Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

1 godina

na

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

MONITOR: Lideri EU i NATO, odmah su čestitali Trampu “istorijski povratak”. Volodomir Zelenski ga je obasuo nizom hvalospjeva. Plaši li se EU Trampa ako, naravno, izuzmemo Viktora Orbana koji se već istakao kao njegov glavni EU “saveznik”?

PUHOVSKI: Bilo bi razumno plašiti se Trampa u EU, jer on ju smatra neprirodnom tvorevinom. Uz to on ustrajno radi na dekonstrukciji temeljnih institucija vladavine prava i liberalne demokracije – i time se priključuje već snažnome trendu nazočnome gotovo posvuda u svijetu  – koji je čak i Žižeka, inače ponosnoga na svoj cinizam, naveo da (u pogrešnoj interpretaciji Macronova postupka kod formiranja vlade) zastupa „drastičnu suspenziju demokracije“ kao izlaz iz „krize demokracije“ (indikativno, Žižekov je tekst naveliko prenošen, no ne i odlična reakcija Nenada Dimitrijevića u „Peščaniku“). Ukrajina će gotovo nužno biti Trampovom žrtvom – jer njemu je do hitnoga zamrzavanja rata, što bi i  Ukrajini moglo odgovarati, ali nacionalna temperatura je još uvijek previsoka tamo. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi jest smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu u odnosu na demokratsku administraciju (osim u Palestini, za sada). Cijena će biti odustanak od postojećih političkih (nerijetko i moralno opravdanih) ambicija, ali i jačanje nereda u međunarodnim odnosima – do čega je, međutim, tek djelomice doveo Putin – koji je, u osnovi, napadom na Ukrajinu opetovao Bushovo postupanje u Iraku („argumnetima koji su, dapače, manje lažni od Bushevih).

MONITOR: Kampanja protiv Zorana Milanovića najviše insistira na „ruskom uticaju“ i to ide dotle da visoki članovi HDZ-među njima i Andrej Plenković, tvrde da mu Rusija finansira kampanju i da je hrvatske interese zamijenio za ruske. Posmatrajući i predsjedničku trku u SAD, taj „ruski uticaj“ je postao glavna „šifra“ za diskvalifikaciju protivkandidata. Koliko je dokaziv?

PUHOVSKI: Eksplicitno je Milanovića na ovaj način napao samo ministar vanjskih poslova Grlić-Radman, no spretnom intervencijom jednoga od Milanovićevih podržavatelja – koji je u ime saborskoga odbora kojim predsjedava zatražio da se obavještajna služba, SOA, izjasni o optužbi – to je skinuto s dnevnoga reda, jer je SOA te optužbe oglasila neistinitima. Nakon toga se češće koriste indirektne (načelno nedokazive) optužbe tipa: ljubimac ruskih medija, Putinov igrač (ili, čak: pudlica).  Ruski/Putinov „utjecaj“ je reciklirana formula iz dana hladnoga rata, iz vremena kada su „naši“ morali (katkada očajnički) dokazivati odanost „zapadnim vrijednostima“. Primitivizam kojim se ta formula opet koristi u oštroj je diskrepanciji s činjenicom da su izvorne svjetonazorske razlike u mnogome izgubljene. Tehnički gledano, ruskoga predsjednika biraju demokratskije nego onoga u SAD (dakako, kolosalne razlike u ustroju javnosti čine pravu razliku), a Švedska je po svemu manje kapitalistička država od Rusije, itd. Ostala je tek „geopolitika“, tj. odnosi moći, za sada bez iole ozbiljne ideologije – da se o svjetonazoru i ne govori.

MONITOR: Kada je ultra-desni Domovinski pokret sa HDZ formirao novu Vladu, bilo je dosta zabrinutosti u hrvatskoj javnosti.. Ko je sada ultra-desno u Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Ozbiljno govoreći – nitko. Oni/e koji bi to htjeli biti naprosto nemaju svijest o suvremenoj desnoj poziciji misleći da je srbožderstvo dovoljno za desničarsku odrednicu. Došavši, dijelom, na vlast pokazali su da nemaju ozbiljne konzervativne ideje koje bi proveli, nego tek rehabilitiranja NDH u školstvu, pripremu velike proslave „1100 godina hrvatske državnosti (kao da je igdje bilo države u desetome stoljeću, i oduzimanja Krležina imena Leksikografskome zavodu). Ekstremna, pa i radikalna desnica kod nas – na sreću i na žalost – ostaje na arlaukanju.

MONITOR: Nagoviješteno je vraćanje obaveznog vojnog roka. Pominje se i promjena Zakona o odbrani da bi se umanjile ingerencije Predsjednika Hrvatske. U čitavoj EU se insistira na ulaganju u naoružavanje i  sisteme sigurnosti. Da li se radi o odvraćanju ili o pripravnosti NATO da se i vojnim snagama umiješa u rat?

PUHOVSKI: Evropa je, doista, desetljećima živjela u bezbrižnome uvjerenju da ratnih opasnosti više nema (osim na „brdovitome Balkanu“), pa sada dolazi svojevrsna panična reakcija na ozbiljnu opasnost nastalu ruskom agresijom. Čini se ipak da je panika mnogo ozbiljnija među elitom nego u pučanstvu. No, i elita je još oprezna, tako da ni NATO nije smišljen kao neposredno miješanje u rat, dapače – to u Hrvatskoj uglavnom ne dolazi do javne svijesti – to je u mnogo manjoj mjeri ratno djelovanje od višegodišnje enormne vojne pomoći Ukrajini (samo je Hrvatska do sada dala 300,000.000 eura).

MONITOR: Nije Milanović jedini koji se protivi „ulaganju“ u rat u Ukrajini. Ima i onih koji-kao Viktor Orban, imaju dosta razumijevanja za akcije Rusije. Posle izbora za Parlament EU-iako ranija ravnoteža nije bitno poremećena, ojačala je ultra-desnica. Kada se jednom okonča sukob u Ukrajini, hoće li taj novi kontekst promijeniti nešto bitno u EU i Evropi?

PUHOVSKI: Milanović nije protiv „ulaganja“ u rat on je, navodno, protiv slanja hrvatskih vojnika i u akciju neposredne pomoći Ukrajini. Povezujući to s nekoliko njegovih izjava posljednjih mjeseci o tomu da Rusija ne može (dapače: ne smije) izgubiti rat i da je NATO zbilja provocirao Rusiju itd., njegovi su protivnici konstruirali tezu o proruskoj političkoj poziciji predsjednika države. U tomu, vjerojatno ima i istine-no, Milanoviću je bitno stalo samo do toga da se suprotstavlja HDZ-u i vladi, te da okupi i suverenističku potporu na izborima. On svoju ulogu predsjednika republike opetovano falsificira tako što (ne sasvim bez paralele s Trampom) marljivo  radi na delegitimiranju institucija koje bi trebao čuvati.

 

Primorac je pričuvni kandidat HDZ

MONITOR: : Prema anketi Crobarometra, Zoran Milanoviić je u vođstvu u trci za novi predsjednički mandat. Dragan Primorac kojeg kandiduje njegova nekadašnja stanka dobija manje podrške od HDZ  dok Milanović bolje stoji od SDP .  Da li je Primorac nedovoljno dobar kandidat za birače stranke koju predstavlja ili se radi o nečem drugom?

PUHOVSKI: Primorac je u osnovi pričuvni kandidat kojega stranka postavlja kako ne bi ispalo da nema koga suprotstaviti Milanoviću, ali to čini bez uvjerenja da ima šanse na pobjedu. On ni po kojoj osnovi nije dobar kandidat za HDZ; i zato što je već jednom napustio stranku (kandidiravši se protiv nje na izborima), ali i po tomu što je neuvjerljiva figura s neugodnim detaljima u biografiji, koje stalno pokušava zabašuriti (od toga da je bio „ratni dragovoljac“ punih mjesec dana, u srpnju/julu 1991. – tj. prije početka rata – a potom otišao u SAD, preko toga da je u tri-četiri slučaja bio umiješan u sumnjivu kupoprodaju nekretnina, do toga da je zloupotrebljavao javna sredstva kao nekadašnji ministar). Ma koliko načelno bile dvojbene teorije urote, ima smisla uvjerenje mnogih da Plenkoviću zapravo odgovara ponovni izbor Milanovića, jer time ima osigurano sukobno mobiliziranje vlastite stranke (s obzirom na Milanovićeve stalne – na žalost nerijetko prostačke – napade na premijera i HDZ), ali i privid da ga napadaju s lijeva.

 

Palestinu treba priznati, uz uslov da nosioci ovoga projekta  prihvate obavezu zaštite svih prava

MONITOR:  Predsjednik Milanović je na skupu Brdo-Brioni čestitao slovenačkoj predsjednici Nataši Pirc Musar što je Slovenija priznala Palestinu- uz komentar da je u Hrvatskoj previše „kalkulanata“. Kakav je Vaš stav prema priznavanju Palestine koja još nije punopravna članica UN mada je tu priznata kao država?

PUHOVSKI: U predsjedničkoj (pred)kampanji vanjska politika, na žalost, jedva da je i spomenuta (uz djelomični izuzetak Ivane Kekin). Uvjeren sam da Palestinu treba priznati, uz uvjet (koji ljevica posvuda zapostavlja) da nositelji ovoga projekta jasno i jednoznačno prihvate obavezu zaštite svih, a posebice, ženskih prava. Tragikomično je pritom da faktička Milanovićeva sljedba, SDP, svojega patrona ne podržava kada je – za promjenu – u pravu.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Poglavlja 23 i 24, ogledalo nedostatka snage za reformu

Objavljeno prije

5 sati

na

14 Marta, 2026

Objavio:

Uređena država ne jača ovlašćenja službi bez istovremenog jačanja kontrole nad njima. Kod nas se, nažalost, radi upravo suprotno. Sektor bezbjednosti treba očistiti od uticaja organizovanog kriminala i politike, ali se to ne smije raditi mjerama koje nisu dovoljno transparentne, održive i za koje ne postoji podrška dobrog dijela javnosti

 

 

MONITOR: Desetak dana nakon hapšenja Aca Đukanovića, ne nazire se da istraga ide dalje od pronađenog oružja. Kako to komentarišete?

MILOVAC: Ako se deset dana nakon hapšenja i dalje uglavnom govori samo o oružju, onda je sasvim legitimno pitanje da li gledamo ozbiljnu istragu ili još jednu političko-medijsku akciju.

Naravno da ni oružje nije beznačajno, ali bi ono moralo biti tek početak, a ne kraj priče. MANS je još prije više od decenije podnosio prijave koje su se ticale poslova oko Prve banke i kredita povezanih sa licima iz kriminalnog miljea, ali od svega toga nikada nijesmo vidjeli ozbiljan institucionalni epilog. Zato je danas ključno pitanje da li će istraga konačno ići prema tokovima novca, poslovnim vezama i starijim sumnjama koje se godinama vezuju za ovu porodicu, ili će se sve završiti na onome što je bilo najlakše predstaviti javnosti. Ako ostane samo na oružju, to će biti još jedna potvrda da institucije i dalje biraju spektakl umjesto pravde i vladavine prava.

MONITOR: Demokrate koje kontrolišu bezbjednosni sektor najavile su tužbu protiv analitičara Danijela Kalezića koji je u intervjuu govorio o potencijalnom hapšenju Mila Đukanovića. Šta to govori?

MILOVAC: To prije svega govori da dio vlasti ima sve manje tolerancije prema kritici. Kada partija koja kontroliše bezbjednosni sektor na politički stav ili procjenu odgovara najavom tužbe, to nije znak snage nego slabosti. Ozbiljna vlast na kritiku odgovara argumentima i činjenicama, u konačnom i rezultatima, a ne pokušajem da ućutka one koji misle drugačije. U zemlji koja već ima ozbiljan problem sa političkim pritiscima na institucije i suženim prostorom za javnu debatu, takve reakcije dodatno pogoršavaju stvari. To pokazuje da vlast sve češće kritiku doživljava kao neprijateljski čin, a ne kao normalan dio demokratskog života.

MONITOR: Đukanović se nije oglašavao nakon hapšenja brata, što neki vide kao znakovito?

MILOVAC: Jeste znakovito, ali meni je važnije ono o čemu ćuti godinama. MANS je više puta ukazivao da ključna pitanja nijesu samo ona koja se tiču formalnih sporova sa ASK-om, nego pitanja stvarnog porijekla imovine, neprijavljenih podataka, imovine u Kočanima i slučaja Pandora papira, koji i dalje nema ozbiljan pravosudni epilog. Zato njegovo ćutanje nakon hapšenja brata jeste politička poruka, ali nije suština problema. Suština je da javnost i dalje nema odgovor na mnogo ozbiljnija pitanja koja se tiču načina na koji je sticano i skriveno bogatstvo njegove porodice. U politici je i ćutanje poruka, a ovdje je očigledno riječ o pokušaju da se kontroliše šteta po njegov imidž i rejting njegove partije.

MONITOR: Kako ocjenjujete usvajanje zakona o unutrašnjim poslovima i ANB-u i gdje nas takvi zakoni vode?

MILOVAC: Ti zakoni ne djeluju kao korak ka evropskim standardima, nego kao pokušaj dodatnog širenja moći policije i službi bez odgovarajuće, prijeko potrebne kontrole. MANS je upozorio da se ovako osjetljiva rješenja guraju bez ozbiljne javne rasprave, praktično ispod radara, dok se javnosti saopštava da je sve to navodno dio reformi. A suštinski problemi ostaju.

Kod ANB-a ostaje pitanje izostanka stvarne i efikasne kontrole nad mjerama nadzora, a kod Zakona o unutrašnjim poslovima ostaje prostor za politički uticaj kroz mehanizme koji nijesu dovoljno transparentni niti garantuju pravo na odbranu. To nas vodi daljoj politizaciji bezbjednosnog sektora, a ne njegovoj profesionalizaciji. Uređena država ne jača ovlašćenja službi bez istovremenog jačanja kontrole nad njima. Kod nas se radi upravo suprotno. Sektor bezbjednosti treba očistiti od uticaja organizovanog kriminala i politike, ali se to ne smije raditi mjerama koje nisu dovoljno transparentne, održive i za koje ne postoji podrška dobrog dijela javnosti. Previše puta smo čuli floskule čelnika bezbjednosnog sektora i političkih partija odakle potiču da “onaj ko je protiv ovakvih zakona, služi kriminalu”. Takve etikete su veoma opasne i ne mogu prikriti očigledan nedostatak demokratske kondicije, političke volje i u konačnom znanja da se pomenuti procesi vode na ispravan način.

MONITOR: A izlazak DPS-a iz skupštinskih tijela?

MILOVAC: Politički je razumljiv, ali institucionalno nije dobar. Jasno je da opozicija ne želi da učestvuje u glumljenju evropskog konsenzusa dok se istovremeno guraju zakoni koji izazivaju ozbiljne sumnje i rezerve. Ali izlaskom iz skupštinskih tijela dodatno se slabi parlamentarna kontrola tamo gdje je ona najpotrebnija – nad bezbjednosnim sektorom, pravosuđem i evropskim reformama. Veći problem je, međutim, to što je vlast sama proizvela takvu situaciju. Umjesto da gradi minimum političkog dogovora oko osjetljivih pitanja, ona se odlučila za preglasavanje i nametanje. Kada tako vodite procese, onda ne možete očekivati ni povjerenje ni saradnju, bez obzira na motive i političku prošlost dijela opozicije koja je bila aktivni saučesnik kreiranja trenutnog stanja u sektoru.

MONITOR: Može li Crna Gora u svim ovim okolnostima, uz bojkot opozicije i antievropske poteze vlasti, ispuniti obavezu zatvaranja poglavlja 23 i 24 do kraja godine?

MILOVAC: Crna Gora može formalno napredovati u pregovorima, ali poglavlja 23 i 24 se ne zatvaraju političkim izjavama nego rezultatima. To sam i ranije govorio – neka poglavlja možete zatvoriti administrativno, ali vladavina prava se ne dokazuje planovima i optimizmom, nego praksom.

Ako imate hapšenja bez optužnica, optužnice bez presuda i presude bez oduzimanja imovine, onda nemate suštinski napredak. U tim poglavljima ne mjeri se ono što piše u saopštenjima, nego ono što rade institucije. Uz ovaj nivo političke polarizacije i uz poteze vlasti koji često dolaze u sudar sa evropskim standardima, to postaje sve manje vjerovatno. Ipak, nesporna politička volja stanuje u Briselu i mislim da će to biti presudno na završetak ovog procesa.

MONITOR: Ministarka je optimistična, ima li pokrića za to?

MILOVAC: Razumijem optimizam ministarke, jer je to dio njene političke uloge, ali optimizam nije dokaz napretka. Napredak u poglavljima 23 i 24 ne mjeri se dobrim namjerama, nego pravosnažnim presudama, finansijskim istragama, oduzimanjem nezakonito stečene imovine i stabilnim, profesionalnim institucijama. Mi predugo živimo u modelu u kojem se javnosti predstavlja da je dovoljno usvojiti zakon, formirati radnu grupu i napisati izvještaj. Nije. Dok god ne vidimo da institucije mogu da procesuiraju i dovedu do kraja slučajeve koji zadiru u vrh političke i ekonomske moći, optimizam ostaje više PR nego stvarni rezultat.

MONITOR: Šta čitate u razmijenjenim pismima Vesne Medenice, SDT-a i sutkinje Kovačević koja je donijela osuđujuću presudu?

MILOVAC: U toj razmjeni čitam duboku kompromitaciju pravosuđa. To više nije pitanje jedne presude ili jednog predmeta, nego slika sistema koji je godinama bio zarobljen ličnim, političkim i interesnim vezama. MANS je i ranije upozoravao da je u takvom sistemu lojalnost često bila važnija od zakona. Kada danas gledamo otvorena pisma, međusobna optuživanja i javno razračunavanje ljudi iz pravosuđa, gledamo posljedicu tog modela. Najgore od svega je što se time dodatno urušava povjerenje javnosti. Građani ne vide institucije koje funkcionišu, nego sistem koji svoje najdublje sukobe rješava preko medija. To je poražavajuća slika za zemlju koja tvrdi da ozbiljno napreduje u vladavini prava.

MONITOR: Miloš Medenica je još na slobodi, a snimaka njega, stvarnog ili virtuelnog, ne fali. Kako to vidite?

MILOVAC: Kao otvoreno ruganje državi. Ako imate čovjeka koji je u tako važnom predmetu uspio da izmakne institucijama, a onda se u javnosti pojavljuju njegovi snimci, stvarni ili virtuelni, to šalje veoma lošu poruku. MANS je s pravom tražio da MUP objavi sve podatke o nadzoru njegovog kućnog pritvora, jer je postojalo dovoljno razloga da se uoči izricanja presude taj nadzor pojača. Ako se to nije desilo, onda ne govorimo o incidentu nego o ozbiljnom sistemskom propustu. Problem nije samo što je jedan čovjek pobjegao, nego što takvi slučajevi građanima pokazuju da država kasni, reaguje naknadno i ne umije da zaštiti vlastiti autoritet.

MONITOR:Zašto izostaju suštinski rezultati u poglavljima 23 i 24?

MILOVAC: Zato što Crna Gora i dalje pokušava da vladavinu prava odglumi kroz formu, umjesto da je izgradi kroz praksu. Godinama gledamo isti obrazac: usvajaju se zakoni, pišu strategije, organizuju akcije i konferencije, a onda izostanu presude, konfiskacije i stvarna odgovornost.

Na to se nadovezuje i stari problem – nedostatak političke volje da se ide do kraja kada istrage dotaknu vrh vlasti, bez obzira na to da li govorimo o bivšoj ili sadašnjoj strukturi moći. Zato stalno ponavljam da Crnoj Gori nijesu potrebne nove akcije radi naslova, nego mjerljivi i održivi rezultati. Dok se to ne promijeni, poglavlja 23 i 24 ostaće ogledalo svega što ova država nije imala snage da reformiše.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MATO KANKARAŠ, PROFESOR MATEMATIKE: Birokratizacija prosvjete

Objavljeno prije

5 sati

na

14 Marta, 2026

Objavio:

Birokratizovanost prosvjetnog aparata nužno dovodi do prekomjernog formalizma u svakom preduzetom projektu. Jedna od glavnih odlika prosvjetne reforme bila je u tome što smo pokušavali da oponašamo sistem koji smo idealizovali, umjesto da smo gradili vlastiti i ispravljali greške na koje se nailazi usput

 

MONITOR: Problematizovali ste rezultate nedavnog Državnog takmičenja iz matematike – gdje je rijetko ko dobio više od 50 poena od mogućih sto, a pojedini nule ili svega nekoliko bodova. Što je glavni problem – manjak znanja, teški zadaci, loša organizacija?

KANKARAŠ: Prirodno je da zadaci na ovom nivou takmičenja budu teški, ponajviše zbog očekivane težine zadataka na sljedećim etapama takmičenja iz matematike kao što je Balkanska matematička olimpijada ili Svjetsko takmičenje iz matematike. Međutim, nije odgovorno da se zdravo za gotovo uzmu navodni visoki kriterijumi Ispitnog centra Crne Gore kao glavni razlog za tradicionalno slabe rezultate na državnom takmičenju. Uzroke ove pojave treba tražiti u nepostojanju institucionalnog okvira koji bi razvio strategiju i viziju za rad sa talentovanim učenicima.

Ispitni centar nije učinio čak ni da predložena literatura iz njihovog informatora bude u cjelosti dostupna a kamoli šta drugo. Štaviše, ni sami taj informator nije prećerano relevantan dokument, kako sadrži samo okvirne informacije.

Gotovo jedina odredba u našem prosvjetnom sistemu koja se odnosi na ovaj segment našeg rada propisuje obavezno držanje jednog časa dodatne nastave tokom radne neđelje i to je to. Ipak, svaki prosvjetar koji je imao prilike da priprema svoje učenike, zna koliko propisani fond časova za dodatnu nastavu potcjenjuje rad koji je neophodno uložiti. Prirodno bi bilo očekivati određeno rasterećenje od radnih obaveza kada se odvijaju pripreme za takmičenje. Veoma je nezahvalno pripremati zadatke na ovom nivou uporedo sa regularnim obavezama.

Od ključne važnosti bi bile obuke nastavnog kadra koji pokazuje volju za rad sa učenicima ovog nivoa znanja, jer bi se ovaj vid stručnog razvoja morao shvatiti kao neprekidni proces svakog predmetnog nastavnika.

MONITOR: Da li ima napretka i ikakvih naznaka da se može riješiti problem deficita profesora matematike i ostalih iz prirodnih nauka?

KANKARAŠ: Ne može se reći da u tom pogledu nije bilo pomaka. Osnivanjem odsjeka za hemiju napravljen je najveći iskorak u ovom pogledu. Najava osnivanja studijskog programa nastavne matematike na PMF-u u Podgorici signal je da se u tom pravcu razmišlja. Ovaj program bi omogućio lakše profilisanje budućih profesora matematike kako bi taj nastavni program bio oslobođen onih predmeta koji su značajniji ukoliko vas interesuje bavljenje naukom. Ovo bi makar riješilo deficit nastavnika u osnovnim školama.  Nedostatak profesora fizike posljedica je loše tradicije da taj odsjek upisuje veoma mali broj studenata. Vjerujem da bi se ova tradicija suzbila ciljanom promocijom ove nauke i podsticanjem otvaranja radnih mjesta koja odgovaraju ovom profilu.

Ipak, pored svega ovoga ne postoji tijelo na državnom nivou koje bi se ozbiljno pozabavilo raspoređivanjem ovih kadrova. To bi trebalo da bude institucija koja prati stanje nastavnog kadra na nivou čitave zemlje, i neposredno pronalazi te kadrove i dodjeljuje im radna mjesta shodno potrebama. Ovo bi naravno trebalo da ide uporedo sa politikom javnog stanovanja, kako bi se nastavniku obezbijedio trajni boravak u mjestu đe mu je određeno zapošljenje. Umjesto toga, sadašnja situacija je slika i prilika jedne potpune prepuštenosti slučaju.

Zbog neravnomjernog razvoja smo došli u situaciju đe u jednom dijelu zemlje imamo premali broj škola za broj učenika, a u drugom gotovo puste škole! U Podgorici imate osnovne škole koje rade u 5-6 smjena, dok pljevaljskaoj gimnazija sa jakom tradicijom upiše možda tri odjeljenja u generaciji. Državna strategija prema prosvjetnom problemu na sjeveru je zanemarivanje toga regiona dok se ne ugase te škole.

MONITOR: Koji su glavni problemi u obrazovanju i vidite li da ima nekih naznaka njihovog prevazilaženja?

KANKARAŠ: Na fonu ovog pitanja mogao bi da se pokrene čitav društveni dijalog i serija javnih rasprava, predavanja i diskusija. Birokratizovanost prosvjetnog aparata nužno dovodi do prekomjernog formalizma u svakom preduzetom projektu. Jedna od glavnih odlika prosvjetne reforme bila je u tome što smo pokušavali da oponašamo sistem koji smo idealizovali, umjesto da smo gradili vlastiti i ispravljali greške na koje se nailazi nausput.

Uzmimo na primjer pisanje scenarija za čas. Ukoliko bismo se držali zakona kao pijan plota, svaki profesor bi za potrebe svakog održanog časa iskucao i ištampao po tri stranice. Ovo bi proizvelo trošak od jedno makar dvije hiljade listova po prosvjetaru u nastavnoj godini, dok bi na nivou čitave prosvjetne zajednice tokom jedne godine bio trošak 30 miliona listova. Ko bi ozbiljno mogao da pregleda toliku dokumentaciju? Ta odredba stoji forme radi iako je svaki činovnik ministarstva kao i prosvjetar svjestan koliko je besmislena.

Slično tome je i foliranje u vezi sa stručnim usavršavanjem. Više je izuzetak nego pravilo da se prijavite na seminar sa namjerom da nešto novo naučite. Uglavnom se značaj tih obuka svodi na obnavljanje prosvjetne licence. Mislim da je u tom opštem foliranju koje smo naučeni da trpimo, najkrupniji problem prosvjete.

MONITOR: Koliko su  đaci zainteresovani i koliko im je prijemčiv ovaj način obrazovanja u eri gdje većinu saznanja stiču preko internet platformi?

KANKARAŠ: Ovo je česta tačka sporenja. Rapidni tehnološki razvoj i pojednostavljivanje korisničkog interfejsa uređaja raznoraznih namjena dovelo je do tog pogrešnog uvjerenja da se i proces učenja bitno izmijenio. Učenje je savladavanje nepoznatog, i taj izazov u svojem najčistijem obliku gotovo da je istovjetan i kod starovjekovnoj i savremenog čovjeka. Štaviše, često bi se reklo da su minula vremena odisala većom inspirativnošću kako je manjak dostupnih informacija nužno podsticao eksperimentalni postupak. Danas se konzumiranje sadržaja poistovjećuje sa usvajanjem znanja.

Primjera radi, gledalac prati youtube sadržaj zabave radi. Znanje je tu sekundarno. Ako zbilja hoćete da ispravno koristite ovaj resurs za učenje, onda bi procedura praćenja tog snimka ličila na praćenje predavanja. Morate da hvatate bilješke i potom kroz primjere verifikujete gradivo koje vam je predočeno. Smisao društvene mreže je da vas što duže drži zaokupljenog i ukrka vam što veći broj reklama. Tu edukativni sadržaj nužno trpi. Internet je resurs koji je neprocjenjive vrijednosti za učenje, ali pravo učenje se ne može analogizirati sa skidanjem fajla niti se može postići pukim konzumiranjem.

MONITOR: Koji su sve izazovi u nastavničkom pozivu, i da li biste preporučili nekom mladom da se bavi tim poslom?

KANKARAŠ: Preporučio bih svakome koga ispunjava proces prenošenja znanja. Najveći izazov nastavnika je što je vječito na pozornici, što vas uvijek čini pristupačnim pa i ranjivim. Vi svo vrijeme učite zajedno sa učenicima. Bitno je pronaći praksu po kojoj kontinuirano pratite vlastiti razvoj kao predavača, slično kao što pratite razvoj znanja vaših učenika. Na taj način će se tehničke poteškoće, koje se u početku čine nepremostivim, postepeno uklanjati.

Krivična prijava protiv studentskih čelnika

MONITOR: Podnijeli ste svojevremeno krivičnu prijavu protiv studentskih čelnika. Šta je suština prijave i da li imate odgovor od tužilaštva?

KANKARAŠ: Ima više od godinu dana kako sam predao krivčnu prijavu. U suštini, prijavio sam jedan veoma korumpiran obrazac ponašanja koji sam primijetio kod velikog broja što ugašenih što i dalje aktivnih studentskih organizacija. Razmatrajući podatke koji su u javnom domenu na sajtu Poreske uprave, primijetio sam kako ove organizacije veoma proizvoljno pravdaju sredstva koja im je UCG pružao bez konkursa. U okviru ovoga sam primijetio nepisano pravilo da ponajviše sredstava dobijaju studentske organizacije  najviših studentskih funkcionera. To nijesu ni male svote novca, govorimo o iznosima od  20.000 ili 30.000 eura koji ista organizacije prima više godina zaredom i koji se otpisuju na kancelarijske troškove. To su zapravo nevladine organizacije čija ovlašćena lica odavno nijesu  studenti ali su zato često državni službenici kao na primjer Aleksandar Šipčić koji je viši savjetnik u ministarstvu prosvjete i predsjednik odbora direktora Zavoda za zapošljavanje.

Prijavio sam i poslovanje kafe-bara Desetka čiji je ugovor istekao još 2019. godine, kao i odobrenje koje je Ministarstvo prosvjete izdalo za poslovanje. Oni su tada imali mogućnost produženja ugovora na još tri godine ali to se nikad nije materijalizovalo. Privredni subjekt koji je na konkursu 2016. dobio pravo na zakup ovog prostora je BIP HOTELS Dejana Pejovića, nekadašnjeg studentskog predstavnika FTH u Kotoru. Tu mu je ukazana privilegija da mu je omogućeno umanjenje zakupnine od 2.100 mjesečno na račun ugrađenog materijala i izvedenih radova. Ni danas ne znamo koji je taj navodni iznos.

Treća stavka moje prijave odnosila se na doživotnog direktora Karijernog centra i sivu eminenciju SPUCG Ivicu Todorovića, koji nema dana radnog staža mimo ovih servilnih studentskih organizacija koje gravitiraju oko UCG. Smjenom vlasti oportuno se priklonio novoj struji. To se tiče Todorovićevog nezvaničnog kafića Tien, odmah nadomak rektorata. Taj kafić više puta je mijenjao privredni subjekt koji njime upravlja, čije ovlašćeno lice je bila sestra Todorovićeva jedno vrijeme. Ovaj ugostiteljski objekat smješten je u prizemlju zgrade Unistan I, koja je građena u vrijeme kada je Todorović bio studentski funkcioner. Po pogodbi koju je tadašnji rektor Ljubiša Stanković sklopio sa kompanijom Kroling, poslovni prostori prizemlja su prepušteni preduzimaču radi umanjenja troškova. Vjerujem da je Todorović iskoristio priliku da ulovi ovaj prostor.

Koga podrobnije interesuje, slobodno neka potraži u ODT-u informacije o predmetu br Ktr 188/25 kod tužiteljke Milice Albijanić. Mene su iz ove institucije uvjeravali da je procedura prikupljanja podataka iziskivala mnogo vremena zbog čega se još nije krenulo u postupanje po prijavi.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Mi smo iz doba mira izašli

Objavljeno prije

5 sati

na

14 Marta, 2026

Objavio:

EU se nije snašla ni u evropskim krizama, i to  nije uspjela ni sada. To je šteta, jer Evropa će najviše stradati. Već ne kupuje rusku energiju, a sada ne možemo ni do katarskog i zalivskog plina i nafte. EU nema zajedničku politiku prema Kosovu, Ukrajini, Iranu…Takvu će Uniju biti teško reformisati, a reforme mora biti, želimo li se pripremiti za svijet u kojem već živimo. Opet, Evropa je nama važna, mnogim drugima nije

 

 

MONITOR: EU je prije nekoliko, mjeseci u nizu javnih funkcionerskih nastupa, najavila rad na svojoj većoj bezbjednosnoj ali i političkoj i ekonomskoj samostalnosti. Kako se Hrvatska snalazi u tim promjenama koje dolaze iz Brisela?

JAKOVINA: Šutnja, to je glavna Hrvatska briselska strategija. Hrvatska nije komplikatorica, mi gledamo kako namiriti partijske kadrove i ne skretati preveliku pozornost na sebe. Šteta, jer svim zemljama treba ozbiljna rasprava o budućnosti EU: ne samo proširenju, već glasanju, koncentričnim krugovima razvoja EU, budućnosti. Osobno, ja bih već sa Slovenijom planirao kako ćemo sa Crnom Gorom zajednički voditi brigu o maslinama, turizmu, surađivati u obrani, znanosti, kako ćemo glasati kao blok oko zajedničkih tema, tko su nam saveznici, kako se možemo štititi kao tri male zemlje na Jadranu i Balkanu. Pustio bih i “Jadran” i bazen na razinu najnižeg činovnika ministarstva prometa ili fiskulture, a koncentrirao se na ono što je važno za budućnost.

MONITOR: U vrijeme mandata nekih hrvatskih predsjednika i premijera, iskazivana je posebna bliskost Hrvatske sa SAD. Džordž Buš Mlađi je bio u posjeti Hrvatskoj…Koliko su danas ti odnosi u vrhu spoljnopolitičkih prioriteta za Hrvatsku?

JAKOVINA: Hrvatska  gleda s oba oka u Washington, bez obzira što nju tamo jedva da itko primjećuje. S jednim okom gleda u Bruxelles. Čvrsto žmiri prema svima drugima. Istina – i to treba jasno izreći – kad je Hrvatska nastojala ući u EU, nakon blokade Slovenije, svi su nam u EU govorili “vi ste u pravu, ali oni su članica”, prepuštajući nama, da popuštanjem pokušamo stvar razriješiti. Tu nam nije pomogla EU, bez obzira što su neke članice bile sklone pokazati simpatije. Pomogao je SAD.

MONITOR: Serija incidenata prema manjinama –naročito nakon velikog koncerta Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu, teško da može ostaviti ravnodušnim ne samo žrtve napada već i građanstvo Hrvatske i okolnih zemalja. Da li je duga tolerancija prema nekim oblicima neoustaštva  doprinjela tome?

JAKOVINA: Nije to bila serija incidenata prema manjinama, već prema antifašističkoj, liberalnoj, suradnji sa strancima i manjinama otvorenoj, laičkoj Hrvatskoj. Manjine su  uglavnom stalno u koaliciji s HDZ-om, čak i kada to formalno nisu. Što je do toga dovelo, to ovisi o sugovorniku. Ako slušate HDZ-ovce i njihove satelite – a posljednji je “žetoniziran” jedan tobože liberalni političar, koji je najprije promijenio prezime, a onda rekao da je vladajućima pristupio, jer vam u oporbi uvijek nedostaje jedan papir, želite li nešto učiniti. Pokazuje to sjajno što je partijska država, no to ni crnogorskom iskustvu nije nepoznato. Premijer, koji sluša Thompsona, predsjednik parlamenta, koji ga sluša već godinama i koji je još kao ministar vanjskih poslova, Švicarcima slao proteste 2011. jer su mu zabranili nastupe, pa Grlić Radman koji ga obožava, a ministar obrane, koji uzvikuje ZDS, svi oni u njemu vide samo domoljublje. A na početku Plenkovićevog mandata iz njegove je partije-zbog korupcije doduše – smijenjen stranački ideolog, glavni tajnik HDZ-a minister, Lovro Kuščević. U stanu koji je iznajmljivao držao je sliku Ante Pavelića i govorio da mu je to djed.

To je nacionalizam, ništa drugo. To je volja i želja politike da grade podjele na nacionalizmu. Stranci koji Hrvatsku prate i mi drugi-“obični”, Hrvati, vidimo dramatično skretanje u desno i ustašluk. Odgovornost je prije svega na politici. Bez političke permisivnosti ne bi svega ovoga bilo.

MONITOR: Još je agresija Rusije na Ukrajinu praćena komentarima o dugotrajnom ratu sa perspektivom širenja. Ubrzo se desio i napad na  Gazu, a sada- posle napada SAD i Izraela na Iran, scenariji idu i u pravcu novog svjetskog sukoba. Koliko su ovi sukobi opasni po globalni mir?

JAKOVINA: Svijet je završio razdoblje “dugog 20. stoljeća”, koje je trajalo od kraja Prvog svjetskog rata do danas. Ili, svijet je završio epohu Hladnog rata i “trideset debelih godina”, koje su trajale od 1991. do danas. Raščinile su se međunarodne institucije, UN je nebitan, nebitni su demokratski mehanizmi čak i u zaštitnicima demokracije. Poražene ideologije sve više dominiraju u demokratskim društvima, cijeli se svijet naoružava, ratuje se od Irana, Ukrajine, Sudana, Venezuele, Pakistana i Indije, Kambodže i Tajlanda… Niz lokalnih ratova, spojenih u regionalne, ratovi u Europi, Aziji i Bliskom istoku, naoružavanje… Naravno da je ovo ne opasno za svjetski mir, ovo je kraj. Mi smo iz doba mira izašli i ušli u novo doba.

MONITOR: Komentari najnovijeg napada SAD-na Iran i opasnosti od širenja sukoba, idu i u pravcu istorijskih i vjerskih atributa država i naroda regiona. Kakva je njihova eventualna uloga u  komplikovanim političkim odnosima na Bliskom istoku?

JAKOVINA: U ovom trenutku u prvom su redu sukoba najreligioznija zapadna država, a to su SAD, to su bile i prije no se SAD ovako transfromirao s predsjednikom Trumpom. Potom je tu najdesnija, gotovo radikalno desna izraelska vlast, u kojoj niz političara vjeruje u božansku prirodu Izraela, njegovo porijeklo tumače djelom boga. Iran je zemlja koja je od 1979. Islamska republika. U sve tri države politički se potezi objašnjavaju čitanjem i interpretiranjem svetih knjiga. Ne znam kako ovo tumačiti normalnim alatima kojima raspolažem.

MONITOR: U medijima se mogao čuti  komentar da je Tramp opsjednut svojom ulogom u istoriji ali da ga istorija kao takva, ne interesuje. Kakvo je Vaše mišljenje na tu temu?

JAKOVINA: Mislim da ima razloga gledati na poteze predsjednika Trumpa kroz želju da se trajno upiše u povijest. I na različitim mjestima. Želi završiti ili ispraviti ono što su propustili njegovi prethodnici ili što su učinili. Kuba je bolna točka od predsjednika Eisenhowera 1959., pa Iran, koji je-sam je rekao, ponizio Ameriku 1980.godine, s talačkom krizom. Pa je spomenuo Panamski kanal, pa Grenland, pa prerada Ovalnog ureda… Sve bi to ukazivalo na  traženje najvažnijeg mjesta u povijesti u nizu epizoda koje se uče, čitaju, analiziraju. Najmoćniji čovjek na svijetu tako može tražiti mjesto u povijesti, ali nisam siguran da se tako ojačava mjesto SAD-a u svijetu.

MONITOR: Ima sve više komentatora i analitičara globalnih prilika koji smatraju da Izrael ima posebno jak uticaj na sadašnju američku administraciju. Koliko je to tačno i kakvu su interesi i motivi u tom političkom savezništvu? 

JAKOVINA: Sigurno, uvijek je i imao, još od priznanja, kada je SAD bila prva, a SSSR druga zemlja koja je priznala Izrael. (Jugoslavija je to učinila treći dan po proglašenju.) Od sredine pedesetih, do kada su pokušavale zadržati arapske saveznike- a ne ispustiti Izrael – SAD su se nagnule na jednu stranu. Samo po sebi, ne mislim da je to problematično, osim kada imate američkog veleposlanika u Izraelu koji smatra da je Bog taj koji daje nekom pravo na zemlju, na poseban status, a u Americi hrišćanski fundamentalizam postaje standard. To ne može završiti nečim dobrim. Ne može to ni agresivno pravoslavlje, da se razumijemo.

MONITOR: U skorije vrijeme najzaoštrenijih odnosa SAD i EU, Francuska i Njemačka su podržale napad SAD na Iran, ali ne i Španija… Neke članice EU kritikuju Ursulu fon der Lajen zbog toga što je pozdravila ubistvo vrha iranskog režima – bez konsultovanja članica. Da li je odnos prema napadu na Iran, ubistvo Ali Hamneia- i mnogih civila, ono što bi moglo podjeliti EU?

JAKOVINA: EU je opet propustila reagirati usuglašeno. Amerika stalno bira “dobre” Europljane i tako dijeli Europljane. Jednom su to radikalni desničari. Pogledajte koga je Trump zvao na inauguraciju – to su Slovaci i Mađari. Pogledajte koga je Marko Rubio posjetio nakon Munchena, sada su to Nijemci, a loši su postali Britanci i Španjolci. Keir Starmer “nije Churchill”, a s Madridom ne treba imati nikakvog posla! I to sve odšuti u ovom trenutku za SAD “dobri” njemački kancelar!

EU se nije snašla ni u europskim krizama, i to  nije uspjela ni sada. To je šteta, jer Evropa će najviše stradati. Već ne kupuje rusku energiju, a sada ne možemo ni do katarskog i zaljevskog plina i nafte. EU nema zajedničku politiku prema Kosovu, Ukrajini, Iranu… takvu će Uniju biti teško reformirati, a reforme mora biti, želimo li se pripremiti za svijet u kojem već živimo. Opet, Evropa je nama važna, mnogim drugima nije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo