Povežite se sa nama

SVIJET

BAUK KONZERVATIVIZMA: Orbanizacija Evrope

Objavljeno prije

na

Pred našim očima nastaje autentični istočnoevropski i centralnoevropski konzervativizam. Populisti u Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj jačaju na strahu građana od neizvjesne situacije, koju stvaraju izbjeglička kriza, nepoštovanje vladavine prava, odnosi između Rusije i Turske, pitanje hoće li Velika Britanija ostati članica EU, priča o raspadu EU.

Ponovo se govori o „jezgru Evrope”. Ne samo zato što su nove članice iz srednje i istočne Evrope jedinstvene u svojim stavovima. One se ograđuju od kursa država koje je bivši američki ministar odbrane Donald Rumsfeld prezrivo nazvao Stara Evropa, prije svega Njemačke s kancelarkom Angelom Merkel.

Svuda se mogu vidjeti glavne odlike konzervativizma: nema promjena, jaka država s jakim čovjekom na čelu, vjera i tradicija, jedno nacionalno biće protiv drugih. I ranije je u regionu, ubrzo nakon raspada Istočnog bloka 1989. zavladao konzervativizam, tada kao razgraničenje od lijevih shvatanja koje je oličavala država. Tadašnji konzervativci u centralnoj i istočnoj Evropi težili su promjenama. Potom su, prema viđenju sa Zapada, u skoro cijelom regionu nastale različite političke ideje: od lijevih do desnih, od konzervativnih do liberalnih, od onih koje zagovaraju slobodno tržište do onih koje traže regulaciju, od komunističkih do antikomunističkih i od proruskih do antiruskih.

Novi konzervativizam ima lučonošu – mađarskog premijera Viktora Orbana, koji se eksplicitno zalaže za konzervativne, hrišćanske i nacionalne vrijednosti. Mađarska je godinama važila za uzornog đaka evropskih integracija. No, kada je 2010. njegov Fides porazio ljevičarsku vlast rastrzanu skandalima i osvojio dvije trećine mjesta u parlamentu, to jest apsolutnu većinu, Orban je mogao da progura zakone koji mu obezbjeđuju opstanak na vlasti. On je ugrozio nezavisnost sudstva, medijske slobode i pod izgovorom borbe protiv zlih evropskih multinacionalnih kompanija, veliki dio ekonomije preusmjerio u ruke svojih prijatelja. Donio je novi hrišćanski i nacionalistički ustav i promijenio izborni sistem, što je Fidesu na izborima 2014. ponovo obezbijedilo apsolutnu većinu, bez obzira na dramatičan pad pristalica. Orban je bio toliko samouvjeren da je gromoglasno objavio svoj plan da stvori ,,novu neliberalnu državu na nacionalnim temeljima” – po svijetlim uzorima Rusije, Turske i Kine.

Jedna od posljedica Orbanove nacionalističke ideologije, po ocjenama sa Zapada, je okretanje Mađarske Rusiji, koja je 2014. Budimpešti odobrila ogroman zajam. Vjeran stereotipu Mađarske kao ,,skele” koja plovi između Istoka i Zapada, Orban je lukavo igrao na obje strane – i od obje izvukao pomoć. Kako primjećuju zapadni mediji, Mađarska je i dalje jedan od najvećih korisnika EU fondova.

I nova poljska Vlada je sa sličnom agendom došla na vlast. Britanski analitičar Timoti Garton Eš nedavno je pisao kako je Poljska, jedna od ključnih zemalja postkomunističke centralne Evrope, u opasnosti da zbog postupaka nedavno izabrane vladajuće partije završi kao neliberalna demokratija. ,,Ugroženi su sami temelji njene još mlade demokratije: ustavni sud, javni servis, profesionalne državne službe,” naveo je Eš.

Partija zakona i pravde (PiS) lidera Jarosłava Kaćinjskog predstavlja najveći dio konzervativnog katoličkog segmenta poljskog društva i solidnu trećinu biračkog tijela u zemlji s preko 38 miliona stanovnika. Vješto privlačeći glasače drugih stranaka i koristeći razočaranje višegodišnjom vladom centrističke Građanske platforme i haos na poljskoj ljevici, PiS je na izborima odnijela ubjedljivu pobjedu.

PiS insistira na proklamovanim konzervativnim, katoličkim i evroskeptičnim politikama, vješto kombinovanim s gotovo ljevičarskim obećanjima u domenu ekonomije i socijalne politike. No, Eš smatra da je strategija PiS i Kaćinskog, koji je sada vladar Poljske iz sjenke, da prljavi posao transformacije političkog sistema obave brzo, čak brutalno, a zatim pokažu umjerenije, razumnije i pragmatičnije lice. Kaćinjski ima parlamentarnu većinu potrebnu da to uradi, uživa podršku velikog dijela javnosti, a predsjednik Republike i premijerka poslušno izvršavaju sve njegove naloge.

Eš kaže kako proces orbanizacije podrazumijeva da dugo godina vladajuća partija zloupotrebljava svoju moć kako bi potkopala temelje liberalne ustavne demokratije, koji su, teorijski, prvi uslov za članstvo u EU. Tu izvršna vlast postaje prejaka, kooptira interese kapitala, zlorabi službe bezbjednosti i podriva nezavisnost sudstva, centralne banke i medije, čime se stvaraju uslovi da sljedeći izbori ne budu zaista slobodni i korektni.

U Srbiji se postavlja pitanje da li je ona, s obzirom na potpuno odsustvo ljevice i na dio manje-više skrivenih evroskeptika u sadašnjem političkom neokonzervativnom establišmentu, već uveliko desničarska država, po ugledu na Orbanovu Mađarsku? Drugo pitanje jeste šta će u političkom životu Srbije donijeti, kako se predviđa, gotovo sigurni ulazak u parlament predstavnika nacionalnog bloka, antievropske, proruske desnice s ojačanom Srpskom radikalnom strankom poslije povratka haškog optuženika Vojislava Šešelja u zemlju?

Iako na prošlim izborima nijedna stranka antievropske, proruske nacionalne ekstremne desnice nije prošla u parlament, taj razjedinjeni blok je imao ne malu podršku – oko 400.000, što je 12 do 13 odsto tada izašlih birača, kaže Srđan Bogosavljević iz Ipsos stratedžik marketniga. On prognozira da će stranke te orijentacije, SRS sa jedne i desni blok čija je okosnica Demokratska stranka Srbije (DSS) uz pokret Dveri sa druge strane, ući u parlament i to sa značajnim brojem poslanika, možda čak sa 30 poslaničkh mjesta. Uprkos tome što se i DSS-u i Dverima događa ono što se ranije dešavalo s Demokratskom strankom – osipanje na manje partije.

Sanda Rašković-Ivić, predsjednica DSS-a, zagovara već duže okupljanje, kako ona to naziva, ,,nacionalnog bloka”. Za sada je u koaliciji s pokretom Dveri, a pregovara se, kako kaže, ne samo s partijama već i s raznim organizacijama, udruženjima građana, a imaju i podršku intelektualaca.

Predsjednica Helsinškog odbora za Srbiju Sonja Biserko u nedavnom intervjuu beogradskom dnevniku Danas ustvrdila je da antievropska, proruska desnica ima jako uporište u važnim institucijama kao što su Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva i Beogradski univerzitet. Njihov program je anti-Nato, evroskepticizam, ekonomski patriotizam i oslanjanje na Rusiju, koje predsjednica DSS-a objašnjava ne kao integraciju s Rusijom, već kao oslanjanje na tu zemlju ,,prevashodno u ekonomskom smislu, ali i u odbrambenom, političkom, kulturnom i svakom drugom.”

,,Širom Evrope jačaju konzervativne, nacionalne i evroskeptične političke snage. U tom smislu mislim da je ovo za šta se Dveri zalažu evropski trend u Srbiji i da je i ovdje potrebna jedna snažna evroskeptična politička opcija u budućem sazivu Skupštine Srbije”, ocjenjuje predsjednik Dveri Boško Obradović.

Antropolog i magistar političkih nauka Stefan Aleksić konstatuje, prije svega, da je sadašnja vlast Srpske napredne stranke ustvari desničarska, neokonzervativna. Na njenom čelu je Aleksandar Vučić, čiji su pandani, po orijentaciji, na svjetskom nivou Margaret Tačer, Regan, Orban, mišljenja je Aleksić.

„Postoje dve vrste desnice. Postoji nacionalna desnica, a sa druge strane i kod nas i na globalnom nivou imate takozvanu ekonomsku desnicu, onu koja se, zapravo, zalaže za rekonstruisanje kapitalističkih hijerarhija. Igrom slučaja, u Srbiji je ta kombinacija dobila oblik jedne stranke, i ona se zove Srpska napredna stranka. Ona te dve komponente nosi u dva lidera. Tomislav Nikolić naginje na te malo ‘srpskije’ stvari a, sa druge strane, imate Aleksandra Vučića koji je tipični novokonzervativac. On priča najviše o ekonomiji, privatizaciji, kako je neophodno da više radimo…itd. Sve iz tog desnog glosarijuma”, komentariše Aleksić.

Još prije izbjegličke krize i jačanja desničarskih i populističkih snaga širom Evrope, pa i na Balkanu, švajcarski list Noje Cirher cajtung postavio je pitanje kako ljudi poput Aleksandra Vučića u Srbiji, Nikole Gruevskog u Makedoniji, Milorada Dodika u Republici Srpskoj ili Mila Đukanovića u Crnoj Gori pobjeđuju na izborima?

Dio odgovora je što većina medija na Balkanu ,,vježba” autocenzuru. Mediji učestvuju u stvaranju klime straha u kojoj se kritički nastrojeni mediji i intelektualci sve više ustežu da kritikuju vladu, a javnost se ,,vaspitava” da bude odana vladi.

Dalje pitanje jeste da li su birači naivni ili zaista žele male diktatore? Iako za neke birače važi i jedno i drugo, odgovor je jednostavan: birači glasaju za malo para ili za posao. Glasovi se kupuju. Zbog krize je 50 ili 100 eura danas više vrijedno nego prije nekoliko godina. Osim toga, postoji direktna veza između radnih mjesta i podrške vladajućoj stranci. Za dobijanje posla u javnim preduzećima u državama bivše Jugoslavije, danas je još važnije biti član partije nego što je to bilo u doba komunizma, primijetio je švajcarski list.

Političke stranke se, pak, programski i ideološki jedva razlikuju, pa se od Sarajeva do Beograda može čuti – ,,svi su isti”. Stoga izgleda racionalno glasati za one koji pojedincu lično donose makar i malu prednost. Tako iza nacionalističko-populističke fasade stoji klijentelistička mreža uz čiju pomoć stranke osiguravaju svoju vlast. Njihove izjave da žele reforme samo su prazna obećanja, u praksi se malo toga dešava. Takvo stanje odgovara državama i strankama unutar EU koje su protiv proširenja. Sve prisutnije autoritarne vlade na Balkanu su razlog da se i dalje odgađa prijem tih država u EU. Tako postoji simbioza između protivnika proširenja i autoritarnih političara Balkana, konstatovao je list iz Švajcarske.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

2021. U RETROVIZORU: Zaglušujuća buka svjetskog nemira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna, mislili smo, biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore

 

Između izbora u SAD-u i Rusiji i stvarima vezanim za njihove spoljnopolitičke ciljeve stala je gotovo cijela godina. Kina je posmatrala sa strane i odrađivala  posao, a EU pokušavala da pronađe nove puteve. Da sve baš ne izgleda kao da je XX vijek, tu je korona, njena upornost da se širi i naša neusklađenost u borbi protiv nje.

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore. Ako je za poređenje – 2021. godinu smo dočekali sa nepunih dva miliona slučajeva smrti od korona virusa. U susret 2022. bližimo se brojci od šest miliona, prema  worldmeter.info.

Od 1. januara do 10. decembra 3,3 miliona ljudi umrlo je od COVID-19. Delta varijanta SARS-CoV-2 odradila je svoje. Uticaji Omikron soja još se sumiraju. Mi na Balkanu se držimo u vrhovima negativnih lista. Tradicionalno.

Oko 200 zemalja se na klimatskom samitu COP26, održanom u Glazgovu, složilo da se održi u životu nada o ograničavanju povećanja globalne temperature na 1,5°C. Ekstremni vremenski i klimatski događaji su nas valjda toliko osvijestili. Slikovitije: u Kini je više od 300 smrtnih slučajeva uzrokovano jakim padavinama i poplavama u provinciji Henan 2021. godine. Tropski ciklon Seroja ubio je 160 ljudi u Indoneziji, a klizišta i bujične poplave raselile su najmanje 22.000 ljudi. Oluja Filomena izazvala je najjače sniježne padavine u posljednjih 50 godina u Madridu. Više od 10.000 ljudi potražilo je utočište u centrima za evakuaciju na Fidžiju zbog ciklona Ana. U SAD-u su temperature pale na –13°C u nekim dijelovima Teksasa, ekstremni toplotni talas na sjeverozapadu Pacifika ubio je stotine ljudi. Temperature u Moskvi i nekim drugim mjestima u Rusiji dosegle su rekordno visoke nivoe proteklog ljeta. Ovog avgusta gorjeli su djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli jul je bio najgori po rekordnom broju požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine.

Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma. U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je bila i Turska. Opominjuće slike sa ostrva Evija obišle su svijet.

U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa. To nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Kanadi. 46,6°C – izuzetno rijetko u tom području.

Potpisnici klimatskog pakta iz Glazgova (COP 26) obavezali su se da će nastaviti da rade na ograničavanju globalnog zagrijevanja na najviše 1,5 ͦC iznad predindustrijskog nivoa, što je cilj koji je prvi put postavljen na samitu u Parizu 2015. Mnogo značajnije jeto što postoji mogućnost da bogatije zemlje nadoknade zemljama u razvoju gubitak i štetu od klimatskih promjena.

SAD su se nakon Donald Trampovog istupa vratile pregovorima, a i Kina je najavila da će sarađivati u borbi protiv klimatskih promjena.

Iako bi ovo trebalo da su dvije najispraćenije teme kada je svijet u pitanju, one su gotovo dnevno odlazile u zapećak pred nekim bučnijim.

Proteklu spoljnopolitičku godinu otvorili smo na stranicama Monitora, između ostalog, i ovim riječima: „Situacija u SAD-u se razvija iz sata u sat. Posljednjih sedam dana Trampovog predsjednikovanja, biće najzanimljivija nedjelja od kada je ušao u ovalnu sobu”. Sve je već od januara slutilo da će ova godina biti pravi rijaliti.

Godina je ostala rijaliti, ali su dešavanja u SAD-u ubrzo pošla u zaborav. Kao u opsadnom stanju novi predsjednik SAD-a postao je Džo Bajden. Preuzimajući kormilo, obećao je da će unutrašnjom i spoljnom politikom duvati neki novi vjetrovi.

Najviše se očekivalo od sastanaka sa Vladimirom Putinom. Prvi je održan u jednom od najlošijih trenutaka u odnosima dvije države. Obostrano su opozvani ambasadori, a problemi su se gomilali. S obzirom na brojnost tema nije čudo što je javnost bila razočarana kratkim trajanjem susreta dva predsjednika.

Jedna od gorućih tema tog prvog susreta bio je i Aleksej Navaljni. Nakon što je ruski opozicionar završio sa tretmanom liječenja u Njemačkoj, na koji je poslat usljed trovanja novičokom u avgustu prošle godine, uhapšen je po povratku u Rusiju. Sud u Moskvi u junu je klasifikovao njegovu regionalnu mrežu podrške i antikorupcijsku fondaciju kao „ekstremističke“ i odmah ih zabranio. Neposredno prije toga, u Rusiji je na snagu stupio zakon prema kojem članovi organizacija koje su klasifikovane kao „ekstremističke“, ne mogu da se kandiduju na izborima.

Putinova Jedinstvena Rusija je osvojila gotovo 50 odsto glasova na parlamentarnim izborima. Rezultati znače da će se malo toga promijeniti u ruskoj politici.

„Napadati Rusiju bez razloga je postao novi sport na Zapadu“, znao je reći Putin ove godine. I dopuniti: „ Ko prijeti našim osnovnim sigurnosnim interesima, zažaliće zbog toga kao što nikada nije zažalio ni za čim!”

Monitor je prije par brojeva pisao da se Rusija ne miri lako sa gubitkom posjeda te da je po drugi put ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Tenzije u tom dijelu svijeta ne prestaju.

Treći ovogodišnji susret predsjednika SAD i Rusije početkom decembra ove godine bio je napet, ali mediji su prenijeli „iskren i profesionalan”. Nakon moskovskog raspoređivanja vojnih figura u blizini ukrajinske granice, Vašington je izdao upozorenje protiv svakog potencijalnog ruskog vojnog napada. Naredni potez odigrala je Moskva tražeći od zapada i NATO-a da ne dozvoli članstvo Ukrajine i drugih bivših sovjetskih zemalja u toj organizaciji kao i povlačenje vojnih jedinica u centralnoj i istočnoj Evropi.

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je 26. decembra da će razmotriti niz opcija ukoliko Zapad ne odgovori njegovom traženju bezbjednosnih garancija kojima bi se spriječilo širenje NATO-a na Ukrajinu.

Za sada su SAD i njihovi saveznici odbili da ponude Rusiji takve garancije. Složili su ipak da pokrenu razgovore sa Rusijom o zabrinjavajućim pitanjima.

Osjetljiva pitanja traže hladne glave. Svi igrači zatežu konopac do ivice pucanja. No, ne treba zaboraviti da je Rusija odavno u svojevrsnoj izolaciji od velikog dijela svijeta, a da je Amerika, osim unutrašnjih problema koje vuče s početka godine, još uvijek u teškim avgustovskim ranama. Kraj avgusta internet su preplavili snimci iz talibanskog Avganistana u kom prvi put od 2001. godine nema američkih vojnika.

Dosta je nepoznanica vezano za situaciju u Avganistanu. Ono do čega se može doći ne obećava. Istraživanje Reportera bez granica (RSF) i Avganistanskog udruženja nezavisnih novinara (AIJA) pokazuje promjenu u avganistanskom medijskom pejzažu od avgusta. Ukupno 231 medij morao je biti zatvoren, a više od 6.400 novinara ostalo je bez posla od 15. avgusta. Najviše su, naravno, pogođene novinarke.

Međunarodna zajednica uslovljava priznavanje talibanske vlade u Avganistanu formirajem inkluzivne vlade, omogućavanjem zapošljavanja žena, omogućavanjem djevojčicama da se školuju… Talibani to ocjenjuju kao miješanje u njihove unutrašnje poslove.

Iako nijesu dobili priznanje ni od jedne države, to ne znači da nema onih koji su u novonastaloj situaciji vidjeli svoje prilike. Kina je obećala humanitarnu pomoć. Finansirala je projekat izgradnje u kompleksu Ministarstva pravde, a postoje izvještaji koji sugerišu da su kineske kompanije posjetile Avganistan kako bi istražile mogućnosti vezane za rudarstvo.

Kina je sveprisutna. Nova SAD administracija upoređuje kineskog predsjednika sa Putinom. Po Amerikancima, Kina ne smije preuzeti status najmoćnije države na svijetu. Nastavak te priče je i bojkot olimpijskih igara koje se održavaju u Pekingu naredne godine od strane SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije.

U Evropi resetovanje. Angela Merkel se oprostila od političke karijere. Francusku čekaju izbori na proljeće.

Njemački glasači odbili su da izaberu apsolutnog pobjednika, postavljajući pozornicu za potragu za vladajućom koalicijom. Merkelin CDU je doživio loš rezultat, dok socijaldemokrate imaju novi život uz Olafa Šolca na mjestu kancelara. Uzlet je doživjela i stranka Zelenih.

Stvari se još uigravaju. Tu su obostrana obećanja saradnje između Brisela i Vašingtona. Kako će to da izgleda u sistemu povezanih sudova od Balkana do Bajkala, vidjećemo već naredne godine.

U kajronu u dnu ekrana večernjih dnevnika lete vijesti, a godina na izmaku ih je donijela priličan broj. Migrantske rute su još aktivne i koriste se u dnevnopolitičke svrhe. Samo se prisjetimo problema na granici Bjeorusije i Poljske. Vlade se mijenjau lakše nego ikada, reklo bi se. Od državnog udara u Mjanmaru iz februara do mirnog prenosa vlasti u Čileu u decembru. Izrael i Palestina su u klinču jednakim intenzitetom, a Natanjahu je otišao u istoriju. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je dao ostavku zbog brojnih afera. Bugarski premijer Bojko Borisov je na izlaznim vratima. Desničarenje je ove godine izgubilo dosta bitaka, ali svako sjutra donosi novi boj.

Možda za početak ne bi bilo loše da zaglušimo buku svjetskog nemira i fokusiramo se na bitku sa najmanjim zajedničkim, a izuzetno problematičnim, sadržiocem.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

JUŽNA AMERIKA NAKON POBJEDE MLADOG LJEVIČARA U ČILEU: Kad nada nadjača strah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čile je na izborima dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Mnogi se pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i turbulentnog južnoameričkog kontinenta

 

Južna Amerika ovih dana ispisuje nove stranice istorije. Novi čovjek na čelu Čilea Gabrijel Borić puni medijske stupce.

Građani su birali između dva suprostavljena koncepta koji Čile drže na različitim stranama rova. Tokom prvog kruga vladala je uzavrela atmosfera i nešto manje tokom drugog. Dok dobar dio zemlje slavi, znakova upozorenja ne nedostaje.

Izborima  su prethodili protesti koji su započeli 2019. kao masovni neredi u glavnom gradu Santjagu. Bio je to odgovor na povećanje cijene gradskog prevoza, koji se  kasnije proširio cijelom zemljom i prerastao u bunt  prema rastućoj nejednakosti, privatizaciji i sve većim troškovima života.

Rezultat: Čile je dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Sada se mnogi  pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i uvijek turbulentnog južnoameričkog kontinenta.

Borić je pobijedio Hosea Antonia Kasta sa razlikom od 12 bodova i istorijskim brojem glasova, nanoseći uvjerljiv poraz desničarskom kandidatu. Pobjednički govor novog predsjednika ipak nije bio likujući. Gabrijel Borić je istakao potrebu za „društvenom kohezijom, promišljanjem sebe i dijeljenjem zajedničkih osnova“.

Kast je priznao poraz. „Od sada je on izabrani predsjednik Čilea i zaslužuje svo naše poštovanje i konstruktivnu saradnju“, napisao je na Tviteru. Prethodni predsjednik Sebastijan Piñera rekao da je zadovoljan „jer je demokratija funkcionisala“.

„Danas je nada nadjačala strah”, rekao je Borić, sumirajući misli oko 56 odsto onih koji su mu povjerili glas.

Brojni analitičari uporedili su rezultate izbora (Borić: 55,9 odsto; Kast: 44,1 odsto) sa rezultatima plebiscita iz 1988. godine (55,99 odsto) za prelaz u demokratiju i 44,01 odsto protiv. Polako se sabiraju utisci, a štampa iznosi mišljenja da je ovo najliberalnija figura na čelu zemlje još od Salvadora Aljendea.

Iako se ne zna kako će nove strukture upravljati zemljom, zna se kako su došle na vlast. Iskoristivši široko rasprostranjeno nezadovoljstvo političkim frakcijama koje su obnašale vlast posljednjih decenija, Borić je privukao birače obećavajući smanjenje nejednakosti i povećanje poreza bogatima kako bi se finansiralo proširenje mreže socijalne sigurnosti, bolje penzije i zelenija ekonomija, piše Nju Jork Tajms.

Čile Tudej kao neke od razloga zašto su birači odabrali Borića navodi i to što političar nije plašio potencijalne birače da izaberu njega ili fašizam, već pokazao zašto je zaslužio njihov glas.

Ne manje značajno je i to što veliki procenat njegovih pristalica čine mladi koji učinkovito koriste društvene mreže i trendove za izražavanje podrške. Online i na terenu.

Konzervativcima su bole oči mnoge stvari vezane za mladog političara. Zalaganje za pravo na abortus, feminističke perspektive, izmjene zakona o rodnom identitetu…

Borić je pokazao i zavidan stepen pragmatizma i sposobnost da dopre do neopredijeljenih glasača. Tokom izuzetno polarizovanih izbora u drugom krugu oba kandidata morala su ugrabiti podršku centrista.

Pomoglo je i to što se takmičio protiv političara starog kova povezanog sa diktaturom generala Augusta Pinočea. Kast je otvoreno branio Pinočeovu zaostavštinu tokom predizborne kampanje, vjerovatno zato što je njegovaa porodica imala sa njim bliske veze. Gardijan je izvijestio da je Kastov brat Miguel bio predsjednik centralne banke za vrijeme tog režima. Kast je biračima poručivao da će Borićevo predsjedništvo uništiti temelje čileanske ekonomije i vjerojatno zemlju pretvoriti u propalu komunističku državu poput Venecuele.

Ni budući predsjednik nije štedio takmaca nazivajući ga i fašistom.

„Ovo je bila kampanja kojom je dominirao strah, do stupnja koji nikada prije nismo vidjeli“, rekla je Klaudija Heis, profesorka političkih nauka iz Čilea.

Pobjednik izbora ipak je obećao Čile za sve. „Mi smo generacija koja se pojavila u javnom životu tražeći da se naša prava poštuju kao prava, a ne da se tretiraju kao roba široke potrošnje… Više nećemo dopustiti da siromašni i dalje plaćaju cijenu čileanske nejednakosti. Vremena koja su pred nama neće biti laka… Samo uz društvenu koheziju, ponovo pronalaženje sebe i dijeljenje zajedničkih osnova moći ćemo napredovati prema istinski održivom razvoju – koji dopire do svakog Čileanca“, citirao je Borića Gardijan.

Njegova posvećenost ideji prevazilaženja političkih razlika i kontrast s autoritarnom prošlošću njegovog protivnika – donijela mu je i podršku istaknutih domaćih i međunarodnih ekonomista. Uključujući nobelovca Džosefa Štiglica i Tomasa Piketija.

Tokom kampanje Borić se često zavjetovao da će, „ako je Čile bio rodno mjesto neoliberalizma, biti i njegov grob“. Čile ima jednu od najvećih razlika u prihodima na svijetu. Jedan posto stanovništva posjeduje 25 posto bogatstva, prema mnogim istraživanjima.

Finansijske strukture su ustuknule pred novim promjenama u zemlji, ali ih je u jednom od posljednjih obraćanja budući predsjednik donekle smirio. Pokušao je da uvjeri nervozne ulagače da će održati fiskalnu disciplinu i dobre međunarodne odnose kada bude na vlasti. Nakon sastanka s odlazećim predsjednikom Pinerom rekao je da njegov tim pomno prati tržišta i da će Čile zadržati predanost fiskalnoj razboritosti. „Mnoge je posebno zanimalo ko će biti sljedeći ministar finansija, a on je tu odluku obećao u roku od mjesec dana“, prenio je magazin Bloomberg.

Borić će preuzeti dužnost u martu 2022. godine, u završnoj fazi višegodišnje inicijative za nacrt novog Ustava. To će vjerojatno donijeti duboke pravne i političke promjene u brojnim pitanjima uključujući ravnopravnost polova, prava domorodačkog stanovništva i zaštitu okoline. Očekuje se da će novi ustav biti iznesen na referendum 2022. Aktuelni ustav datira iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada je država ispisala jedno od najcrnjih poglavlja u svojoj istoriji kada su ljudska prava u pitanju.

Svjestan da će morati vladati sa Kongresom koji je podijeljen između političkih frakcija, Borić je istakao spremnost na saradnju sa svim akterima iz političkog spektra, uključujući njegovog nedavnog protivnika, Kasta. „Predsjednik će se suočiti s podijeljenim parlamentom, tako da će donošenje zakona biti teško i zahtijevaće snažne pregovaračke vještine i pragmatizam“, istakla je Dženifer Pribl, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Ričmond.

Ovo su samo neke od prvih nevolja na koje će naići predsjednički kabinet. Iza ugla ih čeka i prestruktuiranje ekonomije, zelene politike, borba sa pandemijom korone… Svaki  neuspjeh može dovesti do toga da desničarske struje ojačaju i rasplamsaju novi plamen nezadovoljstva.

Regionalno gledano, čileanski izbori slijede trijumf Pedra Kastilja u Peruu početkom ove godine, te će dodati zamah ljevičarskim kandidatima u Kolumbiji i Brazilu. U ovim zemljama će se sljedeće godine održati predsjednički izbori. Slično Čileu, obje te zemlje suočavaju se sa sve polarizovanijom politikom. „Izabrani predsjednik Čilea mogao bi postati lice nove latinoameričke ljevice, inspirišući druge kandidate u regiji”, rekao je Oliver Stuenkel, profesor međunarodnih odnosa na Fundacao Getulio Vargas u Sao Paulu. I pored čestitki koje su stigle sa Kube i Venecuele, ovaj ljevičar se odlučio držati podalje od ovakvih sistema vladanja, a često je znao i kritikovati situacije u ovim zemljama. Uklapanje novog mozaika Južne Amerike mogao bi biti vrlo zahtjevan posao.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je novi čileanski predsjednik ipak neiskusan u politici. Sam je priznao da ima „još mnogo da nauči“. Ima i onih koji kažu da mu se nedostatak veza sa tradicionalnom vladajućom elitom, na koju se sve više gleda s neprijateljstvom, računa u prednost. Ogromnu.

 

Ko je Gabrijel Borić

Rođen je u na krajnjem jugu Čilea kao najstariji od trojice braće u porodici katalonsko-hrvatskih korijena. Preselio se u glavni grad kako bi studirao pravo, ali  nikada nije polagao pravosudni ispit. Neoženjen je, nema djece i strastveni je ljubitelj poezije i istorije. Nesvakidašnja je vrsta političara sa tetovažama i bez kravata.

Borić je počeo javno djelovanje kao istaknuti organizator velikih studentskih demonstracija 2011, koji su uvjerili vladu da studentima s niskim primanjima omogući obrazovanje bez školarine. Prvi put je izabran u Kongres 2014. Sa svega 27 godina. U javnosti je govorio o svojoj dijagnozi opsesivno kompulsivnog poremećaja.

Njegov otac Luis Borić rekao je za AFP da je novi predsjednik politički orijentisan od malih nogu, te da je još kao mali oslikavao poruke poput „budimo realni, učinimo nemoguće“ i „razum čini snagu“ na zidu svoje dječije sobe. „On želi proizvesti stvarnu promjenu u društvu, eliminisati mnoge nepravde koje imamo danas i duboko vjeruje u to, a to će mu dati snagu da izvrši predsjednički zadatak”, priča on o svom sinu i predsjedniku Čilea.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

ZAPADNI BALKAN I NOVI POLITIČKI VJETROVI IZ NJEMAČKE: Na tihoj vatri promjena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko se sumiraju rezultati bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, toliko se gleda u najave njenog nasljednika Olafa Šolca i pokušava rastumačiti kakva budućnost čeka Zapadni Balkan i pokušava čitati između redova. Zbog sposobnosti da plasira nejasne odgovore kada mu se postavi konkretno pitanje, Šolc je ranije zaradio nadimak Šolcomatik

 

Jedna era je završena. Analitičari i mediji širom svijeta sumiraju šta je ostalo iza Angele Merkel i njenih šesnaest godina upravljanja jednom od najmoćnijih država Evrope. Njena je uloga bila značajna u održavanju politike proširenja EU na Zapadni Balkan živom. No, mnogi su skloni ocjeni da je Merkelin  politički stil upravljanja bio  lišen dugoročne političke strategije ili vizije, te da je ograničio njen uticaj u ovom procesu.

Istim žarom kojim se sumiraju Merkelini rezultati, gleda se i u najave njenog nasljednika Olafa Šolca. I pokušava čitati između redova. Ovo drugo je, kažu njemački mediji,  naročito zastupljeno. Zbog sposobnosti da plasira nejasne odgovore i floskule kada mu se postavi konkretno pitanje, Šolc je ranije zaradio nadimak Šolcomatik.

Kada se radi o udarnoj sili Evrope i njenim planovima za Zapadni Balkan, makar na papiru,  stvari izgledaju kao da imaju budućnost.

„Podržavamo evropsku integraciju šest zemalja Zapadnog Balkana i, u tom smislu, potrebne reforme”, navodi u dokumentu koji su pred samo formiranje nove vlade potpisali Šolc, Analena Berbok ispred Zelenih i Kristijan Linder u ime FDP-a.

Sporazumom se predlaže  otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, liberalizacija viznog režima za Kosovo, te nastavak pregovora s Crnom Gorom i Srbijom.

Podržava se dijalog Beograda i Prištine koji se vodi pod pokroviteljstvom EU. A  naročito nastojanja da se u BiH održi dugotrajni mir utemeljen na očuvanju teritorijalnog integriteta i premošćavanju etničkih razlika.

Ne manje važno, ukazuje se da se paralelno sa pristupnim pregovorima,  mora unaprijediti kapacitet EU za primanje novih članica.

Florian Biber profesor istorije i politike jugoistočne Evrope na univerzitetu u Gracu smatra da je Zapadni Balkan prva prilika za novu njemačku Vladu da na djelu pokaže posvećenost demokratiji i vladavini prava. Po njegovom mišljenju,  ohrabrujuće je što koalicioni ugovor nove njemačke Vlade zahtijeva da se jača pravna država u članicama EU. Tako jasne formulacije mogle bi da pomognu pri procesu integracije zemalja Zapadnog Balkana.

„Osim jasnih riječi, nova Vlada u Berlinu treba i da smogne hrabrosti da pokrene zaustavljeni proces pristupanja EU”, prenosi Biberovo pisanje Dojče vele. Biber smatra da bi Njemačka sa drugim državama EU morala jače i jasnije da pritisne članice Unije koje blokiraju pristupne procese.

Cijelu priču između Njemačke i Zapadnog Balkan treba sagledati i kroz nedavne zaključke sa sastanka Savjeta EU. Države članice EU smatraju da je proširenje strateško ulaganje u mir, demokratiju, prosperitet, bezbjednost i stabilnost u Evropi.

Savjet ministara Evropske unije usvojio je četrnaestog decembra godišnje zaključke o proširenju, a evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji je ocijenio da se radi o važnom signalu da je proširenje ,,prioritet za Evropsku uniju”. U principu ovo je ponavljanje svega onoga prikazanog na Brdu kod Kranja  oktobra ove godine. Ohrabrenja i obećanja do narednog susreta.

Dio balkanskog scenarija možda može otkriti i nova struktura koja će igrati bitnu spoljnopolitičku ulogu Njemačke. Jörg Kukies bi mogao igrati ulogu savjetnika  kancelara za ekonomiju i EU, dok Jens Plötnera neki vide kao savjetnika za spoljnu i bezbjednosnu politiku, rekao je dužnosnik blizak Šolcu za Politico. 

Kukies je bivši bankar Goldman Saksa i savjetnik za finansijsko tržište. Plötner se bavio setom pitanja koja se kreću od diplomatskih odnosa sa SAD-om, Rusijom, Turskom do Zapadnog Balkana, bezbjednosne politike EU i saradnje sa NATO-om i Organizacijom za evropsku sigurnost i saradnju. 

Još jedno ime je posljednjih nedjelja provijavalo štampom regiona. Nova minstarka spoljnih poslova je Analena Berbok iz partije Zelenih. Mlada, energična i perspektivna čerdesetogodišnja političarka  biće prva njemačka ministarka spoljnih poslova. Osim što je čekaju komplikovana pitanja u vezi sa Kinom i naročito sa Rusijom gdje je u igri i gasovod Sjeverni tok, Berbokova će u agendi imati i pitanja našeg regiona. Podršku za svoja i stremljenja svoje stranke, Berbokova će imati u figuri Roberta Habeka. On je vicekancelar. Dolazi takođe iz redova Zelenih.

Upravo ovih dana,  mogli smo čuti prve stavove nove ministarke spoljnih poslova Njemačke vezane za naš dio Evrope.

Najviše pažnje medija, a očigledno i njemačkih vladajućih krugova zaokupile su tenzije u Bosni i Hercegovini. Nova ministarka spoljnih poslova je odreagovala oštrije nego su mnogi očekivali. „Situacija u Bosni i Hercegovini je zabrinjavajuća. Napori u pravcu otcjepljenja su neprihvatljivi. Po meni to znači da bi sada trebalo postojeći režim sankcija primijeniti i protiv gospodina Dodika“, izjavila je poslije susreta šefova diplomatija Evropske unije u Briselu.

Nakon posljednjih dešavanja u Srbiji i masovnih protesta vezanih za ekološka pitanja u zemlji, izgleda da bi se u Njemačkoj mogli preispitati i stavovi vezani za tamošnjeg predsjednika Aleksandra Vučića.

„Angela Merkel je nekritički pratila kako Srbija pod Aleksandrom Vučićem klizi u diktaturu. Nova Vlada u Njemačkoj mora da se založi za više demokratije na Zapadnom Balkanu”, smatra Florian Biber.

U međuvremenu Srbija je zvanično otvorila prvi klaster u pregovorima za ulazak u EU. U okviru nove metodologije otvaraju se tematski klasteri koji obuhvataju više poglavlja.  U trenutnoj protestima obojenoj situaciji, prvi klaster sadrži između ostalog pitanja vezana za životnu sredinu i energetiku. Po Oliveru Varheljiju evropskom komesaru za proširenje  ovo znači da rad treba ne samo da se nastavi, već i da se pojača. Premijerka Srbije Ana Brnabić izjavila je da je ovo velika motivacija za njenu zemlju.

Crna Gora je, tradicionalno,  predvodnik regiona na putu ka EU, no iz EU uporno ponavljaju da su prioriteti za dalje pregovore ispunjavanja privremenih mjerila iz poglavlja 23 i 24.

Dok svaka od zemalja Zapadnog Balkana kaska svojim specifičnim korakom noseći Evropljanima setove još specifičnijih problema, mnoge oči su uprte u promjene političkih struktura jedne od najvažnijih zemalja kruga odabranih 27. Osim onih  koji misle da će Šolcova Vlada biti konkretnija od par prethodnih, im ih koji smatraju da će stvari teći uhodanim tokovima. Po njima je upravo Olaf Šolc, iako dolazi iz različitog političkog spektra ona vrsta političara zbog koga će Merkelova imati miran san. Nova era, po njihovom mišljenju je, u stvari, samo  nova epizoda.  ,,Prelaz od Merkelove ka Šolcu toliko je skladan da se morate zapitati: Šta to povezuje njih dvoje?”, pita se Zidojče Cajtung u nedavnom članku. ,,Merkel je često optuživana da nije uspjela odgajiti ti nasljednika. Ali možda to nije istina”, navode oni.

A ako je to istina, da li nam slijedi novi period održavanja na tihoj vatri promjena?

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo