Povežite se sa nama

INTERVJU

DIMITIRIJE POPOVIĆ, UMJETNIK Početak i kraj svega je u čovjeku

Objavljeno prije

na

Dimitrija Popovića ne treba predstavljati u Crnoj Gori, a ni u mnogim evropskim zemljama. On je vrlo značajan umjetnik već decenijama, umjetnik posebnog kova i čitač tajnih znakova iz onoga što je esencijalno u umjetnosti i čovjekovoj egzistenciji. To je još jednom pokazala i nedavno održana pariska izložba u geleriji Lavinj-Bastij, na kojoj je Dimitrije izložio dvadeset pet portreta od Merlin Monro, Katerin Denev i Brižit Bardo do Kafke i Sartra… To što ovaj naš veliki umjetnik radi u portretu, to niko nije radio ni kod nas ni u Francuskoj. Zato smo upriličili ovaj susret treće vrste sa umjetnikom koji tokom razgovora dešifruje tajne svoga stvaranja za čitaoce Monitora. MONITOR: Gospodine Popoviću, kako ste došli na ideju da radite ovakve portrete?
POPOVIĆ: Na prve portrete me je inspirisao tragičan život Merlin Monro. A kada se slavilo sto godina od rođenja Salvadora Dalija, uradio sam njegove portrete sa nadrealističkom ikonografijom koja je bitna za njega. Kada sam poslije izložbe portreta Kafke u Pragu pokazao katalog pariskom galeristi, on je poželio da tu izložbu prebaci u Pariz. A kad je vidio moj ciklus o Merlin Monro i Daliju, predložio je da sa njima izložim i radove drugih ličnosti koje su na određen način obilježile umjetnost.

MONITOR: Zamolio bih Vas da prokomentarišete neke od tih porteta na ovoj izložbi.
POPOVIĆ: Odabrani likovi za ovu izložbu nijesu podređeni nekom likovnom maniru koji bih primijenio na sve portrete. Svaki je lik prema svom karakteru tražio ili nametao način likovne obrade. Portret Žan-Pol Sartra izražava nešto od njegove filozofsko-poetske ličnosti. U strogom i jednostavnom aranžmanu, dominira njegov lik sa onom prirodnom anomalijom razrokosti. Duple naočare na Sartrovom licu, one nataknute preko njegovih usta, su metafora kako i sugerira naziv slike „Ž.P. Sartr – egzistencijalistička optika”. Sartr gleda riječima. On nepogrešivo bira riječi. Kako sam kaže „imenuje stvari”. Riječ je, u stvari, oblik – tijelo onoga što izražava.

Kafkini portreti su neka vrsta psihonadrealističkih slika pisaca. Inspirativna osnova za karakter njegovih portreta bio je Kafkin Preobražaj. U Kafkinim portretima se projektuje simbolički značaj te preobrazbe koja nije puka fantazija, nego mračna činjenica koja govori o otuđenju, strahu, nemoći, bolesti i smrti.

Kompozicija sa figurom Brižit Bardo u kojoj dominira erotski naboj filmske dive, svojim izazovnim stavom nametnula mi je spoj sa Ajfelovom kulom. Tako su se formalni elementi slike, organski – tijelo glumice i konstruktivni – Ajfelova kula, stopili u dva snažna simbola. Njena se senzualnost i izazovnost spaja sa elegantnom potencijom simbola Pariza. Zato sam kompoziciju nazvao „Kula Bardo – Ajfel”.

MONITOR: Kako vidite Vaš umjetnički rad u kontekstu današnje evropske umjetnosti?
POPOVIĆ: To je pitanje složeno zato što evropska i svjetska scena obiluju takvim pluralizmom, a Pariz je najljepše mjesto u kome se vide trendovi i svi načini izražavanja. Kod mene se spaja jedan klasični izraz sa modernim konceptom teme na način koji odgovara poetici – filozofiji umjetnosti u post-modernističkom vremenu.

MONITOR: Aktuelna tema Vam je Njegoševa ,,Luča”. Da li Vam je bio težak prilaz njoj i koliko je bilo teško predstaviti je likovno?
POPOVIĆ: Da, sada intenzivno radim Luču mikrokozma. To je tema koja je meni bliska i u kojoj sam našao puno elemenata koji odgovaraju mom senzibilitetu. Taj ciklus radova se zove Misterijum Luče mikrokozma. On se bazira na onome što je za mene poslije toliko godina značilo ponovno čitanje Luče i ponovno otkrivanje onih stvari koje su me privlačile dok sam je čitao još kao gimnazijalac. Ona odgovara prirodi moga umjetničkog rada. Ona je problem u kome postoji taj permanentni sukob mraka i svjetla, dobra i zla, demona i Boga… tako da je taj alegorijski mistični Njegošev spjev izvanredna podloga za ono što pretvaram u likovni govor. To nijesu ilustracije, niti mogu biti ilustacije, nego su to impresije onih Njegoševih poetskih slika i misli koje su na mene ostavile određeni trag i koje su i pretvorene u likovni govor. Ti radovi će biti prikazani na Cetinju ljeta 2013. godine u Biljardi na velikoj izložbi posvećenoj dvjestogodišnjici Njegoševog rođenja.

MONITOR: Odlazite svake godine u Crnu Goru. Crna Gora se sprema da uđe u Evropu, a Vi ste Evropljanin odavno. Šta mislite o savremenoj crnogorskoj umjetnosti?
POPOVIĆ: Hvala na komplimentima. Savremenu scenu crnogorske umjetnosti ipak malo poznajem, jer ne živim tamo, ali znam da ono što pripada klasici modernizma crnogorske umjetnosti ima apsolutno svjetski nivo i mislim da na tom planu ima još vrlo mnogo posla da se na tome radi da bi se to bogatstvo pokazalo Evropi i svijetu.

MONITOR: Gospodine Popoviću, šta će ostati od one umjetnosti koja se jednokratno prikazuje?
POPOVIĆ: Performans se približava pozorištu, pa se ne zna šta je pozorište, a šta likovna umjetnost, skulptura, scenografija itd. To naravno pravi problem u valorizaciji, jer ima nekih autora koji su veoma aktuelni par godina i poslije nestanu kao da nikad nijesu ni postojali.

Što se tiče moga ličnog iskustva, smatram da se i klasičnim sredstvima može izraziti vrijeme u kojemu živimo. Jer, jedna likovno-estetska artikulacija problema u kojima živimo i prepoznavanje svih tih problema koji se odražavaju na svijest i senzibilitet umjetnika, mogu se takođe izraziti različitim sredstvima. Konačno, Pikaso je to pokazivao cijelo vrijeme, to pokazuje i Bejkon, i Bazelic, i Kifer i niz slikara koji se drže klasičnog načina izražavanja. Oni koriste klasične medije. Ja sam umjetnik koji se bavi ljudskim likom, ljudskim tijelom, i smatram da, koliko god se mijenja ambijent u kojemu čovjek živi, koliko god se sve to oko njega mijenja, čovjek sa svojim problemima uvijek ostaje isti, ostaje sa svojom tajnom u sebi, sa svojim unutrašnjim svijetom, ma koliko u elektronskom i sajberskom vremenu pisali o tome, enigma ljudskog bića ostaje uvijek nedokučiva i to je najveća inspiracija za umjetnost.

MONITOR: Izučavali ste čovjeka crtajući njegovo tijelo do najtananijih djelića i najskrivenijih kutaka, pokušavali da prodrete i na taj način u njegovu psihu, s jedne strane kao likovni umjetnik, a s druge kao pisac. Da li ste otkrili nešto ili će čovjek uvijek ostati tajna?
POPOVIĆ: To je odlično pitanje zbog toga što je tajna ljudskog bića zapravo u tome što prelazi u umjetnosti iz jednog izraza u drugi, kao problem, kao motiv, kao tema. Moja namjera kao umjetnika nije namjera da fiksiram u slici otkriveni svijet, već da prodrem u njega, da mu dokučim unutarnje zakonitosti, da pokušam da dosegnem tajnu njegovog djelovanja. U mom slučaju to je likovno i literarno, i kod jednog i drugog slučaja radi se o različitim umjetničkim prosedeima. Kada radim ljudsko tijelo, koje izražavam likovnim sredstvima, tada podređujem liniju koja mora biti precizna da bi izrazila oblik i formu koja nosi sadržaj, koja nosi ekspresiju i značenje, tako i kada pišem tačno određujem riječ koja će vrlo precizno, kao i linije, izraziti misao koju želim da oblikujem u rečenicu, odnosno u priču, u pripovijetku. To je upravo vječito traženje, čovjeku na tom putu nema kraja, jer kraj je u njemu, u čovjeku… Zato su svi oblici, sve tematske cijeline mog stvaralaštva, od Ranih radova, Erotike i smrti, Judite, Leonarda, Corpus Mysticum, Dantea, Merlin Monro, Dalija, Mantenje, Kafke, koliko god bile različite, povezuje ih unutarnja nit. To je, mogao bih reći, metafizička kičma koja drži sve djelove mog umjetničkog korpusa i inervira ih. Vitalna supstancija te kičme zasniva se na dijalektičkim odnosima što se izražavaju na ljudskom biću: eros i tanatos, stvarno i imaginarno, profano i sakralno, slava i poraz, afirmacija i negacija, beznađe i nada… Taj put prodiranja u svijet jeste umjetnikov put u vlastitu nutrinu, jer je on dio tog istog svijeta, sačinjen je od iste supstance. Pripadajući tome svijetu on je njime prožet.

Lirski o Njegošu

MONITOR: O čemu govori knjiga koju ste napisali o Njegošu?
POPOVIĆ: To je proza o Njegošu. U prvom dijelu govorim na lirski način o Njegošu i mom upoznavanju sa njegovim djelom kroz djetinjstvo i mladost. A drugom dijelu pišem o mom odnosu prema Luči, odnosno, mom preciznom određivanju prema njoj gdje citiram one elemente koji su mi poslužili kao inspirativno izvorište za slike koje sam radio. Uradio sam i jednu skulpturu na temu Njegoša i njegove filozofsko-mistične poetike inspirisane stihovima iz njegove zbirke Pustinjak cetinjski. Ta pjesma se zove Crnogorac k svemogućem Bogu.

,,O ti bićem beskonačni/ bez početka i bez kraja!/ Početak si sam osnovâ/ i kraj svega u tebe je…”

Zapremina skulpture je tri sa tri metra. Ona sadrži figurativne i apstraktne elemente. Kao i sve ovo do sada: i moderno i klasično, i tradiciju i savremenost. Mi smo neodvojivi od tradicije. Kolikogod sam ja čovjek dvadesetog vijeka, ja sam i nasljednik cijele minule civilizacije. Stoga se ne mogu odreći nečega što je mene odredilo kao osobu.

Vječna tajna ljudskog bića

MONITOR: Kako ste sa suve igle i bakropisa prelazili na platno, iglu zamijenili uljem, a zatim prelazili na skulpturu, najzad i na romane. Majstor Vašega kova iskušava se u multidisciplinarnom. U Vašem slučaju kao da se radi o potrazi za apsolutnim izrazom?
POPOVIĆ: Bez obzira na upotrebu raznih likovnih disciplina, generalno gledano, umjetnost je medij koji omogućava da se izrazi na kreativan način ono čemu teži svaki stvaralac, a to je, kako bi rekao Herman Broh, onaj „totalitet svijeta”. Takođe, po prirodi stvari, umjetnik teži svjesno ili nesvjesno, nekom apsolutnom izrazu, iako zna da ga u potpunosti ne može doseći. U tome i jeste draž i na neki način apsurd umjetnosti, ali i njena snaga. Umjetnost jeste veličanstveni pokušaj da se sveobuhvatno izrazi ono što izaziva ili podstiče kreativnu umjetnikovu moć, što ga permanentno inspiriše, a to je ona vječna tajna ljudskog bića. Koliko nam samo o toj tajni govori umjetnost od davnina do danas, kroz slikarstvo, književnost, muziku, teatar, film… Koliko oblika stilova, koncepata, a svijet i ljudsko biće u njemu i dalje ostaju zagonetni i inspirativni.

Aleksandar LE COMTE BOGAVAC

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo