Povežite se sa nama

FOKUS

CRNA GORA U RUSKOM RULETU: Zašto se Đukanović boji KGB-a

Objavljeno prije

na

Odbor stalnih predstavnika EU (COREPER) u Briselu proširio je, 30. aprila, listu ruskih zvaničnika kojima će, ,,zbog odgovornosti za akcije kojima se ugrožava teritorijalni integritet, suverenitet i nezavisnost Ukrajine”, biti zabranjena putovanja i zamrznuta imovina na teritoriji Evropske unije. Sada je na potezu zvanična Moskva.

Podgorica je postala jedna od ,,evropskih adresa” na kojoj se taj odgovor očekuje sa najvećim nestrpljenjem. I popriličnom zebnjom.

Prošlonedjeljne najave medija iz ruske prijestonice, prema kojima ,,Moskva sprema odgovor” na odluku Crne Gore da podrži sankcije EU prema Rusiji, dolile su ulje na postojeću vatru. Požar je buknuo nakon posjete crnogorskog premijera Vašingtonu i saopštenja Ministarstva spoljnih poslova Rusije u kome stoji da je ,,u svojim nastupima Milo Đukanović dopustio i neprijateljske izjave na račun Rusije, koje u kombinaciji sa pridruživanjem Crne Gore sankcijama EU izazivaju duboko razočarenje”.

,,Spektar mjera o kojima se razmišlja je širok”, izvijestila je, kažu provladina, Rosiskaja gazeta. Ruski novac od turizma i investicija u lokalne biznise čini glavninu crnogorskog BDP-a, navodi autor teksta precizirajući i moguću kaznu za politiku okretanja leđa: ,,Od promjene uslova uvoza vina iz Crne Gore (90 odsto crnogorskog izvoza), do uvođenja viznog režima koji može uticati na priliv turista (koji čine otprilike trećinu svih inostranih turista)”.

Navedene prijetnje se, konkretno, odnose na ukidanje trgovinskih olakšica koje su rezultat bilateralnog sporazuma o slobodnoj trgovini iz 2000. godine, potpisanog između Ruske Federacije i tadašnje SRJ. U opasnosti je, navodno, i odluka o uspostavljanju bezviznog režima koja je na snazi od ljeta 2008. godine.

Ruski ambasador u Podgorici Andrej Nestarenko spušta loptu, navodeći da oni nijesu dobili zvanične najave bilo kakvih sankcija prema Crnoj Gori. Mnogi su, ipak, prošlonedjeljne prijetnje doživjeli kao prirodan nastavak politike zvanične Moskve prema Crnoj Gori oličene, pored ostalog, i u prošlogodišnjoj izjavi ruskog ambasadora u Srbiji Aleksandra Čepurina, koji je nastojanje zvanične Podgorice da pristupi NATO-u nazvao majmunskom politikom.

Andrej Šari, urednik Radija Slobodna Evropa za Rusiju, kaže da prijetnje iznijete u Rosiskajoj gazeti ne treba shvatiti olako. ,,To nije provladin nego vladin list, i to uopšte nije novinarski članak već papir koji je bio poslan u redakciju iz Vlade, tačnije ministarstva vanjskih poslova, i zbog toga je to čista prijetnja”.

Šari dodaje da je doba crnogorsko-ruskog bratstva i jedinstva iza nas. ,,Vrijeme kada je sivi novac iz Rusije mogao da procuri u Crnu Goru bez granica i da tamo bude opran i vraćen u Rusiju – je okončano. Od toga više ništa nema.”

Dok naše Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija šuti, za širenje optimizma bez pokrića zadužen je Miloš Jo¬va¬no¬vić, direktor crnogorske Agencije za promociju stranih investicija (MIPA). ,,Crna Gora nije uvela nikakave sankcije Rusiji i Rusi su toga svjesni. Isto kao što su svjesni činjenice da crnogorsko tržište predstavlja sigurnu bazu za plasman njihovih investicija”.

Makar za polovinu ove izjave nema dokaza. Zapravo, mnoštvo indicija ukazuje da su ekonomski odnosi Rusije i Crne Gore u ozbiljnoj krizi. Manjak para doveo je do manjka povjerenja. A onda su na površinu izbili svi, godinama prikrivani, problemi.

Pažljivim posmatračima nije promaklo kako se, paralelno sa pisanjem ruske Gazete, u ovdašnjim medijima pojavila informacija o poslovnim problemima koje, navodno, u Moskvi imaju Atlas grupa i njen vlasnik Duško Knežević. Tako su nesporazumi na relaciji Podgorica – Moskva poprimili i obrise ličnog. Nije tajna da Knežević, godinama pripada prijateljsko-poslovnom krugu okupljenom oko premijera Đukanovića. Koji je, uostalom, ličnim prisustvom uveličao otvaranje Atlas banke u Moskvi (u vrijeme kada su Rusi – po Interpolovoj potjernici raspisanoj u Beogradu – prvo uhapsili, a potom i pustili Stanka Subotića Caneta, još jednog visokopozicioniranog člana tog društva).

,,Potpuno su neistinite tvrdnje da je Atlas banka u Moskvi pred zatvaranjem i da je bilo koji od klijenata povukao sredstva, pa ni Montenegro Airlines” – saopštili su potom iz Atlas grupe, demantujući ,,zlonamjernu medijsku kampanju koja je svoju kulminaciju doživjela tekstom u listu Informer CG”.

Suština njihovog reagovanja sadržana je u rečenici: ,,Sve ove neistine smatramo opasnim ne samo po ugled banke u Moskvi, već direktno i za državne interese Crne Gore”. Istim rječnikom su, otprilike, i advokati i PR stručnjaci sa platnog spiska ruskog tajkuna Olega Deripaske pokušavali infiltrirati zvaničnu Moskvu u sve probleme koji su se pojavili u poslu sa Kombinatom aluminijuma i Rudnicima boksita. Samo što su oni iza sebe, zaista, imali podršku najuticajnijih ljudi iz okruženja Vladimira Putina.

Sjetimo se samo strahopoštovanja sa kojim je u Podgorici, u nekoliko navrata, dočekivan Sergej Šojgu, general sa četiri zvjezdice, Putinov stručnjak za ,,saniranje posljedica katastrofa” i dugogodišnji kopredsjednik Komiteta za ekonomsku i trgovinsku saradnju vlada iz Podgorice i Moskve. U tom tijelu mu je društvo pravio Milan Roćen. Nekadašnji diplomata, ministar a danas savjetnik premijera Đukanovića, jedan je od nezaobilaznih aktera svih rusko-crnogorskih biznis priča, praktično od raspada SSSR-a i SFRJ do danas. ,,Ja nijesam stručnjak ni za aluminijsku, ni naftnu industriju, ni za turizam…”, skromno je svoju ulogu pokušavao umanjiti Roćen, „trudio sam se da pomognem u uspostavljanju kontakata sa ruskim partnerima…”.

Taj mu je trud, kažu verzirani, u vrijeme kada su cvjetali javni i tajni poslovi između Crne Gore i Rusije, donio odlikovanje Ministarstva za vanredne situacije Rusije. A sada, kada su rusko-crnogorski poslovi u krizi, pojačano službeno obezbjeđenje.

Zvanično, Miloševićev i Đukanovićev ambasador u Moskvi odlikovan je „za doprinos humanitarnim aktivnostima organizovanim u saradnji sa Ujedinjenim nacijama”. Orden je dobio od čovjeka (Šojgua) koji je, ljut zbog dovođenja u isti kontekst ruskih investicija u CG i pranja para, u jednoj rečenici opisao početak tranzicionog prijateljstva Moskve i Podgorice: „Kada se, tokom sankcija većina vaših para premjestila kod nas u Rusiju, mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata”.

Analitičari sumnjaju da baš iz tih vremena (i poslova) korijene vuče i aktuelni strah crnogorskih zvaničnika od ljutnje moskovskih moćnika. Političkih i ekonomskih. Mada se ogroman novac, kasnije, valjao u oba pravca.

Mnoge je, 2001. godine, iznenadila vijest da je Ruska Federacija stavila Crnu Goru na spisak zemalja osumnjičenih za pranje novca. A tek zvaničan podatak da su ruske banke, u tom momentu, na računima svojih of-šor podružnica u Crnoj Gori držale između 2,5 i četiri milijarde dolara!? Posao of šor bankarstva pod okriljem države toliko se razgranao da je zasmetao i zapadnim saveznicima Đukanovićeve vlade. Oni su zatražili da se stavi tačka na taj biznis.

Zato je Miroslav Ivanišević, tadašnji ministar finansija, u ime Vlade od Ustavnog suda zatražio da vladin zakon proglasi – neustavnim. „Crnoj Gori su trebale pare, pa smo donijeli propise koji će ih privući”, stoji u dopisu Ministarstva Ustavnom sudu. ,,Danas je, međutim, situacija sasvim drugačija, pa smo mišljenja da je član 4 Zakona protivan Ustavu i da ga treba ukinuti”. Još jedan DPS klasik.

Uglavnom, što je otišlo 2001. počelo se vraćati 2005. godine, nakon što su na podgorički aerodrom iz Moskve skupa prispjeli ambasador Milan Roćen, oligarh Oleg Deripaska i Zoran Ćoćo Bećirović, kontroverzni biznismen i zajednički prijatelj moćnika iz obje zemlje.

,,Crnogorski političari imaju kratko pamćenje”, požalio se koju godinu kasnije ambasador Nesterenko. ,,Visoki crnogorski zvaničnici su nas 2005. bukvalno preklinjali da podržimo slabu crnogorsku ekonomiju investicijama, a sada nas istjeruju”.

Zaista, stečaj u KAP-u najavio je kraj ljubavi političkih i ekonomskih moćnika dvije zemlje. Tako Oleg Deripaska pred međunarodnim arbitražama pokušava od Crne Gore naplatiti 700 miliona eura, navodnih potraživanja i gubitaka iz partnerstva sa Đukanovićem. Istovremeno, njegovi zemljaci Viktor Golikov i Mihail Peskov mjesecima, bez ikakvog objašnjenja nadležnih, čekaju na boravišne i radne dozvole kako bi nastavili svoj posao u hotelu Avala, kao administrativni i finansijski direktori kompanije Bepller& Jacobson Montenegro. Državna administracija im, očigledno, ne želi oprostiti sukob sa Zoranom Bećirovićem. Možda i zato što je sudski osporeni suvlasnik Avale svom prijatelju Đukanoviću omogućio besplatna ljetovanja.

„Rusija je dužna da zaštiti interese i imovinu svojih građana na Balkanu”, ističe Maksim Kiseljov sa Univerziteta Lomonosov, jedan od koautora referata Crna Gora – cijena evropskih integracija. Otprilike, to je kontra–projekat onome koji je 2007. godine pod nazivom Ruski ekonomski prodor u Crnu Goru, naručila EU. Zajedničko im je to da oba analiziraju lakomost i lakomislenost ovdašnjih političko-ekonomskih vrhova. Koje su za Crnu Goru opasnija od bilo kakve međunarodne krize.

KGB privatizacija

Prema podacima Privrednog suda, vlasnik preko 85 odsto budvanskog Splendida je kompanija šefa ruskog KGB u vrijeme raspada SSSR-a, Viktora Ivanjenka – Lewitt finance Montenegro, osnovana u Budvi u jesen 2011. godine.

Ivanjenko je jedan od najbogatijih Rusa. Postao je milijarder osnivajući Menatep štedionicu iz koje je kasnije izrasla čuvena naftna kompanija Jukos. Kada se Vladimir Putin obračunao sa vlasnicima Jukosa, prije svega Hodorkovskim, jedini je Ivanjenko ostao netaknut. ,,Njega i danas zovu general Viktor i on je bio ključna veza crnogorskog političkog vrha i podzemlja sa ruskom mafijom i obavještajnim službama”, pisao je Monitor 2005. godine.

Gradonačelnik Moskve Juri Luškov, čija je žena najbogatija Ruskinja, trgovao je vilu u Žanjicama, ali je nije održavao i na kraju je prodao ruskom dnevnom listu Nova Gazeta, koji je naveo ,,da je oko 40 odsto nekretnina u Crnoj Gori u vlasništvu državljana Rusije i to uglavnom političara i državnih službenika”.

Prema nepotpunim podacima, Rusi u Crnoj Gori posjeduju oko 150 hiljada kvadrata stambeno poslovnog prostora i preko 300 hektara zemljišta. Među Rusima – vlasnicima nekretnina u Crnoj Gori – mediji su, godinama sa manje ili više dokaza, prepoznali i nekadašnjeg gradonačelnika Moskve, ambasadora Rusije u Londonu, više članova Dume, regionalnih moćnika, funkcionera državnih banaka i energetskih preduzeća, oligarha čije se bogatstvo mjeri milijardama…

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

RASHODOVANJE TRINAESTOG JULA: Kuća raskućnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane

U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore.  Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.

Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar  Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.

Vuković je javnosti,  više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću.  Društvene mreže  i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.

„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.

Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku.  Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su  podršku tom predlogu obrazlagali  kao pokušaj „zdravog dijaloga“  unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.

Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen,  nije lako pronaći. Radi se o  zbirci poezije Kuće beskućnika.  Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su  mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima.  Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.

“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i  Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.

Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa.  Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje  gdje je Karadaglićevo  odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao  „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je.  Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.

Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako  ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.

Stanišić  je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno,  doživio kao  uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.

Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.

„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.

Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija  biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se  nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost  vlasti zaboravila.

U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako  oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba  da simbolizuje. Na  dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata,  govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi.  Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.

Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak  politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.

Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i  savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.

Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima  ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je  interventna jedinica  upotrijebila i silu.

Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.

Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu,  gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.

Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni.  Đukanovića je poređivao sa  kraljom Nikolom. Proglašavao ga  simbolom, svetionikom u mraku…

Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane.  Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak,  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička  kontrola

 

 

Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice  zaglušili su  zidovi  gluve sobe parlamenta.  Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu.  Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.

Objavljeno je da  poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović   nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na  izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović.  Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.

Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu  u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od  najboljih izvještaja do sada.

Vučurović je na sjednici problematizovao to što  policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.

Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može  biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.

Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.

Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To  u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao  poruka dijela vlasti ( bivši DF)  da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog,  već i kao  političko trvenje  između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića,  izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.

Vlada je  16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu  saglasnost većine članova“, donijela rješenje  kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale.  U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.

Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio  bivši direktor policije Zoran Brđanin.  Zbog Šćepanovića on je  ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.

Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu  nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića.  Brđanina  je više naknadnih vlada smjenjivalo  a sud vraćao na poziciju šefa policije.  Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su  izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu.  I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.

Ministar  Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.

Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se  neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo  „fingirala“ njegova zakonita smjena.  On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.

Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog  mandata  u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića  tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio.   Čini se  da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije –  pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička  kontrola.

Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”.  Šćepanović  za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2.  Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.

Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.

“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova   za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor  sagovornik  iz vrha bezbjednosnog sektora.

Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.

Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije,  funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.

Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim  Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.

„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović.  Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo.  Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.

Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava za državnu imovinu raspisala je oglas za nabavku 30 službenih automobila ukupne vrijednosti blizu 700.000 eura. Morsko dobro potrošiće  400.000 eura na manju luksuznu motornu jahtu, a Vlada će ove godine pazariti avion za 25 miliona eura. Reprezentacije i ostala troškarenja iz budžeta više niko i ne broji

 

 

,,Dok građani sami plaćaju terapije i ljekove, dok čekaju mjesecima na refundacije za bolovanja, dok se roditelji snalaze da kupe ono što im sistem duguje – Vlada Crne Gore troši skoro 700.000 eura na 30 novih vozila za državne službenike. Toliko o prioritetima. Za narod – nema. Za njihove udobne fotelje i vozila – ima”, ovako je Ana Leković, članica Odbora DPS Prijestonice propratila najavu o kupovini novih službenih automobila.

,,Kad zdravlje postane luksuz, a limuzine politička norma – to je jasan znak da vlast ne služi narodu, već sebi. A vlast koja izgubi dodir sa narodom – gubi i pravo da vlada”, zaključila je.

Znaju to u DPS-u dobro. Građani su se, međutim, nadali da trošenje, bahatos i razmetanje sa državnom kasom nakon njih ne može da se ponovi. Bili su u zabludi.

Stranke sadašnje vlasti, dok su bili opozicija, upućivali su slične prijekore DPS-u zbog trošenja državnog novca na limuzine – ,,Za djecu nema, a za automobile ima para”. Najavljivali su da će luksuzne audije i mercedese prodati i taj novac potrošiti na rješavanje socijalnih problema. Da pokažu da će biti drugačija vlast od prethone, prvih su dana dolazili na posao taksijem. Kad su zadužili službena vozila i ostale privilegije, sve se promijenilo.

Uprava za državnu imovinu raspisala je ovog mjeseca javni oglas za nabavku 30 službenih vozila za potrebe više državnih organa, čija je ukupna procijenjena vrijednost blizu 700.000 eura s uračunatim PDV-om. Nabavka obuhvata 27 novih i tri polovna vozila.

Tako recimo Zavod za zapošljavanje planira nabavku dvije limuzine – vrijednosti 41.322 i 26.925 eura. Nije jasno za koje potrebe Zavodu trebaju  luksuzni automobil vrijedni desetine hiljada eura. . Iste nejasnoće važe i za planirani SUV od 42.939 eura koje će dobiti Ministarstvo javne uprave.

Zanimljive su i cijene polovnih automobila koji će biti kupljeni za više ministarstava. Polovni auto za Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava koštaće 15.702 eura, Ministarstvo regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa NVO planira kupovinu polovnog automobila vrijednog 30.000 eura, dok će Uprava za igre na sreću nabaviti vozilo za 21.347 eura. Za te pare mogu se kupiti i novi automobili.  Doduše, ne tako luksuzni kakvi očigledno dolikuju državnim institucijama i njihovim čelnicima.

Ponude za ova vozila mogu se dostavljati do 21. jula, a 1. jula ističe tender za popunu voznog parka Skupštine Crne Gore. Za pet novih crnih limuzina Skupština će platiti preko 150 hiljada eura.

Skupština je doduše u tome revnosna. Tokom 2022, 2023. i prošle godine najviši zakonodavni dom je za kupovinu novih vozila izdvojio preko 400 hiljada eura. Sve ukupno sa ovom najnovijom kupovinom, od dolaska novih vlasti, Skupština je na limuzine potrošila blizu 600.000 eura.

Poslanicima i zaposlenima u Skupštini na raspolaganju je vozni park od 37 vozila, od kojih je najveći dio starosti ispod 10 godina. Ako nastave ovim tempom Skupština će moći da svakom predstavniku naroda uz ostale privilegije ponudi i lični-službeni automobil.

Valja podsjetiti kako je javnost bila šokirana, a opozicija zgrožena kada se 2015. godine saznalo da tadašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica treba da dobije novo službeno vozilo vrijedno 70.000 eura, iako je već koristila luksuzni audi A6 star svega osam godina.

Deset godina potom, skoro neprimjetno je prošla vijest da je Budžetom predviđeno da Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović dobije novi službeni auto u vrijednosti od 60.000 evra. Istina, dobio ga je na jedvite jade. Vlada je tokom prošle godine ignorisala zahtjev kabineta predsjednika Milatovića za kupovinu vozila za njega i njegovu porodicu. Konačno se ipak smilovala, pošto se službeni auto  podrazumjeva i za ,,obične” službenike a kamoli  predsjednika države.

Statistika govori da je nova vlast po pitanju kupovine automobila tri puta raskalašnija od stare. Institut Alternativa je početkom protekle godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na 2020, veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se ove godine planira kupiti, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000

Pored limuzina, pazare se i druga prevozna sredstva.

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom najavilo je da će potrošiti 400.000 eura na kupovinu manje luksuzne motorne jahte  za protokolarne potrebe te državne firme.

Ovim preduzećem rikovodi funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Mladen Mikijelj. A ono je pod Ministarstvom prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem čelu je takođe kadar NSD Slaven Radunović.

Iz Radunovićevog ministarstva su objasnili da će se ovo plovilo koristiti za edukativne i naučne obilaske u zaštićenim područjima, terenske aktivnosti sa domaćim i stranim institucijama i organizacijama, prezentaciju obale stranim delegacijama i potencijalnim investitorima, potrebe Morskog dobra i drugih državnih institucija Crne Gore.

Naglasili su ,,kao što je poznato, Crna Gora, iako izlazi na more, nema nijedno adekvatno plovilo za potrebe države, kad je u pitanju reprezentacija”, te da se ministar ,,saglasio sa ovom inicijativom nadležnih organa Morsko dobro”.

Morsko dobro raspolaže jednim brzim čamcem dužine 7,8 metara, sa vanbrodskim motorom snage 200 konja. Dobilo ga je s ciljem – ,,promovisanje upravljanja zaštićenim područjima kroz integrisanu zaštitu morskih i priobalnih ekosistema u obalnom području Crne Gore”. A što ćeš pokazati i promovisati sa čamcem koji vrijedi samo 170.000 eura, jahta je jahta.

Ima tu i tradicije. Sadašnji ministar Radunović i njegov stranački lider Andrija Mandić u ljeto 2017. uslikani su na jahti Mila Božovića. Božović je kasnije kao kadar NSD postao gradonačelnik Budve, a potom je uhapšen zbog sumnje da je švercovao drogu i stvorio kriminalnu organizaciju.

Kada su za funkcionere obezbijedili adekvatan vodeni i kopneni prevoz, nije u redu da manjka i u vazduhu.

Tako je za ovu godinu planirana kupovina aviona za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade. Cijena, sitnica, 25 miliona eura.

Iako su stručnjaci upozorili  da je avion koji se sada koristi kupljen 1999. i da može da se koristi još deceniju, iz Vlade su obrazložili da zbog starosti, čestih kvarova i skupog održavanja, treba kupiti novi. Avion za državni vrh kupiće se od kredita, a u Budžetu se navodi da će se kreditor utvrditi tokom ove godine.

Nezavisna poslanica Radinka Ćinćur, je u Skupštini, u februaru, predložila zajednički amandman sa poslanicom Jevrosimom Pejović, i navela da bi kupovina Vladinog aviona bila ,,luksuzni projekat”. Ona ističe da za tu kupovinu nema mjesta u budžetu Crne Gore, budući da, kako je kazala, košta 25 miliona eura. Ministar ekonomije Novica Vuković objasnio joj je da avion neće koštati 25 nego do 20 miliona eura. Naglasio je da to neće biti samo Vladin avion, nego će ga koristiti i predsjednik države i Skupština. To je već nešto  drugo. Svaka grana vlasti zahtijeva bar po jednu jahtu i avion.

Nedavno je javnost upoznata i sa tim da je Skupština Crne Gore, kojom predsjedava Andrija Mandić, za reprezentaciju u 2024. potrošila 78 hiljada eura. Riječ je uglavnom o restoranskim računima za svečane ručkove i večere priređene u čast gostiju koji su dolazili u Crnu Goru. Iznosi se kreću od 1.000 do 3,7 hiljada eura.

Za razliku od poslanika, ministri i ostali funkcioneri, iako ih ima znatno više manje troše. Za svaku ,,pohvalu” je što su za godinu, od 1. novembra 2023. godine do 1. novembra 2024. godine, 12 ministarstava Vlade Crne Gore potrošilo ukupno na reprezentaciju samo 58,7 hiljada eura.

Kako god bilo, crnogorska centralna administracija, bez lokalne administracije, državnih i javnih preduzeća, je samo u prošloj godini za troškove reprezentacije (ručkovi, večere, jela, zakuske) potrošila oko 950 hiljada eura.

Po ovome ispada da funkcioneri malo jedu i piju, kada se pogledaju troškovi za prevoz. Štedi se, odvaja od usta, ulaže strateški u limuzine, jahtu i avion.

 

Skromna imovina partija

Kako im je na raspolaganju državna imovina koju nemilice koriste, partije raspolažu sa dosta skromnom vlastitom imovinom.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja za prošlu godinu, samo Demokratska partija socijalista (DPS) i Socijalistička narodna partija (SNP) imaju nekretnine.

DPS, prema podacima iz finansijskog izvještaja za 2024. objavljenom na sajtu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), ima zemljište i pomoćni građevinski objekat u Podgorici, kao i poslovne prostore u Tivtu, Bijelom Polju, Beranama, Danilovgradu i Andrijevici. Ova partija koja je na vlasti bila tri decenije ima 18 vozila, a najskuplji je audi A6 iz 2018. godine,  procijenjene vrijednosti 27.214 eura.

SNP, koji je nastao raskolom u DPS-u krajem 90-ih, prema podacima iz finansijskog izvještaja, ima poslovne prostore u Podgorici, Andrijevici i Danilovgradu. Ta partija ima deset vozila, ukupno vrijedna 44.800 eura. Najskuplje vozilo je škoda oktavija iz 2015. godine, procijenjena na 13.500 eura.

Nova srpska demokratija (NSD) nema nepokretne imovine, a od pokretne posjeduje tri automobila ukupne procijenjene vrijednosti 19.567 eura. Prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, NSD ima mercedes iz 2012. godine vrijedan 17.395 eura, reno iz 2010 (2.100 eura) i citroen 5  iz 2008. vrijedan svega, kako je navedeno, 72,6 eura. Skromno, narodski.

Demokrate, prema izvještaju za 2024, nemaju nekretnine, ali imaju šest vozila procijenjene vrijednosti od ukupno 38.163 eura. U voznom parku najskuplja su dva automobila marke nisan kaškai od 15.000 i 10.950 eura.

DNP Milana Kneževića, prema izvještaju, ima samo dva automobila (audi A6 iz 2007. i 2018), ukupne procijenjene vrijednosti 48.489 eura. A6 iz 2018. godine, skuplji je od DPS-ovog i  procijenjen je na 43.706 eura, a iz 2007. na 4.782 eura.

Bošnjačka stranka (BS) posjeduje tri automobila ukupne vrijednosti 45.197 eura. Najskuplji je mercedes benz S 350 iz 2017. godine (32.873 eura). Mercedes E 350 iz 2013. godine procijenjen je na 10.906 eura, a pasat 6 iz 2006. godine na 1.416 eura.

GP URA, prema izvještaju, posjeduje tri automobila – škodu superb iz 2019. godine vrijednu 23.500 eura, zatim škodu oktaviju (2011) procijenjene vrijednosti 4.980 eura i pežo (2008) vrijedan 3.062 eura.

Socijaldemokrate (SD) imaju četiri automobila, procijenjene vrijednosti od ukupno 21.309 eura. Najskuplje vozilo SD-a je škoda iz 2018. godine, čija je vrijednost procijenjena na 11.677 eura.

Pokret Evropa sad (PES), prema finansijskom izvještaju za 2024. godinu, nema nikakvu imovinu. A i što će im, imaju većinu državnih resursa.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo