Korumpiranje predstavnika izvršne, sudske i zakonodavne vlasti, kao i drugih lica čija je saradnja potrebna, ne vrši se samo direktnim davanjem novca ili drugih materijalnih dobara jer su sredstva korupcije faktički neiscrpna. Vrlo su efikasne i razne vrste ucjena podacima koji kompromituju, unižavaju ili prosto zbrišu nekoga sa društvene scene ili čak života. U novije vrijeme vrlo su česti slučajevi korumpiranja koji se sastoje u pomaganju da neko bude izabran u organe vlasti, policiju, sud i razne probitačne i uticajne pozicije u državnoj upravi, raznim korporacijama i slično. Za uzvrat, ova lica kada budu izabrana vraćaju dug Mafiji zloupotebljavajući svoja službena ovlašćenja i uticaj koji imaju. Nekada se osnivaju banke pod državnim patronatom ali one služe za pranje novca i sumnjive transakcije. No, najvažnije je korumpirati nekog političara, policiju i sudstvo. Njima će se preko određenih kanala, pored uobičajenih novčanih naknada, obezbijediti vanredno napredovanje u službi što je u interesu i jednih i drugih, jer veći rang u sudu ili veći čin u policiji automatski znači da su ti ljudi u stanju da više učine za podzemlje na novim funkcijama. Tim ljudima se obezbjeđuje luksuzan život što im pošten rad u profesiji ne može obezbijediti.
U Južnoj Italiji, posebno na Siciliji, uobičajeno je da radničke asocijacije – sindikati, daju svoje glasove nepoštenim političarima koji će im kada budu izabrani pomoći da se kroz lokalni parlament „progura” zakon koji je u interesu onih koji su omogućili njegov izbor. Glasanje za pojedine partije iz sasvim lukrativnih razloga, uobičajena je praksa koja vodi korupciji cijele populacije ili njenog dijela.
Identične stvari se dešavaju i u Americi. Moćne sindikalne vođe su odlučivale ko će biti izabran za tužioca, gradonačelnika, šefa policije i druge ličnosti na važnim mjestima u gradskoj administraciji. Međutim, devedesetih godina kontrola Mafije nad sindikatima počinje da slabi a time i njen politički uticaj i moć. Tu moć su svi koristili da svoje ljude dovedu na ključna mjesta u velikim gradovima.
Porodica Bruno je imala veliki uticaj na sindikate u Filadelfiji i Atlantik Sitiju zbog čega je uspjela da u ovom velikom gradu budu izabrani njeni ljudi za gradonačelnika i šefa policije, što faktički znači potpunu kontrolu. Kako je tekla procedura izbora poznato je po dobijenim podacima koje je policija registrovala prisluškivanjem.
„Ako hoćemo nekome da pomognemo da ide na izbore, možemo srediti da članovi sindikata glasaju za njega, možemo staviti do znanja ljudima da mi želimo da vidimo kako taj momak dobija. Imamo ljude u svim područjima života, od najviših do najnižih. Ja sam sredio mnoge slučajeve sa sudijama, dogovarao se sa kongresmenima… Radio sam sa najrazličitijim vrstama ljudi”.
U ranim osamdesetim za gradonačelnika u Atlantik Sitiju je izabran Mišel Matevs. Gradonačelnik je kasnije osuđen na 15 godina zatvora zbog primanja mita.
Filip Leoneti, bivši podšef porodice, rekao mi je o njihovom odnosu sa političarima. „Podržali smo gradonačelnika Matevsa da dobije izbore. On je došao Frenku Gerasu i trebala mu je naša pomoć. Frent je došao mome ujaku i moj ujak je rekao: „Aha, pomoći ćemo mu”… Pomogao je Majku Matevsu da postane gradonačelnik Atlantik Sitija. Prirodno, ja sam rekao Majku: „Ne slušaj nikoga sem nas, znaš, ne pričaj ni sa kim. Ti si sa nama. Ti radiš što ti mi kažemo”. Bio je pod zaštitom naše porodice. Slušao bi što god mu naša Porodica kaže da uradi”.
Ali da nije? – pitao sam ga.
Bio bi ubijen- odgovorio je Leoneti hladnokrvno.
Da li je on znao?
Da”.
U trci za mjesto gradonačelnika Atlatnik Sitija te iste godine (1982) bio je i jedan prijatelj Filipa Leonetija, podšefa porodice Bruno koja je držala pod svojom kontrolom Filadelfiju. Međutim, kako bi njegova kandidatura štetila interesima Matevsa kojemu je bilo obećano gradonačelnikovo mjesto, ovom čovjeku je rečeno da odustane, a ako Matevs pobijedi on će dobiti mjesto šefa policije, što se i obistinilo.
POLITIČKA KORUPCIJA: Kada je početkom devedesetih u Italiji započela operacija „Čiste ruke” „pao” je Mario Kijeza, krupan menadžer iz Socijalističke partije. Razdražena štampa ga je okovala na stub srama i trijumfalistički saopštila da je to „najkrupnija riba” koja je uhvaćena u toj akciji. Na žalost, pokazuje se da je on samo „sitna riba” a da će krupna tek kasnije isplivati iz dubine. Bar neke od njih.
Na raznim računima pronađeno je fantastičnih 70 milijardni lira za koje je Mario Kijeza tvrdio da je to „partijski novac”. Pošto je bio „svilenjak” mekan kao plastelin, odmah je „propjevao” jer nije mogao da podnese zatvorsko usamljenje. Kako će odmah nakon događaja reći jedan vispren novinar „da je lakše podnosio zatvor a teže otvarao usta, „Čiste ruke” bi bile osakaćene već tada”. Međutim, zatvorenik je pričao i pričao. Nakon toga je istražni sudija prosto „protutnjao” kroz političke partije i perje je počelo da leti na sve strane.
„Evo kako je funkcionisao mehanizam korupcije. Da bi jedna politička partija došla do para, političari su, služeći se često i pravnim ucjenama, novac dobijali od privrednika. Sve je, inače, imalo svoju tačno utvrđenu cijenu. Ako je neko preko licitacije trebao da dobije posao (za izgradnju bolnice, rekonstrukcije ulice i sl.) prethodno je to morao da „podmaže”. Procenat između pet i petnaest posto odlazio je partijama u koje su, preko odgovarajućih državnih tijela, izdavane dozvole za izvođenje predviđenih radova. Zatim je dolazilo do diobe dobijenih para, opet po tačno utvrđenom ključu. Ko ima veću vlast, sljeduje mu više para.
Ono što se prvo otkrilo u Milanu, brzo se otkrilo i u cijeloj Italiji. Čistih odnosa između politike i privrede, pokazalo se, nema. U korupcionašku aferu upletene su praktično sve firme, privatne i državne… Čak je i Đani Anjeli ovih dana bio prinuđen da prizna da je njegov Fijat potplaćivao političare.
Naravno, najveći skandal je izbio kada se vidjelo da su u svemu učestovali ljudi s političkog vrha. Prva žrtva velike čistke bio je lider Socijalističke partije Betino Kraksi… Početkom januara ove godine Karaksi prijeti, ali i prvi put pokazuje da je uplašen. Izjavio je: „Kada bih rekao sve što znam, vjerovatno bi me ubili”!
Po principu rušenja domina, „pada” i Đani de Mikelis, herizmatički Venecijanac koji je u svojstvu ministra spoljašnjih poslova, kako vjeruju njegovi sugrađani, nezakonito sakupio ogromne novce. „Ministar sedam odsto”, kako su ga Talijani nazivali, bio je prinuđen da se spašava bjekstvo od razjarene gomile koja ga je ganjala uz povike „Stani lopove” i „Al’ trči, boga mu”.
U kampanji je stradao i Klaudio Marteli, potpredsjednik vlade i ministar pravde koji je slovio za čovjeka čista obraza. Njemu je stavljeno na teret da je iz koristoljublja učestvovao u izazivanju bankrota velike banke Ambrozijano i da je saučesnik u krađi od vrijednosti banke San spirito.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice