Povežite se sa nama

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Crna Gora ne može graditi budućnost na imenima odgovornih za zločine

Objavljeno prije

na

Procesuiranje prijedloga da Pavle Bulatović dobije ulicu u Glavnom gradu, iako se činilo da je taj prijedlog arhiviran, predstavlja pokušaj institucionalne rehabilitacije politike koja je Crnu Goru 90-ih gurnula u političku i moralnu provaliju

 

 

MONITOR: Sa više organizacija NVO, CGO je tražio povlačenje Predloga zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost.  Predložena rešenja, ocijenili ste, ozbiljno ugrožavaju ustavna i međunarodno zagarantovana prava. Na koji način?

ULJAREVIĆ: Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost nije donio nužna unapređenja, a u brojnim segmentima predstavlja udar na ustavni poredak i temeljna ljudska prava u Crnoj Gori. Zahvaljujući snažnoj i pravovremenoj reakciji NVO sektora, spriječeno je uvođenje nekih od najopasnijih rješenja iz Vladinog prijedloga, poput toga da se ANB-u omogući pristup informaciono-komunikacionim sistemima državnih i lokalnih organa, kao i pravnih lica sa javnim ovlašćenjima bez sudske kontrole. Time bi se ugrozilo pravo na privatnost i omogućio uvid u osjetljive evidencije, uključujući zdravstvene kartone, socijalne i poreske podatke i informacije o dječjoj zaštiti.

I dalje nijesu uvaženi stavovi Ustavnog suda o zaštiti privatnosti, uključujući potrebu za sudskim nadzorom nad utvrđivanjem lokacije korisnika elektronske komunikacije, niti su sprovedene preporuke UN Komiteta za ljudska prava koje traže sudsku kontrolu pristupa bazama podataka banaka i NVO.

Brine što je zakon u skupštinsku proceduru upućen po hitnom postupku, bez javne rasprave i uz ignorisanje ponude Evropske komisije da pomogne u njegovom poboljšanju. To nije znak demokratske snage, već strah od kritike i argumenata.

MONITOR: Šta je bio motiv vlasti za predlaganje takvih rješenja?

ULJAREVIĆ: Motivi vlasti su višeslojni, ali se svode na želju za partijskom kontrolom. Skoro neograničena ovlašćenja daju se službi koja nikada nije prošla stvarnu reformu, čime se dodatno sužava prostor za demokratski nadzor i jača ANB kao moćno i nekontrolisano oruđe političke moći.

Zakon otvara vrata masovnom penzionisanju postojećih kadrova, zapošljavanju podobnih bez konkursa, izuzima ANB iz sistema javnih nabavki i dodatno slabi institucionalnu i sudsku kontrolu. Ovakva rješenja nemaju veze sa borbom protiv organizovanog kriminala i korupcije, oblastima u kojima se ANB nije proslavio, već sa njegovom političkom instrumentalizacijom.

Propuštena je šansa za izgradnju demokratski nadzirane bezbjednosne službe, jer vlasti žele model autoritarne tajne policije – netransparentne, politički lojalne i izvan institucionalnog okvira. To više govori o ambiciji za centralizaciju moći nego o brizi za bezbjednost građana.

MONITOR: Da li  se proces usklađivanja zakonodavstva sa EU sve više dešava mimo javnosti i učešća civilnog sektora?

ULJAREVIĆ: Nažalost da,  i to sve drskije, jer se ključni zakoni pripremaju daleko od očiju javnosti. Time se potire princip inkluzivnosti, ali i kreiraju zakoni koji su često pravno neodrživi i suštinski nedostatni. Umjesto da evropski put bude prostor za transparentnost i dijalog, sve se više koristi kao paravan za zakulisne dogovore i partikularne trgovine najprizemnijeg nivoa.

MONITOR: Politička klasa deklarativno se zalažu za ulazak u EU, ali su brojni suprotni potezi na tom putu. Koliko smo onda evropski?  

ULJAREVIĆ: Imamo vlast koja evropski narativ koristi kao dekoraciju, poput onih plastičnih zastavica EU na skupštinskim klupama. Sistem je sve, samo ne evropski – od netransparentnosti i partokratije, preko selektivne pravde, do gušenja slobode medija i civilnog društva. Takva hipokrizija obesmišljava i kompromituje evropski put države, istina, za sada još uz saučesništvo EU koja toliko želi uspješnu priču da drži zatvorene oči na mnoge devijacije u Crnoj Gori. Umjesto da evropske integracije budu snažan transformativni faktor, sada imaju izražen transakcioni karakter što već nosi loše posljedice za nas, a mislim da će ih i EU vidjeti ubrzo.

MONITOR: Crna Gora je dobila prvu presudu za seksualno ratno nasilje. Koliko smo daleko od suočavanja sa prošlošću?

ULJAREVIĆ: Presuda kojom je Slobodan Peković (Ćurčić) osuđen na 20 godina zatvora zbog silovanja i ubistava u Foči 1992. godine jeste važna kao prva takva presuda, i to uz najstrožu kaznu za ratne zločine od 1996. godine.

Ipak, suočavanje s prošlošću ne može zavisiti od pojedinačnih osuđujućih presuda, već mora postati društvena i institucionalna obaveza. Treba napomenuti i da ova presuda dolazi nakon tri decenije tišine, bez sveobuhvatne podrške žrtvama, sistema reparacija, kao i političkog i obrazovnog distanciranja od ratnohuškačkih narativa. Zločini počinjeni od strane crnogorskih državljana, uključujući i silovanja koja su dokumentovana i pred Haškim tribunalom, tek sada i incidentno se procesuiraju, što govori o dubini poricanja i odsustvu političke volje za kulturom odgovornosti.

Bez sistemske odlučnosti da se zločini imenuju, priznaju i sankcionišu, suočavanje ostaje ograničeno, ali i dodatno otežano izraženim kojim preplavljuje javni prostor.

MONITOR: Pomenuli ste i istorijski revizionizam. Koliko je ta pojava uzela maha?

ULJAREVIĆ: U izuzetno velikoj mjeri, i to sve agresivnije. Svjedočimo ubrzanoj rehabilitaciji ideologija koje su bile na strani fašizma, kao i njihovih reprezenata, uz paralelne pokušaje da se antifašizam svede na „komunistički relikt“ i time delegitimiše kao temelj savremene Crne Gore. Ova borba se ne vodi samo u medijima, već prodire u obrazovne, kulturne i institucionalne strukture. U njoj učestvuju pojedinci iz akademskih i vjerskih krugova, uz političku logistiku iz Srbije, s ciljem da se kroz prikrivanje zločina i prekrajanje činjenica sprovede identitetsko reprogramiranje Crne Gore. Cilj je jasan i opasan: razgradnja njenog antifašističkog, građanskog i suverenog karaktera i njegovo preoblikovanje u skladu sa matricom tzv. “srpskog”, tačnije “Vučićevog sveta”.

MONITOR: Prijedlog da Pavle Bulatović dobije ulicu u Podgorici ušao je u proceduru. Šta to kazuje?

ULJAREVIĆ: Procesuiranje prijedloga da Pavle Bulatović dobije ulicu u Glavnom gradu, iako se činilo da je taj prijedlog arhiviran, predstavlja pokušaj institucionalne rehabilitacije politike koja je Crnu Goru 90-ih gurnula u političku i moralnu provaliju. Riječ je o osobi koja je, kao visoki funkcioner, imala direktnu ili posrednu odgovornost u najmračnijim poglavljima tog perioda – od podrške agresiji na susjede do komandne uloge u slučaju deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica. Po njegovom naređenju, crnogorska policija je, bez pravnog osnova, uhapsila i predala Vojsci RS najmanje 66 osoba, od kojih je samo 12 preživjelo. To je pravosnažno utvrđeno pred sudovima Crne Gore. Pavle Bulatović nije bio procesuiran samo zato što je ubijen 2000., prije nego što je suđenje počelo, ali to nije ni opravdanje ni razlog za glorifikaciju.

MONITOR: Što bi značilo eventualno imenovanje ulice po njemu?

ULJAREVIĆ: To bi izbrisalo granicu između žrtava i nosilaca moći i poslalo poruku da se odgovornost za zločine može zaboraviti ili čak i nagraditi. Time se potkopavaju i rijetki, ali značajni pomaci Crne Gore u suočavanju s prošlošću, kao dio šireg projekta istorijskog revizionizma koji pokušava da sramotu preimenuje u čast, a sudski utvrđene činjenice potčini ideološkim mitovima i partijskom interesu.

Oni koji danas odlučuju o ulicama i spomen-obilježjima možda imaju većinu, ali nemaju ni istorijski ni demokratski legitimitet da prekrajaju istoriju i vrijeđaju sjećanje na žrtve. Crna Gora ne može graditi svoju budućnost na imenima onih čije biografije nose političku ili komandnu odgovornost za zločine.

MONITOR: Reagovali ste i povodom postupka koji je pokrenut protiv novinarke Vesne Rajković Nenadić zbog toga što je na društvenim mrežama ironično komentarisala papuče supruge gradonačelnika Podgorice Danijele Mujović. Koliko je taj postupak opasan na simboličkoj ravni? 

ULJAREVIĆ: Postupak protiv novinarke Vesne Rajković Nenadić bio je očigledan pokušaj zastrašivanja, a ne zaštite zakona. Inicijalno postupanje tužilaštva i policije, umjesto da štiti slobodu izražavanja, stavilo se u službu percipiranih moćnika, šaljući poruku da je ironija prema njima nedopustiva. U demokratskim društvima, životni stilovi javnih funkcionera i njihovih porodica su tema od javnog interesa, jer odražavaju odnos prema funkciji, javnim sredstvima i vrijednostima koje prenose. Kritika toga ne može biti krivično ni prekršajno djelo, već poželjan oblik javne kontrole.

To što je riječ o novinarki pojačava simboliku: cilj je bio da se zaplaše i oni koji nemaju zaštitu javnosti. Dobro je što su policija i tužilaštvo obustavili postupak, ali je to trebalo učiniti brže, bez maltretiranja Rajković Nenadić kroz pozive u policiju.

Ovaj slučaj je podsjetio i da izostaje rad ASK-a u kontroli imovine i stila života funkcionera, kao i da imamo klimu netrpeljivosti prema kritici, što je upozorenje za svako društvo koje želi biti demokratsko.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Psihološki portret društva u krizi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja

 

 

MONITOR: Svjedočimo još jednom talasu nasilja. Pune se stupci crnih hronika, ali je nasilje sve prisutnije i u javnom diskursu. U traženju uzročnika, koji bi vi izdvojili?

CEROVIĆ: Nasilje koje danas vidimo u Crnoj Gori nije samo individualni čin, već simptom šire društvene patologije. Društvo gubi mehanizme regulacije i kontrole konflikta. Glavni uzročnici su brojni, ali vjerujem da u ovom trenutku leže u tri međusobno povezana faktora:

Hronična polarizacija i društveno nepovjerenje –  kada zajednica godinama živi u atmosferi podjela i antagonizama, nasilje postaje prihvatljiv jezik komunikacije. Politčki lideri i Crkva se očajnički trude da posiju što više sjemena podjela i paranoje. Nacija, vjera, parrtija su zamijenili nekadašnje plemenske podjele.

Vrtoglavo ekonomsko raslojavanje i razlike u socio-ekonomskom statusu – Crna Gora vjerovatno nikada nije bila raslojenija u socio-ekonomskom smislu.

Institucionalna slabost i selektivna Pravda – kada ljudi percipiraju da institucije nijesu u stanju da obezbijede jednak tretman, da ne obavljaju funkcije medijacije i kontrole procesa u društvu,  javlja se potreba za samostalnim „rješavanjem” i postizanjem “pravde“.

Kultura senzacionalizma i normalizacije agresije –  mediji i društvene mreže često daju prostor ekstremnim stavovima, čime se agresija multiplicira, stvara se osjećaj okruženosti agresijom i izaziva porast osjećaja potrebe za agresijom.

Iako je nasilje u direktnom smislu posljedica nekog individualnih impulsa, koji će prvo počiniti oni koji su posebno skloni ili “lomljivi”, postoje društveni mehanizmi koji podižu ukupnu vjerovatnoću da do toga dođe. U posudi punoj kukuruza neka zrna će prva početi da pucaju i da se pretvaraju u kokice, ali je to nevažno – važno je ko i zašto zagrijava posudu. Ko i zašto pravi kokice od društvenog sistema.

MONITOR:  Koliko hroničan izostanak odgovornosti, od tragedije na Cetinju pa nadalje, utiče na zdravlje zajednice?

CEROVIĆ: Izostanak odgovornosti ima razorne psihološke posljedice i to ne samo na žrtve i njihove bližnje. Osjećaj da društvo nema mehanizme odgovornosti, da se sve svodi na političko poigravanje i driblanje odgovornosti je bomba u njedrima onoga što nazivamo vladavina prava. Da bi vladavina prava postojala neophodno je da svi vjerujemo u zajednička pravila i da su ta pravila pravedna i primijenjena.  Svaka tragedija koja ostane bez jasnog institucionalnog i društvenog epiloga postaje trajno otvorena trauma koja se ugrađuje u kolektivno pamćenje. Kada se odgovorni ne imenuju i ne sankcionišu, kada se sve svede na nepredvidivost i pretpostavljenu neuračunljivost, zajednica počinje da shvata da živimo u svijetu gdje pravila ne važe i gdje nema sistema. Sistema prevencije, sistema kontrole, sankcionisanja, sistema odgovornosti, ali ni osnovne empatije. Krivi su oni koji protestuju na Kruševom ždrijelu, i najbolje da ih nekako poćeramo odatle da ne smetaju odvijanju vlasti.

Posljedice su višestruke: anksioznost i nesigurnost, normalizacija apatije i neodgovornosti, generacijski prenos traume…

MONITOR:  Na djelu je i istorijski revizionizam, u kom prednjači Srpska pravoslavna crkva. Gdje ide društvo u kom se ratni zločinci proglašavaju herojima?

CEROVIĆ: Istorijski revizionizam predstavlja opasno psihološko oruđe za namjerno cijepanje društvenog tkiva i stvaranje nepovjernja i straha. To je strateška namjera SPC. Da se spriječi u nastajanju mogućnost izgradnje građanskog društva. Da se kroz to obesmisli projekat Crne Gore kao evropske i građanske države.

Kada društvo počne da veliča zločince, ono zapravo šalje poruku da nasilje i kršenje moralnih normi mogu biti nagrađeni. Da prolivena krv ne samo neće biti kažnjena nego će biti nagrađeni dželati i zločinci. Ali to nije potreba za rehabilitacijom davno umrlih sadista poput popa Mace ili etno-genocidnih klerofašista poput Mihailovića. Cilj je u današnjici. Cijepanje, nepovjerenje, strah, paranoja pogoduju klerikalnim i nacionalističkim idejama – aktiviraju u današnjici one mehanizme straha na kojima takva politika cvjeta.

Posljedice su jasne moralna konfuzija i nesigurnost, povratak tribalizma i identitetske kompeticije i, u krajnjem, eskalacija konflikata i nasilja što i jeste krajnji cilj.

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja.

MONITOR:  Jedna od podgoričkih ulica mogla bi dobiti ime Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica 1992. Šta s tim?

CEROVIĆ: To je prezir prema žrtvama, druga deportacija, izrugivanje i izvrtanje našeg kolektivnog sjećanja i moralne orijentacije. Imena ulica nijesu neutralna: ona su simboli vrijednosti koje društvo odlučuje da promoviše. Kada jedna zajednica odluči da nazove ulicu po osobi čije se ime vezuje za tragične događaje poput deportacija izbjeglica, to ne predstavlja čin sjećanja već čin poricanja i reinterpretacije prošlosti.

Iz ugla psihologije zajednice, to znači da se trauma žrtava poništava, a društvo šalje poruku da patnja „drugih“ nije relevantna. Takvi potezi ne grade koheziju, već produbljuju rane i onemogućavaju pomirenje. Ali mislim da je to toliko već svima jasno, da su ove riječi skoro uzaludne ili trivijalne. Problem je što se samo progresivno navikavamo – ne postoji reakcija i bunt, neko ili nesto da kaže “stani”.

MONITOR:  Koliko je ovo društvo, iako se konstantno insistira na tome da smo sledeća članica EU, suštinski evropsko?

CEROVIĆ: Evropa nije samo geografski prostor – to je vrijednosni okvir. Suštinski evropsko društvo mjeri se kroz vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, institucionalnu odgovornost, i kulturu dijaloga.

Danas vidimo da postoji potpuno lažni diskurs koji se uporno poziva na Evropu, ali istovremeno institucije padaju na koljena pred nacionalizmom, revizionizmom i korupcijom i revanšizmom. Zakone ćemo lako prilagoditi, ali ovo strateško razaranje društvenih i kulturnih preduslova za ućešće u veličanstvenom poduhvatu ujedinjenja Evrope, je skriveni ali veoka efikasan mehanizam odvlačenja Crne Gore u septičku jamu balkanskog tribalizma. Gdje suštinski ostajemo zarobljeni u matrici balkanskih konflikata.

Drugim riječima, pitanje nije koliko smo blizu EU po formalnim pregovaračkim poglavljima, već koliko smo blizu evropskom duhu – kulturi odgovornosti, tolerancije i povjerenja u institucije.

MONITOR: Kazali ste  da smo danas u fazi najviše izraženog raslojavanja u istoriji Crne Gore.

CEROVIĆ: Raslojavanje društva nije samo ekonomsko – ono je i psihološko, vrijednosno i kulturno. Danas u Crnoj Gori svjedočimo nekoliko paralelnih raslojavanja:

Ekonomsko. Rastuće nejednakosti stvaraju osjećaj nepravde i podstiču bijes, posebno među mladima koji vide da rad i obrazovanje ne garantuju sigurnost.

Političko. Društvo je duboko podijeljeno u blokove koji više ne razgovaraju jedni s drugima, već samo kroz sukobe i optužbe.

Vrijednosno. Dio populacije zagovara evropske vrijednosti, dok drugi dio vraća pogled u prošlost i traži sigurnost u nacionalizmu i religijskim autoritetima.

Psihološko. Raste broj ljudi s osjećajem izolacije, bespomoćnosti i nepovjerenja, što direktno utiče na mentalno zdravlje nacije.

Takvo raslojavanje vodi ka ozbiljnoj krizi kohezije i aktivira instiktivne mehanizme agresije i nepovjerenja, suštinski razlog za eskalaciju nasilja.  Sve to se protivi kulturi otvorenog i evropskog, i vraća nas na dobro poznato – zatvoreno i tribalno. To je možda i najveći izazov pred nama – da odlučimo u kojem pravcu želimo ići i da li smo spremni da platimo cijenu stvarne promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA RAJKOVIĆ-NENADIĆ, NOVINARKA: Afera ,,papuča” ogolila stvarnost u kojoj živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospođe Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom

 

MONITOR: Je li vas iznenadila prijava supruge gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića zbog fb statusa?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Jeste. Vrlo pažljivo pišem svoje statuse na društvenim mrežama uvažavajući značaj koji ti kanali komunikacije imaju posljednjih godina. Radilo se o satiričnom komentaru, čiji cilj jeste bio da se ukaže na društveni problem. Komentar jeste bio i provokativan i to mi je bio cilj – da ako se pisalo o skupim odjevnim kombinacijama supruga javnih ličnosti, sa pravom, ranije, zašto se ćuti kada je ova vlast od 2020.  u pitanju. To je legitimna tema, svuda u svijetu. Posebno, imajući u vidu da su na vlast došli na talasu populističke priče o siromašnim građanima i bogatim političarimi uz obećanje da se toj praksi staje na kraj.

I što smo dobili? Dakle, cilj jeste bio da se ukaže na taj društveni fenomen, na stil života. Na žalost ili na sreću priča je dobila i drugu dimenziju.

Ovdje bih ukazala na nekoliko stvari. Prvo, na uticaj koji imaju društvene mreže. Da sam napisala ozbiljan, analitičan tekst o tome sigurna sam da ne bi imao ovoliki odjek. To govori koliko je važna neka vrsta regulacije potpuno neregulasanih društvenih mreža i koliko su važni napori koje Evropa čini u tom smjeru. I koliko tradicionalni mediji gube na značaju.

Jasno mi je da, recimo, u ovom slučaju gospođa Mujović, koja je u poslu sa kozmetičkim uslugama, ne mora da zna gdje je granica slobode izražavanja a gdje počinje sporan govor koji je sankcionisan domaćim i međunarodnim pravom. Jasno mi je i da je možda u afektu reagovala podnoseći prijavu. Ono što ne mogu da shvatim je da je imala četiri dana da promisli, da povuče prijavu, da je neko savjetuje da joj nije pametno da na taj način demonstrira političku moć koja izvire iz pozicije funkcije koju njen suprug pokriva. Tako smo došli do priče o njenoj firmi u kojoj je ona sama i zaposleni u njoj prijavljeni na minimalac ili ispod minimalca o državnoj pomoći koju je dobijala. Sada je to posao za nadležne organe  – Agenciju za antikorupciju koja treba da pokaže da li je njen stil života u saglasju sa primanjima koja ona i suprug, gradonačelnik Podgorice prijavljuje, za inspekcije da ispitaju poslovanje njene firme, da li se radi o utaji poreza i sl…

Tako da je ova afera nazvana ,,papuča” zaista do srži ogolila stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Kakav je bio odnos policije i tužilaštva? Kako komentarišete epilog cijelog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Očekivala sam da prijava bude odbačena odmah, prije saslušanja jer je svima bilo jasno da nema ni jednog elemanta koji bi ukazivao da se radi o krivičnom djelu ili prekršaju. Nijesam prijetila, niti sam pozivala na nasilje. Dakle, u zemlji u kojoj se svakodnevno dešavaju ubistva u sred bijela dana, gdje stradaju djeca, gdje je femicid i nasilje postalo skoro pa normalno, jer malo ko reaguje, vi koristite represivni aparat i trošite novac poreskih obveznika na saslušavanje oko komentara za koji je bilo jasno da ne sadrži nijedan sporni element.

Vjerujete da mislim da nije bilo onoliko jakog pritiska javnosti, da bih bila optužena ili čak završila u pritvoru. U ovoj je zemlji odavno sve moguće. Time se želi postići da svi zaćutimo, da se svi uplašimo I da sljedeći put dobro promislimo što ćemo napisati. Znate, iza mene je 25 godina novinarske karijere. Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospodje Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom. Da nije tužno, bilo bi smiješno.

MONITOR: Šta bi mogli novinari, a šta političari, zaključiti iz ovog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Važno je da se poruči da nećemo ćutati. Da nas ne mogu uplašiti. Svih tih dana sam na društvenim mrežema bila omalovažavana, trpjela razne uvrede i potpuno je jasno bilo da je pokrenuta botovska mreža.Ta kampanja je, nakon odluke policije i tužilaštva da se odbaci prijava, potpuno prekinuta. Što znači da je bila organizovana ali da je neko u jednom trenutku valjda shvatio da je cijela priča otišla u drugom smjeru i da su napravili kontraefekat i političku štetu partiji i gradonačelniku.

Važno je jako da su svi mediji o ovom slučaju izvještavali profesionalno bez obzira na to koju imaju uređivačku politiku. Da ni jedan medij nije ni na koji način pokušao da spinuje. Ja sam nedavno u jednom intervju rekla da su crnogorski mediji uz sve mane najbolji dio društva, mnogi su mi zamjerili, ali je ovaj slučaj potvrdio da sam bila u pravu. Zaista, profesionalno sam jako ponosna, lično im vrlo zahvalna. Takođe, nevladine organizacije koje se bave slobodom izražavanja, koje su pokazale koliko je važna njihova uloga i njihov kredibilitet u društvu.

MONITOR: Pored novinarstva, dugo predajete o medijskoj pismenosti. Koliko nam  kao društvu nedostaje?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: I ovaj slučaj je pokazao koliko je  važna medijska pismenost. Gospođa Mujović, kao supuga gradonačelnika Podgorice, je morala da zna da je dužna da trpi veći stepen kritike od građana, da ne može da tuži svakoga ko joj ime pomene i da mora voditi računa što objavljuje na svom otvorenom profilu na društvenim mrežama. U normalnim zemljama, te profile javnih ličnosti i njihovih partnera vode specijalizovane agencije. Jer je to slika koja se šalje u javnost. Kako si obučen, kako izgledaš. Jer ti više nijesi privatna ličnost.

Medijska pismenost ključna da se izučava od osnovne škole i nadležni moraju da nađu način da animiraju djecu da izučavaju taj predmet koji je izborni. Jer djeca idu linijom manjeg otpora i biraju predmet koji im je lakši ili koji predaje nastavnik za koga važi da nije strog. Danas se djeca informišu putem društvenih mreža i zatvorenih viber grupa. Zato je važno da nauče što je lažna vijest, što je dezinformacija, koliko je važan izvor vijesti I sl…

Treba raditi i sa starijima, ja sam dosta radila sa starijom populacijom koja je, vjerujte mi, jako zainteresovana i spremna da uči.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu?  

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Medijska scena je posljednjih godina pod snažnim uplivom medija iz Srbije i to smatram ključnim problemom. Kroz izradu medijskih zakona, u čijoj sam izradi kao članica Radne grupe učestvovala, nijesmo uspjeli čak ni da se dotaknemo tog pitanja. Sve četiri komercijalne TV koje imaju nacionalnu frekfenciju su u vlasništvu kompanija ili biznismena iz te države. To nije nezakonito, ali zamislite da u Njemačkoj sve TV budu u vlasništvu kompanija iz Francuske. To bi prosto bilo nemoguće.

Drugo, kroz izbor članova Saveta AVM-a vidimo da političari vlasti ne odustaju od namjere da potpuno kontrolišu regulatora. Takođe, vidimo da nekoliko sudskih presuda da je nezakonito izabran na tu funkciju, nijesu dovoljne da aktuelni direktor RTCG ne bude više na toj funkciji. Kao pravnici, neshvatljivo je da se sudske odluke ne poštuju i da nema mehanizama da se sprovedu. Dakle, jasno je da vlastima odgovara ovakvo stanje i da njima Ustav i zakoni ne znače niti ih obavezuju. Kakva god da je Crna Gora bila ranije, tako nešto je bilo nezamislivo. To da se ne poštuju odluke sudova sam prvi put čula prije sedam, osam godina u Evropskom sudu u Strazburu kada su govorili da Turska i Rusija ne sprovode njihove odluke. Mislila sam da se to kod nas nikada ne može desiti.

Takođe smatram da je ostavka direktora Direktorata za medije Nedjeljka Rudovića pokazuje koliko je jak politički pritisak i koliko profesionalci nemaju što tu da traže.

MONITOR: A položaj zaposlenih u medijima?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Neću ništa novo reći – ekonomski status novinara je jako težak, rade jako stresan posao za platu ispod državnog prosjeka. Nije čudo što najbolji odlaze iz profesije, što studenti koji završavaju novinartsvo žele da rade u političkim partijama ili kao PR.

Povećanje broja medija nije donijelo kvalitetniji medijski sadržaj niti je doveo do boljeg ekonomskog položaja novinara.

Ipak, najporaznije mi je bilo što sam tokom jednog istraživanja prije par mjeseci od građana čula da sve manje vjeruju medijima, sve više koriste društvene mreže i misle da novinari dominanto rade pod uticajem raznih centara moći, političkih i ekonomskih.

Ja ipak još uvijek vjerujem u novinarstvo i ponavljam mislim da su mediji najbolji dio društva. Jer pogledajte kakvo nam je zdravstvo, sudstvo, tužilaštvo, obrazovanje i kome se građani obraćaju kad traže pravdu. Prva ili posljednja linije odbrane su im mediji.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN MILIVOJEVIĆ, PREDSJEDNIK DEMOKRATSKE STRANKE I NARODNI POSLANIK, BEOGRAD: Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske vjere  zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrjednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani

 

MONITOR: Pozvali ste građanstvo da 1. septembra izađe na proteste u oko 170 gradova i opština u Srbiji, ukoliko režim nastavi da napada i progoni one koji se bore protiv organizovanog kriminala i korupcije. Ako se tako dogodi, šta očekujete nakon toga? Ko će formulisati zahtjeve pobunjenih građana?

MILIVOJEVIĆ: Zahteve pobunjenih građana već su definisali oni koji u ovom trenutku imaju najveći društveni uticaj i politički kredibilitet, a to su pobunjeni studenti. Neophodno je intenzivirati građansku pobunu kako bi režim, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, bio nateran da raspiše izbore na kojima više nikada neće smeti da proglasi pobedu. Aleksandar Vučić je svestan svog političkog kraja i zna da ne može da pobedi ni na nameštenim izborima. Zato, kao i svaka kukavica, beži od izbora.

S druge strane, suočen je sa činjenicom da su godinama prikupljani dokazi o teškim krivičnim delima ovog režima konačno uzeti u razmatranje od strane Tužilaštva za organizovani kriminal. Panična reakcija režima posle hapšenja bivših ministara dovoljno govori o njihovoj spoznaji da je došlo vreme odgovornosti i pravde. Do konačnog namirenja pravde može doći samo po oslobođenju Srbije od ove mafijaške vlasti.

MONITOR: NVO Dokumenta iz Zagreba je izašla  sa podatkom o 2353 stradale osobe  za vrijeme i nakon Oluje. Od njih su 1747 srpske nacionalnosti, a 1055 su srpski civili. Srpske organizacije koje se bave izbjeglicama tvrde da u Hrvatskoj ima oko 850 neidentifikovanih stradalih. . Hrvatska nije preduzela ozbiljnije pravosudne aktivnosti za procesuiranje zločina u Oluji, a Srbija se tek 2022. počela baviti zločinom na Petrovačkoj cesti. Kakav je odnos Demokratske stranke prema ovom zaboravu?

MILIVOJEVIĆ: Demokratska stranka je jedina politička stranka koja se u kontinuitetu već 35 godina zalaže za kažnjavanje i procesuiranje svih ratnih zločina i izvođenje odgovornih pred lice pravde. U tom kontekstu, još 2001. godine, odmah po preuzimanju odgovornosti za upravljanje Srbijom, pokrenuli smo i pitanje odgovornosti za zločin na Petrovačkoj cesti, kao i za zločine tokom akcija Oluja, Bljesak i na prostoru Medačkog džepa. Istovremeno, dali smo snažan doprinos regionalnoj saradnji i pomirenju.

Nažalost, Aleksandar Vučić, kao promoter ratnohuškačke politike, nikada nije odstupio od svojih radikalskih ideja sejanja mržnje i kreiranja sukoba. Zato je i odlučio da pokuša sukob napadom na Državni univerzitet u Novom Pazaru, kako bi razbio jedinstvo studenata okupljenih oko ideje stvaranja društva u kome svi Srbiju doživljavaju kao svoju zemlju.

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske veroispovesti zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani. Te slike svedoče o tome da je potpuna inkluzija Bošnjaka i svih drugih manjina u srpsko društvo moguća jedino razvlašćivanjem Vučićevog režima. Samo tada će Srbija biti zemlja svih svojih građana i jedno od normalnih društava ovog dela Evrope.

MONITOR:  Vučić se na komemoraciji u Sremskim Karlovcima izvinio izbjeglima iz Oluje što ih je država „skrivala“ ne dajući im da uđu u Beograd i Novi Sad. To je za njega bila prilika i da Oluju asocira sa krizama u BiH i Srbiji — kada je rekao da „nijedna Oluja više neće uspjeti onima koji prizivaju Oluju u RS i Srbiji“. Da li se tu radi o neadekvatnoj i nevještoj asocijaciji ili o poruci nekadašnjim izbjeglicama i njihovim porodicama, koji su danas glasači u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Aleksandar Vučić je, kao i Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, odgovoran za sramotan odnos prema Srbima izbeglim tokom avgusta 1995. godine. Te ljude su kod Batrovaca tog avgusta 1995. sa vodom i hranom čekali članovi Demokratske stranke i antiratni aktivisti, dok ih je policija usmeravala put Kosova i Metohije. Nakon toga, režim je sproveo prisilnu mobilizaciju svih muškaraca. Mnogi su poslati u Erdut, gde su stradali od ruku Arkanovih i Legijinih paravojnih formacija.

Nažalost, jedini koji je prizivao, i dan-danas priziva Oluju, jeste Aleksandar Vučić — promoter i rodonačelnik politike „sto za jednog“. Taj čovek nikada nije odstupio od te svoje politike, čak i kada je preko Šešeljevog šinjela navukao evropski frak. Pokušaj da krizu iz Srbije izmesti u region, po oprobanom radikalskom receptu: „Sad ste našli da me rušite“ dok prete Dodiku i Republici Srpskoj — ovog puta mu neće uspeti. Vučić je najveća pretnja opstanku ne samo Republike Srpske, već i Republike Srbije.

MONITOR: Na komemoraciji žrtvama Oluje u Hrvatskoj bili su i neki predstavnici srpske opozicije, ali nije bilo predstavnika države Srbije, sem nižih diplomata Ambasade. Predsjednik Srbije se ovih dana najviše bavio podrškom pravosnažno osuđenom Miloradu Dodiku.  Helena Strugar — državljanka Crne Gore koja studira na beogradskom Pravnom fakultetu — izgleda da neće moći da se vrati u Srbiju. Ona je učesnica studentskih blokada i snimila je napad na studente. Gde je naš region u politici vlasti u Beogradu?

MILIVOJEVIĆ: Vučiću je region samo poligon za ispoljavanje neiživljenih radikalskih frustracija. On nas uporno tera da gledamo u prošlost, a ne u zajedničku evropsku budućnost. Za njega je nezamisliva i sama pomisao da će Crna Gora 2027. verovatno postati članica EU.

Voleo bih da Helena Strugar, kao diplomirani pravnik Beogradskog univerziteta, u bliskoj budućnosti bude neko ko će se kroz evropske pravosudne institucije baviti Vučićevim mafijaškim delovanjem.

MONITOR: Podržali ste akciju Tužilaštva za organizovani kriminal i odluku Višeg suda kojima su podignute optužnice i određen pritvor za 13 odgovornih u vezi sa komercijalnim ugovorom obnove pruge Novi Sad–Kelebija, u okviru koje je bilo i finansiranje renoviranja željezničke stanice.. U javnosti se spekuliše da li je glavni tužilac TOK Mladen Nenadić zaista odlučio da radi svoj posao. Da li je „pobuna“ u TOK dovoljna da se pravosuđe pokrene?

MILIVOJEVIĆ: Da bi se kompletno pravosuđe pokrenulo, potrebno je da Vučićev režim bude razvlašćen i da se ponovo uspostavi institucionalni okvir za rad pravosudnih institucija. Ljudi u Srbiji biće zapanjeni kada se upoznaju sa razmerama pljačke i zlodela ove vlasti.

MONITOR:. Kakva vrsta međunarodnog pritiska na režim bi vodila ka promjenama u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Svaka koja bi pružila nesumnjive dokaze o sprezi vrha vlasti i organizovanog kriminala — što je jedna od definicija mafije. Skaj aplikacije su nešto zbog čega Vučić nema miran san. Ne treba zaboraviti ni ubistvo Olivera Ivanovića, o čemu će tek uslediti „isplivavanje“ dokaza.

MONITOR: DS je dala bezrezervnu podršku studentima.  Oni se, međutim, i dalje ograđuju od saradnje sa opozicijom. Tokom posljednje  nedjelje pojavilo se nekoliko analiza javnog mnjenja sa donekle oprečnim rezultatima o podršci koju stranke vlasti, opozicije i studenti sada imaju. Da li je vrijeme da se razgovara o uslovima za izbore koje, vanredno, traže i studentsko-građanski pokret i opozicija?

MILIVOJEVIĆ: Nemamo vremena za gubljenje u raspravama koje samo kupuju vreme za Vučića. Svesni smo da izborni uslovi nisu dobri. Vučić mora biti poražen na izborima koje više nikada neće moći da proglasi za svoju pobedu. Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente. To je ono što očekuje i zahteva ogromna većina građana Srbije.

MONITOR: Povodom stradanja u Gazi, rata u Ukrajini i globalne zaraze „trampizmom“, kako vidite „snalaženje“ zvaničnog Beograda?

MILIVOJEVIĆ: Vučićev mafijaški režim nema nikakvu politiku. Ima samo refleksno ponašanje jednog režima koji se bori za sopstveni opstanak. Sve što rade jeste pokušaj da održe balans između interesa različitih sila — dok istovremeno ne poštuju nijedan vrednosni okvir. Srbija zaslužuje da ima spoljnu politiku usklađenu sa vrednostima slobodnog i demokratskog sveta, a ne da bude poligon za Vučićeve šizofrene manevre.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo