Povežite se sa nama

INTERVJU

Prejaka riječ ubija istinu

Objavljeno prije

na

Ovo je jesen podsjećanja na tragične događaje iz 1991, poslije kojih je ubrzo došlo do međunarodnih priznanja nekih republika SFRJ i njenog nestanka. O Vukovaru, Dubrovniku iz tog vremena ali i o aktuelnoj političkoj jeseni u Hrvatskoj, razgovarali smo sa dr Žarkom Puhovskim, profesorom političke filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr Puhovski je od početka sukoba bio jedan od najangažovanijih intelektualaca u odbrani ljudskih prava i predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Hrvatskoj. MONITOR: Ovih se dana obilježava 20 godina od pada Vukovara. Govorili ste da su mnogi ljudi, pa i novinari u Hrvatskoj, smatrali nedomoljubljem reći da je Vukovar pao u ruke JNA i srpskih dobrovoljaca. Kako tumačite da je tek sada podnesena tužba za granatiranje vukovarske bolnice?
PUHOVSKI: Dan pada Vukovara ujedno je, zapravo, i dan sramote hrvatskoga novinarstva – nijedan medij nije toga (ni narednog) dana javio o padu grada, svi su reciklirali priču o tomu da borbe još traju. I ako se to, možda, može razumjeti (nikako i opravdati) u ratnome kontekstu, posve mi je nepojmljivo to da ni danas nema riječi o ovome profesionalnom zakazivanju. To, pak, da se tek danas podižu brojne tužbe vezano je uz manipuliranje pravosuđem u devedesetima, kada su zbrzano osuđene stotine „njihovih”, a nijedan „naš”. Nakon toga nitko nije imao ozbiljnijih razloga za povjerenje u sustav. Interes za pravosudne postupke oživio je tek kada su i hrvatski sudovi počeli suditi „našima”, kada je, naime, pravosuđe dobilo na društvenom ugledu (haaško sudište u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, uživa veoma slab ugled). Uz to, dio je oštećenika bio odveć politički vezan uz vladajuću opciju, pa su se ponašali u skladu s političkom taktikom prije nego li kao građani u potrazi za pravdom.

MONITOR: Novembarske slike iz Vukovara pokazivale su da je to ubijeni grad. Tadašnji ministar odbrane general Veljko Kadijević, živi negdje u Rusiji, ostao je van krivične odgovornosti pred međunarodnim sudom, a Hrvatska ne uspijeva da dobije njegovo izručenje. On često tvrdi da se moglo dogovarati s Tuđmanom. Postoji li, možda, neko izvanpravno objašnjenje za Kadijevićevu „nevinost”?
PUHOVSKI: Vukovar je oštećen ponajprije fizički, ali, u bitnome, ljudski – danas ima tek dio predratnog stanovništva, a dvije najveće skupine žive doduše u miru, no po cijenu egzistiranja u paralelnim svjetovima. Obje etničke skupine imaju svoje institucije, pa i kafiće. U stanju su, eto, živjeti jedni pored drugih, ako ne mogu jedni s drugima. Pitanje je kada će tomu doći kraj.

Kadijević nije optužen na vrijeme (a onda i uopće nije) zbog niza, u osnovi političkih razloga. Zbog dobrih odnosa s Tuđmanom, preko dobrih veza s Rusima (ali, izgleda, i Amerikancima – kojima je mogao trebati zbog znanja o Sadamovu obrambenome bedemu). No, djelovala je na to i – meni se čini bitna – hrvatska (i ne samo hrvatska) opsjednutost interpretacijom rata kao srpsko-hrvatskoga sukoba. Od početaka sam – ovome nasuprot – smatrao da je riječ o napadu Jugoslavije na Hrvatsku. Samo se tako mogu tumačiti očite strategijske greške koje je (srećom) JNA demonstrirala 1991. baveći se uglavnom egzorcizmom nad Hrvatskom/Hrvati(ca)ma, koji su, po ideologijskoj matrici koja je vladala u Beogradu, prodali dušu đavolu, tj. ustašama, tj. Tuđmanu, tek ih treba kazneno liječiti. Uostalom, da se je doista radilo o srpsko-hrvatskome ratu, Jugoslavija bi – još jednom – mogla postati poratnom solucijom.

MONITOR: Hrvatska je ove jeseni sasvim sigurna da ulazi u EU. Pored godišnjica razaranja, savremenu Hrvatsku muče i velike državne korupcionaške afere. Očekujete li da nakon svega, dođe do promjene vlasti?
PUHOVSKI: Čini se nedvojbenim da dosadašnja opozicija, tzv. Kukuriku koalicija, pobjeđuje na izborima 4. prosinca, vjerojatno i s apsolutnom većinom. To nije vezano uz ulazak u EU (jer je na tomu najviše učinila upravo sadašnja Vlada), nego ponajprije uz medijski kultivirani prijezir velikoga broja građana spram političara/političarki uopće, no hadezeovaca posebice. Njihove su afere premrežile javni prostor u Hrvatskoj – nedvojbeno s dobrim razlozima. No, ne treba zapostaviti ni činjenicu da je vodstvo Vlade i stranke u posljednje dvije godine doista, a ne tek frazealno, poduprlo „borbu protiv korupcije” – koja će, naposljetku, upravo njih stajati vlasti. Zbog svega smo doživjeli masivno moraliziranje kampanje, koja bi trebala biti svojevrsna politička svečanost, a to znači da se o strategiji zemlje gotovo i ne raspravlja. Za novu će vlast to biti veoma veliko opterećenje psihologijske naravi – pored niza političkih i ekonomskih, koja ih i tako očekuju.

MONITOR: Hrvatski lideri, a posebno predsjednik Josipović, daju obećanja o podršci i pomoći „ostatku” Jugoslavije kada Hrvatska zasjedne u Briselu. Hoće li Brisel očekivati od Hrvatske nekakvu novu ulogu na Balkanu?
PUHOVSKI: Čini se vjerojatnim da mjerodavni hrvatski političari doista žele pomoći ostalim postjugoslavenskim državama da uđu u EU – njihova je zadaća pritom prvenstveno stvaranje/održavanje dobrosusjedske klime u javnosti. No, ulazak Hrvatske donosi objektivne promjene koje, čini se, gotovo nitko ne razumije. Ponajprije, nestaje „regija” kakvu smo znali, jer ju Hrvatska napušta (kao i Slovenija prije nje). Potom, schengenski će propisi zahtijevati neusporedivo oštriju kontrolu granica – što će hrvatske susjede šokirati budu li nepripremljeni kao što smo mi bili kada je Slovenija ušla u EU. I ljudi i roba će teže ulaziti u Hrvatsku, o tomu se radi.

MONITOR: Ako uskoro neće biti Dejtona 2, šta mislite o predlozima da se održi međunarodna konferencija o Kosovu, koja bi na osnovu dosadašnjih uspjeha i neuspjeha na unutardruštvenom i međunarodno-političkom planu i Kosova i Srbije, donijela neko brzo „a ne kuso” rješenje?
PUHOVSKI: Ne vjerujem da međunarodna konferencija može bitno pridonijeti rješenju za Kosovo, jer inozemstvo za to ili nije zainteresirano, ili na problem gleda u svojevrsnom produžetku unutrašnjih odnosa pojedinih država. Zato, uostalom, nekoliko članica EU još uvijek nije priznalo Kosovo, pa ne mogu imati ni zajednički stav o ovome pitanju. SAD i Rusija zastupaju, pak, pristrana stajališta (iako više ne s punom motivacijom). Riječju, ostaje nužnost – dugotrajnog, mukotrpnog – dvostranog pregovaranja. Morat će najprije doći do marginaliziranja primitivaca na obje strane, pa zatim korak po korak. A vremena, izgleda, nema previše.

MONITOR: Jasno je da svi neće odgovarati za zločine devedesetih. U Crnoj Gori dio javnosti smatra da je i njihov politički vrh odgovoran za zločinstva u Dubrovniku prije 20 godina. Ista partija s istim liderom, međutim, neprekidno dobija izbore, a imaju i podršku međunarodne zajednice. Kako danas da razumijemo ovaj fenomen ,,Austrije 1945”?
PUHOVSKI: Poratne su frustracije žalosno logične i slijede iz same naravi ratnih zbivanja. No, bitno je, vjerujem, osvijestiti najvišu vrijednost u ime koje se poratno stanje želi mijenjati. Ako je to demokracija – što, doduše, nije nužno, ali je i dalje ipak najmanje loše rješenje – onda treba prihvatiti i polagano zbivanje društvenih, pa potom i političkih promjena. Davno je, s pravom, Marx ustvrdio da se društvena svijest mijenja nakon promjene društvene realnosti (pa sama svijest potom postaje sastavinom nove realnosti). Onima koji bi da žure događa se da i iz plemenitih nakana, nastoje (s razlogom) po svaku cijenu eliminirati sadašnje političare. No, tako, zapravo, optiraju za negiranje demokratskih načela kako bi se riješili onih koje smatraju odgovornima za rat, jer drukčije, za sada, ne ide. To mi se čini najopasnijom od svih varijanti. U razdoblju u kojemu nacija nije pripravna na ozbiljne promjene, valja se – mimo sudskih postupaka – posvetiti ponajprije sramoćenju aktera ne tako davnih zločina, te ideologija i organizacija koje su ih podržavale.

Tišina mržnje

MONITOR: Postoji li opasnost da se ponovi situacija „tišine mržnje”, koja je, kako kažete, vladala nakon 1945. i da li je način na koji intelektualci lideri „civilnog društva”, govore o uzrocima sukoba koji su 1991. završili u ratu, do sada bio temeljit i otvoren?
PUHOVSKI: Nasuprot jugoslavenskoj tišini mržnje (do nevoljke liberalizacije sredinom osamdesetih), danas je na djelu medijska kakofonija, samozvani alternativci tvrde kako neke od bitnih informacija ne dospijevaju do javnosti. Istina je, međutim, da se praktički sve objavljuje – i baš tako zabašuruje. „Prejaka riječ” efikasno, naime, ubija baš istinu. No, još je prevladavajući patriotski diskurs („u pravu, ili u krivu – to je moja domovina”). Brojni, ali izolirani pokušaji da se objave i neugodne istine ostaju – premda im objavljivanje uglavnom uspijeva – stoga izgubljeni u mnoštvu drugih priča. Uostalom, samo je jedna evropska nacija doista iskusila suočavanje s prošlošću, (zapadna) Njemačka. A i to je izvela moja, šezdesetosmaška generacija, četvrt stoljeća nakon završetka rata.

Mirotvorci ne uživaju naklonost

MONITOR: Kažete da većina aktuelnih predvodnika ex-yu država nijesu uvjereni mirotvorci, a da bi u Srbiji na vlast mogla doći opcija koja ima sklonost k ratnim rješenjima, dok se vlast u Crnoj Gori ponaša kao Austrija poslije 1945. koja se proglasila za prvu Hitlerovu žrtvu. Ko su danas garanti mira u našem dijelu Evrope?
PUHOVSKI: Mir je – za sada – zajamčen ponajprije time što još vlada tipično poratni otklon od ratnoga nasilja među najvećim dijelom stanovnika svih država nastalih nakon Jugoslavije. Potom, nema eksplicitne ratne masovne propagande (kakvu pamtimo s kraja osamdesetih) i, konačno, ne postoji (nedemokratska) Jugoslavija koja je – za mnoge – bila po sebi povod radikalnim sukobima (u borbi za državno osamostaljenje nacija kod većine, a za demokratizaciju kod manjine). Izvana više nitko nije ozbiljno zainteresiran za „regiju”, postoje još djelomični intervencijski ostaci na Kosovu i u BiH, ali i oni su sve više ritualne naravi. Sve, dakle, ostaje na „lokalnom” pučanstvu. Mirotvorci u toj populaciji ne uživaju baš veliku naklonost.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo