Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO KORAĆ, PREDSJEDNIK SOCIJALDEMOKRATSKE UNIJE: Nacionalisti blesavo navijaju za raspad EU

Objavljeno prije

na

Za mnoge u Hrvatskoj ovo je jesen tužnih podsjećanja na onu iz 1991, jesen velikih razaranja i ubijanja civila, ali i u drugim djelovima Jugoslavije čiji su građani išli u „oslobađanje” Vukovara i Dubrovnika. To je bila jesen konačnog raspada zajedničke države, po najgorem mogućem „scenariju”. U decembru 1991, ostavku je podnio i predsjednik SIV-a Ante Marković, i to novinarima, jer kako je rekao više nije bilo nijedne savezne institucije kojoj bi mogao da je podnese. Ante Marković je preminuo ovih dana kao i njegov potpredsjednik Živko Pregl. O tom vremenu i o ovom današnjem punom mučnih aluzija, razgovarali smo sa dr Žarkom Koraćem, jednim od prvih srpskih i jugoslovenskih intelektualaca i političara koji se zalagao za drugačija rješenja jugoslovenske krize. MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
KORAĆ: To je bio poslednji pokušaj reformisanja umiruće države. Nedostajala mu je politička podrška, iako je ekonomski bio dosta zanimljiv. Kada je to Ante Marković shvatio i stvorio svoju stranku, već je bilo kasno. Bili su završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, a nacionalisti su čvrsto držali vlast u ostalim republikama.

Čak i u takvoj situaciji, on je u nekim delovima bivše Jugoslavije imao donekle uspeha, recimo u Vojvodini. Ali realno gledano, bio je osuđen na neuspeh. Beograd je bio pridobio većinu vrha JNA i spremao se za rat, a Slovenija je užurbano spremala referendum o osamostaljenju. Ante Marković tome naravno, nije mogao da parira. Ostao je kao pozitivno lice reformske politike, koja je izgubila od nacionalističkih elita. Mislim da je mnogima danas toliko simpatičan, zbog dubine svoga poraza. Njegova racionalna zalaganja za ekonomske reforme, nisu imala šansu u takmičenju sa programima stvaranja nacionalnih država, bez obzira na cenu.

MONITOR: Da li bi održavanja saveznih izbora prije serije najavljenih republičkih 1990, održalo državnu zajednicu SFRJ na okupu, bilo u federalnoj, konfederalnoj ili nekoj „asimetričnoj” formi?
KORAĆ: Ne bi. Jugoslavija je bila osuđena na raspad – ona se nije više mogla odrzati. Ali ono sto je ključno je pitanje, kakav raspad je bio moguć. Da li je rat bio neizbežan? Lično mislim da najveći deo Jugoslavije nije imao demokratski potencijal za miran i demokratski razlaz. Setite se sudbine svih predloga iz Slovenije o mirnom razlazu. Od asimetrične federacije do konfederacije, svi su u Beogradu žestoko odbačeni. Beograd se izborom Slobodana Miloševića već opredelio za nasilno prekrajanje „unutrašnjih” granica Jugoslavije u skladu sa vrlo jednostrano shvaćenim pravom srpskog naroda da ostane „u Jugoslaviji”. „Događanje naroda” ili „antibirokratska revolucija” su bili uvod u početak nasilnog otcepljenja delova Hrvatske. Mnogo strašnija sudbina čekala je BiH. Beograd je zapravo započeo Treći balkanski rat, nadajući se da će na razvalinama Jugoslavije da stvori onu srpsku državu, o kojoj je recimo sanjao Nikola Pašić. Taj rat je trebalo da izbriše i ideju postojanja Jugoslavije, kao „najveće istorijske zablude srpskog naroda”!!!

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje i naporima vlade Ante Markovića, često se pominje uloga strane pomoći, finansijska podrška toj vladi koja bi, navodno, motivisala građane da je brojnije podrže preko Saveza reformskih snaga?
KORAĆ: Mislim da Zapad nije dobro razumeo šta se zbiva u Jugoslaviji, a kada je shvatio bilo je kasno i sporo je reagovao. Euforija pada Berlinskog zida, omela ga je da pažljivije pogleda istoriju Balkana. Ono sto je počelo kao „plišana revolucija” u Čehoslovačkoj, postao je krvavi raspad u Jugoslaviji. A političari u Jugoslaviji ništa nisu krili. Oni su otvoreno obećali krvavi rasplet. Setite se Radovana Karadžića koji u skupštini BIH preti Bošnjacima da će „nestati kao narod”. Sve je bilo najavljeno. Samo je trebalo pažljivije slušati. Zato nikakva finansijska pomoć to nije mogla da spreči. Rat se nije vodio zbog ekonomije, već zbog novih granica, ako je moguće što čistijih nacionalnih država.

MONITOR: Teško je oteti se utisku o simboličnosti smrti posljednjeg jugoslovenskog premijera, u ovoj godini. Kakva je budućnost pred nama, nezavisnim državama koje se spremaju za EU?
KORAĆ: One idu u EU onim tempom, koje je najviše rezultat stanja njihovih ekonomija i stepena razvoja njihovih društava. Posle Slovenije, Hrvatska postaje sledeći član EU. I onda nastaje pauza. Ostalim državama bivše Jugoslavije, predstoje godine reformi njihovih društava, pre nego što se pridruže. Postoji mogućnost da Crna Gora krene malo brže, pre svega zbog svoje veličine i mogućnosti da zato proces reformi ide brže. U najtežem položaju je Srbija, koja je zakucana u Kosovski problem, koji njena politička elita ne želi da reši. Ona naime ne odustaje od podele Kosova i zato joj realno predstoji mogućnost potpune marginalizacije svog položaja u Evropi.

MONITOR: Često se čuju maliciozni komentari da će se i EU raspasti i da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se može braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
KORAĆ: Evropa upravo užurbano traži novi model svoje integracije. Naravno, nije lako. Previše je uloženo u EU, da bi njeni tvorci odustali od pokušaja njenog daljeg razvoja. EU je najveće tržište na svetu i verovatno danas najstabilniji deo sveta, posmatrano sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Strašno je i pomišljati da u Srbiji deo nacionalista bolesno navija za raspad EU. Bez EU, Srbija je osuđena na potpunu ekonomsku stagnaciju, jer je EU i najveći investitor u Srbiju. Konačno, EU je donela najduži period mira i prosperiteta u evropskoj istoriji. EU je bar do sada uspešno mirila nacionalne vrednosti i potrebu poštovanja osnovnih ljudskih prava. Pokazala je da je to moguće.

MONITOR: Ima li u tzv. Jugosferi raspektabilne partije ljevice ili većina njih tek koketiraju sa očekivanjima biračkog tijela?
KORAĆ: Pročitao sam svojevremeno manifest Blera i Šredera o socijaldemokratiji u 21. veku. Prazan tekst, koji nije ponudio ništa novo. Mislim da je evropska levica u ozbiljnoj krizi. Ona ne nalazi odgovor na suštinsko pitanje: šta znače leve ideje u periodu ekonomske globalizacije, kada sve manje ljudi, raspolaže sa sve više bogatstva? Kada se visok stepen zaštite zdravstvenih i socijalnih prava podrazumeva i postao je opšte društveno dobro? Šta znači ideja socijalne pravde danas u Evropi? I konačno, šta znači solidarnost danas?

Partije levice u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom nemaju odgovor na ova pitanja. One po pravilu koketiraju sa nacionalizmom i zalažu se za izrazito liberalne ekonomske vrednosti. Imaju jedino nešto malo više solidarnosti od desnih stranaka. Direktnije rečeno, slomom komunističke ideologije, ostao je veliki prazan prostor, koji se one ne usuđuju da popune. Nisu svesne svoje istorijske odgovornosti.

Desnica kao opomena

MONITOR: Kao ljevičara i Evropljanina, brinu li vas snažne pro-desne i ultradesne tendencije u opredjeljivanju birača u EU?
KORAĆ: Da. Ekonomska kriza daje šansu starom zlom duhu Evrope – šovinizmu i ksenofobiji. Za sada su to tendencije, iako su u nekim zemljama poput Mađarske, one već dosta jake preko nekih stranaka u parlamentima. Porast podrške birača ovakvim strankama, vidljiv je i u nekim uzornim demokratijama, poput Danske i Holandije.

Za sada to više opominje ali upozorava tradicionalne stranke levice i levog centra, da ne smeju biti pasivne. Ksenofobija je danas usmerena prema stranim radnicima, posebno iz Afrike ili arapskih zemalja ali će se ona širiti. To jeste izazov za evropske demokratije sa kojim se one zasada ne baš uspešno bore.

Tragikomične oficijelne istine o ratu

MONITOR: Na dvadesetu godišnjicu početka ratova, da li smo bliži razumijevanju uzroka ali i posljedica raspada SFRJ?
KORAĆ: Bojim se da smo još daleko od ozbiljne analize. Nju ograničavaju dve stvari. Prva je da u svim novonastalim državama na prostoru bivše Jugoslavije, već postoji „oficijelna” istorija nastanka te države, koja se uveliko predaje deci u školama i prezentuje u medijima. Svaka sumnja u tu verziju izaziva bes i optužbu da ste „Jugonostalgičar”, što je ograničavajući faktor slobodne analize. Te „oficijelne” istorije su često tragikomična mešavina nacionalističkih tlapnji o „večitoj” istorijskoj nepravdi učinjenoj konkretnom narodu i etnogenetskih teorija o njegovom poreklu. Jugoslovenska ideja se uvek marginalizuje ili vidi kao jedina smetnja mogućnosti istorijski ranijeg formiranja nacionalne države.

S druge strane, ratovi i užasne žrtve raspada bivše Jugoslavije, čine ovu analizu veoma ozbiljnim zadatkom – ipak postoji svest o odgovornosti naše generacije za ovakav sled događaja. Ne radi se o nekoj formalnoj analizi, već o veoma konkretnoj odgovornosti za smrt i zločine.

Zbog svega toga, studije o raspadu Jugoslavije uglavnom pišu stranci, oni su slobodniji u analizi i neobavezniji u odnosu na zaključke. Pomislite samo kako bi izgledala zbirna interpretacija nacionalnih tumačenja tog raspada! Tu se i krije tragedija našeg prostora. Kako ćete interpretirati genocid u Srebrenici, ako ne kao proizvod jedne politike? U suprotnom, to ostaje manje-više, individualni zločin, bez jasnog motiva, što nije tačno.

Naše suočavanje sa raspadom Jugoslavije je teško delimično i zato jer ne želimo da govorimo o vlastitoj odgovornosti za podršku politikama, koje su imale od početka ukalkulisan zločin u svojoj osnovi.

Kada Dobrica Ćosić govori o „humanom preseljenju” stanovništva, on mora da zna da tako nešto ne postoji. Preseljenje nikada nije humano a obično podrazumeva zločin. Svako je mogao da pogleda „humano preseljenje” nakon podele Indije 1947. godine. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava.

Ozbiljne analize raspada Jugoslavije posebno su retke u Srbiji, jer je odgovornost za način raspada, posebno izražena kod srpske nacionalističke intelektualne elite, koja je i proizvela Slobodana Miloševića. Ona i danas kolektivno negira svoju odgovornost za ratove i zločine, iako i površna analiza raspoloživih podataka, pokazuje da je upravo ona tvorac ideje o relativnosti republičkih granica bivše Jugoslavije i prečem pravu srpskog naroda na samoopredeljenje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo