Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO KORAĆ, PREDSJEDNIK SOCIJALDEMOKRATSKE UNIJE: Nacionalisti blesavo navijaju za raspad EU

Objavljeno prije

na

Za mnoge u Hrvatskoj ovo je jesen tužnih podsjećanja na onu iz 1991, jesen velikih razaranja i ubijanja civila, ali i u drugim djelovima Jugoslavije čiji su građani išli u „oslobađanje” Vukovara i Dubrovnika. To je bila jesen konačnog raspada zajedničke države, po najgorem mogućem „scenariju”. U decembru 1991, ostavku je podnio i predsjednik SIV-a Ante Marković, i to novinarima, jer kako je rekao više nije bilo nijedne savezne institucije kojoj bi mogao da je podnese. Ante Marković je preminuo ovih dana kao i njegov potpredsjednik Živko Pregl. O tom vremenu i o ovom današnjem punom mučnih aluzija, razgovarali smo sa dr Žarkom Koraćem, jednim od prvih srpskih i jugoslovenskih intelektualaca i političara koji se zalagao za drugačija rješenja jugoslovenske krize. MONITOR: Preminuo je Ante Marković, po mnogima, posljednji branilac jedinstvene države. Kako ćete ga se vi sjećati?
KORAĆ: To je bio poslednji pokušaj reformisanja umiruće države. Nedostajala mu je politička podrška, iako je ekonomski bio dosta zanimljiv. Kada je to Ante Marković shvatio i stvorio svoju stranku, već je bilo kasno. Bili su završeni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, a nacionalisti su čvrsto držali vlast u ostalim republikama.

Čak i u takvoj situaciji, on je u nekim delovima bivše Jugoslavije imao donekle uspeha, recimo u Vojvodini. Ali realno gledano, bio je osuđen na neuspeh. Beograd je bio pridobio većinu vrha JNA i spremao se za rat, a Slovenija je užurbano spremala referendum o osamostaljenju. Ante Marković tome naravno, nije mogao da parira. Ostao je kao pozitivno lice reformske politike, koja je izgubila od nacionalističkih elita. Mislim da je mnogima danas toliko simpatičan, zbog dubine svoga poraza. Njegova racionalna zalaganja za ekonomske reforme, nisu imala šansu u takmičenju sa programima stvaranja nacionalnih država, bez obzira na cenu.

MONITOR: Da li bi održavanja saveznih izbora prije serije najavljenih republičkih 1990, održalo državnu zajednicu SFRJ na okupu, bilo u federalnoj, konfederalnoj ili nekoj „asimetričnoj” formi?
KORAĆ: Ne bi. Jugoslavija je bila osuđena na raspad – ona se nije više mogla odrzati. Ali ono sto je ključno je pitanje, kakav raspad je bio moguć. Da li je rat bio neizbežan? Lično mislim da najveći deo Jugoslavije nije imao demokratski potencijal za miran i demokratski razlaz. Setite se sudbine svih predloga iz Slovenije o mirnom razlazu. Od asimetrične federacije do konfederacije, svi su u Beogradu žestoko odbačeni. Beograd se izborom Slobodana Miloševića već opredelio za nasilno prekrajanje „unutrašnjih” granica Jugoslavije u skladu sa vrlo jednostrano shvaćenim pravom srpskog naroda da ostane „u Jugoslaviji”. „Događanje naroda” ili „antibirokratska revolucija” su bili uvod u početak nasilnog otcepljenja delova Hrvatske. Mnogo strašnija sudbina čekala je BiH. Beograd je zapravo započeo Treći balkanski rat, nadajući se da će na razvalinama Jugoslavije da stvori onu srpsku državu, o kojoj je recimo sanjao Nikola Pašić. Taj rat je trebalo da izbriše i ideju postojanja Jugoslavije, kao „najveće istorijske zablude srpskog naroda”!!!

MONITOR: Kada se govori o sudbini tadašnje zemlje i naporima vlade Ante Markovića, često se pominje uloga strane pomoći, finansijska podrška toj vladi koja bi, navodno, motivisala građane da je brojnije podrže preko Saveza reformskih snaga?
KORAĆ: Mislim da Zapad nije dobro razumeo šta se zbiva u Jugoslaviji, a kada je shvatio bilo je kasno i sporo je reagovao. Euforija pada Berlinskog zida, omela ga je da pažljivije pogleda istoriju Balkana. Ono sto je počelo kao „plišana revolucija” u Čehoslovačkoj, postao je krvavi raspad u Jugoslaviji. A političari u Jugoslaviji ništa nisu krili. Oni su otvoreno obećali krvavi rasplet. Setite se Radovana Karadžića koji u skupštini BIH preti Bošnjacima da će „nestati kao narod”. Sve je bilo najavljeno. Samo je trebalo pažljivije slušati. Zato nikakva finansijska pomoć to nije mogla da spreči. Rat se nije vodio zbog ekonomije, već zbog novih granica, ako je moguće što čistijih nacionalnih država.

MONITOR: Teško je oteti se utisku o simboličnosti smrti posljednjeg jugoslovenskog premijera, u ovoj godini. Kakva je budućnost pred nama, nezavisnim državama koje se spremaju za EU?
KORAĆ: One idu u EU onim tempom, koje je najviše rezultat stanja njihovih ekonomija i stepena razvoja njihovih društava. Posle Slovenije, Hrvatska postaje sledeći član EU. I onda nastaje pauza. Ostalim državama bivše Jugoslavije, predstoje godine reformi njihovih društava, pre nego što se pridruže. Postoji mogućnost da Crna Gora krene malo brže, pre svega zbog svoje veličine i mogućnosti da zato proces reformi ide brže. U najtežem položaju je Srbija, koja je zakucana u Kosovski problem, koji njena politička elita ne želi da reši. Ona naime ne odustaje od podele Kosova i zato joj realno predstoji mogućnost potpune marginalizacije svog položaja u Evropi.

MONITOR: Često se čuju maliciozni komentari da će se i EU raspasti i da je model superdržave u Evropi nemoguć. Da li se može braniti to mišljenje o dominaciji nacionalno-etničkog nad zajedničkim evropskim vrijednostima?
KORAĆ: Evropa upravo užurbano traži novi model svoje integracije. Naravno, nije lako. Previše je uloženo u EU, da bi njeni tvorci odustali od pokušaja njenog daljeg razvoja. EU je najveće tržište na svetu i verovatno danas najstabilniji deo sveta, posmatrano sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Strašno je i pomišljati da u Srbiji deo nacionalista bolesno navija za raspad EU. Bez EU, Srbija je osuđena na potpunu ekonomsku stagnaciju, jer je EU i najveći investitor u Srbiju. Konačno, EU je donela najduži period mira i prosperiteta u evropskoj istoriji. EU je bar do sada uspešno mirila nacionalne vrednosti i potrebu poštovanja osnovnih ljudskih prava. Pokazala je da je to moguće.

MONITOR: Ima li u tzv. Jugosferi raspektabilne partije ljevice ili većina njih tek koketiraju sa očekivanjima biračkog tijela?
KORAĆ: Pročitao sam svojevremeno manifest Blera i Šredera o socijaldemokratiji u 21. veku. Prazan tekst, koji nije ponudio ništa novo. Mislim da je evropska levica u ozbiljnoj krizi. Ona ne nalazi odgovor na suštinsko pitanje: šta znače leve ideje u periodu ekonomske globalizacije, kada sve manje ljudi, raspolaže sa sve više bogatstva? Kada se visok stepen zaštite zdravstvenih i socijalnih prava podrazumeva i postao je opšte društveno dobro? Šta znači ideja socijalne pravde danas u Evropi? I konačno, šta znači solidarnost danas?

Partije levice u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom nemaju odgovor na ova pitanja. One po pravilu koketiraju sa nacionalizmom i zalažu se za izrazito liberalne ekonomske vrednosti. Imaju jedino nešto malo više solidarnosti od desnih stranaka. Direktnije rečeno, slomom komunističke ideologije, ostao je veliki prazan prostor, koji se one ne usuđuju da popune. Nisu svesne svoje istorijske odgovornosti.

Desnica kao opomena

MONITOR: Kao ljevičara i Evropljanina, brinu li vas snažne pro-desne i ultradesne tendencije u opredjeljivanju birača u EU?
KORAĆ: Da. Ekonomska kriza daje šansu starom zlom duhu Evrope – šovinizmu i ksenofobiji. Za sada su to tendencije, iako su u nekim zemljama poput Mađarske, one već dosta jake preko nekih stranaka u parlamentima. Porast podrške birača ovakvim strankama, vidljiv je i u nekim uzornim demokratijama, poput Danske i Holandije.

Za sada to više opominje ali upozorava tradicionalne stranke levice i levog centra, da ne smeju biti pasivne. Ksenofobija je danas usmerena prema stranim radnicima, posebno iz Afrike ili arapskih zemalja ali će se ona širiti. To jeste izazov za evropske demokratije sa kojim se one zasada ne baš uspešno bore.

Tragikomične oficijelne istine o ratu

MONITOR: Na dvadesetu godišnjicu početka ratova, da li smo bliži razumijevanju uzroka ali i posljedica raspada SFRJ?
KORAĆ: Bojim se da smo još daleko od ozbiljne analize. Nju ograničavaju dve stvari. Prva je da u svim novonastalim državama na prostoru bivše Jugoslavije, već postoji „oficijelna” istorija nastanka te države, koja se uveliko predaje deci u školama i prezentuje u medijima. Svaka sumnja u tu verziju izaziva bes i optužbu da ste „Jugonostalgičar”, što je ograničavajući faktor slobodne analize. Te „oficijelne” istorije su često tragikomična mešavina nacionalističkih tlapnji o „večitoj” istorijskoj nepravdi učinjenoj konkretnom narodu i etnogenetskih teorija o njegovom poreklu. Jugoslovenska ideja se uvek marginalizuje ili vidi kao jedina smetnja mogućnosti istorijski ranijeg formiranja nacionalne države.

S druge strane, ratovi i užasne žrtve raspada bivše Jugoslavije, čine ovu analizu veoma ozbiljnim zadatkom – ipak postoji svest o odgovornosti naše generacije za ovakav sled događaja. Ne radi se o nekoj formalnoj analizi, već o veoma konkretnoj odgovornosti za smrt i zločine.

Zbog svega toga, studije o raspadu Jugoslavije uglavnom pišu stranci, oni su slobodniji u analizi i neobavezniji u odnosu na zaključke. Pomislite samo kako bi izgledala zbirna interpretacija nacionalnih tumačenja tog raspada! Tu se i krije tragedija našeg prostora. Kako ćete interpretirati genocid u Srebrenici, ako ne kao proizvod jedne politike? U suprotnom, to ostaje manje-više, individualni zločin, bez jasnog motiva, što nije tačno.

Naše suočavanje sa raspadom Jugoslavije je teško delimično i zato jer ne želimo da govorimo o vlastitoj odgovornosti za podršku politikama, koje su imale od početka ukalkulisan zločin u svojoj osnovi.

Kada Dobrica Ćosić govori o „humanom preseljenju” stanovništva, on mora da zna da tako nešto ne postoji. Preseljenje nikada nije humano a obično podrazumeva zločin. Svako je mogao da pogleda „humano preseljenje” nakon podele Indije 1947. godine. Ni danas se ne zna tačan broj žrtava.

Ozbiljne analize raspada Jugoslavije posebno su retke u Srbiji, jer je odgovornost za način raspada, posebno izražena kod srpske nacionalističke intelektualne elite, koja je i proizvela Slobodana Miloševića. Ona i danas kolektivno negira svoju odgovornost za ratove i zločine, iako i površna analiza raspoloživih podataka, pokazuje da je upravo ona tvorac ideje o relativnosti republičkih granica bivše Jugoslavije i prečem pravu srpskog naroda na samoopredeljenje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo