Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Dođeš u neke godine, a nije ti se ni dolazilo

Objavljeno prije

na

Utorak. Neka dosadna kišica nad Sremskim Karlovcima. Jednog, baš ovakvog, dana moj deda je rekao: „Samo da ne pada kiša kad me budu saranjivali”, pitali mi što, kaže, „More, da me ne psuju ljudi”. Umro baš u sezoni kiša. Namerno, garant. Garant.

Maločas ispred mene idu srednjoškolke, pričaju o lekcijama, kontrolnom, ogovaraju profesorku filozofije i nekog drugara štrebera. Podsetile su me na ono bezbrižno vreme kad je izgledalo da čitav svet čeka da ga osvojimo. Kad je jedino nedostižna bila petica iz matiša.

Ne znam kako i kada se desilo da mi iz stomaka, poput talasa, odlete leptirići, ostavivši za sobom rupu veličine večnosti. Sada lete sa lažnom jeseni. Najteža bolest srca je dobro pamćenje.Čuvajte vaša sećanja. Čuvajte i ne dajte da izblede, da nestanu… U njima nisu samo oni ljudi koje ste voleli, a sa kojima više niste ili kojih više nema. U njima ste i vi, onakvi kakvi više nikada nećete biti.

Svaki dan teramo sebe da ustanemo iz kreveta, da bismo radili iste stvari. A onda to zovemo životom. Džaba svemu tome što jednom dođe na svoje mesto, kad pre toga svi mi odemo u materinu. Zatvoriš se u sebe i mučiš se hiljadama pitanja. Ni goreg zatvora, ni većeg mučitelja.

I nema bega od sebe u sebi. Naučila sam da ne pričam o svojim problemima jer koga briga.

Minut ćutanja za sve odluke koje smo u kasne sate čvrsto doneli i onda se nikada nisu desile jer je svanuo novi dan. Ako ne promeniš mišljenje kada se promene okolnosti, nisi principijelan, glup si. U teoriji druga šansa znači da si naučio nešto iz svojih grešaka i vratio si se da popraviš stvari,

u praksi znači da nisi naučio ništa i vratio si se da dokusuriš i ono što nisi. Valjda je to tako kod nas koji smo ono godište kojem nije trebalo versko i građansko vaspitanje, jer smo imali kućno.

Prilično lako je biti odrastao. Stalno si umoran i onda ideš okolo i svima govoriš kako si umoran i onda oni tebi kažu kako su oni isto umorni. Što pre shvatiš svoju nebitnost u ogromnom svemiru, brže podstakneš bitnost u svom malom životu. Gluposti ostavim sa strane. Pa i ja sednem tamo.

Nekada sam i čvrsto verovala da ne postoji ništa što jedan razgovor ne može da reši, a onda sam upoznala ljude koji su me naučili da ni u šta ne verujem čvrsto. Kad sa ramena skineš teret tuđih očekivanja, na tom mestu izrastu krila. Ljudi kad gledaju fotografiju ili odraz u ogledalu prvo gledaju sebe. Zašto bi bilo drugačije u nekim drugim situacijama?

Eto, naiđu tako vremena pa mi ‘ladno kad ne obujem čarape. Hladnoća čini čoveka racionalnim, a kome to treba?! I da ne zaboravim, uvek na ulici morate gledati kuda idete jer nikad se ne zna kada ćete naleteti na mene koja ne gledam. Ko se privukȏ, privukȏ se. Ja ne mogu više da zračim.

P. S. Što si stariji sve je jasnije koliko je bitno iz kakve je kuće i ne pitaju Crnogorci džabe prvo za prezime pa za ime.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Zapuštena prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim

 

„… Sunce mira, ljubavi, da nam svima sineee. Da živimo svi u slozi, Sveti Savo ti pomozi. Počuj glas svog roda, srpskoga narodaaa.“ Jedina prednost današnjeg dana je što je poslednji utorak u januaru. Iako je delovalo da nikad neće doći.

Prigodan dan za razmisliti o rutini koju stalno ponavljamo, a ne preispitujemo je. Gotovo svi mediji su postali samo crna hronika. Tuga, jad. Političko ratište. Red žalosti, red nesreće. Treba nam nešto novo. Neka nova iluzija. Novo mesto za beg. Dođeš tako u neke godine kad ćutiš i gledaš, al’ u jednu tačku. Nisam za društvo kad sam gladna, žedna, kad mi se spava i kad sam budna. Pružam ruku, ali nikog nema da je prihvati da ga spasim. Doduše, pružila mi ruku prodavačica na pijaci kad mi je davala blitvu za koju sam dobila popust gotovo dvadeset posto. Cenkala sam se. Ona prihvatila. Šta sada sa ušteđenim parama?! Osećam se kao Jehovin svedok koga su konačno  pustili da uđe u kuću… Gorčina skače sa istine na istinu, lako, kao da preskače potočić, s kamena na kamen. Ljudi, meni samo treba da odem na pijacu i odmah se stvari pomere sa mrtve tačke.

Pamtim kako mi to nekad nije bilo važno, tiho i kroz poneku napisanu reč. Ne sećam se baš svega, ali se sećam griže savesti i stida, kao kad se prvi put zaljubiš.

Čista kuća, ko zna koja mašina centrifugira, večera u rerni, a ja okupana gledam TV i dremkam, najlepše provedeno veče, kao prava penzionerka. Kažu da u snovima ispunjavamo svoje želje i ja sam konačno sanjala ispunjenje jedne proste želje, vrlo bukvalno i bez ikakve potrebe za tumačenjima komplikovanih, zbrkanih, nejasnih motiva, kako to obično biva u snovima. Hvala mojoj glavi što je odlučila da me poštedi sebe. Lepo je kad volite iste stvari, al još lepše je da nosite istu dioptriju pa kad zaboravite svoje, uzmete njegove naočare. A i šta on ima da gleda izbliza kad niste vi pored njega. Jel tako – tako je. Kako je to ono beše rekla Nina Simone, birds flying high, a vi nemate blage veze kako se ja osećam.

Još jedan dan je na izmaku koji narod serbski potroši na lažnu deobu: Sveti Sava ili Dositej Obradović… Nema nam spasa.

P.S. Život je krajnje nerazumljiv zato što nema didaskalija.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Zemlja prečeg svijeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snijeg kao nekakav bijeli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Snijeg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo

 

 

Danas mi se pogled sreo sa vraninim pogledom. Ne verujem da sam od nje ni važnija, ni pametnija.

Primetila sam i da novi sneg briše tragove, sve izravna. Izašla sam napolje gologlava. Htela sam da mi sneg izbriše poneko sećanje. I jeste. Kad sam ušla u kuću, videla sam svoje tragove i sve prošle, svoje i tuđe… tragove… Neka razmišljanja smestim u praznu kutiju. Kad budem imala više hrabrosti pogledaću to. Mada sam sve bliže mišljenju da postoje istine koje treba zakopati i ne čačkati tu zemlju nikada.

Moj je um širok teren na kome se svakog jutra sastaju i do gubitka svesti biju vuk erudita i vuk glupak, a pobednik kao nagradu dobija da upravlja mojim danom.

Kaže mi sin juče: „ Šta je sa ovim Trampom, jer on stvarno hoće da okupira Grenland?“

„Polako sine“, kažem, „nije ti Uncle Sam još uvek napravio vojnu bazu u opštini u kojoj si se rodio. Stani u red.“

Sergej Jesenjin o Americi, 1922. godine, u pismu prijatelju, kaže: „Šta da kažem o ovom najužasnijem carstvu malograđanštine koje se graniči sa idiotizmom. Osim fokstrota ovde nema skoro ničega, ovde žderu i piju i opet fokstrot… Dušu ovde na zapadu zbog interesa licemerno prodaju za dolar ili kao nepotrebnu robu menjanju za bezdušnost.“

Norveški pisac Knut Hamsun poklonio je svoju Nobelovu nagradu šefu nacističke propagande Jozefu Gebelsu 1943. godine. Maria Maćado poklonila je svoju Nobelovu nagradu Donaldu Trampu 2026.

Ipak, Ameri kakvi god da su, imaju: utemeljenu demokratiju, kvalitetno školovanje, stipendije za talente, mogućnost za dobro zarade, putuju gde god požele, neprolazni glamur Oskara… doduše imaju i šizoidnog predsednika. A mi? Mi imamo samo ovo poslednje.

Taman smislim nešto glupo, kad ono već me neko pretekao. Pročitah: „Baka Prase će se kandidovati na izborima.“ Menjam ugao posmatranja. Prebaciću radni sto iz jedne sobe u drugu.

Makar je sneg. Sneg kao nekakav beli predah, da ne vidimo koliko su uništili sve. Sneg, kao neko pozajmljeno i privremeno dostojanstvo.

Sada kada je već sve jasno.., samo bih ẓ̌elela da ugasim svetlo.

P.S. I zamisli, prstima izvajaš utočište.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Budna iz nehata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prije sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo

 

 

Napolju je minus osam, čini se kao da je minus petnaest, a pod jorganom je taman. Sanjala sam moju pokojnu babu. Pitam je: „Baba, zašto te uvek sanjam za praznike?“ Kaže ona: „Zato što samo ti i ja umemo da na određeni način razvijamo kore“. Rekoh: „Aha, pa ima smisla“. I to vam je tako sa snovima.

Evo me, postala sam moja baba. U vunenom prsluku ’ranim živinu i čekam neke opskurne drugare da dođu na raku (ne od grob, već od rakija), pa da bistrimo politiku. Dođosmo tako i do zaključka: Dobrodošli u novi srednji vek u kojem vredi samo jedno pravilo – Ko je jači, taj i tlači.

Juče u prigradskom autobusu žena sa otvorenim kišobranom manevriše između sedišta. Nudimo joj pomoć da zatvori kišobran, a ona uporno odbija, kaže: „Ne, ne, ne može da se zatvori, ali još nije za bacanje. Čujem ekonomskog tigra kako kaže: „Rrrrhoarrr!“, ali hoću da verujem da je gospođa jednostavno osobenjak. I opet iznova razmišljam koliko je ljudskom društvu potrebno nešto kao Kardov Govornik za mrtve. Čovek nikada neće spoznati koliko je zemlja teška, čak i kada bude na njemu. Nadu je potrebno, nositi tiho, da je neko ne čuje i ne slomi.

Nego, da razgalimo srca junačka uz Smak i Crossroads. Točak mi je tu bolji od Kleptona, a Pera Džo je najjači belac na usnoj harmonici i… kad to Srbija nije bila svet? Kad naučiš da živiš posle života koji te nije ni sreo, onda možeš da stvaraš, gajiš i gradiš slobodom svako udisaja. I neočekivano postane moguće. Postoji mir u ovakvim trenucima koji jednostavno znaju kako da te zadrže u sebi.

Znaš šta, mama? Hajde ti malo sedi, podigni noge na tabure… Mi ćemo ti skuvati čaj (dodaćemo i malo ruma), ti odmori. Mi ćemo preuzeti ostatak dana. Osećaj kad je kuća pod konac i konačno sedneš uz kafu poseban je nivo unutrašnjeg mira. Pre sam mislila da odrasli ljudi zapravo znaju šta rade. Sad sam i ja odrasla i mogu vam reći, svi samo improvizujemo. Život postaje dosta lepši kad se odbace stari preziri i iluzije o savršenoj slobodi. Vreme je da prestanemo umirati pre vremena.

Vaistinu se preporodi.

P.S. Grlim mislima sve one koje ne mogu rukama.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo