Povežite se sa nama

KULTURA

Devet veličanstvenih

Objavljeno prije

na

Preplavljeni smo slikama i specijalnim efektima koji imaju cilj zabaviti, ili, pak, saopštiti neku trivijalnost kroz politički korektan stav. Apostrofiraćemo tezu da je u svijetu masovne proizvodnje umjetnost lišena svoje metafizičke dimenzije. Za naš tekst koji ima za cilj pobrojati neke filmove koji su obilježili minulih dvadeset godina, odlučili smo izabrati one koji su ostavili trag u filmskoj umjetnosti, ali i u životima ljudi koji su ih gledali. Short Cuts (1993; reditelj: Robert Altman; glavne uloge: Andie MacDowell, Julianne Moore, Bruce Davison, Jack Lemmon, Robert Downey Jr., Madeleine Stowe, Tim Robbins, Tom Waits…) predstavlja veličanstveni spoj dva genija, reditelja Roberta Altmana i književnika Raymonda Carvera. Radi se o filmskoj adaptaciji Carverovih kratkih priča. Film počinje sveopštim zaprašivanjem Los Angelesa i svega što se u njemu našlo, kako bi se uništili ogromni rojevi pčela. Čujemo zvuke helikoptera i sve je pomalo pomjereno. A onda ulazimo u živote dvadesetak stanovnika Los Angelesa, u njihovu sasvim običnu svakodnevnicu nekoliko dana prije zemljotresa. Humor umiruje inače depresivan svijet Carverovih junaka izmučenih lažima, nesrećama, problemima, no sve postaje nekako bizarno, a skrivene poente ostaju da lebde u vazduhu, sve dok se ne desi ono što je najavljeno na početku filma.

Before Sunset & Before Sunrise (reditelj: Richard Linklater; glavne uloge: Ethan Hawke i Julie Delpy), dva su filma od kojih je prvi snimljen 1995. a drugi devet godina kasnije. Riječ je o filmovima za koje ljudi širom svijeta kažu da su promijenili njihove živote. U prvom filmu, Before Sunset, mladi Amerikanac Jesse i Francuskinja Celine srijeću se slučajno u vozu koji se kreće od Budimpešte do Beča. On joj ponudi da s njim provede dan u Beču, na što ona pristane. U četrnaest zajedničkih sati dvoje potpunih stranaca otkrivaju snažnu povezujuću nit. No, sljedeće jutro on mora otputovati nazad u Sjedinjene Države. Devet godina kasnije, Jesse dolazi u Pariz da promoviše svoju knjigu. Ponovo srijeće Celine i provode zajedno nekoliko sati nakon čega se on opet vraća u Ameriku, svojoj ženi i djetetu. Razgovaraju o iskustvu nakupljenom od vremena njihovog prvog susreta. I dalje, i zauvijek, postoji ono što ih veže.

Breaking the Waves (1996; reditelj: Lars von Trier; glavne uloge: Emily Watson i Stellan Skarsgård) izabran je kao reprezentativan uzorak iz dosadašnjeg djela ingenioznog danskog reditelja. O ovom filmu imali su potrebu pisati mnogi – od filmskih kritičara iz dnevnih novina, preko teoretičara filma do najvećih filozofa današnjice. Sve je u filmu užasno uznemirujuće, zato nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ovo je „film o dobroti”, kaže reditelj. No, samo užas izlazi iz njegovih kadrova u kojima se Bess žrtvuje u ime Janove ljubavi, prepuštajući se ponižavajućem i mučnom seksualnom odnosu s neznanicama kako bi njen paralizovani muž i dalje mogao da uživa, sada ne u njenom tijelu, već u njenim riječima kojima mu dočarava odnos sa drugim muškarcima. U liku Bess očitava se, kako kaže Žižek, psihoza – „neposredno poklapanje religijske vjere i seksualne juissance”.

Funny Games (1997; reditelj: Michael Haneke; glavne uloge: Susanne Lothar, Ulrich Mühe, Arno Frisch, Frank Giering) film je koji oslikava čisto nasilje, ono metafizičko, koje nema svoj neposredni uzrok. Anna, Georg i njihov sin Georgie dolaze u svoju kuću pokraj jezera u namjeri da se odmore od svakodnevnog gradskog života. Na vrata im zakuca jedan uglađeni momak, naizgled normalan, sa sasvim običnom molbom – da mu posude par jaja. Ubrzo dolazi i njegov prijatelj. Postaje jasno da oni nemaju namjeru napustiti njihov dom dok ne sprovedu svoju sadističku namjeru. Momci zlostavljaju porodicu. Rediteljevo maestralno podešavanje perspektive, čini i gledaoce filma saučesnicima. Hanekeov film već na početku otvara uvid u ono što će se događati, no, ipak, svako ga, iz različitih pobuda, voajerističkih, sadističkih, mazohističkih i raznih drugih, odgleda do kraja.

The Straight Story (1999; reditelj: David Lynch; glavne uloge: Richard Farnsworth, Sissy Spacek), u produkciji Walt Disney kompanije, savim je neobičan film za Davida Lyncha. U ovom road filmu sve je savim jednostavno i čisto. Alvin Straight, starac koji živi svoj miran život u malom mjestu u Ajovi saznaje da je njegov stariji brat teško obolio. Nakon mnogo godina on odlučuje da ga posjeti i da se pomiri s njim, makar to bilo posljednje što će napraviti. Hiljade milja prelazi na svojoj John Deer kosilici. Alvin Straight, etički subjekt par excellence, možda više od svih drugih Lynchovih junaka, čudnih pervertita, ugrožava postojeći poredak? Film je rađen po istinitoj priči i, u današnjem svijetu, ekcesivna etičnost njegovog junaka dovodi gledaoce do suza i izvlači ono najbolje iz njih.

Eyes Wide Shut (1999; reditelj: Stanley Kubrick; glavne uloge: Nicole Kidman i Tom Cruise) posljednji je film velikog reditelja nakon kojeg nam ostaje samo teški osjećaj gorčine. Rađen je po Noveli o snu Arthura Schnitzlera, a prati ljubavnu dramu dvoje supružnika. Bill je doktor koji drži privatnu ordinaciju i obezbjeđuje i više nego ugodan život svojoj porodici – supruzi (nekada je vodila galeriju, a sada je nezaposlena) i kćerki. No, taj ugodan porodični život na Manhattanu doživljava potres kojeg izaziva Aliceino priznanje izvjesne seksualne fantazije. Bill upada u ljubomoru, pa i u opsesiju koja ga uvodi u najmračnije ponore ljudske seksualnosti, što je prikazano u nekoliko nezaboravnih scena. On naizgled iz svega toga zgrožen bježi, no kući ga dočekuje supruga koja jednom rečenicom zatvara krug svijeta iz koga je teško izaći.

Irréversible (2002; reditelj: Gaspar Noé; glavne uloge: Monica Bellucci i Vincent Cassel) najbolji je film reditelja Gaspara Noé. On se savršeno nastavlja na Kubrickov antropološki pesimizam. On nam i doslovno, putem obrnutog redosljeda događaja, govori da je sve već zapisano našim rođenjem. Otkrivamo mračnu stranu ljudske prirode, ulazimo u najgori svijet (pariškog) podzemlja, sadističkih užitaka, spuštamo se u podzemni prolaz u kojem deset minuta gledamo najživotniju i najužasniju scenu silovanja…

The Big Lebowski (1998; reditelji: Joel i Ethan Coen; glavne uloge: Jeff Bridges, John Goodman, Steve Buscemi, David Huddleston, Julianne Moore, Philip Seymour Hoffman), film koji smo ostavili za kraju, iako mu tu nije mjesto po hronološkom redosljedu. S njim završavamo zato što nakon ovih pesimističnih filmova zaslužujemo dobru komediju. A ovo je definitivno najduhovitiji film u protekle dvije decenije koji i poslije pet puta gledanja izaziva nekontrolisan smijeh. Film nastaje u vremenu nakon depresivne grunge generacije koja je svoju tragediju shvatala odveć tragično. Govori o srednjevječnim luzerima koji nimalo tragično ne doživljavaju svoj status u društvu i svoju sudbinu. Film, kroz reference iz popularne kulture, karikira pojam uspjeha i uspješnog čovjeka, feminizma, religije. Život je pun problema, no treba ih shvatati ozbiljno – poručuje nam Veliki Lebovski.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

PRIKAZ: Novi udžbenik i priručnik za usavršavanje novinara od Dr Tomasa Braja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kvalitetnim novinarstvom protiv pandemije lažnih vijesti i manipulacija

 

Situacija u medijima u Jugoistočnoj Evropi, a posebno na Zapadnom Balkanu, nije nimalo ružičasta. Srbija je na Indeksu medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF) od 2014. pala za 33 mjesta i sada se nalazi na 93. mjestu u svijetu. Time je gore rangirana od svoje nekadašnje pokrajine Kosova (78. mjesto), Sjeverne Makedonije (90. mjesto) i Albanije (83. mjesto). Za utjehu Srbiji, Crna Gora je ubjedljivo najgore rangirana u regionu – 104. mjesto. Medijske slobode se sve više ugrožavaju i u zemljama EU od kojih Bugarska prednjači, zatim Mađarska, Malta, Poljska itd. Osim pada sloboda, padaju i tiraži, kvalitet izvještavanja kao i uticaj medija na javnost. Pomenutom tematikom se bavi i čuveni njemački novinar i predavač novinarstva na nekoliko njemačkih univerziteta – Dr Tomas Braj (Thomas Brey). U svojoj knjizi Kvalitetno novinarstvo u Jugoistočnoj Evropi, u izdanju Fondacije Fridrih Nauman, navodi mnoge interesantne i korisne detalje koji se odnose na opšte stanje i trendove u novinarstvu Zapadnog Balkana.

U Hrvatskoj je, na primjer, ukupni tiraž dnevnih novina na godišnjem nivou pao za maltene polovinu za samo 6 godina (2013–2019). U Srbiji se, prema istraživanju iz 2019. god., svega 29 odsto građanja informiše preko dnevnih novina dok ih još samo 15 odsto građana smatra pouzdanim izvorom informacija. Tiraž ukupne dnevne beogradske štampe je po danu manji od 400.000 primjeraka. Kao razlozi se navode nekompetentni urednici, uticaj vlasti i vladajuće stranke, autocenzura itd. Međutim, dr Braj citira i direktora nedjeljnika Vreme Stevana Ristića koji navodi da bi tiraž dnevne štampe još više opao ako bi samo tri dana zaredom imala „normalne“ naslovne strane. Shodno tumačenju, dnevne novine moraju stalno forsirati senzacionalne i često izmišljene stvari da bi hranili adrenalin čitalaca jer „u Srbiji 30% ljudi samo pogladaju fotografiju i naslov“ kao i da se vijesti više ne prate da bi ljudi „bili informisani već da bi potvrdili neko svoje mišljenje“.

Poplavi digitalnih platformi za vijesti i internet televizija sa druge strane ne parira stručnost, obrazovanje i svakodnevno iskustvo novinara tako da je u svijetu tehnološke trke za ekskluzivom „sve više onih koji počinju karijeru tipa –bacam te u vodu pa ti plivaj“ ističe dr Braj koji ima veliko iskustvo sa prostora Balkana. U Beograd je stigao još daleke 1983. godine kao dopisnik a kasnije i šef regionalnog biroa njemačke novinske agencije DPA. Savršeno vlada jezikom ovih prostora a interesantno je da je još daleke 1979. godine doktorirao na Univerzitetu Bochum na temi jugoslavenskog samoupravnog socijalizma.

U nedavno izašlom udžbeniku Braj daje detaljna upustva mladim ljudima kako da razviju medijsku pismenost da bi mogli razlučiti istinu od poluistine i/ili manipulacije, kao i kvalitet informacija kao takvih, jer upravo mladi najviše koriste nove tehnologije koje obiluju informacijama. Braj daje preporuke novinarima kako strukturirati vijesti, napisati naslov, činjenično stanje, dati komentare, napraviti intervjue i preskočiti što je moguće više zamki modernih predrasuda. dr Braj daje i smjernice o izboru jezika, stila pisanja (najviše 25 riječi u rečenici) kao i upotrebi određenih idioma.

Čak dvije trećine udžbenika se odnosi na praktične vježbe sa 120 primjera izvještavanja u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj koji ukazuju gdje novinari najviše griješe u svom radu, i kako često navode neprovjerene informacije. S druge strane, novinari nekad koriste i navode previše detalja koji zamagljuju fokus priče i rasplinjavaju je toliko da čitalac gubi bit i poentu narativa. To je pogotovo slučaj sa saopštenjima za štampu, političkim izjavama ili sudskim spisima koji se, kako Braj kaže, „citiraju nadugačko i naširoko i to odmah upada u oči kada redovno čitate tamošnje medije, i što nije samo problem tabloida već i takozvanih kvalitetnih medija“.

Dr Braj na kraju potencira i problem centrističkog pogleda na svijet gdje balkanski političari i novinari i dalje vjeruju da se globalno sve vrti oko Srbije, Hrvatske, Crne Gore itd… U intervjuu Dojče Veleu (Deutsche Welle) po objavljivanju knjige se požalio da „mnogi misle da je prvo na šta ujutro pomisle Merkel ili Makron kada otvore oči je šta ću da radim danas sa Hrvatskom ili Srbijom? I naravno, (balkanski) političari prenose sliku da je to tako“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐE BALAŠEVIĆ, SVIH NAS: Sa mjesecom u očima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

ĐORĐO IRIĆ, FOTOGRAF: Originalnost će uvijek naći svoj put do publike 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Fotografija  je veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. No, fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči  i napreduje

 

Đorđo Irić mladi je podgorički fotograf. Po struci inženjer građevine, oduvijek je svoju suštinu pronalazio u umjetnosti. Bavio se muzikom, grafičkim dizajnom, crtanjem. Fotografiju, voli otkako zna za sebe, ali se njoj ozbiljnije posvetio tek odnedavno. Za sebe kaže da je avanturista, uvijek u potrazi za skrivenim mjestima, zalascima sunca, putevima i idejama. Za Monitor govori o svojim počecima u otkrivanju draži fotografije pejzaža, o tome da li je za profesionalnog fotografa važniji talenat ili formalna obuka, šta je za njega kreativnost i koji su najveći izazovi u svijetu te umjetničke discipline

MONITOR: Možete li nas provesti kroz Vaše kreativno putovanje i reći nam šta je to što tražite na fotografiji?

IRIĆ: Fasciniran sam svjetlom i njegovim mogućnostima da mijenja našu percepciju i emotivni doživljaj nekog mjesta, stvari, osoba, zavisno od ugla posmatranja, godišnjeg doba, perioda u toku dana, vremenskih uslova. Šansa da se ta emocija sačuva kao trenutak mi je veoma interesantna. Posebnu energiju za mene ima noćna fotografija. Fotografije koje pravim, zamišljam kao zamrznute scene iz filma. Težim da to i postignem u postprodukciji.

MONITOR: Šta je važnije za profesionalnog fotografa – talenat ili formalne obuke?

IRIĆ: Profesionalnu obuku sam prošao na Fakultetu vizuelnih umjetnosti (FVU) i na Univerzitetu Mediteran kod profesora fotografije Balše Gobovića. Tu sam stekao veoma kvalitetno teorijsko, ali i praktično znanje koje je u meni probudilo inspiraciju i želju da se ozbiljnije upustim u ovu priču. Nekoliko mjeseci nakon toga, u svojoj režiji naučio sam da koristim Adobe Lightroom, softver za profesionalnu obradu fotografija. Naravno, uz to je poželjno znanje i iz Photoshopa. Mislim da je za svakog ko se bavi ili želi da se bavi ovim poslom veoma važna edukacija, kako bi kasnije stvaralaštvo dostiglo određeni profesionalni nivo. Ne poričem vrijednost talenta, ali on, sam po sebi, ne može doći do izražaja bez izgrađene vještine. To se postiže vježbanjem i trudom.

MONITOR: Ko i šta Vas inspiriše da i dalje stvarate i istražujete?

IRIĆ: Kako su moja sfera interesovanja landscape i cityscape fotografija (pejzažna fotografija) i putovanja, onda kombinacija tih elemenata čini za mene neprešusnu riznicu ideja.

MONITOR: Koji je najbolji projekat na kojem ste radili i kako ste se uključili u njega?

IRIĆ: Najzanimljiviji ‘projekat’ ili bolje rečeno ‘eksperiment’, bilo je moje putovanje prošle godine (neposredno prije karantina zbog pandemije virusa COVID19), kada sam obišao sedam zemalja Evrope. Ponio sam sa sobom svoj tek kupljeni fotoaparat CANON i fotkao neke zanimljive scene. Veoma zadovoljan tim fotografijama, ubrzo nakon toga odlučio sam da napravim i Instagram nalog (@trackverse) i vebsajt (trackverse.net), gdje sam ih i postavio. Iznenadio sam se veoma pozitivnoj reakciji ljudi, što iz Crne Gore, što iz inostranstva.

MONITOR: Koji je najveći izazov koji ste morali da savladate i kako ste to uradili?

IRIĆ: Definitivno kupovina opreme. Cijene profesionalne opreme nisu uopšte niske u poređenju sa našim životnim standardom. Ubrzo shvatite da je ovo veoma skup posao/hobi, u kome je uvijek potreban novi objektiv, filter ili neki drugi dio koji može da košta od 200 pa do nekoliko hiljada eura. Važno je u početku imati najosnovnije, pa vremenom polako dopunjavati opremu, u skladu sa mogućnostima.

MONITOR: Kakvu opremu sada koristite, a sa čime ste počeli?

IRIĆ: Trenutno koristim fotoaparat Canon EOS RP i objektiv RF 35mm f 1.8. Prije toga sam koristio jedan Canon Coolpix serije skromnih mogućnosti i naravno kameru iPhona koja je izvanredna. Fotografa ne čini skupa oprema, već kreativnost i želja da konstantno uči nove stvari i napreduje. Vremenom će osjetiti kad je momenat za upgrade (ažuriranje) opreme. Imam u planu uskoro da svoju opremu dopunim sa širokougaonim objektivom od 15mm koji će mi omogućiti bolju i bogatiju kompoziciju.

MONITOR: Šta je za Vas kreativnost?

IRIĆ: Kreativnost je kad uspijete da zagolicate nečiji um svojim idejama.

MONITOR: Koja priča stoji iza Vaše omiljene fotografije?

IRIĆ: Najdraže su mi fotke sa Karlovog mosta u Pragu. Došao sam tamo između tri i četiri sata ujutru, jer jedino u tom periodu nema nikoga na mostu. Sjećam se da je bilo izrazito hladno, ali mi to nije smetalo, jer je atmosfera bila filmska.

MONITOR: Zbog posla mnogo putujete po svijetu. Odakle nosite najljepše utiske?

IRIĆ: Putovanja me ispunjavaju i teško mi pada situacija koju nam je donio COVID19. Imam u planu da detaljnije obiđem Njemačku i Poljsku, a potom i Island i Norvešku. Nadam se da će se to u toku ove godine i desiti.

MONITOR: Kakva je Crna Gora za pejzažnu fotografiju?

IRIĆ: Priroda Crne Gore je jedna od raskošnijih koje sam vidio. I dalje otkrivam nova mjesta, ali se na neka vraćam često. To su vidikovci iznad Boke Kotorske, posebno Njeguši, plaže Utjeha i Velika plaža, Ivanova Korita, jezera u krugu Žabljaka, Biogradska gora, kao i put od Kuča prema Brskutu…

MONITOR: Koliko je teško afirmisati se kao fotograf u Crnoj Gori?

IRIĆ: Realnost je da bavljenje umjetničkom fotografijom kod nas nije profitabilno. Posebno ne pejzažnom. Možda je to u neku ruku i dobro, jer je nekolicina nas u tome isključivo iz ljubavi. To se i osjeti. Afirmacija fotografa je u današnje vrijeme usko povezana sa društvenim mrežama, gdje dolazimo u direktan kontakt sa kritikom (publikom). To je sjajno i pruža mogućnost da dopremo do velikog broja ljudi. Kreativnost i orginalnost će uvijek biti prepoznati.

MONITOR: Šta biste posavjetovali početnika u pejzažnoj fotografiji?

IRIĆ: Prvo, da počne sa širokougaonim objektivom, bar 24-50mm, jer nikad dovoljno širine kadra. Drugo, da se edukuje što više putem raznih kurseva, Youtuba, Googla i da obavezno na Instagramu potrazi neke fotografe kao uzore. Treće, da nauči da koristi Lightroom i Photoshop. I četvrto – da ide da fotka što više.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo