Povežite se sa nama

FOKUS

CRNOGORSKE ULICE SMRTI: Premijeru, dokle?

Objavljeno prije

na

Nakon dvostrukog ubistva ove subote u centru Podgorice, koje se dovodi u vezu sa ratom kriminalnih klanova koji već godinama odnosi živote, i nadležni su priznali svima očigledno: da je bezbjednosna situacija u Crnoj Gori smrtonosna. Oni kažu – ,,narušena”. I dok država ima očiti problem s mafijom, mafija s državom, sudeći i po načinu na koji se bez straha ubica kretao centrom prije i pošto je izvršio zadatak, očito – nema.

Samo od početka godine u Crnoj Gori desilo se dvanaest eksplozija i šest napada vatrenim oružjem, izračunao je Radio Slobodna Evropa. Većina napada je nerazriješena. U njima je ubijeno troje, a povrijeđeno četvoro ljudi. Posljednje ubistvo odnijelo je i jednu slučajnu žrtvu. Premijer Duško Marković građane je do skoro ubjeđivao da samo kriminalci u Crnoj Gori imaju razloga da se plaše, i da nevinih žrtava – nema. Do posljednjeg ubistva premijer Marković i čelni ljudi bezbjednosnog sektora insistirali su i da je bezbjednosna situacija dobra, a u jednom trenutku je čak okarakterisana i kao odlična. Sve zahtjeve civilnog sektora i opozicije da se zbog nerazriješenih ubistava i eksplozija, te rata kotorskih klanova koji ne jenjava, bude smijenjen direktor Uprave policije Slavko Stojanović, premijer je ignorisao. Stojanovićevi rezultati su, tvrdio je, – odlični.

No, nakon što je u samom srcu Podgorice, u podne, u podgoričkom lokalu Forum, maskirani muškarac u prisustvu brojnih gostiju, ubio prvo četrdesetdvogodišnjeg Radoja Jovanovića, slučajnog gosta, a potom i tridesetjednogodišnjeg Miloša Šakovića koji se dovodi u vezu sa kotorskim klanovima Stojanović je podnio ostavku. ,,Pozdravljamo konačnu ostavku direktora Uprave policije. Cijenimo da je ona realna i logična ne samo u liniji objektivne odgovornosti već i zbog produženo narušenog kredibiliteta policije”, prokomentarisao je za Monitor predsjednik Savjeta za građansku kontrolu policije Aleksandar Saša Zeković. On kaže da je bezbjednosna situacija ozbiljna i da zahtijeva ,,radikalnu političku i krivičnopravnu reakciju”.

Osim Stojanovića, ostavku je dao i šef podgoričke policije Jovica Rečević, a uskoro su uslijedila i hapšenja osumnjičenih. Zbog ubistva u centru, podgorička policija je uhapsila Janka i Predraga Vukadinovića. Oni se terete za pomaganje. Janko Vukadinović je tek izašao iz zatvora, gdje je odrobijao dvije godine, zbog optužbi da je bacio bombu ispred vrata stana bivšeg šefa barske policije Miloša Radulovića. Muškarac za kog policija sumnja da je ubica u bjekstvu je, trenutno van dometa policije. Riječ je, kako su izvijestili mediji, o Marku Jovanoviću, navodno povezanom sa barskom kriminalnom grupom.

,,Moram da priznam da me iznenadilo da su konačno i državni organi priznali da je stanje bezbjednosti u Crnoj Gori zabrinjavajuće. Ono je takvo već skoro četiri godine a državni organi svojim radom do sada nijesu uspjeli da značajnije ‘okrznu’ glavne kriminalne klanove, odnosno, nije bilo značajnijih hapšenja i procesuiranja. Još značajnije, nije bilo blokada i oduzimanja imovine, što je jedino efikasno oružjem za suzbijanje organizovanog kriminala”, kaže za Monitor Dina Bajramspahić, iz Instituta Alternativa.

Crnogorski bezbjednosni vrh, na čelu sa premijerom Markovićem, koji je bio dugogodišnji šef državne bezbjednosti, već neko vrijeme obećava da će se država obračunati sa organizovanim kriminalom. No, sve mjere koje su do sada preduzete očito su ostale bez rezultata. Ne računajući dramski efekat. U operaciji Boka, od 17. septembra 2017. godine do 20. marta 2018. godine, podsjećaju Vijesti, izvršeni su pretresi na 152 lokacije koje koriste članovi organizovanih kriminalnih grupa, i bezbjednosno interesantne osobe. Mediji su obasipani fotografijama specijalaca koji upadaju u stanove osoba označenih da su pripadnici kriminalnih klanova. Rezultat tih akcija u suzbijanju kriminala je – nula. Policija u operaciji Boka nije uhapsila nijednog kriminalca koji slovi za visokorangiranog u hijerarhiji neke od kriminalnih grupa.

Velikih riječi i obećanja opet ne nedostaje. Na posljednjoj sjedinici Vijeća za nacionalnu bezbjednost pozdravljeno je hapšenje osumnjičenih za posljednje ubistvo. Premijer Marković je obećao da će kriminalci vidjeti svoga boga. „Ne smiju građani naše države snositi posljedice kriminalnih vrtloga i klanovskih sukoba. Tražićemo ih na svakoj stopi teritorije Crne Gore, a nalog Vijeća je da ih u zakonitim procedurama pronađemo ma gdje se nalazili, i u inostranstvu”. Grmio je on i ranije.

Nakon međusobnih optužbi između policije i tužilaštva, na prethodnoj sjednici Vijeća za nacionalnu bezbijednost je, radi efikasnije borbe sa organizovanim kriminalom, dogovoreno da se formiraju specijalni timovi sastavljeni od predstavnika različitih institucija, od policije do tužilaštva. Dina Bajramspahić primjećuje da ne vidi čemu to. ,,U jeku rata klanova, Vijeće za nacionalnu bezbjednost ima ‘originalan’ predlog da se formiraju novi specijalni timovi, iako ih je bilo i do sada. Pri tome se u saopštenju ne navodi nijedna riječ tome u čemu je problem sa postojećim specijalnim timom, ni kako funkcionišu postojeći ad hok mješoviti timovi za istrage”, ocijenila je. Dobra vijest je, kaže Bajramspahićeva, to što smo „nakon dvogodišnjeg međusobnog nesarađivanja a na uštrb stanja bezbjednosti”, konačno na zajedničkom sastanku vidjeli predstavnike tužilaštva i policije. ,,Na žalost sve ostalo smo već vidjeli i čuli. Potrebna je ozbiljnija analiza problema u radu i sistemske, smjelije promjene u policiji i tužilaštvu”.

Ona za Monitor podsjeća da je poseban pokazatelj koliko su slabi dosadašnji rezultati borbe s organizovanog kriminala to što nema rezultata kad je u pitanju pranje novca, na šta odavno ukazuje i Evropska komisija. ,,Dok god ne bude takvih istraga, paralelno sa istragama za sva druga krivična djela, od korupcije do trgovine narkoticima, kriminalcima se krivična djela isplate jer ih nakon ‘neosjetnih’ zatvorskih kazni, vani čeka novac koji su stekli nezakonitim aktivnostima”, kaže ona.

Gotovo istovremeno dok je Vijeće dogovaralo nove stare mjere borbe protiv organizovanog kriminala, stigla je vijest – pala je optužnica za pranje novca Jovici Lončaru i Dušku Šariću. Njih dvojica, koje je tužilaštvo postupajući po istrazi italijanskih organa označilo kao članove kriminalne organizovane grupe Darka Šarića, nakon sedam godina procesa pravoznažno su oslobođeni krivice da su oprali 20 miliona eura. Tu odluku donio je Vrhovni sud, nakon oslobađajuće presude Apelacionog suda i tri ukinute osuđujuće presude nižih sudova.

Veselin Radulović, pravni zastupnik MANS-a ocijenio je da je ova presuda poseban pokazatelj koliko je država nemoćna da se izbori sa organizovanim kriminalom. ,,Dok se optuženi za organizovani kriminal bez posebnih teškoća oslobađaju optužbi tužilaštva, ulicama crnogorskih gradova sve češće odliježu ekplozije, vrše se naručene likvidacije i stradaju nevini građani i slučajni prolaznici. Učinioci ovih krivičnih djela bez posebne panike lagano napuštaju lice mjesta i zajedno sa naručiocima ostaju van domašaja bezbjednosnih službi i pravosuđa”, ocijenio je on.

Radulović je kazao da slučaj Šarić nije prvi i jedini u kome tužilaštvo nije dokazalo nijedno krivično djelo licima i grupama čiji kriminal sa druge strane, pravosuđe drugih država uspješno procesuira i izriče osuđujuće presude.

Prema pojedinim procjenama, suština problema je upravo u tome što su mafija i sistem srasli. ,,DPS kao političko krilo mafije je strana u sukobu i njihova politika podsticanja mafijaškog rata i svrstavanja na jednu stranu je tragično pogrešna odluka i samo je dovela do eskalacije sukoba”, kaže za Monitor Nebojša Medojević, dugogodišnji član parlamentarnog odbora za bezbijednost. ,,Jedan kartel ima podršku države i službi bezbjednosti, pa ovaj rat ima i političku pozadinu i može eskalirati likvidacijama ljudi visokih političkih profila, kako onih iz vlasti povezanih sa jednim od zaraćenih kartela tako i opozicionih lidera, novinara i aktivista civilnog sektora”., kaže on. Jedna od verzija sukoba klanova je da uzrok rata nije tovar kokaina nestao u Valensiji, kako se to obično tumači, već da je izazvan od strane Agencije za nacionalnu bezbijednost sa ciljem da neutrališe škaljarski klan, jer ih ne kontroliše.

Škaljarski klan predvodi navodno Ivan Vukotić, blizak saradnik Luke Bojovića i najistaknutijih pripadnika njegovog ganga, koji su narko-poslove nastavili i nakon što im je vođa uhapšen u Španiji, gdje izdržava zatvorsku kaznu od 18 godina. Vukotić u sudskoj evidenciji ima jedno krivično djelo: pomaganje u pokušaju ubistva, izvršeno 2002. Crnogorska policija ga je teretila da je 2014. godine utajio porez u iznosu od oko 22.000 eura. Njegov advokat tvrdio je da istražni organi manipulišu tom istragom, držeći je neosnovano otvorenom, kako bi kontrolisali njegovog klijenta. Vukotić je svojevremeno izašao u javnost sa tvrdnjama da ima spisak policajaca koje plaća mafija. Od istrage o tome, još ništa.

Kavački klan predvodi navodno Igor Božović, koji se nalazi van Crne Gore iz koje je izašao nakon raspisane potjernice. Nebojša Medojević je krajem prošle godine u parlamentu pitao ministra unutrašnjih poslova Mevludina Nuhodžića ,,da li istražuju ko je u Specijalnom državnom tužilaštvu uzeo od 50.000 do 100.000 eura da omogući jednom od šefova kriminalnog kavačkog klana Igoru Božoviću da pobjegne”. Medojević je podsjetio da je Božović pobjegao iako je već postojao nalog za njegovo pritvaranje.

Posljednje ubistvo u centru Podgorice takođe se povezuje sa sukobom škaljarskog i kavačkog klana. Osumnjičeni su dio, prema nezvaničnim informacijama policije, kavačkog klana. Navodno se radilo o osveti zbog posljednje eksplozije u Podgorici.

„Rat je ušao u završnu fazu i svaka strana će birati mete koje će nanijeti najveću štetu drugoj strani. Zbog srastanja države sa mafijom, teško je povući jasnu liniju koja razgraničava ova dva svijeta, pa su zbog toga policija, tužilastvo i sudstvo nemoćni da spriječe ovaj rat. Mnogi inspektori policije, ANB, tužioci i sudije su na platnom spisku jedne od sukobljenih strana, tako da država ne može da stane na put mafiji, niti zaštiti građane”, kaže Medojević.

Zbog bezbjednosne situacije u zemlji u Podgorici će se, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, održati novi protesti građana. Jedan protest održan je u srijedu, 4. aprila, a organzovale su ga desetak nevladinih organizacija, ispred Ministarstva unutrašnjih poslova. Oni su zatražili efikasniju akciju države povodom narušene bezbjednosne situacije. Drugi protest pod geslom Život bez straha najavljen je za subotu 7. aprila ispred Skupštine Crne Gore, u organizaciji neformalne grupe građana.

Čeka se odgovor premijera. Dokle?

NAPAD NA NOVINARA SEADA SADIKOVIĆA
Povod priča o muzeju Pepića

Samo dan nakon ubistva u Podgorici, odjeknula je vijest o novoj eksploziji. Ovoga puta bomba je eksplodirala ispred kuće novinara TV Vijesti Seada Sadikovića u Bijelom Polju.

Zabog napada na Sadikovića uhapšena su braća Pepić, Ilhan i Hilmo. Oni su bratanići Husnije Pepića, o čijem je privatnom mjuzeju Sadiković, na karkterističan način za emisiju Bez granica, pravio reportažu. Po nekim ocjenama, Pepić je bio uvrijeđen načinom na koji je tretiran u tom prilogu.

No, Sadiković je ukazao na druge i dublje motive napada na njega. On kaže da mu već duže vrijeme mnogi crtaju metu, a da su napadači u ovom slučaju izmanipulisani. ,,Prijavio sam te prijetnje krajem prošle godine policiji, i to jednog Rožajca iz vladajuće strukture i neke brojeve iz inostranstva. Nisu me ni pozivali iz tužilaštva”, kazao je Sadiković. „Onda dobijam nove prijetnje, za nove priče o Petnjici i Gusinju. U Petnjici na dan izbora radim na ivici incidenta. Nakon tih novih provokacija i direktnih prijetnji uspijevam da dođem do tužilaštva, u februaru ove godine. Tada se verbalnim napadačima pridružuje i vlasnik kuće-muzeja, o čemu sam sa najboljim namjerama pravio priču”, objasnio je Sadiković.

„Žao mi je što su izmanipulisani. Vjerujem da to nije teško shvatiti. Oni su žrtve, pa onda i ja, pa onda svi mi. Tvrdim i ponavljam: krivac je nalogodavac nalogodavca za bombaški napad i to već zna skoro sva Crna Gora”, rekao je Sadiković. On je kazao da je na društvenim mrežama obilježen kao meta, odnosno navodni neprijatelj Bošnjaka. ,,Sve u cilju političkom, opstanka DPS-a na vlasti i pobjede njihovog kandidata za predsjednika, odnosno čuvanja bošnjačkog nacionalnog tijela uz DPS. Dakle, ti ljudi su, duboko sam uvjeren, izmanipulisani iz političkih razloga.”

VASILIJE MILIČKOVIĆ TVRDI DA JE IZBJEGAO ATENTAT
Policija: Nema tragova nasilnog djelovanja

Izborni štab predsjedničkog kandidata Vasilija Miličkovića saopštio je da je na njega planiran atentat.

Prema njihovim tvrdnjama na vozilu kojim je Miličković ove sedmice putovao u Budvu, ,,NN lica su napravila diverziju na motoru, presjekli dovodno kablo za gorivo, i pripremili sve kako bi došlo do eksplozije i time uništili i vozilo i Miličkovića”.

,,Srećom na Braićima kod tunela, otkrio je ovaj podmukli čin i namjeru, izgasio motor i time izbjegao smrt”, navodi se u saopštenju koje je u ime Miličkovićevog štaba potpisao Božidar Vujičić.

Na te tvrdnje uskoro je reagovala Uprava policije. Konstatovali su da je crijevo za gorivo na automobilu Miličkovića oštećeno , ali i dotrajalo. Policija tvrdi međutim da na vozilu nema tragova ,,nasilnog djelovanja” i da je crijevo neko pokušao nestručno da popravi.

Izborni štab Miličkovića pozvao je Upravu policije da dokumentuju njihove tvrdnje, o kako ističu, ,,navodnom i lažnom atentatu”.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREMIJER U BEOGRADU: Ugovor za ponijeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Temeljni ugovor sa SPC-om, iako su nove vlasti obećale suštinske reforme i odblokiranje evropskog puta, opet je razlog da crnogorsko društvo ostane na identitetskim pričama.  Ali i da opet porazmisli o svojim političkim klasama. Koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju

 

Premijer Dritan Abazović, sa crnogorskom delegacijom, stigao je ove sedmice u Beograd. Ispred Palate Srbije priređen mu je doček, uz državne i vojne počasti. Oko svega potrudila se premijerka Srbije Ana Brnabić. Uslijedili su sastanci sa srpskim državnim funkcionerima –  Aleksandrom Vučićem, Ivicom Dačićem, Sinišom Malim… I svečarski govori. Poslije kojih se stiče utisak  da je „normalizacija odnosa Crne Gore i Srbije“, čakala samo Abazovića da sleti u Beograd.

Sve u svemu, nimalo nalik na prošlogodišnju posjetu tadašnjeg  crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Beogradu, kog su skoro pa zaboravili na aerodromu. Sreća, došao je po njega ministar poljoprivrede Srbije Branislav Nedimović, odjeven kao da ide na utakmicu. Ovoga puta bilo je mnogo svečanije i toplije i od rijetkih posjeta Mila Đukanovića Vučiću, iako su oba predsjednika označeni kao decenijski tihi strateški partneri. I sam Đukanović saopštio je svojevremeno da često telefonski prijateljski razgovaraju „kao dva odgovorna državnika“.

Šta je razlog drugačijeg tretmana srpskih vlasti prema novom crnogorskom premijeru, nije baš najasnije. Abazović dolazi iz partije kakve obično ne pogoduju profilu Aleksandra Vučića, a ni tamošnje političke klase na vlasti – građanska, proevropska, jasno i NATO opredijeljena. Abazović je bio jasan i oko  Kosova, svojevremeno kazavši da je to „gotova stvar i da neće biti povlačenja“.  Poznato je da su Vučićevi miljenici među crnogorskim partijama kadrovi Demokratskog fronta, koji su deklarativno sušta  suprotnost.  Pa ipak, novi crnogorski premijer kod srpskog predsjednika ima „zeleno svjetlo“. Jedan od vidljivih razloga mogla bi biti i kooperativnost Abazovića kada je u pitanju regionalna inicijativa Otvoreni Balkan, do koje Vučić prilično drži.  Do sada iz Crne Gore pozitivni signali za tu incijativu nijesu stizali. No, moguće je da je po srijedi i Abazovićeva spremnost da što prije potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom  (SPC) , kako je nedavno saopštio na sjednici Vlade.  „Tendencija da mi oko ovoga odvučete još dva ili tri mjeseca se neće desiti”, poručio je Abazović na Vladi onima koji su smatrali da se stvari odvijaju prebrzo i nedovoljno transparentno. Tik pred posjetu Beogradu, Vlada je obznanila i Radnu verziju Temeljnog ugovora, kako je saopšteno iz kabineta premijera – ,,usaglašenu između Vlade i SPC-a”.  Da imaju –  za ponijeti.

Status tog dokumenta, kada je u pitanju zakonska regulativa nije, međutim, još blizu usvajanja. „Komisija koja je usaglasila Radnu verziju je bila konsultativnog karaktera. Ministarstvo pravde je jedino nadležno za dogovore i pregovore po zakonu i mora predložiti rješenje  na Vladi.  Komisija  ništa ne može da odluči. Sve na kraju mora ići na Vladu, ako uopšte dođe na dnevni red“, objašnjava za Monitor dobro obaviješteni izvor iz Vlade.

U  SPC-u su zadovoljni. Abazović je u Beogradu posjetio i sprskog patrijarha Porfirija. Nakon sastanka, patrijarh je saopštio je da je postignuta načelna saglasnost o Temeljnom ugovoru između SPC-a i Vlade Crne Gore. Premijer tvrdi da je u Beogradu izboksovao ono što nije uspjelo njegovom prethodniku – da se ugovor potpiše u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Lubenica i mladi krompir, u jednom momentu. Prema podacima Monstata, za četiri mjeseca ove godine (januar – april) uvezli smo hrane i živih životinja u vrijednosti od 165,2 miliona eura. Na listi su meso i mesne prerađevine (34,2 miliona), mliječni proizvodi i jaja (18,1 milion), voće i povrće (25,4 miliona), žitarice i proizvodi od žitarica (25 miliona), riba i prerađevine od ribe (5,7 miliona)… U istom periodu izvezli smo hranu vrijednu 7,9 miliona. Od toga, mesa i prerađevina od mesa za nešto manje od šest miliona. Ostalo je uglavnom, sića. Uz poneki kuriozitet, tipa da nam je izvoz proizvoda iz kategorije kafa, čaj, kakao i začini bio 40 odsto vredniji od izvoza voća i povrća (sve skupa 1,1 miliona).

Vlada je, paralelno, na početku mandata parlamentu predložila Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi. Iako tim propisom nije precizirano na koje proizvode se on odnosi, a na koji način Vlada može ograničiti cijenu nekog proizvoda, prijedlog je dobio potrebnu većinu. Suštinske zamjerke imao je samo poslanik Genci Nimanbegu, pitajući se da li se vraćamo na ekonomsku politiku iz doba socijalizma, kada je država određivala i ograničavala cijene proizvoda, ne mareći na tržišne tokove: „Ovaj zakon je jedan od niza populističkih zakona koji su doneseni ili predloženi u Skupštini od 2020. godine i koji su veoma teško, čak i nemoguće primjenjivi. Ne želim poslati poruku da sam protiv ovakvog zakona, ali na tržištu nemate empatiju.”

Ministar Đurović je objasnio da Vlada nije htjela da precizira listu proizvoda od posebnog značaja, kako ne bi sebi ograničavala prostor za djelovanje. „Kada su u pitanju vrste mjera, to mogu biti određivanje maksimalne maloprodajne cijene, određivanje fiksne cijene proizvoda, ograničavanje marži i vraćanje cijena na prethodni nivo i slično. Ovakva ograničenja postoje u svim zemljama regiona i mnogim zemljama Evropske unije”, pojasnio je Đurović.

Ove nedjelje svjedoci smo prve primjene tog zakona. Vlada je trgovcima ograničila maržu koju mogu zaračunavati prodajući brašno, ulje, šećer i so na pet, odnosno, sedam odsto. Dok su jedni računali koliku nam to uštedu može donijeti (dosta neizvjesna matematika), drugi su iskazali bojazan da se takvim odlukama mogu proizvesti nestašice – trgovci neće biti stimulisani da nabavljaju robu na kojoj ne mogu zaraditi, uz opasnost da se dio ranije nabavljenog preseli na crno tržište. Tamo gdje zarada nije ograničena.

Iz Vlade ubjeđuju da se tako nešto neće desiti pošto je odluka, kažu, donijeta u dogovoru sa privrednicima. Već traju razgovori predstavnika Vlade i velikih trgovačkih lanaca, kako bi se u njihovim magacinima pronašlo mjesto za skladištenje brašna, ulja, šećera… koje bi država nabavila (opet uz njihovu pomoć) u cilju stvaranja određenih zaliha, za tri do šest mjeseci, i tako preduprijedila moguće nestašice o kojima se govori i među gostima lokalne kafane i u sjedištu Ujedinjenih nacija i Svjetske banke.

Hranu nije dovoljno kupiti, treba je i sačuvati (skladištiti) dok se ne iznese na trpezu. Crna Gora nema adekvatna skladišta. Prije 19 godina, tadašnja vlast odlučila je da se odrekne „prevaziđenog i skupog” održavanja robnih rezervi hrane i goriva, kojim bi se mogle preduprijediti krizne situacije – od ekstremnih poremećaja na tržištu, preko elementarnih nepogoda do ratnih sukoba. Pošto je ukinuta Direkcija za robne rezerve, njena skladišta za hranu i gorivo su, uglavnom, prodata ili zapuštena. I sad ih nema.

Ako se za hranu država nekako i može snaći, ispomažući se skladišnim kapacitetima koje imaju Voli, Idea, Aroma, Laković… problem sa skladištenjem goriva je mnogo ozbiljniji. Na tom smo terenu mnogo osjetljiviji na eventualne nestašice i, prema sadašnjim najavama – neizbježna, poskupljenja.

Izvjestan je rast cijena goriva i do tri eura, a to će „lančano” podići i ostale cijene, izjavio je nedavno direktor Uprave za ugljovodonike pri Ministarstvu kapitalnih investicija Marko Adžić. „Prevoznici i taksi udruženja teško da će moći da izdrže te nalete, osim onih koji imaju električna vozila. Takođe, pominje se da može doći i do nestašice goriva na tržištu“, kazao je on portalu Invetitor, ukazujući na potrebu obnove robnih rezervi.

Crna Gora se trenutno, kada je u pitanju skladištenje naftnih derivata, oslanja na silose koje Jugopetrol i Montenegrobonus posjeduju u Luci Bar. Riječ je o skladišnom prostoru od 116.000 kubnih metara. Ali, nijesu sva skladišta (silosi) u upotrebljivom stanju. Nadležni su, ipak, optimisti. „Naš terminal u Baru radi punim kapacitetom i kao takav zadovoljava potrebe Crne Gore”, saopštio je prvi čovjek Jugopetrola Vasilis Panagopulos. „Problema u snabdijevanju Crna Gora za sada nema. Crna Gora je stabilno tržište i Jugopetrol pažljivo prati trenutnu situaciju na međunarodnom nivou u sektoru energetike. Kao što je poznato, snabdijevamo se isključivo iz Grčke, iz Hellenik Petroleuma (većinski vlasnik Jugopetrola – prim. Monitora)”.

Prije privatizacije Jugopetrola i odluke o ukidanju Direkcije, Crna Gora je na raspolaganju imala i skladišne terminale u Lipcima (Bokokotorski zaliv) i Bijelom Polju, ukupnog kapaciteta za skladištenje oko 35.000 kubnih metara benzina i(li) dizel goriva. Oni su, u međuvremenu, zaboravljeni i, po svoj prilici, devastirani.

Na njih su, nedavno, podsjetili iz opozicionog DF-a, ukazujuću na sudbinu terminal u Bijelom Polju. „Vrhunac zloupotreba bila je odluka Vlade DPS-a i satelita da bivše vojno skladište u Bijelom Polju kapaciteta 21.000 m3 predaju na korišćenje Opštini Bijelo Polje za 1 euro na 99 godina, i to sve za vrijeme vladavine opštinom njihovog šerifa Tarzana Miloševića. „Skladište je u periodu predaje Opštini Bijelo Polje bilo potpuno funkcionalno i ispravno. Ovo skladište Opština sada koristi za parkiranje vatrogasnih vozila, odlaganje otpada, a jedno vrijeme je svoja sredstva u njemu skladištila i kompanija Franca.

Iz DF-a su navode potkrijepili i računicom: „Da je država početkom 2020. godine, kada je cijena nafte bila na decenijskom minimumu, kupila i uskladištila ove količine kao robne rezerve, a što je naravo logika svake odgovorne vlasti, tada bi za to izdvojila manje od 25 miliona evra. To je količina koja je po bilansima potrebna za pet mjeseci Crnoj Gori, a sada bi imala trostruko veću vrijednost”. Naknadna pamet?

Slična računica može se napraviti i za početak 2021. (u oba slučaja pod uslovom da su skladišta bila u upotrebljivom stanju)… Uglavnom, aktuelna Vlada je primorana da razmišlja u tom pravcu. Mada bi bilo dobro da to radi brže.

Iako se o obnovi robnih rezervi govori od izbijanja pandemije korone (mart 2020) tek sljedeće nedjelje, treća Vlada od tada, raspisaće javni poziv za izbor nezavisnog konsultanta koji će uraditi studiju opravdanosti njihovog formiranja. „Kada analiza bude završena, pitanje je koliko će to da košta i da li naš budžet može da izdrži takvo ulaganje”, kazao je ministar Goran Đurović.

Slično razmišlja i ministar Joković: „Trebalo bi formirati državne robne rezerve uz prethodno urađenu stručnu analizu s ciljem da naša država obezbijedi rezerve osnovnih namirnica za barem tri mjeseca.”

Vratimo se naftnim derivatima. Krivokapićeva vlada je u aprilu prošle godine pripremila nacrt zakon o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Taj dokument predviđa formiranje strateških rezervi (prosječni tromjesečni uvoz ili dvomjesečna prosječna potrošnja), mada ne precizira gdje bi se one čuvale. O tome je, naknadno, trebala da odluči Vlada. Međutim, Vladin prijedlog nije stigao na dnevni red parlamenta. Sada, nova vlada priprema novi zakon sa istom namjenom. I planom da bude usvojen krajem godine.

Neke rokove smo već ispustili. Kao članica evropske Energetske zajednice Crna Gora se obavezala, prije deset godina, da će najkasnije u januaru 2021. urediti pitanje održavanja minimalnih rezervi sirove nafte i naftnih derivata. Slične obaveze imamo i u pregovaračkim poglavljima sa EU, samo su rokovi nešto drugačiji (uskoro ističu).

Prema energetskim bilansima koje je usvojila prethodna vlada, naftni derivati čine blizu polovine (48 odsto) ukupnih izvora energije koji se koriste u Crnoj Gori. Prema tom bilansu, za normalnu potrošnju u državi ove godine mora se obezbijediti 391.000 tona naftnih derivata. Njihovu vrijednost, u ovim uslovima, nemoguće je izračunati. Važno je da može da se kupi.

„Brinemo da će poskupljenje hrane povećati siromaštvo u Crnoj Gori. Predviđa se da će stopa siromaštva biti 15,6 odsto u 2022. godini”, poručila je sredinom aprila Asli Demirguč Kunt, glavna ekonomistkinja Svjetske banke za Evropu i Centralnu Aziju. To je svaki šesti stanovnik ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo