Povežite se sa nama

FELJTON

OSAMDESET GODINA OD PALJENJA RAJHSTAGA (II): Četvoromjesečni neravnopravni dvoboj

Objavljeno prije

10 godina

na

Pominjanje imena Hermana Geringa, vrhovnog šefa policije i vođe partijskih jurišnih odreda, izazivalo je strah. Poslije požara u Rajhstagu lično je rukovodio masakriranjem opozicije „pokriven” vanrednim ovlašćenjima koja su ga stavljala iznad zakona. Pred Vrhovnim sudom u Lajpcigu pojavio se nadmen poput rimskog trijumfatora. Sud i svi prisutni Njemci digli su se na noge pozdravivši ga dizanjem desne ruke.

Čulo se i odsječno: „Hajl,hajl”!

I takvom Geringu trebalo je da se suprotstavi ilegalac sa Balkana, Georgi Dimitrov?

Predsjedavajući suda dr Binager zamolio je Geringa da kaže šta zna u vezi sa paljenjem Rajhstaga i optužbom podignutom protiv osumnjičenih.

– Požar je došao iznenadno, ali ja sam znao da komunisti snuju prepad i bio sam spreman. Od ranijeg režima naslijedio sam i policiju, koja je zaboravila kako treba pucati. Ja stoga primam svu odgovornost za ono što sam tada kazao, a kazao sam: „Pucajte pravo u meso. Svaki metak koji vi ispalite jeste metak ispaljen iz mog pištolja, započeo je svoje izlaganje svemoćni šef policije prećutavši da je prethodno lično izdiktirao saopštenje za štampu u kome odgovornost za paljenje Rajhstaga prebacuje na komuniste.

Njegove riječi propraćene su burnim uzvicima i snažnim pljeskanjem prisutnih uz jedno ironično „ha” optuženog Georgi Dimitrova. Sudija dr Binger potom je upitao da li ko želi da uvaženom svjedoku postavi pitanje. Sudije za stolom, dvojica državnih tužilaca i zvanični branioci optuženih zahvalili su se dr Bingelu.

Red je došao na optužene i Georgi Dimitrova.

– Htio bih da pitam ovo: šta je gospodin ministar učinio da bi bio siguran da je policija ispitala Libeovo putovanje iz Berlina u Heningsdorf i njegov boravak tamo u azilu gdje se sprijateljio sa dvije osobe kojima je pričao da je došao u Njemačku? Koje su to osobe? Zašto nijesu objavljena njihova imena? Zar to ne bi pomoglo da se sazna ko su saučesnici Van der Libea u paljevini Rajhstaga i gdje ih treba tražiti, pitao je Dimitrov.

Odmahnuvši rukom ispred Dimitrova, Gering se obratio sudijama:

– Ja nijesam detektiv nego ministar odgovoran za rukovođenje poslom. Zbog toga za mene nije bilo važno da se interesujem šta je sve radio taj probisvijet, već da utvrdim koja se partija i koja se kriminalna ideologija krije iza svega toga…

Dimitrov se ponovo digao:

– Da li je gospodinu ministru poznato da ta kriminalna ideologija, kako je on naziva, vlada šestinom zemljine kugle, naime, u Sovjetskom Savezu?

Gering se zacrvenio, ali je, opet trudeći se da ironiše, rekao:

– Meni je samo poznato da Rusi za porudžbine kod nas izdaju čekove, pa bih volio da budem siguran da ti čekovi imaju pokriće.

Na to je Dimitrov nastavio:

-Ta politička ideologija vlada u Sovjetskom Savezu u najvećoj i najdivnijoj zemlji na svijetu sa kojom Njemačka održava ekonomske i diplomatske odnose. Zahvaljujući industrijskom usponu Sovjetskog Saveza stotine hiljada njemačkih trudbenika dobijaju hljeb i rad. Zar to vama nije poznato, gospodine ministre?

Sav zajapuren, upirući prstom u Dimitrova, Gering je prijeteći uzviknuo:

– Slušajte, vi propalico, ja ću da vam kažem šta je njemačkom narodu dobro poznato. Njemački narod zna da ste vi ovamo došli da palite Rajhstag. Vi ste za mene jedan probisvijet koji zaslužuje vješala… Uznemirio se i doktor Binger. Po sudskom postupku koji je tada važio optuženi je imao pravo da postavlja pitanja svjedoku, pa to pravo nije mogao da uskrati ni Dimitrovu, upozorio ga je da ne propagira komunizam.

– A zašto njemu dozvoljavate da propagira nacionalsocijalizam, uzvratio je Dimitrov.

Stežući pesnice Gering je dreknuo:

-To je krajnje drsko! Došli ste ovamo da palite Rajhstag, a sada se ponašate s takvom bezočnošću pred licem njemačkog naroda!

U opštem žamoru koji je nastao čulo se kako Dimitrov sarkastično dobacuje:

– Jeste li se vi to uplašili mojih pitanja, ministre, predsjedniče, generale Gering?

– Ne plašim se ja tebe propalico! Naučiću te ja pameti ! – zaurlao je

Gering i sav crven od bijesa poletio prema boksu u kome je stajao Dimitrov.

Dimitrov se nagnuo preko ograde boksa kao da je spreman da se bije, ali su ga stražari zgrabili i srušili na klupu. Gering se tresao od ljutine.

Sudnica se vidno uskomešala. Predsjedavajući dr Binger naredio je da Dimitrova izvedu iz sudnice i prekinuo suđenje. Dok je odvođen iz sudnice Dimitrov je stalno vikao:

– Plašite se mojih pitanja gospodine ministre, plašite se”!

Četiri mjeseca trajao je neravnopravni dvoboj odbrane i tužilaštva i dva politička svijeta već tada uhvaćena u koštac. Dimitrov , koji je odbio pomoć zvaničnog branioca, sa optuženičke klupe smjelo je dovikivao državnom tužiocu dr Pariziusu:

– Vi znate koliko su vaše optužbe protiv mene neosnovane. Ja sam ovdje u ulozi optuženog, ali stvarni tužilac sam ja. Vi me politički optužujete, ja ću politički da se branim. Njemački državni tužilac dr Parizijus , zatucani nacionalista, koristio je svaku priliku da omalovaži optužene Bugare. Tako je , obrazlažući iskonsturisanu optužnicu, uperivši prstom u Dimitrova i njegove drugove, prezrivo dobacio: „Ovi primitivci sa Balkana”.

Držanje Georgi Dimitrova pribavilo mu je simpatije čak i kod suda pred kojim se branio, pa i kod predsjedavajućeg suda dr Bingera. On je bio sudija starog kova, veoma konzervativan, ali privržen svom pozivu. Nije mnogo mario za Dimitrovljeve političke poglede, ali je vodio računa o dugoj i časnoj tradiciji Vrhovnog suda u Lajpcigu.

Krhost dokaza na kojima se temeljila optužnica bila je evidentna – osuditi na osnovu njih značilo bi namaknuti na lice boginje pravde partijski povez kojim su sve žešće mahali nacisti. Suđenje u Lajpcigu bilo je i jedno od posljednjih u Hitlerovoj Njemačkoj koje se sudilo „u ime zakona”. Ostala će se suditi „u ime režima”.

Otuda je presuda u Lajpcigu za šefa Komunističke parlamentarne frakcije Torglera, komunistu Dimitrova i njegova dva partijska druga bila „oslobađajuća”.

Gering: Moja savjest je Hitler

Herman Gering, rajhsmaršal, komandant Luftvafea i nekoliko odjeljenja SS-a, osuđen je na Nirnberškom procesu na smrt vješanjem.

Međunarodni vojni tribunal osudio je 24 visoka zvaničnika nacističke Njemačke, od kojih 12 na smrt vješanjem, petoro na kazne zatvora od deset godina do doživotne robije, dok su dvojica oslobođeni krivice.

Nirnberški proces bio je prvo međunarodno suđenje za ratne i druge zločine. Bio je to posljednji udarac nacistima. Njima je presuđeno za ratne zločine na tlu Evrope, u kojoj je ubijeno, stradalo na neki drugi način ili nestalo oko 55 miliona ljudi.

Sudije su započele vijećanje o presudama 2. septembra 1946. godine, a presude su donijete 1. oktobra.

Gering je tokom suđenja nastojao da čitav proces pretvori u farsu. Više puta je sa ponosom izjavio: „Ja nemam savjest. Moja savjest je Adolf Hitler.” Proglašen je krivim po svim tačkama za ratne zločine i osuđen na smrt vješanjem. U trenutku kada mu je izrečena presuda skinuo je slušalice i nonšalantno izašao iz sudnice. Gering je uložio žalbu na smrt vješanjem i tražio da kazna bude izvršena strijeljanjem, jer je smatrao da je to dostojno oficira. Njegov zahtjev je odbijen, a Gernig je potom izvršio samoubistvo 15. oktobra 1946. godine, dan pred izvršenje kazne. Pregrizao je kapsulu cijanida koju je sakrivao u ćeliji u kutijici za kremu.

U pribavljanju dokaza protiv optuženih učestvovala je i Vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, čija je delegacija od 17. decembra 1945. godine pratila proces. Delegaciju su činili prof. dr Dušan Nedeljković, predsjednik Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Mihailo Olenjin, prevodilac za njemački jezik, Milivoj J. Suđić, dopisnik Tanjuga, i književnik Oskar Davičo, koji su izvještavali jugoslovensku javnost o toku suđenja.

Šef delegacije bio je prof. dr Albert Vajs, pravni referent Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Jugoslovenska delegacija podnijela je više od 20.000 originalnih dokumenata, 900.000 prijava o ratnim zločinima, blizu 550.000 zapisnika o saslušanju osumnjičenih, svjedoka, nastradalih, dokumentaciju o masovnim i pojedinačnim grobnicama, i druge materijale o 65.000 nacističkih zločinaca.

Nebojša KNEŽEVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (IV): Uništavanje, prepravke i krađa

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Marta, 2023

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Uništavanje spomenika: Na više spomenika u periodu 2006–2022. izvršena su ozbiljna oštećenja.

Spomenik Tuđemilskoj bici, čiji se dan slavi kao Dan Vojske Crne Gore, postavljen 7. oktobra 2008, srušili su nepoznati počinioci u noći 22/23. februara 2011. Stakleni dio spomenika civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991-2001. u Podgorici je, zbog čestih oštećenja, uz saglasnost autora, 2015. zamijenjen mermernim. U decembru 2007, po bisti Grgura Barskog, iscrtani su kukasti krstovi. I spomenik crnogorskim komitama 1916–1929. u Nikšiću oštećen je odmah nakon postavljanja. Za oštećenja biste Nikole Kovačevića u Nikšiću, koja je sa postamentom oborena, počinioci nijesu identifikovani i nijesu odgovarali. Spomenik Ljubu Čupiću je grubo povrijedio uriniranjem 12. 6. 2021. počinilac M. I. Ovo je dovelo do protesta građana u više crnogorskih gradova. Počinilac je osuđen na kaznu zatvora od 10 mjeseci. Skulpture „Moji ljudi”, Dubravke Duletić u Podgorici oštećene su 3. 11. 2022.

Prepravljanje spomenika: Spomeniku na Bojnoj njivi u opštini Mojkovac (1996), na inicijativu Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, bez odobrenja, 2015. dodat je krst i natpis „Mi smo pali da bi Crna Gora i Srbija živjele“. Osnovni sud u Bijelom Polju je odgovorno lice, M. V, osudio uslovno na kaznu zatvora od jedne godine, ali se kazna „neće izvršiti ukoliko u okviru tri godine ne izvrši novo krivično djelo“.

U spomen kompleksu u Dolima (1977, Luka Tomanović) u opštini Plužine, SPC je 2006. dodala kapelu koja je sagrađena bez saglasnosti nadležnih institucija.

Krađa spomen-obilježja: U više slučajeva zabilježena je krađa spomen-obilježja, posebno bisti istaknutih narodnih heroja i boraca, koji su postavljene prije 2006: Vlada Milića, Špira Mugoše, Đoka Prelevića, Marka Miljanova, Boška Boža Radulovića, Sava Kažića. Zbog nedostatka finansijskih sredstava, neke od njih su zamijenjene neadekvatnim rješenjima.

Nerealizovani spomenici: Iako su donesene odluke o podizanju spomen-obilježja, neka od njih nijesu realizovana. Knjaz Danilo Petrović Njegoš nije dobio spomenik na Cetinju, iako je odluka o tome donešena 2009. Spomenik Đerđu Kastriotu Skenderbegu u Ulcinju koji je trebalo podigne po uzoru na monumentalnu konjaničku skulpturu Skenderbega iz Tirane, nije realizovan.

Finansiranje spomenika: U dokumentaciji koji je CDT dobio od opština, nijesu dostupni precizni finansijski izvori finansiranja i ugovori za izradu spomenika.

Nacrtom Programa investicija za 2018, za „izgradnju“ spomenika Krstu Ivanoviću, opština Budva je predvidjela 20.000 eura. Uklonjena bista Čedomira Ljuba Čupića koštala je opštinu Danilovgrad 4.500 eura.  Donacijama građana i građanki Crne Gore i dijaspore obezbijeđen je iznos od oko 25.000 eura, za podizanje spomenika komitama u Nikšiću. Opština Bijelo Polje sklopila je ugovor o pružanju usluga sa Zlatkom Glamočakom, za izradu spomenika žrtvama otmice u Štrpcima na iznos od 16.100 eura.

Inicijative inostranih ambasada: Više spomenika postavljeno je na inicijativu i uz finansiranje predstavnika inostranih ambasada u Crnoj Gori. Spomenik spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona (2009) u Breznima, podignut na inicijativu Kevin Lyne, tadašnjeg ambasadora Velike Britanije. Biste grofa Save Vladislavića (2013, Đorđe Lazić) u Herceg Novom i Žukova u Beranama (2020), donacije su ambasade Ruske Federacije u Crnoj Gori. Postavljenje biste Huseina Džavida (2013) U Podgorici inicirala je i finansirala Republika Azerbejdžan. Bista Tarasa Ševčenka (2011) u u Podgorici podignuta je u saradnji sa ambasadom Ukrajine.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006–2022. (III): Spomenici kao „privremeni ili pomoćni objekti”

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Marta, 2023

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti od prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Umjetnička rješenja spomenika: Najveći broj spomen-obilježja su monumentalne figuralne predstave od bronze, mermerni obelisci i biste od bronze. Mali je broj spomenika koji korespondiraju sa savremenim umjetničkim tendencijama u skulpturi. Rijetke su moderne forme, kao što je spomenik Prešernu u Podgorici, rad slovenačkog arhitekte Roka Žnidaršiča. Među umjetnički najuspjelije monumentalne figuralne predstave spada spomenik Josipu Brozu Titu Antuna Augustinčića. U više navrata rađeni su odlivci bista ranijih autora: Draga Đurovića, Petra II Petrovića Njegoša na Cetinju i Ota Loga Veljka Vlahovića u Podgorici.

Najzastupljeniji autori spomenika i autorska prava umjetnika i umjetnica: Najzastupljeniji autori čiji su spomenici i skulpture postavljene u javnim prostorima su Zlatko Glamočak, Pavle Pejović, Nenad Šoškić, Dimitrije Popović, Mitar Živković, Risto Radmilović, Sreten Milatović, Marko Petrović Njegoš, Adina Rastoder i dr. Dimitrije Popović je najzastupljeniji u Cetinju, a Mitar Živković u Podgorici. Mlađa generacija crnogorskih umjetnika i umjetnica je jako malo zastupljena u spomenicima u javnom prostoru Crne Gore.

U više slučajeva, umjetnici su došli u sukob sa naručiocima i finansijerima spomenika, koji im nijesu isplatili dogovorene autorske honorare.

Konkursi, tenderi i komisije za odabir idejnih rješenja spomenika: Konkurse su najčešće sprovodili naručioci spomenika, što se u velikom broju slučajeva pokazalo neadekvatno. Konkursi nijesu bili dovoljno transparentni. Kod objavljivanja nekih konkursa se čini da su raspisani kako bi se „legalizovalo“ već postojeće rješenje i favorizovao određeni umjetnik. Ni konkursi „po pozivu“ nijesu bili dovoljno transparentni.

Za realizaciju spomenika najčešće su dati kratki rokovi, što dovodi do značajnog probijanja istih. Procedura za podizanje spomenika Aleksandru Lesu Ivanoviću, započeta 2017, realizovana je tek 2022. Opština Plužine je Konkurs za idejno rješenje spomenika Baju Pivljaninu, u periodu 2019–2022, raspisala čak tri puta. Građani i građanke Ulcinja tražili su poništavanje konkursa za postavljanje spomenika Servantesu.

Tenderske procedure za izradu idejnog rješenja nijesu podesne za ovu djelatnost, što se vidi iz nekoliko slučajeva sprovedenih tenderskih procedura, koje nijesu rezultirale izborom uspješnog idejnog rješenja.

U najvećem broju odgovora koji je CDT dobio u istraživanju, sastavi komisija i žirija za idejna rješenja spomenika nijesu bili poznati. Rad ovih komisija je, prema odlukama lokalnih organa, bio plaćen ili volonterski. Analiza pokazuje da su neadekvatna idejna rješenja birana i kada su u sastavu ovih komisija bili članovi i članice iz akademske zajednice, umjetnici i umjetnice koji formalno zadovoljavaju potrebne kriterijume.

Svečana otvaranja i „osveštavanja“ spomenika: Inaugurisanje spomenika u javnim prostorima iskorišćeno je za promociju političkih lidera i državnih funkcionera. Najveći broj spomenika svečano su otvorili predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, gradonačelnik Glavnog grada Podgorice Ivan Vuković, gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i dr. Spomenici su otvarani na značajne datume iz crnogorske istorije, 13. jul, 21. maj, 19. decembar, 13. novembar i dr. Vrlo rijetko su autori skulptura učestvovali u svečanostima povodom njihovog postavljanja – Dimitrije Popović, Veljo Stanišić.

Kod spomenika koje je, bez zvanične zakonske procedure, podigla SPC, u blizini vjerskih objekata, kojih je najviše u Podgorici, svečana otvaranja pratila su i osveštavanja spomenika i bila su dio proslave vjerskih praznika.

Vlada Crne Gore i politika postavljanja spomenika: Vlada Crne Gore je inicirala i finansirala podizanje više monumentalnih spomenika: spomenik bici na Fundini, spomenik bici na Tuđemilima, spomenik herojima Božićnog ustanka na Cetinju, čiji je autor Pavle Pejović.

Vlada je, shodno čl. 9 Zakona o spomen obilježjima, rukovodeći se značajem postavljanja spomen-obilježja, donijela odluku o odobravanju njihovih postavljanja prije isteka 20 godina od preminule osobe, kako je definisano zakonskim aktima u slučajevima podizanja spomen-obilježja Miodragu Dadu Đuriću, Janu Karskom u Kotoru, Vidoju Žarkoviću u Nedajnom i Urošu Toškoviću u Baru.

Dislokacija spomenika: U više navrata, u navedenom periodu, izvršena je dislokacija spomenika koji su nastali u periodu prije 2006. Razlozi dislokacije bili su najčešće izgradnja novih stambenih i poslovnih cjelina i prenamjene objekata čija imena su nosili. Takav je slučaj sa spomenikom poginulim radnicima Monopola duvana Svetlane Kane Radević, bistom Stanka Dragojevića u Podgorici, bistama Lenke Jurišević i Špira Dacića u Bijelom Polju, spomenikom borcima i civilnim žrtvama (fudbalerima i sportskim radnicima) poginulim za slobodu NOB-a u 1941–1945. i dr.

Spomenici kao privremeni/pomoćni objekti: U pojedinim slučajevima, skulpture su u opštinskoj dokumentaciji kategorisane kao privremeni i pomoćni objekti. Skulptura u obliku ćiriličnog slova Lj, autora Velja Stanišića i Radomana Čvorovića, postavljena u Nikšiću, definisana je kao „pomoćni objekat-kapija-tiposkulpture-tip 5“. „Crnogorsko oro“ vajara Mitra Živkovića u Podgorici je kategorisano kao „privremeni objekat montažnog karaktera-skulptura“. Skulpture Dubravke Dude Duletić „Moji ljudi” postavljene su u Podgorici 2022. Kategorisanje spomenika kao „privremeni ili pomoćni objekti” je neprimjereno za umjetnička djela.

Uklanjanje spomenika: Bista Čedomira Ljuba Čupića, rad Mitra Živkovića, postavljena na trgu u Danilovgradu u maju 2022, pa je, nakon reakcije javnosti, zbog neadekvatnog rješenja, uklonjena samo nekoliko dana kasnije.

Spomenici u podrumu: Spomenik Krstu Ivanoviću, rad Zlatka Glamočaka, još uvijek nije postavljen, iako je autor, još 2008, nakon dogovora sa opštinom Budva, izradio spomenik. Poprsje kralja Bodina (2018, Zlatko Glamočak), koje je finansiralo Ministarstvo kulture Crne Gore, nije postavljeno u Baru, kako je bilo predviđeno.

Spomenici na smetlištima: Bista Save Kovačevića je 2011. pronađena na smetlištu u Grahovu. Na inicijativu stanovnika Grahova i CK JKPCG, prenešena je u porodičnu kuću Kovačevića u Nudolu. Nakon prijetnji da će završiti u moru, bista Veljka Vlahovića (1976, Luka Tomanović), čije je ime nosilo brodogradilište u Bijeloj od 1976. do 1992. godine, sklonjena je i odložena ispred radničke menze, a postament je u jednom od magacina brodogradilišta. Bista je poklonjena rodnoj kući Veljka Vlahovića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

DR TATJANA KOPRIVICA: SPOMENICI U CRNOJ GORI 2006 – 2022. (II): Naručioci utiču na umjetnička rješenja spomenika

Objavljeno prije

3 sedmice

na

24 Februara, 2023

Objavio:

Monitor prenosi publikaciju Centra za demokratsku tranziciju (CDT) koja se bavi spomeničkom problematikom u periodu od sticanja nezavisnosti do prošle godine, a koju je sačinila dr Tatjana Koprivica

 

Glavni naručioci i finansijeri spomenika u periodu 2006 – 2022. bili su: Vlada Crne Gore, Glavni grad Podgorica, Prijestonica Cetinje, opštine, ambasade evropskih država u Crnoj Gori, NGO, udruženja građana, zavičajna i plemenska udruženja, kompanije.

Rezultati istraživanja pokazuju da su naručioci uticali na umjetnička rješenja spomenika, odnosno na korigovanje već prihvaćenih idejnih rješenja, pa je dolazilo do polemika i sukoba, koje su trajale više godina. To je posebno bio slučaj sa spomenikom Čedomiru Ljubu Čupiću, prilikom čije izrade je došlo do sukoba finansijera Dušana Đurovića, „idejnog tvorca“ Mihaila Radojičića i vajara Zlatka Glamočaka.

Skulpture koje su donirane opštinama, često su bile postavljane uz nedovoljno transparentne procedure: spomenik na ulazu u Cetinje u obliku slova O (2013), skulptura u slavu Njegoševe misli (2013) i Crnogorkin bunar želja (2013), radovi Dimitrija Popovića na Cetinju. Za skulpturu Oro (2014), rad Željka Reljića na Cetinju, je smatrano da je umjetnik poklonio gradu, dok je umjetnik, na osnovu usmenog dogovora, skulpturu ustupio za honorar, koji mu nije isplaćen. O ovim spomenicima ne postoji dokumentacija u Prijestonici Cetinje. Spomenik Šabataju Ceviju (2020, Zlatko Glamočak) u Ulcinju donirao je Gani Resulbegović.

Kojim ličnostima i događajima smo podizali spomenike? Od monumentalnih spomenika koji su prošli zakonske procedure, najveći broj posvećen je istorijskim ličnostima – Svetom Petru Cetinjskom (2006, Nenad Šoškić), Tvrtku Kotromaniću (2013, Dragan Dimitrijević), vojvodi Mirku Petroviću Njegošu (2017, Dimitrije Popović), Ivanu Crnojeviću (2019, Mitar Živković ).

Samo su dvije žene dobile spomenike: princeza Jelena Savojska u Podgorici (2020, Adin Rastoder) i princeza Kseniji Petrović Njegoš u Podgorici (2020, Nikola Simanić) i na Cetinju (2022, Dimitrije Popović).

Biste/poprsja su dobili Gavro Vuković i Mojsije Zečević (2012, Svetomir i Svetozar Radović i M. Vučelić), Petar II Petrović Njegoš (2014, Drago Đurović), Pop Dukljanin (2007, Zlatko Glamočak), Đerđ Kastriot Skenderbeg (2019, Fiqiri Kasa), G. K. Žukov (2020, А. А. Apolonov) i Aleksandar Lekso Saičić u Beranama (2021, Joksimović).

Spomenici slavnim događajima iz crnogorske istorije posvećeni su Tuđemilskoj bici (2008, Pavle Pejović) i Bici na Fundini 1876. (2008, Pavle Pejović). Crnogorskim borcima koji su se zalagali za očuvanje crnogorske nezavisnosti 1918. posvećeni su: spomenik herojima Božićnog ustanka (2009, Pavle Pejović) na Cetinju i spomenik crnogorskim komitama 1916 – 1929. (2018, Sreten Milatović) u Nikšiću.

Mali broj spomenika i bisti odnosi se na period crnogorske antifašističke borbe 1941 – 1945. i socijalističkog perioda: spomenik Čedomiru Ljubu Čupiću (2019, Zlatko Glamočak) i Vidoju Žarkoviću (2020, Marko Petrović Njegoš) i biste Veljku Vlahoviću (2016, Oto Logo), Mihailu Stojanoviću Pulju (2019), Jovanu Vučkoviću (2017), Savu Kažiću (2013, Mitar Živković). U Baru je postavljen spomenik na mjestu koncentracionog logora u II svjetskom ratu (2021, Igor Milošević).

Spomenik Josipu Brozu Titu (Antun Augustinčić), koji se nalazio u kasarni u Maslinama, postavljen je na platou kod mosta Blaža Jovanovića u Podgorici 2018.

O savezničkim akcijama u II svjetskom ratu svjedoče: spomenik posvećen spašavanju 1000 ranjenih partizana i posada savezničkih aviona u Breznima (2009, Goran Moškov) i spomenik stradalim avionskim posadama savezničkih snaga koje su dale život za slobodu 1939 – 1945. u Podgorici (2012, Risto Radmilović).

Književnici, pjesnici, umjetnici su u periodu 2006 – 2022. dobijali uglavnom biste: Petar Lubarda u Herceg Novom (2007, Dušan Ivančević), Ivan Mažuranić (2009, Vinko Matković) na Cetinju, Taras Ševčenko (2011, Risto Radmilović) i Husein Džavid (2013, Natig Alijev) u Podgorici, Miguel Servantes u Ulcinju (2018, Bujar Vani), Avdo Međedović (2019, Zlatko Glamočak) i Dragomir Brajković (2019, Ljubomir Mrdović) u Bijelom Polju. Starac Milija (Miodrag Šćepanović) u Kolašinu (2022). Monumentalne spomenike dobili su France Prešern u Podgorici (2018, Rok Žnidaršič) i Aleksandar Leso Ivanović na Cetinju (2022, Zlatko Glamočak).

U Ulcinju su 2011. postavljene skulpture Fustanella (Fadil Fyshku) i Rooster (Genta Faja), a u Beranama 2018, skulptura Homo sapiens-Luča mikrokozma (Luka Radojević).

Rijetki su spomenici i skulpture posvećeni Učitelju (2013, Nenad Šoškić) u Danilovgradu, Dimnjačara Rudolfa Njunja Karužiča u Herceg Novom (2009, Velibor Pavićević)  i Kovača u Starom Baru. Manji broj spomenika odnosi se na događaje devedesetih godina XX vijeka – spomenik borcima ratova od 1990. u Beranama (2006), Spomenik civilnim žrtvama ratova na prostoru Jugoslavije 1991 – 2001 (2011, Bogdan Darmanović i Željko Reljić) u Podgorici, spomen-obilježje žrtvama otmice u Štrpcima „Sat života“ (2016, Zlatko Glamočak) u Bijelom Polju. Iako su inicijative postojale, nije realizovano podizanje spomen-obilježja žrtvama deportacije izbjeglica 1992. u Herceg Novom.

 

Pravni okvir

Zaštita spomen-obilježja regulisan je Ustavom Crne Gore i Zakonom o spomen-obilježjima. Ustav propisuje obavezu države da štiti prirodnu i kulturnu baštinu, kao i naučne, kulturne, umjetničke i istorijske vrijednosti.

Zakonom je zaštita spomen-obilježja definisana kao javni interes. Propisane su različite mjere za očuvanje i zaštitu spomen-obilježja, kao i sankcije za njihovo oštećenje ili otuđenje.

Spomen-obilježjima se trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju se uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi.

Spomen-obilježje je spomen-objekat (spomen-groblje, spomen-kosturnica, spomenik, spomen-bista, spomen-ploča, spomen-kuća, spomen-dom, memorijalni muzej, zadužbinski objekt i dr.) koji izgledom, sadržajem, oznakama ili natpisom doprinosi trajnom očuvanju navedenih vrijednosti.

Spomen-obilježja se podižu u skladu sa programom podizanja spomen-obilježja koji donosi skupština opštine, Glavnog grada i Prijestonice, uz prethodnu saglasnost organa državne uprave nadležnog za poslove kulture.

Spomen-obilježja sa statusom kulturnog dobra su u nadležnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Ostala spomen-obilježja su u nadležnosti opština na čijoj se teritoriji nalaze.

Na teritoriji opštine, Glavnog grada i Prijestonice vode se Registri spomen-obilježja, a Ministarstvo kulture je nadležno za vođenje Centralnog registra spomen-obilježja na teritoriji Crne Gore. Uprava za kulturna dobra nadležna je za vođenje Registra kulturnih dobara.

Uprava za inspekcijske poslove – Odsjek za inspekciju za zaštitu kulturnih dobara, kulturnu baštinu i arhivsku djelatnost sprovodi nadzor nad primjenom Zakona o spomen-obilježjima i Zakona o kulturnim dobrima i podzakonskih akata koji se odnose na ovu oblast.

Krivičnopravna zaštita spomen-obilježja uvedena je 2010. kroz član 411a Krivičnog zakonika Crne Gore kojim je propisano da će se zatvorom od jedne do tri godina kazniti onaj ko uništi, neovlašćeno izmijeni, doradi, izmjesti, zamijeni ili ukloni spomen-obilježje, podigne ili organizuje podizanje spomen-obilježja čije podizanje nije dozvoljeno.

Kaznene odredbe definisane su i članovima 43-49 Zakona o spomen-obilježjima.

Kako je jedan broj spomen-obilježja u Crnoj Gori ima status kulturnog dobra, na njih se odnosi i član 253a Krivičnog zakonika Crne Gore, kojim je propisano da će se zatvorom od jedne do osam godina kazniti onaj ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivim kulturno dobro.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo