Povežite se sa nama

SVIJET

SJEVERNA KOREJA NOVA NUKLEARNA SILA?: Pjogjang slavi, svijet u šoku

Objavljeno prije

na

Tvrdnja Demokratske Narodne Republike Koreje (DNRK) da je prošlonedjeljne srijede uspješno izvela probu „minijaturne” H-bombe izazvala je šok u svijetu. Ta vijest, javili su mediji, dočekana je sa ponosom i slavljem u Pjongjangu, glavnom gradu DNRK. Održani su zajednički vojno-građanski skupovi da bi bila pozdravljena prva uspješna sjevernokorejska proba H-bombe kojom se ta zemlja svrstala među desetak u svijetu koje posjeduju najrazornije oružje.

Četvrta po redu nuklearna proba jednog od rijetkih preostalih režima koji se nazivaju socijalističkim i u vjerovatno najizolovanijoj državi na svijetu, izazvala je opštu kritiku u međunarodnoj zajednici.

Najglasnije su bile vlade u susjednim Južnoj Koreji i Japanu.

Predsjednica Republike Koreje Park Gun-hje je obećala snažan odgovor. Vlada „mora da suoči Sjevernu Koreju sa odgovarajućim mjerama zasnovanim na tijesnoj saradnji sa međunarodnom zajednicom”, kazala je predsjednica Park.

Japanski premijer Šinzo Abe je izjavio da je saopštenje iz DNRK prijetnja nacionalnoj bezbjednosti njegove zemlje. ,,Mi ni u kom slučaju to ne smijemo da dozvolimo”, rekao je premijer.

Uzdržanije su bile SAD, glavna saveznica Republike Koreje i Japana. Iz Bijele kuće su poručili kako se sjevernokorejska nuklearna proba „ne podudara” sa H-bombom, ali da se test smatra kršenjem rezolucije Savjeta bezbjednosti UN.

Detaljnija je bila južnokorejska Nacionalna obavještajna služba (NIS) koja je ocijenila da je moguće da se, s obzirom na malu snagu seizmičke aktivnosti poslije probe, možda i ne radi o H-bombi. Podrhtavanje tla na poligonu kod mjesta Pungjeri na sjeveroistoku DNRK iznosilo je 4,8 stepeni, što odgovara snazi od šest kilotona trinitrotoluola (TNT), standardnog eksploziva. Da je u pitanju bila H-bomba, ekplozija bi dostila stotine kilotona ili, u slučaju neuspjele probe, najmanje 10 kilotona, poručili su iz NIS.

Savjet bezbjednosti UN u Njujorku je „snažno” osudio sjevernokorejsku nuklearnu probu.

Kao odgovor na probu Južna Koreja je pokrenula propagandni baraž od koga pucaju bubne opne. Iz 11 zvučnih zidova duž 250 kilometara duge Demilitarizovane zone počele su svakodnevne višečasovne kritike režima na sjeveru podijeljenog poluostrva, začinjene ,,K-popom”, muzičkom produkcijom koja je jedan od uspješnih južnokorejskih izvoznih proizvoda. Zvuci dopiru 24 kilometra u dubinu teritorije DNRK tokom noći, a danju 11 km.

U DNRK se propagandne emisije sa Juga doživljavaju kao uvreda, pa su uključeni vlastiti zvučnici. Južnokorejske propagandne emisije vode na ,,ivicu rata” ocijenio je jedan sjevernokorejski zvaničnik na velikom mitingu priređenom u Pjongjangu.

Granica koja dijeli korejsku naciju već je jedna od najvećih na svijetu konentracija vojne moći. Mnogi od preko milion pripadnika Korejske narodne armije i oko 500 južnokorejskih vojnika su stacionirani u blizini granice. Teško naoružanje je nagomilano u tom području.

To je ovom autoru bilo vidljivo u junu 2013, na 62 kilometra dugom putu između Seula i pograničnog mjesta Panmunđoma. Put mira sa 12 traka sve je pustiji što je bliži granici budući da je njegova osnovna namjena da omogući što brže slanje što je moguće više tenkova, u slučaju izbijanja neprijateljstava.

Kako bi bila suzbijena invazija sa sjevera, obje strane autoputa, naročito ona koja gleda na rijeku Imđin i otvoreno vode ka Sjevernoj Koreji, ograđene su bodljikavom žicom i načičkane stražarnicama sa južnokorejskim vojnicima na svakih nekoliko stotina metara. Na obližnjim brdima su mitraljeska gnijezda, na ostrvima koja dijele autoput su nabacani nizovi vreća sa pijeskom. Na mnogim mostovima iznad autoputa su velike betonske piramide koje mogu da budu raznijete dinamitom kako bi tenkovima blokirale put. Veliki svjetleći oglasi na korejskom sa natpisima ,,Sloboda i demokratija” su okrenuti prema Sjeveru.

Sjevernokorejska proba je upriličena samo dva dana uoči rođendana vođe te zemlje Kim Džong Una. Neki analitičari ocjenjuju da Kim želi da ostvari nešto značajno pred kongres vladajuće Radničke partije – prvi poslije 35 godina.

Kim je istakao da je proba H-bombe ,,samoodbrambeni korak za prkosnu odbranu mira na Korejskom poluostrvu i regionalne bezbjednosti suočenih sa opasnošću nuklearnog rata koji bi da izazovu imperijalisti predvođeni SAD”. Po njemu, to je ,,legitimno pravo suverene države i poštena akcija koju niko ne može da kritikuje,” citiran je Kim.

Pojedini zapadni novinari smatraju da je čovječanstvo sada suočeno sa ovim i nizom drugih problema zbog pređašnjih politika SAD-a. Kao što je tzv. Islamska država nastala u haosu Iračkog rata, širenje nukearnog oružja je direkna posljedica neuspješne politike SAD-a iz 1950-ih, napisao je vašingtonski komentator Majkl Vitni za časopos Kaunterpanč.

Velike sile pobjednice u Drugom svetskom ratu, SAD i Sovjetski Savez su se 1945, dogovorile da Korejsko poluostrvo, tek oslobođeno od 35-godišnje brutalne japanske vlasti, bude podijeljeno duž 38 paralele, što traje do danas. Na sjeveru i jugu poluostrva, pod okupacionom vlašću Sovjetskog Saveza i SAD-a nastala su dva posebna režima sa veoma različitim ideologijama, a svaka od njih je tvrdila da je jedina legitimna i da želi ujedinjenje Korejaca po svom političkom obrascu.

SAD još imaju 15 vojnih baza u Južnoj Koreji, 28.000 vojnika i dovoljno artiljerije i raketa da Sjevernu Koreju raznesu u paramparčad. ,,Prisustvo SAD-a u Južnoj Koreji u suštini sprečava ujedinjenje zemlje i končano zaključenje mira, ukoliko nije po uslovima koje zahtijeva Vašington”, napisao je Vitni. Vitni, takođe, podsjeća da je korejski rat prethodio Siriji, Libiji, Iraku, Nikaragvi, El Salvadoru, Vijetnanu i dugom nizu oružanih intervencija SAD-a u svijetu.

Poslije najnovije sjevernokrejske probe naročitu pažnju je privukla reakcija NR Kine, glavnog ekonomskog partnera Pjongjanga i zemlje koja mu pruža najveću političku podršku. Ministarstvo inostranih poslova u Pekingu je izdalo rijetku pisanu izjavu objavljući svoje ,,odlučno protivljenje” pošto je DNRK objavila da je testirala H-bombu.

U Pekingu, ocenjuju kako će najnovija nuklearna proba teško opteretiti regionalnu i međunarodnu bezbjednosnu situaciju. Sjevernokorejska proba tzv. H-bombe znači viši nivo nuklearne moći te zemlje, što će nagnati Južnu Koreju i Japan da razvijaju vlastito nuklearno oružje. Pretvaranje Sjeveroistočne Azije u bure baruta neće koristiti nikome u susjedstvu, pa ni samoj DNRK koja proklamuje uz razvijanje nuklearnog programa paralelni privredni napredak.

Kineski stručnjaci smatraju da će međunarodna zajednica pod pritiskom SAD-a zavesti nove sankcije Sjevernoj Koreji. Po stručnjacima u Pekingu, očuvanje bezbjednosti i postizanje trajnog mira u regionu zahtjeva da se sve strane i svaka pojedinačno uzdrže od jednostranih poteza koji bi mogli da doliju ulje na vatru pa da tenzije izmaknu kontroli.

Super bomba svjetski standard

Za razliku od atomske bombe, poput onih koje su SAD bacile na Japan na kraju Drugog svjetskog rata, H-bomba ili ,,superbomba” može biti daleko razornija, stručnjaci kažu 1.000 i više puta. Sjeverna Koreja je u tri dosadašnje nuklearne probe od 2006. do 2013, koristila A-bombe približne snage onih koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki, kada je smrćeno ukupno preko 200.000 ljudi.

Danas je H-bomba „globalni standard” za pet zemalja sa najmoćnijim nuklearnim kapacitetom – SAD, Ruske Federacije, Narodne Reepublike Kine, Francuske i Velike Britanije. Raučna se da još najmanje četiri zemlje posjeduju H-b ili rade na njenoj izradi, uprkos nastojanjima u svijetu da njeno širenje bude obuzdano.To su Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja.

Jugoslovenski nuklearni program

I u nekadašnjoj Jugoslaviji je od poznih 1940-ih bio razvijan nuklearni program. Prema službenom izvještaju Nuklearna energija u Jugoslaviji između 1948. i 1953. utrošeno je 1,75 milijardi tadašnjih dinara (282 miliona dolara) na stvaranje nuklearnog programa. Procjenjuje se da je dodatna milijarda dinara potrošena na istraživanje i eksploatisanje rude uranijuma, pisao je u 2014. zagrebački politički nedjeljnik Telegraf.

Atomska bomba prvi put je povezana sa ovim prostorima u tvrdnjama da je prvi nacrt za izgradnju ovog razornog oružja napravio Nikola Tesla. Josip Broz Tito, poslije Drugog svjetskog rata, pokrenuo je iskopavanje rude uranijuma i njegovo obogaćivanje u Vinči, gdje je napravljen i prvi nuklearni reaktor u ovom dijelu Evrope.

,,Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovine svih prihoda”, su riječi kojima je Edvard Kardelj objašnjavao prvi jugoslovenski nuklearni program pokrenut krajem 1948. Bio je to nevjerovatno velik poduhvat za mladu jugoslovensku državu, pogotovo u vrijeme kada Staljin još nije imao svoju bombu (napraviće je 1949). Glavni motiv za nuklearno oružje bio je sukob Tito-Staljin i izbacivanje Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja.

Novi zamah razvitku bombe započet je u vrijeme dok je sekretar za narodnu obranu bio Branko Mamula (1982-1988), poslije Titove smrti. Civilno pokriće za program nuklearnog naoružavanja bila je izgradnja elektrane Krško. Do izgradnje prototipa, međutim, nikada nije došlo, ali su dobijeni visokostručni kadar i pedesetak kilograma svježeg uranskog goriva upotrebljivog za bombu, kao i deset kilograma niskoozračenog visoko obogaćenog uranijuma.

Govorilo se da je Slobodan Milošević želio da napravi atomsku bombu.

Srpsko rukovodstvo, nakon promjene vlasti u oktobru 2000. je pregovaralo sa multinacionalnim pregovaračkim timom o uklanjanju goriva. Oko dvije i po tone radioaktivnog materijala iz Vinče, uključujući i 13 kilograma visokoobogaćenog uranijuma pogodnog za pravljenje nuklearnih bombi, za koje je postojala bojazan da bi moglo da padne u ruke terorista, poslije više od mjesec dana i 11.300 pređenih kilometara stiglo je do svog konačnog odredišta u Rusiji. Prema Telegrafu, bila je to supertajna operacija, najveća te vrste ikad, sprovedena u saradnji sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju krajem 2010. godine u vrijeme predsjednikovanja Borisa Tadića.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ALEKSEJ NAVALJNI, RUSIJA I SMRT: Tamna je noć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča o poslednjim danima Alekseja Navaljnog počela je kada se svojevoljno vratio u Rusiju 2021. nakon liječenja u Njemačkoj. Potom kreće njegova zatvorska golgota. Krajem 2023. čak je nestao na par sedmica. Najveći kritičar Putinovog režima premješten je tada u zloglasni arktički zatvor u kojem će pod nejasnim okolnostima umrijeti prošle nedjelje

 

Dokumentaristi koji su prije par godina pratili život i politiku Alekseja Navaljnog nakon trovanja novičokom, upitali su ga na samom početku filma: „Ako bi bio ubijen koju poruku ostavljaš ruskom narodu?“ „Ma daj, kao da snimaš za slučaj da budem ubijen. Hajde da napravimo drugi film“. Oskarom nagrađeni dokumentarac ispao je i jedno i drugo. Dokumentovao je događaje od sibirskog trovanja i razotkrivanja počinilaca do hapšenja na aerodromu. Ujedno i film o početku kraja najvećeg ruskog opozicionara.

Nakon trogodišnjeg boravka u zatvorima Rusije stigla je vijest o smrti Navaljnog.  Ruska zatvorska uprava objavila je prošlog petka da je zatvorenik Navaljni A.A. umro. Imao je 47 godina. Njegova smrt uzburkala je svijet.

Kremlj je rekao da je Vladimir Putin obaviješten o smrti Navaljnog. Navodno je tih dana predsjednik uslikan kako se sastaje sa radnicima u Čeljabinsku. Predsjednička kampanja ide dalje.

„Ne znamo tačno šta se dogodilo, ali nema sumnje da je smrt bila posljedica nečega što su učinili Putin i njegovi nasilnici”, rekao je predsjednik SAD-a Džo Bajden. I ostatak poruka sa Zapada su bile sličnog tona.

Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da su reakcija zapadnih čelnika apsolutno neprihvatljive i nečuvene.

Ima i onih sa opreznijim stavom poput brazilskog predsjednika. „Ako postoji sumnja u vezi smrti, prvo moramo sprovesti istragu kako bismo saznali od čega je umro”, rekao je Lula da Silva.

„Nije ‘Navaljni umro’, nego je ‘Putin ubio Navaljnog'”, jasni su iz kabineta preminulog političara. Kira Jarmuš, njihova glasnogovornica rekla je da će pokret i ciljevi za koje se zalagao Navaljni živjeti. Isto je ponovila i Julija Navaljni supruga pokojnog opozicionara, obilježavajući nastavak borbe.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JUG GAZE U OČEKIVANJU KOPNENE INVAZIJE: Da li će Amerika dozvoliti genocid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavno  je  Senat SAD-a izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći Izrealu za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogle, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima. Bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću. Za senatora Barnija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne Izraela

 

 

Tekst:Preko 130 dana destukcije Gaze i ništa se nije promijenilo osim intenziteta napada uz dramatični rast brojki ubijenih, ranjenih i statistika destrukcije prakticno svega sto su ljudi vjekovima stvarali na ovom komadiću zemlje koju su putopisci iz starina opisivali kao zeleni somot okružen pustinjom.

Do sada je u Gazi za četiri mjeseca ubijeno preko 28.500 ljudi. Radi ilustracije –  to je duplo više nego u Ukrajini za cijele dvije godine rata.

Bombardovanje se odvija čitavom dužinom od 40-tak kilomtara Gaze, uz prijetnju kopnene invazije grada Rafe i njegove okoline uz granicu sa Egiptom.U    Rafi pod šatorima zivi 1.4 miliona Palestinaca, više od polovine stanovnika Gaze protjeranih u ove  krajeve od strane Izraelskih okupatora, pod parolom da su bezbjedni za civile.

Rafom hara panični strah od kopnene invazije. Razlog je razumljiv, a istaknuta palestinka Hanan Ašaravi, koja je provela decenije u vrhovima Palestinske politike, je učinak očekivane kopnene invazije ovako opisala:  “Gustina izbjeglica u Rafi je takva da ako bacite kamen pogodićete 10 ljudi.

Strategiju minimalnog rizika koja je karakteristična za imperijalne ratove vodećih svjetskih vojnih sila posljednjih decenija, je rat Izraela u Gazi dovela  do nivoa koji je  Medjunarodni sud pravde u Hagu krajem januara ocijenio kao “vjerovatni” akt genocida. Ta doktrina uključuje i neselektivne napade enormnom razornom silom na široki prostor oko labavo definisanih “ vojnih ciljeva”, bez obzira na razmjere  civilnih žrtva, koje se tretiraju kao prihvatljiva kolateralna steta.

Nedavni primjer je “uspješna’ akcija oslobadjanja dva izraelska taoca u okolini Rafe koju su životima platili stotinak Palestinaca.

Jos jedan aspekat ovog rata, koji se zbog  učinka naziva ratom protiv civila, je tehnika ciljanja civila od strane snajperista, uključujuci i osoblja unutar bolnica. Ovo se trenutno dogadja u Naser bolnici u gradu Kan Junis, gdje je prije neki dan  snajper pogodio doktora i još jednog člana medicinskog osoblja. Naser bolnica je jedna od pet bolnica u čitavoj Gazi koja je još u funkciji i u kojoj 300 medicinskih radnika pokušava da, u nedostatku ljekova i opreme, pruži kakvo takvo liječenje za oko 450 teško ranjenih i bolesnih pacijenata. Stotine izbjeglica žive u bolničkom krugu u nadi da su tu bezbjedniji. Bolnica je pod opsadom i pod stalnim napadima izaelske vojske, koja je već bombardovala i uništila jednu od dvije ulazne kapije. Trenutni izvještaji govore o naredjenju da svi, uključujući  i osoblje i pacijente, napuste bolnicu. Snimci iz bolnice pokazuju  osoblje koje tretira pacijente puzeći po podu bolnice, da ne bi bili na meti snajpera.

U utorak 13. februara reporter Al Džazire  opisuje noć ismedju 12. i 13. kao najgoru do sada, sa neprestanim napadima iz aviona i dronova. Medju mnogobrojnim ubijenim i ranjenim su i  dva novinara Al Džazire, čiji su životi u ozbiljnoj opasnosti posle pogotka njihovog vozila iz drona, za koje se zna da su precizni i da se koriste za ‘ciljane’ asasinacije.

U toku je bjesomučno, neselektivno bombardovanje,  pripremanje  tla za ulazak kopneninh snaga u Rafu, koje Izrael najavljuje. Ovo izaziva zabrinutost i kod, do sada, bezrezervnih pristalica Izraela. Broj civilnih žrtava bi nadmašio dosadašnju masovnu destrukciju života, koja je već probudila savjest čovječanstva do mjere sa kojom se zapadni lideri SAD-a, EU i Britanije sve teže nose.

Bajden  u predizbornoj godini teško sebi može da dozvoli eroziju glasova birača koji smatraju da američka vojna sila čini  genocidni rat Izraela mogućim. Istovremeno Bajden nije spreman da sa blagih, prijateljskih opomena Netanjahu-u, predje na zatvanje slavina PR i vojne podrške, što bi promijenilo tok izraelske vojne intervencije.

Analitičari nagađaju  da li ima ikakve supstance iza Bajdenovih kritičnih medijskih poruka Izraelu, ili se radi o praznim pričama za americko  biračko tijelo.

U Britaniji, u kojoj se posle 14 godina konzervatrivne vladavine očekuje pobjeda Laburista, i jedna i druga partija strahuju od plaćanja cijene u glasovima, za donedavno odbijanje njenih lidera da se pridruže pozivima na  trajni prekid vatre. U toku je kampanja Nema glasova bez prekida vatre, koja dovodi u pitanje uspjeh izbornih kampanja obje glavne partije u priličnom broju izbornih jedinica. Pogotovo u velikim gradovima, koji ne prestaju da masovno demonstriraju u znak solidarnosti sa Palestincima i obećavaju glasove nezavisnim kandidatima.

Mogućnost invazije Rafe je u ponedjeljak 12. dovela do velikog protesta u Londonu, organizovanog za svega nekoliko sati. Masa se okupila ispred Dauning Strita iz kojega počinju da se čuju glasovi da je došlo vrijeme, kako reče Dejvid Kameron, britanski spoljnopolitički šef , za “pauzu u neprijateljstvima “ koja bi vodila ka stalnom primirju. Ocigledno je prekoračena crvena linija, koju su UK političari i iz partije na vlasti i iz opozicije zacrtali i da je, izgleda, po njihovom mišljenju količina prolivene palestinske krvi dostigla nivo koji bi tebalo da utoli žedj Izraela za odmazdom za napad iz Gaze 7. oktobra.

Amnesti Intencional izjavljuje da se Palestinci na jugu Gaze suočavaju sa realnom i neposrednom prijetnjom genocidom.  Bajden je prije neki dan jedva smogao političke snage da kaze Izraelu da mora da pazi što radi civilima i da je njihov napad na Rafu “pretjeran”.

Dzozef Borel, spoljnopoliticki šef  EU,  Bajdenu je ukazao  na vezu izmedju američke vojne pomoći Izraelu i broja civilnih žrtava u Gazi, “Ako se misli da je previše ljudi ubijeno,  možda bi trebalo smanjiti priliv oružja…” izjavio je Borel.

Na sumnje  u Bajdenove namjere da preduzme  korake koji bi mogli da suštinski promijene stvari navodi  i činjenica da je uveo, zajedno sa Britanijom, simboličnu mjeru zabrane ulaska u SAD i u UK, osmorici ilegalnih kolonista sa Zapadne obale.

Samo od oktobra na Zapadnoj obali je ubijeno preko 380 Palestinaca, a ranjeno je oko 4.500.  Napadi na palestinska sela i gradove, paljenje kuća i automobila, demoliranje kuća, ulica i infrastrukture buldožerima, su svakodnevnica. Da Zapadne  zemlje  ozbiljno shvataju pojam prava i pravde,  desetine hiljada  ilegalnih kolonista proveli bi  živote u zatvorima zbog  zločina koje su počinili.

Ozbiljnost Bajdenove  “prijetnje”  Izraelu, treba posmatrati u kontekstu nedavne informacije da je SAD Senat izglasao 14 milijardi dolara dodatne vojne pomoći za ratni pohod na Gazu, povrh redovne  godišnje svote od tri milijarde dolara.  Nema ni najmanje sumnje da bi SAD mogao, da hoće, zaustaviti i genocid u Gazi i decenijama dugu ilegalnu okupaciju Zapadne obale i Istočnog Jerusalima, jer bez vojne i druge podrške SAD, točkići ratne mašine Izraela bi u kratkom roku prestali da se pokreću.

Za senatora Bernija Sandersa, Amerika je ne samo učesnik u ratu protiv Gaze, već se u stvari radi o ratu Amerike, a ne o ratu Izraela. On navodi  da ne može da nadje riječi da opiše dogadjanja u Gazi. Ali Bajdenu nije na umu ova jednostavna istina. .

On je u region po peti put poslao SAD top diplomatu Blinkena sa dva glavna cilja.  Prvi je da Izrael ubijedi da svoj pohod ma Gazu uljepša omogućavanjem  dostave humaniratne pomoći i da pristane na privremeni prekid vatre. Netanjahu ih je oba, bez diplomatskih finoća, odbio.

Drugi cilj je dil sa Saudijcima o “normalizaciji” odnosa sa Izraelom koji bi bio nagrada Izraelu za kooperaciju sa SAD po pitanju vodjenja rata u Gazi, njene budućnosti i trajnog rješenja  za  čitavu Palestinu, kroz  stvaranje  palestinske države u nekoj, za sada, nedefinisanoj formi.

Prema izvještajima koji dopiru do javnosti, ni ova, kao ni prethodne posjete ključnim zemljama regiona, nije donijele bitne rezultate. Blinkenova pregovaračka linija je “saosjećanje”  sa Palestinsima iz Gaze, ali i  stopostotna  podrška planu Izraela da porazi Hamas po svaku cijenu. Svaka od zemalja koje je posjetio, osim Izraela, se zalažu, uz varijacije, za trajni prekid vatre, i poštovanje prava Palestinaca na bazi medjunarodnih zakona.

Pod medijaciom Katara planiran je sastanak u Kairu uz prisustvo šefova izraelskih tajnih sluzbi Mosada i ***S(v)in Beta. ** O detaljima sastanka se malo zna. Pretpostavlja se da SAD, Katar i Egipat pokušavaju da pokrenu pregovore koji bi uključivali privremeni prekid vatre i oslobadjanje izraelskih taoca.

I ovaj potencionalno važan sastanak je u sjenci isčekivanja kopnenog napada na Rafu.

Volker Turk, UN –ov glavni čovjek za ljudska prava,  izjavljuje da je nemoguće zamisliti kakvu bi situaciju stvorila kopnena vojna intervencija i stradanje velikog broja žena i djece koje bi uslijedilo.

Zabrinurutost i osude namjera Izraela dolaze iz Kine, Pakistana. Turske, Britanije i drugih zemalja. Uz pozivanje na presudu Medjunarodnog suda pravde koja od Izraela zahtijeva da se suzdrži od djelovanja koje bi moglo da dovedu do kršenja medjunarodnih zakona.

Oglasio se na X (Tviteru) i obično uzdržani Karim Kan, sudija Medjunarodnog krivičnog suda u Hagu sa izjavom da je duboko zabrinut bombardovanjem Rafe i izveštajima o očekivanoj ofanzivi.

U neobično eksplicitnoj poruci on upozorava Izrael da njegov sud sprovodi istragu o dešavanjima u Palestini i da smatra hitnim dovodjenje pred sud pravde svih koji su odgovorni za ratne zločine.

Kan podsjeća na jednostavnu i često ignorisanu činjenicu: “Postoje pravila koja moraju da se poštuju u svim ratovima, koja se ne mogu primjenjivati na način koji ih čini ispraznim i besmislenim”.

 

Bilans 130 dana rata

  • 28,473 ubijenih Palestinaca i najmanje 68,146 ranjenih.
  • Više od 380 Palestinaca je ubijeno na okupiranoj Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu. Od 4,500 hiljade ranjenih 600 su djeca, a ilegalni kolonosti su odgovorni za 100 ranjavanja.
  • Izrael je revidirao broj žrtava napada iz Gaze 7. oktobra sa 1,400 na 1,147.
  • 569 izraelskoh vojnika je ubijeno od 7. oktobra do 13, februara, a ranjenih je najmanje 3,221.

 

Radmila STOJANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI OPTUŽENI ZA UBISTVO SLAVKA ĆURUVIJE: Kad država presudi žrtvi

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka, bez prava žalbe, da budu osloobođeni optuženi za ubistvo Slavka Ćuruvije donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekalo da prođu izbori čija regularnost je upitna

 

 

Na sajtu Apelacionog suda u Beogradu je 2. februara objavljeno da je taj sud oslobodio  četvoricu nekadašnjih pripadnika Resora državne bezbednosti (RDB – sadašnja BIA) optužbi za učešće u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije 1999. godine. Navedeno je da „nema neposrednih i posrednih dokaza koji bi pouzdano potvrdili da su Radomir Marković (tadašnji šef RDB-a), Milan Radonjić, Miroslav Kurak i Ratko Romić izvršioci ovog krivičnog dela“. Na ovu odluku ne postoji pravo žalbe. Dodatni šok javnosti je izazvala činjenica da je odluka zapravo donesena 10 mjeseci ranije, ali se igleda čekao trenutak i da prođu parlamentarni i opštinski izbori čija regularnost je upitna za mnoge u zemlji i inostranstvu.

Jelena Ćuruvija, ćerka ubijenog antirežimskog novinara, je poručila je da je šokirana ovom skandaloznom presudom:  „ Presuda „šalje jasnu, zastrašujuću poruku svim novinarima i svim ljudima koji se bore za slobodu govora.  Srbija je zemlja mraka  u kojoj još uvijek vladaju mračne sile 90-tih“.

Branka Prpa, Ćuruvijina nevjenčana supruga i svjedok ubistva 11. aprila 1999. koji se desio u prolazu ispred zgrade u kojoj su živjeli je nazvala presudu „farsom“.

Evropske novinarske organizacije su u zajedničkom saopštenju pozvale međunarodnu zajednicu da reaguje na odluku da se oslobode osumnjičeni i da se radi o „razočaravajućem razvoju događaja“ i „ozbiljnom nazadovanju u borbi protiv nekažnjivosti“. Komitet za zaštitu novinara (CPJ) iz Njujorka je rekao da je „sada jasno da se u Srbiji ništa nije promijenilo od vremena Slobodana Miloševića“ i „takav stepen licemerja, kao kod srpskih vlasti do sada nije viđen“. Američki Stejt Dipartment je ocijenio da je „obeshrabrujuće vidjeti da pravda i odgovornost za ubice Slavka Ćuruvije ostaju nedostižni ni nakon 25 godina.“ Misija OEBS-a je istakla da presuda „otvara ozbiljna pitanja u vezi vladavine prava u Srbiji.“

Srpske vlasti su relativno brzo reagovale isturivši prvo premijerku Anu Brnabić koja je izjavila da je „očekivala osuđujuću presudu“ ali da je „sudstvo trenutno u ovoj državi nezavisno“, da ima „mali milion dokaza za to“. Ona je u izjavi za TV Pink kazala da ne vidi kako je  predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kriv za presudu, kako ga optužuju predstavnici opozicije, kada je „jedini nešto uradio da bi se rasvetlile okolnosti ubistva“. Brnabićka je prebacila loptu ranijem predsjedniku Borisu Tadiću rekavši da tadašnja vlast Demokratske stranke „nije uradila ništa“ jer „nije bilo političke volje“. Zaboravila je na zloslutnu Vučićevu izjavu 1999. Tada je kao ministar informisanja proučio preko tabloida Argument da će se „osvetiti kad-tad Slavku Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje Dnevni telegraf“. Kasnije će, kao prvi potpredsednik Vlade,  decembra 2013.  reći da je „država izvršila likvidaciju Slavka Ćuruvije”.

U izjavi na Happy TV prije 4 dana Vučić se složio da je nerješavanje slučaja „užasno loša stvar za našu zemlju“ ali da je on učinio puno rekavši da je „tražio da se formira komisija da krivci budu kažnjeni“ i da su „tužilaštvo i policija svoj posao obavili“. Dodao je da „pravosuđe nezavisno“  da „ne poznaje nijednog sudiju koji je odlučivao“ te da je „svih petoro sudija glasalo protiv, jer je  jedini svedok Branka Prpa rekla da to nije to lice“. Završio je riječima da on „za razliku od nekih neće voditi hajku protiv sudija“. Vučić nije pomenuo svoju 2013. najavljenu ostavku ako se ne rasvijetli ubistvo.  Branka Prpa je reagujući na izjave zvaničnika rekla da preko nje pokušavaju osigurati alibi za ubice.

Suđenje za ubistvo vlasnika lista Dnevni Telegraf i Evropljanin, koji pao u nemilost porodice Milošević,  zbog kritike režima, počelo je juna 2015.

Specijalni sud u Beogradu proglasio je 2019. krivim četvoricu nekadašnjih funkcionera tajne službe za ubistvo, dok je navedeno da je neposredni izvršilac NN lice. Radomir Marković (šef RDB-a) i Milan Radonjić (šef RDB-a za Beograd) su dobili po 30 godina dok su agenti RDB-a Romić i Kurak dobili po 20 godina. Inače Marković je već na izdržavanju kazne od 40 godina za ubistvo bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića.  Presudu za Ćuruviju je u septembru 2020. ukinuo Apelacioni sud i vratio na ponovno suđenje, jer je navodno Specijalni sud presudom „prekoračio optužbu uvođenjem NN lica kao neposrednog izvršioca ubistva i izmenio činjenično stanje opisano u optužnici“. U ponovljenom postupku je donesena ista presuda. Apelacioni je opet presudio da je niži sud „prekoračio optužbu i nije rešio predmet optužbe”. Dalje se u presudi navodi da „tokom postupka nije utvrđeno… ko je, kada i gde učestvovao u sačinjavanju prethodnog dogovora i plana za ubistvo Ćuruvije, a nije izveden ni jedan dokaz u prilog navodima optužbe, da je takav nalog dat od strane NN lica iz najviših struktura vlasti“.

Sastav Apelacionog vijeća, koje je odradilo ovakvu presudu, za državu strateški važnu, je takođe interesantno.

Nada Hadži Perić je bila predsjednica vijeća. Po riječima srbijanskog advokata Aleksandra Olenika, „učestvovala JE u oslobađanju atentatora na Vuka Draškovića, iste ekipe iz BIA“. Iz arhive KRIK-a se vidi da je Hadži Perić bila zadužena i za suđenje Darku Šariću za šverc šest tona kokaina koje je obilovalo nelogičnostima i čudnim rezonima sudskog vijeća.

Sudija Dušanka Đorđević je, kako Olenik piše na mreži X, žena bivšeg šefa VI uprave RDB-a (sada BIA) i kasnijeg advokata Aleksandra Đorđevića, pratioca Mire Marković. Fondacija Ćuruvija je objavila da je Dušanka Đorđević bila članica sudskog vijeća, sudija izvjestilac, u slučaju paljenja kuće novinara Milana Jovanovića. Sud je ukinuo presudu i vratio slučaj na ponovno suđenje.

Sudija Marko Jocić je bio član sudskog apelacionog vijeća koje je prošle godine ukinulo presudu Darku Šariću za pranje para. Prošle godine je učestvovao u izbornom procesu za direktora Agencije za sprečavanje korupcije, koji su neke NVO nazvale nezakonitim jer su u komisiji bili javni funkcioneri koji su predmet kontrole Agencije.

Sudija Dragan Ćesarović je bio u vijećima koja su potvrdila oslobađajuće presude Miloradu Ulemeku Legiji i pripadnicima nekadašnje Jedinice za specijalne operacije (JSO) za oružanu pobunu i nekadašnjem šefu kabineta Ivice Dačića – Branku Lazareviću, koji je bio optužen da je kriminalcima dostavljao podatke iz istrage. U postupku protiv Mirjane Marković, supruge Slobodana Miloševića, je bio član vijeća koje je ukinulo prvostepenu osuđujuću presudu i suđenje vratilo na početak.

Sudija izvjestilac Vesna Petrović je bila dio apelacionog vijeća koje ukinulo prvu prvostepenu presudu za ubistvo Ćuruvije i vratilo predmet na ponovno suđenje. Ona  je bila među sudijama Okružnog suda u Beogradu koji su potvrdili novčanu kaznu novosadskom aktivisti za ljudska prava u krivičnom postupku koji je protiv njega vodio Episkop bački Irinej zbog klevete. On je u TV emisiji rekao da smatra da su episkopi, među kojima i Irinej, „četiri jahača apokalipse i da imaju više uticaja na stvaranje desničarskih organizacija od državne bezbednosti“.

Vesna Petrović je bila i u sudskom vijeću koje je potvrdilo oslobađajuću presudu Branku Lazareviću, bivšem šefu kabineta Ivice Dačića, zbog sumnje da je narko-grupi Darka Šarića odavao tajne iz policijske istrage. Bila je i član vijeća koje je ukinulo presudu bivšem ministru privrede Predragu Bubalu zbog malverzacija sa prodajom Luke Beograd i naložilo novo suđenje.

Drugi detalji optužnice i presude veoma podsjećaju na optužnice i presude pravosuđa u Crnoj Gori u vrijeme Đukanovićeve vlasti, koje su, u velikim i  za državu bitnim slučajevima, ciljano pisane sa greškama kako bi se na osnovu toga donijele oslobađajuće presude.  Predstavnici vlasti često pominju  svjedočenje Branke Prpa, da nije prepoznala optužene kao ubice,  zato što je ono odudaralo od verzije događaja koja je bila napisana u optužnici.

Tužilaštvo je navelo da su neposredni izvršioci ubistva bili Ratko Romić, inspektor DB-a i njegov kum Miroslav Kurak. Prpa je bila izričita da Romić i Kurak nisu među osobama koje je taj dan vidjela i to  stalno ponavljala na suđenjima. U izjavi nakon finalne presude istakla je da je pravo pitanje za tužilaštvo zašto su nastavili sa njihovom verzijom ubistva kada su znali za njen iskaz kao očevica.

„Oni duže od dvadeset godina znaju za tu moju izjavu, ja sam to govorila u brojnim istragama…. Ležala sam na zemlji i gledala u ubicu. Ja nisam mogla da kažem nešto što nisam videla“.  Ona navodi da su svi policajci i tužioci koji su se smjenjivali nastavljali sa igrama detalja, iako su 20 godina imali da nađu to N.N. lice.

Cijeli slučaj možda najbolje sumira izjava sudije beogradskog apelacionog vijeća Dragana Ćesarovića data par godina ranije KRIK-u. Ona glasi: „ Godinama se pričaju priče o nezavisnosti sudstva, ali ja tvrdim da od moderne Srbije do danas nikad nismo imali nezavisno sudstvo.“

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo