Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Danak u kešu

Objavljeno prije

na

Osnovno tužilaštvo u Podgorici odbacilo je krivičnu prijavu protiv Ivana Brajovića i Veselina Veljovića u slučaju Limenka. Oni se, dakle, nijesu ogriješili o zakon kada su Acu Đukanoviću omogućili da „ničim izazvan” profitira desetak miliona eura na račun poreskih obveznika.

To što je ozvaničilo Osnovno tužilaštvo, nezvanično smo mogli već da naslutimo: bivši ministar unutrašnjih poslova danas je predsjednik parlamenta, dok je tadašnji direktor Uprave policije odnedavno unaprijeđen u sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Da li bi karijera Brajovića i Veljovića išla uzlaznom putanjom da svojim (ne)činjenjem nijesu omogućili bratu Mila Đukanovića da profitira u poslu koji – u jeku globalne ekonomske krize – nije obaćavao ni približnu zaradu? Na to pitanje nije teško odgovoriti.

Jednako je znakovito da tužilaštvo, od osnovnog do specijalnog, ne nudi rješenje dileme: ako Brajović i Veljović nijesu, ko onda jeste odgovoran za presipanje desetak miliona iz državne kase u privatne sefove (džepovi su isuviše mali za toliki stog para). Neko bi morao biti. Ili ćemo i slučaj Limenka tretirati kao elementarnu nepogodu tranzicije koja u Crnoj Gori traje bezmalo pa trideset godina, bez naznaka da će se skoro završiti. Odnosno, svojevrstan danak u kešu koji se sve to vrijeme isplaćuje vladajućoj porodici. Od takse za duvanski tranzit, preko privatizacija Prve banke ili Telekoma, do državne pomoći i subvencija koje smo plaćali, plaćamo i plaćaćemo. Zbog golog straha da novac nije najviše što možemo izgubiti.

„Ako za posljedicu budemo imali štetu po državne interese, jasno i preci-zno ćemo utvrditi odgovornost i sprovesti, odnosno inicirati odgovarajući postupak s jasnom ambicijom da takvo ponašanje u potpunosti iskorije-nimo.” Ovo je obećanje, u Skupštini, izrekao tadašnji premijer Đukanović dok je njegova Vlada još pokušavala zatajiti od javnosti da je čašćavanje mlađeg brata već gotova stvar. Dodatno, premijer je tvrdio da nije učestvovao u poslu između države i svog brata iako dokumenta pokazuju da je na čelu vlade bio i u vrijeme kada je ugovor potpisan, i u vrijeme kada je Acu Đukanoviću novac isplaćen.

Ostaje da povjerujemo kako u tom poslu država i nije oštećena.

Krivičnu prijavi koju je odbacilo Osnovno tužilaštvo podnijeli su Demokrate Velizar Kaluđerović i Aleksa Bečić. Taman posla da je to na um palo nekome u Vladi, Centralnoj banci, DRI… ili tužiocima kojima, valjda, niko nije branio da po službenoj dužnosti stanu u odbranu države i njene imovine. Ili svi oni prepoznaju kako je javni interes dati Đukanovićima, umjesto da se tim novcem liječe bolesna djeca, obrazuju zdrava, nahrane gladni, pomognu nezaposleni… Ne veli se izgleda slučajno – ko nije za sebe…

Tu smo đe smo. Nema krivca za gubitak novca dovoljnog da se izgrade dvije škole, ili četiri vrtića. Gradonačelnik Plava koji je oštetio Opštinu tako što je investitora oslobodio dažbina teških 12 hiljada eura osuđen je na godinu zatvora. Odgovorne za gubitak skoro sto puta većeg iznosa niko ne smije ni da imenuje.

Prolaze dani, nedjelje, mjeseci i godine, a izviđaji traju: koga su to u Crnoj Gori korumpirali zvaničnici Mađar Telekoma koji su svoju krivicu u SAD-u odavno priznali i kaznu platili. Ta ih je korupcija, sjetićete se, skupa sa sličnim poslom u Makedoniji koštala skoro koliko i kupovina većinskog paketa akcija Crnogorskog Telekoma. I dalje se izviđaju i državne garancije i ugovorne kombinacije sa nekadašnjim vlasnicima nikšićke Željezare kojima je, uoči stečaja i bankrota te firme, omogućeno da se novcem namijenjenim za razvoj kompanije vrati kredit uzet od Prve banke. Tužilaštvo valjda izviđa, i državne garancije date Kombinatu aluminijuma (u koji je Vlada potom uvela stečaj i pogurala ga u bankrot). Ako nijesu sve, a jesu, tamo bi morale biti sporne makar garancije (60 miliona eura) date za kredit koji su tadašnji „strateški partneri” podigli i potrošili dvije godine ranije.

Oskar Macerat, junak knjige Limeni doboš nobelovca Gintera Grasa, odlučuje sa tri godine da više ne raste kako ne bi ličio na odrasle. Naši tranzicioni junaci, limena ološ, vjeruju kako nas strahom, nemaštinom i sitnim mitom mogu natjerati da se, pretvaramo kako smo vječiti malodobnici nesposobni da shvatimo njihove postupke. Griješe.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Trideset jedna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jednostavno je: dok ne budemo imali funkcionalne i autonomne institucije, bićemo društvo nepravde i nasilja. Društvo nekažnjenih zločina. I nastaviti da živimo devedesete. Monitor će nastaviti da bude svetionik. Radi istine, i svih onih koji se osjećaju sami

 

Trideset jedna godina. Toliko je prošlo otkako je izašao prvi broj Monitora.  Osnovan  da bude  svetionik u jednom mračnom vremenu: ratova, mržnje, pljački, progona neistomišljenika i  siromaštva, opstao je toliko dugo zato jer je to i bio.  Jer su oni koji su željeli zrno normalnosti i bolji život, znali da nijesu sami.

Opstao je i uprkos političkim predvodnicima, i politikama mržnje,  koji su htjele da ga ućutkaju. I nadživio ih.  U avgustu prošle godine, Demokratska partija socijalista prvi put je, nakon 30 godina,  izgubila vlast na državnim izborima. Ipak, vremena, su  ostala mračna.  Ili, što bi rekao predsjednik Đukanović o Izvještaju EK-a o napretku za ovu godinu  –   „depresivna slika koju moramo mijenjati“.  Od te slike, depresivnije je samo to što je on još predsjednik. Države i partije.  I što su ladice tužilaštva, uprkos smjeni vlasti, i dalje pune afera u kojima se njegovo ime spominje. Nova vlast ima preča posla od oslobađanja institucija od političkog uticaja.

Već je bajata vijest da se od lani nije mnogo toga promijenilo. Desila se tek smjena  uhljebljenih. Neki drugi „njihovi“ vladaju. I nije samo to isto. Kao i  početkom devedesetih, kad je osnivan Monitor, i  ovog se oktobra, trideset jednu godinu kasnije,  prebrajamo  po krvnim zrncima.  I dijelimo na naše i njihove.  I ničije. Jer nas dijele.  Političke vođe.  Koje opet imaju svoje crkve, svoje žrtve i spomenike,  svoje heroje.  I opet, baš kao i devedesetih,  onemogućavaju da ovo društvo bude društvo jednakih.

Isto je i ovo. Oni koji svjedoče o vremenima u kojima živimo, nepoželjni su podjednako kao i prije tri decenije.  Ubrzo nakon što  je osnovan, tih dalekih devedesetih, na redakciju Monitora bačena je bomba. Jer ono o čemu je Monitor svjedočio nije bilo u skladu sa zvaničnom „istinom“. Od nastanka Monitor prate nebrojeni propagandni udari, etiketa izdajnika, tužbe i kazne.

Ove sedmice, Osnovni sud u Podgorici osudio je na deset mjeseci zatvora  Dragutina Šukovića, višestrukog povratnika u vršenju kriminalnih djela, zbog napada na urednika Monitora Esada Kočana. Šuković je nakon napada tvrdio da ne poznaje Esada Kočana, da ga nikada prije nije vidio, da bi se u sudnici, na posljednjem ročištu, ipak sjetio da ga  odavno zna,  i da zna kojim se poslom bavi.

Tužiteljica Snežana Šišević je na posljednjem ročištu saopštila da vodi posebnu istragu o motivima i pozadini napada na glavnog urednika Monitora.  Taj postupak, ako bude proveden do kraja, biće od ogromnog značaja ne samo za ovaj slučaj, već i za crnogorsko društvo. Do sada niti jedna istraga o desetinama napada na novinare u proteklih trideset jednu godinu nije stigala do nalogodavaca i motiva napada. U najvećem broju ni do izvršilaca.  Ni 17 godina od ubistva urednika Dana Duška Jovanovića ne zna se ko stoji iza njegovog ubistva.

Potrpredsjednik Vlade Dritan Abazović posjetio je nedavno u ZIKS-u visokorangiranog kriminalca, kako je sam saopštio, sa kojim je razgovarao o tome ko želi da spriječi istragu u vezi sa ubistvom Jovanovića. Toliko,  o stanju institucija u ovoj zemlji.

Jednostavno je: dok ne budemo imali funkcionalne i autonomne institucije, bićemo društvo nepravde i nasilja. Društvo nekažnjenih zločina. I nastavićemo da živimo devedesete. Za to, sve su prilike, trebaće neke nove političke, i drugačiji političari. Da bi njih bilo treba mijenjati ovo društvo.

Monitor ima ogroman motiv da ne odustane. I odustati neće. Svjedočiće, prkositi silnicima, budiće nadu, i biti glas svih onih koji se osjećaju sami.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Harizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lider SNP-a pojasnio je  da nam ne trebaju eksperti, nego lideri partija  u rekonstruisanoj Vladi. Jer,  imaju ,,harizmu”. Red bi bio da nakon decenija „harizmatičnih“ lidera koji su nas odveli u sukobe i siromaštvo, dobijemo obične  ministre koje ćemo mjeriti po  posvećenosti javnom interesu. Ove kako god da rekonstruišeš, dobiješ isto – igru uskih interesa i praznih obećanja

 

Lider Socijalističke narodne partije Vladimir Joković prosvijetlio nas je ove sedmice. Konstatovao je da je ,,ekspertska Vlada bila greška”, te da bi u Vladu trebalo da uđu lideri političkih partija koje su osvojile vlast u avgustu prošle godine. Za taj sud, imao je neoboriv argument: ,,Lideri  političkih partija posjeduju određenu harizmu, a partije su ih prepoznale kao sposobne ljude i izabrale za predsjednike”.  Pa jeste. Kad bolje razmisliš, sigurno je zbog harizme  lider Demokratskog fronta Andrija Mandić, kog njegovi sad predlažu za Vladu ili smak svijeta, morao na prošlogodišnjim izborima da bude na začelju liste. Da bi ih konačno, nakon više decenija –  osvojili.

Nije ni Joković bez harizme.  Zbog toga mu se partija topi kao lanjski snijeg. Nije jedini. Ko zna da li ima ko više u Pokretu za promjene da prepozna harizmu lidera te parije  Nebojše Medojevića, zainteresovanog za koordiniranje službama bezbjednosti u rekonstruisanoj Vladi. Mada, istina, Medojevića prepoznaju na Fejzbuku. Preko koga nas svakodnevno obasipa harizmom raznoraznih teorija zavjere, poput nedavne da je „Džordž Soroš platio proteste na Cetinju“, da bi spriječio ustoličenje mitropolita Joanikija. Sreća po Soroša što nije u Crnoj Gori. U slučaju da Medojević uđe u Vladu.

I premijer Krivokapić je harizmatičan. Upitan da prokomentariše zahtjev Demokratskog fronta da njihov lider uđe u Vladu, ili će taj politički savez nastaviti njen i bojkot parlamenta, Krivokapić je kazao da „to nije pitanje za njega“. Pa ne. Kakve on ima veze s Vladom. Za njega su pitanja vezana za metafiziku, a  iz „zemaljskog svijeta“, ako baš mora nešto da se pita, neka bude oko ustoličenja mitropolita, temeljnog ugovora Srpske pravoslavne crkve i slično. Iako je do juče insistirao na ekspertskoj Vladi, premijer je više ne pominje. Prava harizma balkanskih političara. Što je juče važilo, danas ne važi.

O harizmi predsjednika države Mila Đukanovića ne treba trošiti riječi. Đukanović je toliko harizmatičan, da ne mora ni sam da ih troši kad ga uhvate u kakvoj aferi. Samo sjedne i sastavi pismo. Đukanović  ove sedmice  nije morao da ide u tužilaštvo i objasni zašto je po bijelom svijetu osnivao of-šor kompanije i trustove, kako bi izbjegao poreze. I čije je to novce htio da sakrije od redovne kontrole. Specijalno tužilaštvo Milivoja Katnića, je prema riječima, direktorice MANS-a Vanje Ćalović-Marković, od Đukanovića zatražilo da se pismeno izjasni o tim optužbama, dok je, istovremeno, insistiralo da direktorica MANS-a lično pojasni optužbe na račun Đukanovića u okviru međunarodne afere Pandorini papiri.

,,Nije bilo nikakvog razloga da me zovu na saslušanje, s obzirom na to da sam im rekla da nemam ništa više od informacija da im dam u odnosu na one koje su već objavljenje u sklopu istraživačke priče, i da se sva dokumentacija kojom raspolažemo nalazi na našem sajtu”, kazala je ona nakon saslušanja  i ocijenila da tužilaštvo na način na koji vodi istragu ostavlja ,,prostor Đukanoviću da uništi dokaze”.  Tužioci su možda htjeli da je pogledaju u oči.  Đukanovića odavno ne smiju.

Red bi bio da nakon decenija „harizmatičnih“ lidera koji su ovaj region odveli u sukobe i siromaštvo, dobijemo i neke drugačije. I istinsku rekonstrukciju. Ministre i političare  koje ćemo mjeriti po rezultatima, odgovornosti, i radu u javnom interesu. Ove kako god da rekonstruišeš, dobiješ isto – igru uskih interesa i praznih obećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Junačenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

I ovonedjeljni nastupi starih i novih pripadnika vlasti svjedoče da u vremenima velikog junačenja kukavičluk caruje društvom

 

Crna Gora je, uz rijetke izuzetke, gromoglasnim ćutanjem obilježila tri decenije od napada na Dubrovnik. Ili uz tek formalno prisjećanje i ponavljanje tvrdnji da su za naš juriš na Konavle odgovorne tadašnje savezne vlasti u Beogradu i Slobodan Milošević. Otud utisak da je „Rat za mir“ jedan od onih događaja koji predvodnici najbrojnijih partija vlasti i opozicije žele da prepuste zaboravu.

Zato je i vijest da su delegacije Crne Gore i Hrvatske, prvi put za 30 godina, zajedno položile vijenac na ulazu u nekadašnji logor Morinj, prošla poprilično nezapaženo. Iako je zaslužila bitno drugačiji tretman. Makar zato što je ta komemoracija, sa sve prisutnima i odsutnima, bila dobra prilika da se prisjetimo s kakvom političkom klasom imamo posla.

Đavo se i dalje krije u detaljima. Računajući i onog stanovnika Herceg Novog koji u anketi RTCG kaže kako je Dubrovnik 1991. trebalo „sravniti sa zemljom”. Pošto bi njemu, računa valjda, onda bilo bolje. Potom se jave baš iz DPS-a da zamjere Javnom servisu što je emitovao „eklatantan primjer govora mržnje”. Bez pomena onih koji su pustili duha iz boce (šah, šahovnica i slične priče).  Pa, onda, nijesu uradili ništa da bi ga vratili tamo gdje mu je mjesto.

Mračna prošlost ne da se sakriti. Uvjerio se u to, ponovo, i Milo Đukanović. O novoj epizodi njegovih preduzetničkih poduhvata otkrivenih u Pandora papirima čitaćete više na stranicama Monitora. Kao što ste čitali o Đukanovićevom izletu u Dubai pod pokroviteljstvom Duška Kneževića ili „zaboravljenoj” ofšor firmi na Kipru. Ovdje samo o jednom detalju iz pandorine kutije. Iste večeri kada je MANS obavijestio o lancu povezanih ofšor kompanija koje su osnovali Đukanovići, otac i sin, u odbranu pasioniranog sakupljača firmi sa adresama u tzv. poreskim rajevima junački je stao je Kabinet predsjednika Crne Gore. Da objasne šta je njihov šef radio u vrijeme „kada nije obavljao državne poslove”. Od njih saznajemo da Victoria Trust „dok je on bio vlasnik (misle – Đukanović stariji), nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran”. Da li su Slavoljub Stijepović, Petar Ivanović, Veselin Veljović i njihove kolege iz kabineta predsjednika države sigurne da govore istinu? Ili im je do nje stalo koliko i do tačnosti tvrdnje „sve je lako provjerljivo, pa nadležnim organima nije teško da utvrde stvarno činjenično stanje…”. Da je to lako, Đukanovićeve firme ne bi bile posijane od Britanije, preko Švajcarske i Gibraltara, do Djevičanskih ostrva i Paname, sa dominantnim ciljem da se sakrije njihov stvarni vlasnik. Znaju toliko iskusni Đukanovićevi saradnici.

Đukanović ima pravo da izabere svoje „branioce”, ali je veliko pitanje da li njihov angažman treba da plaćaju građani Crne Gore. Pitanje je i šta je veći kukavičluk – onaj Predsjednikov što se skriva iza kabineta braneći svoje privatne poslove ili članova kabineta što pristaju da brane nebranjivo.

Tokom prošlonedjeljnog gostovanja u Okviru na RTCG-u, junačili su se, na svoj način, i ministar finansija Milojko Spajić i ekonomije Jakov Milatović. Uticajni gosti javnosti nijesu predočili detalje plana reforme poreskog zakonodavstva, novog načina finansiranja i najavljenog povećanja minimalnih i prosječnih zarada. Umjesto toga, od njih smo čuli da je Spajićev plan „hrabar”.

„Niko nema razloga da bude protiv toga”, na neviđeno javnost ubjeđuje ministar Spajić, „naročito što Ministarstvo i Vlada stoje iza toga i preuzimamo rizik na sebe”. Onda je Milatović pojasnio o kolikom riziku je riječ. „Ja sjutra mogu da odem u London, on može da se vrati u Singapur…”. Junački, s njihove strane. Na građanima je da takođe junački istrpe posljedice ako se pokaže da je ministarska računica prehrabra. Tim prije što su u toku mučni pregovori o rekonstrukciji postojeće vlade. Kojoj još nije predočen nijedan detalj Spajićevog plana.

Onda se ljute novinari i predstavnici NVO sektora. Pošto u novoj vlasti nijesu održali obećanje o većoj („potpunoj”, najavljivao je premijer Krivokapić) javnosti njenog rada.  „Vladini materijali nijesu javno dostupni, pa javnost nije blagovremeno upoznata sa njihovim sadržajem ili se o njemu najuporniji informišu iz Službenog lista, nakon završenog odlučivanja“, kaže Milica Kovačević iz CDT-a. Nezvanično, ni većina ministara nije u mnogo povoljnijem položaju. Samo što oni hrabro trpe.

Nije to osobita tajna. U vremenima velikog junačenja, kukavičluk caruje društvom.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo