Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu

MONITOR: Na 26-tu godišnjicu od ubistva, dobili ste poziv za pripremno ročište po osnovu objedinjene tužbe Ratka Romića, Miroslava Kurka i Milana Radonjića koji su na Apelacionom sudu oslobođeni krivice za ubistvo Slavka Ćuruvije. Podnosioci tužbe traže odštetu od oko milion i po dinara.   Ćuruvijine novine su uništene novčanim globama. Da li je Fondacija „trn u oku“ novo-starih moćnika?

STEVANOVIĆ: Fondacija, ali i bezmalo svi kritički nastrojeni mediji i organizacije civilnog društva u Srbiji su konstantni „trn u oku“ zbog nepristajanja na zaborav, bezakonje i nekažnjivost. Tužbe koje smo tokom prošle godine dobili od trojice prvostepeno osuđenih i odlukom Apelacionog suda oslobođenih za ubistvo Slavka Ćuruvije izazvale su šok, ne samo u Fondaciji već i čitavoj medijskoj zajednici u Srbiji i Evropi. Naš komentar se odnosio na presudu koja je skrivana od javnosti čitavih 10 meseci-i koja nas je dovela u situaciju da za ubistvo novinara, nakon 16 godina istrage i devet godina suđenja – niko nije kriv. U toj atmosferi, bez ičije odgovornosti za ubistvo, obeležili smo i ovu, 26. godišnjicu Slavkovog stradanja na sudu, gde se sada sudi Fondaciji koja nosi njegovo ime. Teško je pomiriti se sa tom situacijom.

Protiv Fondacije, kao izdavača portala Cenzolovka.rs, vode se još četiri sudska spora, za koje smo ubeđeni da predstavljaju tzv. SLAPP tužbe. Dobra vest je da smo nedavno jedan od tih postupaka okončali konačnom presudom u našu korist. Naime, izdavač tabloida Kurir je nas-zajedno sa još tri medija, tužio zbog „nelojalne konkurencije“ Trgovinskom sudu. Zbog prenete analize o broju lažnih vesti na naslovnim stranama tabloida. Sud je imao sluha da shvati da informacija nije roba i da odbaci tužbu. Sada Kurir, na ime sudskih troškova, svim tuženima treba da isplati skoro milion i po dinara.

MONITOR: U februaru su  neke organizacije civilnog društva (među kojima i Vaša) kao i medijska udruženja odlučili da prekinu saradnju sa vlastima i podrže studentske zahtjeve.  U međuvremenu je u novoj vladi za ministra informisanja izabran Boris Bratina koji je odmah zatražio da policija i pravosuđe reaguju u vezi sa blokadom RTS. Kako ocjenjujete to što ministar nije prvo ponudio svoje pregovaračke sposobnosti?

STEVANOVIĆ: Dok policija malo-malo pa upotrebi silu protiv studenata, BIA saslušava pojedine studente i one koji ih javno podržavaju, novosadski aktivisti leže u produženom pritvoru bez ikakvog osnova, a tabloidi objavljuju lične podatke učesnika u protestima, nema mesta nikakvim razgovorima ni pregovorima sa vlastima. U fabrikovanoj realnosti koju proizvodi režim, u kome su protestanti izmislili upotrebu zvučnog oružja tokom 16 minuta tišine u Beogradu 15. maja, a tabloidi spisak osoba koje su se obratile lekarima za pomoć nakon policijske upotrebe sile nad demonstrantima u Novom Sadu 28. aprila objavljuje kao spiskove izdajnika, ne vidim ni jednu moguću temu o kojoj bi imalo smisla razgovarati sa odgovornima, bio to bivši ili sadašnji ministar informisanja.

Osoba koja je svoju javnu biografiju posvetila negiranju ljudskih prava i paljenju evropske zastave je jasna poruka – i to ne samo samo medijskoj zajednici, o tome kuda ova vlast namerava da usmeri napore u oblasti slobode izražavanja i slobode medija, ali i rešavanja aktuelne političke krize i evropskih integracija. Izbor ovog, ali i drugih podjednako kompromitovanih ministara, najrečitije govori o tome kakve su namere režima  koji vodi rat sa svojim građanima.

MONITOR: Kakva je  budućnost sadašnjih javnih servisa?

STEVANOVIĆ: Po mom mišljenju, javni medijski servisi su neophodni Srbiji, jer samo mediji čija je jedina funkcija ostvarivanje javnog interesa mogu da budu brana medijskim manipulacijama i tabloidizaciji. Međutim, naši javni servisi nikada nisu u potpunosti ispunili ovu funkciju. Zbog toga oni moraju da se transformišu. Jedno od mogućih rešenja jeste potpuni reset, odnosno ukidanje postojećih i osnivanje novih javnih servisa u kojima će kompletna struktura biti građena „od nule“. Čini mi se da jedino na ovaj način možemo da obezbedimo da javni servisi nikada više ne budu taoci „tihe većine“, koja svojim ćutanjem i saginjanjem glave kompletan sistem vuče u podanički odnos prema svim budućim vlastima. Potrebni su nam javni servisi od kojih vlast strahuje, a ne zastrašeni skup zaposlenih koji se kroz prozor u suterenu provlači do studija u kome će servirati novu dozu servilnosti prema režimu.

MONITOR: Imperativ izlaska države iz vlasništva u medijima prekršen je- kada je prošle godine izmjenom medijskih zakona država vraćena u medije. Bilo je jasno da će vlast djelovati preko državnog Telekoma koji je već, posredno, uticao na transakcije sa medijima. Nedavno su kupili od United media (vlasnika TV N1 i TV Nova), veoma gledani Sport kanal. Koliko su opravdani strahovi da će i mali broj nezavisnih medija nestati u ovoj nelojalnoj konkurenciji?

STEVANOVIĆ: Nezavisni mediji su već predugo na ivici opstanka. U Srbiji raste broj gradova koji predstavljaju tzv. informativne pustinje – sredine u kojima ne postoje vesti koje bi bile relevantne za lokalne zajednice. Sada svedočimo i proterivanju medija United Grupe sa kablovskih provajdera, u novom pokušaju da se njihov domet i uticaj svedu na nulu. Ti mediji su odgovorili otključavanjem online pristupa gledaocima, ali je pitanje koliko dugo će moći da izdrže ovo odricanje od prihoda. Režim, preko Telekoma, bukvalno otima i truje sav medijski prostor u Srbiji, i zato su se medijska udruženja žestoko protivila vraćanju države u medije kroz izmene Zakona o javnom informisanju i medijima i Zakona o elektronskim medijima. Na žalost, u tome nije bilo podrške partnera iz EU. Ekspanzija Telekoma na medijsko tržište, koja je počela još pre izmena ova dva zakona koji su to izričito zabranjivali, tada je ozakonjena i sada dobija novi zamah.

MONITOR: Početkom aprila u Srbiji su boravili predstavnici više međunarodnih medijskih organizacija (iz grupe Media freedom rapid response), povodom njihove zabrunutosti zbog pojačanih pritisaka na medije i ugrožavanja bezbjednosti novinara.  Šta očekujete od ove posjete?

STEVANOVIĆ: Organizacije okupljene u grupu Media Freedom Rapid Response do sada su predstavljale istinske branioce slobode medija u Srbiji. Njihov dolazak u misiju u Srbiji predstavlja posledicu ozbiljne zabrinutosti za stanje medija i novinara, pa samim tim i smeta onima koji su za to stanje najodgovorniji. Kreiranje paralelne realnosti-u čemu je srpski režim pravi majstor, pa i kroz žalbe bivšeg ministra, nisu novost. Srećom, organizacijama okupljenim u MFRR je to savršeno jasno, a sada se nadam da će to razumevanje proširiti i na donosioce odluka u svojim evropskim zemljama.

Nekažnjivost ubistava novinara  je stoprocentna

MONITOR: Povodom godišnjice od ubistva Slavka Ćuruvije, objavili ste tekst Ćuruvije i Aleksandra Tijanića „Šta je sledeće Miloševiću?“ štampan u Evropljaninu oktobra 1998-e. Mnogi će reći da je taj tekst i danas aktuelan.  Koliko je nekažnjivost za ubistva i progon novinara i medija posle 1990-tih, uticala na utisak o njegovoj aktuelnosti?

STEVANOVIĆ: Srbija je zemlja sa neslavnim rezultatom kada je riječ o zaštiti bezbjednosti novinara. Nekažnjivost ubistava novinara je stoprocentna, s obzirom da ni jedno od tri ubistva – Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića nijesu riješeni. Dražava svojim (ne)postupanjem nije zaštitila njihovo pravo na život, i to predstavlja zastrašujuću poruku svim nezavisnim i kritičkim novinarima u zemlji. Pored ovih- najstrašnijih zločina nad novinarima, preveliki je broj nerazriješenih „manjih“ obračuna kojima svjedočimo gotovo svakodnevno. Štaviše, verbalni napadi i pozivi na linč novinara stižu sa najviših adresa: predsjednika države, visokih funkcionera SNS i njihovih medijskih trbuhozboraca. Tokom 2023. godine, u Fondaciji smo pratili ove napade na novinare. I izbrojali najmanje 884 verbalna napada objavljena u četiri tabloida koji prema podacima Saveta za štampu najčešće krše Kodeks novinara Srbije. To znači skoro dva i po pojedinačna slučaja targetiranja novinara dnevno! Vjerujem da je danas, uz nervozu koja prati studentske proteste i oslobađanje Srbije od straha, taj broj značajno veći.

Sve ovo zajedno kreira atmosferu u kojoj je danas u Srbiji opasno biti novinar. Ako znamo da je novinarstvo javno dobro i da napad na novinara predstavlja napad na priču, odnosno na pravo građana da budu informisani, onda je poslednji trenutak da se i građani trgnu i jasno osude svako targetiranje novinara. Pored selektivne primjene pravde koju upražnjava pravosudni sistem, javnost ostaje jedina moguća zaštita.

Vlast je pod dvostrukim pritiskom

MONITOR: Prekinuta je studentska blokada RTS jer je Odbor za kulturu i informisanje Skupštine Srbije odlučio da raspiše novi konkurs za Savjet REM. Istovremeno je u Novom Sadu policija primijenila ozbiljniju silu na studente i građane. Šta se promijenilo?

STEVANOVIĆ: Vlast se očigledno našla pod dvostrukim pritiskom – onim koji su napravili studenti dvonedjeljnom blokadom RTS-a sa zahtjevom da se raspiše novi konkurs za Savet REM-a i onim koji dolazi iz EU da se pitanje REM-a konačno riješi. Za nas je sada ključna odgovornost za čitav proces koji je doveo do šestomjesečnog pravnog vakuuma u kome REM, praktično, ne postoji. Jedan od ključnih razloga za izjmene Zakona o elektronskim medijima 2023. godine, bio je dovođenje u red REM-a, koji je u Srbiji postao paradigma zarobljenih institucija u funkciji zaštite interesa režima i njegovih medija. Zajedno sa NUNS-om, NDNV-om i Crtom, podnijeli smo krivičnu prijavu protiv predsjednice skupštinskog Odbora za kulturu i informisanje, Nevene Đurić, koja je suspendovala primjenu zakona- propuštanjem da raspiše konkurs. Više od šest mjeseci od Tužilaštva nemamo nikakve informacije  o sudbini ove prijave.

Kada je konkurs konačno raspisan sa više od četiri mjeseca zakašnjenja, odmah je u potpunosti kompromitovan prihvatanjem skupštinskog odbora da usvoji kandidature koje ne ispunjavaju zakonske uslove. Zbog toga se sedam nezavisnih kandidata, od ukupno 18, povuklo iz procesa u januaru. Vjerujemo da i u takvom postupanju postoje elementi krivičnih djela.

Ukoliko ne postoji odgovornost, i ukoliko i na ovom primjeru, kao i brojnim prije njega, na djelu imamo nekažnjvost, kako možemo da vjerujemo u zakonit i transparentan novi proces izbora Saveta? Zahtjev da se okonča nekažnjivost leži i u srži studentske pobune koja traje već šest mjeseci. Sjednica skupštinskog odbora na kojoj je raspisan novi konkurs, takođe ne uliva previše nade: odgovornost za propali proces izbora vladajuća većina je prebacila na kandidate koji nijesu hteli da pristanu na bezakonje.

Nastasja RADOVIĆ

Nije pitanje  napada PES-ovog  bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti. Potvrda toga je i to da su se ubrzo desile i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi  kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju

MONITOR: Nakon vaših snažnih kritika  sporazuma sa Emiratima, na Fejsbuk stranici  koja se povezuje sa PES-om,  objavljena je fotografija koja aludira na prljavu kampanju koja je vođena protiv vas u “Informeru” 2014. godine. Kako ste to doživjeli?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da je PES ovim otvorio Pandorinu kutiju metoda kojima se koristio prethodni režim. I nije pitanje, kao što sam i ukazala čim se to desilo,  napada njihovog bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti.

Potvrda toga da sam u pravu pokazuje da se odmah nakon toga dešavaju i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju. Na meti su prethodno bile Draginja Vuksanović, Vesna Bratić, urednica Mportala Danica Nikolić.. Ako sam zaboravila neko ime, čitaoci će se sjetiti…

Poenta je upravo u tome da to nijesu osobe koje imaju jedno političko mišljenje ili jedno mišljenje o određenoj stvari, nego da je  svako ko je u bilo kom trenutku imao drugačije mišljenje, bez obzira na političke razlike, morao da prođe kroz tu vrstu napada.

Kad se dešavalo  osobi “sa jedne strane”,  oni s druge strane  su navijali.  Pa se onda dešavalo osobi sa druge strane,  prvi su navijali. Tako smo došli u situaciju gdje je to nasilje postaje normalno.

Mi smo sa tim uspjeli kao društvo da se nekoliko puta izborimo,  da to zaustavimo kad je bilo mnogo teže, kad je vladao DPS. Evo su te metode ponovo izvirile svoju ružnu glavu. Ponovo se to dešava. Zato mi  kao društvo moramo snažno da reagujemo sada,  ne samo sada  kada mene prozivaju,  nego da reagujemo na  svaki  slučaj. Oni će se jasno još dešavati , jer je Pandorina kutija otvorena. To je ono što je najviše razočaravajuće u ovo slučaju.  Napad na mene, s druge strane,  samo  pokazuje nedostatak argumenata.

MONITOR: Sporazumi su ove sedmice usvojeni u parlamentu, uprkos snažnim kritikama MANS-a, i velikog dijela civilnog sektora.

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To potvrđuje  tužnu istinu sa kojom smo morali da se suočimo više puta nakon avgusta 2020. Bez obzira na to koliko puta mi promijenimo vlast,  i dalje se suočavamo sa istim konceptima razvoja ove države, istim odnosom prema civilnom sektoru, istim odnosom prema kritičarima i istim mehanizmima  da se izgura ono što oni koji su na vlasti smatraju da treba uraditi.

Razlika je samo u tome što je DPS bio vještiji u načinu na koji su sprovodili svoje naume. Za razliku od ovih, oni bi, recimo,  održali javne rasprave, formalno se pokrili nekakvim strategijama i dokumentima koje su pisali neki klimači glava, koji su u njih ucrtavali i upisivali ono što im je naređeno iz vrha vlasti.

Sada imamo na djelu jednu vrstu diletantizma,  ljudi koji ne mogu da ispoštuju ni elementarne procedure, nego idu na paf-paf pristup. Koji potpuno ogoljava suštinu onoga što je njihov motiv, a to je da se o ovoj temi što manje priča, da se o njoj što manje zna.

DPS se trudio da iskrivi činjenice, da iskrivi realnost do nivoa da se ljudi pitaju-  čekaj, ko je ovdje uopšte u pravu. Ovi se i ne trude. Oni pokušavaju da to izboksuju preko noći, zato što je jedan čovjek odlučio da je to odlično.

DPS je pokušavao da nas ubijedi da su to odlučile institucije.  Mi smo znali da su te institucije pod kontrolom jednog čovjeka i da je to njegova odluka, ali smo morali svaki put to iznova da dokazujemo.

Šta nam je  još pokazao  ovakav odnos vlasti prema ovako važnome pitanju kao što su sporazumi sa UAE?   Da je otpor takvoj odluci vlasti dolazio sa toliko različitih adresa kada su građani u pitanju,  koji imaju potpuno različita politička uvjerenja i koji se po vrlo malo tema mogu složiti kada je u pitanju crnogorska društvena stvarnost. Ali su se složili oko toga da je bilo dosta sa krčmljenjem ovoga što nam je ostalo. Ovaj put su otpor pružili i oni koji su decenijama ćutali i podržavali prethodnu vlast.  Koji su i tada bili protiv betoniranja, ali tada to nisu smjeli da kažu. E to je ta jedna jedina vrijednost koju političari nijesu uspjeli da unište nakon smjene vlasti iz 2020. godine. Što se ljudi osjećaju slobodnije da kažu sa čim se ne slažu.  Oni koji to nijesu smjeli da kažu u vreme DPS-a,  smiju da kažu danas. Mi svi treba da budemo srećni zbog toga što sve više nas smije da brani ono što je ostalo, jer samo tako možemo da ih odbranimo od ovoliko gladnih usta koja dolaze iz svih političkih partija.

MONITOR: Već ste kritikovali sporazume. Šta je najspornije u njima?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: To što  suspenduju ustav i crnogorske zakone, fokusiraju se na ostvarivanje interesa već  izabranog investitora, ukidaju čak i konkurenciju za najvrjednije blago Crne Gore i naravno, evo sada čujemo, koče proces evropskih integracija.

Ne mogu i arapske i evropske integracije. To su im poručili poslanici Evropskog parlamenta. Taj šamar je došao brzo.  Samo dan nakon usvajanja sporazuma.  Pravili smo  ovoliku buku da informišemo naše građane i pokušamo  da do poslanika dopremo argumentima. Ako nismo doprli do poslanika, doprli smo do građana i do Evropske unije.

MONITOR:  Više inicijativa je bila poslata Briselu  u susret usvajanju ovih dokumenata u parlamentu.  Je li  ovo odgovor, ili bi mogli dobiti neki formalniji?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Ovo je početak odgovora.

Kada su se te inicijative podnosile, pa i kad su ih pojedini poslanici podnosili, sprdali su se sa njima. Kada je predsjednik to uradio, govorili su da to nije potrebno. Evo sada vidimo koliko nije potrebno,  pa je Evropski parlament stao da brani našu Veliku plažu od naše vlasti i da brani naše evropske integracije od našeg premijera.

Mislim da je ovo tek početak odgovora Evropske unije. Očkujem da će predsjednik vratiti ovaj zakon, pa će poslanici imati priliku da čuju stvarno mišljenje Evropske unije o ovim sporazumima i prije nego što budu imali popravni i ponovo donosili odluke o sporazumu.

MONITOR: Kako vidite to što o ovako važnim pitanjima pišemo o Briselu, umjesto da odgovor dobijemo od naših institucija?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To obraćanje Briselu postalo je praksa zato što su naše političke elite pokazale da nijesu zrele da se izdignu iznad nekih međusobnih sukoba i razlika i da pronađu zajednički jezik oko onoga što je javni interes.  Mislim da je svima evidentno da je gotovo svakoj političkoj partiji na prvom mjestu partijski, a ne opšti interes. Zbog toga kada dođemo u ozbiljan problem koji može da dovede evropske integracije u pitanje, mi moramo da se obraćamo Briselu. Nekad su te teme zaista životne, a nekad su te teme političke konstrukcije, ali očigledno je da će to morati da se nastavi sve dok mi ne budemo stvarno u stanju da sami brinemo o onome što je naš javni interes.

MONITOR:  Vlastima  su deklarativno, puna su im usta Evrope, ali koliko su im prakse evropske ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Navikli smo na tu priču – usta su nam puna Evropske unije, a džepovi vaših para, to smo 30 godina živjeli. Tako da mislim da svako može od nas koji živimo ovdje da prozre kada je neko stvarno iskren i ko je stvarno iskren kada je u pitanju proces evropskih integracija, a ko ih koristi kao pokriće za ostvarivanje nekih ličnih interesa

Ipak, kroz sve ove političke promjene jedna stvar je konstantna. Podrška članstvu Crne Gore u EU od strane građana ne pada. Svako istraživanje javnog mnjenja pokazuje da građani Crne Gore žele da uđu u EU. Zato su političarima usta puna priča o EU, jer da građani misle drugačije, oni bi se obrnuli drugačije. Oni hoće samo glasove.

Upravo zbog toga mi imamo šansu da preko Evrope i preko Brisela obezbijedimo da ovo ludilo stane i da oni shvate da ne mogu naprijed sa ovakvim projektima.

Milena PEROVIĆ

U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES)

MONITOR: Da RTCG više nikad ne bude plijen politike već ponos i servis građana, napisao je u nedavnoj objavi generalni direktor RTCG Boris Raonić osvrćući se na skoro četvorogodišnji period od kada su, kako navodi, počele promjene u ovoj instituciji. Koliko je RTCG danas blizu ovom idealu? 

ĐUROVIĆ: Boris Raonić je tipični predstavnik političkih  struktura koje su Crnom Gorom vladale 30 godina u liku DPS-a, a koji sada vladaju u liku PES-a, NSD, DNP, BS i svojim bestidnim objavama pokušavaju da ponize građane i građanke. Jedino se njihovom željom za ponižavanjem može objasniti davanje izjava kojima se građani pokušavaju praviti budalama. Potreba Borisa Raonića i njegovih političkih mentora da stvari prikažu boljim nego što jesu odraz su njihove prolazne moći i uvjerenja da su nedodirljivi.

RTCG je preko 30 godina imala gazdu u liku DPS-a a danas su gazde Milojko Spajić, Andrija Mandić i Milan Knežević. Osim onog kratkog perioda, od početka 2017. do juna 2018. godine  kada su RTCG vodili Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, medijski javni servis je uvijek bio potčinjen onima koji vrše vlast. Nikakve razlike u odnosu prema RTCG nema između DPS-a i onih koji sada vladaju tj. PES-a, NSD, DNP, BS. Možda samo u tome što se DPS trudio da svoju političku kontrolu nad RTCG sprovodi preko svojih činovnika koji su izabrani u zakonitim procedurama. Aktuelna vlast PES-a, NSD-a, DNP-a, BS-a čak ni to nije sposobna da uradi, da simulira demokratiju i slobodu RTCG.

Brutalnim višestrukim kršenjem zakona Raonić je tri puta biran nezakonito za generalnog direktora uz podršku njegovih političkih mentora koji upravljaju  RTCG preko članova i članica Savjeta. Raonić i predsjednik Savjeta RTCG Veselin Drljević  od 2022. godine  ne smiju da sprovedu sopstveno istraživanje javnog mnjenja i  izmjere povjerenje građana u RTCG iako im je to Statutom utvrđena obaveza. Razlog je što znaju da je povjerenje u RTCG malo i što bi rezultati pokazali da se za preko 20 miliona eura ne može ostvariti osnovni cilj svakog javnog servisa-da ima najveće povjerenje građana.

RTCG i danas kao i za vrijeme DPS-a sprovodi cenzuru jer je pojedinim NVO (među kojima je Media centar) i drugim subjektima zabranjeno da dobiju bilo kakav prostor sa svojim aktivnostima ili kritikama na račun rukovodstva RTCG ili vlasti.

Taj „ponos“ građana kako bi rekao nezakonito izabrani Raonić sve radi da se zaborave važni  datumi u istoriji Crne Gore kroz sramotnu emisiju Ljudi i događaji, za koju niko ne može da utvrdi gdje se snima, po čijim instrukcijama. Jedino se zna da je cilj devastiranje istorije i veličanje za građane Crne Gore manje važnih događaja. Taj „ponos“ emituje seriju o Vraneškoj dolini gdje se krivitvore istorijski fakti i pravi spomenik plagijatoru Veselinu Drljeviću, predsjedniku Savjeta, koji od novca svih građana smara građane nebitnim detaljima ko je „opatosio“ neku školu ili sagradio neku česmu u nekom zaseoku.

Taj „ponos“ danima ćuti o ulozi bratanića i člana obezbjeđenja Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, u radnjama krivičnog djela pokušaja ubistva u centru Podgorice. Taj „ponos“ skriva sve informacije od javnosti koje se odnose na kritike EU u vezi sa radom RTCG. Taj „ponos“ ne smatra da je vijest da je 103 NVO podnijelo Skupštini incijativu da se ne ide u izmjene medijskih zakona kako bi se ponovo formalizovala politička kontrola nad RTCG od strane aktuelne vlasti. Raonić smatra da je vrhunac profesionalizma RTCG da se svim političkim partijama da prostor u informativnim emisijama da saopšte svoje stavove. To pokazuje njegovo neznanje jer uloga RTCG i svih drugih novinara je da tragaju za istinom i saopštavaju je građanima,  a istina nije uvijek ono što nam plasiraju političke partije.

„Ponos“  Raonića ne smije da kritikuje nijedan segment vlasti na državnom ili lokalnom nivou, da problematizuje odluke onih koji imaju moć jer je naprosto zavistan od političkih mentora.

To što danas imamo bolju sliku nego prije pet godina, imamo ljepši studio, imamo predstavnike partija i omiljenih NVO u informativnom programu, nije dovoljno da sa godišnjom investicijom građana od preko 20 miliona eura možemo smatrati samostalnim i profesionalnim javnim medijskim servisom.

Ali šta o tome zna Raonić. On je 2011. godine na predlog Mila Đukanovića, tadašnjeg predsjednika Vlade, imenovan za člana Upravnog odbora tada državne „Pobjede“. Služio je dobro  Đukanoviću a služi dobro i Mandiću i Spajiću. U tom sluganstvu je sav profesionalizam RTCG.

MONITOR: U toku je suđenje pojedinim članovima Savjeta RTCG  zbog nezakonitog imenovanja generalnog direktora RTCG . Na posljednjem ročištu bilo je uočljivo isljeđivanje potpredsjednice Savjeta Marijane Camović. Interpretirano je kao da je ona kriva za sve jer je progovorila o nepravilnostima. Kako to tumačite?

ĐUROVIĆ: Media centar je 2023. godine podnio krivične prijave protiv članova i članica Savjeta koji su svjesno počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja i nepoštovanje sudske presude. Osnovno tužilaštvo je pokrenulo postupak i sada je sudski proces u toku. Tokom sudskog postupka, jednako kao i pred Specijalnim državnim tužilaštvom (SDT), optuženi članovi i članice Savjeta RTCG se brane ćutanjem. Jedino su bili aktivni na ročištu kada je svjedočila Marijana Camović Veličković i kada su na sve načine pokušali da je uvrijede i svedu njene utemeljene optužbe i činjenice na lični odnos prema Raoniću i navodnom radu za interese komercijalnog medija.

Zamislite kakva je odbrana angažovanih advokata i optuženih članova i članica Savjeta RTCG kada im je jedino preostalo da Marijanu Camović Veličković pokušaju da diskredituju kao neugodnog svedoka. Media centar je podonio dva prigovora Ombudsmanu RTCG žaleći se na način  izvještavanja u vezi sa sudskim postupkom. Jedan prigovor je djelimično prihvaćen ali je urednički tim pod kontrolom Raonića nastavio da pravi iste profesionalne propuste. To nas dovodi do zaključka da je Ombudsman samo još jedan činovnik Raonića i Drljevića koji ne želi da se u skladu sa svojim zakonom utvrđenim nadležnostima bori za veći profesionalizam u RTCG.

Nadam se da će sud imati snage da se odupre medijskom pritisku RTCG i političkom pritisku mentora Raonića i da će konačno kazniti počionioce krivičnog djela, što bi bila jasna poruka svim članovima upravljačkih struktura javnih preduzeća i institucija da se ne mogu sakriti od zakona donošenjem kolektivnih odluka. Ako sud okrene glavu od jasnih činjenica onda je poruka da svi koji nanesu štetu javnim dobrima mogu ostati bezbrižni, jer je sasvim dovoljno da nezakonitu odluku donese većina u kolektivnom upravljačkom tijelu.

MONITOR: Dokle se stiglo i šta je sa izborom članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge? U tom postupku ste, zajedno sa grupom NVO, upozorili na politički pritisak. 

ĐUROVIĆ: U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES).

Andrija Mandić je na osnovu  naručene inicijative jedne NVO koju predvodi Bojana Jokić (Forum LGBT Progres) poništio bez bilo kakvog smislenog obrazloženja konkurs  za izbor članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge. Novi konkurs je odmah raspisan, a kad je predana dokumentacija istog predstavnika NVO iz oblasti medija, Administrativni odbor je protivno zakonu tumačio da dostavljena dokumentacija kandidata nije potpuna (jer nisu mogli da ustanove koji je upravljački organ NVO i CANU imenovao kandidate).

Ovo je poznata manipulacija koju je još 2014. koristio DPS kada nisu htjeli da dozvole da predstavnik NVO kojeg oni ne kontrolišu uđe u Savjet Agencije za AVM usluge. Da paradoks bude veći, poslanici PES-a, Demokratske Crne Gore i SNP-a su sami usvojili obrazac koji su popunjavali predlagači kandidata za članove Savjeta Agencije za AVM usluge u kojem jednostavno ne postoji mjesto na kojem treba upisati naziv upravljačkog organa NVO ili CANU koji je imenovao kandidata.

Čarapić je kao odbornik u Skupštini Glavnog grada prihvatio kao potpunu dokumentaciju kandidata NVO za člana Savjeta Gradske RTV Podgorica, dok je istu dokumentaciju smatrao nepotpunom kod imenovanja člana Savjeta Agencije za AVM usluge. Jasno je da se radi o politički motivisanoj odluci jer je skupštinska većina shvatila da novi medijski zakoni koji imaju apsolutnu podršku svih medijskih NVO ali i najvećeg broja NVO, dovode do gubitka političke kontrole nad Agencijom ali i RTCG jer je procedura izbora članova/ica Savjeta promijenjena i ne omogućava partijski neprimjerni uticaj na izbor članova savjeta.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu i medijske slobode posljednjih godina, da li idemo naprijed ili se vrtimo u krug?

ĐUROVIĆ: Sa velikom frustracijom mogu da konstatujem da nakon 26 godina aktivne borbe na javnoj sceni da Crna Gora bude demokratska država sa profesionalnim institucijama, nema pomaka i da je odnos političkih partija koje su se navodno nekada iz opozicionih klupa zalagale za profesionalne institucije kao i novih političkih subjekata sastavljenih mahom od onih koji se nikada nisu borili ni za šta (PES), isti kao što je bio za vrijeme DPS-a.  Ono što je sigurno, ostaje makar dio NVO koji neće dozvoliti partijama da unište nadu da ova država može biti demokratska i koji će ih podsjećati na njihovu neopisivu nesposobnost i neznanje ali na prolaznost funkcija. Jednom će morati da prošetaju gradom kad ne budu funkcioneri i sagnu glavu pred građanima. Makar onima koji pamte.

Predrag NIKOLIĆ