Povežite se sa nama

INTERVJU

DIMITIRIJE POPOVIĆ, UMJETNIK Početak i kraj svega je u čovjeku

Objavljeno prije

na

Dimitrija Popovića ne treba predstavljati u Crnoj Gori, a ni u mnogim evropskim zemljama. On je vrlo značajan umjetnik već decenijama, umjetnik posebnog kova i čitač tajnih znakova iz onoga što je esencijalno u umjetnosti i čovjekovoj egzistenciji. To je još jednom pokazala i nedavno održana pariska izložba u geleriji Lavinj-Bastij, na kojoj je Dimitrije izložio dvadeset pet portreta od Merlin Monro, Katerin Denev i Brižit Bardo do Kafke i Sartra… To što ovaj naš veliki umjetnik radi u portretu, to niko nije radio ni kod nas ni u Francuskoj. Zato smo upriličili ovaj susret treće vrste sa umjetnikom koji tokom razgovora dešifruje tajne svoga stvaranja za čitaoce Monitora. MONITOR: Gospodine Popoviću, kako ste došli na ideju da radite ovakve portrete?
POPOVIĆ: Na prve portrete me je inspirisao tragičan život Merlin Monro. A kada se slavilo sto godina od rođenja Salvadora Dalija, uradio sam njegove portrete sa nadrealističkom ikonografijom koja je bitna za njega. Kada sam poslije izložbe portreta Kafke u Pragu pokazao katalog pariskom galeristi, on je poželio da tu izložbu prebaci u Pariz. A kad je vidio moj ciklus o Merlin Monro i Daliju, predložio je da sa njima izložim i radove drugih ličnosti koje su na određen način obilježile umjetnost.

MONITOR: Zamolio bih Vas da prokomentarišete neke od tih porteta na ovoj izložbi.
POPOVIĆ: Odabrani likovi za ovu izložbu nijesu podređeni nekom likovnom maniru koji bih primijenio na sve portrete. Svaki je lik prema svom karakteru tražio ili nametao način likovne obrade. Portret Žan-Pol Sartra izražava nešto od njegove filozofsko-poetske ličnosti. U strogom i jednostavnom aranžmanu, dominira njegov lik sa onom prirodnom anomalijom razrokosti. Duple naočare na Sartrovom licu, one nataknute preko njegovih usta, su metafora kako i sugerira naziv slike „Ž.P. Sartr – egzistencijalistička optika”. Sartr gleda riječima. On nepogrešivo bira riječi. Kako sam kaže „imenuje stvari”. Riječ je, u stvari, oblik – tijelo onoga što izražava.

Kafkini portreti su neka vrsta psihonadrealističkih slika pisaca. Inspirativna osnova za karakter njegovih portreta bio je Kafkin Preobražaj. U Kafkinim portretima se projektuje simbolički značaj te preobrazbe koja nije puka fantazija, nego mračna činjenica koja govori o otuđenju, strahu, nemoći, bolesti i smrti.

Kompozicija sa figurom Brižit Bardo u kojoj dominira erotski naboj filmske dive, svojim izazovnim stavom nametnula mi je spoj sa Ajfelovom kulom. Tako su se formalni elementi slike, organski – tijelo glumice i konstruktivni – Ajfelova kula, stopili u dva snažna simbola. Njena se senzualnost i izazovnost spaja sa elegantnom potencijom simbola Pariza. Zato sam kompoziciju nazvao „Kula Bardo – Ajfel”.

MONITOR: Kako vidite Vaš umjetnički rad u kontekstu današnje evropske umjetnosti?
POPOVIĆ: To je pitanje složeno zato što evropska i svjetska scena obiluju takvim pluralizmom, a Pariz je najljepše mjesto u kome se vide trendovi i svi načini izražavanja. Kod mene se spaja jedan klasični izraz sa modernim konceptom teme na način koji odgovara poetici – filozofiji umjetnosti u post-modernističkom vremenu.

MONITOR: Aktuelna tema Vam je Njegoševa ,,Luča”. Da li Vam je bio težak prilaz njoj i koliko je bilo teško predstaviti je likovno?
POPOVIĆ: Da, sada intenzivno radim Luču mikrokozma. To je tema koja je meni bliska i u kojoj sam našao puno elemenata koji odgovaraju mom senzibilitetu. Taj ciklus radova se zove Misterijum Luče mikrokozma. On se bazira na onome što je za mene poslije toliko godina značilo ponovno čitanje Luče i ponovno otkrivanje onih stvari koje su me privlačile dok sam je čitao još kao gimnazijalac. Ona odgovara prirodi moga umjetničkog rada. Ona je problem u kome postoji taj permanentni sukob mraka i svjetla, dobra i zla, demona i Boga… tako da je taj alegorijski mistični Njegošev spjev izvanredna podloga za ono što pretvaram u likovni govor. To nijesu ilustracije, niti mogu biti ilustacije, nego su to impresije onih Njegoševih poetskih slika i misli koje su na mene ostavile određeni trag i koje su i pretvorene u likovni govor. Ti radovi će biti prikazani na Cetinju ljeta 2013. godine u Biljardi na velikoj izložbi posvećenoj dvjestogodišnjici Njegoševog rođenja.

MONITOR: Odlazite svake godine u Crnu Goru. Crna Gora se sprema da uđe u Evropu, a Vi ste Evropljanin odavno. Šta mislite o savremenoj crnogorskoj umjetnosti?
POPOVIĆ: Hvala na komplimentima. Savremenu scenu crnogorske umjetnosti ipak malo poznajem, jer ne živim tamo, ali znam da ono što pripada klasici modernizma crnogorske umjetnosti ima apsolutno svjetski nivo i mislim da na tom planu ima još vrlo mnogo posla da se na tome radi da bi se to bogatstvo pokazalo Evropi i svijetu.

MONITOR: Gospodine Popoviću, šta će ostati od one umjetnosti koja se jednokratno prikazuje?
POPOVIĆ: Performans se približava pozorištu, pa se ne zna šta je pozorište, a šta likovna umjetnost, skulptura, scenografija itd. To naravno pravi problem u valorizaciji, jer ima nekih autora koji su veoma aktuelni par godina i poslije nestanu kao da nikad nijesu ni postojali.

Što se tiče moga ličnog iskustva, smatram da se i klasičnim sredstvima može izraziti vrijeme u kojemu živimo. Jer, jedna likovno-estetska artikulacija problema u kojima živimo i prepoznavanje svih tih problema koji se odražavaju na svijest i senzibilitet umjetnika, mogu se takođe izraziti različitim sredstvima. Konačno, Pikaso je to pokazivao cijelo vrijeme, to pokazuje i Bejkon, i Bazelic, i Kifer i niz slikara koji se drže klasičnog načina izražavanja. Oni koriste klasične medije. Ja sam umjetnik koji se bavi ljudskim likom, ljudskim tijelom, i smatram da, koliko god se mijenja ambijent u kojemu čovjek živi, koliko god se sve to oko njega mijenja, čovjek sa svojim problemima uvijek ostaje isti, ostaje sa svojom tajnom u sebi, sa svojim unutrašnjim svijetom, ma koliko u elektronskom i sajberskom vremenu pisali o tome, enigma ljudskog bića ostaje uvijek nedokučiva i to je najveća inspiracija za umjetnost.

MONITOR: Izučavali ste čovjeka crtajući njegovo tijelo do najtananijih djelića i najskrivenijih kutaka, pokušavali da prodrete i na taj način u njegovu psihu, s jedne strane kao likovni umjetnik, a s druge kao pisac. Da li ste otkrili nešto ili će čovjek uvijek ostati tajna?
POPOVIĆ: To je odlično pitanje zbog toga što je tajna ljudskog bića zapravo u tome što prelazi u umjetnosti iz jednog izraza u drugi, kao problem, kao motiv, kao tema. Moja namjera kao umjetnika nije namjera da fiksiram u slici otkriveni svijet, već da prodrem u njega, da mu dokučim unutarnje zakonitosti, da pokušam da dosegnem tajnu njegovog djelovanja. U mom slučaju to je likovno i literarno, i kod jednog i drugog slučaja radi se o različitim umjetničkim prosedeima. Kada radim ljudsko tijelo, koje izražavam likovnim sredstvima, tada podređujem liniju koja mora biti precizna da bi izrazila oblik i formu koja nosi sadržaj, koja nosi ekspresiju i značenje, tako i kada pišem tačno određujem riječ koja će vrlo precizno, kao i linije, izraziti misao koju želim da oblikujem u rečenicu, odnosno u priču, u pripovijetku. To je upravo vječito traženje, čovjeku na tom putu nema kraja, jer kraj je u njemu, u čovjeku… Zato su svi oblici, sve tematske cijeline mog stvaralaštva, od Ranih radova, Erotike i smrti, Judite, Leonarda, Corpus Mysticum, Dantea, Merlin Monro, Dalija, Mantenje, Kafke, koliko god bile različite, povezuje ih unutarnja nit. To je, mogao bih reći, metafizička kičma koja drži sve djelove mog umjetničkog korpusa i inervira ih. Vitalna supstancija te kičme zasniva se na dijalektičkim odnosima što se izražavaju na ljudskom biću: eros i tanatos, stvarno i imaginarno, profano i sakralno, slava i poraz, afirmacija i negacija, beznađe i nada… Taj put prodiranja u svijet jeste umjetnikov put u vlastitu nutrinu, jer je on dio tog istog svijeta, sačinjen je od iste supstance. Pripadajući tome svijetu on je njime prožet.

Lirski o Njegošu

MONITOR: O čemu govori knjiga koju ste napisali o Njegošu?
POPOVIĆ: To je proza o Njegošu. U prvom dijelu govorim na lirski način o Njegošu i mom upoznavanju sa njegovim djelom kroz djetinjstvo i mladost. A drugom dijelu pišem o mom odnosu prema Luči, odnosno, mom preciznom određivanju prema njoj gdje citiram one elemente koji su mi poslužili kao inspirativno izvorište za slike koje sam radio. Uradio sam i jednu skulpturu na temu Njegoša i njegove filozofsko-mistične poetike inspirisane stihovima iz njegove zbirke Pustinjak cetinjski. Ta pjesma se zove Crnogorac k svemogućem Bogu.

,,O ti bićem beskonačni/ bez početka i bez kraja!/ Početak si sam osnovâ/ i kraj svega u tebe je…”

Zapremina skulpture je tri sa tri metra. Ona sadrži figurativne i apstraktne elemente. Kao i sve ovo do sada: i moderno i klasično, i tradiciju i savremenost. Mi smo neodvojivi od tradicije. Kolikogod sam ja čovjek dvadesetog vijeka, ja sam i nasljednik cijele minule civilizacije. Stoga se ne mogu odreći nečega što je mene odredilo kao osobu.

Vječna tajna ljudskog bića

MONITOR: Kako ste sa suve igle i bakropisa prelazili na platno, iglu zamijenili uljem, a zatim prelazili na skulpturu, najzad i na romane. Majstor Vašega kova iskušava se u multidisciplinarnom. U Vašem slučaju kao da se radi o potrazi za apsolutnim izrazom?
POPOVIĆ: Bez obzira na upotrebu raznih likovnih disciplina, generalno gledano, umjetnost je medij koji omogućava da se izrazi na kreativan način ono čemu teži svaki stvaralac, a to je, kako bi rekao Herman Broh, onaj „totalitet svijeta”. Takođe, po prirodi stvari, umjetnik teži svjesno ili nesvjesno, nekom apsolutnom izrazu, iako zna da ga u potpunosti ne može doseći. U tome i jeste draž i na neki način apsurd umjetnosti, ali i njena snaga. Umjetnost jeste veličanstveni pokušaj da se sveobuhvatno izrazi ono što izaziva ili podstiče kreativnu umjetnikovu moć, što ga permanentno inspiriše, a to je ona vječna tajna ljudskog bića. Koliko nam samo o toj tajni govori umjetnost od davnina do danas, kroz slikarstvo, književnost, muziku, teatar, film… Koliko oblika stilova, koncepata, a svijet i ljudsko biće u njemu i dalje ostaju zagonetni i inspirativni.

Aleksandar LE COMTE BOGAVAC

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo