Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO KORAĆ, PREDSJEDNIK SOCIJALDEMOKRATSKE UNIJE: Nacionalisti blesavo navijaju za raspad EU

Objavljeno prije

na

Za mnoge u Hrvatskoj ovo je jesen tužnih podsjećanja na onu iz 1991, jesen velikih razaranja i ubijanja civila, ali i u drugim djelovima Jugoslavije čiji su građani išli u „oslobađanje” Vukovara i Dubrovnika. To je bila jesen konačnog raspada zajedničke države, po najgorem mogućem „scenariju”. U decembru 1991, ostavku je podnio i predsjednik SIV-a Ante Marković, i to novinarima, jer kako je rekao više nije bilo nijedne savezne institucije kojoj bi mogao da je podnese. Ante Marković je preminuo ovih dana kao i njegov potpredsjednik Živko Pregl. O tom vremenu i o ovom današnjem punom mučnih aluzija, razgovarali smo sa dr Žarkom Koraćem, jednim od prvih srpskih i jugoslovenskih intelektualaca i političara koji se zalagao za drugačija rješenja jugoslovenske krize. MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
KORAĆ: To je bio poslednji pokušaj reformisanja umiruće države. Nedostajala mu je politička podrška, iako je ekonomski bio dosta zanimljiv. Kada je to Ante Marković shvatio i stvorio svoju stranku, već je bilo kasno. Bili su završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, a nacionalisti su čvrsto držali vlast u ostalim republikama.

Čak i u takvoj situaciji, on je u nekim delovima bivše Jugoslavije imao donekle uspeha, recimo u Vojvodini. Ali realno gledano, bio je osuđen na neuspeh. Beograd je bio pridobio većinu vrha JNA i spremao se za rat, a Slovenija je užurbano spremala referendum o osamostaljenju. Ante Marković tome naravno, nije mogao da parira. Ostao je kao pozitivno lice reformske politike, koja je izgubila od nacionalističkih elita. Mislim da je mnogima danas toliko simpatičan, zbog dubine svoga poraza. Njegova racionalna zalaganja za ekonomske reforme, nisu imala šansu u takmičenju sa programima stvaranja nacionalnih država, bez obzira na cenu.

MONITOR: Da li bi održavanja saveznih izbora prije serije najavljenih republičkih 1990, održalo državnu zajednicu SFRJ na okupu, bilo u federalnoj, konfederalnoj ili nekoj „asimetričnoj” formi?
KORAĆ: Ne bi. Jugoslavija je bila osuđena na raspad – ona se nije više mogla odrzati. Ali ono sto je ključno je pitanje, kakav raspad je bio moguć. Da li je rat bio neizbežan? Lično mislim da najveći deo Jugoslavije nije imao demokratski potencijal za miran i demokratski razlaz. Setite se sudbine svih predloga iz Slovenije o mirnom razlazu. Od asimetrične federacije do konfederacije, svi su u Beogradu žestoko odbačeni. Beograd se izborom Slobodana Miloševića već opredelio za nasilno prekrajanje „unutrašnjih” granica Jugoslavije u skladu sa vrlo jednostrano shvaćenim pravom srpskog naroda da ostane „u Jugoslaviji”. „Događanje naroda” ili „antibirokratska revolucija” su bili uvod u početak nasilnog otcepljenja delova Hrvatske. Mnogo strašnija sudbina čekala je BiH. Beograd je zapravo započeo Treći balkanski rat, nadajući se da će na razvalinama Jugoslavije da stvori onu srpsku državu, o kojoj je recimo sanjao Nikola Pašić. Taj rat je trebalo da izbriše i ideju postojanja Jugoslavije, kao „najveće istorijske zablude srpskog naroda”!!!

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje i naporima vlade Ante Markovića, često se pominje uloga strane pomoći, finansijska podrška toj vladi koja bi, navodno, motivisala građane da je brojnije podrže preko Saveza reformskih snaga?
KORAĆ: Mislim da Zapad nije dobro razumeo šta se zbiva u Jugoslaviji, a kada je shvatio bilo je kasno i sporo je reagovao. Euforija pada Berlinskog zida, omela ga je da pažljivije pogleda istoriju Balkana. Ono sto je počelo kao „plišana revolucija” u Čehoslovačkoj, postao je krvavi raspad u Jugoslaviji. A političari u Jugoslaviji ništa nisu krili. Oni su otvoreno obećali krvavi rasplet. Setite se Radovana Karadžića koji u skupštini BIH preti Bošnjacima da će „nestati kao narod”. Sve je bilo najavljeno. Samo je trebalo pažljivije slušati. Zato nikakva finansijska pomoć to nije mogla da spreči. Rat se nije vodio zbog ekonomije, već zbog novih granica, ako je moguće što čistijih nacionalnih država.

MONITOR: Teško je oteti se utisku o simboličnosti smrti posljednjeg jugoslovenskog premijera, u ovoj godini. Kakva je budućnost pred nama, nezavisnim državama koje se spremaju za EU?
KORAĆ: One idu u EU onim tempom, koje je najviše rezultat stanja njihovih ekonomija i stepena razvoja njihovih društava. Posle Slovenije, Hrvatska postaje sledeći član EU. I onda nastaje pauza. Ostalim državama bivše Jugoslavije, predstoje godine reformi njihovih društava, pre nego što se pridruže. Postoji mogućnost da Crna Gora krene malo brže, pre svega zbog svoje veličine i mogućnosti da zato proces reformi ide brže. U najtežem položaju je Srbija, koja je zakucana u Kosovski problem, koji njena politička elita ne želi da reši. Ona naime ne odustaje od podele Kosova i zato joj realno predstoji mogućnost potpune marginalizacije svog položaja u Evropi.

MONITOR: Često se čuju maliciozni komentari da će se i EU raspasti i da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se može braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
KORAĆ: Evropa upravo užurbano traži novi model svoje integracije. Naravno, nije lako. Previše je uloženo u EU, da bi njeni tvorci odustali od pokušaja njenog daljeg razvoja. EU je najveće tržište na svetu i verovatno danas najstabilniji deo sveta, posmatrano sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Strašno je i pomišljati da u Srbiji deo nacionalista bolesno navija za raspad EU. Bez EU, Srbija je osuđena na potpunu ekonomsku stagnaciju, jer je EU i najveći investitor u Srbiju. Konačno, EU je donela najduži period mira i prosperiteta u evropskoj istoriji. EU je bar do sada uspešno mirila nacionalne vrednosti i potrebu poštovanja osnovnih ljudskih prava. Pokazala je da je to moguće.

MONITOR: Ima li u tzv. Jugosferi raspektabilne partije ljevice ili većina njih tek koketiraju sa očekivanjima biračkog tijela?
KORAĆ: Pročitao sam svojevremeno manifest Blera i Šredera o socijaldemokratiji u 21. veku. Prazan tekst, koji nije ponudio ništa novo. Mislim da je evropska levica u ozbiljnoj krizi. Ona ne nalazi odgovor na suštinsko pitanje: šta znače leve ideje u periodu ekonomske globalizacije, kada sve manje ljudi, raspolaže sa sve više bogatstva? Kada se visok stepen zaštite zdravstvenih i socijalnih prava podrazumeva i postao je opšte društveno dobro? Šta znači ideja socijalne pravde danas u Evropi? I konačno, šta znači solidarnost danas?

Partije levice u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom nemaju odgovor na ova pitanja. One po pravilu koketiraju sa nacionalizmom i zalažu se za izrazito liberalne ekonomske vrednosti. Imaju jedino nešto malo više solidarnosti od desnih stranaka. Direktnije rečeno, slomom komunističke ideologije, ostao je veliki prazan prostor, koji se one ne usuđuju da popune. Nisu svesne svoje istorijske odgovornosti.

Desnica kao opomena

MONITOR: Kao ljevičara i Evropljanina, brinu li vas snažne pro-desne i ultradesne tendencije u opredjeljivanju birača u EU?
KORAĆ: Da. Ekonomska kriza daje šansu starom zlom duhu Evrope – šovinizmu i ksenofobiji. Za sada su to tendencije, iako su u nekim zemljama poput Mađarske, one već dosta jake preko nekih stranaka u parlamentima. Porast podrške birača ovakvim strankama, vidljiv je i u nekim uzornim demokratijama, poput Danske i Holandije.

Za sada to više opominje ali upozorava tradicionalne stranke levice i levog centra, da ne smeju biti pasivne. Ksenofobija je danas usmerena prema stranim radnicima, posebno iz Afrike ili arapskih zemalja ali će se ona širiti. To jeste izazov za evropske demokratije sa kojim se one zasada ne baš uspešno bore.

Tragikomične oficijelne istine o ratu

MONITOR: Na dvadesetu godišnjicu početka ratova, da li smo bliži razumijevanju uzroka ali i posljedica raspada SFRJ?
KORAĆ: Bojim se da smo još daleko od ozbiljne analize. Nju ograničavaju dve stvari. Prva je da u svim novonastalim državama na prostoru bivše Jugoslavije, već postoji „oficijelna” istorija nastanka te države, koja se uveliko predaje deci u školama i prezentuje u medijima. Svaka sumnja u tu verziju izaziva bes i optužbu da ste „Jugonostalgičar”, što je ograničavajući faktor slobodne analize. Te „oficijelne” istorije su često tragikomična mešavina nacionalističkih tlapnji o „večitoj” istorijskoj nepravdi učinjenoj konkretnom narodu i etnogenetskih teorija o njegovom poreklu. Jugoslovenska ideja se uvek marginalizuje ili vidi kao jedina smetnja mogućnosti istorijski ranijeg formiranja nacionalne države.

S druge strane, ratovi i užasne žrtve raspada bivše Jugoslavije, čine ovu analizu veoma ozbiljnim zadatkom – ipak postoji svest o odgovornosti naše generacije za ovakav sled događaja. Ne radi se o nekoj formalnoj analizi, već o veoma konkretnoj odgovornosti za smrt i zločine.

Zbog svega toga, studije o raspadu Jugoslavije uglavnom pišu stranci, oni su slobodniji u analizi i neobavezniji u odnosu na zaključke. Pomislite samo kako bi izgledala zbirna interpretacija nacionalnih tumačenja tog raspada! Tu se i krije tragedija našeg prostora. Kako ćete interpretirati genocid u Srebrenici, ako ne kao proizvod jedne politike? U suprotnom, to ostaje manje-više, individualni zločin, bez jasnog motiva, što nije tačno.

Naše suočavanje sa raspadom Jugoslavije je teško delimično i zato jer ne želimo da govorimo o vlastitoj odgovornosti za podršku politikama, koje su imale od početka ukalkulisan zločin u svojoj osnovi.

Kada Dobrica Ćosić govori o „humanom preseljenju” stanovništva, on mora da zna da tako nešto ne postoji. Preseljenje nikada nije humano a obično podrazumeva zločin. Svako je mogao da pogleda „humano preseljenje” nakon podele Indije 1947. godine. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava.

Ozbiljne analize raspada Jugoslavije posebno su retke u Srbiji, jer je odgovornost za način raspada, posebno izražena kod srpske nacionalističke intelektualne elite, koja je i proizvela Slobodana Miloševića. Ona i danas kolektivno negira svoju odgovornost za ratove i zločine, iako i površna analiza raspoloživih podataka, pokazuje da je upravo ona tvorac ideje o relativnosti republičkih granica bivše Jugoslavije i prečem pravu srpskog naroda na samoopredeljenje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo