Povežite se sa nama

FELJTON

DR SVETISLAV MARINOVIĆ: KORUPCIJA (I) Fenomen korupcije

Objavljeno prije

na

Korupcija (lat. Corruptio – pokvarenost, kvarnost, izopačenost, razvrat; potkupljivanje, podmićivanje; kvarenje, ukvarivanje, truljenje, raspadanje, krivotvorenje (spisa, mjera, tega i sl.) je jedna od najstarijih kriminalnih djelatnosti poznata još i prije antičkih vremena. Ona predstavlja opasno društveno zlo jer su njene posljedice nesagledive i prožimaju sve pore društvenog života. Ona je opasna i zbog toga jer je skrivena od očiju javnosti i organa koji je gone. Zato je borba protiv nje fantomska. Protivnik se samo osjeća ili nazire, ali se ne zna gdje je i koje on. Ista je stvar i sa posljedicama – one se vide tek kada eksplodiraju, ali se obično nikada ne sazna ko je ,,diverzant”, ko je sačinio ,,eksplozivnu napravu”. Korupcija je prevashodno odnos povjerenja gdje se učesnici međusobno štite, jer je to zajednički interes. Oni to čine i kada saradnja prestane, ne iz ljubavi i lojanosti, nego iz straha da se već počinjena zlodjela ne otkriju. Pošto se svi nalaze u istom bubnju – i oni koji daju novac i oni koji ga primaju – mogućnost otkrivanja je otežana, najčešće onemogućena. To je ono što pohranjuje korupciju i čini je tako djelotvornom, rasprostranjenom i opasnom. Prestupe ove vrste čine lica koja imaju neki uticaj. Na neki način, to je gornji društveni sloj koji je u mogućnosti da napravi neku radnju, uslugu i slično što se plaća od strane onih koji nijesu u stanju da to sami urade, ili im je to znatno otežano, skopčano sa velikim rizikom, materijalnim i drugim izdacima i sl. Tako učesnici u korupciji sarađuju na način što jedni prodaju svoju moć a drugi je plaćaju pošto su neiskusni, nemaju društvenih veza i odgovarajućeg statusa. Pošto su svi upleteni u ilegani posao, i korumpirani i oni koji korupmiraju, rijetko podležu krivičnopravnom progonu jer su i jedni i drugi moćni, ili bar imaju moćne zaštitnike. Naprotiv, individualnii sitni pristupnici koji nemaju ovih povoljnosti, često su zatvorski abonenti. Najvažniji vidovi korupcije sa stanovišta povezanosti sa organizovanim kriminalom i zločinačkim udruženjima jeste politička, policijska i sudska korupcija. Međutim, kada postoji korupcija u jednom društvu, sve je toliko povezano i ispreplijetano da je faktički nemoguće izdvojiti političku od policijske, upravne ili sudske korupcije. Tu je cijeli aparat vlasti u sprezi sa krupnim organizovanim kriminalom i teško je odrediti ko je veći nevaljalac – establišment oficijelne vlasti illi oni koje on treba da onemogući. U svakom slučaju, bez korupcije, i to u velikim razmjerama Mafija nikada ne bi uspjela da postane tako moćna finansijska organizacija. Inače, u savremenom svijetu sve više preovlađuje mišljenje da je korupcija uslov uspjeha i u kriminalu i u javnom životu čime se poistovjećuje i briše granica između zakona i bezakonja. Poštena, sposobna i jaka vlast, ukoliko uopšte takva postoji, bila bi u mogućnosti da znatno smanji i individualni i kolektivni kriminalitet. No, korupcija koja je zahvatila savremeni svijet onemogućava suzbijanje prestupništva. Ona je ujedno najteža i najopasnija društvena bolest koja onemogućava efikasnu borbu protiv organizovanog banditizma. Velike kriminalne organizacije, svjesne moći novca, kojeg imaju u izobilju, njime se izdašno koriste da parališu akcije vlasti protiv sebe. One putem svojih razgranatih veza dolaze u kontakt sa odgovarajućim institucijama, ili još češće sa pojedincima od vlasti i moći i traže njihove usluge, plaćajući im recipročne novčane iznose. Tako će se na njihovim platnim spiskovima naći moćne ličnosti iz javnog života, politike, policije, javnih službi i korporacija, bankarstva, medija i uopšte ljudi koza zauzimaju važna mjesta i društvene pozicije koje mogu obezbijediti nesmetan rad i prosperitet kriminalnih organizacija. Obično se, putem razgranate mreže doušnika i informatora, traži ugledne ličnosti koje su zapale u određene finansijske ili druge teškoće. Njima se oprezno napravi usluga a da oni često nijesu svjesni ko je to učinio. Nakon toga se daju skupi pokloni, plaćaju luksuzna putovanja, podvode zavodljive žene, plati se vjenčanje ili sahrana i slično. Tako se potencijalna žrtva, ali i budući kompanjon, lagano i neosjetno uvlače u paukovu mrežu koju organizacija lukavo plete. Kada se primi prva veća suma novca, posao je završen i markirana ličnost je jednom za uvijek u vlasti organizacije. Iz postavljenje zamke ona nikada više ne može izaći. Ako je to potrebno, žrtva se kasnije ucjenjuje, kompromituje, još više uvlači u podzemni biznis ili se jednostavno ubije ako je otkazala poslušnost ili je spremna na provalu. Najčešće se radi o fenomenu ,,bijelih okovratnika”. Zločin bijelog okovratnika opisujemo približno kao zločin koji je počinila ugledna osoba visokog socijalnog statusa u povezanosti sa svojom profesijom. Ovi delikventi orjentisani su na profit, a neki put nije sasvim lako povući demarkacionu liniju između legalnog i ilegalnog poslovanja. Zarade su veoma visoke. Radi se o milionima, a nekada i o milijardama. Ovi kriminalni bijelih okovratnika uopšte se ne uklapaju u sliku klasičnog kriminalca. Klasični kriminalci ne mogu da načine ni iz daleka tako veliku štetu. Nijesu to brkati i prljavi desperadosi sa revolverom u džepu i maskom na licu. To su najčešće ,,uglađena gospoda” sa univerziteskim diplomama sa prestižnih fakulteta, naoružana znanjem i visokog ugleda. To su „svilenjaci” kako ih zovu u slengu podzemlja – ljudi koji nikada nijesu udarili ili bili udareni, ali su spremni i na najveće zločine ako nema rizika po njih. Pravi mafijaš je plemić u odnosu na njih i daleko moralniji jer je uvijek spreman da plati puni cijenu svog opasnog zanata. On stoički nosi svoj krst na leđima i u najtežim situacijama dok ,,svilenjake” hvata panika na prvi nagovještaj da stvari ne idu kako bi trebalo. Zato pravi mafiozo nema poštovanja prema tim ljudima i tako se prema njima i ophodi. No, pošto su korisni, saradnja se ostvaruje kroz uobičajene kanale. Oni zauzimaju važne društvene pozicije, na izvoru su osjetljivih podataka i informacija, učestvuju u odlučivanju ili odlučuju o važnim pitanjima zbog čega su neophodni. I uz tom manje su podložni društvenoj i policijskoj kontroli od drugih pa je njihova korisnost nemjerljiva. Stoga se njihov kriminalni učinak ne može uporediti sa zlodjelima individualnih prestupnika ili manjih bandi i zločinačkih udruženja. Upravo zbog njihove ogromne moći, oni su izloženi raznim finansijskim i drugim iskušenjima kojima najčešće ne mogu da odole. Pošto se radi o moćnim ljudima koji imaju brojne veze i prijateljstva na najvećim nivoima, njihova pozicija je privilegovana kako kada treba nešto nezakonito učiniti tako i ako se njihove prljavštine otkriju, jer se establišment između sebe i štiti i ucjenjuje jer u tom svijetu niko nije potpuno čist. S obzirom na to da su neuhvatljivi, oni su najefikasniji pomagači i pokrovitelji organizovanog kriminala. Nadalje, obzirom da imaju dobar pregled kompletnih prilika – političkih, privrednih i drugih, u stanju su da se prilagođavaju vrlo promjenjivim uslovima i prilikama industrijalizovanog i urbanizovanog društva, otkrivajući još veće i bolje mogućnosti za vršenje krivičnih djela.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (III): Veliki riality show

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Generacijsku decu, koja su odrastala sa milionima svojih vršnjaka širom Jugoslavije, karakterisala je vedrina igre, slavljenje života i humor koji donosi rasterećenje. Mladost bez nade ne može da se razvija, a kamoli da u zrelom dobu rešava neke teške probleme. „Dan mladosti se proslavljao izuzetno organizovano, svečano, masovno, u svim djelovima zemlje. Brojne i raznovrsne programe – masovni ispraćaji, govori, tv prenosi –  tokom dva tri mjeseca, priređivali su pretežno mladi – pioniri i omladina- ali su učestvovali i stariji, a posebno vojska. Bio je to jedan od najvažnijih državnih praznika. Kroz desetine raznovrsnih programa, u kojima su učestvovale na hiljade mladih, dolazilo je do masovnog druženja i njihovog zbližavanja, a to je doprinosilo ostvarivanju duha zajedništva i bratstva i jedinstva. Bio je to pravi veliki riality show. U krajnjem, sve je to bilo u funkciji afirmacije zajedničkog života svih građana, u svim republikama Jugoslavije“, zapisao je istaknuti crnogorski novinar i publicista Danilo Burzan.

Više od tri i po decenije, Tito je bio nezaobilazna figura iz detinjstva, mladosti i zrelog doba najvećeg broja Jugoslovena. O njemu skoro da sve znamo: napisane su silne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Urastao u svoj istorijski trenutak, kao osvedočeni antifašista i partizanski vođa, Tito je bio brend, jednako koliko i Jugoslavija; čovek misije koji je uvek verovao u moć energije mladosti, i to je posebno naglašavao. Državnik magične energije ispisao je realan bajkoliki životni scenario ostvarenog životnog podviga. („Jednom prilikom, na svečanom ručku u Diseldorfu, predsednik nemačke vlade upita predsednika Tita: „Čujem, gospodine predsedniče, da ste bili jedan od prvih gastarbajtera iz vaše zemlje u Nemačkoj i da ste tada, pred Prvi svetski rat, razmišljali o tome da se iselite u Ameriku. Šta bi bilo sa vama i sa vašom zemljom i sa Evropom, da ste tada otišli preko okeana? Bio bih milioner, odgovorio je Tito“, Ivan Ivanji, JBT i njegovo doba, „Vreme“, maj 2011). Ogromna većina takvih istorijskih veličina, jednako poput uglednih domaćina, kojima je čast bila ispred života, a obraz iznad svakog bogatstva, posle svoje smrti „zasluže“ čitave knjige ispunjene sa mnogo klevete, pakosti, prostote, raznih falsifikata, od pseudo ekspertskih znalaca i narcisoidnih manipulatora, koji tako namire sebe prodajom u visokim tiražima. U takvim manipulacijama svaki zdrav razum bi ustuknuo pred ogromnim talasom gluposti, u kojoj mnoge stvari liče na mržnju. Ljudi imaju jednu večnu, neutaživu želju da vrše nasilje nad interpretacijom prošlosti, a u svakom ludilu je svaka istina obesnažena. Takvima je teško doći do istine, osim one kojom su okovani. Naravno, pred nama je prošlost satkana od niti sećanja i redefinisanja istorije i simbola iz mladosti, odnosno bogati dvosmisao viđenja, te zato prošlost treba gledati i analizirati vrlo pažljivo i odgovorno. O ljudima, istoriji i vladarima, ljubavi i prijateljstvu ne treba imati iluzija.

Štafeta mladosti je zamišljena kao opštejugoslovenska manifestacija i, kao takva, „predstavljala je sinonim za masovnost i raznovrsnost telesnog i duhovnog razvoja najšireg sloja građanstva, bez obzira na klasnu, versku i nacionalnu pripadnost. Prenošenjem  štafete, povezivani su svi koji su je držali u ruci, ali i oni koji su je samo videli i pozdravili. Okupljanjem ljudi oko zajedničke „stvari“, ujedinjavale su se široke mase i tako se identifikovao zajednički nacionalni identitet“. Pragmatično prilagođena kulturnom miljeu i najmasovnijem društvenom sloju, sa veštim spojem autoritarne svesti i tradicionalizma, štafeta mladosti je svojim zamahom, obimom i strategijom, decenijma prekrivala smisao društvenog života u Jugoslaviji. Kao manifestantna dramska forma i društvena činjenica, poput religioznog obreda, ovaj fenomen je postao neizbežni deo istorije privatnog života i snažnih ličnih doživljaja, iako je svako od njih bio istureni statista, u kojima su ova iskustva oblikovana po strogim pravilima igre. Sve je u toj neobičnoj priči, potencirane atmosfere, bilo besprekorno složeno, s ciljem stvaranja idealizovane slike o bliskosti jednog autoritarnog režima sa narodom a, pre svega, sa omladinom. Smisao iskušenja kroz koje zajedno prolaze, sjedinjuje razdvojene krajnosti. Doduše, sem prvih desetak godina posle rata, bilo je to doba stabilne države i socijalne jednakosti, u kome je svako mogao da se bori i izbori za pravdu, porodicu, za krov nad glavom, za spokojnu noć i da putuje gde želi, sa crvenim pasošem, koji je bio simbol toga vremena. Raznovrsnost svega u tadašnjoj zemlji bila je naša vrednost i prednost. Raspad Jugoslavije je bukvalno svima na ovom prostoru prelomio živote, zaustavio sve društvene procese, zatvarajući sva individualna, kolektivna i zajednička vrata iza sebe.

S ove vremenske distance, štafeta i Dan mladosti, kao onovremeni damar i tanani društveni refleks, ostaju najlepše uspomene mnogih učesnika takvih manifestacija. U njih su utkane priče detinjstava, važnih trenutaka, nezaboravnih ljubavi, velikog drugarstva i prijateljstva, koje je bilo uzvišeno, solidarno, puno poštovanja i najlepših manira. Da bi ovaj fenomen dobio adekvatnu analizu, moraju se okolnosti čitati u novom ključu, uz potpuno sagledavanje opštih istorijskih i društvenih procesa. Ne treba naglašavati, ni idealizovati, ali ne treba ni zaboraviti koliko su simbolično stilizovani realiteti značili tom vremenu. I zato u ovoj naraciji ima nečeg neodoljivog u oživljavanju neke konekcije koja daje raskošan vez emocija i uspomena, koje današnje i buduće generacije neće biti u stanju da razumeju. I baš zato, ovaj društveni obrazac govori jezikom nedovršenosti, nudeći mogućnost novih čitanja, otkrića i tumačenja, produbljenih analiza.

Autentična ideja poimanja karaktera i smisla jugoslovenskog društvenog i kulturnog prostora još uvek je i te kako živa i bliska osećajnosti mnogih malih, običnih ljudi. I danas posle mnogo godina od ukidanja štafete i Dana mladosti, bivši junaci ili njihovi potomci uzalud traže sebe u krhotinama prošlosti, obilazeći dvadeset petog maja „Kuću cveća“ i Muzej „25 maj“, donoseći cveće i štafete sa porukama iz svih republika zemlje koja više ne postoji, afirmišući recepciju da snove i uspomene ne ruše priče, već mi sami. Odanost jednoj ideji koja je želela da spoji nacije, religije, običaje i strahove, svojstvene svim jugoslovenskim građanima, podjednako, kroz stvaranje jedne idealizovane slike o svom predsedniku, završila se njegovim krajem. Da je imala drugi smisao, poruku i cilj, možda bi njena egzistencija trajala i danas.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.

Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.

Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).

Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.

U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.

Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.

Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet  štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).

Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.

Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.

“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo