Povežite se sa nama

DUHANKESA

Cvijet u našem srcu

Objavljeno prije

na

Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, nije pitanje za naučnike i filozofe već za pjesnike

 

Za čim žalimo kad čovjek umre? Nije to pitanje ni za naučnike, ni za filozofe. Ne znaju oni odgovor na to pitanje. Ne znaju čak ni kako da postave pitanje. Naučnici smatraju da je već samo ovo pitanje pogrešno postavljeno. Umjesto „za čim”, oni bi ptiali „za kim” žalimo? Majka za djetetom, žena za mužem, prijatelj za prijateljem! Kada to znaš, znaš i odgovor. Ispada da za onog ko žali nekog umrlog, tu i nema nikakvog pitanja. Svako ko žali, zna za kim žali. Filozofi su ovom pitanju prišli opreznije. Stvarno, šta je to za čim žalimo kad neko umre? To može biti samo nešto što nam je neko dao, nešto što je nama značilo, što nam je bilo milo, a što više nikada nećemo imati, jer je taj neko – umro!  Dobro su počeli, ali su, poslije prvog ispravnog koraka, načinili grešku. Tipično za filozofe, počeli su tražiti zajedničku osnovu tuge, princip na kom se tuga zasniva, pa su u tom traganju za kategorijama, nagađanju o hipotezama i postulatima sasvim zabasali!

Dva tipična, reprezentativna primjera filozofa koji su filozofski prišli pitanju smrti, dovoljno će potvrditi ovaj zaključak. Prvi je njemački filozof Martin Hajdeger. Ne ulazeći u detalje njegove ozloglašeno komplikovane koncepcije, kod Hajdegera je problem smrti postavljen kao odnos dvije filozofske, polarno suprotstavljene kategorije, bića i ne-bića (bitka i ne-bitka), dodatno toliko zapetljane kroz pojam smrti kao nenamirenog duga, da ostaje nejasno ima li se uopšte za nečim žaliti ili se treba radovati kad neko umre i tako namiri svoj dug!? U knjizi Čovjek i smrt, francuski filozof Edgar Moren je smrt definisao kao gubitak individualnosti. Iz ovoga logično slijedi i njegov zaključak da „…nečija smrt izaziva žalost u nama samo ukoliko smo tu ličnost za života cijenili zbog njene individualnosti; što je ta individualnost nama više značila, što je bila više ‘jedinstvena’, utoliko je tuga zbog tog gubitka veća”. Da bi ovu tvrdnju, jasnu i djeci, dodatno (i sasvim nepotrebno) učinio još ubjedljivijom, E. Moren zaključuje: „Smrt neke filmske zvijezde, biciklističkog asa, šefa države ili susjeda sa istog sprata, ljudi doživljavaju mnogo dublje, nego vijest da je deset hiljada Indusa izgubilo život u jednoj poplavi.”

Ovaj primjer koji je toliko nesrećno formulisan da će biti mnogo bolje ako autora poštedimo analize, u osnovi samo ponavlja banalnu činjenicu da više žalimo smrt poznatih i bliskih, nego sasvim nepoznatih ljudi. Pri čemu, pitanje koje smo postavili na početku, i dalje ostaje bez odgovora. Razlog je očigledan. I Hajdeger i Moren, kao i gotovo svi filozofi, posmatraju smrt apstraktno: ili kao ontološki čin  prelaska iz bića u ne-biće; ili kao gubitak nekakve  apstraktne individualnosti, a ne kao smrt čovjeka. U oba slučaja imamo manje razloga za tugu nego dijete kojem se slomila najdraža igračka!

Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, jeste pitanje za pjesnike! Jer tuga nema zajednički imenitelj, ni univerzalni princip. Italijanski dramaturg i pjesnik Luiđi Pirandelo (dodajmo: dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1934. godine), prenosi priču o iznenadnoj i naizgled neobjašnjivoj smrti jednog mladog i zdravog čovjeka. Pripovjedač je zapazio da ovaj momak nekoliko dana uzastopno provodi sate i sate u sjeni jednog hrasta. Pokazalo se da je bio obuzet nicanjem jednog nježnog cvijeta. Po cijeli dan je provodio tu, pazeći da ga ne popase neka ovca iz stada koje je tu paslo svakog dana. Upravo onog dana kada se cvijet razvio u svojoj punoj ljepoti, jedna koketna dama je prišla momku nadnesenom nad cvijetom i ne primijetivši, zgazila pravo na njegov cvijet! Desetak dana kasnije momak je umro. Nije mogao preboliti tugu za onim cvijetom.

Znajte da je vaše srce livada u kojoj je niknuo po jedan cvijet podaren od svakog živog čovjeka. Kao što je svaki čovjek pojedinac, i tuga zbog njegove smrti je lični doživljaj, žal za cvijetom koji je u našem srcu niknuo iz ljubavi i prijateljstva, cvijet kavog nema nigdje na drugom mjestu. Cvijet koji više nikada neće niknuti, kada ga jednom ubere smrt.  Kad umre jedan čovjek – jedan cvijet svene, bude zgažen ili istrgnut iz našeg srca. Eto to je ono za čim žalimo kad neko umre! Svejedno da li je umrla filmska zvijezda, biciklistički as, šef države ili susjed sa istog sprata: sa svakim od njih ostane jedan cvijet manje u našem srcu. Kao što i vijest o smrti deset hiljada Indusa u jednoj poplavi istrgne iz srca svakog živog čovjeka deset hiljada cvjetova.

O prijatelju moj, zašto si mi ostavio srce bez tvog cvijeta koji si ti posadio!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Mevlan – o snazi dobrote

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda je sahrana jednog čovjeka, nastavnika u planinskom selu, znak  da je  snaga ljudske dobrote, jača od svih poroka i grijehova ovoga svijeta

 

 

“Mevlan je preselio!“  Nad pitomim predjelom Mevlanovog rodnog sela, zavladao je uzvišeni mir  i spustila se svečana tišina. Sat kasnije, ova vijest se  proširila na cijeli Derven i Polog, sve do najudaljenijih planinskih sela. Niko na socijalnim mrežama nije pitao za prezime, mjesto boravka, zanimanje tog Mevlana,  kao da su su svi znali da rahmetlija/pokojnik može biti samo upravo taj Mevlan kome treba otići na đenazu i ni jedan drugi!   Već oko podne kroz širom otvorenu dvokrilnu kapiju velikog dvorišta sa sedam kuća – Mevlana i šestoro njegove braće – počeli su pristizati ljudi iz okolnih sela da izraze saučešće a Mevlanov mobilni telefon neprestano se punio porukama iz Njemačke, Danske, Švajcarske, Italije, SAD…

Uz šest kuća bile su male bašte sa povrćem i po koje stablo jabuke, kruške, trešnje. Umjesto bašte, prostor ispred Mevlanove kuće zauzimao je lijepo održavan travnjak, sa jednom maslinom, trešnjom i palmom koje je Mevlan zasadio uz rub ove lijepe livade. Ulaz u Mevlanovu kuću, zaklanjao je ogroman, raskošno razgranat žbun jorgovana čiji miris se svakog proljeća nadaleko širio.    Sjutradan, na đenazu/pogreb, zakazanu za podne-namaz, od jutra su produžili pristizati ljudi. Dolazili su iz bliže i dalje okoline, iz gradova sa cijele teritorije države, poznati i nepoznati, stizali su iz inostranstva rođaci i prijatelji sa porodicama, nakon što su, vozeći cijelu noć prešli po 1.500-2.000 kilometara.

Do mezarja, Mevlana je ispratilo nepregledno mnogo ljudi. Za nedelju dana, koliko je uobičajeno da se porodici izrazi saučešće, nije se prekidala povorka posjetilaca. Veliko dvorište nije moglo primiti sve koji su čekali na svoj red da uđu u kuću, a pred kapijom dvorišta, na meraji, zbog hladnoće i dugog čekanja okupljeni oko nekoliko furuna, čekali su ljudi na svoj red da uđu u dvorište. Mevlan je bio nastavnik u osnovnoj školi u udaljenom planinskom selu. Utoliko je bila čudnija činjenica da su  iz svih regionalnih škola došle kompletne delegacije u punom sastavu – od direktora do najmlađeg nastavnog osoblja – da izraze veliko poštovanje za Mevlana, ali je i izazvala najdublji utisak. Za tu priliku, sve škole su za jedan dan prekinule nastavu a dvije škole su čak odložile već zakazane termine za ekskurziju. Penzionisani profesor matematike,  sjetio se Mevlana kao najboljeg matematičara od svih učenika kojima je predavao  i bez oklijevanja se pridružio ljudima, čim su mu rekli iz kog sela je taj Mevlan na čiju đenazu su krenuli

Niko se nije pitao zašto je došao, niko se nije čudio nikome što je došao a ipak, svi su se čudili nezapamćeno velikom broju ljudi koji su došli da isprate Mevlana i da izraze svoje duboko žaljenje zbog njegovog odlaska.  Ja sam sa Mevlanom proživio 25 godina nepomućenog prijateljstva  i  dobro sam znao zašto sam došao, ali me je broj ljudi koji su došli, više nego začudio! Najprije, bilo je  čudno to što su, onaj uzvišeni mir i svečana tišina tokom cijele te nedelje lebdili   nad pitomim predjelom Mevlanovog rodnog sela!  Osim toga,  koliko god bila velika, Mevlanova đenaza po svemu nije bila obična đenaza! Po svojim proporcijama i po atmosferi koja se osjećala u zraku, posebno po tome što je prerasla lična osjećanja kao standardni razlog dolaska na đenazu. U ovom slučaju, dolazak se  pretvorio u neodložnu a spontanu kolektivnu obavezu, u izraz zahvalnosti koju su,  ni sami ne znajući zbog čega, svi ovi ljudi očigledno osjećali prema Mevlanu, jer ga najveći broj njih nije lično poznavao, pa čak ni čuo za njega!? Mevlan nije bio ni politički moćnik, ni vlasnik velike firme, ni tajkun-mecena humanitarnih organizacija! Pa ipak, ovakve đenaze nikada prije nije bilo!? Šta su to osjetili ljudi, šta sam ja osjetio i prepoznao u ovom njihovom osjećanju obaveze prema Mevlanu!?

Sjetio sam se jedne priče. U davna vremena, Bog je poštedio čovječanstvo zbog 16 dobrih ljudi, koliko je utvrdio da u tom trenutku živi u svijetu. Od tada, taj broj je konstantan i samo zbog njihove dobrote opstaje ljudski rod. Niko ne zna ko su ti dobri ljudi, ne znaju to čak ni oni sami. Kada jedan od njih preseli, odmah ga zamjeni novi, jednako dobar čovjek.  Mora biti da ljudi osjete nešto što nisu nikada prije osjetili, kada takav čovjek preseli! To što osjete, to je  ta snaga dobrote, jača od svih poroka i grijehova ovoga svijeta..

Na turskom jeziku ime “Mevlan“ znači “anđeo“, “nebesko biće“. Može li biti da je i imenom, i svojom dobrotom, Mevlan bio jedan od tih 16 Dobrih ljudi-anđela!?

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Odisej u Gazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odiseju se od Homera do danas ljudi dive zbog njegove podmuklosti i prevara, koje su sanjali i sanjaju da sami urade. Protiv odluke Predsjednika Trampa niko se ne buni, zato što on, umjesto njih, čini ono što većina građana SAD i EU odobrava i za šta mu, ćuteći bez stida, daju punu podršku

 

 

Zabrinut za budućnost svijeta u kom se svako zakrvio sa svakim, vladar države-grada Vatikan, aktuelni Papa Francisko, obratio se prije dvije nedelje vjernicima katolicima  enciklikom čiji naslov: Origenovska antropologija – nedvosmisleno potvrđuje da je obraćanje  adresirano cijelom čovječanstvu. Poenta poruke je ukazivanje na „…neophodnost dijaloga među savremenim državama kao jedinog efikasnog načina rješavanja hronično neuralgičnih tema i aktuelnih sukoba u svijetu.Enciklika ovo naglašava ukazivanjem da se u historijskom trenutku velikih globalnih izazova bratstvo potvrđuje kao fundamentalni princip sa izgradnju pravednijeg, inkluzivnog i miroljubivog društva.“ U tom kontekstu, ovo obraćanje je razmišljanje o presudnoj važnosti kulture dijaloga u konstituisanju i formulaciji bitnih uslova za postizanje kompromisa i trajnog pomirenja. Difinitivni pečat namjere da se cijelog čovječanstva u ovaj dijalog, zrači iz rečenice kojom se i sama ova Enciklika definiše kao forma dijaloga posebne, najviše vrste: razgovor između ljudskog srca i božanskog srca! (En la corazon humana al corazon divino).

Dijalog!? Pa još kultura dijaloga!? Samo recite šta treba poštovani Papa Francisko, svijet će vas odmah poslušati! Posebno oni najmoćniji! Kud Papa Francisko okom oni će skokom, O prekidu rata  (intervencije, agresije) između Rusije i Ukrajine, koji je zapravo počeo još u februaru  2014. godine a rasplamsao se 24. februara 2022. napadom Rusije na Ukrajinu, dijalog je već počeo. Vode ga SAD i Rusija. U Saudijskoj Arabiji. Bez EU, bez bilo koje druge evropske države, (iako se rat vodi na tlu Evrope) čak i bez Ukrajine. Poruka je jasna: Kad odrasli razgovaraju, nema mjesta za djecu za istim stolom. Kako se mi dogovorimo, tako će i biti.

Ozbiljan izazov je i najduži TV Genocid šou koji se već 17 mjeseci prenosi iz Gaze,  najvećeg i najdugotrajnijeg konc-logora u historiji, koji postoji od 1967. godine, već punih 58 godina. O sudbini Gaze, najvećeg grada države Palestine. koja stekla nezavisnost 1988. godine i koja je priznata od većine država članica OU, nema potrebe da se razgovara,  nema se s kim  sjesti za isti stol – svi drugi okolo su djeca. Ni sa predstavnicima države Palestine koja je pod vojnom okupacijom, ni sa okupatorom Izraelom. Ni sa stanovnicima Gaze, žrtvama genocida, sa blizu 100.000 ubijenih od kojih je 20.000 još pod ruševinama.  Najmorbidnijim planom, kakav se niko ne bi usudio pretočiti u horor film,  njima je Predsjednik Tramp namijenio “bolju budućnost“ nego što su mogli zamisliti u najluđim sanjarijama! Kada se rasčiste ruševine i grobovi 35.000 djece i 30.000 žena, razorena Gaza će se pretvoriti u blistavu Rivijeru, prepunu kazina, kockarnica, u pravu prijestonicu mediteranskog šou biznisa. Gaza će postati dio teritorije SAD. Da bi bila maksimano bezbjedna, pa će tamo svi ljudi svijeta moći rahat dolaziti da okrenu koji krug na ruletu, odigraju partiju pokera ili blek džeka. Čak i Palestinci. Ako im bude do ruleta i pokera. Prije toga, sve će ih deportirati. Najprije je spomenuo Indoneziju ali se predomislio i odlučio da ih deportira u Egipat i Jordan. Da ih smjesti u SAD, to mu naravno nije ni moglo pasti na pamet. Ko je čuo  da one koje je istjerao iz njihove kuće, neko primi u svoj dom!?

Kada su Ahajci na prevaru upali u Troju, ubijajući sve stanovnike koje bi stigli, bježeči sa svojim djetetom Astijanaksom u naručju, pred pomamljenim ubicama krvavih mačeva, Andromaha, supruga Hektora, najvećeg trojanskog junaka, ugledala je Odiseja i uzdajući se u njegovu junačku čast, dade mu dijete, sina Hektorovog, da ga zaštiti od gonilaca. Autoritet Odisejev veliki bijaše i gonioci se povratiše u strahu od njegovog gnjeva. Andromaha odahnu. A Odisej, kada shvati da u rukama drži sina Hektorovog, priđe rubu visoke kule i baci Astijanaksa sa zidina Troje u provaliju.

Da li je Odisej u Troji bio antički Tramp, ili je Tramp moderni Odisej u Gazi!? Svejedno šta će ko reći, snaga im je, u oba slučaja došla od  –  naroda, od običnih ljudi! Odiseju se od Homera do danas ljudi dive zbog njegove podmuklosti i prevara, koje su sanjali i sanjaju da sami urade. Protiv odluke Predsjednika Trampa niko se ne buni, zato što on, umjesto njih čini ono što većina građana SAD i EU odobrava i za šta mu, ćuteći bez stida, daju punu podršku.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otrovna jabuka “AI”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija.  Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari

 

 

U bajci Snježana i sedam patuljaka, otrovna jabuka je najvažnija pouka. Vještica sama dolazi na vrata i nudi Snježani na dar rumenu, krupnu, blistavu, mirisnu jabuku – neodoljivo iskušenje za Snježanu. Znamo šta se desilo. Naravoučenije je veliko kao kamion:“Šta god ti neko nudi, ne čini to zbog tebe, nego zbog sebe!“ Ipak, niko da je nauči, ni iz bajki, ni iz vlastitog iskustva. Možda je osnovna greška što se bajke pričaju da djecu uspavaju – umjesto da ih probude!? A kada je riječ o iskustvu,  koliko god da smo iskusni, uvijek se nađe majstor koji nas nagovori na nešto čemu ne možemo odoliti! Zato i ne čudi što se djelovanje u svim područjima društvenog života odvija najčešće (a u politici  isključivo!), na principu Otrovne jabuke: “Što je primamljivija jabuka, to  veću korist očekuje onaj koji jabuku nudi!“

Najnovija Otrovna jabuka koju nam nudi skrivena vještica iz centra globalne političke moći zove se Vještačka inteligencija (Artificial intelligence, skraćeno :AI). Kao i sve što traži pamet, i nju su koncipirali filozofi. U novije vrijeme Dekart i posebno instruktivno, Lajbnic. Kao i sve pametno što se može iskoristiti za kontrolu i vlast nad ljudima, razvoj ovog koncepta preuzeli su političari.  Generalno, pojam  AI obuhvata set tehnologija koje omogućuju kompjuteriuma da vrše složene funkcije, kao što su prepoznavanje i prevođenje govora ili tekstova stranih jezika,  analiza podataka, predlaganje rješenja određenih tehničkih problema itd. Kao striktno akademska disciplina, AI je uvedena u nastavu 1956. godine, da bi  nakon početnog optimizma, interes splasnuo. Uspješna primjena AI  u arhitekturi 2017. godine, obnovila je interes i ubrzala rad na razvoju i područjima primjene vještačke inteligencije. Početkom 2020. godine, na osnovu rezultata potkrijepljenih milijardama uloženih dolara, postalo je jasno da AI predstavlja ogromnu  potencijalnu moć djelovanja, samostalnog kreiranja uslova i donošenja odluka. Opasnost od nenamjeravanih ishoda ili direktno štetnih posljedica,  izazavala je zabrinutost zbog rizika i dugoročenih efekata nekontrolisane primjene AI. Što je dovelo do  široke debate o potrebi uvođenja regulatorne politike koja će obezbijediti sigurnost i korist ove tehnologije.

Glavni razlog za zabrinutost leži u jednoj specifičnosti cijelog sistema AI. Pošto se tu skriva Otrovna jabuka koja nam se nudi na dar kao AI tehnologija, izložićemo njenu suštinu. Naime, u osnovi, svako djelovanje je definisano kroz dvije kategorije: 1. Planiranje: 2. Donošenje odluka. Sve što samostalno djeluje u svijetu definisano je kao “akter“ (engleski: “agent“). Racionalni akter ima svoje ciljeve i preference. Pri automatskom planiranju, akter (kompjuter)  ima specifične ciljeve. Pri automatskom donošenju odluka, akter (komjputer) ima preference – postoje situacije koje preferira i situacije koje nastoji izbjeći. Akter (kompjuter) koji donosi odluke detektira određen broj situacija označenih kao “korist“ (engl. “utility“), koje akter (kompjuter) procjenjuje i mjeri. Za svaki moguči postupak kalkulira “očekivanu korist“; ukupnu korist od svih mogućih akcija; vjerovatnoću da se očekivana korist ostvari, da bi na kraju preporučio akciju koja će donijeti maksimalnu korist uz najveću vjerovatnoću.

Međutim, dok pri automatskom planiranju akter (kompjuter), tačno zna posljedice svake akcije, pri automatskom odlučivanju posljedice odluka nisu sasvim predvidljive. U tom slučaju, prelazi se na tzv. “Markov proces odlučivanja“ (Markov decision process), prelazni model odlučivanja koji proračunava vjerovatnost praktične koristi svake odluke. Vjerovatnost realne ostvarivosti svake odluke u ljudskom društvu, AI kalkulira kompjuterski, na osnovu programa bihejviorističke teorije racionalnog ponašanja, teorije igre (Game theory), heuristike, socijalne psihologije. Na osnovu svih ovih podataka,  AI daje svoju procjenu vjerovatnosti konkretne akcije i njenu ukupnu korist, odnosno štetu!

Vještačka inteligencija (AI) je najotrovnija jabuka do danas ponuđena čovječanstvu. Vještačka inteligencija je čudovište sa amputiranom etikom i moralom, daleko strašnije i opasnije od onoga koje je stvorio Dr. Frankenštajn. Umjesto na kategorijama Dobro-Zlo, moralno-nemoralno, humano-nehumano, AI je programirana isključivo na binomima moguće-nemoguće i korisno-štetno!  AI je očito već podnijeo svoj pozitivni  Final report Trampovoj administraciji da je deportacija Palestinaca iz njihove prapostojbine Palestine moguća i korisna, kao  i planirano preuzimanje vlasti nad palestinskim teritorijama od strane SAD.  Autoritet inteligencije bez hipoteke moralne odgovornosti pretvara AI u otrovnu jabuku koja bi ovaj put mogla uspavati Snježanu zauvijek. Ako na vrijeme ne stigne jedini koji može da je spasi: princ na bijelom konju – Moralna Savjest!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo