Povežite se sa nama

INTERVJU

Prejaka riječ ubija istinu

Objavljeno prije

na

zarko-puhovski-2

Ovo je jesen podsjećanja na tragične događaje iz 1991, poslije kojih je ubrzo došlo do međunarodnih priznanja nekih republika SFRJ i njenog nestanka. O Vukovaru, Dubrovniku iz tog vremena ali i o aktuelnoj političkoj jeseni u Hrvatskoj, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, profesorom političke filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr Puhovski je od početka sukoba bio jedan od najangažovanijih intelektualaca u odbrani ljudskih prava i predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj. MONITOR: Ovih se dana obilježava 20 godina od pada Vukovara. Govorili ste da su mnogi ljudi, pa i novinari u Hrvatskoj, smatrali nedomoljubljem reći da je Vukovar pao u ruke JNA i srpskih dobrovoljaca. Kako tumačite da je tek sada podnesena tužba za granatiranje vukovarske bolnice?
PUHOVSKI: Dan pada Vukovara ujedno je, zapravo, i dan sramote hrvatskoga novinarstva – nijedan medij nije toga (ni narednog) dana javio o padu grada, svi su reciklirali priču o tomu da borbe još traju. I ako se to, možda, može razumjeti (nikako i opravdati) u ratnome kontekstu, posve mi je nepojmljivo to da ni danas nema riječi o ovome profesionalnom zakazivanju. To, pak, da se tek danas podižu brojne tužbe vezano je uz manipuliranje pravosuđem u devedesetima, kada su zbrzano osuđene stotine „njihovih”, a nijedan „naš”. Nakon toga nitko nije imao ozbiljnijih razloga za povjerenje u sustav. Interes za pravosudne postupke oživio je tek kada su i hrvatski sudovi počeli suditi „našima”, kada je, naime, pravosuđe dobilo na društvenom ugledu (haaško sudište u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, uživa veoma slab ugled). Uz to, dio je oštećenika bio odveć politički vezan uz vladajuću opciju, pa su se ponašali u skladu s političkom taktikom prije nego li kao građani u potrazi za pravdom.

MONITOR: Novembarske slike iz Vukovara pokazivale su da je to ubijeni grad. Tadašnji ministar odbrane general Veljko Kadijević, živi negdje u Rusiji, ostao je van krivične odgovornosti pred međunarodnim sudom, a Hrvatska ne uspijeva da dobije njegovo izručenje. On često tvrdi da se moglo dogovarati s Tuđmanom. Postoji li, možda, neko izvanpravno objašnjenje za Kadijevićevu „nevinost”?
PUHOVSKI: Vukovar je oštećen ponajprije fizički, ali, u bitnome, ljudski – danas ima tek dio predratnog stanovništva, a dvije najveće skupine žive doduše u miru, no po cijenu egzistiranja u paralelnim svjetovima. Obje etničke skupine imaju svoje institucije, pa i kafiće. U stanju su, eto, živjeti jedni pored drugih, ako ne mogu jedni s drugima. Pitanje je kada će tomu doći kraj.

Kadijević nije optužen na vrijeme (a onda i uopće nije) zbog niza, u osnovi političkih razloga. Zbog dobrih odnosa s Tuđmanom, preko dobrih veza s Rusima (ali, izgleda, i Amerikancima – kojima je mogao trebati zbog znanja o Sadamovu obrambenome bedemu). No, djelovala je na to i – meni se čini bitna – hrvatska (i ne samo hrvatska) opsjednutost interpretacijom rata kao srpsko-hrvatskoga sukoba. Od početaka sam – ovome nasuprot – smatrao da je riječ o napadu Jugoslavije na Hrvatsku. Samo se tako mogu tumačiti očite strategijske greške koje je (srećom) JNA demonstrirala 1991. baveći se uglavnom egzorcizmom nad Hrvatskom/Hrvati(ca)ma, koji su, po ideologijskoj matrici koja je vladala u Beogradu, prodali dušu đavolu, tj. ustašama, tj. Tuđmanu, tek ih treba kazneno liječiti. Uostalom, da se je doista radilo o srpsko-hrvatskome ratu, Jugoslavija bi – još jednom – mogla postati poratnom solucijom.

MONITOR: Hrvatska je ove jeseni sasvim sigurna da ulazi u EU. Pored godišnjica razaranja, savremenu Hrvatsku muče i velike državne korupcionaške afere. Očekujete li da nakon svega, dođe do promjene vlasti?
PUHOVSKI: Čini se nedvojbenim da dosadašnja opozicija, tzv. Kukuriku koalicija, pobjeđuje na izborima 4. prosinca, vjerojatno i s apsolutnom većinom. To nije vezano uz ulazak u EU (jer je na tomu najviše učinila upravo sadašnja Vlada), nego ponajprije uz medijski kultivirani prijezir velikoga broja građana spram političara/političarki uopće, no hadezeovaca posebice. Njihove su afere premrežile javni prostor u Hrvatskoj – nedvojbeno s dobrim razlozima. No, ne treba zapostaviti ni činjenicu da je vodstvo Vlade i stranke u posljednje dvije godine doista, a ne tek frazealno, poduprlo „borbu protiv korupcije” – koja će, naposljetku, upravo njih stajati vlasti. Zbog svega smo doživjeli masivno moraliziranje kampanje, koja bi trebala biti svojevrsna politička svečanost, a to znači da se o strategiji zemlje gotovo i ne raspravlja. Za novu će vlast to biti veoma veliko opterećenje psihologijske naravi – pored niza političkih i ekonomskih, koja ih i tako očekuju.

MONITOR: Hrvatski lideri, a posebno predsjednik Josipović, daju obećanja o podršci i pomoći „ostatku” Jugoslavije kada Hrvatska zasjedne u Briselu. Hoće li Brisel očekivati od Hrvatske nekakvu novu ulogu na Balkanu?
PUHOVSKI: Čini se vjerojatnim da mjerodavni hrvatski političari doista žele pomoći ostalim postjugoslavenskim državama da uđu u EU – njihova je zadaća pritom prvenstveno stvaranje/održavanje dobrosusjedske klime u javnosti. No, ulazak Hrvatske donosi objektivne promjene koje, čini se, gotovo nitko ne razumije. Ponajprije, nestaje „regija” kakvu smo znali, jer ju Hrvatska napušta (kao i Slovenija prije nje). Potom, schengenski će propisi zahtijevati neusporedivo oštriju kontrolu granica – što će hrvatske susjede šokirati budu li nepripremljeni kao što smo mi bili kada je Slovenija ušla u EU. I ljudi i roba će teže ulaziti u Hrvatsku, o tomu se radi.

MONITOR: Ako uskoro neće biti Dejtona 2, šta mislite o predlozima da se održi međunarodna konferencija o Kosovu, koja bi na osnovu dosadašnjih uspjeha i neuspjeha na unutardruštvenom i međunarodno-političkom planu i Kosova i Srbije, donijela neko brzo „a ne kuso” rješenje?
PUHOVSKI: Ne vjerujem da međunarodna konferencija može bitno pridonijeti rješenju za Kosovo, jer inozemstvo za to ili nije zainteresirano, ili na problem gleda u svojevrsnom produžetku unutrašnjih odnosa pojedinih država. Zato, uostalom, nekoliko članica EU još uvijek nije priznalo Kosovo, pa ne mogu imati ni zajednički stav o ovome pitanju. SAD i Rusija zastupaju, pak, pristrana stajališta (iako više ne s punom motivacijom). Riječju, ostaje nužnost – dugotrajnog, mukotrpnog – dvostranog pregovaranja. Morat će najprije doći do marginaliziranja primitivaca na obje strane, pa zatim korak po korak. A vremena, izgleda, nema previše.

MONITOR: Jasno je da svi neće odgovarati za zločine devedesetih. U Crnoj Gori dio javnosti smatra da je i njihov politički vrh odgovoran za zločinstva u Dubrovniku prije 20 godina. Ista partija s istim liderom, međutim, neprekidno dobija izbore, a imaju i podršku međunarodne zajednice. Kako danas da razumijemo ovaj fenomen ,,Austrije 1945”?
PUHOVSKI: Poratne su frustracije žalosno logične i slijede iz same naravi ratnih zbivanja. No, bitno je, vjerujem, osvijestiti najvišu vrijednost u ime koje se poratno stanje želi mijenjati. Ako je to demokracija – što, doduše, nije nužno, ali je i dalje ipak najmanje loše rješenje – onda treba prihvatiti i polagano zbivanje društvenih, pa potom i političkih promjena. Davno je, s pravom, Marx ustvrdio da se društvena svijest mijenja nakon promjene društvene realnosti (pa sama svijest potom postaje sastavinom nove realnosti). Onima koji bi da žure događa se da i iz plemenitih nakana, nastoje (s razlogom) po svaku cijenu eliminirati sadašnje političare. No, tako, zapravo, optiraju za negiranje demokratskih načela kako bi se riješili onih koje smatraju odgovornima za rat, jer drukčije, za sada, ne ide. To mi se čini najopasnijom od svih varijanti. U razdoblju u kojemu nacija nije pripravna na ozbiljne promjene, valja se – mimo sudskih postupaka – posvetiti ponajprije sramoćenju aktera ne tako davnih zločina, te ideologija i organizacija koje su ih podržavale.

Tišina mržnje

MONITOR: Postoji li opasnost da se ponovi situacija „tišine mržnje”, koja je, kako kažete, vladala nakon 1945. i da li je način na koji intelektualci lideri „civilnog društva”, govore o uzrocima sukoba koji su 1991. završili u ratu, do sada bio temeljit i otvoren?
PUHOVSKI: Nasuprot jugoslavenskoj tišini mržnje (do nevoljke liberalizacije sredinom osamdesetih), danas je na djelu medijska kakofonija, samozvani alternativci tvrde kako neke od bitnih informacija ne dospijevaju do javnosti. Istina je, međutim, da se praktički sve objavljuje – i baš tako zabašuruje. „Prejaka riječ” efikasno, naime, ubija baš istinu. No, još je prevladavajući patriotski diskurs („u pravu, ili u krivu – to je moja domovina”). Brojni, ali izolirani pokušaji da se objave i neugodne istine ostaju – premda im objavljivanje uglavnom uspijeva – stoga izgubljeni u mnoštvu drugih priča. Uostalom, samo je jedna evropska nacija doista iskusila suočavanje s prošlošću, (zapadna) Njemačka. A i to je izvela moja, šezdesetosmaška generacija, četvrt stoljeća nakon završetka rata.

Mirotvorci ne uživaju naklonost

MONITOR: Kažete da većina aktuelnih predvodnika ex-yu država nijesu uvjereni mirotvorci, a da bi u Srbiji na vlast mogla doći opcija koja ima sklonost k ratnim rješenjima, dok se vlast u Crnoj Gori ponaša kao Austrija poslije 1945. koja se proglasila za prvu Hitlerovu žrtvu. Ko su danas garanti mira u našem dijelu Evrope?
PUHOVSKI: Mir je – za sada – zajamčen ponajprije time što još vlada tipično poratni otklon od ratnoga nasilja među najvećim dijelom stanovnika svih država nastalih nakon Jugoslavije. Potom, nema eksplicitne ratne masovne propagande (kakvu pamtimo s kraja osamdesetih) i, konačno, ne postoji (nedemokratska) Jugoslavija koja je – za mnoge – bila po sebi povod radikalnim sukobima (u borbi za državno osamostaljenje nacija kod većine, a za demokratizaciju kod manjine). Izvana više nitko nije ozbiljno zainteresiran za „regiju”, postoje još djelomični intervencijski ostaci na Kosovu i u BiH, ali i oni su sve više ritualne naravi. Sve, dakle, ostaje na „lokalnom” pučanstvu. Mirotvorci u toj populaciji ne uživaju baš veliku naklonost.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo