Obračun dva kriminalna klana u Crnoj Gori počeo je još 2014. godine. Za vrijeme vladavine DPS-a taj obračun je trajao šest godina – do avgusta 2020. godine, a nastavljen je manje-više istim intenzitetom i prošlih pet godina od kada DPS ne vrši vlast u Crnoj Gori. Umjesto da bezbjednosne službe rade na razbijanju i neutralisanju kriminalnih klanova, mi danas imamo vrh bezbjednosnog sektora koji na svaki obračun kriminalnih klanova odgovara sa saopštenjem da je to posljedica nasljeđa

MONITOR: Sjednica Savjeta za odbranu i bezbjednost povodom učestalih obračuna kriminalnih klanova nije  održana ove sedmice jer, kako je saopšteno iz kabineta predsjednika, premijeru ne odgovaraju ovonedjeljni termini. Premijer je sazvao i održao sjednicu Vijeća za bezbjednost. Problem sazivanja sjednice Savjeta je već postao hroničan. Kako to vidite?

RADULOVIĆ: Dok građani svjedoče brutalnim obračunima kriminalnih klanova sa najtežim posljedicama, gledamo i nastavak višegodišnje neodgovornosti javnih funkcionera i političara. Ovako neodgovoran i neozbiljan odnos premijera prema Savjetu za odbranu i bezbjednost u ovakvom trenutku pokazuje da su politički interesi i odnos premijera i predsjednika države važniji od  pitanja bezbjednosti građana Crne Gore.

Zabrinjavajuće je da  premijer nakon   dva brutalna ubistva u Podgorici odbija da se odazove pozivu na sjednicu Savjeta za odbranu i bezbjednost sa navodima da mu ne odgovaraju predloženi termini. Odgovoran premijer bi morao da vodi računa o tome da ni građanima ne odgovora ovakva bezbjednosna situacija u državi i ambijent u kome moraju da strahuju za svoje živote kad god se pojave na javnom mjestu. Međutim, izgleda da je primijer odgovoran jednako kao što je i bezbjednosna situacija stabilna.

MONITOR: Opet se postavlja staro pitanje da li je država jača od organizovanog kriminala?

RADULOVIĆ: Podsjećam da je obračun dva kriminalna klana u Crnoj Gori počeo još 2014. Za vrijeme vladavine DPS-a taj obračun je trajao šest godina – do avgusta 2020. godine, a nastavljen je manje-više istim intenzitetom i prošlih pet godina od kada DPS ne vrši vlast u Crnoj Gori. Umjesto da bezbjednosne službe rade na razbijanju i neutralisanju kriminalnih klanova, mi danas imamo vrh bezbjednosnog sektora koji na svaki obračun kriminalnih klanova odgovara saopštenjem da je to posljedica nasljeđa i sa podsjećanjima koliko je ubistava bilo u periodu vladavine DPS-a. Tako se stiče utisak da država, i  prije i poslije avgusta 2020. godine, jednako nema volje da se obračuna sa organizovanim kriminalom i da svjedočimo neslavnom „takmičenju“ između tadašnjih i sadašnjih vlasti u kom periodu je više lica smrtno stradalo. Sve to javnosti šalje poruku da je organizovani kriminal jači od države. Ipak, mislim da nije tako već da ne postoji volja države da se obračuna sa organizovanim kriminalom zato što je dio političkih partija koje su vršile i koje trenutno vrše vlast dio organizovanog kriminala.

MONITOR:  V. d direktora policije Lazar Šćepanović saopštio je da policija ne može da preuzme aposlutnu odgovornost za stanje bezbjednosti, da postoji loša kaznena politika i da se mora raditi na interesornoj saradnji. Kako to čitate?

RADULOVIĆ: Poražavajuća je činjenica da na poziciji direktora policije, makar i u vd stanju, imamo osobu koja javno saopštava da policija ne može da preuzme odgovornost za stanje bezbjednosti i koja istovremeno komentariše lošu kaznenu politiku sudova kao razlog za ovakvo stanje bezbjednosti. Loša kaznena politika sudova ne može biti opravdanje za činjenicu da policija dva mjeseca u Podgorici nije bila u stanju da locira osobu koja je na javnom mjestu pokušala ubistvo, nakon toga uspjela da se neometano udalji sa lica mjesta i pobjegne policiji, da bi dva mjeseca kasnije na kućnom pragu istog oštećenog izvršila ubistvo.  Loša kaznena politika sudova ne može biti opravdanje za ubistvo, takođe na javnom mjestu, na par stotina metara od kancelarije direktora policije. Loša kaznena politika nije opravdanje ni za dva užasna zločina koja su se desila na Cetinju početkom ove godine i prije skoro tri godine. Loša kaznena politika sudova nije opravdanje za 20 žrtava koje su posljedica ubistava u Crnoj Gori samo od početka ove godine.

Dakle, umjesto da na konferenciji za medije direktora policije, nakon posljednja dva ubistva u obračunu kriminalnih klanova, vidimo preuzimanje odgovornosti za užasno stanje u bezbjednosnom sektoru i čujemo šta će konkretno policija da uradi da bi se  stanje promijenilo na bolje, imali smo prilike da vidimo nepodnošljivi nastavak neprihvatanja odgovornosti, neprimjereno komentarisanje rada sudova, saopštenje da je policija pripadnike kriminalnih klanova upozorila da se manje kreću jer mogu biti meta pripadnika drugog klana i krajnju poruku da građani koji slučajno ne stradaju u obračunu kriminalnih klanova imaju sreće.  Istovremeno, ministar unutrašnjih poslova, koji je početkom godine samo par sati nakon krvavog masakra na Cetinju poručio građanima da „se vrate normalnom načinu funkcionisanja“, zajedno sa potpredsjednikom Vlade g-dinom Bečićem svakoga ko ih pozove na odgovornost kvalifikuje kao pripadnika kriminalnog klana.

Kada takvi profili osoba rukovode bezbjednosnim sektorom, onda je sve ovo što nam se dešava logična posljedica.

MONITOR:  Crna Gora je i  u susret novom izvještaju EK bez pravosnažnih presuda za visoku korupciju i organizovani kriminal. Zašto?

RADULOVIĆ: Pravnosnažne presude za visoku korupciju i organizovani krimimal i pravnosnažne odluke o oduzimanju imovine akterima korupcije i organizovanog kriminala ključni su kriterijumi za mjerljive rezultate u borbi protiv ovih vidova kriminaliteta. Brojni su razlozi zbog kojih takvih odluka još nemamo, od nefunkcionalnog pravosuđa, nedostatka poličke volje da se obezbijedi adekvatan pravni okvir i elementarni uslovi za rad pravosuđa, uticaja organizovanog kriminala na izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, ali i straha kod donosilaca odluka da bi ozbiljna borba protiv korupcije i organizovanog kriminala dovela policiju i pravosuđe na njihova vrata. Osim djelimičnog napretka u radu i rezultatima Specijalnog državnog tužilaštva i Specijalnog policijskog odjeljenja, u ostalom dijelu pravosudnog i bezbjednosnog sistema teško da možemo uočiti postojanje volje i kadra koji je spreman da se upusti u borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.

MONITOR: Suđenje Vesni Medenici, recimo, i dalje tapka u mjestu?

RAULOVIĆ: Ovaj slučaj slikovito pokazuje sve slabosti pravosudnog sistema i tolerantnost prema zloupotrebama kojima je očigledno cilj opstrukcija i odugovlačenje postupka. Izvršna i zakonodavna vlast su imale dovoljno vremena da izmijene pravni okriv, prvenstveno Zakonik o krivičnom postupku, kako bi se te zloupotrebe sankcionisale i obezbijedilo vođenje postupka bez nepotrebnih odlaganja. Nije urađeno ništa. Treba priznati da je sutkinja Vesna Kovačević, nakon što je zadužila ovaj predmet, preduzela niz radnji da postupak krene i da se bar ograniče i smanje zloupotrebe. Za razliku od ranijeg perioda, sud barem nije bio saučesnik u tome od kada je predmet kod sutkinje Kovačević. Međutim, sud je morao preduzeti više od toga. Vidjeli smo da je odbrana Medenice osporavala očigledno zakonit pretres njene kuće jer je zapisnik o pretresu potpisan bez primjedbi od strane držaoca kuće, advokata i dva punoljetna svjedoka, a sud je na te okolnosti ipak saslušavao kao svjedoke lica koja su taj zapisnik bez primjedbi potpisala.

MONITOR:  Šta je najveća boljka crnogorskog pravosuđa?

RADULOVIĆ: Sve. Kad kažem sve, mislim na sve segmente pravosuđa – sudstvo, tužilaštvo i advokaturu.Jedino dio tužilaštva – SDT može da se pohvali određenim rezultatima. Niko više i ne razmišlja o bilo kakvom modelu vetinga u sudstvu, tužilaštvu i advokaturi. Naravno da je problem i u nedostatku političke volje i neprimjerenom odnosu svake vlasti prema pravosuđu, ali lično mislim da se pravosuđe moglo izboriti za bolji status da je za to postojalo volje i integriteta u samom pravosuđu. Izvršna i zakonodavna vlast u značajnom dijelu sudije, tužioce i advokate tretira upravo onako kako zaslužuju, odnosno kako im oni sami to dozvoljavaju i omogućavaju. Poštovanje se zaslužuje stavom, znanjem i integritetom, a pravosuđe u cjelini to nikada nije u dovoljnoj mjeri pokazalo izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.

MONITOR:  I dalje čekamo na sudije Ustavnog suda. Kako to komentarišete?

RADULOVIĆ: Kao nastavak političke trgovine i procesa u kojima se u Ustavnom sudu biraju partijski vojnici, a ne ličnosti sa profesionalnim i ličnim integritetom. Političke partije godinama otvoreno na taj način biraju sudije Ustavnog suda, a izabrani im to kasnije vraćaju kroz odluke u kojima se više vodi računa o zaštiti parijskih i političkih interesa, nego o zaštiti Ustava i osnovnih ljudskih prava.

MONITOR:  Imamo prvu presudu za ratno seksualno nasilje. Koliko je to značajno?

RADULOVIĆ: Ova presuda predstavlja dugo čekani pozitivan iskorak crnogorskog pravosuđa jer se radi o prvoj presudi za ratno seksualno nasilje. Najzad je crnogorsko pravosuđe pokazalo da je sposobno da odgovori zahtjevima i izazovima koje nose suđenja za seksualno nasilje gdje su žrtve zaštićeni svjedoci. Nadam se da će ova presuda biti pomak i podstrek u kažnjavanju ratnih zločina u Crnoj Gori, ali i ohrabrenje za druge žrtve da traže pravdu pred sudovima u Crnoj Gori. Takođe, ova presuda nas sve suočava sa činjenicama o učešću crnogorskih državljana u ratnim zločinima, uključujući i zvjerska silovanja žena u Bosni i Hercegovini. Civilizacijski je imparativ crnogorskog društva da uradi sve da se izvršoci ovakvih i sličnih ratnih zločina suoče sa pravdom.

Milena PEROVIĆ

Radi se o namjeri grubog kršenja Granskog kolektivnog ugovora za oblast prosvjete po drugi put u manje od dvije godine, te potpunom izostanku socijalnog dijaloga koji je jedan od temelja Poglavlja 19, a  koje Vlada ima ambiciju da privremeno zatvori tokom naredne godine

MONITOR: Vlada se odlučila da, prvi put u istoriji Crne Gore, umanji zarade prosvjetnim radnicama/ima bez dijaloga sa Sindikatom prosvjete. Zbog novog softvera većina nastavnika će imati umanjenju julsku platu za 50 i više eura. Kako je sve to moguće?

MIHAJLOVIĆ: Sada već izvjesna prijetnja da će prava garantovana Granskim kolektivnim ugovorom (GKU) za oblast prosvjete biti ponovna meta jedne od potpisnica ovog akta, a to je Vlada, duboko nas zabrinjava i stvara osjećaj pravne nesigurnosti ne samo kod zaposlenih u prosvjeti već i u svim drugim djelatnostima.

Prije samo godinu i po dana, Sindikat prosvjete bio je prinuđen da putem štrajka odbrani prava stečena GKU u situaciji kada je Vlada odlučila i pred ukupnom crnogorskom javnošću saopštila da neće ispoštovati imeprativne odredbe pomenutog kolektivnog ugovora kojima se obavezala na uvećanje zarada zaposlenima u prosvjeti počev od januara 2024.

Danas opet svjedočimo namjeri da se, pod plaštom uvođenja centralizovanog sistema obračuna zarada zaposlenih koji se finansiraju iz budžeta, ne uzimajući u obzir specifičnosti koje proizilaze iz GKU, zaposlenima u prosvjeti umanji zarada za 50 pa i više eura. Sve bez prethodne najave, informisanja, obavještavanja i socijalnog dijaloga sa reprezentativnim sindikatom.

Osim toga,  Vlada je usmjerila posebnu pažnju na ukidanje (dekretom!) stečenih sindikalnih prava, poput prava na profesionalno i/ili poluprofesionalno obavljanje sindikalnih funkcija i prava na sindikalne naknade. Ta prava ovlašćeni sindikalni predstvnici/e, članovi reprezentativnog granskog Sindikata, uživaju preko 20 godina i garantovana su na osnovu pisanih sporazuma sa Vladom. Svako jednostrano kršenje odredaba kolektivnog ugovora i dvostranih sporazuma koji su rezultat socijalnog dijaloga napad su na vladavinu prava, prava na kolektivno pregovaranje, sindikalno udruživanje i djelovanje.

MONITOR: Kakva će biti dalja reakcija sindikata?

MIHAJLOVIĆ: Sindikat prosvjete je od aprila mjeseca, kada je sasvim slučajno, a ne od Vlade kao jedne od potpisnica GKU, saznao za namjeru umanjenja zarada, pokušavao da kroz socijalni dijalog postigne sporazum sa Vladom o prolongiranju rokova u vezi sa uključivanjem sektora prosvjete u sistem jednistvenog obračuna zarada do iznalaženja zajedničkog rješenja.

Osim kontinuiranih pokušaja da uspostavi socijalni dijalog, budući da se radi o pitanju poštovanja, odnosno kršenja GKU koji je najviši izraz tog dijaloga, Sindikat prosvjete je organizovao i protestni skup, pres konferenciju, te preko USSCG kao svoje nacionalne sindikalne centrale o aktuelnoj situaciji upoznao Delegaciju Evropske unije u Crnoj Gori.  Jer se radi o namjeri grubog kršenja GKU po drugi put u manje od dvije godine, te potpunom izostanku socijalnog dijaloga koji je jedan od temelja Poglavlja 19 koje Vlada ima ambiciju da privremeno zatvori tokom naredne godine. U zavisnosti od daljeg razvoja situacije, Sindikat prosvjete donijeće odluku o narednim sindikalnim aktivnostima na planu zaštite radnih i sindikalnih prava. U svojim daljim aktivnostima imaće bezrezervnu podršku USSCG.

MONITOR: Je li ovo jedini primjer nedogovaranja i kršenja radničkih prava od strane vlasti?

MIHAJLOVIĆ: Za USSCG je, već više od deceniju, posebno zabrinjavajuć ignorantski odnos svih dosadašnjih vršilaca vlasti prema našoj inicijativi da se pristupi regulisanju radnog statusa velikog broja naših građana/ki koji su, suprotno zakonu, u organima državne i lokalne samouprave angažovani po nekoj vrsti prekarnih ugovora (ugovor o djelu, ugovor o privremenim i povremenim poslovima, honorani ugovor…) i koji kao takvi ne uživaju niti jedno pravo iz rada i po osnovu rada kao ni pravo na sindikalno organizovanje i djelovanje. Zloupotreba ovakvih vrsta ugovora predstavlja grubo kršenje zakona i prava na rad.

Porazna je činjenica da među najvećim poreskim dužnicima neslavno prvo mjesto godinama unazad zauzimaju opštine, njihova javna preduzeća i ustanove. Ne postoji podatak da je bilo kada u Crnoj Gori bio ko odgovarao zbog takvog stanja. Podsjećanja radi, Krivičnim zakonikom Crne Gore su propisane novčane i kazne zatvora za sve koji se svjesno ne pridržavaju zakona, drugih propisa i kolektivnih ugovora o pravima iz rada i socijalnog osiguranja.

Smanjenje starosne granice za prestanak radnog odnosa po sili zakona sa 67 na 66 godina za zaposlene u privredi, a sada jasna namjera smanjenja starosne granice na isti način za zaposlene u javnom sektoru radi ostvarivanja političkih ciljeva, a na štetu zaposlenih u Crnoj Gori, cijenimo kao najznačajniji primjer političke samovolje i nebrige prema i interesima potrebama građana/ki.

Antisindikalna diskriminacija ostaje izražena, a nekažnjena. Sindikati i sindikalni aktivisti nerijetko bivaju negativno etiketirani od strane donosioca odluka, pri čemu se nastavlja praksa političkog etiketiranja svakog oblika legitime sindikalne borbe iskazane kroz proteste i štrajkove. Formiranje tzv žutih sindikata pod palicom poslodavaca u preduzećima čiji je osnivač država ili lokalna samouprava, radi slabljenja uticaja autentičnih sindikata zabrinjavajuća je. Dva sudska postupka koja se vode sa ciljem dokazivanja nezakonitog otkaza ugovora o radu predsjednicima sindikata i jedan koji se vodi u ime potpredsjednika sindikata i predsjednika štrajkačkog odbora iz tri preduzeća čiji su osnivači država i lokalne samouprave, sami po sebi govore u prilog odnosa prema sindikalnim pravima.

Decenijsko izbjegavanje organa državne uprave da postupe po imeprativnoj normi Zakona o štrajku u vezi donošenja akta o minimu procesa rada za vrijeme štrajka u djelatnostima od javnog interesa jasan je pokazatelj bivših i sadašnjih vlasti da takvim nečinjenjem spriječe zaposlene da koriste Ustavom, zakonom i međunarodnim pravnim aktima garantovano pravo na štrajk i obesmisle isti.

MONITOR: Da li ima uporišta u realnosti priča vlasti o povećanju životnog standarda?

MIHAJLOVIĆ: Neminovno je da je prethodnih nekoliko godina došlo do unapređenja socio-ekonomskog položaja zaposlenih i građana kroz povećanje mininalne zarade, najniže penzije, uvođenja dječijeg dodatka, ponovnog uspostavljanja naknada za majke za troje i više djece i drugih mjera i politika. Činjenica je, međutim, da troškovi života rastu znatno brže od povećanja zarada, a da svako povećanje minimalne zarade za sobom nužno nije povlačilo povećanje ostalih zarada. Sindikalna potrošačka korpa (SPK)  za II kvartal tekuće godine iznosila je 2.010 eura što govori da su za zadovoljenje osnovnih potreba četvoročlane porodice potrebne dvije prosječne zarade. Prosječna zarada u maju ove godine iznosila je  1.010 eura (neto).  U periodu od godinu dana došlo je do rasta SPK za čak 140 eura.

Ne smijemo zaboraviti samo neke zabrinjavajuće činjenica koje nas udaljavaju od postizanja Ustavom definisanog postulata da smo država socijalne pravde: zaradu od 1 do 600 eura, u zavisnosti od toga da li se radi o radu na puno ili nepuno radno vrijeme, prima oko 100.000 zaposlenih, zaradu između 600 i 700 eura oko 60.000 zaposlenih; stopa rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti je 31 odsto; 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihoduje u prosjeku pet puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom; prema zvaničnoj statistici, čak 78,7 odsto građana/ki „spajaju kraj sa krajem“ uz mnogo poteškoća, sa poteškoćama ili uz neke poteškoće; preko 23.000 građana/ki žive kao podstanari (koji broj je značajno veći ako se ima u vidu siva zona u ovoj oblasti).

Uz sve, značajan broj radno angažovanih građana i građanki ne osjećaju benefite povećanja minimalne zarade jer su angažovani pod nekom vrstom prekarnih ugovora (ugovor o djelu, ugovor o povremenim i privremenim poslovima…).

MONITOR: Dokle se stiglo sa vašom kampanjom Za miran san-socijalni stan i da li ima saradnje sa nadležnima?

MIHAJLOVIĆ: Ta kampanja ostaje u fokusu naših sindikalnih aktivnosti, a u  kontekstu zvaničnih podataka dobijenih Popisom stanovništva ali i istraživanja koja su na reprezentativnom uzorku rađena u Crnoj Gori, posebno dobija na značaju.

Ako se ima u vidu da preko 23.000 građana/ki žive kao podstanari, da preko 22.000 njih živi kod roditelja, djece ili drugih srodnika, da čak 62 odsto mladih u Crnoj Gori živi sa roditeljima, a po prosjeku se osamostaljuju tek sa navršene 33 godine života, da cijene na tržištu gotovo svakodnevno rastu, jasna je nužnost kreiranja konzistentne, održive i adekvatne stambene politike.

Kroz proces izrade Nacrta zakona o stambenoj podršci, USSCG nastavlja da zagovara ideju o sveukupnoj reformi stambene politike sa fokusom na izgradnju stanova u državnom vlasništvu koji bi po pristupačnim uslovima bili rentirani građanima/kama koji po tržišnim uslovima ne mogu obezbijediti jedno od osnovih egzistencijalnih prava kakvo je pravo na adekvatno i pristupačno stanovanje. Kako u zagovaranju naše ideje polazimo od pozitivnih uporednih primjera, prvenstveno primjera stambene politike Grada Beča,  uspjeli smo da obezbijedimo podršku Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine za studijsku posjetu predstavnika Vlade i socijalnih partnera Gradu Beču i detaljnom upoznavanju zakonodavnog i institucionalnog okvira koji bi pomogao i bio vodilja u našem budućem definisanju stambene politike.

Poslije dugogodišnjeg iščekivanja, resorno ministarstvo je uputilo zvaničan zahtjev Gradu Beču. Očekujemo da se ova aktivnost realizuje u najkraćem roku, a  paralelno sa tim nastavi dijalog, budući da se radi o javnoj politici koja zahtijeva posebnu pažnju i hitnost.

MONITOR: Koji izazovi očekuju radnike i sindikat u narednom periodu? 

MIHAJLOVIĆ: Pred sindikatima je možda nikada izazovniji period budući da su u toku izmjene i dopune brojnih zakona iz domena radnog i sindikalnog zakonodavstva (Zakon o radu, Zakon o štrajku, Zakon o zaštiti i zdravlju na radu, Zakon o Socijalnom savjetu, Zakon o reprezentativnosti sindikata i poslodavačkih udruženja, Zakon o stalnom sezoncu…). Brzina procesa koje diktira potreba da u što skorijem roku budu privremeno zatvorena sva poglavlja o kojima Crna Gora pregovara sa EU, uključujući Poglavlje 19 – socijalna politika i zapošljavanje, dodatno usložnjavaju ukupnu situaciju prijeteći da kvantitet reformi bude iznad kvaliteta istih. Očuvanje stečenih prava, te unapređenje istih kroz transponovanje direktiva EU, ostaje ključna obaveza sindikata. Očuvanje sindikalnih prava i prava na kolektivno pregovaranje koje se kako u javnom, tako i u privatnom sektoru pokušavaju obesmisliti, poseban je izazov kojem smo posvećeni.

Predrag NIKOLIĆ

Nova žarišta odvlače pažnju s onoga što se desilo u Srebrenici, a to dokazuje da se iz njene tragedije ništa nije naučilo na globalnom planu, jer se zločini ponavljaju. Zar ne svjedočimo genocidu koji se pred očima svijeta,  potpomognut direktnim saučesništvom i glasnom šutnjom upravo Zapada,  odvija u Gazi nad Palestincima. Po ko zna koji put se potvrđuje da se genocid može ponoviti i da su žrtve oni koji se ne mogu zaštititi

MONITOR: Nedavno je obiljeleženo 30 godina od genocida u Srebrenici. Kako ocjenjujete angažman države na pronalaženju posmrtnih ostataka žrtava-koje se još vode kao nestale, a dosad su-prema zvaničnim procjenama, pronađeni posmrtni ostaci njih 6765?

TOKAČA: Imajući u vidu ranija iskustva niza ratova na različitim tačkama svijeta, mora se priznati da su, kada je riječ o bosanskome iskustvu-generalno gledajući i ukjučujući Srebrenicu, postignuti veoma dobri rezultati u pronalaženju nestalih osoba. Kada govorimo o problemu nestalih Srebreničana, zapravo se radi o ubijenim osobama  čiji su posmrtni ostaci zakopavani na različitim lokacijama , a veoma često iskopavani i prebacivani kako bi se prikrio zločin. Zbog toga su dijelovi tijela ubijenih pronalaženi u po nekoliko masovnih grobnica.

I pored toga, zahvaljujući Državnoj komisiji za traženje nestalih, današnjem Institutu za nestale osobe, kao i Međunarodnoj komisiji za nestale (ICMP), postignuti su veoma dobri rezultati.

Ipak, treba znati da ostaje nada da će se pronaći posmrtni ostaci skoro 1500 srebreničkih žrtava, kao i dugih nestalih osoba  širom Bosne, jer za porodice koje tragaju za svojim voljenima, nada da će dostojanstveno biti ukopani uvijek postoji i država nikako neće odustati od daljeg traganja.

MONITOR: Prošle godine je GS UN usvojila Rezoluciju o obiljeležavanju 11. jula kao međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici. Ove godine je taj dan obiljeležen u sjedištu UN u Njujorku i u još nekim zemljama. Imate li vi preciznije podatke koliko je zemalja i na koji način implementiralo ovu Rezoluciju?

TOKAČA: Ja zaista nemam uvid u te aktivnosti, ali pretpostavljam da su barem one koje su glasale za Rezoluciju istu implementirale i na adekvatan način obilježili 30. godišnjicu genocida u Srebrenici.

MONITOR: U Potočarima je ove godine bilo oko 150000 ljudi, a održana je i komemoracija sa učešćem niza zvaničnika. Ipak, malo je bilo najviših zvaničnika zapadnih zemalja, poslali su svoje emisare ili su se obratili video-linkom. Da li 1990-e pa i genocid počinjen 1995. nijesu više fokus politike Zapada?

TOKAČA: Mislim da se o problemu genocida nad određenom skupinom ne smije posmatrati samo iz perspektive Zapada. To je problem cijelog svijeta. Ni oficijelno prisustvo visokih zvaničnika nije nikakav dokaz njihovog iskrenog odnosa prema problemu sprječavanja genocida ili očuvanja sjećanja ili obilježavanja njihovih godišnjica.

Sasvim je jasno i očigledno da nova žarišta odvlače pažnju s onoga što se desilo u Srebrenici, a to dokazuje da se iz njene tragedije ništa nije naučilo na globalnom planu, jer se zločini ponavljaju.

MONITOR: Munira Subašić, predsjednica Majki Srebrenice povezala je genocid u Evropi 1995.sa stradanjima ljudi danas-posebno u Ukrajini i Gazi. Njen je govor pokazao da „demokratski svijet“ ni danas nema adekvatan odgovor na zločine i nasilje kao što nije imao ni tokom raspada SFRJ?

TOKAČA: Zar upravo ne svjedočimo genocidu koji se pred očima cijelog svijeta, a potpomognut direktnim saučesništvom i glasnom šutnjom upravo Zapada, odvija u Gazi nad Palestincima. Po ko zna koji put se potvrđuje da se genocid može ponoviti i da su žrtve oni koji se ne mogu zaštititi. Na drugoj strani, Konvencija o genocidu koja sve njene potpisnike-a posebno one najmoćnije obavezuje na sprječavanje genocida, nisu voljne intervenisati, niti postoje mehanizmi na nivou UN da se slučajevi očigledne genocidne namjere spriječe.

Bojim se da živimo u okolnostima koje poštuju samo moć i da se razni oblici nasilja i najtežih zločina, uključujući genocid, mogu ponoviti bilo gdje. Brutalni ekonomsko-politički interesi, permanentna bitka za ovladavanje resursima, predrasude i želja za dominacijom, izvori su stalnih ratova i nasilja. Sve nam to govori da su upravo oni koji najglasnije zagovaraju vladavinu zakona, prvi spremni kršiti sve norme međunarodnog humanitarnog prava i ignorisati nadležnosti međunarodnih sudova. Time, međunarodne norme postaju mrtvo slovo na papiru, a njihovo poštovanje zavisi od ekonomsko-vojne moći učesnika sukoba.

MONITOR: Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH, u Potočarima je najviše govorio o opasnosti od novog genocida, ukazujući-više puta, na politiku zvaničnog Beograda prema BiH i regionu. Bilo je jasno da on uticaj Aleksandra Vučića u Republici Srpskoj smatra velikom opasnošću. Koliko je kriza u BiH ozbiljna da bi je Beograd mogao još više produbiti?

TOKAČA: Ja sam iz svoga narativa davno izbacio sintagmu „nikada više – Never Againg – Nunca Mas“. Gospodin Bećirević je u pravu kada upozorava na opasnost od ponavljanja genocida. Samo, on bi mnogo više energije morao uložiti u to da objašnjava šta sve bosansko društvo i država trebaju uraditi da spriječe ponavljanje genocidne namjere.

Beograd nikada nije odustao od svojih ciljeva, ali stanje u Bosni nije isto kao devedesetih i za razliku od onog vremena, kada smo naivno mislili da rata neće biti i kada smo po Sarajevu organizovali mirovne koncerte i demonstracije, mi danas imamo potpunu svijest o opasnostima koje prijete i spremnost da pružimo svaku vrstu otpora pokušajima da se ostvare velikodržavni ciljevi, Beograda ili Zagreba.

Mi od trenutka potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu živimo krizu čiji intenzitet varira u zavisnosti od uslova u kojima pojedini politički akteri vide šansu za razgradnju bosanske države ili ostvarenje iredentističkih ciljeva. Kada shvate da to neće biti moguće bez novih sukoba, primire se i čekaju novu priliku da to pokušaju uraditi mirnim putem.

MONITOR: Mark Rute, generalni sekretar NATO-a, obratio se video linkom na komemoraciji u Potočarima i hvaleći dosadašnju pomoć NATO, ponovio da NATO u BiH neće dozvoliti „bezbjednosni vakuum“. Mnogi govornici su, međutim,  kritikovali slabost UN i Evrope 1995-e. Da li NATO i danas dokazuje -prije svega, moć SAD?

TOKAČA: Nema sumnje da je uloga NATO snaga u očuvanju mira bila veoma važna, u postratnom periodu. Bosanski narod je na tome zahvalan. Mi smo na svojoj koži osjetili, a i danas osjećamo dvoličnost Evrope, koja je i sama rastrgana različitim političkim interesima. Ipak, mi se moramo uzdati-prije i iznad svega, u vlastite snage i uvijek biti spremni da sačuvamo sigurnost svakog grđanina i države u cjelini. NATO  u tim naporima može pomoći, ali mora svakome biti jasno da neće niko za nas ginuti, niti obavljati poslove koji su naša briga. Iskustvo devedesetih nam je to najbolje pokazalo.

MONITOR: Sa dosta iznenađenja je prihvaćena vijest da je Miloradu Dodiku Sud BiH ukinuo pritvor ustanovljen na osnovu optužbe za ugrožavanje ustavnog poretka. Neki ovo vide kao rezultat još jednog u nizu kompromisa međunarodne zajednice kada se radi o RS, a neki čak i kao nagovještaj da Dodik može biti oslobođen na Apelacionom sudu zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika?

TOKAČA: To je skandal koji pokazuje da je pravosuđe nedoraslo ulozi koju bi u svakoj demokratskoj državi trebalo imati. Nažalost, postoje indicije i za saučesništvo nekih ambasada i međunarodnih faktora u tom nečasnom dogovoru. Potpuno je besmisleno govoriti o „kompromisu“, jer zakoni države se ne mogu primjenjivati kompromisno-već striktno poštovati, inače prijeti raspad sistema.

U odluku Apeacionog suda ne želim ulaziti, jer je svaka vrsta pritiska ili nagađanja kakva će biti odluka neprimjerena. Sud, nadati se, treba donositi odluke u skladu sa zakonima i dokazima.

MONITOR: EK je smanjila tranšu novca BiH iz Plana rasta i najavila da će taj iznos još smanjiti ukoliko BiH ne preda usaglašenu Reformsku agendu. I Kristijan Šmit je ponovo iskoristio Bonska ovlašćenja i naredio da se novac po odluci Arbitražnog suda u Vašingtonu-65.3 miliona evra, a koji bi BIH trebalo da isplati slovenačkoj firmi Vijadukt, isplati iz priliva od naplate putarina, a na račun RS. Dodik je najavio tužbu protiv BiH. Može li se sagledati kraj zapletu u odnosima Šmit-Dodik?

TOKAČA: Ne može se u proceduru pred EK slati neusaglašen dokument, a pogotovo ako on sadrži neprihvatljive formulacije i plan distribucije sredstava koji ignoriše pojedine dijelove države.

Šmitova odluka je jasna da onaj ko je napravio dug treba da ga plati. Pokušaj da se to prebaci na državu je propao i prije Šmitove odluke, jer je budžet blokiran u Predsjedništvu. Šmit je svojim odlukama samo deblokirao proces donošenja budžeta.

Dodik može tužiti koga hoće, ali se ništa neće promijeniti. Njegovom ličnom odnosu prema Šmitu ne treba pridavati značaj, jer on time samo kreira atmosferu prema svom biračkom tijelu, a o primitivnim ispadima da ne govorim. Kada pristignu nove presude o isplati zaduženja i niza drugih kriminalnih radnji, Dodikova politička karijera će biti zapečačena. Nažalost, cijenu će godinama plaćati građani manjeg entiteta.

Ne treba zaboraviti ni odluku Šmita kojom je on još jednom- na primjeru Centralne banke – pokazao da Bosna ima entitete a ne obratno, i da se profit Banke može koristiti samo za institucije države, a ne da njime mogu raspolagati entiteti što je dugogodišnja Dodikova namjera. Njegovom odlukom će sredstva profita Centralne banke biti ikorištena za nabavku opreme neophodne za digitalizaciju izbornog procesa, a time i sprječavanje izbornih prevara.

Nastasja RADOVIĆ