Povežite se sa nama

PERISKOP

Demokratska Hrvatska šuti

Objavljeno prije

na

Učestali istupi predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović o potencijalnim ekstremistima u bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini kao mjestu regrutiranja budućih islamskih bojovnika zaslužuju najmanje dvije stvari: odlučan odgovor bh. državnoga vrha, ali u istoj mjeri i demokratske javnosti Republike Hrvatske.

Jer, iako je tajna služba države kojom rukovodi demantirala Grabar-Kitarović, bosanskohercegovački državni vrh šuti a Sabor i Vlada Hrvatske se ne oglašavaju na ove teške napade i objede hrvatske predsjednice, dajući joj time potporu. Postoji li itko tko bi bio korektiv hrvatske predsjednice? Tu se tek otvaraju prava pitanja. Cjelokupni politički ambijent Hrvatske dobrano je zagazio čak u ekstremno desničarenje Grabar-Kitarović, uklapajući se u u reustašizaciju Hrvatske. To bi morale osuditi bar socijaldemokratske snage i ljevica, ako takvo što još postoji u lijepoj našoj. Naravno, šutnja demokratske javnosti u Hrvatskoj, šutnja ljevice, muk medija, nereagiranje Sabora samo pojačava gorčinu svakog realnog, da ne kažem europocentričnoga dobronamjernika na našim prostorima.

Kolinda Grabar-Kitarović djeluje očito po nečijim instrukcijama optužujući hrvatskoj susjednu državu i najmnogoljudniji narod u njoj za najveću pošast savremenoga svijeta – terorizam. Te opasne stvari u općoj bh. političkoj zamršenici traže odgovore. Njih nema jer je hrvatski politički ambijent skrenuo iz demokracijskih na putove desničarske totalitarnosti.

Nejakost i neukost, a posebno razjedinjenost bh. Predsjedništva usložnjava ukupnu situaciju, ali traži se i odgovor europske zajednice u kojoj ovakvi stavovi čelnog čovjeka jedne njihove članice moraju biti demantirani i osuđeni kada dolaze bez ikakvih realnih podataka. Međutim, stavovi Grabar-Kitarović nisu usamljeni u EU. Predsjednik Češke Zeman i austrijski diplomat Kurtz također su uznemirili europsku i ovdašnju javnost svojim stavovima o BiH kao mogućem leglu terorizma. Otud i još veća potreba da se EU po pitanju demantiranja ili potvrde njihovih stavova dodatno angažira. BiH stalno upućuje u EU, nije li onda beskrajno važno jasno i konačno skinuti stigmu terorizma s nje?

No, vratimo se Grabar-Kitarović. Još je važnije pitanje, ako već očito zna da to što govori nije istina, za šta su joj takve optužbe potrebne? Opravdano je sumnjati da u njima traži vjetar za jedra hrvatskog secesionizma u BiH. Ako je to u pitanju, Grabar-Kitarović mora znati da su guranja BiH u vatru koju bi svaki secesionizam izazvao opasnija od bilo kakvog terorizma i za Hrvatsku i za sve narode u BiH, uključujući i Hrvate.

Zbog zloslutnih namjera njenih optužbi odgovori predsjednici Hrvatske još su potrebniji. Ne mora ona biti dobra susjeda, ali joj se mora skrenuti pažnja da kad nekog lažno optužuje, onda barem neka to ne radi na štetu svoje države.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Dramatičari

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi meni dragi dramatičari u koje svakako uvrštavam Miodraga Žalicu, Jovana Hristića, Miru Gavrana… bili su i ostali trajni izazov za moju redateljsku poetiku u kojoj se našao i Papa Wojtila sa svojom dramsko-poetskom Rimskom trilogijom

 

Sredjujući, ovih dana svoje teatrografske bilješke podstakla me ta rabota da napišem esejističku inveturu dramskih autora kojima sam, sa manje ili više imaginacije, godinama, podarivao  svoje režisersko umijeće Naravno gdje bih drugo nego u Periskopu!?!

Dakle, najuspješnijim režiserskim pothvatima, ali i danas najvećim izazovima smatrao sam svoje režijske radnje ostvarene sa književnošću Miroslava Krleže. Režirao sam drame ,,glembajevskog”ciklusa u Kamernom teatru 55.(Gospoda Glembajevi) i na manifestaciji Krleža, Evropa, Stari grad (U agoniji,te Ver sacrum) ,,ali ponajviše uspjeha imao sam sa vizualizacijom ciklusa Legende u Narodnom pozorištu Sarajevo (Kraljevo) i (Hrvatska rapsodija), a u Collegium artisticumu (Adam i Eva), konačno,  u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica (Put u raj).  Festivalska priznanja najviše su,,zakitila” Kraljevo sa fantastilčnim ansamblom i likovnim rješenjima Ivanke Vanje Popović.

Iako sam režirao samo jedan tekst Henrika Ibzena (Kad se svi probudimo) polučio sam sa tom tuzlanskom predstavom iznimne umjetničke rezultate, kao uostalom sa još jednim Krležom, takođe u Tuzli (Pijana noć 1918)

Od bosanskohercegovačkih dramatičara najbolje predstave su polučile moje režijske opservaije djela Derviša Sušića, Zlatka Topćića i Nedžada Ibrišimovića… Posebno ovog posljednjeg. Naravno ne zaboravljam niti svoje teatarske vizualizacije vrijednih poetskih tekstova Maka Dizdara, Nikole Šopa kao i Dijane Burazer, Abdulaha Sidrana, Džemaludina Latića… Trudeći se da njihova dragocjena poetska riječ bude dovedena do dramskog usijanja režirao sam i ono što se danas popularno naziva nedramskim teatrom.

Ipak dva autora posebno izdvajam posebno na tom planu. Obje predstave su izvedene u prijedorskom teatru.  Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša i Petkutin i Kalina Milorada Pavića.

I samo dolaženje do dramskih partitura koje mi odgovaraju bilo je iznimno zanimljivo. Tako smo tekst za predstavu Kako Musa dere jarca u ratnim sarajevskim uslovima prenjeli od autora koji je bio zatočen na Grbavici u čarapi jedne sugrađanke. Drago iskustvo je sa postavkom teksta Željka Vušurovića u Novom Pazaru. Svi meni dragi dramatičari u koje svakako uvrštavam Miodraga Žalicu, Jovana Hristića, Miru Gavrana… bili u i ostali trajnim izazovom za moju redateljsku poetiku u kojoj se našao i Papa Wojtila sa svojom dramsko-poetskom Rimskom trilogijom i jedan političar pjesnik Haris Silajdžić sa svojim Hamdibegom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Dimitrijev svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dimitrije Popović je jedna od najznačanijih likovnih okomica na južnoslovenskom prostoru. Veliki u različitim likovnim discilinama i tehnikama podjednako – u crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi. Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac

 

Posljednjih nekoliko svojih knjiga obogatio sam na naslovnicama likovnošću Dmitrija Popovića. Svaka je bila hvaljena osobito radi svoga likovnog bogatstva. Javlja mi prije dva dana dramatičar Željko Vušurović da je sreo akademika Popovića koji mu je kazao da me poznaje… Imponiralo mi je to, I te kako… Jer Dimitrije Popović je za mene bio i ostao jedna od najznačanijih likonih okomica na južnoslavenskom prostoru.

Veliki u različitim likovnim disciplinama i tehnikama podjednako – u  crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi.  Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac.

Njegova rasna likovna imaginacija i energija posebno me osupnula  i osvojila u stilskim fazama kad svojom imaginantvnom transcedencijom metamorifira likove poznatih osoba na primjer Merlin Monro ili pak Severine Vučkovič…

Poigravanje sa tehnikama i likovima govori, prije svega, o njegovom vrhunskom temeljnom likovnom zanatu koji je u stvari majstorstvo parekselans!

Dimitrije Popović je na svojedobnoj izložbi u galerijskom prostoru Kloićevih dvora meni osobno demonstrirao nevjerojatne likovne lucidije skulptorstva u potezu od realističnog do genijalne apstrakcije. Te njegove figurine dominirajuće zlaćanosti pokazuju jedan visokovbrantni osjećaj za prodor u ,,dušu materije”.

Popović, višestruki akademik u obe svoje domaje Crnoj Gori i Hrvatskoj,  apsolutno je renesansna osoba koja svojim bogatim likovnim i literarnim djelom obogaćuje stvarnost našega življenja.

Zato je vijest moga prijatelja sa Cetinja da su u razgovoru Dimitrije i on pominjali moju malenkost učinila ovu beogradsku sparnu noć podnošjivijom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kontra dehumanizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca

 

Žvimo u svijetu bešćutnosti u kojem najgrublja vrsta dnevne politike, u prvom sloju, sotonizira, a u krajnjem ishodu potpuno uništava svaki treptaj osjećajnosti u savremenom čovjeku. Gola pragma političke prakse, isušenost političkog vokabulara, diktira ništavan nivo ljudske komunikacije. U takvom svijetu teško je pretpostaviti da bilo kakvo lirsko strunište „stanuje” u ganglijama ovodobnih političara…

Režirajući, svojedobno, adaptaciju Nijaza Alispahića odlične pripovjedne proze Hamdibeg Harisa Silajdžića, osjetio sam to lirsko strunište kod čovjeka koji je upravo u to doba, na prvi pogled, a za mnoge vjerojatno i do danas bio zaronjen i zarobljen u političkom diskursu. Bio sam sretnikom što sam još tada upoznao jednog drugog Harisa Silajdžića, svestrano obrazovanog, lirski tankoćutnog, sa širinama kozmopolitskih promišljanja koje su imponirale na svakom planu. Znao sam po nekim pasažima iz dramske verzije Hamdibega da u Silajdžiću gori ozbiljna poetska ognjica…

Zato nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih, zgodimice, u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja nakladnička kuća Tugra iz Sarajeva nesumnjivo je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Svoj odnos prema ovoj zbirci namjerno počinjem progovorom o pjesmi Pisac i historia. Bilo bi logično očekivati da za vrhunskog političara, kakav je bio i ostao Haris Silajdžić, scena kada jedan ruski pisac sa agresorskih položaja iznad Sarajeva, kao i u Vukovaru, snajperom gađa nevine građane predstavlja značajan politički fakat. Za pjesnika Silajdžića nastao je pakao: Toga dana/U snajpersko oko/Pisca gosta/Kao lutke/Padaju ljudi/Bez glasa/Bez hropca.

Pjesničku gradaciju tragičkog sunovrata pomućenog uma i apokaliptičkih namjera Silajdžić lijepo i precizno dalje razvija, pokazujući kroz specifičan tragički ritam čudesnu tragičku krivicu stranog pjesnika koji je došao puniti naše mrtvačnice: Padaju/Ne vidjevši/Ne čuvši/Padaju zauvijek/Ne razumjevši/Ništa.

Silajdžić je od onih pjesnika koji uvijek u sebi imaju „antičkog goriva” u pjesništvu pa i asocijacija na antiku kao doba ljudskih nadmetanja, čak i onda kad se ratovi vode: S mrakom započinje vatromet/U brdima iznad grada/Dvobožni Olimp/U mitskom zanosu/Daleko od krika i metka.

Normalno je da čovjek koji prosuđuje antičkom logikom pokazuje da krik i metak stvaraju stanje opće agonije. Sarječja su pokazala jednog drugačijeg Silajdžića, suvremenog pjesnika, ali odmjerenog, nimalo euforičnog. Zbirka Sarječja zasigurno je obogatila modernitet pjesničkog iskaza u BiH danas!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo