Rijeka turista razliva se i teče pokraj njega; mutni talasi ljudskih figura, šarenila odjeće, glasova, od kreštavih izvikivanja vodiča, do dječijih krikova, koji kao da dozivaju u pomoć dok ih ta matica nejasnog potmulog šuma nosi svojom snagom, i do muzike i bubnjeva koji ritmično i monotono odjekuju sa svih strana, od nekud, kao sa obale. Nevidljive i nedohvatne obale, ali ipak prisutne toliko da se shvati da se nikada neće doplivati do tog spasonosnog kopna. Unesu mu se povremeno, neka lica, toliko da osjeti miris iz njihovih usta; flegmatičan i uronjen u svoje misli, čovjek produžuje uzvodno, protiv te rijeke koja ga je zatekla nepripremljenog, na ovoj tijesnoj stazi koja je, najkraćim putem vodila do njegovog hotela, tu na brdu, iznad ove poplave.
Njeno lice ga opčini. Sve one vode kao da nestade, rijeka presahnu. Vatra nježnosti buknu u čovjeku; blistava osmjeha stajao je pred njom, rekao bi buktinja!
– Šta je gledaš tako? – doprije do njega dubok muški glas.
– Bog voli ljepotu. Ljepota se gleda Božjim očima – odgovorio je njoj. Prema glasu se ne okrenu ni za trenutak.
– Smjesta prestani da gledaš moju djevojku i gledaj svoja posla – ponovi onaj isti glas.
– Na ovom svijetu čovjek nema važnijeg posla nego da gleda ljepotu, kada se ukaže pred njim – reče promuklim glasom, kao da guta vatru, i dalje netremice zagledan u njeno lice.
– Ti mi ne možeš naređivati s kim ću razgovarati, kao što ne možeš, bez mog odobrenja, nikome zabraniti da govori sa mnom – i već u istoj sekundi, kao u snu, djevojka ga uze pod ruku, privi se uz njega i prepusti mu se da je vodi gdje god hoće!
Dok sjede na terasi njegovog hotela, osjećaju da se onaj požar koji je planuo i zahvatio ih čim su im se pogledi dotakli, sasvim razgorio. Smireno, a ipak sav unesen u svoje riječi, čovjek govori o toj vatri.
– Čudila me je ta opčinjenost vatrom. Oduvijek, od malena. I kod drugih i kod mene. Vatra ljubavi, vatra kao element, princip vatre, Heraklitova vatra, čovjek bi rekao da je gotovo sva književnost neki veliki požar, beskrajna priča o vatri. Ponekad se ozbiljno zapitam kako sve te knjige nisu odavno izgorile od vatre koja plamti na njihovim stranicama! Istinska epifanija vatre, što bi rekao jedan talijanski pjesnik. Probudila mi je znatiželju ta knjiga. Pjesnik je Gabriele D’Anunncio, da budem precizan, a njegova knjiga nosi naslov Epifania del fuoco.
– Očemu govori ta knjiga?
– O vatri. Pohvala vatri. Pohvala i hvalospjev plamenu. I sve te knjige sam shvatio – ili možda i sasvim odbacio a došao do svoje knjige o vatri!? – tek prije pola sata, kada sam ušetao u požar tvog lica!
– Pričaj mi o tome, šta ima u tvojoj knjizi o vatri koju si sada shvatio, a napisati je možeš i kasnije? – nasmiješila se.
– Vatra je alhemijski princip. Kada se zagledaš u vatru, plamen te inspiriše snagom intenzivne želje da oslobodiš latentnu energiju svog bića. Pomaže ti da shvatiš svoje istinske snove , ali ti pruža i radost da se usmjeriš prema novim doživljajima svijeta i sebe! I da nadmašiš svoje granice! Takav doživljaj otkriva polarnu suprotnost vatre i vode, svjetla i sjenke. Razumiješ, naravno, da su to alternativne metafore života i smrti. Vatra je u srcu, vatra je u svijesti, vatra je u volji. Najvažnija osobina vatre sastoji se u sposobnosti da ono mjerljivo trasformira u nemjerljivo, u krajnoj liniji – da ono materijalno pretvori u njegovu nematerijalnu suštinu. Utoliko je vatra posrednik između duha i materije, neba i zemlje. Vatra je princip trasformacije, promjene stanja, i to ne samo fizičkog i fiziološkog, nego i emotivnog, posrednik između muškarca i žene, princip prelaska iz ravnodušnosti u ljubav, alhemijski žar koji je “tebe i mene” pretvorio u “nas”.
– Dobro, a šta je sa dimom!? Zar dim ne prethodi vatri, zar nije znak da je blizu i vatra!?
– Gdje je dima tu je i vatre. Da, ali ne treba zaboraviti da se najopasnija i najljepša vatra rasplamsa bez dima! Ljubav je vatra bez dima. Kao i Sunce.
Ferid MUHIĆ