Povežite se sa nama

SVIJET

SVE VIŠE BOGATSTVA U SVE MANJE RUKU: Jedan odsto kao ostatak svijeta

Objavljeno prije

na

U svijetu je sve više novca u sve manje ruku. Ili, sve je više onih koji, što bi kazao jedan od tvoraca naučnog socijalizma Karl Marks (1818-1883), „nemaju šta da izgube sem svojih okova”.

Uoči godišnjeg skupa 2.500 najbogatijih i najuticajnijih ličnosti u svijetu u Davosu, najskupljem gradu u Evropi, objavljeno je da jedan odsto najbogatijih ljudi na Zemlji ima veću imovinu nego preostalih 99 odsto zajedno. Jaz između najbogatijih i ostatka svijeta se drastično produbio u prethodnih 12 mjeseci, saopštila je nevladina organizacija Oksfam uoči Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu u Švajcarskoj.

,,Oksfam je prošle godine predvidio da će jedan odsto imati isto kao ostatak svijeta u 2016. Ovo predviđanje se u stvari obistinilo već 2015, godinu ranije”, ističe se u izvještaju Ekonomija u službi jedan odsto (bogataša). Kao podatak koji oslikava dramatično produbljivanje neravnopravnosti tokom prethodnih godina Oksfam je naveo da ,,62 osobe imaju istu imovinu kao i najsiromašnija polovina čovječanstva”, dok ih je prije pet godina bilo 388. Koncentracija imovine sve je izraženija, pa bi najbogatiji čija imovina je jednaka imovini polovine najsiromašnijih u svijetu mogli stati u običan autobus, dok je prije pet godina za to bio potreban prekookeanski avion.

Prema navodima Oksfama, ,,najsiromašnija polovina čovječanstva je od početka 21. vijeka dobila manje od jedan odsto ukupnog povećanja svjetskog bogatstva, dok je jedan odsto najbogatijih podijelio polovinu tog povećanja”. Dalje, navodi se kako je imovina najsiromašnije polovine čovječanstva, odnosno 3,6 milijardi ljudi, od 2010. smanjena za bilion dolara, odnosno za 41%, uprkos porastu svjetskog stanovništva za 400 miliona osoba u tom periodu. Imovina 62 najbogatije osobe u tom periodu je porasla za više od 500 milijardi dolara na 1,76 biliona. Od tih 62 samo je devet žena.

Ko su najbogatiji ljudi svijeta? Recimo, osnivač modnog lanca H&M Stefan Person sa imovinom teškom 24,5 milijardi dolara zauzima solidno 28. mesto. U azijskim fabrikama tekstila koje rade za H&M, rade uglavnom žene koje ne mogu da žive od svoje plate. Inače, 455 od 500 najbogatijih ljudi svijeta su muškarci.

Koncentracija novca se nastavlja. Kolovođe su firme koje se zovu Apple, Google, Monsanto, InBev (najveća pivara u svijetu). Njihovo lobiranje se svodi na to da se izbjegne porez. Oksfam godinama ukazuje na činjenicu da najbogatiji ljudi svijeta dnevno od kamata uberu pet miliona dolara.

Oksfam je dobro potkrijepio svoj tekst, koji ima čak osam stranica fusnota. Citiraju se Svjetska banka, stručnjaci Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), Međunarodni monetarni fond, ali i izvori iz Nigerije i Brazila koji pojašnjavaju direktnu vezu između politike i novca. Citiraju se nove studije iz Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije u kojima trećina ispitanika koji u finansijskom sektoru zarađuju više od 500.000 dolara godišnje, priznaju nekorektno poslovno ponašanje, dakle prevaru.

,,Ne možemo i dalje da ostavljamo stotine miliona osoba da pate od gladi, dok nekoliko osoba na vrhu ljestvice nagomilava resurse koji bi mogli da im pomognu”, navodi Manon Obri, koja je u francuskom Oksfamu zadužena za pitanja poreske pravde i neravnopravnosti. Izvršni direktor Oksfama Mark Goldring kaže da je ovakvo stanje jednostavno neprihvatljivo. „U svijetu u kojem jedna od devet osoba svake noći ide u krevet gladna, ne smijemo dozvoliti da se bogatima i dalje dopušta stalno veći dio kolača”, kazao je Goldring.

Više ekonomista je prošle godine osporilo metodologiju Oksfama, ali se ova nevladina organizacija branila navodeći da za istraživanje koristi podatke o neto imovini, odnosno posjedima umanjenim za dugove.

Ova međunarodna organizacija poziva svjetske vođe da tom problemu pristupe iz tri ugla: slamanje prakse neplaćanja poreza, povećanje ulaganja u javne servise, te akciju da se poveća minimalni dohodak.

Da bi se stalo na put takvom rastu neravnopravnosti Oksfam poziva da se okonča ,,doba poreskih rajeva”. U saopštenju se ističe da je u najmanje jednom poreskom raju prisutno devet od 10 preduzeća koji su strateški partneri Svjetskog ekonomskog foruma, organizatora foruma u Davosu. Time se zemlje u razvoju lišavaju najmanje 100 milijardi dolara. Ulaganje kompanija u poreske rajeve gotovo se učetvorostručilo između 2000. i 2014. godine.

Kao prioritet, Oksfam poziva na okončanje ere „poreskih utočišta” koje preko of šor centara koriste bogati pojedinci kako bi izbjegli svoje obaveze prema društvu. A upravo nedostatak tog poreskog novca onemogućava države da dobiju bitku sa siromaštvom i nejednakošću.

Procjene govore da su super bogati u of-šor računima sakrili gotovo osam biliona dolara. Ako bi ta suma bila zakonski oporezovana, vlade bi imale dodatnih 190 milijardi dolara godišnje.

Bogati u Africi drže oko 30 odsto svog bogatstva na skrivenim računima. Smatra se da kontinent time gubi oko 14 milijardi dolara godišnje, što je dovoljna količina novca za zdravstveno osiguranje majke i djeteta, za spas oko četiri miliona bolesne djece i za zapošljavanje dovoljno učitelja koji bi osigurali da svako afričko dijete ide u školu.

,,Moramo da apelujemo na vlade, preduzeća i ekonomsku elitu u Davosu da se angažuju na okončanju doba poreskih rajeva koji pothranjuju neravnopravnost u svijetu i sprečavaju stotine miliona osoba da izađu iz siromaštva”, navela je uoči skupa generalna direktorka Oksfama Vini Bjanjima.

Sredinom prošle godine je objavljeno kako je nejednakost u prihodima u SAD-u uvećana tokom 2014. Prema ekonomisti Emanuelu Saezu sa Univerziteta Kalifornije u Berkliju, vodećih jedan odsto je uvećalo udio u ukupnom prihodu nacije sa 20,1 odsto u 2013, na 21,2 naredne godine. Do kraja 1970-ih to je bilo upola manje.

I u Narodnoj Republici Kini, najmnogoljudnijoj državi svijeta, nejednakost postaje sve veća. Širom zemlje, jedan odsto domaćinstava posjeduje trećinu sve imovine nacije. Na osnovu istraživanja 14.960 porodica u 25 provincija i gradova u NR Kini, utvrđeno je da porodice koje se nalaze među 25 odsto najsiromašnijih, posjeduju tek jedan odsto ukupne imovine nacije.

U Evropskoj uniji je 2014. godine 122 miliona ljudi ili 24,4 odsto stanovništva bilo u opasnosti od siromaštva ili socijalne isključenosti, saopštila je krajem prošle godine evropska služba za statistiku Evrostat.

Tokom 2014. stopa rizika od siromaštva bila je najveća u Rumuniji, a najniža u Češkoj. Iste godine više od trećine stanovništva u tri zemlje članice EU je bilo u opasnosti od siromaštva ili socijalne isključenosti, a to su Rumunija (40,2 odsto), Bugarska (40,1 odsto) i Grčka (36,0 odsto). Nasuprot tome, najniža stopa rizika od siromaštva je registrovana u Češkoj (14,8 odsto), Švedskoj (16,9 odsto), Holandiji (17,1 odsto), Finskoj (17,3 odsto) i Danskoj (17,8 odsto). Najveće smanjenje te stope zabilježeno je u Poljskoj, a najveći rast u Grčkoj.

Na Balkanu jedan od pokazatelja siromaštva, prosječne plate su najviše u Sloveniji, a najniže u Makedoniji i Srbiji, pokazali su zvanični statistički podaci u avgustu 2015.

Prema Statističkom uredu Slovenije, prosječna plata u toj zemlji u maju je iznosila 1.008 eura, što je osjetno više u odnosu na druge zemlje regiona. Poslije Slovenaca, najviše plate u regionu primaju Hrvati. Prosječna neto plata po zaposlenom za maj 2015. iznosila je 5.679 kuna, ili 749 eura.

Slijede stanovnici Crne Gore i BiH. Zavod za statistiku Crne Gore, Monstat, saopštio je da je prosječna neto zarada u maju iznosila 481 euro. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna mjesečna isplaćena neto plata po zaposlenom u posmatranom mjesecu vrijedjela je 830 konvertibilnih maraka ili 424 eura.

Od zemalja regiona, na začelju su Srbija i Makedonija, u kojima su prosječne plate nešto iznad 350 eura. Izvršna direktorica Oksfam Internationala Bjanjima je ukazala da obični ljudi gube vjeru u svoje političke lidere i na njih gledaju kao na one koji ,,odlazeći dobrovoljno u krevet sa biznisom varaju običan narod”. U Americi, koja je duhovna domovina kapitalizma, samo 54 odsto ljudi ima pozitivnu reakciju na ovaj pojam. Manje od pola populacije Grčke, Japana i Španije vjeruje u slobodno tržište, a podrška kapitalizmu veća je u siromašnim zemljama. Podrška kapitalizmu, paradoksalno, veća je u siromašnim zemljama kao što su Bangladeš i Gana, nego u razvijenom svijetu. Zapažanje da je zapadni kapitalizam u ozbiljnoj krizi danas je opšte mjesto, gotovo kliše.

Poreski rajevi

Milioneri i milijarderi uvijek traže načine kako da zadrže što više novca i plate što manje poreza. Upravo zato su poreska skloništa, poznata i kao poreski rajevi, njihove omiljene destinacije. To su zemlje koje imaju izuzetno niske ili nepostojeće poreze, mjesta koja su im od posebne važnosti. Tamo koriste rupe u zakonima i otvaraju nove račune, ali i pokreću korporacije sa nula troškova. Čineći to, oni pokušavaju da izbjegnu visoke poreze u svojim državama, bez preuzimanja drugog državljanstva. Takođe, ukoliko sve činite po zakonu (a zahvaljujući dobrim računovođama, bogataši tako posluju), održavanje računa u inostranstvu je potpuno legalno. Sada su najčuveniji poreski rajevi Belize, Kostarika, Panama, Portoriko, Kajmanska ostrva, Monako i Sejšeli.

Papina poruka

Za oko 2.500 sudionika koji će se u Davosu pozabaviti pitanjem ,,u kakvom je stanju svijet”, poruku koja bi se mogla nazvati i ,,prigovor savjesti” uputio je papa Franjo. ,,Razmislite o svojoj ulozi u kreiranju siromaštava u svijetu”, poručio je poglavar katoličke crkve. Kako je rekao papa Franjo, okupljeni u Davosu ne smiju biti gluvi na plač siromašnih. Papa je uvjeren da privredni i politički lideri imaju obavezu da spriječe ,,transformaciju naše planete u praznu baštu u kojoj će uživati samo nekolicina izabranih… Stoga apelujem na vas da obnovite vaše razgovore o tome kako izgraditi budućnost planete, našeg zajedničkog doma – i tražim od vas da zajednički doprinesete stvaranju održivog i integralnog razvoja”, stoji na kraju papine poruke skupu u Davosu.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima, o ilegalnim naseljima na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek

 

Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.

Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.

Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.

Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.

U  međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…

SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.

Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.

Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.

Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.

Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji  pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.

Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.

On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.

Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.

Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima,  i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.

Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.

Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.

Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.

Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru  u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.

U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.

Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.

Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.

Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.

Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVE MAPE PREKRAJANJA BALKANA: Umjetnost (ne)postojanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema medijskim izvještajima „non-paper“ dokument koji je Janez Janša navodno poslao predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“

 

Ovoga jula Slovenija preuzma predsjedavanje Evropskom unijom. Da li će njeno predsjedavanje proći u tonu onoga što smo posljednjih dana dana mogli čitati na portalima, prije svega iz Slovenije i BiH, znaćemo za nekoliko mjeseci.   Sigurno je: odaslate su strašne poruke. Različiti akteri ih tumače na različite načine. A šta se desilo?

Bosanski, a potom slovenački i mediji regiona prenijeli su vijest o navodnom postojanju non-paper izvještaja koji je slovenački premijer Janez Janša adresirao na Brisel.

Prema medijskim izvještajima, ovaj dokument koji je navodno poslat predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu, je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“.

Prema portalima ovaj neformalni dokument govori o promjeni granica na zapadnom Balkanu, između ostalog o raspadu dejtonske BiH, stvaranju velike Srbije, Hrvatske i Albanije, ali i o promjenama granica Crne Gore, sjeverne Makedonije i Kosova. Ima i onih, koji poput slovenačkog novinara Mirka Majera smatraju da je priča oko dokumenta nastala u kuhinji obavještajnih službi. Slično nastupa i sam Janša.

Slobodna Bosna prenijela je i „detalje“ po kojima se za rješavanje kosovskog pitanja predlaže razmjena teritorija koja je bila osnova pregovora između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i bivšeg predsjednika Kosova Hašima Tačija. Predviđa se mogućnost otcjepljenja Republike Srpske, pripajanje dijelova Crne Gore i Sjeverne Makedonije s albanskom većinom u Albaniji, i priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Plan ima i rezervnu varijantu – da se formiraju tri nacionalne republike u Bosni i Hercegovini.

Janša je putem Twittera negirao postojanje dokumenta i istakao da Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i perspektivu EU zemalja zapadnog Balkana, a da se ovakvim pisanjima pokušava osujetiti njen cilj.

Stvari postaju izuzetno opasne, ali i mutne. Mišelova kancelarija je navodno potvrdila prijem dokumenta novinaru slovenačkog Dela da bi kasnije negirala njegovo postojanje. Da li postoji dokument, sada je već manje važno, jer je očigledno da ideje koje bi se mogle naći u nekom takvom izvještaju postoje u glavama mnogih, i to ne samo regionalnih nacionalista, već i onih sa briselskih adresa.

Slovenački premijer, navode portali iz neimenovanih izvora, nije usamljen u svojim naporima da prekraja granice. Navodno podršku ima u političarima Mađarske, Hrvatske i Poljske, a zeleno svjetlo planu bi navodno dale i Austrija i Francuska.

Glasnogovornik Evropske unije Peter Stano izjavio je da je stav Brisela po pitanju eventualnih promjena granica na Zapadnom Balkanu nepromijenjen. I jasan.

„Ništa ne bi trebalo mijenjati kada su u pitanju granice na Zapadnom Balkanu. Treba raditi na regionalnom pomirenju i saradnji, što je i logika evrointegracionog procesa. Sva otvorena pitanja među državama treba rješavati u procesu koji ne zalazi u opasne teritorije, a koji se oslanja na zakone i principe EU”, rekao je on na redovnoj konferenciji za medije u Briselu.

Po njemu, Evropska komisija nema zvanične informacije o prispjeću, niti sadržaju non papera.

„Ideje koje se predlažu u navodnom non-paperu kojeg je u Brisel uputio slovenački premijer Janez Janša, nisu ni nove, a nisu ni Janšine. On je iskorišten od većih igrača da ih prezentira budući da Slovenija od jula predsjedava Evropskom unijom.“ Ovo je u razgovoru za srbijansku Novu TV rekao Balša Božović, nekadašnji blizak saradnik bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, a odnedavno predsjedavajući Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije. „Zalagati se za takvo rješenje situacije u regiji, znači, sasvim sigurno, novi rat, teži i krvaviji od onog 90-ih godina, koji bi zahvatio sve države, uključujući i Sloveniju. Ako neko misli da se podjela, odnosno prestanak postojanja Bosne i Hercegovine i Crne Gore može izvesti bez rata, taj se grdno vara“, upozorio je Božović. On je rekao da se ovakve ideje oslanjaju na politiku Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, ideju preseljenja naroda, entičkog „čišćenja“.

Politički analitičar Davor Đenero za All Jazeeru je izjavio da je skandalozna vijest o tome da unutar institucija EU navodno kruži neslužbeni dokument u kojem se iznosi prijedlog da bi prostor Balkana trebalo preurediti i to  tako da se pusti na volju konceptima „velikih država”, a da se zemlje poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ostave na milost i nemilost velikodržavnim nacionalizmima.

Po njemu eventualno postojanje ovakvog dokumenta ima i vrijednosnu dimenziju koja se tiče unutrašnjih odnosa Unije, ali i geopolitički aspekt, koji govori o uticaju onih snaga koje sistemski nastoje podrivati Uniju.

Iz Ambasade SAD-a u BiH su za klix.ba rekli da ne žele spekulisati o navodnim izjavama slovenačkih zvaničnika i istakli da je stav SAD-a o ovom pitanju dobro poznat i ostaje nepromijenjen. „Mi smo privrženi principima Dejtona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Što se tiče statusa BiH, tu nisu bitna mišljenja o njemu, nego činjenice i međunarodno pravo. Teritorijalni integritet i suverenitet BiH garantovani su Dejtonskim mirovnim sporazumom“, kazali su iz Službe za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH i posebno precizirali da ni Dejton, ni Ustav BiH ne daju pravo na otcjepljenje nijednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(Ne)postojanje izvještaja je pokrenulo niz reakcija, među kojima je i poziv Željka Komšića slovenačkoj ambasadorki u BiH Zorici Bukinac na razgovor u Predsjedništvu  BiH.

Regionalna televizija N1 izvijestila je da je Bukinac u razgovoru istakla da se slovenačka politika prema BiH nije promijenila te da Slovenija podržava evropski put BiH.

U međuvremenu na Tviteru osviću nove mape Balkana. Premijer Slovenije Janez Janša na svom je nalogu objavio mapu podjele država zapadnog Balkana po etničkim linijama i napisao: „Lažna karta koju po Balkanu širi mreža Drage Kosa i Tanje Fajon.“ Na to mu je nedvosmisleno odgovorila Fajon, koja je članica Evropskog parlamenta ispred slovenačkih Socijaldemokrata. „Lažete Janša! Jako štetno i neodgovorno prema Sloveniji, njenim državljanima i jugoistoku regije.“

Opozicija u Sloveniji traži odgovore od Janše i predsjednika Boruta Pahora o „prekrajanju granica“ na Zapadnom Balkanu. Janša im je odgovorio. Naravno, na Tviteru: „Rado ćemo razgovarati o ne-dokumentu na ne-sjednici, ali mora ga sazvati ne-stranka. Socijaldemokrate su potpuno podivljale. Bez ideja, programa, koncepata, vođstva – samo histerija koju čak i izvoze.“

Radi šire i tačnije slike, valja se vratiti mjesec dana unatrag. Milorad Dodik je još u martu pominjao neimenovanog političara koji je pitao o mogućnosti mirnog razlaza BiH. Identitet ovog političara otkrili su druga dva člana predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Oni su za medije potvrdili da je slovenački predsjednik Borut Pahor tokom martovske posjete Sarajevu pitao da li se „mogu mirno razići u BiH.“ Na ovo pitanje obojica su slovenskom predsjedniku odgovorili kako od mirnog raspada BiH, nema ništa. Dodik je i prije par dana, kao i tada, potvrdio kako vjeruje u tu mogućnost. „Uporno smo u iščekivanju trenutka kada ćemo mirni razlaz učiniti realnim“, kazao je Dodik na konferenciji za novinare trinaestog aprila u Istočnom Sarajevu.

„Svakome u Evropi ko zamišlja da će mirnom podjelom BiH završiti raspad Jugoslavije, treba poručiti da je taj raspad završen i da se poigravanje granicama u regionu ne može završiti mirno i bez ozbiljnih posljedica po čitavu Evropu“, rekao je za slovenski list Delo prije par dana Željko Komšić. „Što se tiče pitanja predsjednika Republike Slovenije o mogućnosti mirnog razlaza Bosne i Hercegovine, mogu potvrditi da je predsjednik ovo pitanje izrazio, ali to nisam shvatio kao njegov stav, već kao neku vrstu zabrinutosti“, rekao je Komšić.

Dodik je ovih dana produbio jaz: „Pomenuti razgovor s Pahorom, koji je spomenuo gospodin Komšić, nije jedini na kojem mi pričamo na taj način. I toga je sve više”. Dodik je optužio Komšića da je htio da unaprijed obeshrabri sve one koji pričaju na temu razlaza. „Još misle da će to biti tabu tema o kojoj ne smije niko da progovori” – rekao je Dodik.

Da je pitanje o razlazu na sastanku slovenačkog predsjednika i trojice članova predsjedništva BiH bilo u drugačijem duhu potvrđuju i u saopštenju iz Pahorovog kabineta. U njemu stoji da je Pahor zagovornik BiH, njenog teritorijalnog integriteta, evropske perspektive i mirnog razvoja, te da želi da ona što prije postane članica EU.

„Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja je i postavio pitanje za sagovornike, sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kada je početkom marta posjetio Sarajevo”, rekao je.

Iz kabineta navode da je na sličnu temu Pahor govorio u svom obraćanju Parlamentu Republike Sjeverne Makedonije 25. septembra 2020. „Ako nema proširenja, teza da raspad bivše Jugoslavije još nije gotov i da je neophodno uspostaviti etničke granice umjesto postojećih polako će zavladati u ovom regionu. Iz istorijskog iskustva znamo da je vrlo malo šansi da se takav proces odvija na miran način bez sukoba koji bi takođe mogli ugroziti sigurnost i stabilnost u jugoistočnoj Evropi uopšte”, govorio je tada Pahor.

Ideje, riječi, djela… Očigledno je da ideje o novim mapama postoje. Bez obzira da li su riječi stavljene na non-paper ili neki drugi izvještaj i odaslate gdje su trebale biti odaslane, ostale su izgovorene. I materijalizovale ideju koja će zauvijek ostati u javnom prostoru. A vrijeme?  Iz iskustva znamo da ono nije uspjelo okruniti „velike balkanske ideje“. Sada, više nego ikada, treba povesti računa da nakon ideja i riječi na red ne dođu djela. Na našim prostorima tanka je linija između djela i nedjela kada su razgraničenja u pitanju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo