Povežite se sa nama

FOKUS

Crnogorska mafija u balkanskoj podjeli rada

Objavljeno prije

na

Poginuo 8. oktobra ispred svoje kuće u Beogradu. Iz zasjede. Nenaoružan. Porodica prima saučešće… glasi uvodno slovo čitulje u Pobjedi. O Branislavu-Branu Šaranoviću, u porti manastira Ždrebaonik kod Danilovgrada, još je rečeno kako je „vitez pravoslavlja” i „svuda je bio tamo gdje je trebalo braniti Srbe”. zvještaj u Danu sa masovnog ispraćaja Šaranovića, vlasnika kockarnica, naslovljen je: Kocka stala kod Ždrebaonika. Lokalni mitoman Milutin Veković (tvrdi da je Sveti Sava rođen u Martinićima), u prisustvu igumana Cetinjskog manastira Luke Anića, održao je oproštajni govor: „Nad našim Ždrebaonikom, danas tuga caruje, jer se opraštamo od svog brata Branislava”. Živojin-Kiro Radović kazao je – zar njemu ne vjerovati! – da se „pola miliona Srba ponosi time što su poznavali Branislava”. Jedan iz tih „pola miliona Srba” je i Željko-Maka Maksimović, na vezi sa Jovicom Stanišićem i navodno Stankom-Canom Subotićem, profesionalni likvidator koji se 1995. sakrio kod Šaranovića nakon što je u Beogradu ubio drugog Srbina, policajca Dejana Radulovića i ranio njegovog kolegu. Kada je 2003. izrešetan još jedan Srbin, general Boško Buha, optužen je Maka, pa je Šaranović priveden na ispitivanja pod sumnjom da mu je omogućio da zbriše u Crnu Goru.
U četvrtak 8. oktobra oko ponoći, Šaranovića su u sačekuši na Dedinju hicima iz heklera izrešetala dvojica ubica na skuteru sa kacigama. Takva motorizacija za ubistva (usavršena u Italiji) na ovim prostorima već postaje praksa; Željko Milovanović se oktobra prošle godine skuterom dovezao do automobila Iva Pukanića i postavio eksploziv.
Srpska štampa – bez konkretnih dokaza – tvrdi kako je Šaranovićevo ubistvo „naručeno iz Crne Gore”. Citira se Božidar Spasić, inspektor nekadašnje SDB SFRJ: „U Crnoj Gori su oni prijatelji, ali ako se neko nekome zamjeri, sigurno će doći do likvidacije u Beogradu koji je bio i ostao teren za obračune. To je ono: Sve što smo se zamjerili, riješićemo u Beogradu”. Šaranovićeva kockarska kompanija Fil-šar imala je četiri kazina i slot radnje u Srbiji. Navodno je on u Beograd dolazio povremeno, najviše na četiri-pet dana, jer je „većina njegovih poslova u Crnoj Gori”. Dosad objavljene činjenice govore kako je Šaranović bio crnogorski državljanin a kobne noći je vozio audi budvanskih registracija (BD AG 022).
Pokojni Šaranović (rođen 1943.) najstariji je iz galerije kriminalnih likova koji su, vjeruje se, kao saradničke veze 1970-ih inicirani u DB-e. Pominje se oko ondašnjih gastarbajterskih crnogorskih klanova Dada Cerovića, Vlastimira-Vlasta Petrovića, Slobodana Grbovića itd. – koji po Evropi pljačkaju i iznuđuju. Šaranović se po Amsterdamu, Stokholmu i Parizu, zatim u njemačkoj pokrajini Vupertal-Bendalu bavio „razbojničkim iznuđivanjem”; reketirao je kockarnice i ugostiteljske objekte. Odlukom njemačkog suda upućen je na osam i po godina robije. Nedjeljnik Špigl je onomad pisao kako je Šaranović „pripadnik jugoslovensko-italijanskog mafijaškog klana od oko 50 ljudi, koji operiše u više evropskih zemalja”.
Šaranović je 1980. bio u zatvoru u Diseldorfu iz kojeg je sa dvojicom zemljaka, sabraće u nevolji, pobjegao nakon što su pomagači eksplozivom raznijeli bedeme kaznene ustanove. Iz današnje perspektive je poznato kako je logistiku za ovakve spektakle obezbjeđivao DB-e koji je, zauzvrat, od sabraće u nevolji tražio taktičke usluge u inostranstvu – egzekucije emigrantskih neprijatelja jugoslovenskog naučnog socijalizma.
Na povratku u domovinu sve bi se u poslovnoj anonimnosti lijepo sravnjalo; međunarodne potjernice niko nije pominjao. Za krupnija nepočinstva na domaćem terenu – samo za slučaj kada sabraća u nevolji na trulom Zapadu olabave poslušnost – bilo je načina da se privedu k poznaniju prava. Opjevani gastarbajter Ljubomir Magaš, alijas Ljuba Zemunac (ubijen 1986. u Frankfurtu), silovao je đevojku u Budvi i odmaglio za Njemačku; u odsustvu ga je Okružni sud u Titogradu osudio na pet godina zatvora.

To bi možda bilo mrtvo slovo na papiru, da se Magaš, u međuvremenu, nije u Njemačkoj priključio grupi probisvjeta u društvu Ravna gora. Aber o tome je stigao do domovine, pa se postupilo po hitnom postupku. Ekstradicijom je aprila 1982. izručen jugoslovenskim vlastima i prebačen u KPD Spuž da kaznu odleži. Ali, Magaš je, nakon razgovora sa odgovornim drugovima iz DB-a, već pola godine kasnije bio na slobodi – Vrhovni sud iščačkao je neke „tehničke propuste” u presudi i naložio da se obnovi postupak.

Tako to funkcioniše; zvuči i danas poznato, zar ne? I
1980-ih Šaranović u samoupravnom redu i miru ordinira u kazinu na prvom spratu hotela Slavija u Beogradu; poneko hapšenje, poput njegovog muvanja sa lažnim pasošima u hotelu Jugoslavija niko ne shvata ozbiljno; sitnica. Šaranović na domaćem terenu nikada nije osuđivan. Ratni događaji su ga samo okrznuli; u proljeće 1991, saradnik Željka-Arkana Ražnatovića (tada ležao u zatvoru u Zagrebu zbog krijumčarenja oružja), ranio ga je u nogu. Iste godine, Đorđe-Giška Božović (poput Arkana, još jedan Šaranovićev prijatelj iz 1970-ih) spektakularnim skokom iz kazina Slavija na ulicu bježi iz navodne zasjede.
Za razliku od Arkana i Giške, beogradska štampa piše kako se Šaranović „slabo eksponirao u javnosti”; iako se bavio „vrlo velikim poslovima”, eto, „nije htio previše da se ističe”. Reklama mu nije bila potrebna, jer su kockarnice Slavija, kasnije i Partizan, u vlasništvu braće Šaranović brendirana kasnonoćna okupljališta Crnogoraca koji
1990-ih promovišu industriju uslužnih djelatnosti Made in Montenegro – šverc, reketiranje, egzekucije.

U brdovitoj postojbini, davno otvoreni kazino na Svetom Stefanu nije bilo samo mjesto turističke zabave, već i marketinški centar podzemlja, poslovnih kontakata gangstera i udbaša. I Šaranović je taj običaj iz rodne grude prenio u Beograd. Domaćina u Slaviji ili Partizanu nema da neko od poznatijih crnogorskih gangstera ili debejca nije znao.
Za Branislava-Brana Mićunovića, „poznatog biznismena iz Crne Gore” izvještava se kako mu je bio „blizak prijatelj”. Mićunović je – fenomenološki posmatrano – jedan od posljednjih preživjelih iz slavnih gastarbajterskih ekipa 1970-ih. A sve je počelo bezazleno: poput Šaranovića i tolikih drugih, Mićunović je u mladosti, u Srbiju (Novi Sad) stigao kao student, brucoš ekonomije; ostalo je istorija.
Bio je 23. mart 1994. na beogradskom groblju gdje se okupila crnogorska elita, na čelu sa Milom Đukanovićem. Ubijen je direktor hotela Mažestik u Beogradu, Miodrag Batrićević, iliti Mijo Gavran – opasnim ljudima navodno je dugovao kredit ili reket; ubice nijesu otkrivene. Datum sahrane nesrećnog Mija Gavrana je toliko značajan da ga Mićunović pamti kao svoju posljednju posjetu Beogradu. Jedva je, tvrdio je u intervju za Reviju 92 (naslov: Ja sam srpska majka, a ne šef crnogorske mafije) uspio „da se tom prilikom iskobelja iz kandži slatkorječivih debejaca i vojnih generala” koji su mu nudili da uzme hotel Grand u Prištini, pa se „zgađen vratio u Crnu Goru”.

„Ono što sam ja odbio, spremno su prihvatili drugi, za šta ih nimalo ne krivim, već najiskrenije žalim za njima, pošto odavno više nijesu među živima”, objasnio je Mićunović.

Eto mudrosti, – valja se na vrijeme vratiti u Crnu Goru. Mićunović veli da se iz Beograda „zgađen vratio” i priključio „borbi za Crnu Goru” („Ja sam samo čitavom projektu dao svoj skromni doprinos”), ali, iz razumljivih razloga, nikada nije detaljisao o svim drugim aspektima veza sa crnogorskim političkim vrhom. Uzgred, Mićunović nije u rodnoj Crnoj Gori bio gadljiv na profitne stope iz uslužnih djelatnosti; uprkos neprijatnosti da je krivo optužen za jedno ubistvo teško ranjenog čovjeka ispred KBC-a – u različitim periodima je vlasnik kazina u hotelima Podgorica, Crna Gora, Maestral, diskoteke Trokadero u Budvi, itd.

Toliko drugih Crnogoraca, vlasnika svih sedam smrtnih grijehova, trajno se zapetljalo u Beogradu sa tamošnjim DB-om. Obračun marta 1990. u noćnom beogradskom klubu Nana i sada se navodi kao školski primjer kojim je raskrinkana saradnja crnogorskih gangstera i tajne službe. Posvađali se zemljaci iz branše: Nikšićanin Andrija-Laki Lakonić s jedne, te njegov sugrađanin Veselin Vukotić i Mojkovčanin Darko Ašanin (ubijen 1998. u Beogradu) s druge strane – svi uredno zavedeni kao likvidatori sa službenim legitimacijama SDB-a SFRJ!

Par nedjelja ranije, februara 1990, u Briselu je smaknut Enver Hadriju, politički emigrant iz Peći koji je za Komitet za ljudska prava UN pripremao dokumentaciju o žrtvama na Kosovu. Neko se tim ubistvom u Beogradu previše hvalio; došlo je do pucnjave u Nani i Lakonić je smrtno pogođen. Vukotić uz pomoć inspektora GSUP-a naredne noći bježi u inostranstvo a samo je Ašanin uhapšen i na farsičnom suđenju još oktobra 1990. pušten na slobodu.
Ispostavilo se da je Vukotić 1997. bio u Crnoj Gori, pa je u Prčnju (diskoteci Fleš) ubio pomorca Duška Boškovića i ranio još jednog čovjeka; potom je zbrisao za Španiju.

Ima i drugih primjera. Dva zemljaka iz Zete, predratni inkasant Radojica-Kobac Božović i kondukter gradskog prevoza Vasilije-Vaso Mijović dogurali su, kao službenici DB-a Srbije do oficirskih činova u Jedinici za specijalne operacije. Kada je puklo između Đukanovića i Slobodana Miloševića – ne zaboravimo, puklo je iste godine i između Miloševića i Jovice Stanišića – eto Kobca i Vasa u MUP-u Crne Gore, na savjetničkim mjestima (za obuku rezervnog sastava policije) kod resornog ministra.

Božović je još od 1996. imao zgodnu zanimaciju – FK Zetu. Poput njega i Mijović je ovdje postao ugledni član establišmenta, iako su ga u Hagu svjedoci imenovali u kontekstu ratnih zločina u BiH (Skelani, Boračko jezero, Pale); 2003. u Srbiji je Mijović pravosnažno osuđen jer je u saobraćajci pregazio dvoje đece. Ništa s Vasom nije sporno – na fotografiji ga grli i nasmijani premijer – sve do 2006. i onog čuvenog Zeta filma kada postaje „trećerazredni obavještajac”.

Bilo je prebjega u Crnu Goru i sa druge strane – nevezano za zavičajno porijeklo. MUP Crne Gore, sa potpisanom garancijom ovlašćenog policijskog funkcionera, izdao je 1998. uredne dokumente – lične karte sa prebivalištima u Podgorici i Mojkovcu, pasoše, vozačke dozvole – Ljubiši-Čumetu Buhi, Zoranu-Dući Spasojeviću i Milanu-Kumu Lukoviću. Iako su svi već tada prolazili kroz krivične evidencije, ovdje su dobili i dozvole za nošenje pištolja koje je za sve njih preuzeo ovlašćeni policijski funkcioner.
Sve to je 14. marta 2003. navodno potpuno nepoznato premijeru Đukanoviću kada se u Beogradu pripremala sahrana ubijenog Zorana Đinđića. O Dući i Kumu – čije su imena i slike već dva dana bile na potjernicama koje su se emitovale na srpskim televizijama svakih 15 minuta – prema svjedočenju Čedomira Jovanovića u knjizi Atentat na Zorana Đinđića, autora Miloša Vasića, pojma nije imao ni Đukanović ni njegova DB-a.

U knjizi je Jovanović, tada potpredsjednik Vlade Srbije, citiran: „U petak, 14. marta je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja poslije idemo kod Mila Đukanovića, on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave Ijude; zabrinut je”.

Vasić na istom mjestu piše: ,,Istraga je otvorila još neke uglove – prvi je crnogorski. Naime, polako se pojavljuju izvjesne veze lica i događaja. Izvestan broj crnogorskih umetnika ubijen je u međuvremenu u Beogradu i svi su imali legitimacije Državne bezbednosti MUP-a Crne Gore. To je ostalo bez objašnjenja. Barem dva visoka oficira JSO, Rajo Božovič i Vaso Mijović, u međuvremenu su se lepo smestili u MUP-u Crne Gore kao savetnici za ovo i za ono. Maka Maksimović, veliki umetnik i hladnokrvni ubica u svačijoj službi, u Crnoj Gori živeo je godinama sasvim bezbedan, čak i kad su ga tražili zbog ubistva Boška Buhe… Poslovni kontakti crnogorskih biznismena na veliko i njihove srbijanske braće u Hristu odavno su poznati – ama, u Crnoj Gori nije bilo ni traga istragama i hapšenjima”.

Cio naš region – misli se prvenstveno na Hrvatsku i Srbiju – godinama gleda na Crnu Goru kao na leglo i pouzdano skrovište hobotnice umiješane u najteža krivična djela. Januara 2002. Ivo Pukanić je kod tadašnjeg ministra hrvatske policije Šima Lučina imao uvid u obavještajni izvještaj o prisluškivanju „kriminalne grupe Crnogoraca iz Slovenije”, predvođene Mišom Vujičićem, na vezi sa
DB-om Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga likvidira; da nije u pitanju šala, potvrđuje i to da je vlasnik Nacionala dobio policijsko obezbjeđenje i pištolj glok. Slična upozorenja Pukaniću, kako su „tajne službe Crne Gore naručile moje ubistvo” (izjava pred tužiocem Đuzepeom Šelzijem) prenio je i sadašnji hrvatski ministar policije Tomislav Karamarko. Kada je ,,naš čoek” Vujičić 2003. ubijen u Ljubljani, crnogorska je policija postupila i uhapsila optuženog ubicu.

 

Vidimo se u čitulji

Prva značajnija ubistva Crnogoraca u Beogradu, koja su dovedena u vezu sa kriminalom, bile su likvidacije Igora Ćosovića i Zorana Jovanovića. Obojica su decembra 1996. bili tek doputovali u Beograd. U julu 2000. je ubijen Todor Gardašević iz Budve, kum gangsterskog šefa Andrije Draškovića (koji je, takođe, po ocu Crnogorac). Naredne godine ubijeni su Miodrag-Gidra Stojanović, rođen u Podgorici i Slavko Mijović, alijas Mile Pijuk, iz Murine kod Plava. Ispred zgrade RTV Pink aprila 2001. ubijen je Milan Rajković kod koga je pronađena legitimacija DB-a Crne Gore. U septembru 2002. je ubijen Veselin-Vesko Božović iz Bijelog Polja a mjesec dana kasnije, dok je navodno postavljao eksploziv, raznijet je Ivan Kontić iz Budve. Decembra 2002. ubijen je Ivica-Ico Jovanović iz Mojkovca… Za neka od ovih ubistva optuženi su pripadnici Zemunskog klana.

 

IMOVINA PRIJATELJA IZ UBA
Đukanović – najbolja Canetova investicija

Imovina Stanka-Caneta Subotića u Srbiji će se naći na udaru tamošnjeg zakona o krivičnom postupku jer bi – zbog optužbe za organizovani kriminal – mogla biti privremeno oduzeta. Dva stana u Beogradu, kuća i imanje u rodnom Ubu, firma D-trejd (nekretnine i vina), Famis (mesna industrija) i lanac kioska za štampu Futura – ipak su manji dio od oko 500 milina eura koliko se njegova ukupna imovina procjenjuje da vrijedi diljem Evrope: u Švajcarskoj, Francuskoj, Rusiji, Grčkoj, Kipru i Danskoj. Vijest o mogućoj zaplijeni imovine u Srbije pojavila se sa glasinama u štampi kako se Viktor Restis, novi vlasnik Svetoga Stefana, sa Subotićem u Miločeru navodno susreo oko prodaje Vile Montenegro. Tada je iz Beograda neslužbeno poručeno da će se zaplijena Subotićeve imovine zatražiti i od crnogorskih vlasti na osnovu zajednički potpisanih dokumenata o pravnoj pomoći. Po svemu sudeći, samo manji dio Subotićevog bogatstva nalazi se i u Crnoj Gori. Ali, nije sve u novcu. Ima nešto i u prijateljstvu, možda najboljoj Subotićevoj investiciji: Milo Đukanović je više puta ponovio da mu je Subotić „prijatelj”, čak i onda kada je – a to je još uvijek – na crvenoj listi Interpola. Subotić je proljetos izjavio kako je „Đukanović moj prijatelj već 20 godina”. U tom prijateljstvu – koje opstaje svemu uprkos – navodno je napravljeno stotine miliona eura na švercu duvana. Subotić je postao naš čoek, poput komšije mu iz Uba, Dragana Džajića, koji je leks specijalis dobio crnogorsko državljanstvo. Kad god je u problemima, Subotić se sjeti Crne Gore, da mu bude lakše. Prošle godine, nakon hapšenja po potjernici Interpola u Moskvi, Subotić je saopštio kako će istraga za finansijske mahinacije u Srbiji „da se pretvori u još jedan napad na Crnu Goru od strane onih koji su patološki ospjednuti njenom nezavisnošću”! Vidjećemo što će rasplet procesa naših komšija protiv Subotića donijeti; Srbija je velika tajna, kaže pjesnik. Ali, neke činjenice su već poznate. Tamošnja istraga se koncentriše na poslovanje Subotićevog preduzeća Mia u kojem su kao rukovodioci radili Đukanovićevi prijatelji/ili kumovi Dušan Ban i Željko Mihailović. Oni su,.prema tvrdnjama insajdera Srećka Kestnera, „za čovjeka” ubirali masne procente od šverca duvana. Subotićeve of-šor firme Wlelssley Ltd. i Dulwich Enterprise Ltd. garantovale su Vladi Crne Gore, onomad, beskamatne kredite od 30 miliona njemačkih maraka. Preko druge of-šor firme, Codex Ltd, navodno su se namirivali računi od oko tri miliona maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića. Otuda veselo zvuči demanti Uprave policije kako ni njoj ,,ni organizacionim jedinicama na terenu, nije prijavljeno da se Subotić nalazi u Budvi, ili bilo gdje drugo u Crnoj Gori”. Ko bi to trebalo policiji da prijavi Subotića. Njegov ,,najbolji prijatelj”?

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

FOKUS

CRNA GORA U VRTLOGU PROŠLOSTI: Vučić i Đukanović trasiraju smjer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz  kaljuže. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme crne rupe su se ponovo aktivirale

 

 

Kako se primiče zatvaranje novih poglavlja sa Evropskom Unijom (EU), koja hrabri i  podstiče inteziviranje pristupnog procesa, sve su uočljivije sile u zemlji u susjedstvu koje nastoje da Crna Gora stane i krene u rikverc. Vlada Crne Gore izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz balkanske kaljuže.

Od kada je Crna Gora dobila pozitivnu ocjenu za privremena mjerila – tzv. IBAR od Evropske komisije (EK) u junu prošle godine i krenula u završnicu, tj. zatvaranje poglavlja do kraja 2026. godine, crne rupe su se ponovo aktivirale. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme i harmonizaciju s tekovinama EU, heterogena vladajuća većina je odmah nakon odluke EK donijela politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Formalni inicijator je bio predsjednik Skupštine Andrija Mandić i ujedno i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Njegovom prijedlogu su se  odmah  pridružile i druge partije u Crnoj Gori (DNP-SNP-UCG) lojalne Prvoj familiji Srbije. Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate su takođe digli glas za tu rezoluciju (uz nekoliko abstinencija) nakon što su partije braće Vučić ucijenile premijera Milojka Spajića izlaskom iz Vlade. PES i Demokrate su malo razvodnili tekst i nazvali ga „Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu“.  Preskočili  su i licitiranje broja žrtava Jasenovca koji velikosrpski krugovi često koriste u propagandističke svrhe iako njihov narativ nema naučno utemeljenje.

Aleksandar Vučić je računao, i ne bez osnova, da će ta rezolucija naškoditi crnogorskom putu ka EU. Iz istog razloga on nije htio ranije istu rezoluciju donijeti u svom parlamentu – da ne „naškodi evropskom putu Srbije“. Hrvatska je nakon nategnutog 41 glasa u crnogorskoj Skupštini proglasila personama non grata lidere Demokrata, NSD-a i Demokratske narodne partije (DNP) i blokirala zatvaranje poglavlja 31. Rezolucija je takođe pomogla proruskom dijelu HDZ-a bliskog porodici Đukanović i DPS-u da volšebno aktivira i čitav niz drugih problematičnih pitanja koja su nastala u doba miloističke vlasti i za koje se sadašnja Vlada teško može smatrati odgovornom. Međutim, i pored nastojanja PES-a, Demokrata i Bošnjaka  (koji drže vanjske poslove) HDZ-ov šef diplomatije je nastavio za kreiranjem novih uslova o vraćanju otete imovine Hrvata uz morsku obalu. DNP je kao dio Vlade, zauzeo oštar stav da sa Hrvatskom ne može biti nikakvog kompromisa ni oko čega, dok je istovremeno Milan Knežević zatražio od Hrvata da im vrate Đukanovića – kakvog su ga znali 1991.- kao ljutog velikosrbina i slugu Beograda. Sa takvim Đukanovićem bi se DNP ponosio i vjerovatno bi mu pohare Crne Gore bile oproštene, kao i Svetozaru Maroviću čije ime niko od podanika ne smije pomenuti Vučiću kad dođe na poklonjenje u Beograd.

S druge strane, katastrofalni bilans (ne)učinka nereformisanog crnogorskog pravosuđa, koje je i dalje velikim dijelom pod kontrolom porodice Đukanović, je garant da se ništa neće pomjeriti s mrtve tačke. Na sve dođu problemi i s Hrvatskom (ratni zločini i volšebno nestala imovine Bokelja Hrvata i drugih – iza kojih opet stoji vlast Đukanovića) ili borba protiv kriminala i korupcije koji su razorili zemlju opet u doba vladavine iste porodice. Propast istraga i optužnica u aferama Telekom, Tunel, Stanovi, Carine, jalovo suđenje Vesni Medenici i drugim optuženim za teška krivična djela su garant da će i Đukanovići odraditi svoj dio posla u držanju Crne Gore podalje od EU i vladavine prava.

Nakon IBAR-a dolazi do provale istorijskog revizionizma i podsticanja mržnje i podjela u Crnoj Gori iza kojih opet formalno stoje ljudi iz Crne Gore, ovoga puta vladike Srpske crkve (SPC) Joanikije Mićović i Metodije Ostojić. Nereformisano  sudstvo je i tu garant da se ništa neće i ne može preduzeti da bi zemlja konačno ušla u neku normalu.

Parastosi nacističkim kvislinzima i ratnim zločincima, na koje smo navikli još ranijih godina i koje je i DPS podsticao, stvarajući podjele zarad lakšeg vladanja,  prerasli su  u otvoreno veličanje zločinaca i poražene ideologije iz Drugog svjetskog rata. Joanikijev odlazak u Lijevča polje u BiH, gdje je 1945. godine vojnički slomljena crnogorska četnička vojska a njen lider Pavle Đurišić odveden kao zarobljenik u Staru Gradišku, je dolio ulje na vatru podjela. Za Mićovića je Đurišić bio „junak nepobjedivog karaktera“ i uzdignut maltene na nivo sveca.  Metodije je izjednačio  Dražu i Đurišića sa svetima koji su postradali za vjeru. Obojica episkopa i predsjednik Skupštine su se ove godine obreli u Kamniškoj bistrici u Sloveniji na još jedan parastos tamo zarobljenim i strijeljanim četnicima gdje su ponovo veličali velikosrpske fašiste.

Prošle godine je Metodije proširio i parastose i na planinu Krnovo, sada mjesto profitabilnih poslova Mandićevog EPCG-a i porodice Đukanović (kao i u slučaju rekonstrukcije TE Pljevlja). Na Krnovu je u ljeto 1944,  Sedma crnogorska omladinska brigada do nogu potukla u oružanoj borbi Đurišićev Gvozdeni puk koji je u njemačkoj ofanzivi sadejstvovao sa SS jedinicama i ustašama protiv partizana. Metodije je krenuo u drsko izvrtanje činjenica, bez i jednog novog izvora, sa tvrdnjom da je na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude i da su „komunisti svakakve zločine radili”. Metodije je navodno služio pomen „nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba”.

Prije pet dana u ponovnom parastosu na Krnovu se Metodiju pridružio i Andrija Mandić. Držana je služba “mladićima stradalim na ovom prostoru, 25. avgusta 1944. godine” Metodijeva eparhija je poslala “jedinstvenu poruku da se na mjestu stradanja na Krnovu podigne spomen-obilježje, hram, da se prikupe sva imena oko 350 ubijenih”. Mandić je objasnio da je položio vijenac „u znak sjećanja na preko 300 golobradih, većinski maloljetnih, mladića…koji su brutalno strijeljani u strašnom ratnom zločinu”. Dodao je i da su stradali “od bratske ruke, nenaoružano i ne opalivši jednog metka”, samo zbog toga što su “vjerovali u zapadne saveznike i kraljevinu koja je bila njihov dom prije okupacije”.

Na parastosu je besjedio i bivši sekretar Eparhije budimljansko nikšičke i sadašnji paroh tivatski MCP Miajlo Backović. Backović je poznat po raskalašnom življenju, ekstremnim stavovima i veličanju staljinističkog KGB „pravoslavlja“ u Rusiji. Prije šest dana bio i na protestu u Morinju ispred bivšeg logora u kome je postavljenja sporna spomen ploča hrvatskim logorašima za vrijeme ministra odbrane Raška Konjevića. Udruženje boraca ratova 1991-92 i paracrkveni ekstremistički Miholjski zbor su organizovali protest na kome se u svešteničkoj odori pojavio i otac Miajlo. Backović je branio agresiju Miloševića i njegovih crnogorskih satrapa na Hrvatsku 1991. god. koja tada „nije bila međunarodno priznata“ dok je navodno „jedina zvanična i regularna vojska koja je u tom trenutku postojala bila JNA“. Po Backoviću i drugima u Morinju navodno niko nije stradao (i pored dokaza o smrtnim posljedicama ) dok svake sedmice vučićevska propaganda uvećava broj stradalih crnogorskih zarobljenika u Lori kod Splita. Backović je prozvao „sve one koje smo mi zaposlili 30. avgusta“ i „kojima smo mi dali platu da sjede u Skupštini, Vladi i Presjedništvu, da znaju da to što smo im dali možemo i da im uzmemo“. U komentaru Vijesti je u citiranju njegove izjave dodato u zagradi i riječ „crkva“ kao podrazumijevano značenje da su oni ti koji su zaposlili sadašnju vlast. Međutim, Mitropolija je prije dva dana izdala saopštenje pod izgovorom dodate riječi „crkva“ u kome se prvi put ogradila od svoga sveštenika. Naime, „sveštenik Backović u Morinju nije imao nikakav mandat da govori u ime Crkve… te riječi (je) mogao da izrekne samo kao jedan od građana ove zemlje“. Joanikijeva Mitropolija dalje navodi da je Backović „uzdržavanjem od govora ili makar drugačijim i jasnijim izborom riječi  mogao i trebalo je da preduprijedi ovakva tumačenja“. Joanikije već neko vrijeme nije na liniji potpune lojalnosti braći Vučić. Proljetos je potpisao sa pet drugih vladika SPC-a otvoreno pismo kojim se osuđuje govor mržnje Vučićevih vladika protiv studenata kao „srpskih ustaša“ i „neprijatelja države“. Ubrzo nakon toga je slijedilo uzdisanje Metodija na nivo „mitropolita“ i postavljenje za člana Sinoda – crkvene vlade. Sada je postao i član istražne komisije SPC-a protiv žičkog vladike Justina kojemu  se de fakto zamjera podrška srpskim studentima i nelojalnost braći Vučić. Ono što „mitropolit“ Metodije postaje u odnosu na Joanikija – omiljeni Vučićev episkop, izgleda da prati i dvojicu svjetovnih lidera „srpskog naroda u CG“ – Kneževića i Mandića. Vrijeme će pokazati koga Prva familija Srbije više voli.

Ako Crna Gora koju su trasirali Đukanović i Vučić uspije ući u EU, njeno članstvo će biti ravno čudu. I uprkos kontra-bajalicama Metodija i Miajla.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ALEKSANDAR MIJAJLOVIĆ I DRUŠTVO: Ogledalo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su uhapšeni Aleksandar Mijajlović , više službenika policije i tužilaštva i bivši ministar odbrane, otvorila je brojna pitanja. Ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo.  Slika je bolna

 

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su krajem prošle sedmice, uhapšeni Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa kompanijom Bemax, te više službenika policije i tužilaštva, zbog sumnje da su organizovali kriminalnu grupu kako bi uticali na izvršnu vlast, dio medija  i bezbjednosni sektor, uveliko  kruži medijima i društvenim mrežama. Iako službeni dokument, Naredba je postala najčitanije medijsko štivo. Oni koji se u njoj pominju i sami objavljuju “svoje djelove”  i javno ih tumače, pokušavajući pred javnošću da dokažu nevinost i preduhitre instutucije. Naredba je tako otvorila brojna pitanja, ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja etike novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo. .

Specijalno policijsko odeljenje (SPO) je u petak prošle sedmice, po nalogu SDT osim  Mijajlovića, uhapsilo i bivšeg šefa kontraobavještajne službe Draga Spičanovića, nekadašnjeg načelnika CB Podgorica Milovana Pavićevića, policajaca Vladana Lazovića, kao i višu državnu tužiteljku Adrijanu Nastić. Nekoliko dana kasnije, uhapšen je i bivši ministar odbrane Predrag Bošković, kog tužilaštvo između ostalog tereti da je kao koordinator DPS-a za izbore u Andrijevici i Beranama 2020. godine komunicirao sa  Mijajlovićem o tome kako će se na izborima izjasniti zaposleni u  Bemaxu i Geneksu. Trenutno su u pritvoru Mijajlović i Spičanović. Ostali su pušteni da se brane sa slobode ili im je određen kućni pritvor.

Istraga je do 5.oktobra, prema navodima tužilaštva, bila tajna.  Posle tog datuma djelove Naredbe počele su da objavljuju Viijesti, da bi se potom počela širiti i u ostalim medijima. Specijalno tužilaštvo gotovo da nije komuniciralo sa javnošću. Oglasilo se tek nekoliko dana nakon hapšenja, saopštenjem da su naredili sprovođenje istrage, “jer je iz elektronskih, materijalnih i personalnih dokaza koje je zajedno sa SPO prikupilo u izviđaju, utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su uhapšeni izvršili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije.” Organizacija je navodno djelovala od 2018. do 2024. godine.  Prema djelovima Naredbe objavljenim u medijima, Mijajlović je od  članova kriminalne grupe godinama  na dnevno dobijao i podatke dobijene mjerama tajnog nadzora, sadržinu brojnih presretnutih razgovora, a navodno je imao uvid i u obavještajne podatke i snimke ANB-a.

SDT u Naredbi,  kako su prenijele Vijesti, sumnja i da je Mijajlović od 2018. do 2024. godine,  kreirao uređivačku politiku “Standarda”, “Pobjede”, “CDM-a”, “Portala Analitika”, “Antene M”, “Mportala” i “Portala ETV”.  Urednici i menadžment tih medija, koji sada vode ujednačenu kampanju protiv Naredbe SDT,  tvrde da se radi o napadu na slobodu medija.  Uputili su pismo šefu Delegacije EU u Crnoj Gori Johanu Satleru “u vezi sa neistinitim optužbama koje povezuju medije sa organizovanim kriminalom”. Reakcije Delegacije EU još nema, a SDT je uzvratio saopštenjem u kom navode da je “brutalni atak samo na osumnjičene za kriminal, a ne na slobodu medija i izražavanja”

SDT navodno sumnjiči Mijajlovića da je medijima direktno prosljeđivao podatke koje je dobijao od okrivljenih funkcionera javne i tajne policije i tužiteljke Nastić, kako bi “kreirao javno mnjenje, stvarajući negativnu medijsku sliku, i diskreditujući političare, crkvene velikodostojnike i brojne pojedince i neistomišljenike, ali i rušio sistem bezbjednosti”. Težište javnog fokusa  istrage se  trenutno premjestilo sa dijela Naredbe koji se odnosi na zloupotrebu službenog položaja, odavanje tajnih podataka, te potencijalne izborne zloupotrebe, na pitanje prirode saradnje pojedinih medija sa Mijajlovićem, kog SDT tereti istovremeno u drugom postupku za šverc cigareta.

Mijajlović je ranije uhapšen po nalogu SDT zbog šverca cigareta, pa je uz jemstvo pušten da se brani sa slobode. Po toj optužnici, on je označen kao šef kriminalne organzacije koja se  tokom 2019. do 2021. bavila švercom cigareta. SDT je u junu ove godine predalo Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Podgorici optužnicu protiv njega i ostalih optuženih za međunarodni šverc cigara.

Bemax, građevinska kompanija, za koju se vezuje Mijajlović, povezivana je sa prethodnom vlašću. Povezivala se sa bivšim ministrom vanjskih poslova Milanom Roćenom, za koga se tvrdilo da je njen skriveni vlasnik, što je on više puta negirao. Mediji su pisali i da učešće u kompaniji navodno imaju Ranko Ubović, bivši premijer Igor Lukšić, kao i sada pritvoreni bezbjednjak i zamjenik direktora Uprave policije Zoran Lazović. Spekulisalo se da iza ove firme stoji takozvani klan Grand, koji se povezuje sa švercom cigareta i narkotika.

U djelovima Naredbe objavljene u medijima mogu se pročitati sms poruke koje je Mijajlović razmjenjivao mahom sa urednicima dijela crnogorskih medija. „Da pustim?“ ili „Pustio sam“  najčešće su poruke koje su urednici slali Mijajloviću, a koje danas na svojim medijima ili društvenim mrežama neki od njih interpretiraju kao pravila i standare novinarstva, po kojima su u stvari komunicirali sa svojim „novinarskim izvorom“. Mediji koje je SDT označio da ih je uređivao Mijajlović,  prebrojali su i poruke koje su razmijenili sa Mijajlovićem, a koje se navode u Naredbi, tvrdeći da to što su  u prosjeku „jednom mjesečno“ razmjenjivali poruke sa Mijajlovićem, ne znači da ih je on uređivao. Već da su se prosto bavili novinarstvom. Tvrde da se radi o političkoj optužnici čiji je cilj da se ućutkaju crnogorski i proevropski mediji „koji brane istinu i pravdu“, te obavljaju svoj novinarski posao kritikujući aktuelnu vlast.

Iz dostupne komunikacije jasno se vidi je da je Mijajlović u kontinuitetu vrlo slobodno komunicirao sa gotovo svim urednicima medija koje je SDT pobrojao, da je konsultovan za tajminge različitih objava, a da je sa nekim komunicirao i o bojama jednog od portala. Takođe, bilo je konsultacija i o tome da li da objave ili prećute slučaj u kom je strani državljanin, radnik na Master kvartu, stradao, nakon čega su neki od tih medija odlučili da prećute tu informaciju.

Mijajlović je bio u komunikaciji i sa  pojedinim funkcionerima bivše vlasti, sa kojima je komentarisao političke prilike i sadržaje medija koji mu se ne dopadaju. Nakon objavljenih poruka, u kojima bivši gradonačelnik Podgorice iz redova DPS Ivan Vuković kaže Mijajloviću da „treba odrati Željka Ivanovića“, nakon gostovanja Aleksandra Vučića na TV Vijesti, Vuković se oglasio sa izvinjenjem, tvrdeći da je tom porukom mislio da Ivanović, jedan od osnivača Vijesti,  „treba da pretpi ozbiljnu javnu kritiku“.  Objavljena je i komunikacija Mijajlovića sa liderom DPS Danijelom Živkovićem, u kojoj se lider DPS sa Mijajlovićem dogovara koji telefon da mu Mijajlović pokloni. Živković je demantovao da je poklon dobio.

Pravni stručnjaci sa kojima je Monitor razgovarao imaju, sa aspekta struke, sumnje u ovako postavljenu istragu tužilaštva. „Više bih volio da se Mijajloviću sudi za jasno definisana krivična djela, kao što je šverc cigareta i organizovani kriminal, upliv novca stečenog kriminala u institucije, ili medije. Naši sudovi su tradicionalni i zatvoreni za optužnice koje bi išle u smjeru aktuelnih kvalifikacija- uticaj na bezbjednosni vrh, medije, izvršnu vlast“, objašnjava sagovornik Monitora, ugledni avokat. On takođe smatra da su takve kvalifikacije sklizak teren, te da mogu biti problematične i sa aspekta ljudskih prava te slobode izražavanja, odnosno biti zloupotrijebljene..  Napominje, međutim, da je u pitanju Naredba o istrazi, te da optužnica tek treba da bude postavljena, a potom prihvaćena ili odbijena od strane suda.

I advokat Veselin Radulović, za Monitor ocjenjuje da je istraga koju vodi SDT sporna.

„ Na osnovu do sada objavljenih podataka, posljednja akcija SDT-a daleko je od najvećeg slučaja ikada, kako je u početku predstavljena u dijelu javnosti. Godinama slušamo priče o švercu droge, cigareta, korupciji, najtežim zloupotrebama, pljačkanju države i slično, a onda vidimo da je u toj ‘najvećoj akciji’ okrivljenima stavljeno na teret da su kreirali javno mnjenje, imali uticaj na medije i vodili uređivačku politiku medija da bi diskreditovali neistomišljenike i crkvene velikodostojnike. To nije krivična optužba. To su političke kvalifikacije koje ne mogu biti osnov za pokretanje i vođenje krivičnog postupka”, smatra advokat.

Radulović za Monitor tvrdi i da je “akcija iskorišćena  za kršenje zakona i osnovnih ljudskih prava licima koja nijesu ni osumnjičena da su izvršila neko krivično djelo”. Objašnjava da je više osoba  policija pozvala u svojstvu građanina da daju obavještenja i tom prilikom, suprotno zakonu, su im oduzeti telefoni sa pristupnim šiframa. “Ti telefoni nijesu adekvatno obezbijeđeni, odnosno zapečaćeni u koverti, kako neovlašćena lica ne bi imala pristup njihovom sadržaju i nakon par dana ta lica su obaviještena o vremenu i mjestu gdje će se vršiti pretres telefona. To je kao kada bi policija ušla nekome u stan, izbacila ga iz stana i uzela mu ključeve, a onda ga zvala nakon par dana da dođe i prisustvuje pretresu”.  Ukazuje i da je sudija za istragu donio  naredbu za pretres tih telefona , suprotno zakonu,  jer ne sadrži obrazloženje za donošenje naredbe. Tokom istrage mediji su objavili da su saslušani i bivši rukovodilac Grupe za visokotehnološki kriminal Uprave policije Jakša Backović, nekadašnji direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša i bivši načelnik nikšićke policije Tihomir Goranović. Objavljeno je i da je saslušan  građanski aktivista Darko Ivanović, što je on demantovao. Najavljeno je saslušanje influensera Aleksandra Klimovića, koji je na društvenim mrežama poznatiji pod pseudonimom ,,Radosav Vrbica”.

Radulović problematizuje i djelove naredbe u kojima se Boškoviću i Mijajloviću stavlja na teret da su protivpravno uticali na zaposlene u privatnim kompanijama Bemax i Genex da na izborima 2020. godine glasaju DPS ili da ne izađu na izbore.  On tvrdi da je za to potencijalno krivično djelo nastupila zastara. Smatra i da je to što se tek nakon hapšenja i optužbi, krenulo u prikupljanje obavještenja i oduzimanje i pretresanje telefona građanima koji nijesu okrivljeni ni za jedno krivično djelo, suprotno odredbama ZKP-a i da predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda: “Laička javnost možda i ima pravo da donosi zaključke i daje ocjene o okrivljenima na osnovu političkih predubjeđenja, sumnji i utisaka, ali pravosudne institucije to sebi ne smiju dozvoliti”.

Stručnjaci ukazuju  i da loše postavljene optužnice mogu dovesti do pranja briografija. I ne bi bilo prvi put.

Da  novac kompanije Bemax stoji iza nekih od medija pobrojanih u Naredbi SDT, u javnosti se već spekulisalo. Zvanično, ovi mediji imaju svoje, različite vlasnike. Vlasnik Pobjede, portala CDM i Analitke su kompanije grčkog biznismena Petrosa Statisa. Iza Statisovog širenja na medijskom tržištu, koje je krenulo 2014. godine, nije stajala ekonomska logika, o čemu je Monitor već pisao. Mediji su u Crnoj Gori skupi projekti koji ne donose profit, zbog čega se od početka spekulisalo da je Statis  preuzeo da finansira medije koji su i tad, kao i danas držali stranu bivšem premijeru Milu Đukanoviću, zbog interesa i privilegija u turizmu i drugim poslovima.  Televizija E i s njom povezani E portal, formirani su mnogo kasnije, nakon pada DPS-a. Zvanična stopostotna vlasnica ETV je Sonja Drobac, nekadašnja urednica i novinarka medija pod Đukanovićevom kontrolom. Odnosno njena kompanija Lipa media. Odakle jednoj urednici novac za tako skup projekat, niko nije ni pitao. U objavjenim komunikacijama Drobac sa Mijajlovićem, vidi se da se konsultuju oko domena za M portal, što nije baš uobičajeni razgovor sa „novinarskim izvorom“, kako Mijajlovića sada prestavljaju u medijima označenim od strane SDT. Zvanični vlasnik M portala je Zoran Vujičić, a sjedište kompanije je na istoj adresi na kojoj je smješten Bemax..  Na koncu, zajednički imenitelj većine  medija nije Mijajlović, već Đukanović i odbrana njegovih interesa.

Tužilaštvo nije odgovorilo na pitanje Monitora, bavi li se istraga  uplivom novca stečenog kriminalom u crnogorske medije.

Kako god završila istraga SDT,  štivo iz Naredbe ostaće kao odraz  crnogorskog društva. Medija koji ne služe javnom već privatnom interesu, skrivenim i formalnim vlasnicima, ali i pravosuđa koje i dalje udovoljava političkim klasama. Slika je bolna

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

AFERE PRED PRAVOSUĐEM: Korumpiranih nemamo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedna za drugom padaju afere pred crnogorskim pravosuđem. Oleg Obradović, Miodrag Ivanović, Milo Đukanović, Ana Đukanović, Slavoljub Migo Stijepović, Miomir Mugoša sada su, sa pečatom pravosuđa, čisti ko suza. Sve u svemu, niti imamo korumpiranih funkcionera, niti korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU

 

Pravosudni epilog afere Telekom: korumpiranih u Crnoj Gori nema. Zalud je  američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEC)  još 2011.  utvrdila da je korupcije prilikom privatizacije Telekoma mađarskom Matavu – bilo.

Miodrag Ivanović i Oleg Obradović, nekadašnji menadžeri crnogorske državne telekomunikacione kompanije, ove sedmice su pravosnažno oslobođeni optužbi za korupciju u tom slučaju. Ranije ovog mjeseca tužilaštvo je zvanično potvrdilo da je ta afera u njihovim ladicama zastarela, pa su odgovornosti za nju oslobođeni i nekadašnji premijer Milo Đukanović, i njegova sestra, advokatica Ana Đukanović.

Ivanović je za medije ove sedmice saopštio da je dvije decenije nosio teret etikete „lopova“, a da je sada Apelacioni sud i zvanično stavio pečat na ono što je od samog početka govorio: “Da nijesam kriv, da se nikada nijesam bavio nezakonitim radnjama i da su sve optužbe vezivane za moje ime bile neosnovane. Nikada, ni jednim svojim činjenjem ili nečinjenjem, nijesam nanio štetu državi, niti kompanijama u kojima sam radio ”.

Telekom je 2005. godine prodat Mađar telekomu (Matav) za 114 miliona eura. Komisija za hartije od vrijednosti SAD (SEC) pokrenula je 2011. tužbu protiv čelnika Mađar telekoma, zbog optužbi da su tokom privatizacije u Makedoniji i Crnoj Gori podmićivali zvaničnike.  Korupcija je dokazana. Kako bi izbjegli proces, čelnici Dojče Telekoma (u čijem je vlasništvu Mađar telekom) platili su poravanje u iznosu od 96 miliona dolara.

SEC je utvrdio i da je mito od 7,3 miliona eura prillikom privatizacije Telekoma crnogorskom državnom vrhu plaćen preko četiri lažna konsultantska ugovora, “preko sestre najvišeg zvaničnika Vlade”. Da je korupcije nesporno bilo saopštila je i američka ambasada u Crnoj Gori u marta 2014. godine.

Dvadeset godina kasnije, zvanična istina crnogorskog pravosuđa o aferi Telekom je ista ona koju je još 2004. utvrdila tadašnja državna tužiteljka Vesna Medenica,  –  korupcije nije ni bilo.

Da će optužnica bivšeg specijalnog tužioca Milivoja Katnića (kome se takođe sudi zbog zloupotrebe službenog položaja) protiv Obradovića i Ivanovića neminovno pasti pred sudovima, još mnogo ranije upozoravao je dio stručne javnosti.  Specijalno tužilaštvo na čelu sa Katnićem se po njihovim ocjenama nije bavilo poslovima koji su se odnosili na privatizaciju Telekoma, već onima koji su sklapani mnogo kasnije.

Aktuelni specijalni tužilac Vladimir Novović podnio je Tužilačkom savjetu (TS) zbog zastare slučaja Telekom predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti bivšeg zamjenika specijalnog tužioca Saše Čađenovića, kome se takođe sudi za zloupotrebu službenog položaja. “Jer bez opravdanog razloga nije postupao u zakonom propisanim rokovima, a usljed toga je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja u predmetu ”, piše Novović Tužilačkom savjetu, objavile su Vijesti.

“Privatizacija Telekoma, koja je predstavljala klasičnu otimačinu državnih resursa, najbolje pokazuje zašto crnogorsko pravosuđe mora proći kroz veting i zašto bez jasne političke volje taj proces neće biti moguć. Odugovlačenje postupaka, zaštita političkih moćnika i konačno zastarijevanje predmeta samo potvrđuju da se pravda u Crnoj Gori i dalje svjesno izbjegava”, prokomentarisala je zastaru slučaja Telekom, Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), koja je za taj slučaj podnijela krivičnu prijavu 2019. godine.

Partije na vlasti nakon pravosudnog epiloga afere Telekom uobičajeno pozivaju na sazivanje parlamentarnih istraga i slične mjere, koje do sada nijesu služile institucionalnoj pravdi, već prikupljanju političkih poena. Nacionalni Savjet za borbu protiv korupcije, čiji je predsjednik  potpredsjednik Vlade Momo Koprivica (Demokrate) konstatovao je da „država ne smije stati, niti smije dići ruke od slučaja gdje su joj različitim zloupotrebama narušeni interesi”.  On je  predložio da Vlada donese zaključak kojim se zadužuje Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore da, u skladu sa svojim ovlašćenjima, zaštiti interese države kao oštećene u slučaju „Telekom“ i nastavi gonjenje u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, kao supsidijarni tužilac, pred nadležnim sudom.

Nove vlasti očito su  digle su ruke od sistemskih rješenja  za uspostavljanje slobodnog, profesionalnog i depolitizovanog pravosuđa. Veting  se više ni ne pominje, ne računajući  onaj koji  po svojoj volji, netransparentno i bez pravila i  kriterijuma sprovodi bezbjednosni vrh na čijem  su čelu kadrovi Demokrata.  Monitor   redovno ukazuje da nove vlasti nijesu čak izmjenile ni zakonodavni okvir, i tako obezbijedile osnovu za rješavanje predugih sudskih procesa za visoku korupciju i organizovani kriminal. Istovremeno, kroz proces popunjavanja mjesta u pravosuđu pokazali su da kriterijum kojim se vode nije oslobađanje pravosuđa od političkog uticaja, pod kojim je već decenijama, već  njihova politička kontrola. Da pravosuđe promijeni gazdu.

Afera Telekom nije jedina afera koja je okončana nalazom da korupcije nije ni bilo.  Zbog afere Carine, bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je  oslobođen  u proljeće ove godine, a nakon skoro desetogodišnjeg procesa. Mugošu je SDT teretio da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta u vrijeme dok je na čelu SDT bio Katnić. I ona je pala.

Afera Koverta takođe se završila u farsičnom procesu. Kontroverzni bisnismen Duško Knežević, u januaru 2019. objavio je tajno snimljeni kućni video na kome je zabilježeno kako Slavoljubu Migu Stijepoviću, funkcioneru DPS, uoči izbora 2016., predaje kovertu uz objašnjenje da je u njoj 97.000 eura za potrebe predizborne kampanje DPS.  Katnić je taj slučaj, u čijem je centru bila korupcija, odnosno nezakonita sprega biznisa i vlasti, sveo na optužnicu za pranje novca. Što je za posljedicu imalo to da je u proljeće ove godine Viši sud donio oslobađajuću presudu  za Stijepovića i Kneževića. Optužnica u slučaju Carine ostala je ista i pod vođstvom Vladimira Novovića, iako je Katnić završio iza rešetaka.

Duško Knežević je nedavno, u septembru ove godine,  prvostepenom presudom oslobođen optužbi i u slučaju Aerodromi, gdje je optužen da je skupa sa nekadašnjim čelnicima Atlas banke Markom Nikolićem i Dijanom Zečević, oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura.

Oktobar ove godine donijeće na naplatu nesistemski pristup i nepostojanje političke volje da uredi pitanje pravosuđa na pravi način. Zbog neusvajanja novog Zakona o krivičnom postupku, te generalnog odnosa prema pravosuđu, Crna Gora još nema ni prvostepene presude u brojnim procesima za visoku korupciju i kriminal. U oktobru neki od značajnih procesa napuniće tri godine, što će po sili zakona na slobodu izvesti „slavne“ pritvorenike.

Tako je, recimo, 16. oktobar rok kada pritvor ističe Milošu Medenici, sinu Vesne Medenice. Proces koji se vodi protiv njega i njegove majke, dugogodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda, te ostalih članova te kriminalne grupe, kako ih je označilo tužilaštvo, ni nakon tri godine nije blizu prvostepene presude. Proces je dok ga je vodila sutkinja Nada Rabrenović karakterisao ogroman broj odlaganja ročišta, a nakon što ga je preuzela sutkinja Vesna Kovačević, njeno vijeće konstantno govori o opstrukcijama procesa. Uzalud. Kao da nema ko da čuje.

U oktobru pritvor ističe i bivšem policajcu Petru Lazoviću, sinu Zorana Lazovića i jednom od glavnih „junaka“ skaj prepiski koje svjedoče o tome kako su u vrijeme bivše vlasti bili sljubljeni bezbjednosni sektor i podzemlje, odnosno vlast i podzemlje.

U Specijalnom odjeljenju trenutno ima 89 predmeta starijih od dvije godine i šest mjeseci, saopšeno je iz Višeg suda. Naglasili su da nijesu svi pritvorski, već da ima i predmeta  gdje se lica brane sa slobode.

Sa slobode se odavno brane  neki od aktera javno poznatih afera, čiji su predmeti “pritvorski”:  Blažo Jovanić, Veselin Veljović (kućni pritvor), Vesna Medenica, Veselin Vukotić , Petar Ivanović, Aleksandar Mijajlović

U javnosti se od ranije pominje da je moguć scenario po kom  bi nakon izlaska Miloša Medenice iz pritvora, ovaj proces mogao imati sličan epilog kao slučaj Marović. Branioci Vesne Medenice insistiraju da ona nema namjeru da napusti zemlju te da joj je cilj da se proces dovede do kraja.

Svetozar Marović će u oktobru moći da se vrati iz Beograda u zemlju kao slobodan građanin. Njgova kazna tada zastarijeva.

Marović je još 2016. godine  osuđen  kao šef organizovane budvanske kriminalne grupe, koja je  opštinski budžet oštetila za nekoliko desetina miliona eura. Na osnovu sporazuma koji je sklopio sa Katnićevim SDT ,  osuđen je na tri godine i devet mjeseci zatvora. Iako se nagodio da u državni budžet uplati milion eura, a 100 hiljada donira u humanitarne svrhe, on to nikada nije učinio, pa mu je zatvorska kazna povećana za godinu.

Marović je neometano napustio Crnu Goru i otišao “na liječenje” u Beograd, gdje se nalazi i danas. Tokom devet godina koliko boravi u Srbiji crnogorske vlasti uputile su ko zna koliko uzaludnih  urgencija. Vjeruje se da je neometan odlazak Marovića bio dio političkog aranžmana.

Sve u svemu, trenutna zvanična istina je:  niti imamo korumpiranih funkcionera, niti  korumpiranih sudija i tužilaca. Spremni za EU.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo