Tri ljetnje sedmice  trajala je javna rasprava o Nacrtu fiskalne strategije Crne Gore za period 2024. – 2027.   Ipak, primjedbi i sugestija bilo je na pretek. Vlada je , uglavnom, ostala gluva. Veli se – raditi bez plana isto je što i planirati neuspjeh. Ostaje nada kako je Vladin plan utemeljeniji nego što se to čini na nekoliko prvih čitanja

Ministarstvo finansija objavilo je, 30. avgusta, Izvještaj o sprovedenoj javnoj raspravi o nacrtu fiskalne strategije Crne Gore za period 2024. – 2027. godine. On je, piše na dnu dokumenta, sačinjen 22. avgusta, pa ostaje nepoznanica zašto je Ministarstvu trebalo osam dana da Izvještaj objavi na svojoj internet stranici.

Nije ovo jedina falinka tog ozbiljnog posla. Javna rasprava trajala je tri nedjelje. Za svaku godinu obuhvata – sedam dana za iščitavanje, analizu i navodnu debatu o fiskalnoj strategiji koja bi mogla snažno uticati na buduću (ne)održivost javnih fnansija, iznos i raspon budućih zarada i penzija i, ne najmanje važno, poresku politiku nakon njenog usvajanja.

I pored kratkog roka i toga što je rasprava organizovana u jeku sezone godišnjih odmora, primjedbi i sugestija bilo je na pretek. Ali je Vlada, uglavnom, ostala gluva na sve njih. O tome svjedoči i činjenica da je dio zakona čija je izmjena neophodna za primjenu Fiskalne strategije već dostavljen Skupštini na usvajanje. Iako se baš na te izmjene odnosio najveći broj zamjerki.

Još je zanimljivije to što je Ministarstvo finansija tek 29. avgusta zatražilo od Centralne banke CG da se izjasni o vladinom nacrtu fiskalne strategije. Savjet je, tri dana kasnije, dao Mišljenje koje, uz “generalnu podršku”, baš i ne odiše optimizmom.

Zainteresovani se u detalje tog dokumenta mogu uputiti na sajtu CBCG, zato ovdje izdvajamo samo pitanje šta će se sa javnim finansijama i budžetskim korisnicima dešavati ako “u slučaju nekog negativnog makroekonomskog šoka budžetski prihodi ne porastu u skladu sa projekcijom”? A to će se, skoro neminovno, desiti prije ili kasnije.

Savjet CBCG  ukazuje i na potencijalne rizike smanjenja doprinosa  za penzijsko i invalidsko osiguranje. Zato je, kažu, “poželjno sagledati” dalekosežne posljedice te odluke. “U tom pravcu CBCG sugeriše da se fiskalna strategija dopuni dugoročnom procjenom uticaja mjera smanjenja doprinosa za PIO… CBCG smatra da je potrebno uraditi simulaciju iznosa penzije na sličan način kako je to urađeno na nivou zarada sa horizontom do 20 godina”, navodi se u Mišljenju. Uz konstataciju da bi rast plata i penzija, suprotno onome što tvrde zvaničnici izvršnih vlasti, mogao uticati na inflaciju. I zamjerku da u nacrtu fiskalne strategije nijesu navedeni potezi koji mogu dovesti do godinama najavljivane reforme i optimizacije javne uprave.

Iz Vlade nijesu komentarisali Mišljenje Savjeta CBCG. Baš kao što su prećutali i analizu koju je uradio kabinet Predsjednika države. Najavljene izmjene, konstatovali su Jakov Milatović i njegovi saradnici, nose rizik suštinske izmjene prirode penzionog sistema, uz bojazan da bi penzija “umjesto ekonomske, postala dominantno socijalna kategorija”.

Iskustvo nas uči da vrijeme predizborne kampanje (Podgorica, Kotor, Budva…) nije podesno za dijalog. Evo smo  kod javne rasprave oko nacrta fiskalne strategije na kraju dobili ono što smo imali na početku.

Neto zarade biće povećane na račun doprinosa za PIO, uz negativan uticaj na buduće penzije sada zapošljenih. Umjesto minimalne zarade od 700 eura dobićemo dvije – jednu manju (600) za srednjoškolce i jednu veću (800 eura) za one sa visokom stručnom spremom. Pod uslovom da rade posao koji je sistematizovan za njihov nivo obrazovanja. Oko polovine zapošljenih u Crnoj Gori primaće neto zaradu u rasponu manjeg i većeg minimalca.Svi sa platom većom od 700 eura (neto) dužni su da državi plate porez na zarađeno…

Ugostitelji i hotelijeri plaćaće veću stopu PDV-a, uvodi se akciza na vino,  registracija vozila biće skuplja, Baš kao i struja, samo što start tih poskupljenja nije vremenski preciziran. Može se ispostaviti da će najavljena povišica biti premala da pokrije sve dodatne troškove. To što program ne kreće od septembarskih nego od oktobarskih zarada, možda je i najmanji problem.

Narodna poslovica otprilike kaže – raditi bez plana isto je što i planirati neuspjeh. Ostaje da se nadamo kako je Vladin plan (fiskalna strategija) utemeljeniji u stvarnosti i bolji nego što se to čini na nekoliko prvih čitanja.

Zoran RADULOVIĆ

Teško je povjerovati da, pod ovakvom vrhovnom komandom, VCG ima jasnu viziju. Prije će biti da je i ona, poput svih drugih institucija  države, raspeta između različitih težnji i ambicija državnih čelnika i njihovih partija

„Vojska ima jasnu viziju“, zaključili su na ovonedjeljnoj sjednici Savjeta za bezbjednost i odbranu  predsjednici države, vlade i parlamenta: Jakov Milatović, Milojko Spajić i Andrija Mandić. To smo mogli pročitati iz saopštenja napisanog u Kancelariji za odnose sa javnošću Predsjednika Crne Gore.

Onda se javnosti obratio ministar odbrane. On je po pozivu prisustvovao sjednici Savjeta, prvoj nakon sedam mjeseci i bezbroj pokušaja da Spajić i Milatović nakon političkog razlaza usklade slobodne termine. Od Dragana Krapovića saznajemo da je Savjetu predložio „razrješenje brigadnog generala Zorana Lazarevića od dužnosti načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore zbog potrebe službe. Takođe, na sjednici sam predložio postavljenje drugog oficira na dužnost načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore. Pomenuta odluka posljedica je moje procjene da je Vojsci Crne Gore potrebna smjena generacija i podmlađivanje oficirskog kadra…“.

Njegov prijedlog, obavještava ministar vojni, podržali su premijer i predsjednik Skupštine, ali Predsjednik države nije, već je zatražio „dodatno obrazloženje“. I obećao, prenose upućeni, da će odluku o razrješenju Lazarevića potopisati kada mu objasne šta načelnik Generalštaba nije radio kako treba.

Pošto se odluke Savjeta donose jednoglasno, inicijativa o smjeni načelnika Generalštaba nije dobila potrebnu podršku.

Nije teško razumjeti da su Mandić i Spajić na dugo očekivanu sjednicu Savjetu došli unaprijed upućeni u Krapovićev prijedlog. I da se, moguće, u tome krije tajna Mandićeve inicijative da se odluke Savjeta za bezbjednost i odbranu više ne donose konsenzusom, već prostom većinom među trojicom članova sa pravom glasa.

Na to ukazuje reagovanje Dejana Vukšića, Milatovićevog savjetnika za  bezbjednost i odbranu. „Prošla su vremena kada su se odluke krucijalne za sistem bezbjednosti donosile van Savjeta za odbranu i bezbjednost… Sada je mnogo jasnije zašto nemamo ambasadora pri NATO-u i zašto se traži promjena glasanja unutar Savjeta”, saopštio je Vukšić reagujući na obraćanje ministra odbrane.

Dok glavni akteri ćute, skoro je neprimijećeno prošla odluka oko koje je na Savjetu postignuta puna saglasnost tri predsjednika. Oni su se, čitamo iz saopštenja, dogovorili da ne odlučuju o angažovanju pripadnika Vojske CG u sastavu misije vojne pomoći EU za podršku Ukrajini. Samo su primili na znanje informaciju o mogućnostima angažovanja pripadnika VCG u misiji EUMAM „kroz bilateralni angažman sa Republikom Slovenijom, gdje je posebno naglašeno da će sve aktivnosti u okviru navedene misije biti realizovane na teritoriji neke od zemalja Evropske unije i da niti jedan pripadnik Vojske Crne Gore neće ući na teritoriju Ukrajine“.

Onda su se predsjednici dogovorili da će utvrđeni prijedlog odluke o angažovanju pripadnika VCG  u pomenutoj misiji dostaviti Skupštini Crne Gore na razmatranje i odlučivanje. Vruć krompir prebačen je u tuđe ruke. Kad se poklope interesi, lako je naći zajednički jezik.

Samo što moramo problematizovati citiranu tvrdnju s početka ovog teksta. Teško je povjerovati da, pod ovakvom vrhovnom komandom, VCG ima jasnu viziju. Prije će biti da je i ona, poput svih drugih institucija ove države, raspeta između različitih težnji i ambicija državnih čelnika i njihovih partija. A oni jedno pričaju, drugo rade a, uglavnom,  treće misle.

Zoran RADULOVIĆ

Mnogo veći interes javnosti je da prati i zna  šta radi premijer kad je na poslu, nego dok je na odmoru. Prosto: ovdje može  mnogo više da nas košta

Može li flaša Dom Perignona na stolu ispred premijera Spajića biti najveći aktuelni problem crnogorskog društva? Ma koliko koštala.   Makar bilo i u restoranu na šetalištu mondenskog Sen Tropea. Tamo gdje je, svojevremeno, Milo Đukanović sa odabranom ekipom uživao u kulinarskim vještinama Gordona Ramzija. Na račun Duška Kneževića a, sumnja se, o trošku građana Crne Gore.

Koliko god da liči, nije isto.

Milojko Spajić na vlast nije došao u džemperu, čime su se  dičile perjanice jedinstvenog DPS, niti je saldo na njegovim bankovnim računima zasnovan na uštedama od plate iz državnog budžeta. Pa, opet, kada se pred TV kamerama  pohvali kako ima “dovoljno novca da priušti bilo koje putovanje, pa i u San Trope i na bilo koju drugu destinaciju“, prinuđeni smo da mu vjerujemo na riječ. Ili ne vjerujemo.

Premijer redovno podsjeća  kako je u Crnu Goru došao (vratio se) kao bogat čovjek. U imovinskom kartonu predsjednika Vlade, u  dijelu dostupnom  nadležnim institucijama i javnosti, nema naznaka tog bogatstva. Spajić, zvanično, ne posjeduje bilo kakvu nekretninu, a na računima ima oko 50 hiljada eura. Skoro četiri puta manje nego što je prijavio u  imovinskom kartonu dok je bio ministar finansija, 2021. godine. Prebrzo troši? Ili gledamo različite brojeve?

Tada smo od njega saznali da posjeduje i kriptovalute u (ondašnjoj) vrijednosti od 150.000 eura, ali je , u međuvremenu, odlučio da zataji podatak o tom dijelu svoje imovine. To bi zli jezici mogli dovesti u vezu sa njegovim, manje ili više kontroverznim ako ne i problematičnim, poslovnim i prijateljskim odnosima sa ljudima iz kriptosvijeta.

Uglavnom, mnogo veći interes javnosti je da sazna  šta radi premijer kad je na poslu, nego kad je na odmoru o svom trošku.  Prosto: ovdje može  mnogo više da nas košta.

Priča o Spajićevom ljetovanju u Sen Tropeu postala je udarna vijest   kao demanti fotografije koju je na društvenoj mreži X premijer postavio sa Azurne obale, a na kojoj su on i Novak Đoković, zajedno, u Crnoj Gori. Uz prateći tekst iz koga se dalo zaključiti kako njih dvojica baš tada, po nesnosnoj avgustovskoj žezi, brinu  o „kreiranju sistemske podrške sportu u Crnoj Gori“.

Po povratku, Milojko Spajić se još jednom zagledao u svijetlu budućnost i otud obećao izgradnju 18 dionica auto-puteva i brzih cesti u Crnoj Gori. U aprilu ove godine, kada se vratio iz tada službene posjete Francuskoj,  kazao je  kako su njegovi domaćini iskazali interes za izgradnju „svih devet auto-puteva i brzih cesti“. U njegovom ekspozeu bilo ih je 10. Deset mjeseci kasnije: 18. A od onoga paf, paf i kramp u septembru, na dionici Andrijevica – Mateševo –  ništa.

Kolege su, u međuvremenu, provjerile: ni jedna vladina mjera iz fiskalne strategije koja je predstavljena kao program Evropa sad 2, nije planirana proljetošnjim programom rada Vlade za ovu godinu. Da li to Vlada u aprilu nije znala šta će raditi/planirati u julu? Ili je smanjenje doprinosa, uvođenje dvije minimalne zarade, djelimično povećanje PDV-a, oporezivanje kupovine preko interneta, uvođenje akciza na vino… trebalo ostati tajna za javnost i međunarodne partnere?

Umjesto odgovora, Spajić obećava kako će se „kada sve bude završeno“ od Podgorice do Berana putovati 40 minuta, do Budve i Bara pola sata, do Tirane sat, Skoplja dva sata i dvadeset minuta a do Beograda „tri sata lagane vožnje“. Samo – sada je  ta slika drugačija. Od obećanog završeno je  malo. Ili  ništa. O  tome  svjedoče  i višenedjeljni protesti nezadovoljnih građana i blokade na putevime od Podgorice prema Cetinju, Baru, Nikšiću…

Premijer se izvinio javnosti što je  nekoliko dana odmarao tamo gdje većina građana ne može.  Ništa strašno. Osim što je predsjednik vlade jedne  turističke države, u kojoj promiče  još jedna osrednja turistička sezona, odlaskom na ljetovanje u  inostranstvo pokazao da nema državnički refleks. Ne fali našem življu ljetos odmor u Sen Tropeu. Ni Dom Perignon. Ne zavide oni na tome premijeru. To je našem prosječnom građaninu, nestvarno.

Nego, u  Podgorici je ove sedmice ubijena još jedna žena koja je nadležnima prethodno prijavila prijetnje bivšeg supruga. I svi su oni, navodno, uradili što je do njih. Niko od  nadležnih, kao mjeru vlastitog stida, neće podnijeti ostavku.  Spajić zbog toga neće organizovati vanrednu konferenciju ni izviniti se, makar posmrtno,  žrtvi i građanima. Tom smrću samo je ovjereno ono što svi znamo: ni na vidiku nije uspostavljanje obećanog sistema u kome će se znati šta je čiji posao, i šta je čija odgovornost.

Zoran RADULOVIĆ