Dimitrija Popovića ne treba predstavljati u Crnoj Gori, a ni u mnogim evropskim zemljama. On je vrlo značajan umjetnik već decenijama, umjetnik posebnog kova i čitač tajnih znakova iz onoga što je esencijalno u umjetnosti i čovjekovoj egzistenciji. To je još jednom pokazala i nedavno održana pariska izložba u geleriji Lavinj-Bastij, na kojoj je Dimitrije izložio dvadeset pet portreta od Merlin Monro, Katerin Denev i Brižit Bardo do Kafke i Sartra… To što ovaj naš veliki umjetnik radi u portretu, to niko nije radio ni kod nas ni u Francuskoj. Zato smo upriličili ovaj susret treće vrste sa umjetnikom koji tokom razgovora dešifruje tajne svoga stvaranja za čitaoce Monitora. MONITOR: Gospodine Popoviću, kako ste došli na ideju da radite ovakve portrete?
POPOVIĆ: Na prve portrete me je inspirisao tragičan život Merlin Monro. A kada se slavilo sto godina od rođenja Salvadora Dalija, uradio sam njegove portrete sa nadrealističkom ikonografijom koja je bitna za njega. Kada sam poslije izložbe portreta Kafke u Pragu pokazao katalog pariskom galeristi, on je poželio da tu izložbu prebaci u Pariz. A kad je vidio moj ciklus o Merlin Monro i Daliju, predložio je da sa njima izložim i radove drugih ličnosti koje su na određen način obilježile umjetnost.
MONITOR: Zamolio bih Vas da prokomentarišete neke od tih porteta na ovoj izložbi.
POPOVIĆ: Odabrani likovi za ovu izložbu nijesu podređeni nekom likovnom maniru koji bih primijenio na sve portrete. Svaki je lik prema svom karakteru tražio ili nametao način likovne obrade. Portret Žan-Pol Sartra izražava nešto od njegove filozofsko-poetske ličnosti. U strogom i jednostavnom aranžmanu, dominira njegov lik sa onom prirodnom anomalijom razrokosti. Duple naočare na Sartrovom licu, one nataknute preko njegovih usta, su metafora kako i sugerira naziv slike „Ž.P. Sartr – egzistencijalistička optika”. Sartr gleda riječima. On nepogrešivo bira riječi. Kako sam kaže „imenuje stvari”. Riječ je, u stvari, oblik – tijelo onoga što izražava.
Kafkini portreti su neka vrsta psihonadrealističkih slika pisaca. Inspirativna osnova za karakter njegovih portreta bio je Kafkin Preobražaj. U Kafkinim portretima se projektuje simbolički značaj te preobrazbe koja nije puka fantazija, nego mračna činjenica koja govori o otuđenju, strahu, nemoći, bolesti i smrti.
Kompozicija sa figurom Brižit Bardo u kojoj dominira erotski naboj filmske dive, svojim izazovnim stavom nametnula mi je spoj sa Ajfelovom kulom. Tako su se formalni elementi slike, organski – tijelo glumice i konstruktivni – Ajfelova kula, stopili u dva snažna simbola. Njena se senzualnost i izazovnost spaja sa elegantnom potencijom simbola Pariza. Zato sam kompoziciju nazvao „Kula Bardo – Ajfel”.
MONITOR: Kako vidite Vaš umjetnički rad u kontekstu današnje evropske umjetnosti?
POPOVIĆ: To je pitanje složeno zato što evropska i svjetska scena obiluju takvim pluralizmom, a Pariz je najljepše mjesto u kome se vide trendovi i svi načini izražavanja. Kod mene se spaja jedan klasični izraz sa modernim konceptom teme na način koji odgovara poetici – filozofiji umjetnosti u post-modernističkom vremenu.
MONITOR: Aktuelna tema Vam je Njegoševa ,,Luča”. Da li Vam je bio težak prilaz njoj i koliko je bilo teško predstaviti je likovno?
POPOVIĆ: Da, sada intenzivno radim Luču mikrokozma. To je tema koja je meni bliska i u kojoj sam našao puno elemenata koji odgovaraju mom senzibilitetu. Taj ciklus radova se zove Misterijum Luče mikrokozma. On se bazira na onome što je za mene poslije toliko godina značilo ponovno čitanje Luče i ponovno otkrivanje onih stvari koje su me privlačile dok sam je čitao još kao gimnazijalac. Ona odgovara prirodi moga umjetničkog rada. Ona je problem u kome postoji taj permanentni sukob mraka i svjetla, dobra i zla, demona i Boga… tako da je taj alegorijski mistični Njegošev spjev izvanredna podloga za ono što pretvaram u likovni govor. To nijesu ilustracije, niti mogu biti ilustacije, nego su to impresije onih Njegoševih poetskih slika i misli koje su na mene ostavile određeni trag i koje su i pretvorene u likovni govor. Ti radovi će biti prikazani na Cetinju ljeta 2013. godine u Biljardi na velikoj izložbi posvećenoj dvjestogodišnjici Njegoševog rođenja.
MONITOR: Odlazite svake godine u Crnu Goru. Crna Gora se sprema da uđe u Evropu, a Vi ste Evropljanin odavno. Šta mislite o savremenoj crnogorskoj umjetnosti?
POPOVIĆ: Hvala na komplimentima. Savremenu scenu crnogorske umjetnosti ipak malo poznajem, jer ne živim tamo, ali znam da ono što pripada klasici modernizma crnogorske umjetnosti ima apsolutno svjetski nivo i mislim da na tom planu ima još vrlo mnogo posla da se na tome radi da bi se to bogatstvo pokazalo Evropi i svijetu.
MONITOR: Gospodine Popoviću, šta će ostati od one umjetnosti koja se jednokratno prikazuje?
POPOVIĆ: Performans se približava pozorištu, pa se ne zna šta je pozorište, a šta likovna umjetnost, skulptura, scenografija itd. To naravno pravi problem u valorizaciji, jer ima nekih autora koji su veoma aktuelni par godina i poslije nestanu kao da nikad nijesu ni postojali.
Što se tiče moga ličnog iskustva, smatram da se i klasičnim sredstvima može izraziti vrijeme u kojemu živimo. Jer, jedna likovno-estetska artikulacija problema u kojima živimo i prepoznavanje svih tih problema koji se odražavaju na svijest i senzibilitet umjetnika, mogu se takođe izraziti različitim sredstvima. Konačno, Pikaso je to pokazivao cijelo vrijeme, to pokazuje i Bejkon, i Bazelic, i Kifer i niz slikara koji se drže klasičnog načina izražavanja. Oni koriste klasične medije. Ja sam umjetnik koji se bavi ljudskim likom, ljudskim tijelom, i smatram da, koliko god se mijenja ambijent u kojemu čovjek živi, koliko god se sve to oko njega mijenja, čovjek sa svojim problemima uvijek ostaje isti, ostaje sa svojom tajnom u sebi, sa svojim unutrašnjim svijetom, ma koliko u elektronskom i sajberskom vremenu pisali o tome, enigma ljudskog bića ostaje uvijek nedokučiva i to je najveća inspiracija za umjetnost.
MONITOR: Izučavali ste čovjeka crtajući njegovo tijelo do najtananijih djelića i najskrivenijih kutaka, pokušavali da prodrete i na taj način u njegovu psihu, s jedne strane kao likovni umjetnik, a s druge kao pisac. Da li ste otkrili nešto ili će čovjek uvijek ostati tajna?
POPOVIĆ: To je odlično pitanje zbog toga što je tajna ljudskog bića zapravo u tome što prelazi u umjetnosti iz jednog izraza u drugi, kao problem, kao motiv, kao tema. Moja namjera kao umjetnika nije namjera da fiksiram u slici otkriveni svijet, već da prodrem u njega, da mu dokučim unutarnje zakonitosti, da pokušam da dosegnem tajnu njegovog djelovanja. U mom slučaju to je likovno i literarno, i kod jednog i drugog slučaja radi se o različitim umjetničkim prosedeima. Kada radim ljudsko tijelo, koje izražavam likovnim sredstvima, tada podređujem liniju koja mora biti precizna da bi izrazila oblik i formu koja nosi sadržaj, koja nosi ekspresiju i značenje, tako i kada pišem tačno određujem riječ koja će vrlo precizno, kao i linije, izraziti misao koju želim da oblikujem u rečenicu, odnosno u priču, u pripovijetku. To je upravo vječito traženje, čovjeku na tom putu nema kraja, jer kraj je u njemu, u čovjeku… Zato su svi oblici, sve tematske cijeline mog stvaralaštva, od Ranih radova, Erotike i smrti, Judite, Leonarda, Corpus Mysticum, Dantea, Merlin Monro, Dalija, Mantenje, Kafke, koliko god bile različite, povezuje ih unutarnja nit. To je, mogao bih reći, metafizička kičma koja drži sve djelove mog umjetničkog korpusa i inervira ih. Vitalna supstancija te kičme zasniva se na dijalektičkim odnosima što se izražavaju na ljudskom biću: eros i tanatos, stvarno i imaginarno, profano i sakralno, slava i poraz, afirmacija i negacija, beznađe i nada… Taj put prodiranja u svijet jeste umjetnikov put u vlastitu nutrinu, jer je on dio tog istog svijeta, sačinjen je od iste supstance. Pripadajući tome svijetu on je njime prožet.
Lirski o Njegošu
MONITOR: O čemu govori knjiga koju ste napisali o Njegošu?
POPOVIĆ: To je proza o Njegošu. U prvom dijelu govorim na lirski način o Njegošu i mom upoznavanju sa njegovim djelom kroz djetinjstvo i mladost. A drugom dijelu pišem o mom odnosu prema Luči, odnosno, mom preciznom određivanju prema njoj gdje citiram one elemente koji su mi poslužili kao inspirativno izvorište za slike koje sam radio. Uradio sam i jednu skulpturu na temu Njegoša i njegove filozofsko-mistične poetike inspirisane stihovima iz njegove zbirke Pustinjak cetinjski. Ta pjesma se zove Crnogorac k svemogućem Bogu.
,,O ti bićem beskonačni/ bez početka i bez kraja!/ Početak si sam osnovâ/ i kraj svega u tebe je…”
Zapremina skulpture je tri sa tri metra. Ona sadrži figurativne i apstraktne elemente. Kao i sve ovo do sada: i moderno i klasično, i tradiciju i savremenost. Mi smo neodvojivi od tradicije. Kolikogod sam ja čovjek dvadesetog vijeka, ja sam i nasljednik cijele minule civilizacije. Stoga se ne mogu odreći nečega što je mene odredilo kao osobu.
Vječna tajna ljudskog bića
MONITOR: Kako ste sa suve igle i bakropisa prelazili na platno, iglu zamijenili uljem, a zatim prelazili na skulpturu, najzad i na romane. Majstor Vašega kova iskušava se u multidisciplinarnom. U Vašem slučaju kao da se radi o potrazi za apsolutnim izrazom?
POPOVIĆ: Bez obzira na upotrebu raznih likovnih disciplina, generalno gledano, umjetnost je medij koji omogućava da se izrazi na kreativan način ono čemu teži svaki stvaralac, a to je, kako bi rekao Herman Broh, onaj „totalitet svijeta”. Takođe, po prirodi stvari, umjetnik teži svjesno ili nesvjesno, nekom apsolutnom izrazu, iako zna da ga u potpunosti ne može doseći. U tome i jeste draž i na neki način apsurd umjetnosti, ali i njena snaga. Umjetnost jeste veličanstveni pokušaj da se sveobuhvatno izrazi ono što izaziva ili podstiče kreativnu umjetnikovu moć, što ga permanentno inspiriše, a to je ona vječna tajna ljudskog bića. Koliko nam samo o toj tajni govori umjetnost od davnina do danas, kroz slikarstvo, književnost, muziku, teatar, film… Koliko oblika stilova, koncepata, a svijet i ljudsko biće u njemu i dalje ostaju zagonetni i inspirativni.
Aleksandar LE COMTE BOGAVAC