom svjedoku postavi pitanje. Sudije za stolom, dvojica državnih tužilaca i zvanični branioci optuženih zahvalili su se dr Bingelu.

Red je došao na optužene i Georgi Dimitrova.

– Htio bih da pitam ovo: šta je gospodin ministar učinio da bi bio siguran da je policija ispitala Libeovo putovanje iz Berlina u Heningsdorf i njegov boravak tamo u azilu gdje se sprijateljio sa dvije osobe kojima je pričao da je došao u Njemačku? Koje su to osobe? Zašto nijesu objavljena njihova imena? Zar to ne bi pomoglo da se sazna ko su saučesnici Van der Libea u paljevini Rajhstaga i gdje ih treba tražiti, pitao je Dimitrov.

Odmahnuvši rukom ispred Dimitrova, Gering se obratio sudijama:

– Ja nijesam detektiv nego ministar odgovoran za rukovođenje poslom. Zbog toga za mene nije bilo važno da se interesujem šta je sve radio taj probisvijet, već da utvrdim koja se partija i koja se kriminalna ideologija krije iza svega toga…

Dimitrov se ponovo digao:

– Da li je gospodinu ministru poznato da ta kriminalna ideologija, kako je on naziva, vlada šestinom zemljine kugle, naime, u Sovjetskom Savezu?

Gering se zacrvenio, ali je, opet trudeći se da ironiše, rekao:

– Meni je samo poznato da Rusi za porudžbine kod nas izdaju čekove, pa bih volio da budem siguran da ti čekovi imaju pokriće.

Na to je Dimitrov nastavio:

-Ta politička ideologija vlada u Sovjetskom Savezu u najvećoj i najdivnijoj zemlji na svijetu sa kojom Njemačka održava ekonomske i diplomatske odnose. Zahvaljujući industrijskom usponu Sovjetskog Saveza stotine hiljada njemačkih trudbenika dobijaju hljeb i rad. Zar to vama nije poznato, gospodine ministre?

Sav zajapuren, upirući prstom u Dimitrova, Gering je prijeteći uzviknuo:

– Slušajte, vi propalico, ja ću da vam kažem šta je njemačkom narodu dobro poznato. Njemački narod zna da ste vi ovamo došli da palite Rajhstag. Vi ste za mene jedan probisvijet koji zaslužuje vješala… Uznemirio se i doktor Binger. Po sudskom postupku koji je tada važio optuženi je imao pravo da postavlja pitanja svjedoku, pa to pravo nije mogao da uskrati ni Dimitrovu, upozorio ga je da ne propagira komunizam.

– A zašto njemu dozvoljavate da propagira nacionalsocijalizam, uzvratio je Dimitrov.

Stežući pesnice Gering je dreknuo:

-To je krajnje drsko! Došli ste ovamo da palite Rajhstag, a sada se ponašate s takvom bezočnošću pred licem njemačkog naroda!

U opštem žamoru koji je nastao čulo se kako Dimitrov sarkastično dobacuje:

– Jeste li se vi to uplašili mojih pitanja, ministre, predsjedniče, generale Gering?

– Ne plašim se ja tebe propalico! Naučiću te ja pameti ! – zaurlao je

Gering i sav crven od bijesa poletio prema boksu u kome je stajao Dimitrov.

Dimitrov se nagnuo preko ograde boksa kao da je spreman da se bije, ali su ga stražari zgrabili i srušili na klupu. Gering se tresao od ljutine.

Sudnica se vidno uskomešala. Predsjedavajući dr Binger naredio je da Dimitrova izvedu iz sudnice i prekinuo suđenje. Dok je odvođen iz sudnice Dimitrov je stalno vikao:

– Plašite se mojih pitanja gospodine ministre, plašite se”!

Četiri mjeseca trajao je neravnopravni dvoboj odbrane i tužilaštva i dva politička svijeta već tada uhvaćena u koštac. Dimitrov , koji je odbio pomoć zvaničnog branioca, sa optuženičke klupe smjelo je dovikivao državnom tužiocu dr Pariziusu:

– Vi znate koliko su vaše optužbe protiv mene neosnovane. Ja sam ovdje u ulozi optuženog, ali stvarni tužilac sam ja. Vi me politički optužujete, ja ću politički da se branim. Njemački državni tužilac dr Parizijus , zatucani nacionalista, koristio je svaku priliku da omalovaži optužene Bugare. Tako je , obrazlažući iskonsturisanu optužnicu, uperivši prstom u Dimitrova i njegove drugove, prezrivo dobacio: „Ovi primitivci sa Balkana”.

Držanje Georgi Dimitrova pribavilo mu je simpatije čak i kod suda pred kojim se branio, pa i kod predsjedavajućeg suda dr Bingera. On je bio sudija starog kova, veoma konzervativan, ali privržen svom pozivu. Nije mnogo mario za Dimitrovljeve političke poglede, ali je vodio računa o dugoj i časnoj tradiciji Vrhovnog suda u Lajpcigu.

Krhost dokaza na kojima se temeljila optužnica bila je evidentna – osuditi na osnovu njih značilo bi namaknuti na lice boginje pravde partijski povez kojim su sve žešće mahali nacisti. Suđenje u Lajpcigu bilo je i jedno od posljednjih u Hitlerovoj Njemačkoj koje se sudilo „u ime zakona”. Ostala će se suditi „u ime režima”.

Otuda je presuda u Lajpcigu za šefa Komunističke parlamentarne frakcije Torglera, komunistu Dimitrova i njegova dva partijska druga bila „oslobađajuća”.

Gering: Moja savjest je Hitler

Herman Gering, rajhsmaršal, komandant Luftvafea i nekoliko odjeljenja SS-a, osuđen je na Nirnberškom procesu na smrt vješanjem.

Međunarodni vojni tribunal osudio je 24 visoka zvaničnika nacističke Njemačke, od kojih 12 na smrt vješanjem, petoro na kazne zatvora od deset godina do doživotne robije, dok su dvojica oslobođeni krivice.

Nirnberški proces bio je prvo međunarodno suđenje za ratne i druge zločine. Bio je to posljednji udarac nacistima. Njima je presuđeno za ratne zločine na tlu Evrope, u kojoj je ubijeno, stradalo na neki drugi način ili nestalo oko 55 miliona ljudi.

Sudije su započele vijećanje o presudama 2. septembra 1946. godine, a presude su donijete 1. oktobra.

Gering je tokom suđenja nastojao da čitav proces pretvori u farsu. Više puta je sa ponosom izjavio: „Ja nemam savjest. Moja savjest je Adolf Hitler.” Proglašen je krivim po svim tačkama za ratne zločine i osuđen na smrt vješanjem. U trenutku kada mu je izrečena presuda skinuo je slušalice i nonšalantno izašao iz sudnice. Gering je uložio žalbu na smrt vješanjem i tražio da kazna bude izvršena strijeljanjem, jer je smatrao da je to dostojno oficira. Njegov zahtjev je odbijen, a Gernig je potom izvršio samoubistvo 15. oktobra 1946. godine, dan pred izvršenje kazne. Pregrizao je kapsulu cijanida koju je sakrivao u ćeliji u kutijici za kremu.

U pribavljanju dokaza protiv optuženih učestvovala je i Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, čija je delegacija od 17. decembra 1945. godine pratila proces. Delegaciju su činili prof. dr Dušan Nedeljković, predsjednik Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Mihailo Olenjin, prevodilac za njemački jezik, Milivoj J. Suđić, dopisnik Tanjuga, i književnik Oskar Davičo, koji su izvještavali jugoslovensku javnost o toku suđenja.

Šef delegacije bio je prof. dr Albert Vajs, pravni referent Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Jugoslovenska delegacija podnijela je više od 20.000 originalnih dokumenata, 900.000 prijava o ratnim zločinima, blizu 550.000 zapisnika o saslušanju osumnjičenih, svjedoka, nastradalih, dokumentaciju o masovnim i pojedinačnim grobnicama, i druge materijale o 65.000 nacističkih zločinaca.

Nebojša KNEŽEVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXII):  Monitor se ne može ugasiti  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ćanu Koprivici,
đe se nađe

Ref: cano 21
10.03. 94.

Dragi Ćano,

Mislim da bi bilo korisno da se prije našeg susreta u Moskvi upoznaš sa „stanjem na terenu”, koje, u nekim djelovima, traži hitne intervencije. …

  1. Radio. 27. decembra 1993. dobili smo spor pred Saveznim sudom, a 28. januara, na osnovu te presude, rješenje Savezne uprave za radio-veze o slobodnom korišćenju frekvencije za radio i kanala za televiziju, sa produženim rokom za početak rada do 28. januara 1995. U ponedjeljak, 07. 03. otpočeli smo probni rad naše radiostanice Antena M, na talasnoj dužini 87.6 MHz (FM skala)…

Meni se čini da je država ovako postupila zato što je odlučila, ne da nas sprečava da radimo, već da nam otvori konkurenciju iz reda njenih simpatizera. Naime, izvjesni Elmag, za koji govore da su mu suvlasnici ljudi iz vrha vlasti, pokreće radiostanicu u Podgorici gotovo istovremeno kad i mi. Iz istog kruga otvara se i radiostanica u Pljevljima. Čujem da Elmag radi i na otvaranju niza radio stanica na Primorju.

… Budući da smo do sada nabavili samo pola opreme – antensko-transmisioni dio… udružili smo se na pet mjeseci sa našim prijateljima iz Studija M, koji su instalirali… sopstvenu opremu u našim prostorijama. U tom roku nama treba da prispije druga polovina opreme (studio) koju nam kupuje SOROS fondacija. Tada ćemo – Montenegropublic i Studio M – odlučiti da li da se odvojimo u dvije stanice ili da pravimo zajedničku stanicu u Nikšiću, u kom slučaju bi i ova u Podgorici postala zajednička.

Do tada ja sam glavni urednik radija…

Do daljeg, finansiranje radija će takođe biti 50-50. Eventualnu zaradu takođe dijelimo 50-50. O drugim, manje važnim detaljima informisaću te uskoro u Moskvi.

Smatram da sam postupio po tvojoj želji – vratio sam radio u Montenegropublic. Nabavio sam i opremu (uskoro čitavu), a, ipak, omogućio da radio počne da obavlja svoj zadatak odmah.

Međutim, otpočinjanjem radija napravio sam i dodatne finansijske obaveze, koje od prvog marta moraju biti najmanje 2.500– 3.000 DEM mjesečno. (Naš partner će davati isto toliko.) Prva dva mjeseca biće i dodatnih troškova za kupovinu disketa i kompakt diskova. …

  1. Štamparija. Počela je da radi iako je još nijesam registrovao, odnosno dobio dozvolu, zbog troškova koje iziskuje odgovarajuća administrativna radnja. Kompletirao sam (dugoročnim pozajmicama) samo liniju za knjige i časopise srednjeg tiraža (5–10.000 kom.), ali ne i za najčešće i najunosnije poslove – obrasci, blokovska roba, etikete, memorandumi, vizit karte, kartonske kutije itd. (Za ovo nam trebaju dodatne investicije od najmanje 30.000 DEM.) Zato od štamparije još nemamo prihod koji bi promijenio mučnu i alarmantnu situaciju u Monitoru.
  2. Monitor. Potražnja raste, ali ja ne smijem da povećam tiraž, koji je trenutno 7.000. (Zvanično govorim da je blizu 10.000.) … Cijena lista cijelo vrijeme je bila 40 pfeninga, a od prodatog primjerka smo dobijali najviše 5– 8, u posljednjoj etapi hiperinflacije ni 2 pfeninga. … Ako novi dinar bude stabilan duže od dva mjeseca, onda ću poslije tog roka imati prihod od prodaje koji pokriva blizu 75 odsto troškova Monitora.

Trenutno sam u gubicima od oko 20.000 DEM, radnici nijesu dobili plate za januar i februar i nemam para za kupovinu papira za korice. (Rezerve koje imam dovoljne su samo za još tri-četiri broja.) …

4.Televizija. Ovo je projekat koji ne mogu ostvariti bez efektivnih para. Čitavu opremu nije moguće dobiti kao pomoć. A i to što se može, moguće je tek pošto TV stanica proradi. …

Mislim da će sistem štamparija – radio – Monitor  biti u stanju da sebe izdržava kroz 6 mjeseci, odnosno do četvrte godišnjice Monitora, 19. oktobra 1994. … Ako se u tom periodu pokaže da je ova prognoza bila pogrešna, radio se može prodati. Monitor ćemo osposobiti da sigurno živi i poslije tebe i mene. I da nosi u zaglavlju riječi: Osnivač Stanislav Ćano Koprivica, kao što na drugim važnim novinama stoji ime utemeljivača. (Vidi Time ili Politiku.)

Miško

Zarada od štamparije nije bila dovoljna da pokrije ulaganja u radio stanicu. Pošto  Ćano pet mjeseci nije davao pomoć na koju smo računali, ušli smo u finansijske poteškoće. Po ko zna koji put potvrdilo se da Monitor, sada Monitor i njegov radio, ne mogu da opstanu ako iza njih ne stoji dodatna finansijska podrška. Ranko Vukotić je smatrao da nekoliko hiljada maraka koje stalno nedostaju Monitoru, nijesu previše za Ćana ni u vrijeme kad Montex posustaje. Pred kraj marta odlučio je da napiše pismo Ćanu, da mu objasni stalnu krizu u kojoj se nalazi preduzeće. Pismo je pisao u svojoj advokatskoj kancelariji. Po svoj prilici, poslao ga je preko Montexa. Kad je dobio Ćanov odgovor, i pismo i odgovor, uredno potpisane, predao je Monitoru.

 

Ref: cano 22
Ranko Vukotić Ćanu Koprivici:

GOSPODIN
STANISLAV ĆANO KOPRIVICA

Dragi prijatelju,

Kao gotovo uvijek u protekle tri godine kad nam je povodom Monitora, a i drugih naših stvari bilo najteže, Tvoja ukupna podrška i pomoć vraćala nam je snagu i samopouzdanje i „čupala” iz osjećanja kritične emotivno-energetske nemoći.

Monitor je sada u takvoj situaciji, o čemu će ti g. Miško Perović pružiti detaljne informacije, da smo u razgovorima koje smo intenzivno vodili proteklih mjeseci u upravnom odboru i sa ljudima okupljenim oko Monitora, ocijenili da bez Tvoje pomoći nema uslova da održimo Monitor, odnosno i čitav naš projekat.

Odluku o sudbini Monitora odložili smo do razgovora g. Perovića s Tobom. Naročito nam teško pada da Te opteretimo o daljoj sudbinom Monitora i čitavog projekta, ali budi uvjeren da je zaista došlo dotle da od tvojih mogućnosti zavisi projekat.

Ukoliko novina preživi (kliničku smrt) zbog Tvog dosadašnjeg i budućeg doprinosa u njenom nastajanju, razvoju i daljem trajanju, jednodušna je ocjena svih nas da zatražimo Tvoju saglasnost da ubuduće na koricama novine bude trajna oznaka da si Ti osnivač lista. U slučaju da iz bilo kog razloga ocijeniš da to odmah nije razložno, onda želimo da u impresumu lista bude označeno da si počasni Direktor lista.

Pored toga imamo želju da Ti ponudimo da u trenutku kad smogneš finansijski, osnuješ Fond (Ćano Koprivica). Iz fonda bi se obezbijedila trajna zadužbina koja bi bila jedna kuća u centralnom dijelu grada (ul. Njegoševa, Stanka Dragojevića, …), koja bi bila vidno označena kao Tvoja fondacija u kojoj bi bio smješten Monitor i neki drugi sadržaji naše informativne djelatnosti. Nadalje predlažemo da se već sada utvrdi neka godišnja nagrada Monitora iz Fonda Ćana Koprivice, na primjer za najbolji roman, esej i slično, koja bi se po konkursu dodjeljivala svake godine.

Razumije se, o fondaciji bi se napravili pravni akti, koji bi se učinili javnim, uz odgovarajuće izmjene registracije firme.

Dragi Ćano,
Budi siguran da su naša osjećanja izraz dubokog poštovanja Tvoje ličnosti i Tvog doprinosa u borbi za dignitet i prosperitet Crne Gore.
Uz iskrene želje za dobro zdravlje, srdačno,

Predsjednik Upravnog odbora
Ranko Vukotić

 

Ćanov odgovor Ranku Vukotiću:
Moskva, 30. mart 1994.

Dragi Ranko,
Hvala na pismu i predlogu, koji me čine radosnim i ponosnim. Monitor se ne može ugasiti, niti prestati da izlazi. Sa Miškom sam se dogovorio da do kraja godine šaljem po 5.000 DM mjesečno za Monitor, što smo ocijenili realnim iznosom. Ostale značajne novosti saopštiće vam Miško (moj „Ješa”).

Veliko, veliko hvala na poštovanju i priznanju koje mi ukazujete. Radio sam i radim za Crnu Goru. Moja ljubav je tu neograničena. Radim sve što je u mojim mogućnostima da Crna Gora postane samostalna, nezavisna, srećna i bogata država svih njenih građana, a korisna i primjerna za susjede i šire.

Što se tiče naslovne strane Monitora, i zahtjeva da bude zapisano da sam ja osnivač lista, to dolazi u obzir samo ako se tu nalazi i ime Miška Perovića.

Stvaranje fondacije već je duže vremena prisutno u mojim razmišljanjima. Shodno tome, molim te da u tom pravcu razmisliš i predložiš prvi materijal, za uski krug mojih-naših prijatelja. Fondacija će biti namijenjena humanim i kulturnim akcijama. To će biti osmišljeni nastavak onoga što sam i do sada radio na tim poljima, prije svega za Crnu Goru. Prilikom našeg susreta saopštiću Ti neka detaljnija razmišljanja o tome.

Ljubazno Te molim da svim našim prijateljima predaš iskrene pozdrave.

Za stalnu i upornu mirnu borbu do nezavisnosti.

Tvoj Ćano

Desetak dana kasnije, Ćano je meni napisao sljedeće pismo.

11.04. 1994.

Dragi moj Ješo,
Nemoj da se ljutiš na mene. Sve će biti u najboljem redu. Do prvog maja dobijaš televiziju. …
Inače, jedva sam se izvukao, i kad su me dobro ispregledali na svim instrumentima i aparatima, pokazao se dolar sa ispruženom rukom na srcu. … Uspjećemo.

Pozdrav,
Ćano

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXI):  Prebrodićemo krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Ref: cano 19
28.08. 93.

Dragi Ćano,

Vlast mi je opet odložila registraciju radija za nekoliko dana. Kažu, … da će mi se javiti u ponedjeljak. Ako to, konačno, bude završeno, odmah ću registrovati i televiziju, na isti način. No dok god ne dobijem i taj posljednji papir,… ne mogu da se oslobodim i razmašem. (…)

Oni naši prijatelji… raspolažu opremom za televiziju… Predlažu da ih pustimo u Montenegropublic kao suvlasnike ili da im ga prodamo. (…) Prepuštajući tebi da odlučiš šta da se radi, dopusti da ti predočim kako stvari izgledaju iz mog ugla. Televiziju treba pokrenuti što je prije moguće.

… Budući da moje jevrejsko nasljeđe traži da se sa što manje ulaganja postigne cilj, za mene se problem svodi na pitanje kako uzeti to što nude a da im ne damo kontrolni paket dok posao koji sklapaš ovih dana malo ne odmakne… Procjenjujem da će prihod od radija i TV u toku prvih pola godine biti zanemarljivo mali, te da će za prvu godinu biti nužno blizu 500 hiljada DM. (…) Upravljačka prava da se podijele ovako: 45 odsto tebi, 10 odsto Montenegropublicu sa mnom kao njegovim zastupnikom, i 45 odsto njima. (…)

Javi mi se što prije možeš, da bih znao šta da radim dalje.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

Vlast nije željela da daje licence onima koje ne kontroliše. Montenegropublic im je promakao zahvaljujući tome što je naš zahtjev rješavan prije nego što je Panić u februaru 1993. napustio položaj saveznog premijera. Vučinići nijesu mogli da dozvolu brzo dobiju, pa su željeli da i televiziju pokrenemo zajedno. Ćano je i dalje bio optimista da će stvoriti 650.000 DM za televiziju. Na osnovu ranijih razgovora, 21. septembra poslao sam mu sljedeći predlog organizacione šeme televizije i kadrova.

Ref: cano 20
21.09. 93.

KONCEPCIJA TELEVIZIJE – skica za predlog

Televizija startuje kao informativna kuća sa jednom dnevnom (večernjom) informativnom emisijom u formi dnevnika.

  • Dužnost gen. direktora vrši dr Miodrag Perović.
  • Glavni urednik Žarko Mirković, kompozitor, profesor Univerziteta u Novom Sadu.
  • Specijalni savjetnik gen. direktora i koordinator Mihailo Radojičić. (…)

Mirković je bio moj, a Radojičić Ćanov predlog. Sa svim ljudima razgovarao bi i plate (honorare) ugovarao Ćano, kao većinski akcionar.

Dvadeset trećeg septembra, kao grom iz vedrog neba, Savezna uprava za radio veze donijela je rješenje za izmjenu uslova u dozvolama za rad radija i televizije koje sam imao. Tada sam shvatio da je inženjer Gomilanović cijelo vrijeme sprovodio opstrukciju, ne izvršavajući svoje zakonom predviđene obaveze. Školovani dvoličnjak je čekao da mi Savezna uprava blokira posao. Saznao sam da je to učinila po dogovoru (na zahtjev) vrha crnogorskog režima. Učinio sam jedino što mi je stajalo na raspolaganju u tom trenutku. Utužio sam Saveznu upravu Saveznom sudu.

Neizvjesnost mi je teško padala. Jer dok je naša tužba kod Saveznog suda bila u postupku,  Ćano me obavijestio da kroz nekoliko mjeseci u Kazanju u Tatarstanu, treba da pusti u pogon neku fabriku za preradu drveta. To je bio znak da će naplatiti makar dio onog duga od svog pobratima. Narednih par mjeseci obojica smo bili mnogo zauzeti, pa smo rjeđe komunicirali.

Vlado je dao Montenegropublicu posao kompjuterizacije poslovanja njegovog preduzeća. Ja sam angažovao svoje studente i kolege da taj posao urade. Od zarade u tom poslu mogli smo da par mjeseci pokrivamo Monitorove gubitke.

Dragica je početkom jeseni jednu svoju nabavku isporučila preko Albanije. Tamo su je sreli moj brat Milo i zet moje sestre Milke Matjaž Popović. Mata i ja smo već imali iskustvo u prebacivanju robe, jer smo jednom preuzimali isporuku štamparskog papira za Monitor na granici Srbije i Mađarske. Mata mi je pozajmio dio sredstava za emisionu tehniku i vozio me u Njemačku i Italiju da je preuzmem. Učestvovao je kasnije i u kupovanju dodatne opreme za štampariju.

Vlado nam je sredinom jeseni dao posao štampanja kutija za Čiča Glišu. Bobo i ja smo bili srećni što ćemo neko vrijeme moći da zarađujemo plate za redakciju. Na smjenu smo obavljali posao pomoćnog majstora u štampariji. Jesen se završila sa inflacijom od preko 300 hiljada procenata, što je zbog nedjeljnog ritma naplate, gotovo potpuno obezvrjeđivalo prihod od prodaje.  Ćano je u oktobru i novembru dao pomoć od 21.000 DM. Tako je Ćanova pomoć za 1993. bila 30 hiljada i nekoliko stotina maraka. Dva i po put manja nego za 1992. Ipak, zahvaljujući poslovima koje nam je dao Vlado i papiru koji smo imali, zarada iz štamparije je ublažila posljedice smanjenja Ćanove pomoći. Uspjeli smo da održimo Monitor.

Savezni sud je 27.12.1993. poništio odluku Savezne uprave i vratio nam dozvole za radio i televiziju. Novi rok do kada moramo završiti nabavku i instalaciju opreme bio je 28. januar 1995. Republičko ministarstvo je produžilo da sprovodi opstrukciju, ali više nije moglo zaustaviti projekat. Gomilanović je ispao sitniji nego što je morao. Tražio je da plaćamo za frekvenciju od desetog februara, kad je dozvola izdata prvi put. To jest i za period kad Ministarstvo nije izvršavalo poslove predviđene zakonom, a takođe i za vrijeme rješavanja spora kod Saveznog suda. Tužio sam i Ministarstvo kod republičkih sudova i produžio da završavam poslove predviđene dozvolom. Fudbalski klub Budućnost (Zoran Božović) mi je još 1992. godine dao saglasnost da postavimo linkove za povezivanje našeg studija (koji je bio smješten u Streljačkom savezu) i repetitora u Kučima.

Očekivao sam da ću dobiti i proces pred republičkim sudovima, pa sam u komunikaciji s Ćanom obnovio pitanje transformacije Montenegropublica. Moja ideja je bila da izdijelimo preduzeće na samostalne djelove i tražimo različite partnere za razne potprojekte, slično onome što ja pokušavam da ostvarim sa braćom Vučinić. Meni je bilo važno da independističko-proevropski pokret što prije formira svoje medije.

Desetak dana iza nove godine dobio sam od Ćana sljedeće pismo.

Dragi Miško,
Nova godina, Nova Novaka.

Tebi i porodici želim sretnu novu godinu i sibirsko zdravlje. … Idemo dalje. …

Od početka formiranja Montenegropublica zastupao sam rješenje da se stvori Holding kompanija (Monitor, Radio i Televizija), a ti i ja da budemo glavni akcionari. Holding kompanija staviće se u funkciju nezavisnog informativnog sistema i nezavisne Crne Gore (crno nam je bog dao kad smo ovakvi). O tome slijedi naš dogovor. Vjerovatno treba da odškrinemo vrata jednom broju organizacija i ljudi (opredijeljenih državnosti i nezavisnosti Crne Gore) da postanu akcionari Montenegropublica. To bi bio jedan od načina prikupljanja sredstava. O drugim mogućnostima možemo prodiskutovati. … Tvoja finansijska situacija donekle mi je poznata i teško mi pada, jer sam svjestan koliko si žrtvovao za stvaranje Montenegropublica. Ovo važi i za tvoju užu i širu porodicu. Nemoj pogrešno da me shvatiš, ali za sada nema mjesta panici. Siguran sam da ćemo stvoriti izvore finansiranja, nemoj se sada smijati ,,dokle ću trpjeti tvoj optimizam”. … Razumio sam da hoćeš da zakažeš sjednicu Upravnog odbora … Prije sjednice želio bih da izmijenjamo misli o prošlom, sadašnjem i budućem radu. …

Od Televizije ne odustajem. U vremenu od 15 do 25. januara imaću 200.000 USD na raspolaganju televiziji. Pred Novu godinu obnovio sam razgovore oko kupovine opreme (izvor ti je poznat, a takođe i konstrukcija)…. O organizaciji i finansiranju razgovaraćemo prilikom susreta. Prebrodićemo krize, preskočiti prepreke i pobijediti. A ,,prezreni i gladni” nećemo biti. Vjerovatno  ćeš se vratiti svojim tezama ,,da ojačamo Monitor, štampariju i radio, televiziju ne možemo isfinansirati”, prihvatam za razmišljanje.

Pozdravi Ranka [Vukotića], Švajcarska će se dogoditi…. u kom obimu bumo videli.

Iskreni pozdrav,
Ćano

Prepuštajući Ćanu neizvjesne planove za televiziju, s Vučinićima sam nastavio poslove na otvaranju zajedničkog radija. Preraspoređivao sam skromna sredstva koja smo imali i kompletirao emisionu opremu koja je bila u obavezi Montenegropublica. Poslije deset nedjelja poslao sam Ćanu sljedeći izvještaj.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XX): Vrijeme je teško, poslovi stali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Beč
4. 05. 93.

Dragi Miško,
Izvinjavam se što nijesam odgovorio na dva pisma. Pretpostavljam da znaš, jer sam ti nagovijestio, od koje „bolesti” bolujem. Vrijeme je teško, poslovi stali, krade se, ne plaše se ni boga ni nikoga. Vjerovatno ću biti u teškoj situaciji 4 mjeseca. Za ovo vrijeme pokušaću da raščistim mnoge stvari. Radim puno. Dolazim u Titograd u četvrtak uveče. Želio bih da se vidimo. Produžavam za Nikšić uveče. U petak sam na sjednici komisije o slobodnoj carinskoj zoni.

Pozdrav,
Ćano

Komentar. Kriza o kojoj govori Ćano sastojala u sljedećem. Smanjivao se prihod Montexa. ́Ćano nije želio da se otpuštaju radnici, iako se to nametalo kao obavezni element rješenja. Ekonomija Crne Gore je propadala, pa su crnogorska preduzeća iz Montexovog sistema počela da posluju s gubicima. Ćanovi mladi saradnici tražili su da se formira novo privatno preduzeće koje bi preuzelo poslove poludržavnog Montexa. Nezadovoljni što je Ćano oklijevao, počeli su da formiraju sopstvena preduzeća u koja su prenosili referate koje su vodili u Montexu.

Bilo mi je žao velikog čovjeka iz epohe koja je nestajala, ali sa štamparijom sam se toliko zahuktao da nijesam mogao da čekam četiri mjeseca. (Sljedeća tranša Ćanove pomoći za Monitor od 4200 DM prispjela je, zaista, kroz četiri mjeseca – 20. 08. 1993. Ali ne i za štampariju i radio.) Nadao sam se da ću mašinu staviti u pogon za par mjeseci i početi da ponešto zarađujem za ispomoć Monitoru.

Mjesec dana poslije majskog pisma u kojem je najavio da do kraja avgusta neće moći ništa da pomogne čak ni za Monitor, trećeg juna došlo je na Montexov  teleks sljedeće Ćanovo pismo u kojem oživljava priču o televiziji.

Moskva,
3. 06. 93.

Tlx-0835, Montex – Podgorica, hitno hitno

 

Dragi i mili Miško,

Još se ne propada. Poslovi novi izviru. Perspektiva i budućnost sjajna.

Hitno pogledaj ovaj predlog. Potpisao sam ugovor. Uslovi: da dođu specijalisti i da potvrde ovo.

Javi ko dolazi od specijalista i kada? Isporuka studija promptna.

Pozdrav,
S. Koprivica
Montex – Moskva

Ćanu su, očigledno, u Moskvi bili u izgledu neki novi poslovi, pa se ponadao da može da kupi rusku opremu za našu televiziju. Već sam navikao da formulaciju „već sam potpisao ugovor” ne shvatam dramatično. Riješio sam da produžim osposobljavanje štamparije i da paralelno obavljam zadatke koje mi daje u vezi sa televizijom. Raspitao sam se kod kolega na Elektrotehničkom fakultetu i poslao Ćanu sljedeći odgovor.

Ref: cano 18
6.06. 93.

Dragi Ćano,

U vezi sa onim što si pitao teleksom stvari stoje ovako.

a) Rusi prave (donedavno su pravili) sliku u kolor televiziji pomoću 400 tačkica na jednom inču. Zapadnjaci (i mi) imamo 600–800, a u najnovije vrijeme i više od 1000 tačaka. Zato slika na ruskoj televiziji izgleda razlivena, neoštra za naše navike.

b) Čak i ako je ovo pod a) u redu, … može se desiti da potrošni materijal koji se kupuje na ovom tržištu ne odgovara tehnologiji koju oni koriste …

d) Itd.

Rečeno mi je da to što Rusi nude, ipak, zvuči primamljivo i … da bi neko odavde trebao da doputuje to da vidi. …

Poslije ovakvog teleksa očekujem da u Beču nađem injekciju za umirenje i vraćanje optimizma.

Pozdrav tebi i Veri.
Miško

P.S. Poslovi i u štampariji i u nabavci opreme za radio su napredovali.

Dvije nedjelje docnije u Moskvu je otišao dipl. ing. Milan Marić, moj bivši student.  Vratio se sa negativnim izvještajem. Najveći dio opreme tehnički nije odgovarao evropskim standardima koji su bili propisani u bivšoj Jugoslaviji. …

Puštanje štamparije u rad.

Moji kolege mašinski inženjeri Bobo Zeković i RatkoTomašević, koji su osnovali prve projektno-mašinske radionice u Titogradu, su obavili niz poslova na remontu Millerove mašine i izrade njene pomoćne opreme, ne postavljajući pitanje kad ću im platiti. Pitanje elektronike riješio je moj bivši student Đorđije Marković. Uz konsultacije sa dr Zoranom Mijanovićem, jednim od najboljih studenata Elektrotehničkog fakulteta kojeg sam ikad imao, nacrtao je nedostajući dio električnih šema, da bi kasnije i manje kvalifikovani električari mogli da izvrše opravku kad zatreba. Početkom ljeta počeli smo da prihvatamo najjednostavnije poslove, kao što je štampanje knjiga. Posao su neko vrijeme obavljali majstori iz Beograda kao probni rad, tokom kojeg bi se otkrivalo da mašinu treba „podmladiti” nekim rezervnim dijelom. Kako nijesmo imali nož za rezanje papira, Bobo i ja smo vozili papir u drugu štampariju da ga obrežemo na format koji treba štampati, pa nakon štampanja, ponovo na obrezivanje na konačni format. Svaki put trebalo je čekati da se u toj drugoj štampariji oslobodi nož za naše potrebe. Uz druge poslove koje smo obavljali, to je bilo i komplikovano i fizički naporno, jer količine papira koje smo utovarali i istovarali bile su teške po više desetina kilograma. Važan događaj bio je to što je inženjer Mirko Mančić iz Pobjede prihvatio da honorarno vodi poslove u našoj štampariji. Zahvaljujući njegovom umijeću da isplanira i organizuje posao počeli smo da ostvarujemo neveliki prihod.

Radi ilustracije političke klime koja je u Crnoj Gori još vladala, valja da ispričam sljedeću priču. Uzeli smo da štampamo jednu knjigu na albanskom jeziku. Taman što sam napustio štampariju i stigao u Monitor, zove me Mančić i kaže da je majstor V. O., koji je takođe počeo da honorarno radi kod nas, prekinuo posao. Rekao je da se ne osjeća dobro i otišao kući. Kad sam došao u štampariju, Mirko mi je rekao da misli da V. O. nije htio da štampa knjigu zato što je na albanskom. Otišao sam kod O. V. kući, jer drugog majstora nijesam mogao da obezbijedim za taj vikend. Rekao mi je da su ruke počele da mu drhte kad je vidio da je knjiga na albanskom. Izveo sam ga u najbližu kafanu i započeo strpljivu lekciju o suživotu i demokratiji. Objašnjavao sam da su Albanci isto takvi ljudi kao i Crnogorci i Srbi. Da ja s njima živim u Podgorici i gradim prijateljstva cio život. U njegovom selu na Durmitoru on nije imao prilike da se s njima druži i zato je propaganda uspjela da kod njega stvori pogrešnu predstavu da su Albanci naši neprijatelji. Ako Albanci u Crnoj Gori ne budu imali ista prava kao i Crnogorci i Srbi, oni neće Crnu Goru doživljavati kao svoju državu. To nije dobro ni za nas ni za njih. Nakon sat vremena sjeli smo u moja kola i vratili se u štampariju. Knjiga je u ponedjeljak bila završena.

Poslove sa većim tiražom za štampariju nijesmo mogli da uzimamo jer je mučenje sa korišćenjem noža druge štamparije bilo neizdrživo. Kad je moj brat vidio koliko truda ulažemo Bobo i ja za poslove manjeg tiraža, u avgustu 1993. kupio nam je polovni nož marke Maxima 107 za 15.500 DM. Vlado Nikaljević je od ranije bio spreman da nam da štampanje kutija za slatkiše Čiča Gliša, ali bez svog noža nijesmo mogli da uzmemo taj posao. Sad smo Bobo i ja htjeli da prihvatimo posao, ali je i nož i mašinu trebalo još dotjerivati da bismo tehnički zahtjevni posao u koloru mogli kako-tako da obavimo.

Kad smo polovinom avgusta minimalno opremili štampariju, planirao sam da dio buduće zarade usmjerim na kupovinu nedostajuće opreme za radio. Produžio sam sa braćom Vučinić saradnju na osnivanju zajedničkog radija. Glavni problem je bio to što su oni željeli da njihov radio bude sličan partijskom llistu Liberal. Ja sam želio da radio bude nezavisan od partija i u korist cijelog suverenističkog pokreta. Takav stav kod njih je izazivao nepovjerenje. Našli smo kompromis. Da ja budem nominalni glavni urednik i da imam dva ravnopravnog zamjenika. Oni bi imenovali jednog a ja drugog. Zamjenici bi radili a ja kontrolisao. Stevo i ja bismo se o svemu dogovarali. Stevo me provjerio pitanjem: Ako tebe nema, da li ja mogu da uđem u studio i naredim prekid nekog programa, ako budem smatrao neophodnim. Odgovorio sam potvrdno, uz opasku da se nadam da to nećemo nikad učiniti ni on ni ja. Ovim dogovorom moja rukovodeća pozicija je oslabljena i dogovor je za njih postao prihvatljiv.

Taman što smo postigli načelni dogovor za radio, iznenada su nastupile administrativne komplikacije, za koje sam u počeku pretpostavljao da su slučajne. Zato u prvom poslijeljetnjem pismu Ćanu nijesam tome poklanjao veliku pažnju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo