Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE, ZAGREB: Razumno je plašiti se Trampa u EU, jer je on smatra neprirodnom tvorevinom

Objavljeno prije

1 godina

na

Tramp je još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“. Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi je smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu

 

 

MONITOR: Donald Tramp je 47. predsjednik SAD. Kamala Haris, je u posljednjim nedjeljama, dobila podršku i nekih poznatih republikanaca, čak i Dika Čejnija-koji je važio za republikanskog „jastreba“. Zašto je Donald Tramp toliko „stabilan“ ?

PUHOVSKI: Desetljećima u najrazvijenijim državama svijeta (posebice u SAD i Francuskoj) jača ogorčenje protiv „establishmenta“. Dugo ga je kultivirala i politički koristila ljevica (u novije doba uz knjižuljak „Pobunite se“, Stéphanea Hessela, ili pokret „Me too“), no posljednjih desetak godina i desni je svjetonazorski spektar pokazao pripravnost da koristi ovu društvenu silu. Tramp je, još 2016. uspio stvoriti politički amalgam s  pukom, a protiv „otuđenih centara moći“ (političkih i intelektualnih). Postigao je to korištenjem  emocionaliziranih lažnih apstrakcija bez stvarnoga sadržaja, no stvorio je privid da je govorio „kao ljudi s ulice“. Jer, latentna je pobuna dobrim dijelom usmjerena i protiv „woke“ sindroma koji se nameće kao „službouljudni“ (kako bi to davno, u drugome kontekstu, rekao Krleža), dakle – nužno neiskreni govor. To je  komunikacijska osnova populizma. Taktički i strategijski, kampanja demokrata je izgubila – doslovce zbog zamjenica – leksički, ali i zato što su Kamalu Harris i dalje doživljavali kao zamjenicu/namjesnicu.

MONITOR: Od početka godine odnosi u regionu su turbulentni, održano je i nekoliko skupova (Brdo-brioni, Berlinski proces…) koji se tiču EU integracija Zapadnog Balkana. Vi ste ranije bili skeptični u vezi sa iskrenim namjerama EU za proširenjem. Može li promjena u SAD i prilična neizvjesnost u vezi sa Trampovom spoljnom politikom, uticati na ovo pitanje?

PUHOVSKI: Bude li Tramp i približno radikalan kakav je već bio (i opet to obećao), EU će se naći u opasnoj šansi. Opasnost je u tomu što prekooceanski (prije svega vojni) kišobran neće više biti neupitno dan na raspolaganje i što bi se novi  predsjednik mogao razmjerno brzo sporazumjeti s Putinom – taktički, za sada. To pak znači da EU treba poraditi na svojem učvršćivanju, kako bi mogla igrati ulogu u novim okolnostima. Istovremeno, Trampov trijumf nedvosmisleno jača ekstremno desne, suverenističke tendencije unutar Evrope. Već i srednjoročno, nosivi interes preživljavanja u sadašnjoj situaciji najvjerojatnije pobjeđuje onaj ideologijski. No, u pitanju je baš kratkoročno, krizno razdobolje narednih godinu-dvije.

MONITOR: Lideri EU i NATO, odmah su čestitali Trampu “istorijski povratak”. Volodomir Zelenski ga je obasuo nizom hvalospjeva. Plaši li se EU Trampa ako, naravno, izuzmemo Viktora Orbana koji se već istakao kao njegov glavni EU “saveznik”?

PUHOVSKI: Bilo bi razumno plašiti se Trampa u EU, jer on ju smatra neprirodnom tvorevinom. Uz to on ustrajno radi na dekonstrukciji temeljnih institucija vladavine prava i liberalne demokracije – i time se priključuje već snažnome trendu nazočnome gotovo posvuda u svijetu  – koji je čak i Žižeka, inače ponosnoga na svoj cinizam, naveo da (u pogrešnoj interpretaciji Macronova postupka kod formiranja vlade) zastupa „drastičnu suspenziju demokracije“ kao izlaz iz „krize demokracije“ (indikativno, Žižekov je tekst naveliko prenošen, no ne i odlična reakcija Nenada Dimitrijevića u „Peščaniku“). Ukrajina će gotovo nužno biti Trampovom žrtvom – jer njemu je do hitnoga zamrzavanja rata, što bi i  Ukrajini moglo odgovarati, ali nacionalna temperatura je još uvijek previsoka tamo. Jedino dobro što Tramp, možda, donosi jest smanjivanje američki sponzoriranoga „killing rate“ po svijetu u odnosu na demokratsku administraciju (osim u Palestini, za sada). Cijena će biti odustanak od postojećih političkih (nerijetko i moralno opravdanih) ambicija, ali i jačanje nereda u međunarodnim odnosima – do čega je, međutim, tek djelomice doveo Putin – koji je, u osnovi, napadom na Ukrajinu opetovao Bushovo postupanje u Iraku („argumnetima koji su, dapače, manje lažni od Bushevih).

MONITOR: Kampanja protiv Zorana Milanovića najviše insistira na „ruskom uticaju“ i to ide dotle da visoki članovi HDZ-među njima i Andrej Plenković, tvrde da mu Rusija finansira kampanju i da je hrvatske interese zamijenio za ruske. Posmatrajući i predsjedničku trku u SAD, taj „ruski uticaj“ je postao glavna „šifra“ za diskvalifikaciju protivkandidata. Koliko je dokaziv?

PUHOVSKI: Eksplicitno je Milanovića na ovaj način napao samo ministar vanjskih poslova Grlić-Radman, no spretnom intervencijom jednoga od Milanovićevih podržavatelja – koji je u ime saborskoga odbora kojim predsjedava zatražio da se obavještajna služba, SOA, izjasni o optužbi – to je skinuto s dnevnoga reda, jer je SOA te optužbe oglasila neistinitima. Nakon toga se češće koriste indirektne (načelno nedokazive) optužbe tipa: ljubimac ruskih medija, Putinov igrač (ili, čak: pudlica).  Ruski/Putinov „utjecaj“ je reciklirana formula iz dana hladnoga rata, iz vremena kada su „naši“ morali (katkada očajnički) dokazivati odanost „zapadnim vrijednostima“. Primitivizam kojim se ta formula opet koristi u oštroj je diskrepanciji s činjenicom da su izvorne svjetonazorske razlike u mnogome izgubljene. Tehnički gledano, ruskoga predsjednika biraju demokratskije nego onoga u SAD (dakako, kolosalne razlike u ustroju javnosti čine pravu razliku), a Švedska je po svemu manje kapitalistička država od Rusije, itd. Ostala je tek „geopolitika“, tj. odnosi moći, za sada bez iole ozbiljne ideologije – da se o svjetonazoru i ne govori.

MONITOR: Kada je ultra-desni Domovinski pokret sa HDZ formirao novu Vladu, bilo je dosta zabrinutosti u hrvatskoj javnosti.. Ko je sada ultra-desno u Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Ozbiljno govoreći – nitko. Oni/e koji bi to htjeli biti naprosto nemaju svijest o suvremenoj desnoj poziciji misleći da je srbožderstvo dovoljno za desničarsku odrednicu. Došavši, dijelom, na vlast pokazali su da nemaju ozbiljne konzervativne ideje koje bi proveli, nego tek rehabilitiranja NDH u školstvu, pripremu velike proslave „1100 godina hrvatske državnosti (kao da je igdje bilo države u desetome stoljeću, i oduzimanja Krležina imena Leksikografskome zavodu). Ekstremna, pa i radikalna desnica kod nas – na sreću i na žalost – ostaje na arlaukanju.

MONITOR: Nagoviješteno je vraćanje obaveznog vojnog roka. Pominje se i promjena Zakona o odbrani da bi se umanjile ingerencije Predsjednika Hrvatske. U čitavoj EU se insistira na ulaganju u naoružavanje i  sisteme sigurnosti. Da li se radi o odvraćanju ili o pripravnosti NATO da se i vojnim snagama umiješa u rat?

PUHOVSKI: Evropa je, doista, desetljećima živjela u bezbrižnome uvjerenju da ratnih opasnosti više nema (osim na „brdovitome Balkanu“), pa sada dolazi svojevrsna panična reakcija na ozbiljnu opasnost nastalu ruskom agresijom. Čini se ipak da je panika mnogo ozbiljnija među elitom nego u pučanstvu. No, i elita je još oprezna, tako da ni NATO nije smišljen kao neposredno miješanje u rat, dapače – to u Hrvatskoj uglavnom ne dolazi do javne svijesti – to je u mnogo manjoj mjeri ratno djelovanje od višegodišnje enormne vojne pomoći Ukrajini (samo je Hrvatska do sada dala 300,000.000 eura).

MONITOR: Nije Milanović jedini koji se protivi „ulaganju“ u rat u Ukrajini. Ima i onih koji-kao Viktor Orban, imaju dosta razumijevanja za akcije Rusije. Posle izbora za Parlament EU-iako ranija ravnoteža nije bitno poremećena, ojačala je ultra-desnica. Kada se jednom okonča sukob u Ukrajini, hoće li taj novi kontekst promijeniti nešto bitno u EU i Evropi?

PUHOVSKI: Milanović nije protiv „ulaganja“ u rat on je, navodno, protiv slanja hrvatskih vojnika i u akciju neposredne pomoći Ukrajini. Povezujući to s nekoliko njegovih izjava posljednjih mjeseci o tomu da Rusija ne može (dapače: ne smije) izgubiti rat i da je NATO zbilja provocirao Rusiju itd., njegovi su protivnici konstruirali tezu o proruskoj političkoj poziciji predsjednika države. U tomu, vjerojatno ima i istine-no, Milanoviću je bitno stalo samo do toga da se suprotstavlja HDZ-u i vladi, te da okupi i suverenističku potporu na izborima. On svoju ulogu predsjednika republike opetovano falsificira tako što (ne sasvim bez paralele s Trampom) marljivo  radi na delegitimiranju institucija koje bi trebao čuvati.

 

Primorac je pričuvni kandidat HDZ

MONITOR: : Prema anketi Crobarometra, Zoran Milanoviić je u vođstvu u trci za novi predsjednički mandat. Dragan Primorac kojeg kandiduje njegova nekadašnja stanka dobija manje podrške od HDZ  dok Milanović bolje stoji od SDP .  Da li je Primorac nedovoljno dobar kandidat za birače stranke koju predstavlja ili se radi o nečem drugom?

PUHOVSKI: Primorac je u osnovi pričuvni kandidat kojega stranka postavlja kako ne bi ispalo da nema koga suprotstaviti Milanoviću, ali to čini bez uvjerenja da ima šanse na pobjedu. On ni po kojoj osnovi nije dobar kandidat za HDZ; i zato što je već jednom napustio stranku (kandidiravši se protiv nje na izborima), ali i po tomu što je neuvjerljiva figura s neugodnim detaljima u biografiji, koje stalno pokušava zabašuriti (od toga da je bio „ratni dragovoljac“ punih mjesec dana, u srpnju/julu 1991. – tj. prije početka rata – a potom otišao u SAD, preko toga da je u tri-četiri slučaja bio umiješan u sumnjivu kupoprodaju nekretnina, do toga da je zloupotrebljavao javna sredstva kao nekadašnji ministar). Ma koliko načelno bile dvojbene teorije urote, ima smisla uvjerenje mnogih da Plenkoviću zapravo odgovara ponovni izbor Milanovića, jer time ima osigurano sukobno mobiliziranje vlastite stranke (s obzirom na Milanovićeve stalne – na žalost nerijetko prostačke – napade na premijera i HDZ), ali i privid da ga napadaju s lijeva.

 

Palestinu treba priznati, uz uslov da nosioci ovoga projekta  prihvate obavezu zaštite svih prava

MONITOR:  Predsjednik Milanović je na skupu Brdo-Brioni čestitao slovenačkoj predsjednici Nataši Pirc Musar što je Slovenija priznala Palestinu- uz komentar da je u Hrvatskoj previše „kalkulanata“. Kakav je Vaš stav prema priznavanju Palestine koja još nije punopravna članica UN mada je tu priznata kao država?

PUHOVSKI: U predsjedničkoj (pred)kampanji vanjska politika, na žalost, jedva da je i spomenuta (uz djelomični izuzetak Ivane Kekin). Uvjeren sam da Palestinu treba priznati, uz uvjet (koji ljevica posvuda zapostavlja) da nositelji ovoga projekta jasno i jednoznačno prihvate obavezu zaštite svih, a posebice, ženskih prava. Tragikomično je pritom da faktička Milanovićeva sljedba, SDP, svojega patrona ne podržava kada je – za promjenu – u pravu.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI 21.MAJ: Rješenje nije u ćutanju

Objavljeno prije

3 dana

na

27 Februara, 2026

Objavio:

Od kako je rashodovani DPS smijenjen sa vlasti javnost može da uživa u igrokazu između bezvrijedne vlasti i bezvrijedne opozicije . Crnoj Gori je potrebna nova vlast, ni nalik starom režimu, ni približna ovome režimu

 

 

MONITOR:  Bivšoj ministarki prosvjete Vesni Bratić ukinut je pritvor nakon protesta dijela partija na  vlasti, i zahtjeva predsjednika države da mu se hitno dostavi predlog za njeno pomilovanje. Šta je sve pokazao slučaj Vesne Bratić?

BOJOVIĆ: Slučaj Vesne Bratić je pokazao o kakvom se slučaju radi kada je u pitanju aktuelna populistička, agenturna i harlekinska vlast. Podsjetio bih na nervozne i prijeteće reakcije prema pravosudnim organima koje su ne tako davno u nacionalnom parlamentu uputili Vučićevi vazali Mandić i Knežević u strahu od epiloga pred Apelacionim sudom u predmetu “državni udar”. Pokazalo se da su prijetnje ovih provincijalnih velikosrpskih restlova bile učinkovite jer se sudsko vijeće blagodarno odnijelo prema svim optuženima pri čemu je odbačena optužnica iza koje je jednako stajao i bivši i sadašnji Specijalni državni tužilac.

Tako da se “agonija” Vesne Bratić, inače upadljivo nekvalifikovane za bilo kakvu političku funkciju, pretvorila u apologetiku jedne vlasti koja je od Crne Gore napravila diletantsko, neočetničko, klero-primitivno i demagoško ruglo. U tome je zdušno učestvovao i predsjednik države koji je postao ekspert u zalaganju za pogrešne inicijative, politikantske tlapnje i besplodni aktivizam. Istovremeno, pokazalo se da pravosuđe liči na raštimovani klavir u kojem tužilaštvo nastupi samopouzdano a završi kao student na propalom ispitu, dok se sudije nikako ne mogu dogovoriti ni oko unisone prakse, a tek što reći o njima kada u svim krivičnim predmetima sa političkom težinom postupaju kontradiktorno, neuvjerljivo, konfuzno ili bojažljivo. Time je i slučaj bivše ministarke, koja je upravljala sa ministarstvom koje je ličilo na psihodeličnu smješu, postao još jedna potvrda da je u Crnoj Gori vladavina zakona zabava za naivne građane i raspostranjene birače poslovično skromne pameti.

MONITOR: Umiješao se i mitropolit Joanikije i pružio javnu podršku Bratić „nemajući namjeru da se miješa u pravosudni postupak“. Koja je  mitropolitova namjera?

BOJOVIĆ:Bilo je očekivano da sekundarni eparh srpske crkve javno stane iza bivše ministarke u čijem postavljenju su i učestvovali dok je ona nesebično pokazivala naklonost prema ovoj  parapolitičkoj i nacionalističkoj vjerskoj zajednici. Mitropolitova namjera je bila da se izvrši pritisak na malokrvno i bogobojažljivo crnogorsko pravosuđe.

Kao što se vidjelo, pritisak je dao rezultate i Vesna Bratić sada može da skrušeno i nedugo meditira u svom stanu prije nego što je Joanikije obavijesti da ne brine jer od tužilačkog progona neće biti ništa. To sve upućuje i na realnu mogućnost da se u perspektivina mjesto sudija postave npr. protojereji-stavrofori koji bi sa svojim “raskošnim pravnim znanjem” i vještom primjenom dogmatike “podstakli” razvoj pravne države u Crnoj Gori.

MONITOR: Hapšenja, pa i bivše ministarke, uslijedila su nakon bjekstva Miloša Medenice i tužiteljice Lidije Mitrović. Šta ta bjekstva govore o postojećem sistemu?

BOJOVIĆ:Bjekstva su samo refleksija bjekstva od iole normalne države i podnošljivog društva. U državi u kojoj  se institucije raspadaju po svim šavovima logično je da bjekstva postanu pravilo a ne izuzeci. Zato je humoreskno slušati predstavnike ove otužne vlasti kada se prepiru oko toga da li je kriva policija ili sud zbog toga što su Medenica i Mitrovićka pokazali da je sistem šupalj kao švajcarski sir. I ovi slučajevi su potvrdili da je Crnoj Gori potrebna nova vlast, ni nalik starom režimu, ni približna ovome režimu.

MONITOR: Iz GI 21. maj saopšteno je da „vlast koja je deklarativno proevropska a u praksi liči na halucinogenu tribalnu grupu, mora da ode“. Istovremeno ste kazali da za vlast protiv sebe ima bezvrijednu parlamentarnu opoziciju. Šta onda ostaje?

BOJOVIĆ:U onome što je formalna politika malo toga bi ostalo. Od kako je rashodovani DPS smijenjen sa vlasti javnost može da uživa u igrokazu između bezvrijedne vlasti i bezvrijedne opozicije. Naravno, to ne znači da će biračko tijelo, tradicionalno poznato po “vrijednostima”, smoći snage i ostati kući na dan izbora. Naprotiv, većina registrovanih birača će uzorno izaći na birališta i što iz koristoljubivih, što iz klero-nacionalističkih, što iz oportunističkih, što iz niza manje ili više neutemeljenih razloga,i uredno će podržati parlamentarne partije koje svakodnevno razaraju ovu državu i devastiraju ovo društvo.

Tražiti među etabliranim strankama nosioce reformatorskih promjena, borce protiv brojnih devijacija ili političke grupe posvećene znanju i preispitivanju, mogu samo lakovjerni ili priglupi birači. Još je mučnije kada vidimo kakve ličnosti kobajagi upravljaju ovom zlosrećnom državom ili kakve ličnosti glume opoziciju dok se “suprostavljaju” ovoj besprimjernoj vlasti.

Mislim da je to malo građana što je politički upotrebljivo a pritom ima dara, energičnosti i odlučnosti izvan aktuelne političke klase osim irelevantnih izuzetaka. Riječ je o multigeneracijskim pojedincima ili nestranačkim grupama iz civilnog društva koji kritički misle i djeluju i javno su prisutni kao posljednji znak da Crna Gora još nije potonula i pretvorila se u rasparčanu deponiju koja pluta prema Briselu. Ukoliko se taj dio crnogorskog društva ne integriše i politički ne okupi na građanskoj, prozapadnoj, reformatorskoj, antipartitokratskoj, sekularnoj i antifašističkoj platformi budućnost nije obećavajuća.

MONITOR: Protesti u Botunu opet počinju.  Slučaj, sa očiglednim zakulisnim političkim radnjama, rezultirao je izlaskom Milana Kneževića, odnosno ministara DNP, iz Vlade, dok se formalni razlaz njega i Andrije Mandića ipak još nije desio. Šta se dešava u „srpskom svetu“?

BOJOVIĆ:“Srpski svet” je novokomponovana i odvratna refleksija zločinačke velikosrpske ideologije koja više od sto godina satire Srbiju i zemlje oko Srbije. Crnogorsko iskustvo sa tradicionalnim i noveliranim konceptom “srpskog sveta” je posebno poražavajuće i to je jedan od glavnih razloga zbog čega i savremena Crna Gora tapka u mjestu ili se vuče kao puž prema Briselu. Ne postoji politička ideja koja je više zla nanijela Crnoj Gori od tzv. srpstva. Tako da je i danas kao i nekada od presudne važnosti da domaća posluga koja je nakačena na “srpski svet” bude politički i društveno marginalizovana.

Crnu Goru nije moguće graditi kao građansko društvo i državu u kojoj suverenost pripada građaninu dok se ne poraze ideje etničkih nacionalizama, preduzetničkih nacionalistai klerikalnih stupidarija, što primarno uključuje trajno odstranjenje velikosrpskih političkih grupa iz vlasti i dovođenje SPC u okvire sekularne države. To podrazumijeva da se, osim providnog Kneževićevog koprcanja oko vlasti, prevashodno eliminiše Mandić i njegova vazalna stranka dok trenutno glume trampovce i briselske lojaliste. To što je Mandić kao svaki crnogorski velikosrbin spreman da kalkuliše sa Vučićevim padom, istovremeno se grleći sa kleptokratom iz prekodrinskog rukavca srpskog sveta, pokazuje samo da je “srpski svet” unutar Crne Gore jednako mizeran kao i izvan nje. Tako da se u “srpskom svetu” ne dešava ništa što se nije i ranije dešavalo a što je slika destruktivne politike koja je specijalizovana za razaranje, lopovluk, zločine,  podvale i pritvorne igrokaze. Poraz “srpskog sveta” u Crnoj Gori je uslov za emancipaciju i napredak Crne Gore. To je ujedno i put u oslobođenje građana koji se osjećaju Srbima od ideologije koja od njih pravi tragične alatke u rukama najgorih i najmračnijih političkih i vjerskih lidera kao i stranačkih i kriminalnih formacija sa sjedištem u Beogradu.

MONITOR: Hoće li Crna Gora, u ključnoj godini za ulazak u EU, u kojoj treba isporučiti rezultate, uspjeti u ovakvim domaćim i regionalnim prilikama da tamo i stigne?

BOJOVIĆ: Kada bi sve zavisilo do ove vlasti i od ovog društva Crna Gora bi ostala pred vratima Brisela. Paradiranje premijera Spajića i PES-a proevropskom retorikom i podatkom da smo zatvorili 13 od 33 poglavlja je smijurija ako znamo da se sistem raspada, institucije pokazuju spektakularnu nefunkcionalnost, dok srpske i ruske obavještajne službe uz sentimentalnu podršku Joanikija i Metodija komotno rade na političkoj i pravnoj nestabilnosti, širenju etničkog federalizma i pojačanoj proizvodnji “srpskog sveta”.

Uostalom, ovo je država u kojoj već dva mjeseca niko ne može registrovati privredno društvo niti preduzetničku djelatnostniti institucionalizovati bilo koji investicioni ugovor dok paralelno slušamo razne bedastoće iz “proevropskih” vladajućih krugova. Tako da su dvije stvari već sada sigurne. Prva je da ova vlada neće uvesti Crnu Goru u EU, druga je da će Brisel učiniti sve što je do njega da naredna vlada bude ona koja će potpisati adopciju Crne Gore u EU.

MONITOR: Koji su sve izazovi i hoće li se umnožavati?

BOJOVIĆ: Izazove možemo nabrajati po principu geometrijske progresije. Izazov je što Crna Gora ima ovakvu vladu, izazov je što je zapljuskuje “srpski svet”, izazov su provincijalni nacionalizmi, izazov je što ima ovakvu opoziciju, izazov je crkva kojom se na taster upravlja iz Beograda, izazov je manjak građana koji su dostojni bolje države i prosperitetnijeg društva, izazov je što institucije liče na neuređene sanatorijume, izazov i inspiracija je svaka odlučna i reformatorska misao i radikalna politička akcija koja bi krenula da čisti crnogorske “augijeve štale”.

MONITOR: Šta je rješenje?

BOJOVIĆ: Rješenje nije u ćutanju, kafanskim tlapnjama, oportunizmu i ličnom konformizmu. Rješenje je u multigeneracijskom političkom angažovanju najboljih, najpametnijih, najodlučnijih  i najstručnijih u Crnoj Gori. U suprotnom, spremite se da dugoročno trpite vladavinu gorih i najgorih, prosječnih i tupavih, varalica i lopova, kriminalaca i prevaranata, popova i agenturnih robova. I da uživate u teroru pokvarene političke klase i niza skandaloznih lidera koji su tipičan proizvod kapitalističkog konzumerizma.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVANA MARIĆ, POLITIČKA ANALITIČARKA, SARAJEVO: Domaća politika u BiH često se svodi na svrstavanje uz određene međunarodne aktere

Objavljeno prije

3 dana

na

27 Februara, 2026

Objavio:

Zatvaranje OHR-a u BiH neće zavisiti samo od ispunjavanja tehničkih uslova iz „pet plus dva“, već od dogovora velikih sila. Dok su ranije SAD snažno podržavale aktivnu ulogu OHR-a, a EU bila rezervisanija, sada se čini da su pozicije djelimično zamijenjene

 

 

 

MONITOR: Ovih dana je u Italiji priveden i prvi osumnjičeni za zločin nazvan „Sarajevo safari“. Iz Tužilaštva BiH već tri godine nema znakova da istraga o slučaju ratnog „safarija“ napreduje. Da li je, i inače, snajpersko ubijanje ljudi u Sarajevu, prepušteno zaboravu?

MARIĆ: Slučaj „Sarajevo safari“ ogolio je duboko nepovjerenje građana u domaće pravosuđe, naročito kada su potencijalni počinioci državljani moćnih zapadnih zemalja. Mnogi građani Sarajeva koji su rat proveli pod opsadom znali su za priče o strancima koji su dolazili „loviti ljude“, ali niko ozbiljno nije vjerovao da bi takvi mogli odgovarati.

Problem je što je tokom rata i nakon njega mnogo toga ostalo nekažnjeno. Ako ni svi ratni zločinci nisu izvedeni pred lice pravde, kako onda očekivati da će odgovarati bogati stranci koji su dolazili iz uređenih država? Upravo zato je percepcija da bez međunarodnog pritiska domaće institucije ne bi ni otvorile ozbiljnu istragu.Činjenica da je prvi konkretan pomak napravljen van BiH dodatno potvrđuje koliko je domaći sistem inertan. Tek kada su stranci pokrenuli postupke, domaće političke strukture su se aktivirale. To ne govori samo o ovom slučaju, nego o sistemskom problemu pravosuđa koje godinama ne uspijeva uvjeriti građane da je jednako prema svima.

MONITOR: Kandidat SNSD i Milorada Dodika, Siniša Karan, predsjednik je RS. Dodik je ponovo pobijedio iako se ovog puta  nije ni kandidovao.. Kako  ocjenjujete ove izbore?

MARIĆ: Prema navodima opozicije, Dodik je u ovu izbornu kampanju uložio značajna sredstva, govorilo se o desetinama miliona KM. S obzirom na to da će Karan na toj funkciji ostati samo do oktobra, jasno je da se borba vodila više na simboličkom nivou nego zbog realne mogućnosti da se u nekoliko mjeseci naprave suštinske promjene. Dodiku je ova pobjeda bila neophodna da bi održao percepciju kod građana da je on još predsjednik RS jer to ne bi mogao raditi da je pobijedio kandidat opozicije. Opozicija je željela pokazati da može ozbiljno parirati vlasti i vjerujem da su u tome dijelom uspjeli, ali je izborna mašinerija odradila svoje. Smanjenje razlike između kandidata vlasti i opozicije ukazuje na postepeno slabljenje dominacije vladajućih struktura. Također je evidentno da se velikim dijelom glasalo protiv Dodika i njegovog kandidata, a ne nužno za opozicionog kandidata zbog njegove lične popularnosti. Ipak, biračima je svakako bilo lakše podržati univerzitetskog profesora, osobu bez afera i kriminalne prošlosti. Rezultatu je vjerovatno doprinijelo i uskraćivanje podrške birača Draška Stanivukovića. Da je opozicija odnijela pobjedu, to bi uticalo na njegove planove za kandidaturu u oktobru, što dodatno komplikuje odnose unutar opozicionog bloka. Sve to ide u prilog Dodiku, jer bez potpunog ujedinjenja opozicije teško je očekivati smjenu vlasti. Lične ambicije i finansijski interesi nastavljaju produbljivati podjele.

MONITOR: Američki OFAC je skinuo sankcije Dodiku i još 48 pravnih i fizičkih lica iz RS. Vlada RS je firmi iz Banjaluke-skoro osnovanoj, isplatila 670.000 eura za lobiranje u SAD. Dodik se hvalio svojim susretima na Molitvenom doručku. U čemu  je tajna njegovog uspjeha kod administracije Donalda Trampa?

MARIĆ: Godinama su se milioni javnog novca RS-a trošili na lobiranje u SAD-u, često bez vidljivih rezultata. Sada se čini da je taj novac konačno dao efekat. Ono što Dodik nije uspio ostvariti u prvom mandatu Donalda Trumpa, ostvareno je.

Posebno je problematično što su sankcije uvedene zbog ozbiljnih sumnji u korupciju i organizovani kriminal. Ako su te sumnje otklonjene, javnost ima pravo znati na osnovu čega. Ako nisu, onda se otvara pitanje da li je politički interes nadjačao principe borbe protiv korupcije. Dodikovo političko ponašanje se nakon skidanja sankcija nije promijenilo. Retorika i potezi ostali su isti, ali izostaje jasna reakcija američke administracije. To dodatno pojačava percepciju da su principi podložni geopolitičkim i finansijskim interesima.

MONITOR: Kristijan Šmit demantuje navode da odlazi sa mjesta šefa OHR. Izjavio je da će čekati da se ispuni plan Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira, nazvan „pet plus dva“, čiji je fokus pravosuđe, vladavina prava i borba protiv korupcije. Da li su Šmitova očekivanja prevelika?

MARIĆ: Visoki predstavnik je evidentno izgubio dio međunarodne političke težine. U odnosu na period kada je imao otvorenu podršku Sjedinjenih Američkih Država i blisku koordinaciju s tadašnjim američkim ambasadorom, današnja pozicija je znatno slabija.

U jednom trenutku gotovo da je izgledalo kao da domaći parlamenti postaju formalnost, jer su ključne odluke dolazile iz OHR-a. Danas je situacija drugačija – odluke su rjeđe, a odgovornost je vraćena domaćim političarima, što pokazuje i promjenu međunarodnog fokusa.

Zatvaranje OHR-a neće zavisiti samo od ispunjavanja tehničkih uslova iz „pet plus dva“, već od dogovora velikih sila. Dok su ranije SAD snažno podržavale aktivnu ulogu OHR-a, a EU bila rezervisanija, sada se čini da su pozicije djelimično zamijenjene.

MONITOR: Za jesen se očekuju opšti izbori u BiH. Kakve su mogućnosti da njihovi rezultati razriješe više nivoa krize koja već dugo koči napredak?

MARIĆ: Izbori bi mogli mnogo toga promijeniti. Ukoliko bi umjesto SNSD-a u vlast na državnom nivou ušle stranke sadašnje opozicije, to bi moglo donijeti manje blokada, a više dogovora i usvojenih zakona. Tako je bilo prije deset godina, kada su u Vijeću ministara BiH bili funkcioneri SDS-a i PDP-a, koji su tada bili među najaktivnijim akterima u tom sazivu.Mnogo toga zavisi od konkretnih ljudi koji obavljaju funkcije, tako da je moguće i da dobijemo konfliktne pojedince nespremne na saradnju.Vrlo je izvjesno da će HDZ BiH biti dio i nove vlasti, jer opozicione hrvatske stranke teško da mogu osvojiti dovoljno mandata da zauzmu njihovo mjesto na državnom nivou.

Najveća borba vodit će se na bošnjačkoj političkoj sceni, gdje postoji veliki broj stranaka, a formiranje vlasti zavisit će od omjera njihovih snaga.

Da bi BiH mogla krenuti naprijed, bilo bi neophodno da se smijene tri vodeće nacionalne stranke koje su na vlasti već dvadeset godina, s tim da je na posljednjim izborima iz te kombinacije ispala samo SDA. Nije u duhu demokratije da iste stranke i isti ljudi vode državu dvije decenije, pritom je vodeći u pogrešnom smjeru, a da građani i dalje uporno glasaju za njih. Ako zaista želimo promjene, onda moramo promijeniti političare – i to većinu njih.

MONITOR: Da li politički lideri BiH dobro reaguju na velike potrese na globalnoj političkoj sceni?

MARIĆ: U javnom prostoru Bosne i Hercegovine globalna dešavanja su nedovoljno zastupljena, iako imaju direktan utjecaj na zemlju. Energetika je jedina oblast o kojoj se donekle govori, ali ni tu rasprava nije dovoljno ozbiljna. Domaća politika često se svodi na svrstavanje uz određene međunarodne aktere, bez jasne i samostalne strategije. Iako BiH nema kapacitet da značajno utiče na globalne procese, mogla bi zauzeti jasniji i principijelniji stav.

Izjava Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA – „Turci možda ne investiraju u BiH, ali ćete ih uvijek naći na Alijinom mezaru“ – ilustrira način na koji se vanjska politika kod nas često svodi na simboliku i emotivne poruke, umjesto da se mjeri konkretnim investicijama, ekonomskim efektima i stvarnim rezultatima. Takav pristup teško može osigurati dugoročnu stabilnost i razvoj zemlje.

 

Zahtjevi sa protesta povdom nedavne tragedije u Sarajevu  su bili jasni, konkretni i ostvarivi

MONITOR: U Sarajevu su protesti zbog stradanja ljudi u tramvajskoj nesreći. I Studentski parlament US je pozvao sve studente da se pridruže demonstrantima. Pred institucije je postavljeno pet zahtjeva. Da li je ovo, možda, začetak borbe koju već vode studenti u Srbiji, a koji su javno podržali sarajevske?

MARIĆ: Nakon što je u saobraćajnoj nesreći, prilikom iskakanja tramvaja iz šina, poginuo jedan mladić, a jedna djevojka teško povrijeđena, građani su spontano izašli na ulice – i iz tuge i iz bijesa. Za razliku od ranijih protesta, ove su predvodili srednjoškolci- jer je povrijeđena djevojka jedna od njih, što je protestima dalo dodatnu autentičnost. Studenti su uglavnom pružali individualnu podršku, dok se Studentski parlament držao po strani i sa zahtjevima izašao tek nekoliko dana kasnije, kada su protesti već izgubili na

intenzitetu. Za razliku od brojnih prethodnih okupljanja, zahtjevi srednjoškolaca su bili jasni, konkretni i ostvarivi. U vrlo kratkom roku rezultirali su ostavkama, što pokazuje da je pritisak javnosti imao efekta., Važno je naglasiti da je takav ishod dijelom posljedica političkog konteksta, jer da su na vlasti bile vodeće nacionalne stranke, vjerovatnije je da bismo svjedočili zatvaranju redova i zaštiti odgovornih umjesto ostavki.

S obzirom na slabiji odziv na posljednjim okupljanjima, teško je očekivati scenario poput onog u Srbiji. Formalni zahtjevi su ispunjeni i sada je na tužilaštvu da uradi svoj dio posla, utvrdi krivičnu odgovornost. Uz to, dio građana je svjestan da su ostavke podnijeli ljudi koji su u proteklim godinama ipak najviše uradili na modernizaciji i obnovi

gradskog saobraćaja u posljednjih trideset godina-dok oni koji danas pokušavaju politički kapitalizirati tragediju snose značajan dio odgovornosti za sistem koji je godinama zapuštan.

 

Građani su  izgubili vjeru da će BiH u dogledno vrijeme postati članica EU

MONITOR: BiH je nekako usaglasila reformsku agendu za Plan rasta, ali početak pristupnih pregovora sa EU djeluje kao sve dalja budućnost. Ispunjavanje zahtjeva Ursule fon der Lajen da BiH što prije postavi glavnog pregovarača, završilo je na Ustavnom sudu. Šta je glavna prepreka?

MARIĆ: Suštinska politička volja za reforme ne postoji, jer bi upravo reforma pravosuđa mogla pogoditi dio političke elite. Borba protiv korupcije u zemlji u kojoj je korupcija duboko ukorijenjena, znači i rizik za one koji danas upravljaju sistemom. Kod mnogih od njih još je svježe sjećanje na slučaj Sanader. Osim toga, evropski fondovi podrazumijevaju stroži nadzor i veću odgovornost prema evropskim institucijama, dok je domaćim političarima komotnije djelovati u okvirima domaćeg sistema u kojem imaju znatno veći uticaj. I po tom pitanju često se posmatra situacija u državama članicama EU-posebno u Hrvatskoj, gdje gotovo svako malo dolazi do smjena i ostavki u Vladi upravo zbog sumnji u zloupotrebe novca iz EU.

Građani su  izgubili vjeru da će BiH u dogledno vrijeme postati članica EU. Dvadeset godina slušaju obećanja bez konkretnih pomaka. Čak ni potencijalni gubitak stotina miliona grantova i kredita više ne izaziva snažnu mobilizaciju javnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Borba protiv korupcije nije juriš na neprijatelja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

20 Februara, 2026

Objavio:

Hapšenja pokazuju da postoji neka dinamika, da neko nešto radi, ali ostaju otvorena pitanja efikasnosti tih napora, legalnosti i pravednosti njihovih krajnjih ishoda. Borba protiv kriminala i korupcije nije junački juriš na naprijatelja, već smislen i organizovan napor u kome, na zakonom predviđen način, sadejstvuju sve državne institucije

 

 

MONITOR: Nakon bjekstva Miloša Medenice, otvoreno je pitanje da li se bezbjednosnom sistemu izruguje stvarni Miloš Medenica ili kreacija vještačke inteligencije. Bezbjednosni vrh insistira ne samo na nepotkrijepljenoj verziji da se radi o AI, nego i da to nije bitna tema. Kako vi to vidite?

VUKOVIĆ: Nekome je bilo veoma stalo da se, koristeći se društvenim mrežama, javno ruga ne samo bezbjednosnom sistemu, nego državi. Ne mislim da je nepravosnažno osuđenom Milošu Medenici to bila najvažnija stvar nakon bjekstva, niti da mu to može na bilo koji način pomoći. Meni je logičnije da neko drugi, koristeći njegov lik i glas, pokušava na ovaj način uniziti bezbjednosni sektor, a posebno direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića, i dovesti u pitanje njihov profesionalni kredibilitet. To mogu biti organizovane kriminalne grupe, ali može i neko ko iz toga želi izvući političku korist ili neko ko se zbog nečega sveti čelnim ljudima bezbjednosnog sektora.

No, nezavisno od toga je li se, iz nekih razloga, u ovu igru upustio stvarni Miloš Medenica ili neko drugi ko njime manipuliše koristeći se vještačkom inteligencijom, ostaje činjenica da je osoba koja je nepravosnažno osuđena na visoku zatvorsku kaznu kao vođa neke kriminalne družine uspjela da odšeta u nepoznatom pravcu ispred nosa pravosudnih organa i policije. Bez obzira na to da li su snimci autentični ili generisani AI-jem, ključno je da je ovo bjekstvo pokazalo ozbiljne propuste u nadzoru i koordinaciji institucija.

MONITOR: Čini se da su ozbiljne obje verzije, i ako je u pitanju stvarni Miloš Medenica, ali i ako nije?

VUKOVIĆ: Ozbiljne su utoliko što otkrivaju da sistem bezbjednosti u sadejstvu sa pravosuđem funkcioniše na način kojim mogu biti zadovoljniji kriminalci nego građanke i građani Crne Gore. Obje varijante otkrivaju duboke slabosti: ili osuđenik slobodno provocira sistem iz bjekstva, ili neko treći lako može da ga ismijava i time dodatno urušava povjerenje u institucije.

MONITOR:Šta je slučaj Miloša Medenice pokazao o ovom sistemu?

VUKOVIĆ: Pokazao je da u Crnoj Gori ne postoji konzistentan sistem u kome su precizno i jasno podijeljene uloge i da svako zna, u svakom momentu, šta je njegov posao i dužnost. Kada imate konzistentan sistem, onda je lako ustanoviti ko je odgovoran za eventualne greške i propuste, i ko treba da bude sankcionisan. U konkrenom slučaju smo samo imali javnu svađu između policije, s jedne, i sudske vlasti i pravnog resora u vladi, sa druge strane. Nešto što bi trebalo po logici sistema da bude jasno na prvi pogled pokazalo se kao zavrzlama koja svakoga u sistemu oslobađa tereta odgovornosti, a osuđenima omogućava samooslobađanje.
Problematičan sistem može biti rezultat nečije namjere ili neznavenosti, ali nezavisno od toga odgovornost je na onima koji su na vlasti – jer su oni dužni da sistem poprave, a ne da se međusobno optužuju.

MONITOR: Od petka, kada se otvorila tema vještačke inteligencije ili stvarnog Miloša Medenice, imali smo četiri hapšenja, posljednje bivše ministarke Vesne Bratić. Borimo se protiv korupcije i kriminala ili?

VUKOVIĆ: Hapšenja pokazuju da postoji neka dinamika, da neko nešto radi, ali ostaju otvorena pitanja efikasnosti tih napora, legalnosti i pravednosti njihovih krajnjih ishoda. Borba protiv kriminala i korupcije nije junački juriš na naprijatelja, već smislen i organizovan napor u kome, na zakonom predviđen način, sadejstvuju sve državne institucije.

U slučaju procesuiranja bivše ministarke Bratić, kao i u nekim drugim slučajevima, aktuelizovano je pitanje moguće selektivnosi – zašto ovaj, a ne onaj. Imamo priličan broj osnovano sumnjivih za zloupotrebe položaja koje su državu i društvo itekako koštali u godinama vlasti Demokratske partije socijalista, i dio javnosti s pravom očekuje da te osobe budu procesuirane prije onih koje su moguće zloupotrebljavali položaj nakon promjene vlasti prije šest godina. Zanemarivanje hronološkog faktora može da potkopa autoritet aktuelnih boraca protiv kriminala i korupcije, pogotovo ako izostane objašnjenje za to zanemarivanje. Ovo, naravno, ne znači da svaka vlast treba da hapsi samo one koji su se ogriješili o zakon u vrijeme prethodne vlasti, a da bude boleća prema kršiteljima zakona iz svoga zemana i da ih ostavlja u amanet onima koji budu vlast u bližoj ili daljoj budućnosti. To bi samo perpetuiralo krug nekažnjivosti.

MONITOR: Kako vidite retoriku dijela vlasti koja o ministarki govori isključivo u kontekstu „odbrane srpskih interesa“, i bivšeg režima?

VUKOVIĆ: Retorika dijela vlasti koja hapšenje Vesne Bratić svodi isključivo na „odbranu srpskih interesa“ pokazuje duboku politizaciju pravosudnih procesa. Umjesto da se fokusira na činjenice istrage – eventualne zloupotrebe položaja pri smjenama direktora škola – dio političara koristi slučaj da mobiliše svoju bazu, predstavljajući ga kao napad na „srpski identitet“ ili revanšizam prema onima koji su se suprotstavili prethodnoj vlasti.  To nije korisno ni za pravdu ni za društvo: takva retorika umanjuje kredibilitet institucija, pojačava polarizaciju i odvlači pažnju od suštine – da li su postupci bili zakoniti ili ne. Ako je hapšenje opravdano, treba da se brani činjenicama i dokazima, a ne etničkim ili ideološkim narativima. S druge strane, ako postoji selektivnost u gonjenju (kao što dio javnosti sumnja), onda je upravo ovakva retorika kontraproduktivna jer dodatno potkopava povjerenje u sistem. Na kraju, vladavina prava ne smije biti taoc identitetskih ratova – ona mora biti jednaka za sve, bez obzira na nacionalnu ili političku pripadnost.

MONITOR: Sud je po treći put poništio odluku o imenovanju Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG. Šta to govori o RTCG, a šta o vladavini prava?

VUKOVIĆ: Trostruko poništavanje imenovanja Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG pokazuje ozbiljne probleme kada je riječ o vladavini prava u nacionalnom javnom  emiteru, ali i u državi.

Ovo je više nego jasan pokazatelj da RTCG nije depolitizovan i profesionalizovan, čime se, između ostalog, prkosi obavezama iz evropske agende. Za vladavinu prava ovo je pozitivan signal – sudovi pokazuju da rade svoj posao i da se ne boje da ponište odluke čak i kada su one politički osjetljive. Međutim, ponavljanje istog problema tri puta ukazuje i na slabosti u zakonodavstvu ili u primjeni zakona o RTCG, gdje se dozvoljava da se isti propusti ponavljaju bez sistemskih sankcija ili promjena. Ovo je podsjetnik da vladavina prava nije samo kažnjavanje, već i prevencija i dosljedna primjena pravila.

MONITOR: Radi se o ključnoj godini za isporučivanje rezultata na tom polju kako bi nas primili u EU.  Zemlja se nalazi između tendencija da se tamo ne stigne, ali i nedostatka suštinskih reformi i evropskih vrijednosti. Gdje nas to sve vodi? 

VUKOVIĆ: Ovo je, po svemu sudeći, ključna godina za Crnu Goru na putu ka EU – ambicija da se zatvore poglavlja 23 i 24 (pravosuđe, vladavina prava, borba protiv korupcije) do kraja godine je realna samo ako se održi tempo reformi i postignu konkretni, mjerljivi rezultati, kako kažu i ambasador EU Johan Satler i drugi zvaničnici. Crna Gora je lider među kandidatima na Zapadnom Balkanu, zatvorila je već 13 poglavlja i pokazuje napredak u zakonodavstvu, ali rizik da se integracije svedu na „administrativnu vježbu“ (usvajanje zakona bez stvarne implementacije) je visok.  Ako se nastave selektivna hapšenja, politizacija pravosuđa, ponavljanje propusta u medijima poput RTCG i nedostatak političke ujedinjenosti oko evropske agende – zemlja može ostati zaglavljena u statusu „vječitog kandidata“.

Nedostatak suštinskih reformi i evropskih vrijednosti (nezavisno pravosuđe, sloboda medija, depolitizacija institucija) vodi ka stagnaciji, daljem gubitku kredibiliteta i frustraciji građana. Ključ je u političkoj volji: vlast mora da prioritetizuje reforme umjesto dnevno-političkih obračuna, a opozicija i civilno društvo da vrše pritisak bez blokada evropske agende. Bez toga, 2026. može proći kao još jedna propuštena šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo