Rat je, po Trampovoj zamisli, trebao da se završi za nekoliko dana i donese američku kontrolu nad iranskim izvozom nafte i uticaj na Kinu. Povećao je globalni uticaj Kine, ojačao međunarodnu poziciju Irana, iscrpio ​​raketne zalihe SAD-a, što ukazuje na američku stratešku slabost. Ako Tramp ne uspije učiniti čudo i dobiti rat koji se čini izgubljenim, ovaj sukob može započeti novo poglavlje svjetske istorije. Ne tako povoljno za SAD

Dana 10. augusta, britanski ženski fudbalski klub Chelsea objavio je na svom računu na društvenoj mreži Threads da će u svoj profil uključiti komentar na objavu koja će dobiti najviše lajkova. Za nekoliko dana postalo je jasno da je glavni komentar Slobodna Palestina, koji je dobio 136.000 lajkova. Klub nije uvrstio glavni komentar na svoj profil, kako je bilo obećano. Umjesto toga, komentar je izbrisan zajedno s cijelom objavom.

Dana 18. augusta, Ministarstvo unutrašnjih poslova njemačke savezne pokrajine Hessen zabranilo je antiizraelsko udruženje Palestina e.V. Optuženo je za širenje antisemitske propagande, a policija je pretresla njegove skladišne prostore.

Ova dva događaja se mogu smatrati dokazom da podrška Izraelu može stvoriti probleme u tako različitim evropskim zemljama kao što su Britanija i Njemačka. Ona izaziva sukob između uprave fudbalskog kluba i njegovih navijača, povećava aktivnost radikalnih grupa i potkopava povjerenje javnosti u političke institucije. Ali ni Velika Britanija, ni vodeće zemlje EU, ne mogu odustati od podrške Izraelu, jer nemaju stvarnu alternativu svojoj tradicionalnoj strategiji. Iako su se Velika Britanija i EU okrenule kritičnijem pristupu izraelskoj politici, ne mogu je osuditi i prisiliti izraelsku vladu da je promijeni.

Američka administracija ima znatno manje slobode u ovom aspektu. Mnogo je angažovanija u sukobima na Bliskom istoku nego bilo koja evropska zemlja. Washington pokušava uspostaviti kontrolu nad regijom koristeći pomoć Tel Aviva. Ako bi Izrael bio strateški oslabljen, američki utjecaj u jednoj od najvažnijih globalnih regija bio bi nepovratno smanjen. Dakle, američka administracija ne može okončati rat s Iranom, jer je jedan od glavnih iranskih uvjeta prekid neprijateljstava na svim frontovima, uključujući i Pojas Gaze. A izraelska vlada želi zadržati barem dio Gaze pod okupacijom pod izgovorom prijetnji nacionalnoj sigurnosti.

Zvanično, u Gazi postoji primirje, ali prekršile su ga obje strane. Najvažnije je da Izrael nema namjeru napustiti Gazu. Štaviše, izraelski ministar sigurnosti Itamar Ben-Gvir je u podcastu 16. augusta izjavio da smatra da je cijela Gaza dio izraelske teritorije. Poručio je da izraelske trupe trebaju ostati u Gazi i nastaviti ubijati Palestince, najmanje 30 ili 40 svake noći. Svi koji mogu predstavljati prijetnju moraju biti meta, čak i ako nisu militanti, jer u Gazi postoje ljudi koji ne zaslužuju živjeti, smatra on. Izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu potreban je savez s krajnje desničarskim strankama, koje dijele stav Ben-Gvira. Stoga se mirovni sporazum o Pojasu Gaze čini gotovo nedostižnim.

Američki predsjednik Donald Trump ulaže napore da ga postigne. Njegov zet, specijalni izaslanik Bijele kuće za mir Jared Kushner imao je direktne razgovore 17. augusta s vođom Hamasa Khalilom al-Hayyom. Njihovom sastanku, održanom u Egiptu, prisustvovali su predstavnici posredničkih država Egipta, Katara i Turske. Američka administracija je odbila komentarisati rezultate, ali je postalo poznato da je Hamas zahtijevao povlačenje izraelske vojske iz dijelova Pojasa Gaze do određene linije kao primarni uslov za podršku američkom mirovnom planu.

Netanyahu, koji se sljedećeg dana sastao s Kushnerom, vjerovatno je insistirao na prethodnom razoružanju Hamasa. Navedeno je da nije postignut nikakav dogovor. Kushner je spomenuo da su razgovori bili pozitivni. No i najpozitivniji razgovori ostaju beskorisni ako ne dovedu do sporazuma o primirju. A bez njega, Teheran se ne može dogovoriti s Washingtonom. SAD ne mogu napustiti Izrael. Na isti način, Iran ne može iznevjeriti Hamas.

Politika Izraela nije jedini razlog zašto Memorandum o razumijevanju (MOU), nije donio mir u roku od šezdeset dana, kako se očekivalo. Rat između SAD-a i Irana nastavlja se uglavnom zbog Trumpove nemogućnosti da prizna da nije ostvario svoje ciljeve. Očigledno je pogrešno protumačio MOU. Izgleda da je vjerovao da mu Memorandum o razumijevanju daje kontrolu nad iranskim izvozom nafte i prometom kroz Hormuški moreuz. Ispostavilo se da Teheran smatra MOU listom međusobnih obaveza i da neće praviti jednostrane ustupke samo radi okončanja neprijateljstava.

Generalni sekretar UN-a António Guterres je 17. augusta, preko svog glasnogovornika, upozorio: „Ne postoji vojno rješenje za ovaj sukob.“ Trump ne može priznati da je to istina. Stoga on i dalje negira stvarnost. Izjavio je da su SAD stekle kontrolu nad Hormuškim moreuzom. Međutim, on je i dalje zatvoren. Postoji određeni promet kroz tjesnac. Ali on jedva prelazi dva broda dnevno, dok je u mirnodopsko vrijeme prosječan broj bio oko 140. Iako su SAD uspjele uspostaviti blokadu iranskih luka, Iran i dalje puca na brodove koji pokušavaju proći kroz moreuz. Iranska vlada ostaje pri svom stavu da neće ponovo otvoriti Hormuški moreuz dok SAD ne ispune svoje obaveze prema Memorandumu o razumijevanju, uključujući obezbjeđivanje 300 milijardi dolara kompenzacije i oslobađanje zamrznute imovine u vrijednosti od 100 milijardi dolara.

Iran koristi trenutnu situaciju kako bi povećao utjecaj u regiji. Predsjednik iranskog parlamenta Mohammed Bagher Ghalibafthe je 19. augusta stigao u Bagdad kako bi s iračkim premijerom Ail al-Zaidijem razgovarao o iranskoj pomoći njegovim planovima da iračke oružane frakcije stavi pod državnu kontrolu. Snage međunarodne koalicije formirane pod vodstvom SAD-a protiv ISIL-a   trebale bi se povući iz Iraka 30. septembra. Budućnost iračke države nakon povlačenja stranih vojnih snaga ostaje nejasna. Vlada se čini preslabom da bi natjerala oružane frakcije da predaju oružje. Iran može pružiti vrlo korisnu pomoć.

Iran je također započeo pregovore s Omanom, koji se nalazi na južnoj obali Hormuškog tjesnaca. Oman i Iran mogu postići dogovor o tome kako će se regulirati plovidba kroz Hormuški moreuz bez učešća SAD-a. Ako se to dogodi, poraz SAD-a neće se moći sakriti čak ni od Trumpovih pristalica. Takva perspektiva izazvala je oštru reakciju američkog predsjednika. Trump je 17. augusta za Fox News rekao: „Ako nam Oman stane na put, bombardirat ćemo ih na komadiće”. Trumpove prijetnje američkom savezniku ne mogu se ostvariti. Ne zbog međunarodne uloge Omana, koji posreduje u regionalnim krizama i naziva se Švicarska Bliskog istoka. I ne zato što će Kina imati velike koristi od sukoba između SAD-a i još jedne od zemalja Perzijskog zaljeva. U trenutnim okolnostima, Trump mora ograničiti vojne aktivnosti. U suprotnom, Republikanska stranka će definitivno izgubiti međuizbore zakazane za 3. novembar.

Iransko rukovodstvo shvata da Trump ne može prevazići ograničenja, koja su nametnuta masovnim neodobravanjem rata među američkim biračima. Politikolog Robert Pape smatra da je Trump uhvaćen u zamku eskalacije. Iran ga otporom gura na daljnju eskalaciju sukoba, jer je jasno da će Tramp ili pokušati da to izbjegne ili će potkopati svoju političku poziciju unutar SAD-a.

Ponovno pokretanje opsežnih vojnih operacija sigurno će okončati političku dominaciju Trumpa ne samo na nacionalnom nivou, već i unutar Republikanske stranke. Ocjene odobravanja padaju. Ali čini se još važnijim to što sve više kandidata koje Tramp podržava gubi republikanske predizbore. Trump je već okrivio svoju stranku za mogući ishod međuizbora, unaprijed se oprostivši od odgovornosti.

Ako želi utjecati na izbor sljedećeg republikanskog predsjedničkog kandidata, Tramp mora izgledati uspješno barem u svojoj vanjskoj politici. Da bi prikrio svoj neuspjeh, on pretvara rat u farsu, dajući izjave koje nemaju praktičnog smisla, ali ih njegovi pristalice mogu cijeniti. Trump je obećao anektirati Hormuški moreuz.  Strateški vitalni plovni put, prema Trumpovim riječima, bit će vrlo brzo proglašen teritorijom SAD-a, nakon što se osigura pobjeda. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi savjetovao je američkom predsjedniku da se ostavi zabluda i prihvati realnost poraza. U suprotnom, Iran će nastaviti provoditi blokadu.

Ako je, obećavajući američkim glasačima da će zauzeti Hormuški moreuz, Trump želio sakriti svoj poraz od američke javnosti, očito je podbacio. Mnogi vojni stručnjaci i komentatori iz svih sfera spektra priznali su da su SAD pretrpjele strateški poraz. Rat je, po Trumpovoj zamisli, trebao završiti za nekoliko dana i donijeti američku kontrolu nad iranskim izvozom nafte i utjecaj na Kinu. Povećao je globalni utjecaj Kine, ojačao međunarodnu poziciju Irana, iscrpio ​​raketne zalihe SAD-a, što ukazuje na američku stratešku slabost.

Ako Trump ne uspije učiniti čudo i dobiti rat koji se čini izgubljenim, ovaj sukob može započeti novo poglavlje svjetske historije. Ne tako povoljno za SAD.

Dmitri GALKIN

Gaza je ponovo tačka na kojoj se sudaraju Netanjahuova potreba da zadrži podršku izraelske desnice i Trampov pokušaj da nametne politički izlaz iz rata i divljenje kod kuće i u svijetu. Odavno ovo liči na beskrajni rat koji se odvija preko leđa nemoćnog palestinskog naroda

Gaza! Ni dvije godine i deset mjeseci od crnog oktobra 2023. i gotovo deset mjeseci od primirja koje je iznuđeno uz posredovanje Donalda Trampa, ovaj komad planete nema mira. Prekid vatre nije donio i prekid stradanja. Izrael je primirje, na koje je Hamas pristao i koji je navodno stupio na snagu prošlog oktobra, tretirao na isti način kao i druga primirja: nije okončao ofanzivne vojne operacije, već je samo donekle smanjio njihov intenzitet. Malo je koga iznenadila najnovija izjava premijera Izraela Benjamina Netanjahua da njegova zemlja neće nastaviti sa planom za Gazu.

Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, od sklapanja primirja do ovog ponedjeljka 10. avgusta ubijeno je najmanje 1.258 Palestinaca, a 4.139 je ranjeno. Iz ruševina je izvučeno 807 tijela. Izrael je zadržao kontrolu nad većim dijelom Pojasa Gaze, a politički proces koji je trebalo da vodi ka razoružavanju Hamasa, povlačenju izraelske vojske i obnovi teritorije ostao je uglavnom blokiran.

Većina preživjelog stanovništva Gaze živi u šatorskim kampovima sa veoma lošim sanitarnim uslovima. Iako je glad ublažena, nestašice hrane i dalje su široko rasprostranjene. Stručnjaci za bezbjednost hrane upozorili su da će, prema procjenama, više od 70.000 djece do aprila 2027. godine morati da bude liječeno zbog akutne neuhranjenosti.

Oktobar stiže. Sa njim treća godišnjica rata, ali i parlamentarni izbori u Izraelu. Ovih dana novinski stupci se pune novim problemima vezanim za tamošnji mir. Spor oko Trampovog plana za Gazu pokazuje koliko je tamo sve krhko. Benjamin Netanjahu je javno odbacio plan od 15 tačaka i uslovio svako izraelsko povlačenje potpunim razoružavanjem Hamasa, iako izvještaji iz Izraela ukazuju da je njegova vlada istovremeno iza kulisa učestvovala u pripremama za moguću narednu fazu sporazuma.

Gaza je ponovo tačka na kojoj se sudaraju Netanjahuova potreba da zadrži podršku izraelske desnice i Trampov pokušaj da nametne politički izlaz iz rata i divljenje kod kuće i u svijetu. Odavno sve liči na beskrajni rat, a ovakvi detalji samo prodrmaju one uspavane koji su zaboravili da je mirotvorac ne tako davno dijelio AI generisane videe Gaza rivijere.

Odbacivanje plana za Gazu pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država od strane izraelskog premijera otvorilo je hitna pitanja o krhkom mirovnom procesu i produžavanju patnje više od dva miliona Palestinaca na toj teritoriji.

Plan od 15 tačaka, koji se pominje, svojevrsna je mapa puta, nastavak onoga što je započeto u oktobru prošle godine. On predviđa da Hamas položi oružje u zamjenu za postepeno povlačenje izraelske vojske i prenošenje upravljanja na tehnokratski palestinski komitet, uz podršku međunarodnih bezbjednosnih snaga. Od stupanja na snagu primirja Izrael nije nastavio planirano povlačenje, već i dalje vojno kontroliše većinu Pojasa Gaze. Rojters je 10. avgusta procjenjivao da je riječ o oko dvije trećine teritorije. Ove nedjelje Netanjahu je praktično paralizovao dalji diplomatski proces insistirajući na tome da se izraelske snage neće povući sve dok Hamas ne bude istinski razoružan.

„Nažalost, postoji određeni strah, jer je ovo povezano s mogućnošću da Netanjahu preduzme korake ka obnavljanju operacija likvidacija, bombardovanja i napada u blizini žutih područja“, rekao je politički analitičar iz Gaze Ejad al-Kuara za Al Džaziru, misleći na jednostrano uspostavljenu Žutu liniju, koja u praksi predstavlja izraelsku tampon-zonu i potiskuje Palestince na sve manji prostor. On nije jedini koji ovakvu odluku Tel Aviva vidi kao nastavak djelovanja na uništenju Palestine.

Nakon Netanjahuove izjave Hamas je ponovo potvrdio da prihvata originalnu mapu puta Trampovog Odbora za mir, uz zahtjev da se poštuju dogovoreni uslovi o prekidu vatre, izraelskom povlačenju, pomoći i obnovi… Brojni  analitičari tvrde da Netanjahuov zahtjev za potpunim razoružavanjem prije bilo kakvog povlačenja nije bezbjednosni zahtjev, već namjerno osmišljen mehanizam za blokiranje sprovođenja sporazuma. Na to smo odavno navikli. Čeka se Vašington.

Izraelsko odbacivanje plana je ipak praćeno promjenama na terenu. Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, prijavljeni broj ubijenih Palestinaca naglo je opao, sa 47 u periodu između 27. jula i 3. avgusta, koji obuhvata i dane neposredno nakon Trampove prvobitne objave sporazuma o razoružavanju, na osam tokom naredne sedmice, zaključno sa 10. avgustom.

Zanimljiv je trenutak u kome se sve dešava. Netanjahu pokušava da balansira između krajnje desnice u svojoj koaliciji i zemlji i američkih partnera uoči oktobarskih parlamentarnih izbora. Lider Likuda suočava se sa više optužbi za korupciju koje datiraju još iz 2019. godine i potencijalno bi mogao završiti u zatvoru ukoliko bude proglašen krivim. Njegova koalicija je na staklenim nogama zbog mnogih neriješenih pitanja, počev od regrutacija u Izraelu, pa do agresivne spoljne politike.

Netanjahu je svjestan da su ankete za njega nepovoljne i da je eventualna naredna vlada zavisna od desničarskih struja izraelske politike. Vjerovatno je ovo način da kod kuće pokaže da je vrijedan još jednog mandata. Pitanje je koliko će ga koštati ovo „ne“ Trampu.

„IDF se neće povući sve dok Hamas ne bude razoružan. A kada kažem razoružavanje Hamasa, mislim na teško naoružanje, lako naoružanje, svo naoružanje. I govorimo o stvarnom razoružavanju, a ne fiktivnom razoružavanju“, rekao je izraelski premijer. „Želim da budem precizan: Izrael ne prihvata dokument od 15 tačaka“, bile su jasne riječi premijra Izraela u uvodnom obraćanju na nedjeljnoj sjednici izraelske vlade. Da ne bi bilo zabune, ponovio je izrečeno. „Čuo sam ljude kako govore: ‘Nijesi to rekao.’ Zato evo, ponoviću: Izrael ne prihvata dokument od 15 tačaka“, potcrtao je. Njegove izjave zatekle su čak i izraelske vojne komandante, koji su svega nekoliko dana ranije na sastancima sa Netanjahuom i načelnikom Generalštaba IDF-a Ejalom Zamirom razgovarali o sprovođenju tog plana, izvijestila je izraelska televizija Kanal 12.

Američkom predsjedniku,  čija iranska avantura odavno izgleda besmisleno, treba mir u Gazi. Njegov Odbor za mir, prisjetimo se hvalospjeva, postigao je „istorijski sporazum“ sa Hamasom o njegovom potpunom razoružavanju. Glavni izaslanik Odbora Nickolaj Mladenov na platformi X pažljivo je objasnio da bi uklanjanje oružja moralo da se odvija uporedo sa povlačenjem izraelskih snaga, sugerišući postepeni proces tokom kojeg bi se Izraelske odbrambene snage (IDF) u fazama povlačile sa položaja unutar Gaze, dok bi Hamas predavao svoje oružje. Nakon nedjelje i sjednice izraelske vlade svijetu ostaje nada da je to još jedno kockanje.  Međutim, u svjetlu već dugotrajnih neslaganja Vašingtona i Tel Aviva, ovo „ne“ ima i drugačiji eho. Suprotstavljanje Trampu u okolnostima u kojima se on nalazi u SAD-u predstavlja rizik. Naročito kada je Izrael međunarodno izolovan i zavistan od Vašingtona. Ima i onih koji u svemu vide dogovore dva partnera.

Londonski Gardijan podsjeća da je Netanjahuov napad na plan Odbora za mir djelovao kao posebno otvoreno odbacivanje američkih ciljeva jer je uslijedio ubrzo nakon navodne posjete admirala Brada Kupera, komandanta Centralne komande SAD-a. Prema izvještajima izraelskih medija, Kuper je došao da lično prenese poruku da Trampova administracija želi da Izrael okonča ratove u Gazi i Libanu.

Od Trampa ni glasa o izraelskom zaokretu, ni na njegovoj društvenoj mreži. U izraelskim medijima se pojavio Mladenov: „Ni od koga se ne zahtijeva da učini bilo šta, a najmanje od Izraela, prije nego što na terenu zaista budemo imali potvrđene konkretne korake. Ako dođe do potvrđenog uklanjanja oružja, ako ono bude oduzeto frakcijama, uskladišteno i na kraju onesposobljeno za upotrebu, Izrael se potom povlači iz Gaze“.

Treba imati na umu i da rat SAD i Izraela sa Iranom i dalje predstavlja veliko odvlačenje pažnje sa drugih problema čak i unutar Bliskog istoka. Izraelskoj vladi premijera Netanjahua takva situacija potpuno odgovara. Predstava Irana kao regionalnog bauka već dugo služi izraelskom cilju da međunarodnu pažnju skrene sa sopstvenog djelovanja. Može se razmišljati i o tome da je i to jedan od razloga zbog kojih Izrael podstiče beskrajnu konfrontaciju s Iranom i koristi svaku situaciju da sabotira mir.

Izraelski medij Haaretz, poznat po kritici vladine politike, piše da se ni u Libanu stvari nijesu odvijale onako kako se Trampova administracija možda nadala. Izraelska i libanska delegacija nastavile su bilateralne sastanke o planiranom povlačenju Izraela i povratku libanske vojske na jug zemlje. Posljednja runda razgovora završena je nedavno u Rimu. Međutim, libanski front nije bio miran. Mediji su prenijeli aktivnosti s obje strane linije rata.

Za sada izgleda da će se stvari zatezati i popuštati makar do 27. oktobra. Nakon što se završe izbori u Izraelu, praviće se neka nova ili možda u slovo ova ista vlada. I nakon treće godišnjice rata na Bliskom istoku kao konstanta ostaje  patnja Gaze.

Dragan LUČIĆ

Vučiću ne treba potrebna aktivna podrška Rusije. Ona bi čak mogla dovesti do poraza. Dovoljno je ako Kremlj ostane blagonaklon. Podrška Donalda Trampa izgleda mnogo efikasnije. A Vučić je već dobio. Tramp, koji je uveo carine, što je trebalo da najviše pogodi Srbiju na Balkanu, pristao je na njihovo značajno smanjenje. Vučić je 24. jula objavio da su SAD ukinule 35 posto carina na uvoz iz Srbije, te da su američke carine na srpsku robu privremeno pale na nulu

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, napisao je 28. jula na svom Instagram nalogu da Srbija ide ukorak sa svijetom, koji se mijenja brže nego ikad, i da ne smije stati. Ako kretanje naprijed znači osiguranje pobjede vladajuće stranke, bez obzira na masovno nezadovoljstvo, onda je Aleksandar Vučić potpuno u pravu.

Naravno, ishod parlamentarnih izbora nije zagarantovan, ali aktuelni predsjednik ima veliku šansu da na osnovu njihovih rezultata postane budući premijer. Vučić je 26. jula, rekao da ako njegova Srpska napredna stranka (SNS) izgubi izbore, neće napustiti Srbiju. Potvrdio je namjeru da podnese ostavku i objavio da je primio prijetnje smrću.

Takve izjave su jasan znak da Vučić vjeruje da sve ide dobro i da je potrebno samo malo drame da bi se njegovi pristalice više motivisale. Nikada ne bi priznao priliku za poraz, da mu je to zaista prijetilo. Ali, potrebno je da ga njegovi pristalice doživljavaju kao heroja, koji će nastaviti da se bori za zemlju, šta god da se desi, bez obzira na bilo kakvu opasnost.

Međutim, da bi uspješno zaobišao srbijanski ustav i zadržao kontrolu nad zemljom kao premijer, Vučić ne mora samo motivirati one koji mu ostaju lojalni, već i privući na svoju stranu one koje politika ne zanima mnogo, te demotivirati one koji će vjerovatno podržati opoziciju.

To nije lak zadatak. Veliki dio Srba, koji nisu bili uključeni u masovne proteste, niti visoko cijene predsjednika, žele da se Srbija pridruži EU. To te birače čini potencijalnim pristalicama opozicije. Da bi spriječio opozicione stranke da dobiju njihove glasove, Vučić mora pokazati da će moći olakšati evropske integracije Srbije kada postane šef vlade.

Ali postoji i drugi dio srbijanske „tihe većine“ koji se boji da će opozicioni lideri izdati nacionalne interese. Ti ljudi se boje da će povećanje evropskog utjecaja potkopati nacionalno jedinstvo i ograničiti vanjsku politiku Srbije. Za to imaju neke razloge, jer birokratija EU ne uzima u obzir nacionalne osjećaje u zemljama kandidatima za EU.

Ako Vučić postane previše proevropski orijentisan, birači koji ne žele da naprave previše ustupaka u zamjenu za članstvo u EU, postat će demotivisani. Mogu ostati kod kuće na dan izbora ili neki od njih mogu čak podržati opoziciju zbog njenih antikorupcijskih narativa.

Postoji vrlo popularan taktički manevar, čiji je cilj da se aktuelni šef države predstavi kao najuravnoteženija figura u političkom prostoru. Njega bi trebali kritikovati radikalni pristalice ideološkog koncepta koji mu donosi većinu birača, ali ga sprečava da proširi svoju bazu podrške. U slučaju Vučića, koncept koji mu pruža glasove, ali sprečava opozicioni rast, jeste otpor evropskom političkom pritisku u ime nacionalnog suvereniteta i srbijanskog jedinstva.

Postoje neki prilično poznati srbijanski političari i medijske ličnosti koji će rado kritikovati Vučića zbog vođenja previše proevropske vanjske politike. Aleksandar Vulin, koji je bio potpredsjednik vlade u vladi Miloša Vučevića, to već neko vrijeme radi. Na primjer, 26. jula dao je intervju jednoj od najpopularnijih antievropskih internet platformi DDGeopolitics. Vulin je izjavio da srbijanski predsjednik ne zaslužuje podršku političkih snaga koje se bore protiv Brisela, jer gura Srbiju ka EU.

I osnivači DDGeopolitics-a i Vulin ne kriju svoje veze sa ruskim vladinim strukturama. Ali, Vučić ne mora da brine o reakciji Kremlja na optužbe protiv njega, jer nastavlja da pokazuje lojalnost Rusiji, barem na simboličnom nivou.

Srpski birači povezuju naziv novoimenovane izborne liste SNS-a, Ujedinjena Srbija sa nazivom nacionalističke stranke u Republici Srpskoj i antikomunističkog opozicionog pokreta formiranog 1990.  Međutim, u Kremlju će postojati samo asocijacija s nazivom vladajuće stranke u Rusiji (slično zvuči i u ruskom prijevodu). Zahvaljujući tome, rebrendiranje izborne liste sigurno će se doživljavati kao omaž Rusiji, gdje je kampanja za parlamentarne izbore već počela.

Možda bi ruska vlada više voljela političke akcije nego političke simbole. No u trenutnoj situaciji Kremlj mora cijeniti sve znakove lojalnosti, jer u posljednje vrijeme gubi saveznike. Osim toga, Vučiću nije potrebna aktivna podrška Rusije. Ona bi čak mogla ometati kampanju i dovesti do poraza, kao što je pokazao primjer bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana. Bit će dovoljno ako Kremlj samo ostane blagonaklon i suzdrži se od aktivne pomoći.

U postojećem geopolitičkom pejzažu, podrška američkog predsjednika izgleda mnogo efikasnije. A Vučić ju je već dobio. Donald Trump, koji je uveo carine, što je trebalo da najviše pogodi Srbiju na Balkanu, pristao je na njihovo značajno smanjenje. Aleksandar Vučić je 24. jula objavio da su SAD  ukinule 35 posto carina na uvoz iz Srbije, te da su američke carine na srpsku robu privremeno pale na nulu i da će na kraju biti stabilizovane na oko 10 do 12 posto. Nove američke carine mogu privući strane investitore, koji planiraju da proizvode robu za američko tržište. Ali čini se važnijim to što je američka administracija omogućila da se američko tržište posmatra kao alternativa Njemačkoj, koja ostaje glavni trgovinski partner Srbije.

Njemačka se suočava sa ekonomskom stagnacijom, a srpski izvoz je već pogođen njome. Srpski automobilski dijelovi, bakar i metalni proizvodi mogu se izvoziti u SAD, ako potražnja u Njemačkoj nastavi da pada. Osim toga, američka administracija ne želi da povećava politički pritisak ni na Rusiju, ni na Kinu. Stoga će Srbija moći da održava dugoročne veze sa ovim zemljama bez izazivanja američkog nezadovoljstva. Njemačka je zainteresirana za sukob između Rusije i Evrope, jer se sada čini da je to jedini način za jačanje unutrašnjeg jedinstva EU i povećanje njenog geopolitičkog utjecaja.

Novi sporazum s Washingtonom smanjuje vjerovatnoću da Berlin koristi ekonomske poluge na Beograd kako bi promijenio svoju vanjsku politiku.

Čini se vrlo vjerovatnim da Trump pokušava preuzeti kontrolu nad izvozom ruske nafte. Američki Senat je 28. jula ubjedljivom većinom glasao za usvajanje zakona o sankcijama Rusiji koji je davno predložio nedavno preminuli senator Lindsey Graham. To se nikada ne bi dogodilo bez Trumpovog odobrenja. Stoga se očekuje da će bez poteškoća usvojiti Predstavnički dom.

Zakon pogađa rusku flotu tankera za naftu u sjeni i nameće visoke carine zemljama koje uvoze rusku naftu. Međutim, predsjedniku daje široka ovlaštenja za izuzeće, a Trump će ih sigurno koristiti za pravljenje izuzetaka za svoje saveznike. Sa te tačke gledišta, nove sankcije protiv Rusije mogu donijeti prednosti Srbiji, ako može održati bliske veze sa SAD-om. Vučić može dobiti pristup jeftinoj ruskoj nafti, a vodeće zemlje EU će biti lišene toga. Srbija može postati dio Trumpove strategije usmjerene na povećanje energetske ovisnosti Evrope o SAD-u.

Značajno je da je smanjenje američkih tarifa najavljeno sedmicu dana nakon što su ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić i državni sekretar SAD-a Marco Rubio potpisali memorandume o razumijevanju o energetskoj saradnji. Trumpovo odricanje od ovlaštenja najbolja je garancija da će naftna kompanija NIS nastaviti s radom, pa čak i postati profitabilnija.

Politička strategija Vučića, zasnovana na mješavini nacionalističkih osjećaja s obećanjima ekonomskog rasta zahvaljujući saradnji s EU, može postati alat američkog utjecaja u Evropi. Ako se srpska ekonomija integrira u ekonomski prostor EU, a srpska vlada bude u mogućnosti promovirati nacionalističke ideje, Beograd može pomoći širenju nacionalizma ne samo na cijelom Balkanu, već i u zemljama EU. Snažni politički pokreti zasnovani na nacionalističkim idejama potrebni su kako bi se spriječilo da EU postigne unutrašnje jedinstvo i stratešku autonomiju. Stoga je američka administracija zainteresirana da pomogne Vučiću da iskoristi proevropska očekivanja kako bi dominirao srpskim političkim prostorom i oslabio političku opoziciju.

Češki premijer Andrej Babiš, koji sebe opisuje kao trumpistu, izjavio je tokom posjete Beogradu da Srbija ne bi trebala  ostati izvan šengenskog prostora. Izražavajući svoju „veliku zahvalnost“ Babišu „na podršci Srbiji na njenom evropskom putu“, Vučić je rekao da je za Srbiju u narednim godinama najvažnije da bude dio jedinstvenog tržišta Evrope i da ima otvorene granice, kako u regionu tako i prema svim državama članicama EU.

Nijedan opozicioni lider nije mogao obećati više u pogledu evropskih integracija. Jer, zahvaljujući želji SAD-a da oslabe i potčine EU, i nemogućnosti lidera EU da promovišu demokratske vrijednosti, evropske integracije su prestale biti put ka političkoj demokratiji.

Dmitri GALKIN