Povežite se sa nama

KULTURA

Devet veličanstvenih

Objavljeno prije

na

Preplavljeni smo slikama i specijalnim efektima koji imaju cilj zabaviti, ili, pak, saopštiti neku trivijalnost kroz politički korektan stav. Apostrofiraćemo tezu da je u svijetu masovne proizvodnje umjetnost lišena svoje metafizičke dimenzije. Za naš tekst koji ima za cilj pobrojati neke filmove koji su obilježili minulih dvadeset godina, odlučili smo izabrati one koji su ostavili trag u filmskoj umjetnosti, ali i u životima ljudi koji su ih gledali. Short Cuts (1993; reditelj: Robert Altman; glavne uloge: Andie MacDowell, Julianne Moore, Bruce Davison, Jack Lemmon, Robert Downey Jr., Madeleine Stowe, Tim Robbins, Tom Waits…) predstavlja veličanstveni spoj dva genija, reditelja Roberta Altmana i književnika Raymonda Carvera. Radi se o filmskoj adaptaciji Carverovih kratkih priča. Film počinje sveopštim zaprašivanjem Los Angelesa i svega što se u njemu našlo, kako bi se uništili ogromni rojevi pčela. Čujemo zvuke helikoptera i sve je pomalo pomjereno. A onda ulazimo u živote dvadesetak stanovnika Los Angelesa, u njihovu sasvim običnu svakodnevnicu nekoliko dana prije zemljotresa. Humor umiruje inače depresivan svijet Carverovih junaka izmučenih lažima, nesrećama, problemima, no sve postaje nekako bizarno, a skrivene poente ostaju da lebde u vazduhu, sve dok se ne desi ono što je najavljeno na početku filma.

Before Sunset & Before Sunrise (reditelj: Richard Linklater; glavne uloge: Ethan Hawke i Julie Delpy), dva su filma od kojih je prvi snimljen 1995. a drugi devet godina kasnije. Riječ je o filmovima za koje ljudi širom svijeta kažu da su promijenili njihove živote. U prvom filmu, Before Sunset, mladi Amerikanac Jesse i Francuskinja Celine srijeću se slučajno u vozu koji se kreće od Budimpešte do Beča. On joj ponudi da s njim provede dan u Beču, na što ona pristane. U četrnaest zajedničkih sati dvoje potpunih stranaca otkrivaju snažnu povezujuću nit. No, sljedeće jutro on mora otputovati nazad u Sjedinjene Države. Devet godina kasnije, Jesse dolazi u Pariz da promoviše svoju knjigu. Ponovo srijeće Celine i provode zajedno nekoliko sati nakon čega se on opet vraća u Ameriku, svojoj ženi i djetetu. Razgovaraju o iskustvu nakupljenom od vremena njihovog prvog susreta. I dalje, i zauvijek, postoji ono što ih veže.

Breaking the Waves (1996; reditelj: Lars von Trier; glavne uloge: Emily Watson i Stellan Skarsgård) izabran je kao reprezentativan uzorak iz dosadašnjeg djela ingenioznog danskog reditelja. O ovom filmu imali su potrebu pisati mnogi – od filmskih kritičara iz dnevnih novina, preko teoretičara filma do najvećih filozofa današnjice. Sve je u filmu užasno uznemirujuće, zato nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ovo je „film o dobroti”, kaže reditelj. No, samo užas izlazi iz njegovih kadrova u kojima se Bess žrtvuje u ime Janove ljubavi, prepuštajući se ponižavajućem i mučnom seksualnom odnosu s neznanicama kako bi njen paralizovani muž i dalje mogao da uživa, sada ne u njenom tijelu, već u njenim riječima kojima mu dočarava odnos sa drugim muškarcima. U liku Bess očitava se, kako kaže Žižek, psihoza – „neposredno poklapanje religijske vjere i seksualne juissance”.

Funny Games (1997; reditelj: Michael Haneke; glavne uloge: Susanne Lothar, Ulrich Mühe, Arno Frisch, Frank Giering) film je koji oslikava čisto nasilje, ono metafizičko, koje nema svoj neposredni uzrok. Anna, Georg i njihov sin Georgie dolaze u svoju kuću pokraj jezera u namjeri da se odmore od svakodnevnog gradskog života. Na vrata im zakuca jedan uglađeni momak, naizgled normalan, sa sasvim običnom molbom – da mu posude par jaja. Ubrzo dolazi i njegov prijatelj. Postaje jasno da oni nemaju namjeru napustiti njihov dom dok ne sprovedu svoju sadističku namjeru. Momci zlostavljaju porodicu. Rediteljevo maestralno podešavanje perspektive, čini i gledaoce filma saučesnicima. Hanekeov film već na početku otvara uvid u ono što će se događati, no, ipak, svako ga, iz različitih pobuda, voajerističkih, sadističkih, mazohističkih i raznih drugih, odgleda do kraja.

The Straight Story (1999; reditelj: David Lynch; glavne uloge: Richard Farnsworth, Sissy Spacek), u produkciji Walt Disney kompanije, savim je neobičan film za Davida Lyncha. U ovom road filmu sve je savim jednostavno i čisto. Alvin Straight, starac koji živi svoj miran život u malom mjestu u Ajovi saznaje da je njegov stariji brat teško obolio. Nakon mnogo godina on odlučuje da ga posjeti i da se pomiri s njim, makar to bilo posljednje što će napraviti. Hiljade milja prelazi na svojoj John Deer kosilici. Alvin Straight, etički subjekt par excellence, možda više od svih drugih Lynchovih junaka, čudnih pervertita, ugrožava postojeći poredak? Film je rađen po istinitoj priči i, u današnjem svijetu, ekcesivna etičnost njegovog junaka dovodi gledaoce do suza i izvlači ono najbolje iz njih.

Eyes Wide Shut (1999; reditelj: Stanley Kubrick; glavne uloge: Nicole Kidman i Tom Cruise) posljednji je film velikog reditelja nakon kojeg nam ostaje samo teški osjećaj gorčine. Rađen je po Noveli o snu Arthura Schnitzlera, a prati ljubavnu dramu dvoje supružnika. Bill je doktor koji drži privatnu ordinaciju i obezbjeđuje i više nego ugodan život svojoj porodici – supruzi (nekada je vodila galeriju, a sada je nezaposlena) i kćerki. No, taj ugodan porodični život na Manhattanu doživljava potres kojeg izaziva Aliceino priznanje izvjesne seksualne fantazije. Bill upada u ljubomoru, pa i u opsesiju koja ga uvodi u najmračnije ponore ljudske seksualnosti, što je prikazano u nekoliko nezaboravnih scena. On naizgled iz svega toga zgrožen bježi, no kući ga dočekuje supruga koja jednom rečenicom zatvara krug svijeta iz koga je teško izaći.

Irréversible (2002; reditelj: Gaspar Noé; glavne uloge: Monica Bellucci i Vincent Cassel) najbolji je film reditelja Gaspara Noé. On se savršeno nastavlja na Kubrickov antropološki pesimizam. On nam i doslovno, putem obrnutog redosljeda događaja, govori da je sve već zapisano našim rođenjem. Otkrivamo mračnu stranu ljudske prirode, ulazimo u najgori svijet (pariškog) podzemlja, sadističkih užitaka, spuštamo se u podzemni prolaz u kojem deset minuta gledamo najživotniju i najužasniju scenu silovanja…

The Big Lebowski (1998; reditelji: Joel i Ethan Coen; glavne uloge: Jeff Bridges, John Goodman, Steve Buscemi, David Huddleston, Julianne Moore, Philip Seymour Hoffman), film koji smo ostavili za kraju, iako mu tu nije mjesto po hronološkom redosljedu. S njim završavamo zato što nakon ovih pesimističnih filmova zaslužujemo dobru komediju. A ovo je definitivno najduhovitiji film u protekle dvije decenije koji i poslije pet puta gledanja izaziva nekontrolisan smijeh. Film nastaje u vremenu nakon depresivne grunge generacije koja je svoju tragediju shvatala odveć tragično. Govori o srednjevječnim luzerima koji nimalo tragično ne doživljavaju svoj status u društvu i svoju sudbinu. Film, kroz reference iz popularne kulture, karikira pojam uspjeha i uspješnog čovjeka, feminizma, religije. Život je pun problema, no treba ih shvatati ozbiljno – poručuje nam Veliki Lebovski.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

MUZIKA I OBRAZOVANJE: Sva su djeca muzikalna 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti

 

 

U svojoj dugogodišnjoj pedagoškoj praksi uvjerio sam se da nemuzikalne djece nema i da su sva djeca muzikalna.

Kako danas djeca provode dosta vremena pored televizora i drugih aparata preko kojih slušaju muziku, ona imaju neuporedivo veće šanse da razviju svoj talenat i svaki roditelj može da primijeti da se ona lako snalaze u svijetu tonova, ritmova, akorda…i ugodno osjećaju.

Treba samo paziti da slušaju dobru muziku. Što je dobra muzika?

Dobra muzika je svaka muzika koja prija uhu i nervnom sistemu, koja nije prejaka, tiha muzika, i svaka pjesma čija je melodija prijatna i riječi poučne.

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti.

Dešavalo se često da dijete na prijemnom ispitu padne zbog neznanja ritma. Nastavnik kuca olovkom na klupi ritmičke grupe koje dijete treba da ponovi. Dijete čuje da nastavnik nešto kucka ali ne zna što se od njega traži i nešto ponovi, otkucka i padne.

Uzeo bih takvo dijete, poveo u drugu učionicu i objasnio mu što treba da shvati; otpjevao bih mu ritmičke grupe:

  1. taa-tata-tata-taa.
  2. tatata–tatata-tata-taa

3.taa-tatata-tata-tatata-tata. I svaki put tražio da dijete to otpjeva i istovremeno otkuca. Dakle nije problem u sluhu nego u umu i matematici . Muzika je i matematika. Dijete to brzo shvati.

A onda bih se vratio sa djetetom i ono bi položilo prijemni ispit.

Mnogi odrasli ljudi i žene koji tvrde za sebe da nemaju sluh griješe jer nemoguće je da ne znaju nekoliko pjesama da otpjevaju, možda ne baš odlično ali sigurno za dovoljnu i prelaznu ocjenu.

Kao što neko bolje ili slabije čuje, ili uopšte ne čuje, tako se isto može reći da je neko manje ili više muzikalan, ili da nema sluh ako je gluv.

Da im se pružilo određeno muzičko obrazovanje oni bi taj talenat razvili.

Kasnije, čak i kao penzioneri, neki su svojim kasnijim djelima iskazali svoj talenat.

Eksperimentalna muzička psihologija utvrdila je da djeca koja se od prvog razreda bave učenjem muzike, pokazuju veći uspjeh od djece koja to vaspitanje nemaju: inteligentnija su, zadovoljnija su , obzirnija, saosjećajnija, pokazuju više stvaralačkog smisla i u drugim oblastima ako lijepo pjevaju, sviraju, igraju, govore i misle.

Da li je muzikalnost nasledna i u kolikoj mjeri? Iz svog dugogodišnjeg iskustva znam da je bilo slučajeva da su djeca čiji su roditelji imali završene muzičke akademije, pokazivala slabije rezultate od pojedine djece čiji roditelji nijesu bili muzički obrazovani npr: mnogo su bolje pjevala, imala su ljepši i topliji glas, ritam, intonacija i dinamika su bili precizniji i tačniji…

Najvažnije je da dijete uspostavi odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem, da osjeti melodiju i ritam dok pjeva pjesmu, da razumije muziku i karakter riječi.

Biti muzikalan znači uspostaviti odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem a za to ima svako dijete priliku: slušajući muziku, učeći od svojih roditelja, rodbine, drugova, drugarica i naravno nastavnika i nastavnica.

Najvažnije je da se djetetu od najranijeg djetinjstva pruži prilika da uči muziku, kao i maternji jezik, da je upija kad je najotvorenije i prima nove utiske.

Nažalost i djeca i roditelji toliko su opterećeni na svim kanalima i preko svih nosača zvuka onom muzikom kojom ni jedna država ne bi trebalo da dozvoli da se zasipaju i truju ni mladi ni stari.

Nameću se sadržaji i programi koje niko pametan i dobronamjeran ne bi uvrstio u programe vaspitanja i obrazovanja naše djece.

Tako se dešava da muzika umjesto da oplemenjuje duh, negativno utiče, ima više drogiranih, alkoholisanih, siledžija…

Prejaka muzika od 130 decibela nanosi bol i razara sluh i nerve, pa je poznato da među muzičarima koji koriste jaka pojačala ima mnogo njih sa oštećenim sluhom i nervima, drogiranih…

Japanski naučnik Masaru Emoto je naučno dokazao da prejaka, odnosno preglasna muzika negativno utiče čak i na vodu: u kapljici vode uveličanoj mnogo puta primijetio je da prilikom puštanja prijatne i tihe muzike sadržaj vodene kapljice izgleda kao bezbroj finih sniježnih pahulja pravilnog oblika, a da prilikom prejake i neprijatne muzike nastaju zgrčeni i smežurani oblici.

Zakon univerzuma je zabilježen u vodi. Memorija vode pamti bilo kakav uticaj. Čista i zdrava voda formirana je od pravilnih i lijepih kristala, a zagađena voda je formirana od nepravilnih, zgrčenih i smežuranih oblika.

Moto je primijetio da kada se kapljice vode izlože agresivnim zvukovima kristali vode gube skladnu geometrijsku strukturu, dok uz opuštajuću ili klasičnu muziku zauzimaju simetričan položaj.

Botaničari i ljubitelji cvijeća odavno znaju da biljke bolje napreduju ako im se pjeva ili im se nešto lijepo i tiho govori. Moto je naučno dokazao da je ono što reaguje u biljkama sama voda. Njena kristalna struktura se mijenjala u zavisnosti od vibracija koje su prolazile kroz elektromagnetno polje. Zaključio je da agresivna muzika kao hevi metal, rokenrol, džez, ili obično dranje stvaraju asimetričnu kristalnu formu, da se voda jednostavno ,,mršti” i da joj takav zvuk ne prija.

Voda je najvažnija supstanca na planeti. Od cjelokupne vode na zemlji samo 0,4 odsto dostupno je kao pijaća voda.

Logički možemo da zaključimo da svaka buka negativno utiče na 70 odsto vode u ljudskom organizmu i oštećuje zdravlje.

Dobra muzika i dobre riječi održavaju zdravlje.

Muzika je sastavljena od matematički mjerljivih elemenata:

Frekvencija, trajanje, decibeli, intervali. Objašnjenje muzike kombinuje matematičko i estetičko.

Muzika ima dvojnu prirodu:

  1. Fizika (akustika) je matematički aspekt.
  2. Estetički aspekt se bavi dimenzijom lijepog u umjetnosti izučavajući estetska načela.

Akustika matematički dokazuje da nepravilni talasi proizvode buku a pravilni ton. Svi tonovi preko 120 decibela predstavljaju udar na uho i bol pa prema tome i buku pa i onda kada dolaze od nekog muzičkog instrumenta (ili npr. crkvenog zvona). Poznato je da zvonari, bubnjari, svi koji koriste pojačala i svi koji su izloženi prejakim tonovima, bilo da je to muzika ili buka (svaka prejaka muzika je buka) imaju oštećen sluh.

Slušajte pa oponašajte (imitirajte-interpretirajte-proizvodite): šum talasa, žubor potoka, huk i zviždanje vjetra-zviždite, oponašajte životinje, imitirajte drugog kako pjeva, igra, smiješno govori (što djeca vrlo rado rade) sve je to haos i red, tonovi i muzika. I sve to ima određeni ton i intonaciju, ritam i dinamiku i sve je vježba za sluh, razvijanje sluha i muzikalnosti. (” U svakom haosu postoji red kosmos, u svakom neredu živi skriven red.” Karl Gustav Jung).

Roditelji su ti koji na prvom mjestu moraju da odgajaju, vaspitavaju i obrazuju svoju djecu i da djecu sačuvaju od svih negativnih pojava i uticaja.

Što je bolja muzika u državi bolja je država (Platon). Majke su najbolji vaspitni sistem u svakoj državi.

Učio sam u dobroj državi Jugoslaviji i kod najboljih pedagoga, djeca su mi uspješna, ali mislim da je najvažnije ono što sam naučio od svoje majke.

Majka me je naučila da mi bude zadovoljstvo: da pravilno govorim i pjevam, da budem čist i uredan, da pravilno jedem, da budem dobar drug, da se bavim sportom, da mi davanje bude radost..

Majke, imajte na umu da će djeca biti onakakva kako ih vi odgojite i vaspitate a mi pedagozi obrazujemo.

Pružite djeci da uče muziku, poeziju, jezike, matematiku, nauku, da se bave sportom, druže i daju i biće bolji ljudi.

Roditelji su opterećeni svojim poslom, prepuštaju odgoj, vaspitanje i obrazovanje vrtićima i školama i zaboravljaju da su za prvih dvadeset godina razvoja, roditelji najvažniji.

Napravite dobar raspored časova, i za sebe i za djecu, vodite dnevnik rada, pravite planove, svake nedjelje pregledajte što ste uradili a što propustili i vi i djeca, i popravljajte se. I pjevajte, svirajte, pričajte, šalite se, smijte se, igrajte, svaki dan po malo sa djecom.

I neka se druže sa siromašnom djecom, i neka im pomažu, a siromašni će uzvraćati vedrinom duha, veselom igrom, pjesmom i dobrotom.

Aleksa ASANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo