(O novoj knjizi Miraša Martinovića, izdanje autora, Herceg Novi 2025.)

Ljepota je kroz istoriju umjetnosti i filozofije predstavljala jednu od najfascinantnijih i najkontradiktornijih pojava. Ujedno dar i kazna, uzvišenost i prokletstvo, ljepota u književnosti često biva prikazana kao izvor radosti, ali i patnje. Upravo taj paradoks ljepote prožima i poetske cikluse Miraša Martinovića, Pastirica na zemlji i Pastirica na nebu, u kojima ljepota nije samo fizička karakteristika, već ontološka kategorija, nešto što se ne može sasvim obuhvatiti riječima, ali se može naslutiti kroz simbole sna, zvijezda i neba.

Poput stava Vladana Desnice da je izuzetna ljepota jednaka izuzetnom umjetničkom djelu, i da je ljepota talenat kao i svaki drugi,  Martinović izgrađuje lik pastirice kao arhetipsku figuru, nositeljku posebnog dara – dara ljepote koji  zrači instinktivnom samosviješću. Egzistencija lirskog subjekta  je dvostruka: ona „gleda kolo zemaljsko, a igra kolo nebesko“. Pastirica nije samo lijepa – ona je simbol jedne više stvarnosti, poveznica između zemaljskog i nebeskog, svijeta smrtnika i vječnosti.

Međutim,  ljepota ne donosi spokoj, naprotiv ukazuje se kao usud (Moje prokletsvo / Usud / moja ljepota).Značajna je i pozicioniranost lekseme usud – naslov je početne pjesme i završni  stih posljednje, čime  se motivski i značenjski zaokružuje knjiga.  U svakoj pjesmi djevojačka sreća uzmiče i ostaje samo trag sna − Sanjali me mladići   /Nigdje dospjela  / u snu ostala. / Sunca čekala / mjesec dočekala. Igra svjetlosti i tame, očekivanja i razočaranja, svjedoči o nemogućnosti da se ljepota u potpunosti živi na zemlji…

Ljepota je krhka, ona nadilazi fizičko i postaje sudbonosna. Jer, ko nosi ljepotu – umire zbog ljepote. U tom iskazu leži srž Martinovićeve poetike: ljepota nije zaštićeni dar, ona je ranjivost, otvorenost svijetu i njegovim zabludama. Zato Martinović u svojoj lirici nudi dvojnu stvarnost – pastirica živi i na zemlji i na nebu. To nije rastrzanost, već pokušaj sinteze, pomirenja suprotnosti. U njoj se ogleda drevna težnja umjetnosti da uhvati ono prolazno i uzdigne ga u vječnost. I zato, iako Lim teče (panta rei), iako sve prolazi, ljepota ostaje kao trajan, gotovo sveti trag – neuhvatljiva, ali vječna.

U pjesničkom svijetu Miraša Martinovića, ljepota nije samo estetska kategorija, već egzistencijalna sudbina. Ona se ne može posjedovati bez posljedica. Njena svjetlost baca sjenu, a njena uzvišenost vodi u tragiku. Međutim, baš ta dvoznačnost ljepote, njena istovremena blizina i nedostižnost, ono je što pjesništvu daje snagu i dubinu. Upravo te neostvarene želje pastirice sudbinske ljepote, pjesnik je pretočio u pjesme.

Zato se i motiv zvijezda javlja kao simbol utočišta. Iako su zvijezde ukrale njenu ljepotu, pastirica je „najsigurnija u snovima“, na nebu „najbezbjednija“ jer je „nebu zaručena“. Ona ne pripada ovom svijetu – ili barem ne pripada u potpunosti. Ona je izvanvremenska i izvanprostorna pojava, slična paloj zvijezdi:
Ponekad mi se učini da sam pala zvijezda / Kao da nisam od ovoga svijeta. To nije bijeg od stvarnosti, već duboka potreba da se pronađe prostor u kojem ljepota može opstati – bilo u snu, bilo u nebeskoj dimenziji.

Jedna od ključnih pjesama koja ovu težnju izražava,  jeste pjesma o tri sestre. Dvije žele bogatstvo i sigurnost, a treća, najtiša, kaže:
Ja bih nebo najvolija. Ova izjava otkriva duboku metafizičku čežnju – težnju za nebeskim, za onim što nadilazi materijalno, za vrijednošću koja se  može izmjeriti samo duhom i osjećanjem vječnosti.

U pojedinim elementima ima tona usmene književnosti, posebno u refrenima (Kud se djenu / Zlatni prsten / Odnese ga Lim / Kud odoše moje čežnje / Odnese ih Lim / Kud se snovi raspršiše  /Odnese ih Lim.). Osobi izuzetne ljepote nije predodređena  ispunjenost ljubavlju     (Vezla i čekala /U čekanju nestajala / A on se / Ne pojavi).  Međutim,  ni nebeska egzistencija nije garant  smiraja (Zato  Njena duša /Luta nesmirena  /Možda nije odlazila / Duša nikud).

Pjesma Porod, iako vrlo kratka, nosi duboku simboliku i višeslojno značenje. Ova lirska minijatura može se tumačiti kao poetska alegorija o sudbini, i neminovnosti, ali i kao pjesnički komentar o tome kako se životne odrednice prenose s pojedinca na svijet.

U lirici Miraša Martinovića, ljepota  lebdi, kao trag snova koji nas podsjeća na ono što je bilo ili što je moglo biti. Njegova pastirica nije samo književni lik, već simbol svakog bića koje traži smisao, sigurnost i ljepotu u svijetu.

Mr Anka VUČINIĆ GUJIĆ

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu

„Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači svaka od njih ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija… Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga“. Ovo riječi su iz Mediteranskog Brevijara Predraga Matvejevića . Sličnim poetskim hukom, i crnogorski gospar, Boris Jovanović Kastel daruje nam mediteransko kulturološki kaleidoskop,  Otac tvoj Mediteran .

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu. Dok  su se nizale besjede: „Ples i pijanstvo smrti“, „Dvije minđuše iz muzeja u Palermu“,  „Mediteran Evropi“, „Epizoda sa Posejdonom“…  prostorom su kružile ptice i svojom pjesmom ušivale sumrak na rubovima neba.

U tim trenucima činilo se da prostor, u svom prirodnom okruženju, ne samo sluša, već i odgovara, u saglasju. Harmonija koja se te večeri stvorila nije bila unaprijed komponovana, niti dogovorena – bila je iskonska, kada su pjesnik i priroda govorili istim jezikom. U toj Kući pomorske memorije,  riječ postaje zvuk i slika, a ptice –  saputnice poezije. I vjerujem da je i to istinski Mediteran: mjesto gdje  stih diše uz poj ptice kao Kastelova „Beskrajna pjesma“ „ na kolutu papira nedovršena“.

Pjesma „Voda“ jedna je od onih  strukturalnih poveznica koje spajaju mediteransku simboliku , arhetipsku figuru majke (stvoriteljice, mučenice, svetice) i kolektivno iskustvo patnje i postojanosti. Kastelova „voda“ nije samo element prirode –  ona je životnica, zaštitnica, svjedokinja, stradalnica.  Govori da je njena briga nevidljiva, ali presudna. Ona oprašta, iako je ljudi izdaju, ona šuti – a čovjek glasnogovori;  voda trpi – čovjek razara. Ovdje se jasno upućuje i na ljudsku moralnu sljepoću:

„ Ćutala je voda, svetica

                                   Prekrivajući usta talasa dlanom

                                  Dok su oštrili bajonete,

                                  Psovali apostole

                                  I kitili se ukradenim lentama.“   

„Voda“ govori o kapacitetu Mediterana da voli, nosi i čuva čovjeka, ali i o: ljudskoj nezahvalnosti i zaboravu svetosti prirode. Kao posljednji moralni stub, ona štiti sve dok može, a kad više ne može, ostaju „uvele dojke“, simbol isušene i iscrpljene majke Zemlje. More Mediterana, pjesma o njemu i govor njemu, neodvojivi su.

„ More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme“, kaže  Matvejević .

Kastelova poezija plovi tim vodama. Mi smo joj okrenuti licem, na putu k njoj. Na njegovoj mapi puteva „ kad odem od sebe/ vratiću se sebi“ događa se  čin nošenja sebe kao vlastitog prtljaga, pokazujući da, gdje god da se zaputi, Mediteran ide s njim: u mirisu majčine dušice, vijavice, u sjenama slovenske mitologije, u feničanskoj krvi što još struji u bršljanu starog vijeka. Sve se to miješa s fjakom  i formira gustu mrežu identiteta koju ne možeš presjeći. Čovjek se može igrati bijega , može poželjeti novo rođenje, ali na kraju ga „tegovi sa kantara riblje pijace“  prizemljuju.

Ako je Gaston Bašlar s pravom pisao o pjesnicima vode, vazduha, vatre, gdje je  reduktivnim interpretativnim  metodama imenovao zlatnu rudu poetsko – značenjskog rasipništva,  o Borisu Jovanovaću Kastelu može se govoriti kao  pjesniku vode i Mediterana. Motiv putovanja vodenim prostorima pjesnik proživljava kao opsesivnu životnu i pjesničku temu. Tolika je snaga njenog prisustva i  mnogostrukost njenog upornog obnavljanja da se može reći: ona je njega izabrala.

U zbirci Otac tvoj Mediteran,  progovara glas strasnog prizivača transcendencije onog „ zaumnog svijeta“ iz davno prošlih vremena koji je, zahvaljujući Kastelovoj riječi, proslovio.

„Nazvao si poeziju vijaduktom

Između mita i istine

I otišao u zaborav, Oktavio.

Ako je istorija ispjevana prošlost

A istina suza

Na korici knjige u pustinji                      

Onda će more naježeno pred nama

Biti oratorijum iskupljenja“….

( Iz pjesme Oktavio)

I u ranijim pjesničkim iskazima Kastel  poziva na „putovanje“ geografskim daljinama i  umjetničko – filosofskim svjetovima, na put vodama Mediterana zadat

kao prava mjera egzistencijalnog, moralnog i duhovnog iskušenja – onako kako bi

poetski bio preveden Kantov  zahtjev: „Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama“.

Plovidba i „hod nevidovni“ nemaju kod Kastela karakter apstraktnog drumskog nepregleda, to je put pema unutra, upravo onakav kakvog ga vidi i Mak Dizdar ,/ „odakle smo tamo zaista odavno/ u sebe ovakvi došli, u sebe ovakve /kakvi se nismo/ni skrili/ ni snili/ na duboko oranje bez pluga/ i žitku sjetvu/tamo gdje je već uzorano/ono što nikad orano nije/gdje je već posijano/bez sijača tamo/ hajdemo/                      Mak Dizdar – pjesnička zbirka „Modra rijeka“.

Tek kada se shvati da i Kastelov pjesnički put vodi prema unutra –  prema svim bunarima,  rijekama i morima, svim vodama čovjekovovog bića –  može se njegovo putovanje onovremenskim i ovovremenskim prostorima Mediterana shvatiti kao njegova trajna pjesnička preokupacija pretočena u riječ  vremenu i vječnu.

Zorica JOKSIMOVIĆ

.

Stijepo Mijović Kočan, Antej pjeva na svojoj zemlji, HNV Crne Gore, Tivat, 2024.

Malo pjesnika danas piše na način Stijepe Mijovića Kočana. On govori o zemlji, zavičaju, domovini, oni govore o onome što se danas »nosi«. I izmišljaju razne teorije o svemu tome. On ne izmišlja ništa, on grabi stihove koji se nalaze tu oko njega.

Izbor pjesama u ovoj zbirci učinio je, te predgovor napisao, Miraš Martinović. Mogao je napraviti i drukčiji izbor, jer je Kočanovo djelo različitih tematika, ali je u pjesniku prepoznao borca za slobodu, kako onu duhovnu tako i onu tjelesnu. Jedino ako ga digneš s njegove zemlje, što se dogodilo Anteju, uspio si ga pobijediti. No, on se ne da, te poput Anteja u boljim danima pjeva na svojoj zemlji mirno ploveći prema kraju života. Ovdje treba još nešto primijetiti. Ana Vuksanović napravila je prijevod i prilagodbu na hrvatski predgovora Miraša Martinovića. Neki drugi to ne bi učinili. Rekli bi da se ionako razumijemo, pokazavši time da ne mare ni za što osim za neku svoju malu korist.

Što nam to pruža ovako koncipirana zbirka izabranih pjesama? Dodir sa samima sobom, ja bih odmah jasno rekao. Svi smo negdje ponikli, svi sa sobom nosimo tu prtljagu pa makar pošli na kraj svijeta. Kočan je ponikao u Konavlima, mjestašcu Đurinići. Ima i taj predjel prelijepe nam domovine, i tih nekoliko kućica svoju boju i svoj život. Prelijevaju se u donesenim pjesmama, takorekuć možemo opipati stvarni život u tim krajevima. On nije nikada bio jednostavan. Trebalo se mučiti i znojiti da bi opstao kao svoj na svome. Ponajbolje to svjedoči pjesma Pokojni djed kopa. Dok on to radi, turisti nahrupljuju prema Dubrovniku da bi se odmarali ili gubili vrijeme, kako god hoćemo. »ali on, ovdje, ukliješten u škripe/ kao da povija krhko stablo/ smokva između njegovih dlanova otvara se, raste/ dolci za njegovim stopama bude se i počinju hodati« Što bismo, unatoč muci, htjeli biti: djed ili dokoni turisti?

Na ovaj zadnji upit može nam odgovoriti pjesma Pohvala lovorikama uz rodni dom: »Farizeji i sibile te kojekakvi drugi književnici i proroci/ ovjenčavali su lovorom carske i pjesničke glave i svoje/ no naše lovorike nikad/ nisu iskusile takva poniženja/ blune i vjeroučitelji zaobilazili su ovaj zabačeni kraj« Dodajmo ovim stihovima i sljedeće: »Rastu na neobradivu kamenjaru/ ispod kojeg žilama odkrivaju zemljana prostranstva/ a granama i lišćem skupljaju vjetrove i bobice za kosove/ šumore još iz eolitika davno prije pračovjeka/ a dječaku su mirisale iz božićnog pečenja« Zbio je u ove stihove Kočan sve ono što misli o svijetu i o sebi. Trebamo biti izvorni, ako želimo uspjeti. A izvorište svih nas je ognjište. Ono je srce doma, na njemu se grijemo, oko njega se okupljamo. Nije važno kakav oblik ima u ovo suvremeno vrijeme, ono je tu da nas drži zajedno. Kočan je do srži njime napojen.

Nije stoga čudno da pjesnik dobro zna tko mu je i tko još uvijek nasrće na ovaj njegov svijet. Govori o tome na više mjesta, ali nekako nigdje snažnije kao u pjesmi Zidanje crkve. Osluhnimo sljedeće stihove: »I sve te razorene crkve/ bljeskom pri pogotku osvjetljuju u meni moju crkvu/ koju bijah zapustio i zanemario i bje se urušila/ te kako koji zvonik pada kako koje zvono mre/ tako je moja crkva u meni veća i uznositija/ tako od čvršće građe/ tako je svaki novi plotun/ utiskuje sve snažnije u moje biće u moje bilo/ u memoriju« Da, trebamo znati tko smo i što smo te to pamtiti. Tek kao takvi bit ćemo i sami upamćeni. Kaže nam to i dubrovačko pravo zbog kojega je Stjepin djed Kočanović morao ponijeti i prezime Mijović jer se priženio. Kada sve to znamo, onda se nećemo zaljubljivati u Avu Gardner začarani njezinom ljepotom, dok »i ne sluteći da je u tom trenutku slavna i sjajna ljepotica/ bila već sita svega/ pijana/ i nesretna« (Sreća)

Uživajući u iznesenom podneblju Kočanov djed je bio vrstan majstor u kamenu, a njegov otac u drvetu. On nije ni u jednom ni u drugom, nego je vrstan u oblikovanju opisa našeg bivstvovanja na ovoj zemlji, polazeći od pojedinačnoga prema općem. Oni su gradili zidove i stvari, on gradi kuću od riječi na dohvat svima nama.

Miljenko STOJIĆ