FOKUS
Crnogorska mafija u balkanskoj podjeli rada

Objavljeno prije
16 godinana
Objavio:
Monitor online
Poginuo 8. oktobra ispred svoje kuće u Beogradu. Iz zasjede. Nenaoružan. Porodica prima saučešće… glasi uvodno slovo čitulje u Pobjedi. O Branislavu-Branu Šaranoviću, u porti manastira Ždrebaonik kod Danilovgrada, još je rečeno kako je „vitez pravoslavlja” i „svuda je bio tamo gdje je trebalo braniti Srbe”. zvještaj u Danu sa masovnog ispraćaja Šaranovića, vlasnika kockarnica, naslovljen je: Kocka stala kod Ždrebaonika. Lokalni mitoman Milutin Veković (tvrdi da je Sveti Sava rođen u Martinićima), u prisustvu igumana Cetinjskog manastira Luke Anića, održao je oproštajni govor: „Nad našim Ždrebaonikom, danas tuga caruje, jer se opraštamo od svog brata Branislava”. Živojin-Kiro Radović kazao je – zar njemu ne vjerovati! – da se „pola miliona Srba ponosi time što su poznavali Branislava”. Jedan iz tih „pola miliona Srba” je i Željko-Maka Maksimović, na vezi sa Jovicom Stanišićem i navodno Stankom-Canom Subotićem, profesionalni likvidator koji se 1995. sakrio kod Šaranovića nakon što je u Beogradu ubio drugog Srbina, policajca Dejana Radulovića i ranio njegovog kolegu. Kada je 2003. izrešetan još jedan Srbin, general Boško Buha, optužen je Maka, pa je Šaranović priveden na ispitivanja pod sumnjom da mu je omogućio da zbriše u Crnu Goru.
U četvrtak 8. oktobra oko ponoći, Šaranovića su u sačekuši na Dedinju hicima iz heklera izrešetala dvojica ubica na skuteru sa kacigama. Takva motorizacija za ubistva (usavršena u Italiji) na ovim prostorima već postaje praksa; Željko Milovanović se oktobra prošle godine skuterom dovezao do automobila Iva Pukanića i postavio eksploziv.
Srpska štampa – bez konkretnih dokaza – tvrdi kako je Šaranovićevo ubistvo „naručeno iz Crne Gore”. Citira se Božidar Spasić, inspektor nekadašnje SDB SFRJ: „U Crnoj Gori su oni prijatelji, ali ako se neko nekome zamjeri, sigurno će doći do likvidacije u Beogradu koji je bio i ostao teren za obračune. To je ono: Sve što smo se zamjerili, riješićemo u Beogradu”. Šaranovićeva kockarska kompanija Fil-šar imala je četiri kazina i slot radnje u Srbiji. Navodno je on u Beograd dolazio povremeno, najviše na četiri-pet dana, jer je „većina njegovih poslova u Crnoj Gori”. Dosad objavljene činjenice govore kako je Šaranović bio crnogorski državljanin a kobne noći je vozio audi budvanskih registracija (BD AG 022).
Pokojni Šaranović (rođen 1943.) najstariji je iz galerije kriminalnih likova koji su, vjeruje se, kao saradničke veze 1970-ih inicirani u DB-e. Pominje se oko ondašnjih gastarbajterskih crnogorskih klanova Dada Cerovića, Vlastimira-Vlasta Petrovića, Slobodana Grbovića itd. – koji po Evropi pljačkaju i iznuđuju. Šaranović se po Amsterdamu, Stokholmu i Parizu, zatim u njemačkoj pokrajini Vupertal-Bendalu bavio „razbojničkim iznuđivanjem”; reketirao je kockarnice i ugostiteljske objekte. Odlukom njemačkog suda upućen je na osam i po godina robije. Nedjeljnik Špigl je onomad pisao kako je Šaranović „pripadnik jugoslovensko-italijanskog mafijaškog klana od oko 50 ljudi, koji operiše u više evropskih zemalja”.
Šaranović je 1980. bio u zatvoru u Diseldorfu iz kojeg je sa dvojicom zemljaka, sabraće u nevolji, pobjegao nakon što su pomagači eksplozivom raznijeli bedeme kaznene ustanove. Iz današnje perspektive je poznato kako je logistiku za ovakve spektakle obezbjeđivao DB-e koji je, zauzvrat, od sabraće u nevolji tražio taktičke usluge u inostranstvu – egzekucije emigrantskih neprijatelja jugoslovenskog naučnog socijalizma.
Na povratku u domovinu sve bi se u poslovnoj anonimnosti lijepo sravnjalo; međunarodne potjernice niko nije pominjao. Za krupnija nepočinstva na domaćem terenu – samo za slučaj kada sabraća u nevolji na trulom Zapadu olabave poslušnost – bilo je načina da se privedu k poznaniju prava. Opjevani gastarbajter Ljubomir Magaš, alijas Ljuba Zemunac (ubijen 1986. u Frankfurtu), silovao je đevojku u Budvi i odmaglio za Njemačku; u odsustvu ga je Okružni sud u Titogradu osudio na pet godina zatvora.
To bi možda bilo mrtvo slovo na papiru, da se Magaš, u međuvremenu, nije u Njemačkoj priključio grupi probisvjeta u društvu Ravna gora. Aber o tome je stigao do domovine, pa se postupilo po hitnom postupku. Ekstradicijom je aprila 1982. izručen jugoslovenskim vlastima i prebačen u KPD Spuž da kaznu odleži. Ali, Magaš je, nakon razgovora sa odgovornim drugovima iz DB-a, već pola godine kasnije bio na slobodi – Vrhovni sud iščačkao je neke „tehničke propuste” u presudi i naložio da se obnovi postupak.
Tako to funkcioniše; zvuči i danas poznato, zar ne? I
1980-ih Šaranović u samoupravnom redu i miru ordinira u kazinu na prvom spratu hotela Slavija u Beogradu; poneko hapšenje, poput njegovog muvanja sa lažnim pasošima u hotelu Jugoslavija niko ne shvata ozbiljno; sitnica. Šaranović na domaćem terenu nikada nije osuđivan. Ratni događaji su ga samo okrznuli; u proljeće 1991, saradnik Željka-Arkana Ražnatovića (tada ležao u zatvoru u Zagrebu zbog krijumčarenja oružja), ranio ga je u nogu. Iste godine, Đorđe-Giška Božović (poput Arkana, još jedan Šaranovićev prijatelj iz 1970-ih) spektakularnim skokom iz kazina Slavija na ulicu bježi iz navodne zasjede.
Za razliku od Arkana i Giške, beogradska štampa piše kako se Šaranović „slabo eksponirao u javnosti”; iako se bavio „vrlo velikim poslovima”, eto, „nije htio previše da se ističe”. Reklama mu nije bila potrebna, jer su kockarnice Slavija, kasnije i Partizan, u vlasništvu braće Šaranović brendirana kasnonoćna okupljališta Crnogoraca koji
1990-ih promovišu industriju uslužnih djelatnosti Made in Montenegro – šverc, reketiranje, egzekucije.
U brdovitoj postojbini, davno otvoreni kazino na Svetom Stefanu nije bilo samo mjesto turističke zabave, već i marketinški centar podzemlja, poslovnih kontakata gangstera i udbaša. I Šaranović je taj običaj iz rodne grude prenio u Beograd. Domaćina u Slaviji ili Partizanu nema da neko od poznatijih crnogorskih gangstera ili debejca nije znao.
Za Branislava-Brana Mićunovića, „poznatog biznismena iz Crne Gore” izvještava se kako mu je bio „blizak prijatelj”. Mićunović je – fenomenološki posmatrano – jedan od posljednjih preživjelih iz slavnih gastarbajterskih ekipa 1970-ih. A sve je počelo bezazleno: poput Šaranovića i tolikih drugih, Mićunović je u mladosti, u Srbiju (Novi Sad) stigao kao student, brucoš ekonomije; ostalo je istorija.
Bio je 23. mart 1994. na beogradskom groblju gdje se okupila crnogorska elita, na čelu sa Milom Đukanovićem. Ubijen je direktor hotela Mažestik u Beogradu, Miodrag Batrićević, iliti Mijo Gavran – opasnim ljudima navodno je dugovao kredit ili reket; ubice nijesu otkrivene. Datum sahrane nesrećnog Mija Gavrana je toliko značajan da ga Mićunović pamti kao svoju posljednju posjetu Beogradu. Jedva je, tvrdio je u intervju za Reviju 92 (naslov: Ja sam srpska majka, a ne šef crnogorske mafije) uspio „da se tom prilikom iskobelja iz kandži slatkorječivih debejaca i vojnih generala” koji su mu nudili da uzme hotel Grand u Prištini, pa se „zgađen vratio u Crnu Goru”.
„Ono što sam ja odbio, spremno su prihvatili drugi, za šta ih nimalo ne krivim, već najiskrenije žalim za njima, pošto odavno više nijesu među živima”, objasnio je Mićunović.
Eto mudrosti, – valja se na vrijeme vratiti u Crnu Goru. Mićunović veli da se iz Beograda „zgađen vratio” i priključio „borbi za Crnu Goru” („Ja sam samo čitavom projektu dao svoj skromni doprinos”), ali, iz razumljivih razloga, nikada nije detaljisao o svim drugim aspektima veza sa crnogorskim političkim vrhom. Uzgred, Mićunović nije u rodnoj Crnoj Gori bio gadljiv na profitne stope iz uslužnih djelatnosti; uprkos neprijatnosti da je krivo optužen za jedno ubistvo teško ranjenog čovjeka ispred KBC-a – u različitim periodima je vlasnik kazina u hotelima Podgorica, Crna Gora, Maestral, diskoteke Trokadero u Budvi, itd.
Toliko drugih Crnogoraca, vlasnika svih sedam smrtnih grijehova, trajno se zapetljalo u Beogradu sa tamošnjim DB-om. Obračun marta 1990. u noćnom beogradskom klubu Nana i sada se navodi kao školski primjer kojim je raskrinkana saradnja crnogorskih gangstera i tajne službe. Posvađali se zemljaci iz branše: Nikšićanin Andrija-Laki Lakonić s jedne, te njegov sugrađanin Veselin Vukotić i Mojkovčanin Darko Ašanin (ubijen 1998. u Beogradu) s druge strane – svi uredno zavedeni kao likvidatori sa službenim legitimacijama SDB-a SFRJ!
Par nedjelja ranije, februara 1990, u Briselu je smaknut Enver Hadriju, politički emigrant iz Peći koji je za Komitet za ljudska prava UN pripremao dokumentaciju o žrtvama na Kosovu. Neko se tim ubistvom u Beogradu previše hvalio; došlo je do pucnjave u Nani i Lakonić je smrtno pogođen. Vukotić uz pomoć inspektora GSUP-a naredne noći bježi u inostranstvo a samo je Ašanin uhapšen i na farsičnom suđenju još oktobra 1990. pušten na slobodu.
Ispostavilo se da je Vukotić 1997. bio u Crnoj Gori, pa je u Prčnju (diskoteci Fleš) ubio pomorca Duška Boškovića i ranio još jednog čovjeka; potom je zbrisao za Španiju.
Ima i drugih primjera. Dva zemljaka iz Zete, predratni inkasant Radojica-Kobac Božović i kondukter gradskog prevoza Vasilije-Vaso Mijović dogurali su, kao službenici DB-a Srbije do oficirskih činova u Jedinici za specijalne operacije. Kada je puklo između Đukanovića i Slobodana Miloševića – ne zaboravimo, puklo je iste godine i između Miloševića i Jovice Stanišića – eto Kobca i Vasa u MUP-u Crne Gore, na savjetničkim mjestima (za obuku rezervnog sastava policije) kod resornog ministra.
Božović je još od 1996. imao zgodnu zanimaciju – FK Zetu. Poput njega i Mijović je ovdje postao ugledni član establišmenta, iako su ga u Hagu svjedoci imenovali u kontekstu ratnih zločina u BiH (Skelani, Boračko jezero, Pale); 2003. u Srbiji je Mijović pravosnažno osuđen jer je u saobraćajci pregazio dvoje đece. Ništa s Vasom nije sporno – na fotografiji ga grli i nasmijani premijer – sve do 2006. i onog čuvenog Zeta filma kada postaje „trećerazredni obavještajac”.
Bilo je prebjega u Crnu Goru i sa druge strane – nevezano za zavičajno porijeklo. MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera, izdao je 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, vozačke dozvole – Ljubiši-Čumetu Buhi, Zoranu-Dući Spasojeviću i Milanu-Kumu Lukoviću. Iako su svi već tada prolazili kroz krivične evidencije, ovdje su dobili i dozvole za nošenje pištolja koje je za sve njih preuzeo ovlašćeni policijski funkcioner.
Sve to je 14. marta 2003. navodno potpuno nepoznato premijeru Đukanoviću kada se u Beogradu pripremala sahrana ubijenog Zorana Đinđića. O Dući i Kumu – čije su imena i slike već dva dana bile na potjernicama koje su se emitovale na srpskim televizijama svakih 15 minuta – prema svjedočenju Čedomira Jovanovića u knjizi Atentat na Zorana Đinđića, autora Miloša Vasića, pojma nije imao ni Đukanović ni njegova DB-a.
U knjizi je Jovanović, tada potpredsjednik Vlade Srbije, citiran: „U petak, 14. marta je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave Ijude; zabrinut je”.
Vasić na istom mjestu piše: ,,Istraga je otvorila još neke uglove – prvi je crnogorski. Naime, polako se pojavljuju izvjesne veze lica i događaja. Izvestan broj crnogorskih umetnika ubijen je u međuvremenu u Beogradu i svi su imali legitimacije Državne bezbednosti MUP-a Crne Gore. To je ostalo bez objašnjenja. Barem dva visoka oficira JSO, Rajo Božovič i Vaso Mijović, u međuvremenu su se lepo smestili u MUP-u Crne Gore kao savetnici za ovo i za ono. Maka Maksimović, veliki umetnik i hladnokrvni ubica u svačijoj službi, u Crnoj Gori živeo je godinama sasvim bezbedan, čak i kad su ga tražili zbog ubistva Boška Buhe… Poslovni kontakti crnogorskih biznismena na veliko i njihove srbijanske braće u Hristu odavno su poznati – ama, u Crnoj Gori nije bilo ni traga istragama i hapšenjima”.
Cio naš region – misli se prvenstveno na Hrvatsku i Srbiju – godinama gleda na Crnu Goru kao na leglo i pouzdano skrovište hobotnice umiješane u najteža krivična djela. Januara 2002. Ivo Pukanić je kod tadašnjeg ministra hrvatske policije Šima Lučina imao uvid u obavještajni izvještaj o prisluškivanju „kriminalne grupe Crnogoraca iz Slovenije”, predvođene Mišom Vujičićem, na vezi sa
DB-om Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga likvidira; da nije u pitanju šala, potvrđuje i to da je vlasnik Nacionala dobio policijsko obezbjeđenje i pištolj glok. Slična upozorenja Pukaniću, kako su „tajne službe Crne Gore naručile moje ubistvo” (izjava pred tužiocem Đuzepeom Šelzijem) prenio je i sadašnji hrvatski ministar policije Tomislav Karamarko. Kada je ,,naš čoek” Vujičić 2003. ubijen u Ljubljani, crnogorska je policija postupila i uhapsila optuženog ubicu.
Vidimo se u čitulji
Prva značajnija ubistva Crnogoraca u Beogradu, koja su dovedena u vezu sa kriminalom, bile su likvidacije Igora Ćosovića i Zorana Jovanovića. Obojica su decembra 1996. bili tek doputovali u Beograd. U julu 2000. je ubijen Todor Gardašević iz Budve, kum gangsterskog šefa Andrije Draškovića (koji je, takođe, po ocu Crnogorac). Naredne godine ubijeni su Miodrag-Gidra Stojanović, rođen u Podgorici i Slavko Mijović, alijas Mile Pijuk, iz Murine kod Plava. Ispred zgrade RTV Pink aprila 2001. ubijen je Milan Rajković kod koga je pronađena legitimacija DB-a Crne Gore. U septembru 2002. je ubijen Veselin-Vesko Božović iz Bijelog Polja a mjesec dana kasnije, dok je navodno postavljao eksploziv, raznijet je Ivan Kontić iz Budve. Decembra 2002. ubijen je Ivica-Ico Jovanović iz Mojkovca… Za neka od ovih ubistva optuženi su pripadnici Zemunskog klana.
IMOVINA PRIJATELJA IZ UBA
Đukanović – najbolja Canetova investicija
Imovina Stanka-Caneta Subotića u Srbiji će se naći na udaru tamošnjeg zakona o krivičnom postupku jer bi – zbog optužbe za organizovani kriminal – mogla biti privremeno oduzeta. Dva stana u Beogradu, kuća i imanje u rodnom Ubu, firma D-trejd (nekretnine i vina), Famis (mesna industrija) i lanac kioska za štampu Futura – ipak su manji dio od oko 500 milina eura koliko se njegova ukupna imovina procjenjuje da vrijedi diljem Evrope: u Švajcarskoj, Francuskoj, Rusiji, Grčkoj, Kipru i Danskoj. Vijest o mogućoj zaplijeni imovine u Srbije pojavila se sa glasinama u štampi kako se Viktor Restis, novi vlasnik Svetoga Stefana, sa Subotićem u Miločeru navodno susreo oko prodaje Vile Montenegro. Tada je iz Beograda neslužbeno poručeno da će se zaplijena Subotićeve imovine zatražiti i od crnogorskih vlasti na osnovu zajednički potpisanih dokumenata o pravnoj pomoći. Po svemu sudeći, samo manji dio Subotićevog bogatstva nalazi se i u Crnoj Gori. Ali, nije sve u novcu. Ima nešto i u prijateljstvu, možda najboljoj Subotićevoj investiciji: Milo Đukanović je više puta ponovio da mu je Subotić „prijatelj”, čak i onda kada je – a to je još uvijek – na crvenoj listi Interpola. Subotić je proljetos izjavio kako je „Đukanović moj prijatelj već 20 godina”. U tom prijateljstvu – koje opstaje svemu uprkos – navodno je napravljeno stotine miliona eura na švercu duvana. Subotić je postao naš čoek, poput komšije mu iz Uba, Dragana Džajića, koji je leks specijalis dobio crnogorsko državljanstvo. Kad god je u problemima, Subotić se sjeti Crne Gore, da mu bude lakše. Prošle godine, nakon hapšenja po potjernici Interpola u Moskvi, Subotić je saopštio kako će istraga za finansijske mahinacije u Srbiji „da se pretvori u još jedan napad na Crnu Goru od strane onih koji su patološki ospjednuti njenom nezavisnošću”! Vidjećemo što će rasplet procesa naših komšija protiv Subotića donijeti; Srbija je velika tajna, kaže pjesnik. Ali, neke činjenice su već poznate. Tamošnja istraga se koncentriše na poslovanje Subotićevog preduzeća Mia u kojem su kao rukovodioci radili Đukanovićevi prijatelji/ili kumovi Dušan Ban i Željko Mihailović. Oni su,.prema tvrdnjama insajdera Srećka Kestnera, „za čovjeka” ubirali masne procente od šverca duvana. Subotićeve of-šor firme Wlelssley Ltd. i Dulwich Enterprise Ltd. garantovale su Vladi Crne Gore, onomad, beskamatne kredite od 30 miliona njemačkih maraka. Preko druge of-šor firme, Codex Ltd, navodno su se namirivali računi od oko tri miliona maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića. Otuda veselo zvuči demanti Uprave policije kako ni njoj ,,ni organizacionim jedinicama na terenu, nije prijavljeno da se Subotić nalazi u Budvi, ili bilo gdje drugo u Crnoj Gori”. Ko bi to trebalo policiji da prijavi Subotića. Njegov ,,najbolji prijatelj”?
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su uhapšeni Aleksandar Mijajlović , više službenika policije i tužilaštva i bivši ministar odbrane, otvorila je brojna pitanja. Ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo. Slika je bolna
Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su krajem prošle sedmice, uhapšeni Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa kompanijom Bemax, te više službenika policije i tužilaštva, zbog sumnje da su organizovali kriminalnu grupu kako bi uticali na izvršnu vlast, dio medija i bezbjednosni sektor, uveliko kruži medijima i društvenim mrežama. Iako službeni dokument, Naredba je postala najčitanije medijsko štivo. Oni koji se u njoj pominju i sami objavljuju “svoje djelove” i javno ih tumače, pokušavajući pred javnošću da dokažu nevinost i preduhitre instutucije. Naredba je tako otvorila brojna pitanja, ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja etike novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo. .
Specijalno policijsko odeljenje (SPO) je u petak prošle sedmice, po nalogu SDT osim Mijajlovića, uhapsilo i bivšeg šefa kontraobavještajne službe Draga Spičanovića, nekadašnjeg načelnika CB Podgorica Milovana Pavićevića, policajaca Vladana Lazovića, kao i višu državnu tužiteljku Adrijanu Nastić. Nekoliko dana kasnije, uhapšen je i bivši ministar odbrane Predrag Bošković, kog tužilaštvo između ostalog tereti da je kao koordinator DPS-a za izbore u Andrijevici i Beranama 2020. godine komunicirao sa Mijajlovićem o tome kako će se na izborima izjasniti zaposleni u Bemaxu i Geneksu. Trenutno su u pritvoru Mijajlović i Spičanović. Ostali su pušteni da se brane sa slobode ili im je određen kućni pritvor.
Istraga je do 5.oktobra, prema navodima tužilaštva, bila tajna. Posle tog datuma djelove Naredbe počele su da objavljuju Viijesti, da bi se potom počela širiti i u ostalim medijima. Specijalno tužilaštvo gotovo da nije komuniciralo sa javnošću. Oglasilo se tek nekoliko dana nakon hapšenja, saopštenjem da su naredili sprovođenje istrage, “jer je iz elektronskih, materijalnih i personalnih dokaza koje je zajedno sa SPO prikupilo u izviđaju, utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su uhapšeni izvršili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije.” Organizacija je navodno djelovala od 2018. do 2024. godine. Prema djelovima Naredbe objavljenim u medijima, Mijajlović je od članova kriminalne grupe godinama na dnevno dobijao i podatke dobijene mjerama tajnog nadzora, sadržinu brojnih presretnutih razgovora, a navodno je imao uvid i u obavještajne podatke i snimke ANB-a.
SDT u Naredbi, kako su prenijele Vijesti, sumnja i da je Mijajlović od 2018. do 2024. godine, kreirao uređivačku politiku “Standarda”, “Pobjede”, “CDM-a”, “Portala Analitika”, “Antene M”, “Mportala” i “Portala ETV”. Urednici i menadžment tih medija, koji sada vode ujednačenu kampanju protiv Naredbe SDT, tvrde da se radi o napadu na slobodu medija. Uputili su pismo šefu Delegacije EU u Crnoj Gori Johanu Satleru “u vezi sa neistinitim optužbama koje povezuju medije sa organizovanim kriminalom”. Reakcije Delegacije EU još nema, a SDT je uzvratio saopštenjem u kom navode da je “brutalni atak samo na osumnjičene za kriminal, a ne na slobodu medija i izražavanja”
SDT navodno sumnjiči Mijajlovića da je medijima direktno prosljeđivao podatke koje je dobijao od okrivljenih funkcionera javne i tajne policije i tužiteljke Nastić, kako bi “kreirao javno mnjenje, stvarajući negativnu medijsku sliku, i diskreditujući političare, crkvene velikodostojnike i brojne pojedince i neistomišljenike, ali i rušio sistem bezbjednosti”. Težište javnog fokusa istrage se trenutno premjestilo sa dijela Naredbe koji se odnosi na zloupotrebu službenog položaja, odavanje tajnih podataka, te potencijalne izborne zloupotrebe, na pitanje prirode saradnje pojedinih medija sa Mijajlovićem, kog SDT tereti istovremeno u drugom postupku za šverc cigareta.
Mijajlović je ranije uhapšen po nalogu SDT zbog šverca cigareta, pa je uz jemstvo pušten da se brani sa slobode. Po toj optužnici, on je označen kao šef kriminalne organzacije koja se tokom 2019. do 2021. bavila švercom cigareta. SDT je u junu ove godine predalo Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Podgorici optužnicu protiv njega i ostalih optuženih za međunarodni šverc cigara.
Bemax, građevinska kompanija, za koju se vezuje Mijajlović, povezivana je sa prethodnom vlašću. Povezivala se sa bivšim ministrom vanjskih poslova Milanom Roćenom, za koga se tvrdilo da je njen skriveni vlasnik, što je on više puta negirao. Mediji su pisali i da učešće u kompaniji navodno imaju Ranko Ubović, bivši premijer Igor Lukšić, kao i sada pritvoreni bezbjednjak i zamjenik direktora Uprave policije Zoran Lazović. Spekulisalo se da iza ove firme stoji takozvani klan Grand, koji se povezuje sa švercom cigareta i narkotika.
U djelovima Naredbe objavljene u medijima mogu se pročitati sms poruke koje je Mijajlović razmjenjivao mahom sa urednicima dijela crnogorskih medija. „Da pustim?“ ili „Pustio sam“ najčešće su poruke koje su urednici slali Mijajloviću, a koje danas na svojim medijima ili društvenim mrežama neki od njih interpretiraju kao pravila i standare novinarstva, po kojima su u stvari komunicirali sa svojim „novinarskim izvorom“. Mediji koje je SDT označio da ih je uređivao Mijajlović, prebrojali su i poruke koje su razmijenili sa Mijajlovićem, a koje se navode u Naredbi, tvrdeći da to što su u prosjeku „jednom mjesečno“ razmjenjivali poruke sa Mijajlovićem, ne znači da ih je on uređivao. Već da su se prosto bavili novinarstvom. Tvrde da se radi o političkoj optužnici čiji je cilj da se ućutkaju crnogorski i proevropski mediji „koji brane istinu i pravdu“, te obavljaju svoj novinarski posao kritikujući aktuelnu vlast.
Iz dostupne komunikacije jasno se vidi je da je Mijajlović u kontinuitetu vrlo slobodno komunicirao sa gotovo svim urednicima medija koje je SDT pobrojao, da je konsultovan za tajminge različitih objava, a da je sa nekim komunicirao i o bojama jednog od portala. Takođe, bilo je konsultacija i o tome da li da objave ili prećute slučaj u kom je strani državljanin, radnik na Master kvartu, stradao, nakon čega su neki od tih medija odlučili da prećute tu informaciju.
Mijajlović je bio u komunikaciji i sa pojedinim funkcionerima bivše vlasti, sa kojima je komentarisao političke prilike i sadržaje medija koji mu se ne dopadaju. Nakon objavljenih poruka, u kojima bivši gradonačelnik Podgorice iz redova DPS Ivan Vuković kaže Mijajloviću da „treba odrati Željka Ivanovića“, nakon gostovanja Aleksandra Vučića na TV Vijesti, Vuković se oglasio sa izvinjenjem, tvrdeći da je tom porukom mislio da Ivanović, jedan od osnivača Vijesti, „treba da pretpi ozbiljnu javnu kritiku“. Objavljena je i komunikacija Mijajlovića sa liderom DPS Danijelom Živkovićem, u kojoj se lider DPS sa Mijajlovićem dogovara koji telefon da mu Mijajlović pokloni. Živković je demantovao da je poklon dobio.
Pravni stručnjaci sa kojima je Monitor razgovarao imaju, sa aspekta struke, sumnje u ovako postavljenu istragu tužilaštva. „Više bih volio da se Mijajloviću sudi za jasno definisana krivična djela, kao što je šverc cigareta i organizovani kriminal, upliv novca stečenog kriminala u institucije, ili medije. Naši sudovi su tradicionalni i zatvoreni za optužnice koje bi išle u smjeru aktuelnih kvalifikacija- uticaj na bezbjednosni vrh, medije, izvršnu vlast“, objašnjava sagovornik Monitora, ugledni avokat. On takođe smatra da su takve kvalifikacije sklizak teren, te da mogu biti problematične i sa aspekta ljudskih prava te slobode izražavanja, odnosno biti zloupotrijebljene.. Napominje, međutim, da je u pitanju Naredba o istrazi, te da optužnica tek treba da bude postavljena, a potom prihvaćena ili odbijena od strane suda.
I advokat Veselin Radulović, za Monitor ocjenjuje da je istraga koju vodi SDT sporna.
„ Na osnovu do sada objavljenih podataka, posljednja akcija SDT-a daleko je od najvećeg slučaja ikada, kako je u početku predstavljena u dijelu javnosti. Godinama slušamo priče o švercu droge, cigareta, korupciji, najtežim zloupotrebama, pljačkanju države i slično, a onda vidimo da je u toj ‘najvećoj akciji’ okrivljenima stavljeno na teret da su kreirali javno mnjenje, imali uticaj na medije i vodili uređivačku politiku medija da bi diskreditovali neistomišljenike i crkvene velikodostojnike. To nije krivična optužba. To su političke kvalifikacije koje ne mogu biti osnov za pokretanje i vođenje krivičnog postupka”, smatra advokat.
Radulović za Monitor tvrdi i da je “akcija iskorišćena za kršenje zakona i osnovnih ljudskih prava licima koja nijesu ni osumnjičena da su izvršila neko krivično djelo”. Objašnjava da je više osoba policija pozvala u svojstvu građanina da daju obavještenja i tom prilikom, suprotno zakonu, su im oduzeti telefoni sa pristupnim šiframa. “Ti telefoni nijesu adekvatno obezbijeđeni, odnosno zapečaćeni u koverti, kako neovlašćena lica ne bi imala pristup njihovom sadržaju i nakon par dana ta lica su obaviještena o vremenu i mjestu gdje će se vršiti pretres telefona. To je kao kada bi policija ušla nekome u stan, izbacila ga iz stana i uzela mu ključeve, a onda ga zvala nakon par dana da dođe i prisustvuje pretresu”. Ukazuje i da je sudija za istragu donio naredbu za pretres tih telefona , suprotno zakonu, jer ne sadrži obrazloženje za donošenje naredbe. Tokom istrage mediji su objavili da su saslušani i bivši rukovodilac Grupe za visokotehnološki kriminal Uprave policije Jakša Backović, nekadašnji direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša i bivši načelnik nikšićke policije Tihomir Goranović. Objavljeno je i da je saslušan građanski aktivista Darko Ivanović, što je on demantovao. Najavljeno je saslušanje influensera Aleksandra Klimovića, koji je na društvenim mrežama poznatiji pod pseudonimom ,,Radosav Vrbica”.
Radulović problematizuje i djelove naredbe u kojima se Boškoviću i Mijajloviću stavlja na teret da su protivpravno uticali na zaposlene u privatnim kompanijama Bemax i Genex da na izborima 2020. godine glasaju DPS ili da ne izađu na izbore. On tvrdi da je za to potencijalno krivično djelo nastupila zastara. Smatra i da je to što se tek nakon hapšenja i optužbi, krenulo u prikupljanje obavještenja i oduzimanje i pretresanje telefona građanima koji nijesu okrivljeni ni za jedno krivično djelo, suprotno odredbama ZKP-a i da predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda: “Laička javnost možda i ima pravo da donosi zaključke i daje ocjene o okrivljenima na osnovu političkih predubjeđenja, sumnji i utisaka, ali pravosudne institucije to sebi ne smiju dozvoliti”.
Stručnjaci ukazuju i da loše postavljene optužnice mogu dovesti do pranja briografija. I ne bi bilo prvi put.
Da novac kompanije Bemax stoji iza nekih od medija pobrojanih u Naredbi SDT, u javnosti se već spekulisalo. Zvanično, ovi mediji imaju svoje, različite vlasnike. Vlasnik Pobjede, portala CDM i Analitke su kompanije grčkog biznismena Petrosa Statisa. Iza Statisovog širenja na medijskom tržištu, koje je krenulo 2014. godine, nije stajala ekonomska logika, o čemu je Monitor već pisao. Mediji su u Crnoj Gori skupi projekti koji ne donose profit, zbog čega se od početka spekulisalo da je Statis preuzeo da finansira medije koji su i tad, kao i danas držali stranu bivšem premijeru Milu Đukanoviću, zbog interesa i privilegija u turizmu i drugim poslovima. Televizija E i s njom povezani E portal, formirani su mnogo kasnije, nakon pada DPS-a. Zvanična stopostotna vlasnica ETV je Sonja Drobac, nekadašnja urednica i novinarka medija pod Đukanovićevom kontrolom. Odnosno njena kompanija Lipa media. Odakle jednoj urednici novac za tako skup projekat, niko nije ni pitao. U objavjenim komunikacijama Drobac sa Mijajlovićem, vidi se da se konsultuju oko domena za M portal, što nije baš uobičajeni razgovor sa „novinarskim izvorom“, kako Mijajlovića sada prestavljaju u medijima označenim od strane SDT. Zvanični vlasnik M portala je Zoran Vujičić, a sjedište kompanije je na istoj adresi na kojoj je smješten Bemax.. Na koncu, zajednički imenitelj većine medija nije Mijajlović, već Đukanović i odbrana njegovih interesa.
Tužilaštvo nije odgovorilo na pitanje Monitora, bavi li se istraga uplivom novca stečenog kriminalom u crnogorske medije.
Kako god završila istraga SDT, štivo iz Naredbe ostaće kao odraz crnogorskog društva. Medija koji ne služe javnom već privatnom interesu, skrivenim i formalnim vlasnicima, ali i pravosuđa koje i dalje udovoljava političkim klasama. Slika je bolna
Milena PEROVIĆ
Komentari

Jedna za drugom padaju afere pred crnogorskim pravosuđem. Oleg Obradović, Miodrag Ivanović, Milo Đukanović, Ana Đukanović, Slavoljub Migo Stijepović, Miomir Mugoša sada su, sa pečatom pravosuđa, čisti ko suza. Sve u svemu, niti imamo korumpiranih funkcionera, niti korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU
Pravosudni epilog afere Telekom: korumpiranih u Crnoj Gori nema. Zalud je američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEC) još 2011. utvrdila da je korupcije prilikom privatizacije Telekoma mađarskom Matavu – bilo.
Miodrag Ivanović i Oleg Obradović, nekadašnji menadžeri crnogorske državne telekomunikacione kompanije, ove sedmice su pravosnažno oslobođeni optužbi za korupciju u tom slučaju. Ranije ovog mjeseca tužilaštvo je zvanično potvrdilo da je ta afera u njihovim ladicama zastarela, pa su odgovornosti za nju oslobođeni i nekadašnji premijer Milo Đukanović, i njegova sestra, advokatica Ana Đukanović.
Ivanović je za medije ove sedmice saopštio da je dvije decenije nosio teret etikete „lopova“, a da je sada Apelacioni sud i zvanično stavio pečat na ono što je od samog početka govorio: “Da nijesam kriv, da se nikada nijesam bavio nezakonitim radnjama i da su sve optužbe vezivane za moje ime bile neosnovane. Nikada, ni jednim svojim činjenjem ili nečinjenjem, nijesam nanio štetu državi, niti kompanijama u kojima sam radio ”.
Telekom je 2005. godine prodat Mađar telekomu (Matav) za 114 miliona eura. Komisija za hartije od vrijednosti SAD (SEC) pokrenula je 2011. tužbu protiv čelnika Mađar telekoma, zbog optužbi da su tokom privatizacije u Makedoniji i Crnoj Gori podmićivali zvaničnike. Korupcija je dokazana. Kako bi izbjegli proces, čelnici Dojče Telekoma (u čijem je vlasništvu Mađar telekom) platili su poravanje u iznosu od 96 miliona dolara.
SEC je utvrdio i da je mito od 7,3 miliona eura prillikom privatizacije Telekoma crnogorskom državnom vrhu plaćen preko četiri lažna konsultantska ugovora, “preko sestre najvišeg zvaničnika Vlade”. Da je korupcije nesporno bilo saopštila je i američka ambasada u Crnoj Gori u marta 2014. godine.
Dvadeset godina kasnije, zvanična istina crnogorskog pravosuđa o aferi Telekom je ista ona koju je još 2004. utvrdila tadašnja državna tužiteljka Vesna Medenica, – korupcije nije ni bilo.
Da će optužnica bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića (kome se takođe sudi zbog zloupotrebe službenog položaja) protiv Obradovića i Ivanovića neminovno pasti pred sudovima, još mnogo ranije upozoravao je dio stručne javnosti. Specijalno tužilaštvo na čelu sa Katnićem se po njihovim ocjenama nije bavilo poslovima koji su se odnosili na privatizaciju Telekoma, već onima koji su sklapani mnogo kasnije.
Aktuelni specijalni tužilac Vladimir Novović podnio je Tužilačkom savjetu (TS) zbog zastare slučaja Telekom predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti bivšeg zamjenika specijalnog tužioca Saše Čađenovića, kome se takođe sudi za zloupotrebu službenog položaja. “Jer bez opravdanog razloga nije postupao u zakonom propisanim rokovima, a usljed toga je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u predmetu ”, piše Novović Tužilačkom savjetu, objavile su Vijesti.
“Privatizacija Telekoma, koja je predstavljala klasičnu otimačinu državnih resursa, najbolje pokazuje zašto crnogorsko pravosuđe mora proći kroz veting i zašto bez jasne političke volje taj proces neće biti moguć. Odugovlačenje postupaka, zaštita političkih moćnika i konačno zastarijevanje predmeta samo potvrđuju da se pravda u Crnoj Gori i dalje svjesno izbjegava”, prokomentarisala je zastaru slučaja Telekom, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), koja je za taj slučaj podnijela krivičnu prijavu 2019. godine.
Partije na vlasti nakon pravosudnog epiloga afere Telekom uobičajeno pozivaju na sazivanje parlamentarnih istraga i slične mjere, koje do sada nijesu služile institucionalnoj pravdi, već prikupljanju političkih poena. Nacionalni Savjet za borbu protiv korupcije, čiji je predsjednik potpredsjednik Vlade Momo Koprivica (Demokrate) konstatovao je da „država ne smije stati, niti smije dići ruke od slučaja gdje su joj različitim zloupotrebama narušeni interesi”. On je predložio da Vlada donese zaključak kojim se zadužuje Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore da, u skladu sa svojim ovlašćenjima, zaštiti interese države kao oštećene u slučaju „Telekom“ i nastavi gonjenje u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, kao supsidijarni tužilac, pred nadležnim sudom.
Nove vlasti očito su digle su ruke od sistemskih rješenja za uspostavljanje slobodnog, profesionalnog i depolitizovanog pravosuđa. Veting se više ni ne pominje, ne računajući onaj koji po svojoj volji, netransparentno i bez pravila i kriterijuma sprovodi bezbjednosni vrh na čijem su čelu kadrovi Demokrata. Monitor redovno ukazuje da nove vlasti nijesu čak izmjenile ni zakonodavni okvir, i tako obezbijedile osnovu za rješavanje predugih sudskih procesa za visoku korupciju i organizovani kriminal. Istovremeno, kroz proces popunjavanja mjesta u pravosuđu pokazali su da kriterijum kojim se vode nije oslobađanje pravosuđa od političkog uticaja, pod kojim je već decenijama, već njihova politička kontrola. Da pravosuđe promijeni gazdu.
Afera Telekom nije jedina afera koja je okončana nalazom da korupcije nije ni bilo. Zbog afere Carine, bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je oslobođen u proljeće ove godine, a nakon skoro desetogodišnjeg procesa. Mugošu je SDT teretio da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta u vrijeme dok je na čelu SDT bio Katnić. I ona je pala.
Afera Koverta takođe se završila u farsičnom procesu. Kontroverzni bisnismen Duško Knežević, u januaru 2019. objavio je tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Slavoljubu Migu Stijepoviću, funkcioneru DPS, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS. Katnić je taj slučaj, u čijem je centru bila korupcija, odnosno nezakonita sprega biznisa i vlasti, sveo na optužnicu za pranje novca. Što je za posljedicu imalo to da je u proljeće ove godine Viši sud donio oslobađajuću presudu za Stijepovića i Kneževića. Optužnica u slučaju Carine ostala je ista i pod vođstvom Vladimira Novovića, iako je Katnić završio iza rešetaka.
Duško Knežević je nedavno, u septembru ove godine, prvostepenom presudom oslobođen optužbi i u slučaju Aerodromi, gdje je optužen da je skupa sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.
Oktobar ove godine donijeće na naplatu nesistemski pristup i nepostojanje političke volje da uredi pitanje pravosuđa na pravi način. Zbog neusvajanja novog Zakona o krivičnom postupku, te generalnog odnosa prema pravosuđu, Crna Gora još nema ni prvostepene presude u brojnim procesima za visoku korupciju i kriminal. U oktobru neki od značajnih procesa napuniće tri godine, što će po sili zakona na slobodu izvesti „slavne“ pritvorenike.
Tako je, recimo, 16. oktobar rok kada pritvor ističe Milošu Medenici, sinu Vesne Medenice. Proces koji se vodi protiv njega i njegove majke, dugogodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda, te ostalih članova te kriminalne grupe, kako ih je označilo tužilaštvo, ni nakon tri godine nije blizu prvostepene presude. Proces je dok ga je vodila sutkinja Nada Rabrenović karakterisao ogroman broj odlaganja ročišta, a nakon što ga je preuzela sutkinja Vesna Kovačević, njeno vijeće konstantno govori o opstrukcijama procesa. Uzalud. Kao da nema ko da čuje.
U oktobru pritvor ističe i bivšem policajcu Petru Lazoviću, sinu Zorana Lazovića i jednom od glavnih „junaka“ skaj prepiski koje svjedoče o tome kako su u vrijeme bivše vlasti bili sljubljeni bezbjednosni sektor i podzemlje, odnosno vlast i podzemlje.
U Specijalnom odjeljenju trenutno ima 89 predmeta starijih od dvije godine i šest mjeseci, saopšeno je iz Višeg suda. Naglasili su da nijesu svi pritvorski, već da ima i predmeta gdje se lica brane sa slobode.
Sa slobode se odavno brane neki od aktera javno poznatih afera, čiji su predmeti “pritvorski”: Blažo Jovanić, Veselin Veljović (kućni pritvor), Vesna Medenica, Veselin Vukotić , Petar Ivanović, Aleksandar Mijajlović…
U javnosti se od ranije pominje da je moguć scenario po kom bi nakon izlaska Miloša Medenice iz pritvora, ovaj proces mogao imati sličan epilog kao slučaj Marović. Branioci Vesne Medenice insistiraju da ona nema namjeru da napusti zemlju te da joj je cilj da se proces dovede do kraja.
Svetozar Marović će u oktobru moći da se vrati iz Beograda u zemlju kao slobodan građanin. Njgova kazna tada zastarijeva.
Marović je još 2016. godine osuđen kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura. Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Katnićevim SDT , osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.
Marović je neometano napustio Crnu Goru i otišao “na liječenje” u Beograd, gdje se nalazi i danas. Tokom devet godina koliko boravi u Srbiji crnogorske vlasti uputile su ko zna koliko uzaludnih urgencija. Vjeruje se da je neometan odlazak Marovića bio dio političkog aranžmana.
Sve u svemu, trenutna zvanična istina je: niti imamo korumpiranih funkcionera, niti korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
RENESANSA RATNIH HUŠKAČA DEVEDESETIH: Kao novi

Objavljeno prije
2 sedmicena
26 Septembra, 2025
Ratni huškači dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova ratnohuškačka uloga devedesetih. Upravo suprotno, to im je referenca
Skoro 34 godine je od napada na Dubrovnik. Crna Gora deklarativno stremi ka Evropi, Milan Stojović, uzdanica ratnohučkačkog novinarstva devedesetih, opet je mjera profesionalizma. On je na proslavi jubileja RTV Nikšić, 17. septembra, održao lekciju novom rukovodstvu tog medija. Ne sviđa mu se što nema ćirilice. Ni u programu medija kojim je rukovodio devedesetih, ali ni na plaketi kojom je koji minut ranije nagrađen od strane gradskih vlasti i aktuelnog rukovodstva RTV Nikšić.
„Bio bih mnogo srećniji da je ova plaketa ispisana ćirilicom“, njegove uvodne riječi prekinuo je gromki pljesak iz sale. U prvom redu gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević. Pokraj govornika aktuelni direktor RTVNK Nikola Marković.
„Ja sam 1995. otvorio RTV Nikšić na ćirilici i sa guslama“, nastavio je samozadovoljno Stojović. Opet pljesak. „Vi ste otvorili novi studio uz simfonijski orkestar i na latinici. Ali nadam se da će doći vrijeme da se za ćirilicu nađe mjesta u vašem programu. Ta ćirilica ne može da smeta evropskom putu na koji smo se usmjerili, jer smo mi bili Evropa i prije te Evrope“. U nastavku je Stojović održao odu srpskom jeziku, posprdao se malo Englezima jer ne mogu da smisle pismo jedno slovo jedan glas i pohvalio nikšićke profesore Gimnazije koji su svojevremeno odbili da predaju crnogorski jezik. „Kao profesori u Bjelopavlićima za vrijeme Austrougarske“, zaključio je u starom maniru.
Samo dva dana ranije, Stojović, u čije su vrijeme mediji kojima je rukovodio objavljivali naslove tipa „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva“, izabran je u uredništvo struke Mediji i novinarstvo u okviru „Enciklopedije Crne Gore“- Projekta CANU .
„Redakcija je usvojila predlog urednika struke Medi j i i novinars tvo, Buda Simonovića i donijela Odluku o imenovanju uredništva struke Medi j i i novinars tvo. Imenovani članovi uredništva ove struke su: Budo Simonović, urednik struke, Milan Stojović, novinar i Adem Ado Softić”, navodi se u saopštenju CANU iz 15. septembra ov godine.
Simonović će tako pod pokroviteljstvom CANU u Enciklopediji Crne Gore predstaviti istoriju crnogorskog novinarstva. Da se po njemu ravnamo.
Zbog imenovanja Stojovića od strane CANU i njegovog govora na jubileju RTVNK oglasili su se crnogorski PEN centar i Fakultet za crnogorski jezik.
„Čovjek koji je s naslovnih strana Nikšićkih novina raspirivao ratnu mržnju i veličao agresiju – uz parole poput ,Crnogorac uz Srbina rješavaće muke Knina’, ‘Život damo, Krajinu ne damo’, ‘Ići ćemo ako treba kroz pobjede do Zagreba’ – danas je od strane lokalne javne televizije i vlasti dobio plaketu i priliku da, umjesto suočavanja s prošlošću, ismijava crnogorski jezički i kulturni identitet”, saopštili su i podsjetili da je Stojović devedesetih na Radiju Nikšić zabranjivao emitovanje crnogorskih, hrvatskih, bosanskih, pa i američkih pjesama, davao otkaze zapošljenima koji na to nijesu pristajali, a u programu javno čitao imena ljudi koji nijesu htjeli da idu u rat. Ocijenili su da „isticanje ovakve figure predstavlja normalizaciju ratnohuškačke retorike i opasnu poruku budućim generacijama“.
Saopštili su da je posebno sramotno to što je Stojović imenovan u redakciju Enciklopedije Crne Gore: „Umjesto da čuva naučnu vjerodostojnost i kritičko pamćenje, državna akademija ovim činom nastavlja biti saučesnik u rehabilitaciji ratne propagande i pretvara se u dekor za povratak ideologija devedesetih”.
Iz CANU nijesu obrazlagali kojim su se kriterijumima vodili kada su Stojoviću omogućili ovu poziciju, no očigledno je da je u toku renesansa ratnih huškača. Dobijaju plakete, prestižne državne nagrade, kreiraju kulturne politike, dijele lekcije u medijima, izdaju knjige, biraju se u institucije. Ne zato što je zaboravljena njihova uloga devedesetih, već upravo zbog nje.
Stojović se na jubileju RTVNK nije pojavio iznebuha. Posljednjih nekoliko godina vidno je prisutan u javnom životu kao gost i analitičar medija koje gravitiraju dijelu vlasti bivšeg Demokratskog fronta – RTVNK, Gradska , Prva TV… Urednik je i priređivač knjige Ime crnogorsko, prezime srpsko, Momira Bulatovića, koja je promovisana u Sabornom hramu u Podgorici u maju ove godine. Tom prigodom govorio je između ostalih lider DNP Milan Knežević. Moderator je bio protojerej Predrag Šćepanović.
Stojović ni prije dolaska nove vlasti nije bio baš u zapećku. U ime Privredne komore Crne Gore 2006. godine našao se u organizaciji regionalnog skupa „Prijatelji i partneri“, kao promoter regionalnog pomirenja i povezivanja.
I nije Stojović jedini ratni propagandist iz devedesetih kome ide dobro. Tu je, Emilo Labudović, novinar i urednik u Televiziji Crne Gore devedesetih, perjanica patriotskog novinarstva, čiji su ratnohuškački TV dnevnici nadaleko bili poznati.
Nakon što je proveo četiri mandata kao poslanik u crnogorskom parlamentu, Labudović je 2017. postao direktor Srpske kuće. Vlada Srbije izdvojila je iz budžetske rezerve oko 3,4 miliona eura za gradnju Srpske kuće u Podgorici. Labudović je jedan od osnivača te ustanove. Među osnivačima su i potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić, ministar Slaven Radunović, predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović, svježi dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković, bivši poslanik Strahinja Bulajić, Novica Đurić, Gojko Raičević urednik portala IN4S… Tu su bili i rektor crnogorskog Univerziteta (UCG) Vladimir Božović, protojerej Nikola Marojević, još jedan dobitnik Trinaestojulske nagrade, i kratko član Upravnog odbora UCG. Podnio je ostavku, nakon reakcije jednog dijela javnosti. „Iz ličnih razloga“, naveo je.
U Srpskoj kući je za 1. oktobar ove godine najavljena „velika konferencija sabranja srpskih medija u Crnoj Gori”, pod nazivom „Mediji u rasejanju – čvrsta spona sa maticom”.
Neki od njenih osnivača među kojima i Emilo Labudović izabrani su 2023. godine u Savjet Narodne biblioteke Radosav Ljumović. Osim Labudovića izabrani su i Bećir Vuković i Novica Đurić. Vuković, koji je ove godine ovjenčan Trinaestojulskom nagradom, javnosti je poznatiji po negiranju crnogorske nacije, nego po poeziji, o čemu je Monitor već pisao.
Otkako su Labudović, Vuković i Đurić, u Savjetu Narodne biblioteke, program je obogaćen u skladu sa njihovim senzibilitetima. Za ovaj vikend je eto najavljena promocija knjige poezije Marka Kovačevića, nikšićkog gradonačelnika poznatog po govoru mržnje. Prethodno je u programu bio Ćiriličnik.
Osnivači Srpske kuće okupljaju se i na portalu IN4s, čiji je urednik i direktor Gojko Raičević. Tu Labudović ima posebno kolumnističko mjesto. Portal je mjesto gdje se često može pročitati govor mržnje, antievropske retorike, i naravno slavljenja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove politike. I njegovih izvođača u Crnoj Gori.
„Otkad postoji mit o ‘djeci noći’ postoji i mit o njihovim uništiteljima. O neustrašivim borcima, naoružanim krstom, koji zubljom istine, one prave, zalaze u njihove katakombe i istjeruju ih na svjetlo. Ovih dana, to svjetlo koje još uvijek brani da sumrak ledenog sjevera pokrije vidike, u svijetu visoko drže tek nekoliko državnika. Među njima, Aleksandar Vučić, koji, svidjelo se to nekome ili ne, ne da da Srbija potone u bezumlje, u ludilo bratoubilačkog rata, u bezdan sveopšteg privrednog i socijalnog rasula“, piše o situaciji u Srbiji Labudović u posljednjoj kolumni na tom portalu. Nazivajući one koji ustaju protiv Vučićeve vladavine između ostalog i „kopiljanima“. Kao nekad. U pola osam.
Na istom portalu, kolumnista je i Perica Đaković, revnosni izvještač sa dubrovačkog ratišta. Njegove kolumne prenose i objavljuju i drugi brojni portali sličnog profila, Borba, 083, Adria….
U jednoj od svježijih kolumni Đaković se osvrnuo na nezakonito uklanjanje spomenika, među kojima je i onaj Pavlu Đurišiću u Zaostru: „Mi ovdje nažalost prekopavamo naše nebeske njive i ne dozvoljavamo likovima koji su se odavno pomirili tamo negdje na nebu ili pod zemljom, da imaju svoj zasluženi spokoj. Mi preoravamo njihove njive i postavljamo se u ulogu sudije koji od njih zaslužuje da ima svoju bistu, spomenik, i sjećanje zaslužno ili ne u narodu. Dijeleći njih mi dijelimo sebe, naša borba sa vjetrenjačama i dalje traje”.
Đaković je još u vrijeme bivše vlasti imenovan za direktora Televizije Herceg Novi. Na toj je televiziji dugo vodio emisiju U Žiži, a danas je redovan gost i analitičar te televizije. U jesen prošle godine izdao je knjigu tendencioznog naziva „Svjedočanstvo jednog vremena (Tumarajući oko Vlade dobismo IB(A)RA)“, koja je promovisana u bašti Gradskog muzeja Mirko Komnenović u Herceg Novom. Prethodno je prigodno izdao knjigu „Morački jasnovidac, Razgovori ugodni sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem”.
Uzlet perjanica ratnohuškačkog novinarstva iz devedesetih nije nikakvo čudo u zemlji u kojoj dio vlasti i mitropoliti Srpske pravoslavne crkve otvoreno veličaju ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića i četničku ideologiju. Ili javno žale za Đukanovićem iz devedesetih, koji je mrzio šahovnicu. Njihova vremena.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


ALEKSANDAR MIJAJLOVIĆ I DRUŠTVO: Ogledalo

CRNA GORA NA PUTU KA EU: Množe se prepreke

VRŠNJAČKO NASILJE U ZEMLJI GOVORA MRŽNJE: Uče od starijih
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
EVROPA I MI: Tramp, Orban i Vučić, uzori domaćim baštinicima srpskog sveta
-
Izdvojeno3 sedmice
ULAGANJE OPŠTINA U ŽENSKO PREDUZETNIŠTO: Bačene pare
-
DRUŠTVO3 sedmice
PRIVATIZACIJA HOTELSKE GRUPE BUDVANSKA RIVIJERA: Soliteri i u turističkom naselju slovenska plaža
-
Izdvojeno3 sedmice
RASTE ŠTRAJK U UPRAVI ZA IZVRŠENJE KRIVIČNIH SANKCIJA: Gladovanje i bojkot suđenja
-
INTERVJU3 sedmice
ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Prijetnje političara ne smiju proći nekažnjeno
-
FOKUS2 sedmice
RENESANSA RATNIH HUŠKAČA DEVEDESETIH: Kao novi
-
FOKUS3 sedmice
GASI SVIJETLO I ĆUTI: Pipun na vratima
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Teška terapija