Povežite se sa nama

Uncategorized

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Falsifikovana ekonomija

Objavljeno prije

na

Misija Đukanovićeve Vlade nije razvoj, već držanje stvari pod kontrolom, kaže na početku razgovora za Monitor ekonomski analitičar Zarija Pejović. Hipotetički, i kada bi promijenili kriterijum vladanja prema opštedruštvenim interesima, upitno je da li ova administracija posjeduje kapacitete da takvu politiku i sprovede. Suštinsko pitanje glasi: zašto Crna Gora koja deklarativno pristupa evroatlantskim integracijama, još nema ozbiljnu greenfield investiciju iz zemalja zapada? Štaviše, zapadne diplomate nerijetko savjetuju svojim preduzetnicima da ne investiraju u Crnu Goru.

MONITOR : Zbog čega je toliko važno angažovati novac sa zapada?
PEJOVIĆ: Razlika između kapitala koji dolazi sa zapada i onog sa istoka jeste u tome što zapadni kapital donosi know-how i tehnologiju. Takvi projekti, takozvanim proširujućim (spread over) efektom, pokreću lance tehnoloških promjena u domaćim preduzećima i postavljaju standarde obrazovnim institucijama. Crna Gora je neurotično pocijepana, s jedne strane ekonomijom koja se bazira na novcu sa istoka, često sa elementima pranja novca, te političkom despotijom, dok nam na drugoj strani procesi evroatlantskih integracija nameću standarde u potpunoj koliziji sa postojećim stanjem.

MONITOR: Šta je građanima donijela takva politika? I koliko je ona povezana sa činjenicoma da je poslije godina ubrzanog zaduživanja javni dug stigao do (preporučenih) granica izdržljivosti?
PEJOVIĆ: Kada je globalna finansijska oseka započela, Đukanović je, 2009. godine, izabran za premijera da bi uspješno ,,brodio krizom”. No, nautički kazano, dubina gaza naših javnih finansija, usljed nerealno postavljene javne potrošnje, nasukala je brod. Prirodno je bilo da se Vlada zaduži. Pitanje o kome je trebalo diskutovati glasi – u koje svrhe i pod kojim uslovima?

Dodatno, padom fiskalnih kapaciteta države, nenaplaćivanjem prihoda koji budžet sljeduju, povećan je jaz između potreba i raspoloživih sredstava.

Ukupni rashodi kamata emitovanih obveznica iznose 144 miliona eura. Ako je ukupno pozajmljena suma u dvije emisije iznosila 380 miliona eura, to znači da kamatonosni rashodi iznose 37,89 odsto od ukupno pozajmljene sume. Poređenja radi, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je 2012. godine povuklo kreditnu tranšu od Međunarodnog monetarnog fonda u iznosu od 410 miliona eura. Mada je kamatna stopa varijabilna, u trenutku vučenja odobrenih sredstava iznosila je 1,08 odsto. Ako bi na crnogorski dug iz obje emisije euroobveznica primijenili kamatnu stopu koju je dobila Bosna i Hercegovina, onda bi godišnji kamatni rashod na 380 miliona eura iznosio nepuna četiri miliona, umjesto 28,8 miliona eura. Dakle, ukupno uzevši, za manju pozajmicu platićemo za pet godina nekih 120 miliona eura više u odnosu na BiH. Mislim da ovaj podatak dovoljno govori.

MONITOR : Vi ste, još prije nekih godinu dana, u jednom razgovoru za Monitor upozoravali na opasnosti pada u dužničko ropstvo. Šta kažete danas?
PEJOVIĆ: Javni dug nastavlja da se uvećava i moguće da smo već prekoračili mastriški kriterijum, koji definiše odnos javnog duga i BDP-a. Ono što zbunjuje jeste činjenica da su 2008. godine izvorni prihodi budžeta iznosili 1.287 milona eura, dok je BDP bio procijenjen na 3.085 miliona eura. Pet godina kasnije, u 2013, izvorni prihodi su se planirali na 1.161 milion eura, dok Vlada procjenjuje da bi BDP mogao da iznosi 3.300 miliona eura. Ostvaruje se manji izvorni prihod pri većem nivou BDP!? Kako je to moguće ako smo u međuvremenu povećali poreze i dažbine, dodatno uvodeći niz ,,kriznih poreza”!?

Pad fiskalnog kapaciteta se može posmatrati i kao odsustvo sposobnosti države da naplati prihode, a može kao posljedica recesije, jer je kapital umrtvljen u nekretninama, novoizgrađenim stambenim jedinicama. Nelikvidnost u privredi je visoka. Prvu tezu potvrđuje i činjenica da je sa većom fiskalnom disciplinom u prošloj godini, naplata prihoda uvećana. U tom kontekstu valja sagledati i podatak da se vlada zaduživala u proteklih pet godina i pored činjenice da sadašnji BDP, makar zvanično, prelazi nivo iz 2008. godine, kada je javna potrošnja izdignuta na 1.500 miliona eura.

Smatram da je nivo BDP-a u Crnoj Gori precijenjen, odnosno namjerno naduvan. Ovo se vjerovatno radi zbog toga da bi javni dug u relativnom iznosu bio niži. S obzirom na to da nivo industrijske proizvodnje stagnira jer je Kombinat aluminijuma smanjio proizvodnju na minimum, Elektroprivreda ostaje kao jedina veća proizvodna kompanija. Prosto ostaje nedoumica kako se ostvaruje i ovaj nivo javnih prihoda.

MONITOR:Kako tumačite činjenicu da je država, u hroničnoj besparici, dozvolila da poreski i carinski dugovi narastu na blizu 400 miliona eura?
PEJOVIĆ: Ostaje sumnja da se poreski dugovi tolerišu, pitanje je kome i zašto? Kao poslanik sam iznosio i branio tvrdnju da je domaći sistem naplate javnih prihoda, umjesto da jača, atrofirao.

Opozicioni poslanici treba da iniciraju kontrolno saslušanje kako bi utvrdili što je uzrok, loša organizacija ili namjerno “opraštanje” carinskih i javnih dugova. Jedna od osnovnih funkcija države je naplata javnog prihoda. Posebno u situaciji u kojoj se javne finansije nalaze u krizi, efikasnost naplate javnih prihoda treba da bude na najvišem nivou.

MONITOR : Svjedoci smo konstantnih pokušaja Vlade da važeće privatizacione ugovore revidira na našu štetu. O čemu se tu radi?
PEJOVIĆ: Nezahvalno je suditi, mada iskustva govore da, kada država pokazuje preveliku popustljivost u odnosu prema investitorima, postoji vjerovatnoća da investitori ucjenjuju javne funkcionere koji su donosioci odluka. Kada bi Crna Gora imala tužilaštvo na višem nivou, vjerovatno bi se zajedno sa policijom uključili u istragu razloga revidiranja privatizacionih ugovora na štetu države.

MONITOR: Kako komentarišete priče o autoputu i gradnji drugog bloka Termoelektrane?
PEJOVIĆ: Potrebne su investicije u sektor energetike. To su profitabilne investicije, gdje je jednostavno utvrditi cash flow, s obzirom na to da električna energija na tržištu nedostaje. Realizaciju investicija je najbolje vršiti u javnoj režiji, u cilju maksimizacije prihoda. Zbog niskog finansijskog rizika energetskih projekata, treba se zaduživati u cilju njihove implementacije.

Međutim Vlada je obratno ili naopako, odlučila da se zaduži za izgradnju autoputa. Nerealno je očekivati da će naplata drumarine i indirektni efekti u smislu razvoja poljoprivrede i turizma sjevera Crne Gore opravdati investiciju parcijalne izgradnje autoputa. Dodatno zaduženje za autoput može dovesti u pitanje održivost budžeta. Smatram da eventualna izgradnja autoputa treba da bude na rizik investitora. Kinezi raspolažu velikim finansijskim rezervama, tako da mogu sebi priuštiti investiciju sa dugim rokom otplate. Sadašnjim aranžmanom rizik otplate autoputa pada na teret građana.

MONITOR: Nijesu li aktuelne priče o proširenju vlade na partije srpskog predznaka zapravo potvrda promašene ekonomske politike i najava još većih ekonomskih problema?
PEJOVIĆ: Ovo je pokušaj preuzimanja birača koji se izjašnjavaju kao Srbi, tačnije preuzimanje glasova opozicije. Time DPS pokušava kompenzovati mogući razlaz sa SDP-om. Moguće da nakon lokalnih izbora, ukoliko DPS postigne uspjeh, pozove Narodnu stranku u Vladu. To bi značilo rekonstukciju Vlade na teret SDP-a. Mada djeluje nelogično, moguće i da SDP na to pristane. Ostaje da se vidi hoće li rezultati lokalnih izbora izazvati prijevremene parlamentarne izbore.

No, treba se pozabaviti i drugom stranom medalje. Iščekujem da Monitor napravi kvalitetnu analizu, kakva se od ovog medija i očekuje, o stanju unutar naše opozicije. Kako smo od velike energije u smjeru promjena 2012. došli do socijalne depresije u 2014. godini? Ukoliko opozicija ne sprovede promjene, pa i one najosjetljivije u smisli kadrovskog ,,osvježavanja”, mislim da će DPS na narednim izborima ponovo uzeti vlast. Ko bi onda bio moralno odgovoran, nije potrebno da komentarišem. Pitam se, zašto opozicija ne bi zajedno formirala Vladu u sjenci, sa stručnim ljudima neospornog kredibiliteta. Imamo li tih 15 ljudi?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo