Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO KORAĆ, PREDSJEDNIK SOCIJALDEMOKRATSKE UNIJE: Nacionalisti blesavo navijaju za raspad EU

Objavljeno prije

na

zarko-korac-5

Za mnoge u Hrvatskoj ovo je jesen tužnih podsjećanja na onu iz 1991, jesen velikih razaranja i ubijanja civila, ali i u drugim djelovima Jugoslavije čiji su građani išli u „oslobađanje” Vukovara i Dubrovnika. To je bila jesen konačnog raspada zajedničke države, po najgorem mogućem „scenariju”. U decembru 1991, ostavku je podnio i predsjednik SIV-a Ante Marković, i to novinarima, jer kako je rekao više nije bilo nijedne savezne institucije kojoj bi mogao da je podnese. Ante Marković je preminuo ovih dana kao i njegov potpredsjednik Živko Pregl. O tom vremenu i o ovom današnjem punom mučnih aluzija, razgovarali smo sa dr Žarkom Koraćem, jednim od prvih srpskih i jugoslovenskih intelektualaca i političara koji se zalagao za drugačija rješenja jugoslovenske krize. MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
KORAĆ: To je bio poslednji pokušaj reformisanja umiruće države. Nedostajala mu je politička podrška, iako je ekonomski bio dosta zanimljiv. Kada je to Ante Marković shvatio i stvorio svoju stranku, već je bilo kasno. Bili su završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, a nacionalisti su čvrsto držali vlast u ostalim republikama.

Čak i u takvoj situaciji, on je u nekim delovima bivše Jugoslavije imao donekle uspeha, recimo u Vojvodini. Ali realno gledano, bio je osuđen na neuspeh. Beograd je bio pridobio većinu vrha JNA i spremao se za rat, a Slovenija je užurbano spremala referendum o osamostaljenju. Ante Marković tome naravno, nije mogao da parira. Ostao je kao pozitivno lice reformske politike, koja je izgubila od nacionalističkih elita. Mislim da je mnogima danas toliko simpatičan, zbog dubine svoga poraza. Njegova racionalna zalaganja za ekonomske reforme, nisu imala šansu u takmičenju sa programima stvaranja nacionalnih država, bez obzira na cenu.

MONITOR: Da li bi održavanja saveznih izbora prije serije najavljenih republičkih 1990, održalo državnu zajednicu SFRJ na okupu, bilo u federalnoj, konfederalnoj ili nekoj „asimetričnoj” formi?
KORAĆ: Ne bi. Jugoslavija je bila osuđena na raspad – ona se nije više mogla odrzati. Ali ono sto je ključno je pitanje, kakav raspad je bio moguć. Da li je rat bio neizbežan? Lično mislim da najveći deo Jugoslavije nije imao demokratski potencijal za miran i demokratski razlaz. Setite se sudbine svih predloga iz Slovenije o mirnom razlazu. Od asimetrične federacije do konfederacije, svi su u Beogradu žestoko odbačeni. Beograd se izborom Slobodana Miloševića već opredelio za nasilno prekrajanje „unutrašnjih” granica Jugoslavije u skladu sa vrlo jednostrano shvaćenim pravom srpskog naroda da ostane „u Jugoslaviji”. „Događanje naroda” ili „antibirokratska revolucija” su bili uvod u početak nasilnog otcepljenja delova Hrvatske. Mnogo strašnija sudbina čekala je BiH. Beograd je zapravo započeo Treći balkanski rat, nadajući se da će na razvalinama Jugoslavije da stvori onu srpsku državu, o kojoj je recimo sanjao Nikola Pašić. Taj rat je trebalo da izbriše i ideju postojanja Jugoslavije, kao „najveće istorijske zablude srpskog naroda”!!!

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje i naporima vlade Ante Markovića, često se pominje uloga strane pomoći, finansijska podrška toj vladi koja bi, navodno, motivisala građane da je brojnije podrže preko Saveza reformskih snaga?
KORAĆ: Mislim da Zapad nije dobro razumeo šta se zbiva u Jugoslaviji, a kada je shvatio bilo je kasno i sporo je reagovao. Euforija pada Berlinskog zida, omela ga je da pažljivije pogleda istoriju Balkana. Ono sto je počelo kao „plišana revolucija” u Čehoslovačkoj, postao je krvavi raspad u Jugoslaviji. A političari u Jugoslaviji ništa nisu krili. Oni su otvoreno obećali krvavi rasplet. Setite se Radovana Karadžića koji u skupštini BIH preti Bošnjacima da će „nestati kao narod”. Sve je bilo najavljeno. Samo je trebalo pažljivije slušati. Zato nikakva finansijska pomoć to nije mogla da spreči. Rat se nije vodio zbog ekonomije, već zbog novih granica, ako je moguće što čistijih nacionalnih država.

MONITOR: Teško je oteti se utisku o simboličnosti smrti posljednjeg jugoslovenskog premijera, u ovoj godini. Kakva je budućnost pred nama, nezavisnim državama koje se spremaju za EU?
KORAĆ: One idu u EU onim tempom, koje je najviše rezultat stanja njihovih ekonomija i stepena razvoja njihovih društava. Posle Slovenije, Hrvatska postaje sledeći član EU. I onda nastaje pauza. Ostalim državama bivše Jugoslavije, predstoje godine reformi njihovih društava, pre nego što se pridruže. Postoji mogućnost da Crna Gora krene malo brže, pre svega zbog svoje veličine i mogućnosti da zato proces reformi ide brže. U najtežem položaju je Srbija, koja je zakucana u Kosovski problem, koji njena politička elita ne želi da reši. Ona naime ne odustaje od podele Kosova i zato joj realno predstoji mogućnost potpune marginalizacije svog položaja u Evropi.

MONITOR: Često se čuju maliciozni komentari da će se i EU raspasti i da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se može braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
KORAĆ: Evropa upravo užurbano traži novi model svoje integracije. Naravno, nije lako. Previše je uloženo u EU, da bi njeni tvorci odustali od pokušaja njenog daljeg razvoja. EU je najveće tržište na svetu i verovatno danas najstabilniji deo sveta, posmatrano sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Strašno je i pomišljati da u Srbiji deo nacionalista bolesno navija za raspad EU. Bez EU, Srbija je osuđena na potpunu ekonomsku stagnaciju, jer je EU i najveći investitor u Srbiju. Konačno, EU je donela najduži period mira i prosperiteta u evropskoj istoriji. EU je bar do sada uspešno mirila nacionalne vrednosti i potrebu poštovanja osnovnih ljudskih prava. Pokazala je da je to moguće.

MONITOR: Ima li u tzv. Jugosferi raspektabilne partije ljevice ili većina njih tek koketiraju sa očekivanjima biračkog tijela?
KORAĆ: Pročitao sam svojevremeno manifest Blera i Šredera o socijaldemokratiji u 21. veku. Prazan tekst, koji nije ponudio ništa novo. Mislim da je evropska levica u ozbiljnoj krizi. Ona ne nalazi odgovor na suštinsko pitanje: šta znače leve ideje u periodu ekonomske globalizacije, kada sve manje ljudi, raspolaže sa sve više bogatstva? Kada se visok stepen zaštite zdravstvenih i socijalnih prava podrazumeva i postao je opšte društveno dobro? Šta znači ideja socijalne pravde danas u Evropi? I konačno, šta znači solidarnost danas?

Partije levice u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom nemaju odgovor na ova pitanja. One po pravilu koketiraju sa nacionalizmom i zalažu se za izrazito liberalne ekonomske vrednosti. Imaju jedino nešto malo više solidarnosti od desnih stranaka. Direktnije rečeno, slomom komunističke ideologije, ostao je veliki prazan prostor, koji se one ne usuđuju da popune. Nisu svesne svoje istorijske odgovornosti.

Desnica kao opomena

MONITOR: Kao ljevičara i Evropljanina, brinu li vas snažne pro-desne i ultradesne tendencije u opredjeljivanju birača u EU?
KORAĆ: Da. Ekonomska kriza daje šansu starom zlom duhu Evrope – šovinizmu i ksenofobiji. Za sada su to tendencije, iako su u nekim zemljama poput Mađarske, one već dosta jake preko nekih stranaka u parlamentima. Porast podrške birača ovakvim strankama, vidljiv je i u nekim uzornim demokratijama, poput Danske i Holandije.

Za sada to više opominje ali upozorava tradicionalne stranke levice i levog centra, da ne smeju biti pasivne. Ksenofobija je danas usmerena prema stranim radnicima, posebno iz Afrike ili arapskih zemalja ali će se ona širiti. To jeste izazov za evropske demokratije sa kojim se one zasada ne baš uspešno bore.

Tragikomične oficijelne istine o ratu

MONITOR: Na dvadesetu godišnjicu početka ratova, da li smo bliži razumijevanju uzroka ali i posljedica raspada SFRJ?
KORAĆ: Bojim se da smo još daleko od ozbiljne analize. Nju ograničavaju dve stvari. Prva je da u svim novonastalim državama na prostoru bivše Jugoslavije, već postoji „oficijelna” istorija nastanka te države, koja se uveliko predaje deci u školama i prezentuje u medijima. Svaka sumnja u tu verziju izaziva bes i optužbu da ste „Jugonostalgičar”, što je ograničavajući faktor slobodne analize. Te „oficijelne” istorije su često tragikomična mešavina nacionalističkih tlapnji o „večitoj” istorijskoj nepravdi učinjenoj konkretnom narodu i etnogenetskih teorija o njegovom poreklu. Jugoslovenska ideja se uvek marginalizuje ili vidi kao jedina smetnja mogućnosti istorijski ranijeg formiranja nacionalne države.

S druge strane, ratovi i užasne žrtve raspada bivše Jugoslavije, čine ovu analizu veoma ozbiljnim zadatkom – ipak postoji svest o odgovornosti naše generacije za ovakav sled događaja. Ne radi se o nekoj formalnoj analizi, već o veoma konkretnoj odgovornosti za smrt i zločine.

Zbog svega toga, studije o raspadu Jugoslavije uglavnom pišu stranci, oni su slobodniji u analizi i neobavezniji u odnosu na zaključke. Pomislite samo kako bi izgledala zbirna interpretacija nacionalnih tumačenja tog raspada! Tu se i krije tragedija našeg prostora. Kako ćete interpretirati genocid u Srebrenici, ako ne kao proizvod jedne politike? U suprotnom, to ostaje manje-više, individualni zločin, bez jasnog motiva, što nije tačno.

Naše suočavanje sa raspadom Jugoslavije je teško delimično i zato jer ne želimo da govorimo o vlastitoj odgovornosti za podršku politikama, koje su imale od početka ukalkulisan zločin u svojoj osnovi.

Kada Dobrica Ćosić govori o „humanom preseljenju” stanovništva, on mora da zna da tako nešto ne postoji. Preseljenje nikada nije humano a obično podrazumeva zločin. Svako je mogao da pogleda „humano preseljenje” nakon podele Indije 1947. godine. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava.

Ozbiljne analize raspada Jugoslavije posebno su retke u Srbiji, jer je odgovornost za način raspada, posebno izražena kod srpske nacionalističke intelektualne elite, koja je i proizvela Slobodana Miloševića. Ona i danas kolektivno negira svoju odgovornost za ratove i zločine, iako i površna analiza raspoloživih podataka, pokazuje da je upravo ona tvorac ideje o relativnosti republičkih granica bivše Jugoslavije i prečem pravu srpskog naroda na samoopredeljenje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo