Povežite se sa nama

INTERVJU

DIMITIRIJE POPOVIĆ, UMJETNIK Početak i kraj svega je u čovjeku

Objavljeno prije

na

Dimitrija Popovića ne treba predstavljati u Crnoj Gori, a ni u mnogim evropskim zemljama. On je vrlo značajan umjetnik već decenijama, umjetnik posebnog kova i čitač tajnih znakova iz onoga što je esencijalno u umjetnosti i čovjekovoj egzistenciji. To je još jednom pokazala i nedavno održana pariska izložba u geleriji Lavinj-Bastij, na kojoj je Dimitrije izložio dvadeset pet portreta od Merlin Monro, Katerin Denev i Brižit Bardo do Kafke i Sartra… To što ovaj naš veliki umjetnik radi u portretu, to niko nije radio ni kod nas ni u Francuskoj. Zato smo upriličili ovaj susret treće vrste sa umjetnikom koji tokom razgovora dešifruje tajne svoga stvaranja za čitaoce Monitora. MONITOR: Gospodine Popoviću, kako ste došli na ideju da radite ovakve portrete?
POPOVIĆ: Na prve portrete me je inspirisao tragičan život Merlin Monro. A kada se slavilo sto godina od rođenja Salvadora Dalija, uradio sam njegove portrete sa nadrealističkom ikonografijom koja je bitna za njega. Kada sam poslije izložbe portreta Kafke u Pragu pokazao katalog pariskom galeristi, on je poželio da tu izložbu prebaci u Pariz. A kad je vidio moj ciklus o Merlin Monro i Daliju, predložio je da sa njima izložim i radove drugih ličnosti koje su na određen način obilježile umjetnost.

MONITOR: Zamolio bih Vas da prokomentarišete neke od tih porteta na ovoj izložbi.
POPOVIĆ: Odabrani likovi za ovu izložbu nijesu podređeni nekom likovnom maniru koji bih primijenio na sve portrete. Svaki je lik prema svom karakteru tražio ili nametao način likovne obrade. Portret Žan-Pol Sartra izražava nešto od njegove filozofsko-poetske ličnosti. U strogom i jednostavnom aranžmanu, dominira njegov lik sa onom prirodnom anomalijom razrokosti. Duple naočare na Sartrovom licu, one nataknute preko njegovih usta, su metafora kako i sugerira naziv slike „Ž.P. Sartr – egzistencijalistička optika”. Sartr gleda riječima. On nepogrešivo bira riječi. Kako sam kaže „imenuje stvari”. Riječ je, u stvari, oblik – tijelo onoga što izražava.

Kafkini portreti su neka vrsta psihonadrealističkih slika pisaca. Inspirativna osnova za karakter njegovih portreta bio je Kafkin Preobražaj. U Kafkinim portretima se projektuje simbolički značaj te preobrazbe koja nije puka fantazija, nego mračna činjenica koja govori o otuđenju, strahu, nemoći, bolesti i smrti.

Kompozicija sa figurom Brižit Bardo u kojoj dominira erotski naboj filmske dive, svojim izazovnim stavom nametnula mi je spoj sa Ajfelovom kulom. Tako su se formalni elementi slike, organski – tijelo glumice i konstruktivni – Ajfelova kula, stopili u dva snažna simbola. Njena se senzualnost i izazovnost spaja sa elegantnom potencijom simbola Pariza. Zato sam kompoziciju nazvao „Kula Bardo – Ajfel”.

MONITOR: Kako vidite Vaš umjetnički rad u kontekstu današnje evropske umjetnosti?
POPOVIĆ: To je pitanje složeno zato što evropska i svjetska scena obiluju takvim pluralizmom, a Pariz je najljepše mjesto u kome se vide trendovi i svi načini izražavanja. Kod mene se spaja jedan klasični izraz sa modernim konceptom teme na način koji odgovara poetici – filozofiji umjetnosti u post-modernističkom vremenu.

MONITOR: Aktuelna tema Vam je Njegoševa ,,Luča”. Da li Vam je bio težak prilaz njoj i koliko je bilo teško predstaviti je likovno?
POPOVIĆ: Da, sada intenzivno radim Luču mikrokozma. To je tema koja je meni bliska i u kojoj sam našao puno elemenata koji odgovaraju mom senzibilitetu. Taj ciklus radova se zove Misterijum Luče mikrokozma. On se bazira na onome što je za mene poslije toliko godina značilo ponovno čitanje Luče i ponovno otkrivanje onih stvari koje su me privlačile dok sam je čitao još kao gimnazijalac. Ona odgovara prirodi moga umjetničkog rada. Ona je problem u kome postoji taj permanentni sukob mraka i svjetla, dobra i zla, demona i Boga… tako da je taj alegorijski mistični Njegošev spjev izvanredna podloga za ono što pretvaram u likovni govor. To nijesu ilustracije, niti mogu biti ilustacije, nego su to impresije onih Njegoševih poetskih slika i misli koje su na mene ostavile određeni trag i koje su i pretvorene u likovni govor. Ti radovi će biti prikazani na Cetinju ljeta 2013. godine u Biljardi na velikoj izložbi posvećenoj dvjestogodišnjici Njegoševog rođenja.

MONITOR: Odlazite svake godine u Crnu Goru. Crna Gora se sprema da uđe u Evropu, a Vi ste Evropljanin odavno. Šta mislite o savremenoj crnogorskoj umjetnosti?
POPOVIĆ: Hvala na komplimentima. Savremenu scenu crnogorske umjetnosti ipak malo poznajem, jer ne živim tamo, ali znam da ono što pripada klasici modernizma crnogorske umjetnosti ima apsolutno svjetski nivo i mislim da na tom planu ima još vrlo mnogo posla da se na tome radi da bi se to bogatstvo pokazalo Evropi i svijetu.

MONITOR: Gospodine Popoviću, šta će ostati od one umjetnosti koja se jednokratno prikazuje?
POPOVIĆ: Performans se približava pozorištu, pa se ne zna šta je pozorište, a šta likovna umjetnost, skulptura, scenografija itd. To naravno pravi problem u valorizaciji, jer ima nekih autora koji su veoma aktuelni par godina i poslije nestanu kao da nikad nijesu ni postojali.

Što se tiče moga ličnog iskustva, smatram da se i klasičnim sredstvima može izraziti vrijeme u kojemu živimo. Jer, jedna likovno-estetska artikulacija problema u kojima živimo i prepoznavanje svih tih problema koji se odražavaju na svijest i senzibilitet umjetnika, mogu se takođe izraziti različitim sredstvima. Konačno, Pikaso je to pokazivao cijelo vrijeme, to pokazuje i Bejkon, i Bazelic, i Kifer i niz slikara koji se drže klasičnog načina izražavanja. Oni koriste klasične medije. Ja sam umjetnik koji se bavi ljudskim likom, ljudskim tijelom, i smatram da, koliko god se mijenja ambijent u kojemu čovjek živi, koliko god se sve to oko njega mijenja, čovjek sa svojim problemima uvijek ostaje isti, ostaje sa svojom tajnom u sebi, sa svojim unutrašnjim svijetom, ma koliko u elektronskom i sajberskom vremenu pisali o tome, enigma ljudskog bića ostaje uvijek nedokučiva i to je najveća inspiracija za umjetnost.

MONITOR: Izučavali ste čovjeka crtajući njegovo tijelo do najtananijih djelića i najskrivenijih kutaka, pokušavali da prodrete i na taj način u njegovu psihu, s jedne strane kao likovni umjetnik, a s druge kao pisac. Da li ste otkrili nešto ili će čovjek uvijek ostati tajna?
POPOVIĆ: To je odlično pitanje zbog toga što je tajna ljudskog bića zapravo u tome što prelazi u umjetnosti iz jednog izraza u drugi, kao problem, kao motiv, kao tema. Moja namjera kao umjetnika nije namjera da fiksiram u slici otkriveni svijet, već da prodrem u njega, da mu dokučim unutarnje zakonitosti, da pokušam da dosegnem tajnu njegovog djelovanja. U mom slučaju to je likovno i literarno, i kod jednog i drugog slučaja radi se o različitim umjetničkim prosedeima. Kada radim ljudsko tijelo, koje izražavam likovnim sredstvima, tada podređujem liniju koja mora biti precizna da bi izrazila oblik i formu koja nosi sadržaj, koja nosi ekspresiju i značenje, tako i kada pišem tačno određujem riječ koja će vrlo precizno, kao i linije, izraziti misao koju želim da oblikujem u rečenicu, odnosno u priču, u pripovijetku. To je upravo vječito traženje, čovjeku na tom putu nema kraja, jer kraj je u njemu, u čovjeku… Zato su svi oblici, sve tematske cijeline mog stvaralaštva, od Ranih radova, Erotike i smrti, Judite, Leonarda, Corpus Mysticum, Dantea, Merlin Monro, Dalija, Mantenje, Kafke, koliko god bile različite, povezuje ih unutarnja nit. To je, mogao bih reći, metafizička kičma koja drži sve djelove mog umjetničkog korpusa i inervira ih. Vitalna supstancija te kičme zasniva se na dijalektičkim odnosima što se izražavaju na ljudskom biću: eros i tanatos, stvarno i imaginarno, profano i sakralno, slava i poraz, afirmacija i negacija, beznađe i nada… Taj put prodiranja u svijet jeste umjetnikov put u vlastitu nutrinu, jer je on dio tog istog svijeta, sačinjen je od iste supstance. Pripadajući tome svijetu on je njime prožet.

Lirski o Njegošu

MONITOR: O čemu govori knjiga koju ste napisali o Njegošu?
POPOVIĆ: To je proza o Njegošu. U prvom dijelu govorim na lirski način o Njegošu i mom upoznavanju sa njegovim djelom kroz djetinjstvo i mladost. A drugom dijelu pišem o mom odnosu prema Luči, odnosno, mom preciznom određivanju prema njoj gdje citiram one elemente koji su mi poslužili kao inspirativno izvorište za slike koje sam radio. Uradio sam i jednu skulpturu na temu Njegoša i njegove filozofsko-mistične poetike inspirisane stihovima iz njegove zbirke Pustinjak cetinjski. Ta pjesma se zove Crnogorac k svemogućem Bogu.

,,O ti bićem beskonačni/ bez početka i bez kraja!/ Početak si sam osnovâ/ i kraj svega u tebe je…”

Zapremina skulpture je tri sa tri metra. Ona sadrži figurativne i apstraktne elemente. Kao i sve ovo do sada: i moderno i klasično, i tradiciju i savremenost. Mi smo neodvojivi od tradicije. Kolikogod sam ja čovjek dvadesetog vijeka, ja sam i nasljednik cijele minule civilizacije. Stoga se ne mogu odreći nečega što je mene odredilo kao osobu.

Vječna tajna ljudskog bića

MONITOR: Kako ste sa suve igle i bakropisa prelazili na platno, iglu zamijenili uljem, a zatim prelazili na skulpturu, najzad i na romane. Majstor Vašega kova iskušava se u multidisciplinarnom. U Vašem slučaju kao da se radi o potrazi za apsolutnim izrazom?
POPOVIĆ: Bez obzira na upotrebu raznih likovnih disciplina, generalno gledano, umjetnost je medij koji omogućava da se izrazi na kreativan način ono čemu teži svaki stvaralac, a to je, kako bi rekao Herman Broh, onaj „totalitet svijeta”. Takođe, po prirodi stvari, umjetnik teži svjesno ili nesvjesno, nekom apsolutnom izrazu, iako zna da ga u potpunosti ne može doseći. U tome i jeste draž i na neki način apsurd umjetnosti, ali i njena snaga. Umjetnost jeste veličanstveni pokušaj da se sveobuhvatno izrazi ono što izaziva ili podstiče kreativnu umjetnikovu moć, što ga permanentno inspiriše, a to je ona vječna tajna ljudskog bića. Koliko nam samo o toj tajni govori umjetnost od davnina do danas, kroz slikarstvo, književnost, muziku, teatar, film… Koliko oblika stilova, koncepata, a svijet i ljudsko biće u njemu i dalje ostaju zagonetni i inspirativni.

Aleksandar LE COMTE BOGAVAC

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo