Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno

MONITOR: Nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid  osim poplave njegovog veličanja na društvenim mrežama, više crnogorskih funkcionera odalo mu je počast javno. Kako to komentarišete?

VUKOVIĆ: Za pohvalu je spremnost ljudi da javno iskažu pijetet prema čovjeku osuđenom za najteže zločine, da afirmativno govore o njegovom liku i djelu. Oni se, dakle, ne foliraju i stavljaju nam do znanja s kim imamo posla, šta od njih možemo očekivati sada i ubuduće.

Mene više brinu oni koji nose fotografije ratnog zločinca u novčaniku, a javno se prave nevješti kada su njegovi zločini u pitanju ili ih, zarad oportunističkog prilagođavanja duhu vremena, javno osuđuju. Znam neke od takvih.

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno i da moraju svoje pristalice podsjetiti ko su oni zaista.

Treba ovim povodom ukazati i na to kako oni koji veličaju lik i djelo ratnog zločinca Mladića u politici naglašavaju svoju hrišćansku prirodu. Hrišćanstvo, za razliku od starozavjetne vjere, odbacuje osvetu kao način rješavanja konflikata među ljudima, a ratnik – zločinac koga svojataju i veličaju deklarisao se tokom činjenja zločina kao osvetnik, onaj koji će se jednom za svagda „osvetiti Turcima“. Osvetoljubivost otkriva varvarina, a ne hrišćanina. Oni koji varvare uzdižu do svetaca bogohule na hrišćanskog Boga i njegovog žrtvovanog Sina. Bilo bi onda pošteno da ih se odreknu!

MONITOR: A saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio njegovoj porodici?

VUKOVIĆ: Ni tu nema mjesta za čuđenje – Andrija Mandić je lider srpske nacionalne stranke u Crnoj Gori, stranke čija je politička praroditeljka, Narodna stranka je, početkom devedesetih prošlog vijeka bila važan dio svesrpskog nacionalističkog vozdizanja i zavođenja naroda.

Ako hoće da ostane to što jeste sada, a očigledno je da hoće, i ako je prilično jasno da Srbi u Crnoj Gori kojima je Mandić politički vođa vide heroja u ratnom zločincu Ratku Mladiću, onda je sasvim logično to što je Mandića ožalostila Mladićeva smrt i što ima potrebu da javno dijeli bol zbog toga gubitka sa njegovom porodicom.

Ono što je za Mandića logična konsekvenca njegovog ideološkog i političkog opredjeljenja jeste, međutim, problem za Crnu Goru kao društvo i državu, jer on je predsjednik parlamenta i kao takav reprezent društva i države. Uvjeren sam da većina crnogorskih građana i građanki, svih nacija i vjera, ne dijeli Mandićeve nazore o generalu Mladiću i njegovoj ratnoj biografiji, ali to ne mijenja činjenicu da je Mandić prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, a time i javna slika te države.

MONITOR: Taj Mandićev čin proizveo je reakcije briselskih ali i hrvatskih funkcionera. Komentar?

VUKOVIĆ: Kad sam rekao da je Mandićevo očitovanje u slučaju smrti ratnog zločinca Mladića problem za Crnu Goru upravo sam imao na umu da će to imati negativan odjek na adresama koje su Crnoj Gori bitne u procesu priključivanja Evropskoj uniji. Koliku će to štetu učinjeni, ne znam, ali može poslužiti kao dobar povod za nečija uslovljavanja i izvlačenja ušiju. Tu ne pomaže ukazivanje na licemjernost istih tih adresa kada su zločini i zločinci u pitanju. Palestina je to jasno detektovala.

MONITOR: Kako komentarišete inicijativu opozicionog DPS da se smijeni Mandić, a kako sudbinu te inicijative?

VUKOVIĆ: Inicijativa je prirodna reakcija opozicionog DPS-a, ali ne vidim nikoga u parlamentarnoj većini ko je spreman da takvu inicijativu podrži. Takva podrška bi bila uvod u raspad parlamentarne većine, što trenutno nikome nije u interesu, pa ni parlamentarnoj opoziciji, jer bi to značilo skretanje sa kursa koji je Crnoj Gori zacrtala EU birokratija. Ne očekujem iznenađenja, dakle.

MONITOR: Crna Gora na korak od EU, a dio vlasti na podešavanjima iz devedesetih. Čudno?

VUKOVIĆ: Smijeh. Bojim se da se i Evropa podešava prema četrdesetim! Upravo to što nas EU hoće pošto-poto u svoje redove ostavlja prostor domaćim političkim akterima za igre u kojima se najbolje snalaze. Niko se ovdje nije suštinski promijenio. Vanjština se jeste prilagođavala očekivanjima spoljnih centara moći, ali do suštinskih promjena nije došlo ni kod jedne političke stranke i njihovih vođstava.

Devedesete nijesu nikada ni otišle iz Crne Gore. Ovo društvo je zarobljeno u tom limbu.

MONITOR: Crna Gora i suočavanje sa prošlošću?

VUKOVIĆ: Suočavanje s vlastitom prošlošću nije skidanje prljave i krvave košulje i oblačenje čiste već duboki kritički uvid u društvene i političke procese koji su oblikovali prošlost koja određuje našu sadašnjost i budućnost. Naravno da je takvih uvida bilo, ali su oni više zvučali kao pravdanja za učinjeno i kao takvi bili su nedjelotvorni u stvaranju nove samosvijesti, određivanju mjesta Crne Gore u novoj geopolitičkoj realnosti i stvaranju pretpostavki za njenu samodrživost kao države i političke zajednice.

Suočavanje s prošlošću podrazumijeva i određenu vrstu lustracije, ali je za tako što potrebno da društvo iznjedri generaciju nekorumpiranih, inspirativnih i javnom interesu posvećenih političkih vođa. Crnogorsko društvo, na žalost, ne pokazuje tu vrstu potentnosti.

MONITOR: Kako vidite izjavu premijera Spajića o hibridnom djelovanju koje treba da destabilizuje put Crne Gore u EU i reakcije na tu izjavu?

Odgovor: Ne znam kakve informacije ima premijer Spajić, ali je sasvim prirodno očekivati da će oni koji iz raznih razloga ne žele vidjeti Crnu Goru u EU djelovati i hibridno i nehibridno kako bi otežali ili osujetili uspješan završetak procesa pridruživanja. Ozbiljna vlast, dakle, ne bi trebala da se vajka i straši ljude, nego da zna kako će strateški i taktički da se hibridnom ili bilo kakvom drugom djelovanju suprotstavi.

Mene brine mogućnost da se, pod izgovorima borbe za crnogorsku EU budućnost, kritički osvrti na ponašanje vlasti i ukazivanje na alternativne mogućnosti ne počnu tumačiti kao neprijateljsko djelovanje – hibridno ili nehibridno.

MONITOR: Ugrožavaju li taj put Crne Gore spolja ili iznutra?

VUKOVIĆ: Ako je iskreno dominantno opredjeljenje politike klase za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, onda taj put ne može biti ugrožen iznutra. Nema vidljivih znakova koji bi upućivali da se u tu iskrenost sumnja, ili ih makar ja ne vidim. Vidljivo je, međutim, da režim u Beogradu ne gleda blagonaklono na ovo crnogorsko prednjačenje na putu u EU. No, ne čini mi se da srbijanska vlast može učiniti nešto što bi istinski predstavljalo ugrožavanje crnogorskog opredjeljenja za članstvo u EU.

Mi u ovom trenutku ne možemo, međutim, znati kakva će biti dijalektika političkih procesa u  EU, te šta će se sve dešavati na svjetskoj geopolitičkoj mapi, pa i ne možemo s pouzdanošću govoriti o tome kako će završiti ovo crnogorsko putovanje u EU.

MONITOR: Hercegnovski filmski festival i cenzura govora srpskog glumca koji je trebalo da ga otvori obilježili su prethodnu sedmicu. Šta vam taj slučaj govori?

VUKOVIĆ: Govori o tome da se crnogorska vlast ponašala u evropskom duhu. Ne šalim se. EU cenzuriše ono  što se tiče Palestinaca, ne želeći da se zamjeri Izraelu, SAD i cionistima diljem svijeta, Crna Gora cenzuriše beogradskog glumca da se ne bi zamjerila svedržitelju Vučiću i njegovoj političkoj familiji.

U čemu je razlika? Dakle, zreli smo za EU!

Milena PEROVIĆ

Nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Ono što pogotovo nije dobro je označavanje  koji je jezik značajniji za  obrazovnu ustanovu

MONITOR: Uvertira za početak školske godine bila je priča oko izbora direktorice škole u Ulcinju i javno  prepucavanje između ministara u Vladi. Komentar na slučaj u Ulcinju?

PEPIĆ:   Prije svega, rekao bih da bi u školama gdje se nastava izvodi dvojezično, bilo dobro i poželjno  da kandidat za direktora zna oba jezika.To bi bio preduslov ili uslov. No, to ne bi smjela da bude i jedina i osnovna dominanta.
Način na koji je reagovao ministar Đeljošaj u najmanju ruku nije bio u redu. Bio je ispod svakog nivoa. Takvo obrušavanje na ministarku Anđelu Jakšić Stojanović, nije bilo ni ljudski ni džentlmenski .

No možda nam i ovaj sukob ” govori” o tome kako to izgleda kada se sudare kabadahijska Crna Gora ( čitaj Đeljošaj ) i ona koja se zalaže da Crna Gora postane normalna (čitaj Jakšić Stojanović). Moram reći da ovo što je uradio gospodin Đeljošaj u vezi sa izborom direktora, za svakog ko malo prati njegovo djelovanje, nije ništa novo. To  nije „incident ” već pojava. Svakoga ko mu po njegovom poimanju „stane“ na put ili  kome hoće da prikaže da mu „ugrožava“ njegovu nacionalnost gdin Đeljošaj zna žestoko da napadne. Zar nije prije nešto više od mjesec dana za Ulcinj rekao da je albanski grad?  Koliko je napada i vrijeđanja bilo prema policajcima, novinarima , sudijama, predsjedniku….pa i moja malenkost se znala naći na njegovim udarima.

Ovo i ovakvo ponašanje Đeljošaja, iako nije baš lijepo, ipak ne donosi preveliku štetu Crnoj Gori, za razliku od  kraja odakle smo gdin Đeljošaj i ja. On u Tuzima  ima puno veći uticaj i može donositi mnoge loše i nepoželjne odluke. Mijenjanje grba FK  Dečić  , mijenjanje imena stadiona , davanje naziva vrtića, javnoj predškolskoj ustanovi po vjerskoj osobi…I gdje pokušava, a bogami mu to i uspjeva,  da sve i svja mora biti prikazano kao ” čisto” albansko.  To i takvo ponašanje  dovodi do animoziteta , do nepotrebnog zatvaranja u nacionalne i vjerske torove.
Svaku kritiku na svoj račun gospodin Đeljošaj proglašava za ” albanofobiju “. Ja nemam ništa  protiv njegovog političkog angažmana. Želim mu svu ličnu i porodičnu sreću. Ali način na koji on donosi odluke morao bi biti primjeren, vaspitan. I ne bi trebao nastojati da se svemu pridaje nacionalni pa i vjerski karakter.

MONITOR: Dugo ste predavali u Tuzima, gdje se kao i u Ulcinju obavlja dvojezična nastava. Koje su specifičnosti takve nastave?

PEPIĆ: Sve u životu  ima i svojih i dobrih i loših strana. To bi se moglo reći i o radu u dvojezičnim školama. Ja sam preko 27 godina radio u dvojezičnoj osnovnoj školi  Mahmut Lekić u Tuzima . Bio sam zbog toga i srećan i ponosan. Za ljude mojeg kova to je bogatstvo i mogućnost učenja oba jezika. Ali  nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Pogotovu nije dobro ” davanje  važnosti ” koji je jezik značajniji za tu obrazovnu ustanovu . Jezik, tačno je,  može da stvori nesporazume , ali i preveliko insistiranje po svaku cijenu na nekoj posebnosti može da stvori probleme i neprijatnosti. Naročito ono  ako neko kaže „hvala bogu što sam to i ništa drugo“ umjesto da se shvati i prihvati ono „to sam što sam..“ I da mi to nije prioritet i „profesija“.

Dakle, nije teško raditi u ovim školama (ja mislim da je to i posebna privilegija) ako nema onoga „mi pa mi“. I nije problem ako se hoće i želi na pravi način izvoditi nastava bez obzira na jezik. Problem nastaje kada neki političari  pokušavaju da  izaberu rukovodioce ovih ustanova i  da učine sve da ta škola bude „njihova“, naročito u nacionalnom smislu. To dovodi do problema u stilu „njihovo i naše radno osoblje i učenici“! Nažalost, bilo je  takvih situacija, naročito u poslednje tri-četiri godine. Baš nepotrebno. Ponavljam, nije problem u jeziku kojim se nastava izvodi , već u tome, da se zbog toga neka škola prikaže više kao nečija.

MONITOR: Kako tumačite to da i u obrazovanju političari tako lako priču spuste na nacionalni nivo? Da li se tu što mijenjalo i da li su te tenzije manje nego ranije?

PEPIĆ: Nažalost obrazovanje, kao i druge oblasti u CG, koristile su se  i koriste  za veličanje  nacionalne pripadnosti… To i takvo djelovanje naročito je opasno u vaspitno-obrazovnim ustanovama. Političari, ako nametnu svog kandidata za rukovodioca škole ili u nastavnom kadru, preko njih hoće i žele da urade sve na jačanju nacionalne pripadnosti, da „zaštite“ samo i isključivo svoje etničke grupe. A oni koji dođu po njihovim preporukama  ih slušaju. Tako  smo u mnogim školama u Crnoj Gori imali primjere nacionalne i vjerske egzemplarnosti i ostrašćenosti. To je pogubno za mlade naraštaje.

Toga je bilo, a i biće. Ali, moram da primjetim, da su građani na pojave ostrašćenosti „oguglali“, sve manje to na njih djeluje.  Čak su i puno snažnije osude takvih pojava. To  je dobro ako želimo i hoćemo što prije da postanemo  normalno  građansko društvo.
No to ne znači da će oni koji se „ubiše“ u borbi isključivo za nacionalna prava svojih , prije svega mislim na političare, od te „borbe“ odustati.

MONITOR: Kako gledate na reforme u obrazovanju, ima li napretka i šta neophodno uraditi?

PEPIĆ: Uvijek sam govorio dok sam radio u obrazovnom sistemu CG , a naročito u posljednjih petnaestak godina da je daleko najveći problem što se  radilo na tome  da se naši učenici pretvore u neku vrstu robota. Da postanu bića koja ne moraju da razmišljaju. Da nam testovi, ankete , budu glavno mjerilo ocjene. Da steknu „suvo“ znanje bez logiciranja, povezanosti, bez objašnjenja. Veliki problem je bio to što se od nadležnih u prosvjeti nametalo zadovoljenje forme a ne suštine. Tako je nastavnik sve više i više bio „goli“ administrativni radnik nego predavač. Prosto, išlo se sve više ka  tome da učenici i nastavnici moraju zadovoljiti  papirološku formu, a sve manje se vodilo računa o onome suštinskom, važnijem, da stvorimo osobe koje misle svojom glavom. A što bi trebalo uraditi?  Prije i iznad svega da nastavnici budu ono  što treba da budu. Predavači, koji će učenike podsticati da misle svojom glavom, sa njima razgovarati, „provocirati“ ih  da i sa njima ukrste argumente i pokažu neslaganja. I obavezno smanjivanje administrativnih poslova  za nastavnike. Ima  nagovještaja da je  u sektoru obrazovanje ipak krenulo na bolje.  Iako važim za žestokog kritičara nadležnih , moram reći i to da se od kada je na čelu resora prosvjete Anđela Jakšić Stojanović, osjetio pomak. Posebno me raduje što kod ove ministarke vidim volju da uradi što više na depolitizaciji vaspitno-obrazovnih ustanova. Svjestan sam i toga  da nekim našim političarima Anđela Jakšić Stojanović zbog toga  smeta. U suštini, ako hoćemo bolje obrazovanje, onda forsirajmo više ono ljudsko od golog tehničkog !

MONITOR:  Ima li napretka što se tiče politike i odgovornosti?

PEPIĆ: Ne. I teško će ga uskoro biti. A zašto? Pa zato što smo mi tipično partitokratsko društvo, gdje političari odgovaraju samo svojim partijskim šefovima  a ne građanima. Tako će biti sve dok ne budemo imali otvorene izborne liste , gdje će građani birati svoje predstavnike, a ne partijski šefovi. Sva priča o odgovornosti i o pravednom izbornom zakonodavstvu samo je demokratska „šminka“. Tako će i biti , dok nam se nudi da biramo listu , a ne ličnost.

MONITOR: Koliko će i da li će očekivani ulazak u EU pomoći da se kao društvo upristojimo, prije svega politička elita?PEPIĆ: Dobro je da ubrzo budemo dio EU. Ali moramo da shvatimo – to nas neće preobraziti preko noći. Pa tako i kako vi kažete „da se upristojimo“. Jer, kakva ti je kuća najviše zavisi od ukućana. A ni EU nije više ono što je bila. Valja  naglasiti, EU nije samo pravo, već i obaveza. Mislim da bi već trebalo da se počne sa pripremama za upoznavanje građana što nas u stvari čeka u EU. Da shvatimo i prihvatimo to da kada uđemo u EU neće odmah poteći med i mlijeko. A bogami i da nas samo po sebi to neće upristojiti !

MONITOR:  Još jedna tragedija obilježila je ovu sedmicu.

PEPIĆ: Strašna, baš strašna tragedija u Danilovgradu. Ubistvo tri čovjeka …pa da je i rat mnogo je. Pitanje je kako se mogu spriječiti ovakvi događaji. Što mi, kao društvo, možemo učiniti da se preduprijede i  spriječe. Zato nam je bitan jak bezbjednosni sektor, koji će ulivati povjerenje građanima. I zato kažem da nam bezjednost trebaju voditi bezbjednjaci, a ne političari!  Daj Bože da se Cetinje, Danilovgrad…nikada više i nikome ne ponove!

Predrag NIKOLIĆ

Ustav i ustavna kultura ne brane se samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put

MONITOR: Nijesmo valjano sagledali ni tek usvojene izmjene Ustava, a već se, za početak septembra, najavljuju nove. Šta Vam govori takav tempo promjene najvišeg pravnog akta?

MARIĆ: Da Ustav više ne doživljavamo kao temeljni i relativno trajan društveni sporazum, već kao instrument za rješavanje tekućih političkih potreba. Ustav, naravno, nije nedodirljiv i mora se mijenjati kada za to postoje ozbiljni razlozi. Ali ako ga mijenjamo nekoliko puta godišnje, prije nego što smo razumjeli i sproveli prethodne izmjene, postoji opasnost da ga pretvorimo u, na primjer, Zakon o radu – propis koji je toliko često mijenjan da su njegova stabilnost, preglednost i autoritet ozbiljno oslabljeni.

Posebno zabrinjava što se ovdje ne radi samo o brzini, već o odsustvu suštinske javne rasprave. Javna rasprava nije demokratski ukras niti rubrika koju treba označiti kvačicom. Njena svrha je da popravi tekst. Ako nijedna ozbiljna primjedba ne može biti prihvaćena zato što je politički dogovor već postignut i zato što se nekome žuri, onda nijesmo imali javnu raspravu nego javnu prezentaciju unaprijed donijete odluke.

MONITOR: Da li žurba zbog zatvaranja pregovaračkih poglavlja može biti valjano opravdanje?

MARIĆ: Takav postupak stvara opasan presedan. Danas se Ustav mijenja ubrzano zbog evropskih obaveza, sjutra neko može tražiti da se na isti način otvori pitanje karaktera samog Ustava. Tada će moguće biti teško objasniti zašto je kratka i formalna rasprava bila dovoljna za ustavne promjene u vezi sa pravosuđem, ali nije  za tzv. identitetska pitanja. Zato se ustavna kultura ne brani samo sadržajem pojedine norme, već i procedurom njenog donošenja. Ovakvim postupanjem stvaraju se loši pa i opasni presedani u proceduri.

U ustavnom pravu loša procedura rijetko ostane jednokratan incident, ona često u praksi postaje argument za sljedeći put.

MONITOR: Očekujete li da najavljeni „test integriteta“ mandatara i članova Vlade postane dio Ustava? Šta, uopšte, znači “integritet” u pravnom smislu?

MARIĆ: Test integriteta je politički neodoljiva, a pravno veoma opasna sintagma. Ko bi javno rekao da je protiv integriteta ministara? Upravo zato moramo biti dvostruko oprezni.

Integritet nije precizan pravni pojam poput punoljetstva, državljanstva ili pravosnažne osude, već dobrim dijelom vrijednosna procjena, posebno ako nemamo jasno propisane procedure. Prije nego što takvu procjenu pretvorimo u ustavni uslov za ulazak u Vladu, moramo znati ko provjerava, šta provjerava, na osnovu kojih podataka, po kojim kriterijumima i uz kakvu pravnu zaštitu kandidata. Možemo se vratiti na nedostatak javne rasprave – ako negdje nije trebalo trčati to je ovo pitanje.

Valja podsjetiti da je Vlada o predlogu za promjenu Ustava odlučivala na telefonskoj sjednici 14.avgusta, bez održane sjednice. Promjena Ustava ide preko aplikacije na pametnom telefonu!? Zabrinjavajuće. Osim toga postavlja se pitanje zbog čega slična provjera integriteta nije predložena za predsjednika Države, predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika i sudije Ustavnog suda,  Vrhovnog državnog tužioca, i na kraju gdje je veting u pravosuđu.

MONITOR: Ko bi provjeravao integritet mandatara i ministara, a ko bi kontrolisao te kontrolore i garantovao da se provjera neće pretvoriti u politički filter?

MARIĆ: Onaj ko izdaje potvrdu o integritetu praktično dobija pravo veta na sastav Vlade. To više nije tehničko pitanje nego raspodjela političke moći. Ako bezbjednosno ili upravno tijelo može da diskvalifikuje kandidata parlamentarne većine na osnovu tajnih podataka ili neodređene procjene, onda ne kontroliše samo kandidata nego i rezultat izbora. Umjesto zaštite države od korupcije, mogli bismo dobiti zaštitu vlasti od političkih protivnika. Zato svaka negativna odluka mora biti obrazložena, zasnovana na unaprijed poznatim kriterijumima i podložna brzoj i djelotvornoj sudskoj kontroli. Bez prava kandidata da vidi navode, izjasni se i uloži djelotvoran pravni lijek, test integriteta može postati ustavno legalizovana bezbjednosna etiketa.

Vjerujem da je prioritet jačati kapacitete i integritet ASK-a, ANB-a, Uprave policije, Tužilaštva, Sudova, drugih antikorupcijskih i ljudskopravaških državnih agencija, što je veliki i težak posao, tako da mi ovi brzi predlozi i riješenja dominantno vuku na političku oblandu.

MONITOR: Za primjer, bi li aktuelni premijer Milojko Spajić prošao takvu provjeru?

MARIĆ: Ne znam, ali znam da predlagač testa ne smije ostati izvan laboratorije. Da li bi se provjeravale samo pravosnažne presude ili i tačnost ranijih javnih izjava, porijeklo imovine, poslovne veze, prebivalište, državljanstvo i bezbjednosne procjene? Dok kriterijume ne znamo, pitanje ko bi prošao svodi se na političku anketu.

Premijer koji ovaj model predlaže morao bi zato prvi reći da li prihvata da ista pravila, bez prelaznog komfora i političkog imuniteta, odmah važe za njega i cijelu Vladu. Integritet koji se provjerava samo budućim nosiocima vlasti lako može izgledati kao moralni kredit koji sadašnja vlast sama sebi izdaje.

MONITOR: Možemo li, ironično, pretpostaviti da bi najavljenu provjeru mogao da obavlja neko poput Miloša Medenice, pošto iz objavljenih komunikacija djeluje upućenije u pojedine državne poslove od ANB-a i Uprave policije?

MARIĆ: Ironija je neprijatna zato što se naslanja na još neprijatniju stvarnost. Iz javno dostupnih komunikacija stvoren je utisak da su pojedinci iz kriminalnog miljea bili zabrinjavajuće dobro obaviješteni o kadrovima, postupcima i odnosima unutar institucija. To samo po sebi ne dokazuje da su znali više od ANB-a i policije, ali obavezuje državu da odgovori: šta su službe znale, kada su saznale i šta su preduzele?

Država koja još nije objasnila kako su joj povjerljivi poslovi postali tema kriminalnih četova ne bi smjela olako obećavati da će novim ustavnim mehanizmom pouzdano mjeriti nečiji integritet.

MONITOR: Vratimo se na početak: šta su građanima i pravnom poretku donijele tek usvojene ustavne promjene?

MARIĆ: Dobile su se bolje garancije, ali ne i garancija boljeg pravosuđa. Ministar pravde više nije član Sudskog savjeta, povećan je broj sudija koje biraju njihove kolege, a samostalnost i nezavisnost Centralne banke jasnije su ustavno izražene. To nijesu beznačajne promjene.

Ipak, Ustav može otvoriti vrata nezavisnosti, ali ne može natjerati institucije da kroz njih prođu. Rezultat će zavisiti od zakona, transparentnosti izbora, profesionalnosti članova savjeta i kvaliteta obrazloženja njihovih odluka. Ono što smo možda izgubili jeste dio jasnoće o odgovornosti. Bježeći, opravdano, od političke kontrole pravosuđa, rizikujemo da stignemo do njegove cehovske samodovoljnosti. Nezavisnost bez odgovornosti nije vladavina prava, nego zatvoren krug moći.

MONITOR: Zašto su za Sudski i Tužilački savjet usvojena dva bitno različita modela formiranja i funkcionisanja?

MARIĆ: Kada dva savjeta uređujete po različitim principima, građanima dugujete više od odgovora da je tako dogovoreno. Neke razlike mogu proisteći iz različite prirode sudstva i hijerarhijski organizovanog tužilaštva, ali svaka mora imati jasno funkcionalno opravdanje. Pošto ga nijesmo čuli, ostaje utisak da ne gledamo koherentan ustavni model, nego mapu političkog kompromisa. Kompromis je legitiman način donošenja Ustava, ali ne smije postati zamjena za njegovu unutrašnju logiku.

MONITOR: Mnogima je problematično što VDT istovremeno rukovodi tužilačkom organizacijom i predsjedava Tužilačkim savjetom? Može li Savjet djelotvorno nadzirati sistem na čijem je čelu njegov predsjednik?

MARIĆ: Kontrolor ne bi trebalo da bude institucionalni produžetak onoga koga kontroliše. VDT rukovodi tužilačkom organizacijom, a istovremeno predsjedava Savjetom koji treba da štiti njenu samostalnost i obezbijedi odgovornost. Ne tvrdim da je namjera bila stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je izabran model koji objektivno nosi rizik koncentracije moći.

Ako Savjet treba da ocjenjuje posljedice rada sistema, a na njegovom čelu sjedi rukovodilac tog sistema, sumnja u djelotvornost nadzora nije politička zloba nego elementarno institucionalno pitanje. Zato je predlog da predsjednika bira sam Savjet iz reda članova koji nijesu tužioci zasluživao argumentovan odgovor, a ne pozivanje na kalendar.

Ne tvrdim da je cilj bio stvaranje nedodirljivog VDT-a, ali je nesporno da je izabran model koji nosi rizik koncentracije moći. Kada stručna javnost upozori na taj rizik, odgovor ne može biti da nema vremena za izmjene. Ako nema vremena da se otkloni ozbiljan rizik, onda možda nema vremena ni da se Ustav kvalitetno promijeni.

MONITOR: Ako se naknadno pokaže da je model pogrešan, možemo li ga naknadno ispraviti, odnosno, koliko puta država može popravljati najviši pravni akt prije nego što prizna da nije sprovela reformu nego niz političkih intervencija?

MARIĆ: Ustav se može popraviti, ali se povjerenje u Ustav ne popravlja jednako lako. Svaka nova intervencija poručuje da prethodnu nijesmo dovoljno promislili.

Članstvo u EU nas neće osloboditi odgovornosti za sopstveni pravni poredak niti će evropske institucije upravljati našim savjetima umjesto nas. Zato je opasna računica da ćemo danas usvojiti „dovoljno dobro“ rješenje radi zatvaranja poglavlja, a sjutra ga popravljati kada budemo imali vremena. Ustav nije privremena skela evropskih integracija. Mora biti najbolji tekst koji država može da donese, a ne tekst koji će izdržati do sljedećeg roka iz političkog rokovnika.

MONITOR: Koliko je opasno kada domaći političari svaku kritiku nekog rješenja odbacuju pozivanjem na „zahtjev Brisela“?

MARIĆ: Briselski aplauz nije isto što i ustavnopravni sertifikat kvaliteta. Pohvale iz EU jesu važne, kao što je važno i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. Ali evropske institucije prvenstveno ocjenjuju da li je ispunjeno pregovaračko mjerilo i dostignut prihvatljiv standard, ne žive sa svakom posljedicom našeg modela. Naša obaveza je da pitamo hoće li rješenje funkcionisati kada nestanu rokovi, izvještaji i spoljašnji pritisak.

Ozbiljna proevropska politika ne mjeri lojalnost ćutanjem. Ipak, „tražio je Brisel“ postala je najudobnija rečenica domaće politike: zvuči autoritativno, a nikoga ovdje ne čini odgovornim. Zato moramo razlikovati izričit zahtjev EU, evropsku preporuku i konkretno rješenje koje su izabrali domaći političari. Brisel ne smije biti alibi iza kojeg se krije autorstvo naših odluka.

Evropski put nije administrativna trka u zatvaranju poglavlja, nego izgradnja institucija koje će raditi po evropskim pravilima kada više nema spoljnog nadzora.

Zoran RADULOVIĆ