Povežite se sa nama

FELJTON

DR SVETISLAV MARINOVIĆ: KORUPCIJA (I) Fenomen korupcije

Objavljeno prije

na

Korupcija (lat. Corruptio – pokvarenost, kvarnost, izopačenost, razvrat; potkupljivanje, podmićivanje; kvarenje, ukvarivanje, truljenje, raspadanje, krivotvorenje (spisa, mjera, tega i sl.) je jedna od najstarijih kriminalnih djelatnosti poznata još i prije antičkih vremena. Ona predstavlja opasno društveno zlo jer su njene posljedice nesagledive i prožimaju sve pore društvenog života. Ona je opasna i zbog toga jer je skrivena od očiju javnosti i organa koji je gone. Zato je borba protiv nje fantomska. Protivnik se samo osjeća ili nazire, ali se ne zna gdje je i koje on. Ista je stvar i sa posljedicama – one se vide tek kada eksplodiraju, ali se obično nikada ne sazna ko je ,,diverzant”, ko je sačinio ,,eksplozivnu napravu”. Korupcija je prevashodno odnos povjerenja gdje se učesnici međusobno štite, jer je to zajednički interes. Oni to čine i kada saradnja prestane, ne iz ljubavi i lojanosti, nego iz straha da se već počinjena zlodjela ne otkriju. Pošto se svi nalaze u istom bubnju – i oni koji daju novac i oni koji ga primaju – mogućnost otkrivanja je otežana, najčešće onemogućena. To je ono što pohranjuje korupciju i čini je tako djelotvornom, rasprostranjenom i opasnom. Prestupe ove vrste čine lica koja imaju neki uticaj. Na neki način, to je gornji društveni sloj koji je u mogućnosti da napravi neku radnju, uslugu i slično što se plaća od strane onih koji nijesu u stanju da to sami urade, ili im je to znatno otežano, skopčano sa velikim rizikom, materijalnim i drugim izdacima i sl. Tako učesnici u korupciji sarađuju na način što jedni prodaju svoju moć a drugi je plaćaju pošto su neiskusni, nemaju društvenih veza i odgovarajućeg statusa. Pošto su svi upleteni u ilegani posao, i korumpirani i oni koji korupmiraju, rijetko podležu krivičnopravnom progonu jer su i jedni i drugi moćni, ili bar imaju moćne zaštitnike. Naprotiv, individualnii sitni pristupnici koji nemaju ovih povoljnosti, često su zatvorski abonenti. Najvažniji vidovi korupcije sa stanovišta povezanosti sa organizovanim kriminalom i zločinačkim udruženjima jeste politička, policijska i sudska korupcija. Međutim, kada postoji korupcija u jednom društvu, sve je toliko povezano i ispreplijetano da je faktički nemoguće izdvojiti političku od policijske, upravne ili sudske korupcije. Tu je cijeli aparat vlasti u sprezi sa krupnim organizovanim kriminalom i teško je odrediti ko je veći nevaljalac – establišment oficijelne vlasti illi oni koje on treba da onemogući. U svakom slučaju, bez korupcije, i to u velikim razmjerama Mafija nikada ne bi uspjela da postane tako moćna finansijska organizacija. Inače, u savremenom svijetu sve više preovlađuje mišljenje da je korupcija uslov uspjeha i u kriminalu i u javnom životu čime se poistovjećuje i briše granica između zakona i bezakonja. Poštena, sposobna i jaka vlast, ukoliko uopšte takva postoji, bila bi u mogućnosti da znatno smanji i individualni i kolektivni kriminalitet. No, korupcija koja je zahvatila savremeni svijet onemogućava suzbijanje prestupništva. Ona je ujedno najteža i najopasnija društvena bolest koja onemogućava efikasnu borbu protiv organizovanog banditizma. Velike kriminalne organizacije, svjesne moći novca, kojeg imaju u izobilju, njime se izdašno koriste da parališu akcije vlasti protiv sebe. One putem svojih razgranatih veza dolaze u kontakt sa odgovarajućim institucijama, ili još češće sa pojedincima od vlasti i moći i traže njihove usluge, plaćajući im recipročne novčane iznose. Tako će se na njihovim platnim spiskovima naći moćne ličnosti iz javnog života, politike, policije, javnih službi i korporacija, bankarstva, medija i uopšte ljudi koza zauzimaju važna mjesta i društvene pozicije koje mogu obezbijediti nesmetan rad i prosperitet kriminalnih organizacija. Obično se, putem razgranate mreže doušnika i informatora, traži ugledne ličnosti koje su zapale u određene finansijske ili druge teškoće. Njima se oprezno napravi usluga a da oni često nijesu svjesni ko je to učinio. Nakon toga se daju skupi pokloni, plaćaju luksuzna putovanja, podvode zavodljive žene, plati se vjenčanje ili sahrana i slično. Tako se potencijalna žrtva, ali i budući kompanjon, lagano i neosjetno uvlače u paukovu mrežu koju organizacija lukavo plete. Kada se primi prva veća suma novca, posao je završen i markirana ličnost je jednom za uvijek u vlasti organizacije. Iz postavljenje zamke ona nikada više ne može izaći. Ako je to potrebno, žrtva se kasnije ucjenjuje, kompromituje, još više uvlači u podzemni biznis ili se jednostavno ubije ako je otkazala poslušnost ili je spremna na provalu. Najčešće se radi o fenomenu ,,bijelih okovratnika”. Zločin bijelog okovratnika opisujemo približno kao zločin koji je počinila ugledna osoba visokog socijalnog statusa u povezanosti sa svojom profesijom. Ovi delikventi orjentisani su na profit, a neki put nije sasvim lako povući demarkacionu liniju između legalnog i ilegalnog poslovanja. Zarade su veoma visoke. Radi se o milionima, a nekada i o milijardama. Ovi kriminalni bijelih okovratnika uopšte se ne uklapaju u sliku klasičnog kriminalca. Klasični kriminalci ne mogu da načine ni iz daleka tako veliku štetu. Nijesu to brkati i prljavi desperadosi sa revolverom u džepu i maskom na licu. To su najčešće ,,uglađena gospoda” sa univerziteskim diplomama sa prestižnih fakulteta, naoružana znanjem i visokog ugleda. To su „svilenjaci” kako ih zovu u slengu podzemlja – ljudi koji nikada nijesu udarili ili bili udareni, ali su spremni i na najveće zločine ako nema rizika po njih. Pravi mafijaš je plemić u odnosu na njih i daleko moralniji jer je uvijek spreman da plati puni cijenu svog opasnog zanata. On stoički nosi svoj krst na leđima i u najtežim situacijama dok ,,svilenjake” hvata panika na prvi nagovještaj da stvari ne idu kako bi trebalo. Zato pravi mafiozo nema poštovanja prema tim ljudima i tako se prema njima i ophodi. No, pošto su korisni, saradnja se ostvaruje kroz uobičajene kanale. Oni zauzimaju važne društvene pozicije, na izvoru su osjetljivih podataka i informacija, učestvuju u odlučivanju ili odlučuju o važnim pitanjima zbog čega su neophodni. I uz tom manje su podložni društvenoj i policijskoj kontroli od drugih pa je njihova korisnost nemjerljiva. Stoga se njihov kriminalni učinak ne može uporediti sa zlodjelima individualnih prestupnika ili manjih bandi i zločinačkih udruženja. Upravo zbog njihove ogromne moći, oni su izloženi raznim finansijskim i drugim iskušenjima kojima najčešće ne mogu da odole. Pošto se radi o moćnim ljudima koji imaju brojne veze i prijateljstva na najvećim nivoima, njihova pozicija je privilegovana kako kada treba nešto nezakonito učiniti tako i ako se njihove prljavštine otkriju, jer se establišment između sebe i štiti i ucjenjuje jer u tom svijetu niko nije potpuno čist. S obzirom na to da su neuhvatljivi, oni su najefikasniji pomagači i pokrovitelji organizovanog kriminala. Nadalje, obzirom da imaju dobar pregled kompletnih prilika – političkih, privrednih i drugih, u stanju su da se prilagođavaju vrlo promjenjivim uslovima i prilikama industrijalizovanog i urbanizovanog društva, otkrivajući još veće i bolje mogućnosti za vršenje krivičnih djela.

(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo