Povežite se sa nama

INTERVJU

Prejaka riječ ubija istinu

Objavljeno prije

na

Ovo je jesen podsjećanja na tragične događaje iz 1991, poslije kojih je ubrzo došlo do međunarodnih priznanja nekih republika SFRJ i njenog nestanka. O Vukovaru, Dubrovniku iz tog vremena ali i o aktuelnoj političkoj jeseni u Hrvatskoj, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, profesorom političke filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr Puhovski je od početka sukoba bio jedan od najangažovanijih intelektualaca u odbrani ljudskih prava i predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj. MONITOR: Ovih se dana obilježava 20 godina od pada Vukovara. Govorili ste da su mnogi ljudi, pa i novinari u Hrvatskoj, smatrali nedomoljubljem reći da je Vukovar pao u ruke JNA i srpskih dobrovoljaca. Kako tumačite da je tek sada podnesena tužba za granatiranje vukovarske bolnice?
PUHOVSKI: Dan pada Vukovara ujedno je, zapravo, i dan sramote hrvatskoga novinarstva – nijedan medij nije toga (ni narednog) dana javio o padu grada, svi su reciklirali priču o tomu da borbe još traju. I ako se to, možda, može razumjeti (nikako i opravdati) u ratnome kontekstu, posve mi je nepojmljivo to da ni danas nema riječi o ovome profesionalnom zakazivanju. To, pak, da se tek danas podižu brojne tužbe vezano je uz manipuliranje pravosuđem u devedesetima, kada su zbrzano osuđene stotine „njihovih”, a nijedan „naš”. Nakon toga nitko nije imao ozbiljnijih razloga za povjerenje u sustav. Interes za pravosudne postupke oživio je tek kada su i hrvatski sudovi počeli suditi „našima”, kada je, naime, pravosuđe dobilo na društvenom ugledu (haaško sudište u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, uživa veoma slab ugled). Uz to, dio je oštećenika bio odveć politički vezan uz vladajuću opciju, pa su se ponašali u skladu s političkom taktikom prije nego li kao građani u potrazi za pravdom.

MONITOR: Novembarske slike iz Vukovara pokazivale su da je to ubijeni grad. Tadašnji ministar odbrane general Veljko Kadijević, živi negdje u Rusiji, ostao je van krivične odgovornosti pred međunarodnim sudom, a Hrvatska ne uspijeva da dobije njegovo izručenje. On često tvrdi da se moglo dogovarati s Tuđmanom. Postoji li, možda, neko izvanpravno objašnjenje za Kadijevićevu „nevinost”?
PUHOVSKI: Vukovar je oštećen ponajprije fizički, ali, u bitnome, ljudski – danas ima tek dio predratnog stanovništva, a dvije najveće skupine žive doduše u miru, no po cijenu egzistiranja u paralelnim svjetovima. Obje etničke skupine imaju svoje institucije, pa i kafiće. U stanju su, eto, živjeti jedni pored drugih, ako ne mogu jedni s drugima. Pitanje je kada će tomu doći kraj.

Kadijević nije optužen na vrijeme (a onda i uopće nije) zbog niza, u osnovi političkih razloga. Zbog dobrih odnosa s Tuđmanom, preko dobrih veza s Rusima (ali, izgleda, i Amerikancima – kojima je mogao trebati zbog znanja o Sadamovu obrambenome bedemu). No, djelovala je na to i – meni se čini bitna – hrvatska (i ne samo hrvatska) opsjednutost interpretacijom rata kao srpsko-hrvatskoga sukoba. Od početaka sam – ovome nasuprot – smatrao da je riječ o napadu Jugoslavije na Hrvatsku. Samo se tako mogu tumačiti očite strategijske greške koje je (srećom) JNA demonstrirala 1991. baveći se uglavnom egzorcizmom nad Hrvatskom/Hrvati(ca)ma, koji su, po ideologijskoj matrici koja je vladala u Beogradu, prodali dušu đavolu, tj. ustašama, tj. Tuđmanu, tek ih treba kazneno liječiti. Uostalom, da se je doista radilo o srpsko-hrvatskome ratu, Jugoslavija bi – još jednom – mogla postati poratnom solucijom.

MONITOR: Hrvatska je ove jeseni sasvim sigurna da ulazi u EU. Pored godišnjica razaranja, savremenu Hrvatsku muče i velike državne korupcionaške afere. Očekujete li da nakon svega, dođe do promjene vlasti?
PUHOVSKI: Čini se nedvojbenim da dosadašnja opozicija, tzv. Kukuriku koalicija, pobjeđuje na izborima 4. prosinca, vjerojatno i s apsolutnom većinom. To nije vezano uz ulazak u EU (jer je na tomu najviše učinila upravo sadašnja Vlada), nego ponajprije uz medijski kultivirani prijezir velikoga broja građana spram političara/političarki uopće, no hadezeovaca posebice. Njihove su afere premrežile javni prostor u Hrvatskoj – nedvojbeno s dobrim razlozima. No, ne treba zapostaviti ni činjenicu da je vodstvo Vlade i stranke u posljednje dvije godine doista, a ne tek frazealno, poduprlo „borbu protiv korupcije” – koja će, naposljetku, upravo njih stajati vlasti. Zbog svega smo doživjeli masivno moraliziranje kampanje, koja bi trebala biti svojevrsna politička svečanost, a to znači da se o strategiji zemlje gotovo i ne raspravlja. Za novu će vlast to biti veoma veliko opterećenje psihologijske naravi – pored niza političkih i ekonomskih, koja ih i tako očekuju.

MONITOR: Hrvatski lideri, a posebno predsjednik Josipović, daju obećanja o podršci i pomoći „ostatku” Jugoslavije kada Hrvatska zasjedne u Briselu. Hoće li Brisel očekivati od Hrvatske nekakvu novu ulogu na Balkanu?
PUHOVSKI: Čini se vjerojatnim da mjerodavni hrvatski političari doista žele pomoći ostalim postjugoslavenskim državama da uđu u EU – njihova je zadaća pritom prvenstveno stvaranje/održavanje dobrosusjedske klime u javnosti. No, ulazak Hrvatske donosi objektivne promjene koje, čini se, gotovo nitko ne razumije. Ponajprije, nestaje „regija” kakvu smo znali, jer ju Hrvatska napušta (kao i Slovenija prije nje). Potom, schengenski će propisi zahtijevati neusporedivo oštriju kontrolu granica – što će hrvatske susjede šokirati budu li nepripremljeni kao što smo mi bili kada je Slovenija ušla u EU. I ljudi i roba će teže ulaziti u Hrvatsku, o tomu se radi.

MONITOR: Ako uskoro neće biti Dejtona 2, šta mislite o predlozima da se održi međunarodna konferencija o Kosovu, koja bi na osnovu dosadašnjih uspjeha i neuspjeha na unutardruštvenom i međunarodno-političkom planu i Kosova i Srbije, donijela neko brzo „a ne kuso” rješenje?
PUHOVSKI: Ne vjerujem da međunarodna konferencija može bitno pridonijeti rješenju za Kosovo, jer inozemstvo za to ili nije zainteresirano, ili na problem gleda u svojevrsnom produžetku unutrašnjih odnosa pojedinih država. Zato, uostalom, nekoliko članica EU još uvijek nije priznalo Kosovo, pa ne mogu imati ni zajednički stav o ovome pitanju. SAD i Rusija zastupaju, pak, pristrana stajališta (iako više ne s punom motivacijom). Riječju, ostaje nužnost – dugotrajnog, mukotrpnog – dvostranog pregovaranja. Morat će najprije doći do marginaliziranja primitivaca na obje strane, pa zatim korak po korak. A vremena, izgleda, nema previše.

MONITOR: Jasno je da svi neće odgovarati za zločine devedesetih. U Crnoj Gori dio javnosti smatra da je i njihov politički vrh odgovoran za zločinstva u Dubrovniku prije 20 godina. Ista partija s istim liderom, međutim, neprekidno dobija izbore, a imaju i podršku međunarodne zajednice. Kako danas da razumijemo ovaj fenomen ,,Austrije 1945”?
PUHOVSKI: Poratne su frustracije žalosno logične i slijede iz same naravi ratnih zbivanja. No, bitno je, vjerujem, osvijestiti najvišu vrijednost u ime koje se poratno stanje želi mijenjati. Ako je to demokracija – što, doduše, nije nužno, ali je i dalje ipak najmanje loše rješenje – onda treba prihvatiti i polagano zbivanje društvenih, pa potom i političkih promjena. Davno je, s pravom, Marx ustvrdio da se društvena svijest mijenja nakon promjene društvene realnosti (pa sama svijest potom postaje sastavinom nove realnosti). Onima koji bi da žure događa se da i iz plemenitih nakana, nastoje (s razlogom) po svaku cijenu eliminirati sadašnje političare. No, tako, zapravo, optiraju za negiranje demokratskih načela kako bi se riješili onih koje smatraju odgovornima za rat, jer drukčije, za sada, ne ide. To mi se čini najopasnijom od svih varijanti. U razdoblju u kojemu nacija nije pripravna na ozbiljne promjene, valja se – mimo sudskih postupaka – posvetiti ponajprije sramoćenju aktera ne tako davnih zločina, te ideologija i organizacija koje su ih podržavale.

Tišina mržnje

MONITOR: Postoji li opasnost da se ponovi situacija „tišine mržnje”, koja je, kako kažete, vladala nakon 1945. i da li je način na koji intelektualci lideri „civilnog društva”, govore o uzrocima sukoba koji su 1991. završili u ratu, do sada bio temeljit i otvoren?
PUHOVSKI: Nasuprot jugoslavenskoj tišini mržnje (do nevoljke liberalizacije sredinom osamdesetih), danas je na djelu medijska kakofonija, samozvani alternativci tvrde kako neke od bitnih informacija ne dospijevaju do javnosti. Istina je, međutim, da se praktički sve objavljuje – i baš tako zabašuruje. „Prejaka riječ” efikasno, naime, ubija baš istinu. No, još je prevladavajući patriotski diskurs („u pravu, ili u krivu – to je moja domovina”). Brojni, ali izolirani pokušaji da se objave i neugodne istine ostaju – premda im objavljivanje uglavnom uspijeva – stoga izgubljeni u mnoštvu drugih priča. Uostalom, samo je jedna evropska nacija doista iskusila suočavanje s prošlošću, (zapadna) Njemačka. A i to je izvela moja, šezdesetosmaška generacija, četvrt stoljeća nakon završetka rata.

Mirotvorci ne uživaju naklonost

MONITOR: Kažete da većina aktuelnih predvodnika ex-yu država nijesu uvjereni mirotvorci, a da bi u Srbiji na vlast mogla doći opcija koja ima sklonost k ratnim rješenjima, dok se vlast u Crnoj Gori ponaša kao Austrija poslije 1945. koja se proglasila za prvu Hitlerovu žrtvu. Ko su danas garanti mira u našem dijelu Evrope?
PUHOVSKI: Mir je – za sada – zajamčen ponajprije time što još vlada tipično poratni otklon od ratnoga nasilja među najvećim dijelom stanovnika svih država nastalih nakon Jugoslavije. Potom, nema eksplicitne ratne masovne propagande (kakvu pamtimo s kraja osamdesetih) i, konačno, ne postoji (nedemokratska) Jugoslavija koja je – za mnoge – bila po sebi povod radikalnim sukobima (u borbi za državno osamostaljenje nacija kod većine, a za demokratizaciju kod manjine). Izvana više nitko nije ozbiljno zainteresiran za „regiju”, postoje još djelomični intervencijski ostaci na Kosovu i u BiH, ali i oni su sve više ritualne naravi. Sve, dakle, ostaje na „lokalnom” pučanstvu. Mirotvorci u toj populaciji ne uživaju baš veliku naklonost.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo