Povežite se sa nama

INTERVJU

Prejaka riječ ubija istinu

Objavljeno prije

na

Ovo je jesen podsjećanja na tragične događaje iz 1991, poslije kojih je ubrzo došlo do međunarodnih priznanja nekih republika SFRJ i njenog nestanka. O Vukovaru, Dubrovniku iz tog vremena ali i o aktuelnoj političkoj jeseni u Hrvatskoj, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, profesorom političke filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr Puhovski je od početka sukoba bio jedan od najangažovanijih intelektualaca u odbrani ljudskih prava i predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj. MONITOR: Ovih se dana obilježava 20 godina od pada Vukovara. Govorili ste da su mnogi ljudi, pa i novinari u Hrvatskoj, smatrali nedomoljubljem reći da je Vukovar pao u ruke JNA i srpskih dobrovoljaca. Kako tumačite da je tek sada podnesena tužba za granatiranje vukovarske bolnice?
PUHOVSKI: Dan pada Vukovara ujedno je, zapravo, i dan sramote hrvatskoga novinarstva – nijedan medij nije toga (ni narednog) dana javio o padu grada, svi su reciklirali priču o tomu da borbe još traju. I ako se to, možda, može razumjeti (nikako i opravdati) u ratnome kontekstu, posve mi je nepojmljivo to da ni danas nema riječi o ovome profesionalnom zakazivanju. To, pak, da se tek danas podižu brojne tužbe vezano je uz manipuliranje pravosuđem u devedesetima, kada su zbrzano osuđene stotine „njihovih”, a nijedan „naš”. Nakon toga nitko nije imao ozbiljnijih razloga za povjerenje u sustav. Interes za pravosudne postupke oživio je tek kada su i hrvatski sudovi počeli suditi „našima”, kada je, naime, pravosuđe dobilo na društvenom ugledu (haaško sudište u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, uživa veoma slab ugled). Uz to, dio je oštećenika bio odveć politički vezan uz vladajuću opciju, pa su se ponašali u skladu s političkom taktikom prije nego li kao građani u potrazi za pravdom.

MONITOR: Novembarske slike iz Vukovara pokazivale su da je to ubijeni grad. Tadašnji ministar odbrane general Veljko Kadijević, živi negdje u Rusiji, ostao je van krivične odgovornosti pred međunarodnim sudom, a Hrvatska ne uspijeva da dobije njegovo izručenje. On često tvrdi da se moglo dogovarati s Tuđmanom. Postoji li, možda, neko izvanpravno objašnjenje za Kadijevićevu „nevinost”?
PUHOVSKI: Vukovar je oštećen ponajprije fizički, ali, u bitnome, ljudski – danas ima tek dio predratnog stanovništva, a dvije najveće skupine žive doduše u miru, no po cijenu egzistiranja u paralelnim svjetovima. Obje etničke skupine imaju svoje institucije, pa i kafiće. U stanju su, eto, živjeti jedni pored drugih, ako ne mogu jedni s drugima. Pitanje je kada će tomu doći kraj.

Kadijević nije optužen na vrijeme (a onda i uopće nije) zbog niza, u osnovi političkih razloga. Zbog dobrih odnosa s Tuđmanom, preko dobrih veza s Rusima (ali, izgleda, i Amerikancima – kojima je mogao trebati zbog znanja o Sadamovu obrambenome bedemu). No, djelovala je na to i – meni se čini bitna – hrvatska (i ne samo hrvatska) opsjednutost interpretacijom rata kao srpsko-hrvatskoga sukoba. Od početaka sam – ovome nasuprot – smatrao da je riječ o napadu Jugoslavije na Hrvatsku. Samo se tako mogu tumačiti očite strategijske greške koje je (srećom) JNA demonstrirala 1991. baveći se uglavnom egzorcizmom nad Hrvatskom/Hrvati(ca)ma, koji su, po ideologijskoj matrici koja je vladala u Beogradu, prodali dušu đavolu, tj. ustašama, tj. Tuđmanu, tek ih treba kazneno liječiti. Uostalom, da se je doista radilo o srpsko-hrvatskome ratu, Jugoslavija bi – još jednom – mogla postati poratnom solucijom.

MONITOR: Hrvatska je ove jeseni sasvim sigurna da ulazi u EU. Pored godišnjica razaranja, savremenu Hrvatsku muče i velike državne korupcionaške afere. Očekujete li da nakon svega, dođe do promjene vlasti?
PUHOVSKI: Čini se nedvojbenim da dosadašnja opozicija, tzv. Kukuriku koalicija, pobjeđuje na izborima 4. prosinca, vjerojatno i s apsolutnom većinom. To nije vezano uz ulazak u EU (jer je na tomu najviše učinila upravo sadašnja Vlada), nego ponajprije uz medijski kultivirani prijezir velikoga broja građana spram političara/političarki uopće, no hadezeovaca posebice. Njihove su afere premrežile javni prostor u Hrvatskoj – nedvojbeno s dobrim razlozima. No, ne treba zapostaviti ni činjenicu da je vodstvo Vlade i stranke u posljednje dvije godine doista, a ne tek frazealno, poduprlo „borbu protiv korupcije” – koja će, naposljetku, upravo njih stajati vlasti. Zbog svega smo doživjeli masivno moraliziranje kampanje, koja bi trebala biti svojevrsna politička svečanost, a to znači da se o strategiji zemlje gotovo i ne raspravlja. Za novu će vlast to biti veoma veliko opterećenje psihologijske naravi – pored niza političkih i ekonomskih, koja ih i tako očekuju.

MONITOR: Hrvatski lideri, a posebno predsjednik Josipović, daju obećanja o podršci i pomoći „ostatku” Jugoslavije kada Hrvatska zasjedne u Briselu. Hoće li Brisel očekivati od Hrvatske nekakvu novu ulogu na Balkanu?
PUHOVSKI: Čini se vjerojatnim da mjerodavni hrvatski političari doista žele pomoći ostalim postjugoslavenskim državama da uđu u EU – njihova je zadaća pritom prvenstveno stvaranje/održavanje dobrosusjedske klime u javnosti. No, ulazak Hrvatske donosi objektivne promjene koje, čini se, gotovo nitko ne razumije. Ponajprije, nestaje „regija” kakvu smo znali, jer ju Hrvatska napušta (kao i Slovenija prije nje). Potom, schengenski će propisi zahtijevati neusporedivo oštriju kontrolu granica – što će hrvatske susjede šokirati budu li nepripremljeni kao što smo mi bili kada je Slovenija ušla u EU. I ljudi i roba će teže ulaziti u Hrvatsku, o tomu se radi.

MONITOR: Ako uskoro neće biti Dejtona 2, šta mislite o predlozima da se održi međunarodna konferencija o Kosovu, koja bi na osnovu dosadašnjih uspjeha i neuspjeha na unutardruštvenom i međunarodno-političkom planu i Kosova i Srbije, donijela neko brzo „a ne kuso” rješenje?
PUHOVSKI: Ne vjerujem da međunarodna konferencija može bitno pridonijeti rješenju za Kosovo, jer inozemstvo za to ili nije zainteresirano, ili na problem gleda u svojevrsnom produžetku unutrašnjih odnosa pojedinih država. Zato, uostalom, nekoliko članica EU još uvijek nije priznalo Kosovo, pa ne mogu imati ni zajednički stav o ovome pitanju. SAD i Rusija zastupaju, pak, pristrana stajališta (iako više ne s punom motivacijom). Riječju, ostaje nužnost – dugotrajnog, mukotrpnog – dvostranog pregovaranja. Morat će najprije doći do marginaliziranja primitivaca na obje strane, pa zatim korak po korak. A vremena, izgleda, nema previše.

MONITOR: Jasno je da svi neće odgovarati za zločine devedesetih. U Crnoj Gori dio javnosti smatra da je i njihov politički vrh odgovoran za zločinstva u Dubrovniku prije 20 godina. Ista partija s istim liderom, međutim, neprekidno dobija izbore, a imaju i podršku međunarodne zajednice. Kako danas da razumijemo ovaj fenomen ,,Austrije 1945”?
PUHOVSKI: Poratne su frustracije žalosno logične i slijede iz same naravi ratnih zbivanja. No, bitno je, vjerujem, osvijestiti najvišu vrijednost u ime koje se poratno stanje želi mijenjati. Ako je to demokracija – što, doduše, nije nužno, ali je i dalje ipak najmanje loše rješenje – onda treba prihvatiti i polagano zbivanje društvenih, pa potom i političkih promjena. Davno je, s pravom, Marx ustvrdio da se društvena svijest mijenja nakon promjene društvene realnosti (pa sama svijest potom postaje sastavinom nove realnosti). Onima koji bi da žure događa se da i iz plemenitih nakana, nastoje (s razlogom) po svaku cijenu eliminirati sadašnje političare. No, tako, zapravo, optiraju za negiranje demokratskih načela kako bi se riješili onih koje smatraju odgovornima za rat, jer drukčije, za sada, ne ide. To mi se čini najopasnijom od svih varijanti. U razdoblju u kojemu nacija nije pripravna na ozbiljne promjene, valja se – mimo sudskih postupaka – posvetiti ponajprije sramoćenju aktera ne tako davnih zločina, te ideologija i organizacija koje su ih podržavale.

Tišina mržnje

MONITOR: Postoji li opasnost da se ponovi situacija „tišine mržnje”, koja je, kako kažete, vladala nakon 1945. i da li je način na koji intelektualci lideri „civilnog društva”, govore o uzrocima sukoba koji su 1991. završili u ratu, do sada bio temeljit i otvoren?
PUHOVSKI: Nasuprot jugoslavenskoj tišini mržnje (do nevoljke liberalizacije sredinom osamdesetih), danas je na djelu medijska kakofonija, samozvani alternativci tvrde kako neke od bitnih informacija ne dospijevaju do javnosti. Istina je, međutim, da se praktički sve objavljuje – i baš tako zabašuruje. „Prejaka riječ” efikasno, naime, ubija baš istinu. No, još je prevladavajući patriotski diskurs („u pravu, ili u krivu – to je moja domovina”). Brojni, ali izolirani pokušaji da se objave i neugodne istine ostaju – premda im objavljivanje uglavnom uspijeva – stoga izgubljeni u mnoštvu drugih priča. Uostalom, samo je jedna evropska nacija doista iskusila suočavanje s prošlošću, (zapadna) Njemačka. A i to je izvela moja, šezdesetosmaška generacija, četvrt stoljeća nakon završetka rata.

Mirotvorci ne uživaju naklonost

MONITOR: Kažete da većina aktuelnih predvodnika ex-yu država nijesu uvjereni mirotvorci, a da bi u Srbiji na vlast mogla doći opcija koja ima sklonost k ratnim rješenjima, dok se vlast u Crnoj Gori ponaša kao Austrija poslije 1945. koja se proglasila za prvu Hitlerovu žrtvu. Ko su danas garanti mira u našem dijelu Evrope?
PUHOVSKI: Mir je – za sada – zajamčen ponajprije time što još vlada tipično poratni otklon od ratnoga nasilja među najvećim dijelom stanovnika svih država nastalih nakon Jugoslavije. Potom, nema eksplicitne ratne masovne propagande (kakvu pamtimo s kraja osamdesetih) i, konačno, ne postoji (nedemokratska) Jugoslavija koja je – za mnoge – bila po sebi povod radikalnim sukobima (u borbi za državno osamostaljenje nacija kod većine, a za demokratizaciju kod manjine). Izvana više nitko nije ozbiljno zainteresiran za „regiju”, postoje još djelomični intervencijski ostaci na Kosovu i u BiH, ali i oni su sve više ritualne naravi. Sve, dakle, ostaje na „lokalnom” pučanstvu. Mirotvorci u toj populaciji ne uživaju baš veliku naklonost.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Otvoren prostor za pregrupisavanja na političkoj sceni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore

 

 

MONITOR: Kako vidite izlazak iz PES-a predsjednika države Jakova Milatovića, i isključenje ministra pravde iz te partije Andreja Milovića?

VUKOVIĆ: Prvo što mi pada na pamet je komentar predsjednika te partije i aktuelnog premijera Milojka Spajića na pitanje novinara vezano za sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore na kojoj je ministar Milović bio targetiran kao problematičan tip od strane šefa Specijalnog policijskog tima. Spajić je tada rekao da ono što se čulo na sjednici „priliči muškoj svalačionici iz IVa, IVb… razreda…“ Aktuelna dešavanja u njegovoj stranci su takođe uporediva sa nadgornjavanjem tinejdžera u svlačionici željnih dokazivanja i moći.

Pokret Evropa sad meni liči na grupu ljudi koja se okupila sticajem okolnosti i koju ne povezuje nikakva čvrsta ideološka armatura, osim želje za dokazivanjem i moći. Čim te armature nema, onda su diobe i odlasci dio neke političke normalnosti. Osim toga, već na početku su pokazali da nijesu odmakli od autoritarnih modela političkog organizovanja u kome se insistira na monolitnosti i lojalnostim, a ne na unutarpartijskom pluralizmu koji kroz argumentovanu debatu vodi do odluka većine koje poštuje partijska manjina. U autoritarnim partijama i neistomišljenike u svojim redovima doživljavaju kao neprijatelje koje treba eliminisati, tako da mi se čini da Evropa sad funkcioniše po tome modelu.

Milatovićevo istupanje vidim kao dio pragmatičnog otklona od Spajićeve i Vladine olako obećane brzine reformi i boljeg života i mapiranje, u zavjetrini funkcije predsjednika države, neke izvjesnije vlastite političke budućnosti.

Iza Milovićevog isključenja izgleda da takođe stoji pragmatizam, kojim partijsko vođstvo žrtvuje važnu figuru zarad produžetka partije i zaštite ’kralja’.

MONITOR: Kako se to  može odraziti na buduće političke procese i funkcionisanje vlasti?

VUKOVIĆ: Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vrijeme, izgleda, obezbjeđuje alibi

 

MONITOR: Nedavno se navršilo 16 godina otkako je Skupština Kosova proglasila nezavisnost. Kada se govori o Kosovu, uvijek su u fokusu odnosi Albanaca i Srba. Mijenjale su se vlasti i u Beogradu i u Prištini, koliko i kako su se mijenjali međuetnički odnosi, i „zvanični“ i „nezvanični“?

LAZAREVIĆ: Odnosi srpskog i albanskog naroda su se dodatno zaoštrili unazad nekoliko godina. I jedni i drugi nastupaju sa pozicija samoviktimizacije i optuživanja druge strane za zlodela. Dijalog izostaje, a javni prostor je sa obe strane kontaminiran mržnjom, promocijom nasilja i propagande. Kod srpske zajednice dominira i strah, pride. Samoopredeljenje je podiglo očekivanja svom biračkom telu kada je u pitanju odnos prema Srbiji, Severu Kosova, kao i svojevrsnom istorijskom revizionizmu, i u taj balon su poslednju godinu dana uvukli i one koji su tradicionalno bili naklonjeniji drugim strankama – pre svega PDK, kao i LDK, i AAK. Ovakva situacija koincidira upravo sa promenom vlasti u Prištini. Dvadeset pet godina nakon konflikta, do pomirenja srpskog i albanskog naroda nije došlo, ali se život tokom godina normalizovao do nivoa izgrađene konstruktivne komunikacije, dijaloga i saradnje – bilo na pojedinačnom, ili lokalno-opštinskom nivou; ili čak, epizodno, i između samih pregovaračkih strana. Sa takvom je praksom prekinuto dolaskom Samoopredeljenja na vlast. Kako je za tango potrebno dvoje, zvanični Beograd prenaglašava već očigledne negativne efekte politike Samoopredeljenja po Srbe sa Kosova u meri izjednačavanja ‘kurtizacije’ Severa sa ‘okupacijom’, iako je sam Sever pod međunarodnom vojnom i administrativnom jurisdikcijom još od ‘99-sa čim se Srbija saglasila, kao i postepenim prenošenjem jurisdikcija na kosovske vlasti. Sever je de fakto militarizovan merama Prištine. Citiraću i utisak koji je vidjiv na severu – “ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vreme, izgleda, obezbeđuje alibi za postupke koje jedino iskreno ne odobravaju Srbi sa Kosova, ali i čija se volja ni za jednu stranu istinski ne računa.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

MONITOR: Vlasti se za sada hvale izborom upražnjenih pozicija u vrhu pravosuđa. Koliko je dobro obavljen taj zadatak?

MINIĆ: Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s Vladama i nakon promjene vlasti.

Sa iskustvom neposrednog očevica protivustavnog dijeljenja pravde i zastupanja imovinskopravnih interesa Crne Gore od strane dviju izabranih sutkinja Ustavnog suda Crne Gore kažem da je forma zadovoljena a suština, nažalost, nepromijenjena i opredijeljena dominacijom neodgovrne partitokratije.

MONITOR: Ministar pravde najavio je brojne izmjene zakona koje se tiču pravosuđa, od kojih su neke osporavane, kao i novi specijalni sud. Kako komentarišete te najave?

MINIĆ: Kao sve zbrzavane aktivnosti o stvarima za koje je neophodno najšire uključenje, inače našeg preskromnog potencijala, kompetentnih ljudi. Te izmjene se  kvalitetno mogu donijeti nakon svestranog stručnog sagledavanja stanja i mjera u skladu sa sveobuhvatno utvrđenim potrebama.

MONITOR: Doskorašnja zastupnica u Strazburu Valentina Pavličić podnijela je tužbu protiv Vlade zbog razrešenja. Kako komentarišete oluku Vlade da razriješi zastupnicu Pavličić prije odluke Ustavnog suda?

MINIĆ: Karakterističan volunatrizam od strane ove kao i prethodnih Vlada nakon “osvježenja”. Uz  ignorantski odnos prema neophodnim procedurama, i bez temeljinog  pristupa u oblasti razrješenja i imenovanja.

MONITOR: Ove sedmice uhapšen je jedan od suvlasnika kompanije Bemax i više drugih osoba zbog šverca cigareta. Kako vidite tu akciju SDT –a?

MINIĆ: Kao jedan u nizu primjera odlučnosti odgovornog nosioca pravosudne funkcije na čelu SDT-a  da radi svoj posao, uprkos odsustvu neophodnih kadrovskih, prostornih i ostalih uslova. To pokazuje  suštinsku razliku koja se postiže pravilnim izborom/smjenom GST-a.

Nadam se sličnoj promjeni i izborom VDT-a. No, moje strepnje su brojne i, bojim se, vrlo realne u pogledu mnogih  neophodnih faktora za uspješan ishod rada posvećenih nosilaca složenih, izazovnih i višestruko opasnih pravosudnih funkcija u ambijentu (kakav je crnogorski) decenijama kontaminirane države i društva.

MONITOR: Mnoge optužnice vezane za visoke funkcionere i organizovani kriminal još čekaju epilog. Koliko je pravosuđe u stanju da ih iznese?

MINIĆ: Nepoznat mi je kvalitet tih optužnih akata. Međutim, poznavajući sudski sistem plašim se da nije u pitanju moj pesimizam već realan strah za ishod i najkvalitetnijih optužnica pred netaknutim ostatkom sudstva koncipiranog od strane “ostvarenih” mafiokratskih struktura u svim trima granama vlasti. Nažalost, poznati su ponižavajući prostorni i ostali uslovi prvenstveno  za rad tužilaštva, ali i neodgovarajući kapaciteti i kriterijumi prijema i napredovanja u sudskoj vlasti. U  kontinitetu. Sve uz apsolutnu nedoraslost vladajuće i opozicione “političke elite” izazovima prijeko potrebne temeljite reforme sudstva i  uopšte  pravosuđa.

Zbog brojnih limitirajućih činjenica pesimista sam u pogledu skorije transformacije pravosuđa. Kontinuirane su  barijere promjenama u vidu nepromijenjene neodgovornosti svih vlasti tokom proteklih godina i decenija.

MONITOR: Uprkos obećanjima, SDT  još čeka podršku vezanu za prostorne i druge kapacitete. Šta to govori? 

MINIĆ: To svjedoči o nezrelom društvu. Nerealna su očekivanja laičke javnosti od pravosuđa u postojećim ljudskim i svim ostalim kapacitetima, tačnije ograničenjima. Zbog donosioca odluka koji su  nedorasli situaciji, odluke izostaju a nerijetko je bolje da se takve ne donose.  Partitokrate su jednako siromašnih stručnih kapaciteta,  a  njihove odluke su  vođene ličnim i partikularnim interesima, sa enormno naraslim kvazipopulizmom nakon “osvježenja” od 30.08.2020. godine. U odsustvu neophodne građanske svijesti u crnogorskom društvu,  oni se samo pod pritiskom spoljnih činilaca,  u vezi sa ispunjenjem uslova za pristupanje Evropskoj uniji , bave pravosuđem. I to u mjeri koja nije nastavak zastoja u tom procesu koji su svjesno napravile mafiokrate,  a  nakon njihove smjene nastavile partitokratske strukture zarobljene prizemnim ličnim i međupartijskim (i unutarpartijskim) obračunima.

Suvišno je ponavljati odsustvo neophodnog uticaja stručne javnosti u pravcu suštinskih promjena u pravosuđu i u državi i društvu u cjelini.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo