Povežite se sa nama

SVIJET

BAUK KONZERVATIVIZMA: Orbanizacija Evrope

Objavljeno prije

na

Pred našim očima nastaje autentični istočnoevropski i centralnoevropski konzervativizam. Populisti u Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj jačaju na strahu građana od neizvjesne situacije, koju stvaraju izbjeglička kriza, nepoštovanje vladavine prava, odnosi između Rusije i Turske, pitanje hoće li Velika Britanija ostati članica EU, priča o raspadu EU.

Ponovo se govori o „jezgru Evrope”. Ne samo zato što su nove članice iz srednje i istočne Evrope jedinstvene u svojim stavovima. One se ograđuju od kursa država koje je bivši američki ministar odbrane Donald Rumsfeld prezrivo nazvao Stara Evropa, prije svega Njemačke s kancelarkom Angelom Merkel.

Svuda se mogu vidjeti glavne odlike konzervativizma: nema promjena, jaka država s jakim čovjekom na čelu, vjera i tradicija, jedno nacionalno biće protiv drugih. I ranije je u regionu, ubrzo nakon raspada Istočnog bloka 1989. zavladao konzervativizam, tada kao razgraničenje od lijevih shvatanja koje je oličavala država. Tadašnji konzervativci u centralnoj i istočnoj Evropi težili su promjenama. Potom su, prema viđenju sa Zapada, u skoro cijelom regionu nastale različite političke ideje: od lijevih do desnih, od konzervativnih do liberalnih, od onih koje zagovaraju slobodno tržište do onih koje traže regulaciju, od komunističkih do antikomunističkih i od proruskih do antiruskih.

Novi konzervativizam ima lučonošu – mađarskog premijera Viktora Orbana, koji se eksplicitno zalaže za konzervativne, hrišćanske i nacionalne vrijednosti. Mađarska je godinama važila za uzornog đaka evropskih integracija. No, kada je 2010. njegov Fides porazio ljevičarsku vlast rastrzanu skandalima i osvojio dvije trećine mjesta u parlamentu, to jest apsolutnu većinu, Orban je mogao da progura zakone koji mu obezbjeđuju opstanak na vlasti. On je ugrozio nezavisnost sudstva, medijske slobode i pod izgovorom borbe protiv zlih evropskih multinacionalnih kompanija, veliki dio ekonomije preusmjerio u ruke svojih prijatelja. Donio je novi hrišćanski i nacionalistički ustav i promijenio izborni sistem, što je Fidesu na izborima 2014. ponovo obezbijedilo apsolutnu većinu, bez obzira na dramatičan pad pristalica. Orban je bio toliko samouvjeren da je gromoglasno objavio svoj plan da stvori ,,novu neliberalnu državu na nacionalnim temeljima” – po svijetlim uzorima Rusije, Turske i Kine.

Jedna od posljedica Orbanove nacionalističke ideologije, po ocjenama sa Zapada, je okretanje Mađarske Rusiji, koja je 2014. Budimpešti odobrila ogroman zajam. Vjeran stereotipu Mađarske kao ,,skele” koja plovi između Istoka i Zapada, Orban je lukavo igrao na obje strane – i od obje izvukao pomoć. Kako primjećuju zapadni mediji, Mađarska je i dalje jedan od najvećih korisnika EU fondova.

I nova poljska Vlada je sa sličnom agendom došla na vlast. Britanski analitičar Timoti Garton Eš nedavno je pisao kako je Poljska, jedna od ključnih zemalja postkomunističke centralne Evrope, u opasnosti da zbog postupaka nedavno izabrane vladajuće partije završi kao neliberalna demokratija. ,,Ugroženi su sami temelji njene još mlade demokratije: ustavni sud, javni servis, profesionalne državne službe,” naveo je Eš.

Partija zakona i pravde (PiS) lidera Jarosłava Kaćinjskog predstavlja najveći dio konzervativnog katoličkog segmenta poljskog društva i solidnu trećinu biračkog tijela u zemlji s preko 38 miliona stanovnika. Vješto privlačeći glasače drugih stranaka i koristeći razočaranje višegodišnjom vladom centrističke Građanske platforme i haos na poljskoj ljevici, PiS je na izborima odnijela ubjedljivu pobjedu.

PiS insistira na proklamovanim konzervativnim, katoličkim i evroskeptičnim politikama, vješto kombinovanim s gotovo ljevičarskim obećanjima u domenu ekonomije i socijalne politike. No, Eš smatra da je strategija PiS i Kaćinskog, koji je sada vladar Poljske iz sjenke, da prljavi posao transformacije političkog sistema obave brzo, čak brutalno, a zatim pokažu umjerenije, razumnije i pragmatičnije lice. Kaćinjski ima parlamentarnu većinu potrebnu da to uradi, uživa podršku velikog dijela javnosti, a predsjednik Republike i premijerka poslušno izvršavaju sve njegove naloge.

Eš kaže kako proces orbanizacije podrazumijeva da dugo godina vladajuća partija zloupotrebljava svoju moć kako bi potkopala temelje liberalne ustavne demokratije, koji su, teorijski, prvi uslov za članstvo u EU. Tu izvršna vlast postaje prejaka, kooptira interese kapitala, zlorabi službe bezbjednosti i podriva nezavisnost sudstva, centralne banke i medije, čime se stvaraju uslovi da sljedeći izbori ne budu zaista slobodni i korektni.

U Srbiji se postavlja pitanje da li je ona, s obzirom na potpuno odsustvo ljevice i na dio manje-više skrivenih evroskeptika u sadašnjem političkom neokonzervativnom establišmentu, već uveliko desničarska država, po ugledu na Orbanovu Mađarsku? Drugo pitanje jeste šta će u političkom životu Srbije donijeti, kako se predviđa, gotovo sigurni ulazak u parlament predstavnika nacionalnog bloka, antievropske, proruske desnice s ojačanom Srpskom radikalnom strankom poslije povratka haškog optuženika Vojislava Šešelja u zemlju?

Iako na prošlim izborima nijedna stranka antievropske, proruske nacionalne ekstremne desnice nije prošla u parlament, taj razjedinjeni blok je imao ne malu podršku – oko 400.000, što je 12 do 13 odsto tada izašlih birača, kaže Srđan Bogosavljević iz Ipsos stratedžik marketniga. On prognozira da će stranke te orijentacije, SRS sa jedne i desni blok čija je okosnica Demokratska stranka Srbije (DSS) uz pokret Dveri sa druge strane, ući u parlament i to sa značajnim brojem poslanika, možda čak sa 30 poslaničkh mjesta. Uprkos tome što se i DSS-u i Dverima događa ono što se ranije dešavalo s Demokratskom strankom – osipanje na manje partije.

Sanda Rašković-Ivić, predsjednica DSS-a, zagovara već duže okupljanje, kako ona to naziva, ,,nacionalnog bloka”. Za sada je u koaliciji s pokretom Dveri, a pregovara se, kako kaže, ne samo s partijama već i s raznim organizacijama, udruženjima građana, a imaju i podršku intelektualaca.

Predsjednica Helsinškog odbora za Srbiju Sonja Biserko u nedavnom intervjuu beogradskom dnevniku Danas ustvrdila je da antievropska, proruska desnica ima jako uporište u važnim institucijama kao što su Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva i Beogradski univerzitet. Njihov program je anti-Nato, evroskepticizam, ekonomski patriotizam i oslanjanje na Rusiju, koje predsjednica DSS-a objašnjava ne kao integraciju s Rusijom, već kao oslanjanje na tu zemlju ,,prevashodno u ekonomskom smislu, ali i u odbrambenom, političkom, kulturnom i svakom drugom.”

,,Širom Evrope jačaju konzervativne, nacionalne i evroskeptične političke snage. U tom smislu mislim da je ovo za šta se Dveri zalažu evropski trend u Srbiji i da je i ovdje potrebna jedna snažna evroskeptična politička opcija u budućem sazivu Skupštine Srbije”, ocjenjuje predsjednik Dveri Boško Obradović.

Antropolog i magistar političkih nauka Stefan Aleksić konstatuje, prije svega, da je sadašnja vlast Srpske napredne stranke ustvari desničarska, neokonzervativna. Na njenom čelu je Aleksandar Vučić, čiji su pandani, po orijentaciji, na svjetskom nivou Margaret Tačer, Regan, Orban, mišljenja je Aleksić.

„Postoje dve vrste desnice. Postoji nacionalna desnica, a sa druge strane i kod nas i na globalnom nivou imate takozvanu ekonomsku desnicu, onu koja se, zapravo, zalaže za rekonstruisanje kapitalističkih hijerarhija. Igrom slučaja, u Srbiji je ta kombinacija dobila oblik jedne stranke, i ona se zove Srpska napredna stranka. Ona te dve komponente nosi u dva lidera. Tomislav Nikolić naginje na te malo ‘srpskije’ stvari a, sa druge strane, imate Aleksandra Vučića koji je tipični novokonzervativac. On priča najviše o ekonomiji, privatizaciji, kako je neophodno da više radimo…itd. Sve iz tog desnog glosarijuma”, komentariše Aleksić.

Još prije izbjegličke krize i jačanja desničarskih i populističkih snaga širom Evrope, pa i na Balkanu, švajcarski list Noje Cirher cajtung postavio je pitanje kako ljudi poput Aleksandra Vučića u Srbiji, Nikole Gruevskog u Makedoniji, Milorada Dodika u Republici Srpskoj ili Mila Đukanovića u Crnoj Gori pobjeđuju na izborima?

Dio odgovora je što većina medija na Balkanu ,,vježba” autocenzuru. Mediji učestvuju u stvaranju klime straha u kojoj se kritički nastrojeni mediji i intelektualci sve više ustežu da kritikuju vladu, a javnost se ,,vaspitava” da bude odana vladi.

Dalje pitanje jeste da li su birači naivni ili zaista žele male diktatore? Iako za neke birače važi i jedno i drugo, odgovor je jednostavan: birači glasaju za malo para ili za posao. Glasovi se kupuju. Zbog krize je 50 ili 100 eura danas više vrijedno nego prije nekoliko godina. Osim toga, postoji direktna veza između radnih mjesta i podrške vladajućoj stranci. Za dobijanje posla u javnim preduzećima u državama bivše Jugoslavije, danas je još važnije biti član partije nego što je to bilo u doba komunizma, primijetio je švajcarski list.

Političke stranke se, pak, programski i ideološki jedva razlikuju, pa se od Sarajeva do Beograda može čuti – ,,svi su isti”. Stoga izgleda racionalno glasati za one koji pojedincu lično donose makar i malu prednost. Tako iza nacionalističko-populističke fasade stoji klijentelistička mreža uz čiju pomoć stranke osiguravaju svoju vlast. Njihove izjave da žele reforme samo su prazna obećanja, u praksi se malo toga dešava. Takvo stanje odgovara državama i strankama unutar EU koje su protiv proširenja. Sve prisutnije autoritarne vlade na Balkanu su razlog da se i dalje odgađa prijem tih država u EU. Tako postoji simbioza između protivnika proširenja i autoritarnih političara Balkana, konstatovao je list iz Švajcarske.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZARANJA GAZE: Sve veća cijena podrške Izraelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Galup nedavno objavljuje  da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je  još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih  samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a  75 posto je protiv! Organizacijama demokratskog političkog establišmenta je sve teže da prihvati  Bajdenove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja Izrelu

 

 

Ponedjeljak 1. aprila je bio dan kad su se stvari odvijale, onako kako bi trebalo da se odvijaju u nekom boljem svijetu, na način koji nijesmo vidjeli u prethodnih šest mjeseci neprestanih napada na Gazu, ni u reakcijama Izraela, ni u djelovanju njegovih moćnih patrona.

Radilo se o kratkotrajnoj “normalnoj”, reakciji ograničenoj na jedan “incident”, a koja je bila izazvana činjenicom da je Izrael u napadu 1. aprila prolio krv državljana moćnih, prijateljskih zemalja.

Sedam plemenitih humanitaraca iz organizacije Svjetska centralna kuhinja putovali su u konvoju od tri jasno obelježena vozila izmedju kojih je distanca bila najmanje pola kilometra. Pogodjeni su pojedinačno u odvojenim raketnim napadima od strane Izraela, u “sigurnoj” zoni kod grada Deir Al Balah u centralnoj Gazi.

Kao u slučaju desetina uništenih bolnica, škola, džamija i crkava, lokacije tri vozila su bile poznate Izraelcima. Dodatno u ovom slučaju, njihova ruta je bila unaprijed prijavljena i odobrena od Izraelske okupacione vojske.

Uprkos svim mjerama predostrožnosti,konvoj nije bio poštedjen i ubijeni su trojica Britanaca, Aurstalijanka, Poljak, humanitarc sa dvojnim američko-kanadskim državljanstom i  Palestinac koji  nije završio kao bezimena i nebitna žrtva kao preko 32.000 njegovih ubijenih sunarodnika.

Samo nekoliko sati poslije ovog masakra portparol izraelske vojske Daniel Hagari je održao poduži govor u kome je sa rukom na srcu rekao da se radilo o grešci i izrazio žalost zbog izgubljenih života nedužnih ljudi,

Oglasio se do sada nevidjenom brzinom  državni sekretar SAD,  Blinken koji je ubijene humanitarce nazvao herojima izražavajući očekivanje da će biti sprovedena brza i nezavisna istraga.

Britanski ministar  inostranih poslova Dejvid Kameron je pozvao na hitni sastanak  izraelsku ambasadorku u Londonu tražeći objašnjenje za ubistvo tri britanska državljanina.

Netanjahu je u toku dana dao dvije izjave u kojima figurarju riječi greška i tragedija, ali je kazao i da se “ovakve stvari  dešavaju u ratu”.  Ovo je i u Izraelu lojalnim vladajućim krugovima u Britaniji ocijenjeno kao neozbiljno, arogantno i bezosjećajno objašnjenje, što je dovelo do zahtjeva iz redova vladajućih kozervativaca da se obustavi prodaja oružja Izraelu.

Sa izuzetkom Generalnog sekrtetara, UN-a Guteresa, koji je istakao da se radi o ilustraciji načina na koji se vodi rat u Gazi, pozivajući na prekid vatre bez odlaganja, ni jedna od gornjih reakcija se ne bi desila da se radilo o uobičajhenim žrtvama – Palestincima.

Uz izražavanje šoka ovim najnovijim krvoprolićem, ali i brzim i detaljnim reakcijama i Izraela i njegovih Zapadnih saveznika, izvještači su podsjetili, da je u Gazi do sada ubijeno oko 200 UN humanitaraca Palestinaca. Komentatorima Al Jazeere nije promaklo da ni jednan od brojnih, prethodnih slučajeva očigledne asasinacije civila o kojima uglavnom saznajemo iz video trofeja izraelskih vojnika napravljenih mobilnim telefonima, nijesmo čuli niti priznanje niti preuzimanje odgovornosti.

Svakodnevica Gaze je tragedija za tragedijom, bez pauza izmedju. Dan masakra “stranih” humanitaraca, počeo je povlačenjem izraelske vojske iz najveće Al Šifa bolnice u centru razorenog Gaza sitija, posle dvonedjeljne invazije. Za sobom su ostavili nevidjenu devastaciju, uključujući i leševe desetina ubijenih i preminulih i destrukciju gotovo čitave medicinske opreme, namještaja i zidova bolnice.

Izraelska vojska je po povlačenju poručila svojoj javnosti da “Al Šifa više neće biti u finkciji”, proglašavajući ovaj očigledni ratni zločin uspješnom akcijom u kojoj su navodno ubili 200 vojnika Hamasa, uključujući  i visoke vojne činove, a da za to nijesu ponudili ni jednog dokaza.

Teško je zamisliti da pomor boraca i lidera Hamasa u Al  Šifi nije ovjekovječen brojnim video klipovima, koji bi poslužili kao pokriće za dosadašnje i buduće napade na zdravstvene, obrazovne i slične institucije, jer se u njima navodno kriju borci Hamasa,  koristeći civile Gaze kao štitove.

Oštriji narativ koji je konačno počeo da stiže iz Vašingtona pod pritiskom domaćeg javnog mnjenja kome je dosta bezrezervne političke i vojne podrške Izraelu, rezultirao je prvom rezolucijom Savjeta bezbjednosti koja nalaže momentalni prekid vatre, oslobadjanje taoca i ekspanziju humanitarne pomoći, koja je prošla jer se SAD uzdržao od glasanja.

Izraelski premijer Netanjahu, a upućeni kažu i  izrazito većinska populacija Izraela, su reagovali sa  nevjericom i bijesom.  Netanjahu je otkazao zvaničnu posjetu Bijeloj kući, uvjeravajući izraelsku javnost da ostaje na  zacrtanom kursu konačne pobjede uz invaziju Rafe i totalno uništenje Hamasa, po bilo koju cijenu.

Masakri pacijenata i civila u Al Šifa bolnici, ubijanje izgladnjelih civila dok čekaju na humanitarnu pomoć, a vjerovatno i asasinacija stranih humanitaraca su Netanjahuovi praktični dokazi da će raditi što mu je volja, sa ili bez Amerike, što je strategija koju masovno podržava izraelska javnost.

Američka UN ambasadorka Linda Tomas-Grinfild je,  čim je izglasana UN rezolucija o primirju,  izjavila da ona nije obavezujuća. Predsjednik Bajden je uprkos oštrim riječima i odluci da humanitarnu pomoć organizuje kontra željama Izraela, Izraelu poslao sljedeći contingent oružja, bez koga ovaj rat, koga je Medjunarodni sud pravde karakterise vjerovatno genocidnim, ne bi mogao da se nastavi.

Radi se o 2000 bombi od jedne tone i 500 od četvrtine tone, koje sa lakoćom mogu da sravne sa zemljom čitave kvartove i za koje Vašington post kaže da ih Zapadne zemlje gotovo nikad ne koriste na gusto naseljenim lokacijama, kao što je Gaza, zbog izvjesnih civilnih žrtava.

Američko javno mnjenje užasnuto je do te mjere da je čak i predsjednički kandidat Donald Tramp, čije je predsjednikovanje bilo obilježeno zadovoljavanjem svakog, ma kako šokantnog zahtjeva Izraela, izjavio da Izrael pravi grešku, da mu teško pada da svaku noć gleda kako ljudima padaju zgrade na glave i da Izrael treba što prije da okonča ovaj rat.

Birači su ljuti na Bajdena i mnogi odbijaju da mu oproste saučesništvo u genocidu u Gazi. Nije mali šok da  u Mičigenu, koji ima veliku arapsku i pro-palestinsku populaciju, Tramp ima 20 posto više potencijalnih glasova od Bajdena! “Bajden je mislio da se šalimo”, prokomentarisao je birač za medije.

Bajden i te kako ima razloga za brigu i ne samo u Mičigenu. Poznati istraživač javnog mnjenja organizacija Galup objavljuje nedavno da je 55 posto Amerikanaca protiv rata Izraela u Gazi, a samo 36 posto ga podržava. Slika je  još dramatičnija medju glasačima Demokrata, od kojih  samo 18 posto podržava izraelsku agresiju, a  75 posto je protiv!

Bajdenovi potezi kreiraju i rascjep sa bitnim organizacijama demokratskog političkog establišmenta, kome je sve teže da prihvati njegove apele Izraelu da zaštiti civile i omogući dotok humanitarne pomoći, uz istovremene donacije oružja i PR pokrića, koji ih čine mogućim. Tink tank Centar za američki progress je samo jedna od liberalnih organizacija koja je promijenila ploču i sada otvoreno zagovara obustavljanje pomoći Izraelu.

Izrael je zbog načina vojevanja u Gazi i zbog mnogih šokantnih izjava njegovih čelnika zaslužan za svoju sve veću političku izolaciju. Podržati poltiku Izraela,  ovih dana znači izložiti se opasnosti za optužbe za saučesništvo u genocdu, aparthejdu i ratnim zločinima.

U Britaniji je nedavno procurila vijest da su vladini pravnici zaključili da Izrael krši medjunarodni humanitarni zakon i da su savjetovali premijera Riši Sunaka da obustavi prodaju oružja Izraelu jer bi to inkriminisalo Britaniju.

Vlada za sada odbija da ovo potvrdi, ali ćutanje na ovu temu će biti sve teže posle nedavne jednoglasne odluke “Medjunarodnog suda pravde” u Hagu, da naredi Izraelu da preduzme “sve neophodne i efektivne mjere” da spriječi dalje pogoršanje katastrofalnih životnih uslova Palestinaca u Gazi. Sud je de fakto optužio Izrael za glad u Gazi uz zahtjev da  preduzme hitne mjere, uključujući otvaranje dodatnih sigurnih ruta za dostavu humanitarne pomoći u saradnji sa UN-om i obezbjedjivanje dovoljno hrane, vode, struje, goriva, smještaja i ostalih potrepština neophodnih za život.

Liderima širom svijeta, donedavnim apologetama Izraela, se izbori sužavaju pred izazovima masovne opozicije iz baze i zakonskim pritiscima. Izrael, pod trenutnim rukovodstvom, neće učiniti ništa da “prijateljima” olakša nastavljanje podrške.

Danas, (srijeda 3. mart ) glavni medjunarodni mediji su preplavljeni informacijama o ubijenim humanitarcima i analizama kako je došlo do izraelskog napada.

Detalji njihovih života i smrti su u fokusu pažnje široke javnosti koja ih s pravom  identifikuje kao nesebične  heroje koji su odlučili da pruže pomoć najugroženijoj populaciji na svijetu, stanovnicima Gaze.

Izvještaji o njihovoj humanitarnoj misiji i o njihovim zadnjim momentima, daju jasnu sliku i o katastrofalnom životu civila u Gazi i o načinu djelovanja izraelske ratne mašine.

Nije nerealno očekivati da će ubistvo šest medjunarodnih humanitaraca biti kap koja će preliti punu čašu i da će dovesti do kritičkog  političkog preokreta koji nijesu izazvale desetine hiljada palestinskih žrtava. Njihovo stradanje će mnoge ljude  širom svijeta ostaviti bez iluzija o tome da je ono što Izael naziva odbrambenim ratom za opstanak, u stvari genocid.

 

Crne statistike

 2. april, 179. dan napada na Gazu: 

32.916 ubijenih Palestinaca Gaze. Broj uključuje samo pronadjene i identifikovane, a ranjenih je najmanje 75.494.

– Ubijenih Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali i u okupiranom Istočnom Jerusalimu je najmanje 451.

– Oko 600 izraelskih vojnika je ubijeno od 7. oktobra, a najmanje 3.302 ih je ranjeno.

– Broj  ubijenih humanitaraca je 197. Prije mjesec dana UN je objavio da je ubijeno 122 novinara i medijskih radnika u Gazi uz puno veći broj dodatnih žrtava, ranjenih i uhapšenih na okupiranoj Zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u djelovima Libana obuhvaćenim neprijateljstvima izmedju Izraela i Hizbolah boraca.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠESTI MJESEC NAPADA NA GAZU: Ključ rješenja u pogrešnim rukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga  “rat protiv žena i djece”

 

 

Na drugi dan za muslimane svetog mjeseca Ramazana, u utorak 12.marta ni Palestinci Gaze, ni oni koji žive u okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, nijesu bili poštedjeni genocidne rutine umiranja, ranjavanja i razaranja.

Krvavi balans  sto pedeset osmog  dana uništavanja  Gaze je desetine ubijenih i ranjenih civila u bombardovanju iz vazduha, sa mora i sa kopna duž čitave površine Gaze, sa najvećim intenzitetom u sjevernom dijelu.

Palestinska novinska agencijka WAFA, javlja da su razaranja izraelskih ratnih aviona posebno skoncentrisana na Gaza siti i okolinu. Ovo je žarište rata od prvih dana agresije Izraela, a većina populacije iz ovog dijela protjerana je na jug Gaze u okolinu grada Rafa uz granicu sa Egiptom. Preko milion etnički očišćenih Gazana živi u improvizovanim šatorima, u jezivim uslovima. Bez dovoljno hrane, vode, elementarne medicinske pomoći, sanitarija i bez zaštite od stalnog bombardovanja.

U beskrajnim naseljima pod šatorima haraju bolesti, a žrtve genocida počinju u sve većem broju da umiru i od tihih ubica, od gladi i žedji. Fotografije koje kruže socijalnim medijima, a kojima daju kredibilitet novinari iz Gaze, su zastrašujuća ilustracija kumulativnog učinka mjeseca gladi, žeđi i terora kojima prvo podliježu najslabiji: djeca, stariji i bolesni.

Neki pokušavaju da se vrate na sjever u mjesta gdje su živjeli. Smatraju da je smrt neizbježna, pa makar da umru na svome.

Rijetki uspijevaju, a kad stignu ne propoznaju ni jedno crtu iz svojih života prije oktobra.  Često ne mogu da pronadju gdje im je bila kuća.Pokušavaju da prežive pod napadima još intenzivnijim nego na jugu i bez humanitarne pomoći koja u ovaj dio nije stizala od početka rata.

Izrael je na ruševinama sjevernog dijela Gaze uspio da izgradi saobraćajnicu koja kida Gazu poprečno na dva dijela. Preko nje se može preći samo kroz punktove koje kontroliše okupaciona vojska, koja je stekla reputaciju da puca na sve što mrda, i koja ako postavlja pitanja ne čeka na odgovore.

Radi se o koraku u pravcu ostvarenja otvorenog plana Izraela da čitavu Gazu isprazni od palestinske populacije, čemu se verbalno protive i SAD i EU. Iz tog razloga, ali i zbog žestokog otpora boraca Gaze, ovaj plan je samo donekle sproveden i to upravo u sjevernom dijelu, jer ga Izrael, navodno, drži  pod kontrolom.

Ovo je ilustracija stepena neuspjeha petomjesečnog vojnog pohoda Izraela na Gazu. Uprkos tome što ima najmodernije oružje iz nepresušnih SAD i EU arsenala, uprkos taktici uportrebe neprimjerene sile i neselektivne devastacije svega što im se nadje na putu, Izrael još uvijek snosi ogromne žtrve u napadima pokreta otpora. Oko 600 izraelskih vojnika je do sada izgubilo živote, a radi se o umanjenoj cifri koja isključuje vojnike iz specijalnij jedinica, čija imena se ne objavljuju. Preko 3200 vojnika je ranjeno i realno je očekivati da će bilans žrtava rasti na obje strane, dok se ne uspostavi primirje.

U poredjenju sa palestinskim žrtvama izraelske se čine neznatnim, ali se treba podsjetiti da su ove brojke šokantne za Izraelce. Oni nijesu navikli da ginu upravo zbog taktike “minimalizovanja svojih žrtava”’ koja rezultira masovnim “kolateralnim” žrtvama na palestinskoj strani.

U tom stilu je preko noći i do podne 12. marta, na sjeveru ubijeno 10 ljudi, a ranjeno 20. U gradu Deir Il Balah u centralnom dijelu, bombardovana je privatna kuća iz koje je do sada izvadjeno osam tijela, žena i djece, dok su mnogi još pod ruševinama.

U okolini grada Kan Junis ubijeno je nekoliko desetina ljudi a bombe su padale i južnije po gradu Rafa i tik uz šatorsko naselje sa izbjeglicama.

Da bi se mogao zamisliti teror populacije Gaze, treba se sjetiti da se radi o komadiću zemlje koji je dugačak 41 kilometar ,a širina mu je od pet do 13 kilometara!

Nedostatak političke petlje Džoa Bajdena u komunikacji za izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, uz kombinaciju molbi, upozorenja i izraza bezrezervne odanosti Izraelu, rezultirao je nastavljanjem  genocidnog pohoda. Zovu ga rat “protiv žena i djece”  sa preko 100 hiljada žrtava i sa dva miliona ljudi koji gladuju, dok na stotione UN i drugih šlepera sa humanitarnom pomoći čekaju danima na granici sa Egiptom i na dijelu granice sa Izraelom.

Apeli i molbi  Bajdena, saveznika koji obezbjedjuje oružje, novac i PR podršku, ne uspijevaju  da pomjere šlepere preko granice i bar donekle utišaju uzavrelo domaće javno mjenje u ključna predizborna vremena. Netanjahu zna da  svojim akcijama dodaje Bajdenovoj političkoj impotenciji i da pothranjuje Bajdenov  pogubni imidž zaboravnog starca koji se ne snalazi najbolje u svijetu u kome bi trebalo da igra vodeću ulogu.

Netanjahuovi motivi uključuju i onaj koji se smatra najvažnijim: kraj rata u Gazi značio bi i kraj njegove političke karijere, a vjerovatno i gubljenje slobode zbog optužbi za korupociju. Drugi bitan motiv Netanjahua je da sa sebe spere optužbe da je zaspao na poslu i omogućio napad iz Gaze i da demonstrira da je spreman na totalnu eliminaciju, po svaku cijenu, otpora Palestinaca. .

Nije nelogičan ni motiv da bi poraz Bajdena i pobjeda Trampa bili u interesu Izraela.Makar za dlaku, Trampova podrška Izraelu bila  bi “bezrezervnija “.

Što se tiče Bajdenove motivacije, jedno je jasno: Izrael je do te mjere bitna politička ekspozitura SAD-a na Bliskom istoku, da nema toga što Izrael može uraditi, da zavrijedi prekid vojne i političke podrške ili, ne daj bože, primjenu sankcija.

Činjenica je da Bajden podržava rat protiv Gaze, i šire protiv Palestinaca, ali ne može  sebi da priušti reakciju javnog mnjenja na horor slike pomora civila nasiljem i gladju.

Kad je svijet zahvaljujući društvenim mrežama,  i medijskim kućama, kao što je Al Jazira, počeo da gleda direktan prenos genocida u Gazi, eksponirana je uloga SAD i drugih moćnih zapadnih zemalja kao nesumnjivih ključnih kolaboranata.

Bajden je promijenio ton, ali ne i suštinski pristup. Odlučio je da uvede sopstvene inicijative kojima je cilj  da utole, po riječima komentatora “glad SAD medija za pozitivnim vijestima”,  a ne glad miliona u Gazi.

Američki avioni su počeli padobranima da spuštaju humanitarnu pomoć. Njihova ukupna količina se može smjestiti u jedan šleper, a prije oktobarskog razaranja je Gazi trebalo 500 šlepara da se održi u životu.

Haos koji je stvorio ovaj Bajdenov okrutni medijski spin je bio očekivan. Paketi čiji se padobrani nijesu otvorili ubili su petoro ljudi, od kojih su dvoje bili djeca i doveli su do razdora medju prevelikim brojem očajnika koji se bore za dio nedovoljne količine hrane.

Simultano sa “bombardovanjem Gaze hljebom “,  SAD šalju sljedeću tranšu oružja Izraelu. “Da umremo siti”, komentarišu Palestinci.

Druga Bajdenova ideja je da SAD armija izgradi luku u Gazi za dostavljanje pomoći, a da američki vojnici ne kroče na tlo Gaze. Radi se o još ciničnijem medijskom spinu, kome treba dva mjeseca da zaživi i koji će, ako mu ne istekne rok političke upotrebljivosti, dovesti u opasnost živote još većeg broja Gazana, koji će biti na meti i SAD i izraelskih vojnika, sumnjičavih i lakih na okidaču.

Bajden pokušava i promjenu režima u Izraelu. U izuzetno neobičnom potezu, rezervisanom za opozicione lidere neprijateljskih zemalja, Stejt department je nedavno pozvao u zvaničnu posjetu Netanjahuovog rivala Beni Ganca, koji je član  Ratnog kabineta Izraela. Razbjesnjeli Netanjahu je naredio izraelskoj SAD ambasadi da ignoriše Gancovu posjetu.

Izvještaj obavještajnih službi SAD-a o potencijalnim prijetnjama i procjena njihove opasnosti po SAD, koji je objavljen prije desetak dana, govori da su potezi Netanjahua rizični po medjunarodnu poziciju i Izraela i SAD.

Isti izvještaj ne izražava optimizam oko brzog završetka rata u Gazi. Dovode se u pitanje šanse izraelske vojske da pobijedi Hamas. Predvidja se da Hamas može da opstane u produženom ratu i da se regeneriše. Očekuje se i da će rat u Gazi dovesti do radikalizacije u drugim djelovima svijeta i do radjanja novih militantnih i ekstremnih grupa.

Izvještaj eksplicitno kaže da je pozicija Netanjahua kao lidera u opasnosti zbog odbijanja da prihvati pregovore o palestinskoj državi. Očekuje se i nastavak protesta unutar Izraela sa zahtjevima za Netanjahuovim smjenjivanjem i novim izborima.

Ključ rješenja je u rukama SAD-a. Može se reći nažalost, jer Bajden propušta istorijsku šansu da kao lider uradi pravu stvar i za Palestince i za svoju zemlju, koja sebe vidi kao lidera “slobodnog svijeta “ i sve je usamljenija u tom mišljenju.

Stanovnici Gaze slave Ramazan gladni, u stotinama razrušenih džamija. Imaju bezrezervnu i glasnu solidarnost i podršku miliona običnih ljudi širom svijeta.

Rat u Gazi je predočio mnogima da lideri koji treba da ih zastupaju shvataju tu dužnost kao formalnost i nemaju moralnih dilema kad ignorišu svoju javnost i svrstaju se uz zemlju za koju Medjunarodni sud pravde u Hagu kaže da protiv nje ima osnova optužba za genocid.

Na nedavnom masovnom protestu za Palestinu u Londonu, vidjela sam plakat:  Palestina će nas sve ostoboditi. Nadati se da se ne radi samo o tračku nade,  već o lavini koja je nezustavljiva.

Izvjesno je da svijet nikad neće biti ono što se mislilo da je prije 7.oktobra. Zvjerstva koja čini  Izrael,  uz podršku čelnika razvijenih zemalja, izazvala  su budjenje i masovna previranja koja dovode u pitanje stubove na kojima počivaju zapadne demokratije.

 

Crne statistike Gaze, utorak 12. marta

  • 31,112 ubijenih, uz nekoliko hiljada nestalih
  • Najmanje 72,760 ranjenih
  • 25-oro djece je od početka marta umrlo od gladi i dehidracije
  • Tim Euro-Mediteranian hjuman rights monitor-a javlja sa terena u Gazi o dnevom umiranju starijih osoba od gladi i nedostatka liječenja
  • Žrtve se u Gazi sahranjuju u impovizovanim grobljima kojih ima preko 140 medju ruševinama kuća
  • 423 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali u Istočnom Jerusalimu.

Neznanje je prijatelj kolonizatora

620 hiljada djece i omladine Gaze su ostali bez obrazovanja

378 škola i svaki od 12 univerziteta, su potpuno uništeni ili ošteceni

255 učitelja i 5,500 djaka i studenata je ubijeno

95 univerzitetskih profesora je ubijeno, a nekima je okupaciona vojska javila telefonom da su na meti

10 hiljada djaka, nastavnika i profesora je ranjeno

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Priča o poslednjim danima ruskog opozicionara počela je kada se on svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon zdravstvenog tretmana u Njemačkoj. Čim je sletio uhapšen je. Terećen je za  kršenje uslovne kazne izrečene nakon što je u decembru 2014. osuđen na tri i po godine zatvora, uslovno na šest godina, za prevaru i pranje novca.. U avgustu 2023. Navaljni je osuđen na dodatnu kaznu zbog navodnog ekstremizma.

Prve dane proveo je u zloglasnom zatvoru Matroškaja tišina. Krajem prošle godine, nestao je iz zatvora IK-6 Melehovo u blizini Moskve u kom je bio smješten od 2022. Posumnjalo se da je prebačen u koloniju s „posebnim režimom”. Njegov tim tih dana slao je zahtjeve u gotovo 200 ruskih istražnih pritvorskih centara u potrazi za više informacija o nestalom kolegi. Bezuspješno. Kremlj nije odgovorio na pitanja. Putinov glasnogovornik rekao je da njegov tim nije imao „niti namjeru niti sposobnost da prati sudbinu zatvorenika”.

Nekoliko sedmica kasnije je otkriveno da je prebačen u udaljenu zatvorsku koloniju na Arktiku u kojoj je proveo vrijeme do kraja života.

Nije se predavao ni tih dana. Potvrdio je dobro raspoloženje pri dolasku u snijegom zametenu Kaznenu koloniju IK-3 iznad Arktičkog kruga. Novi dom poznat kao kolonija „Polarnog vuka”, smatra se jednim od najtežih zatvora u Rusiji. Zatvor se nalazi oko 1900 km sjeveroistočno od Moskve. „Nije bilo hladnije od 32 stepena celzijusa”, rekao je Navaljni u januaru o svojim zatvorskim šetnjama i dodao da čak i na toj temperaturi možete hodati više od pola sata samo ako vam izrastu novi nos, nove uši i novi prsti. Objavio je i sliku svog dvorišta za šetanje ograđenog betonskim zidovima sa rešetkama na vrhu. Radi boljeg doživljaja , spomenuo je scenu iz filma Martina Skorsezea The Revenant u kojoj se Leonardo DiCaprio skriva od hladnoće u lešini konja. „Mislim da to ovdje ne bi uspjelo. Mrtav konj bi se smrznuo za 15 minuta”, rekao je. Nekih mjesec dana kasnije, skončao je  iza zidina arktičkog zatvora.

Sa sobom je odnio nekolike decenije političkog aktivizma i borbe protiv korupcije, ali i brojne kontroverze. Ostale su bez dobrog opravdanja njegove veze sa određenim nacionalističkim strukturama. Redovno su pod lupu dolazile njegove ksenofobične izjave posebno vezane za imigrante iz srednje Azije i Kavkaza i zahtjevi za čvršćom migrantskom politikom. Dobar dio javnosti zamjerio mu je podršku vezanu za rusku agresiju na Gruziju 2008. godine.

Slučaj Navaljni nije prvi takav u Putinovoj Rusiji. Ubistva, smrti i pokušaji atentata na opozicionare, novinare i aktiviste uobičajeni su tokom četvrt vijeka vladavine ruskog predsjednika. Oni bliski žrtvama i nekolicini preživjelih okrivili su ruske vlasti, a Kremlj je uvijek spremno negirao umiješanost.

Posebno je bilo potresno ubistvo Borisa Njemcova potpredsjednika vlade Borisa Jeljcina. Bio je popularan političar i oštar kritičar Putina. Februarske noći 2015. godine ubili su ga napadači na mostu u blizini Kremlja. Pet muškaraca iz Čečenije osuđeno je za njegovo ubistvo. Njegovi saveznici smatrali su da je to bio pokušaj prebacivanja krivice sa vlade.

Opozicionar i pomoćnik Njemcova Vladimir Kara-Murza preživio je ono za što se vjeruje da su bili pokušaji trovanja 2015. i 2017. Njegova supruga rekla je da su doktori potvrdili da je otrovan, a advokat da je policija odbila istragu. Prošle godine je osuđen za izdaju. Kazna – 25 godina zatvora. U januaru je premješten u zatvor u Sibiru.

Političar Sergej Jušenkov ubijen je pred svojim stanom u Moskvi 2003. godine, nekoliko sati nakon što je završio registraciju svoje stranke za predstojeće parlamentarne izbore.

Aleksander Litvinenko, bivši agent KGB-a i FSB-a, teško se razbolio u Londonu nakon što je popio čaj pomiješan sa radioaktivnim polonijumom-210. Umro je tri nedjelje kasnije. On je  istraživao ubistvo ruske novinarke Ane Politkovskaje kao i navodne veze ruske obavještajne službe sa organizovanim kriminalom. Prije nego što je umro, Litvinenko je rekao novinarima da FSB još vodi laboratoriju za otrove koja datira iz sovjetske ere.

Bivši ruski obavještajac, Sergej Skripal, otrovan je u Britaniji 2018. vojnim nervnim otrovom novičok. U dokumentarcu Navaljni, centralna figura  filma govori o mudrosti odabira novičoka za njegovo sibirsko trovanje. Samo godinu nakon slučaja Skripal. „To je tako pametno“ izjavio je Navaljni u filmu dodajući da će razumni ljudi odbiti da vjeruju da bi Kremlj iskoristio isti način, koji je, smatra on, njihov autorski pečat.

Ubijeni su u Rusiji i brojni novinari koji su kritikovali vlasti. Politkovskaja, novinarka Novaja Gazete ubijena je u liftu svoje stambene zgrade u Moskvi 2006. Sedmog oktobra, na Putinov rođendan. Ovaj medij izgubio je još šest novinara, među kojima su i Anastasija Baburova i Juri Ščekočikin. On je umro od iznenadne i teške bolesti 2003. Istraživao je korumpirane poslove i moguću ulogu ruskih sigurnosnih službi u bombaškim napadima na stanove u ruskim gradovima 1999. za koje su okrivljeni čečenski pobunjenici. Njegove kolege insistirali su na tome da je bio otrovan i optuživali vlasti da namjerno ometaju istragu. Baburova je ubijena 800 metara od Kremlja, zajedno sa advokatom Stanislavom Merkolovim koji je zastupao Politkovskaju.

Prema bazi CPJ nevadine organizacije koja promoviše slobodu štampe u periodu Putinove vladavine od 2000. do danas na teritoriji Rusije je ubijeno 26 novinara. Eliminacije su počele i prije Putinove ere, pa je brojka stradalih boraca za slobodu riječi mnogo veća govore podaci CPJ-a. ,,Slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu „diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje ‘lažnih informacija’ o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina”, pisao je naš nedjeljnik prošle godine.

Tokom godina evidentiran je veliki broj sumnjivih smrti, samoubistava i nesreća koje su se dogodile nekada ljudima iz vladajućih struktura i biznismenima.

Među poslednjim iznenadnim smrtima stigla je ona Jevgenija Prigožina i Wagnerovih visokih poručnika u vazdušnoj nesreći prošlog avgusta. Sve se dogodilo dva mjeseca nakon što je Prigožin pokrenuo oružanu pobunu koju je Putin nazvao izdajom. Stradali je prije smrti oštro kritikovao ruski vojni vrh i doveo u pitanje motive za rat u Ukrajini.

Mediji odavno postavljaju pitanje šta očekuje Rusiju sa opozicijom koja je mrtva, raštrkana u egzilu ili u kućnom pritvoru. Preostale opozicione skupine i ključne političke figure imaju različite vizije o tome što bi Rusija trebala da postane i ko bi je trebao voditi.  Na glasačkom listiću za martovske predsjedničke izbore nema antiratnih kandidata koji bi dali makar simboličnu notu predstojećim izborima.

Da je gubitak Navaljnog težak udarac za opoziciju ocijenio je ovih dana i Mikhail Hodorkovski. „Aleksej Navaljni bio je vrlo bistar i harizmatičan vođa. Imao je talenat da zapali ljude, uvjeri ih u potrebu za promjenom”, rekao je ovaj bivši tajkun koji je proveo deceniju u zatvoru u Rusiji pod optužbama koje se naširoko smatraju političkom osvetom za osporavanje Putinove vladavine početkom 2000-ih.

Čak i da je ruska opozicija ujedinjena, postavlja se pitanje koliko bi problema mogli napraviti ovako zacementiranom državnom aparatu. Naročito zbog činjenice što su ruske vlasti uvele više zakona koji pooštravaju slobodu govora i zatvaraju kritičare. Hodorkovski kao jedan vid borbe vidi i ispisivanje imena Navaljnog na glasačkom listiću tokom predstojećih izbora.

 

Bjeloruski kopi-pejst

U Bjelorusiji sličan scenario.. „Igor Lednik, bivši član Bjeloruske socijaldemokratske stranke, aktivista i novinar, preminuo je u zatvoru”, objavila je njegova partija u utorak. Kao politički aktivista bio je osuđen zbog „klevete” predsjednika Aleksandra Lukašenka. Opoziciona čelnica u egzilu Svetlana Tikhanoskaja okrivila je vlasti za ovu smrt. „Režim ubija u zatvoru Bjeloruse koji su htjeli promijeniti život u svojoj zemlji nabolje”, napisala je na Telegramu. Smatra se da se u bjeloruskim zatvorima nalazi više od 1.500 političkih zatvorenika, među kojima su novinari, aktivisti i političari.

Jedan od onih koje potražuje Bjelorusija ovih se dana u Beogradu bori protiv ekstradicije Minsku. „Ako budem izručen, život će mi biti uništen”, rekao je 19. februara pred sudom u Beogradu Andrej Gnjot, bjeloruski novinar, reditelj i opozicioni aktivista.  Bjelorusija ga tereti za navodnu utaju poreza. Viši sud u Beogradu odlučio je u decembru da su ispunjeni uslovi za njegovo izručenje. Nakon podnijete žalbe, čeka se odluka Apelacionog suda.

„Prije tri dana je u zatvoru umro Navaljni. On se isto kao i ja borio protiv užasnog režima u njegovoj zemlji i ne bih da dijelim njegovu sudbinu. Kao i njega, i mene režim krivi za privredne prestupe. Prijeti progon i mučenje”, rekao je Gnjot u sudnici prenijeli su srpski mediji.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo