Povežite se sa nama

SVIJET

SJEVERNA KOREJA NOVA NUKLEARNA SILA?: Pjogjang slavi, svijet u šoku

Objavljeno prije

na

Tvrdnja Demokratske Narodne Republike Koreje (DNRK) da je prošlonedjeljne srijede uspješno izvela probu „minijaturne” H-bombe izazvala je šok u svijetu. Ta vijest, javili su mediji, dočekana je sa ponosom i slavljem u Pjongjangu, glavnom gradu DNRK. Održani su zajednički vojno-građanski skupovi da bi bila pozdravljena prva uspješna sjevernokorejska proba H-bombe kojom se ta zemlja svrstala među desetak u svijetu koje posjeduju najrazornije oružje.

Četvrta po redu nuklearna proba jednog od rijetkih preostalih režima koji se nazivaju socijalističkim i u vjerovatno najizolovanijoj državi na svijetu, izazvala je opštu kritiku u međunarodnoj zajednici.

Najglasnije su bile vlade u susjednim Južnoj Koreji i Japanu.

Predsjednica Republike Koreje Park Gun-hje je obećala snažan odgovor. Vlada „mora da suoči Sjevernu Koreju sa odgovarajućim mjerama zasnovanim na tijesnoj saradnji sa međunarodnom zajednicom”, kazala je predsjednica Park.

Japanski premijer Šinzo Abe je izjavio da je saopštenje iz DNRK prijetnja nacionalnoj bezbjednosti njegove zemlje. ,,Mi ni u kom slučaju to ne smijemo da dozvolimo”, rekao je premijer.

Uzdržanije su bile SAD, glavna saveznica Republike Koreje i Japana. Iz Bijele kuće su poručili kako se sjevernokorejska nuklearna proba „ne podudara” sa H-bombom, ali da se test smatra kršenjem rezolucije Savjeta bezbjednosti UN.

Detaljnija je bila južnokorejska Nacionalna obavještajna služba (NIS) koja je ocijenila da je moguće da se, s obzirom na malu snagu seizmičke aktivnosti poslije probe, možda i ne radi o H-bombi. Podrhtavanje tla na poligonu kod mjesta Pungjeri na sjeveroistoku DNRK iznosilo je 4,8 stepeni, što odgovara snazi od šest kilotona trinitrotoluola (TNT), standardnog eksploziva. Da je u pitanju bila H-bomba, ekplozija bi dostila stotine kilotona ili, u slučaju neuspjele probe, najmanje 10 kilotona, poručili su iz NIS.

Savjet bezbjednosti UN u Njujorku je „snažno” osudio sjevernokorejsku nuklearnu probu.

Kao odgovor na probu Južna Koreja je pokrenula propagandni baraž od koga pucaju bubne opne. Iz 11 zvučnih zidova duž 250 kilometara duge Demilitarizovane zone počele su svakodnevne višečasovne kritike režima na sjeveru podijeljenog poluostrva, začinjene ,,K-popom”, muzičkom produkcijom koja je jedan od uspješnih južnokorejskih izvoznih proizvoda. Zvuci dopiru 24 kilometra u dubinu teritorije DNRK tokom noći, a danju 11 km.

U DNRK se propagandne emisije sa Juga doživljavaju kao uvreda, pa su uključeni vlastiti zvučnici. Južnokorejske propagandne emisije vode na ,,ivicu rata” ocijenio je jedan sjevernokorejski zvaničnik na velikom mitingu priređenom u Pjongjangu.

Granica koja dijeli korejsku naciju već je jedna od najvećih na svijetu konentracija vojne moći. Mnogi od preko milion pripadnika Korejske narodne armije i oko 500 južnokorejskih vojnika su stacionirani u blizini granice. Teško naoružanje je nagomilano u tom području.

To je ovom autoru bilo vidljivo u junu 2013, na 62 kilometra dugom putu između Seula i pograničnog mjesta Panmunđoma. Put mira sa 12 traka sve je pustiji što je bliži granici budući da je njegova osnovna namjena da omogući što brže slanje što je moguće više tenkova, u slučaju izbijanja neprijateljstava.

Kako bi bila suzbijena invazija sa sjevera, obje strane autoputa, naročito ona koja gleda na rijeku Imđin i otvoreno vode ka Sjevernoj Koreji, ograđene su bodljikavom žicom i načičkane stražarnicama sa južnokorejskim vojnicima na svakih nekoliko stotina metara. Na obližnjim brdima su mitraljeska gnijezda, na ostrvima koja dijele autoput su nabacani nizovi vreća sa pijeskom. Na mnogim mostovima iznad autoputa su velike betonske piramide koje mogu da budu raznijete dinamitom kako bi tenkovima blokirale put. Veliki svjetleći oglasi na korejskom sa natpisima ,,Sloboda i demokratija” su okrenuti prema Sjeveru.

Sjevernokorejska proba je upriličena samo dva dana uoči rođendana vođe te zemlje Kim Džong Una. Neki analitičari ocjenjuju da Kim želi da ostvari nešto značajno pred kongres vladajuće Radničke partije – prvi poslije 35 godina.

Kim je istakao da je proba H-bombe ,,samoodbrambeni korak za prkosnu odbranu mira na Korejskom poluostrvu i regionalne bezbjednosti suočenih sa opasnošću nuklearnog rata koji bi da izazovu imperijalisti predvođeni SAD”. Po njemu, to je ,,legitimno pravo suverene države i poštena akcija koju niko ne može da kritikuje,” citiran je Kim.

Pojedini zapadni novinari smatraju da je čovječanstvo sada suočeno sa ovim i nizom drugih problema zbog pređašnjih politika SAD-a. Kao što je tzv. Islamska država nastala u haosu Iračkog rata, širenje nukearnog oružja je direkna posljedica neuspješne politike SAD-a iz 1950-ih, napisao je vašingtonski komentator Majkl Vitni za časopos Kaunterpanč.

Velike sile pobjednice u Drugom svetskom ratu, SAD i Sovjetski Savez su se 1945, dogovorile da Korejsko poluostrvo, tek oslobođeno od 35-godišnje brutalne japanske vlasti, bude podijeljeno duž 38 paralele, što traje do danas. Na sjeveru i jugu poluostrva, pod okupacionom vlašću Sovjetskog Saveza i SAD-a nastala su dva posebna režima sa veoma različitim ideologijama, a svaka od njih je tvrdila da je jedina legitimna i da želi ujedinjenje Korejaca po svom političkom obrascu.

SAD još imaju 15 vojnih baza u Južnoj Koreji, 28.000 vojnika i dovoljno artiljerije i raketa da Sjevernu Koreju raznesu u paramparčad. ,,Prisustvo SAD-a u Južnoj Koreji u suštini sprečava ujedinjenje zemlje i končano zaključenje mira, ukoliko nije po uslovima koje zahtijeva Vašington”, napisao je Vitni. Vitni, takođe, podsjeća da je korejski rat prethodio Siriji, Libiji, Iraku, Nikaragvi, El Salvadoru, Vijetnanu i dugom nizu oružanih intervencija SAD-a u svijetu.

Poslije najnovije sjevernokrejske probe naročitu pažnju je privukla reakcija NR Kine, glavnog ekonomskog partnera Pjongjanga i zemlje koja mu pruža najveću političku podršku. Ministarstvo inostranih poslova u Pekingu je izdalo rijetku pisanu izjavu objavljući svoje ,,odlučno protivljenje” pošto je DNRK objavila da je testirala H-bombu.

U Pekingu, ocenjuju kako će najnovija nuklearna proba teško opteretiti regionalnu i međunarodnu bezbjednosnu situaciju. Sjevernokorejska proba tzv. H-bombe znači viši nivo nuklearne moći te zemlje, što će nagnati Južnu Koreju i Japan da razvijaju vlastito nuklearno oružje. Pretvaranje Sjeveroistočne Azije u bure baruta neće koristiti nikome u susjedstvu, pa ni samoj DNRK koja proklamuje uz razvijanje nuklearnog programa paralelni privredni napredak.

Kineski stručnjaci smatraju da će međunarodna zajednica pod pritiskom SAD-a zavesti nove sankcije Sjevernoj Koreji. Po stručnjacima u Pekingu, očuvanje bezbjednosti i postizanje trajnog mira u regionu zahtjeva da se sve strane i svaka pojedinačno uzdrže od jednostranih poteza koji bi mogli da doliju ulje na vatru pa da tenzije izmaknu kontroli.

Super bomba svjetski standard

Za razliku od atomske bombe, poput onih koje su SAD bacile na Japan na kraju Drugog svjetskog rata, H-bomba ili ,,superbomba” može biti daleko razornija, stručnjaci kažu 1.000 i više puta. Sjeverna Koreja je u tri dosadašnje nuklearne probe od 2006. do 2013, koristila A-bombe približne snage onih koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki, kada je smrćeno ukupno preko 200.000 ljudi.

Danas je H-bomba „globalni standard” za pet zemalja sa najmoćnijim nuklearnim kapacitetom – SAD, Ruske Federacije, Narodne Reepublike Kine, Francuske i Velike Britanije. Raučna se da još najmanje četiri zemlje posjeduju H-b ili rade na njenoj izradi, uprkos nastojanjima u svijetu da njeno širenje bude obuzdano.To su Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja.

Jugoslovenski nuklearni program

I u nekadašnjoj Jugoslaviji je od poznih 1940-ih bio razvijan nuklearni program. Prema službenom izvještaju Nuklearna energija u Jugoslaviji između 1948. i 1953. utrošeno je 1,75 milijardi tadašnjih dinara (282 miliona dolara) na stvaranje nuklearnog programa. Procjenjuje se da je dodatna milijarda dinara potrošena na istraživanje i eksploatisanje rude uranijuma, pisao je u 2014. zagrebački politički nedjeljnik Telegraf.

Atomska bomba prvi put je povezana sa ovim prostorima u tvrdnjama da je prvi nacrt za izgradnju ovog razornog oružja napravio Nikola Tesla. Josip Broz Tito, poslije Drugog svjetskog rata, pokrenuo je iskopavanje rude uranijuma i njegovo obogaćivanje u Vinči, gdje je napravljen i prvi nuklearni reaktor u ovom dijelu Evrope.

,,Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovine svih prihoda”, su riječi kojima je Edvard Kardelj objašnjavao prvi jugoslovenski nuklearni program pokrenut krajem 1948. Bio je to nevjerovatno velik poduhvat za mladu jugoslovensku državu, pogotovo u vrijeme kada Staljin još nije imao svoju bombu (napraviće je 1949). Glavni motiv za nuklearno oružje bio je sukob Tito-Staljin i izbacivanje Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja.

Novi zamah razvitku bombe započet je u vrijeme dok je sekretar za narodnu obranu bio Branko Mamula (1982-1988), poslije Titove smrti. Civilno pokriće za program nuklearnog naoružavanja bila je izgradnja elektrane Krško. Do izgradnje prototipa, međutim, nikada nije došlo, ali su dobijeni visokostručni kadar i pedesetak kilograma svježeg uranskog goriva upotrebljivog za bombu, kao i deset kilograma niskoozračenog visoko obogaćenog uranijuma.

Govorilo se da je Slobodan Milošević želio da napravi atomsku bombu.

Srpsko rukovodstvo, nakon promjene vlasti u oktobru 2000. je pregovaralo sa multinacionalnim pregovaračkim timom o uklanjanju goriva. Oko dvije i po tone radioaktivnog materijala iz Vinče, uključujući i 13 kilograma visokoobogaćenog uranijuma pogodnog za pravljenje nuklearnih bombi, za koje je postojala bojazan da bi moglo da padne u ruke terorista, poslije više od mjesec dana i 11.300 pređenih kilometara stiglo je do svog konačnog odredišta u Rusiji. Prema Telegrafu, bila je to supertajna operacija, najveća te vrste ikad, sprovedena u saradnji sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju krajem 2010. godine u vrijeme predsjednikovanja Borisa Tadića.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINSKA DRAMA: NATO aktivira snage za brzo reagovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se kriza u Ukrajini, i eventualni sukob, odraziti na ekonomiju i stabilonost drugih zemalja

 

U srijedu je generalni sekretar NATO pakta Jens Stoltenberg na press konferenciji izjavio da je Alijansa spremna u veoma kratkom vremenu aktivirati Snage za brzi odgovor- NRF, koje su osnovane 2014. godine nakon prve ruske agresije na Ukrajinu. Te  jedinice pod francuskom komandom se mogu poslati u zonu borbenih dejstava za nekoliko dana. Snage se sastoje od jedne kopnene brigade sa podrškom avijacije, mornarice i specijalnih jedinica koje broje pet hiljada vojnika. U sklopu „sistema za munjevito pojačanje“ se nalaze još dvije kopnene brigade koje podižu broj NRF snaga na oko 30 hiljada. Ranije je američki predsjednik Džozef Bajden stavio 8,5 hiljada vojnika u stanje „visoke borbene pripravnosti“ koji se mogu brzo rasporediti u najugroženije NATO članice uz granicu sa Ruskom Federacijom.

Analitičari smatraju ove poteze kao indikator da zapadne obavještajne agencije računaju da se eventualni rat u Ukrajini može preliti na Poljsku i Baltik ukoliko Moskva, u slučaju eskalacije, krene da napravi kopnenu vezu sa svojom enklavom Kalinjingrad na Baltiku. Pojas od 65km dubine na teritoriji Poljske i Litvanije poznat kao Suvalki Džep dijeli Kalinjingrad od proruske Bjelorusije i sa vojničke tačke je veoma težak za odbranu u slučaju unakrsnog napada ruske armije koja je nedavno ušla i u Bjelorusiju radi zajedničkih manevara od 10. do 20. februara. Osvajanje Suvalkija bi kopneno odsjeklo baltičke države od ostatka Alijanse.

NATO je nekoliko puta naglasio da neće slati trupe u  Ukrajinu ali da će braniti svoje članice. U međuvremenu je američka administracija odobrila još jedan paket od 250 miliona dolara vojne pomoći čime se ukupna američka vojna pomoć Ukrajini popela na 2,7 milijardi dolara. Pomoć Ukrajini šalju i baltičke zemlje, Poljska, Francuska, Britanija i druge manje zemlje. Izuzetak je Njemačka koja pokušava blokirati vojnu pomoć i razbiti zajednički nastup EU po pitanju novih sankcija Rusiji u slučaju nove agresije. Prva žrtva zveckanja oružjem je nedavno postao komandant njemačke ratne mornarice kontra-admiral Kej-Akim Šonbah. On je podnio ostavku nakon izjava u Indiji da ruski predsjednik Vladimir Putin ne želi da zgrabi djeliće ukrajinske teritorije i da ih inkorporira u Rusiju već da „ono što on zaista želi je poštovanje i tako mi Boga, odavanje poštovanja nekom malo košta ili ne košta ništa… i on (Putin) ga vjerovatno zaslužuje“. U isto vrijeme je premijer najbogatije njemačke države Bavarske Markus Soder izjavio da je Rusija „težak partner, ali ne i neprijatelj Evrope“ kao i da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu niti bi trebalo uvoditi oštre sankcije niti bi gasovod Nord Stream 2 trebalo da bude doveden u pitanje. Cijene energenata u Njemačkoj su u odnosu na decembar 2020. godine skočile 69 odsto.

I novi socijaldemokratski savezni kancelar je  tražio od zapadnih saveznika, i na užas koalicionih partnera, da iz eventualno novih sankcija Rusiji bude izuzet energetski sektor jer bi sankcije naudile njemačkoj privredi i zatražio je „kvalifikovani novi početak“ u odnosima sa Kremljom.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA, DANI STRAHA I NEIZVJESNOSTI: U vrtlogu geopolitičkih interesa velikih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera

 

Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi  Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.

Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.

Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.

Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.

Sadašnja vlada, koju predvodi socijaldemokrata Olaf Šolc, je koaliciona i liberali (FDP) i Zeleni ne dijele sa socijaldemokratama afinitete prema Putinovim zahtjevima. Zapadni analitičari smatraju da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu prva posljedica rata će biti pad vlade Šolca i pravljenje velike koalicije sa hrišćanskim demokratama (CDU i bavarski CSU) koji takođe gledaju blagonaklono na Putinove želje, navodno zbog rivalstva sa Amerikom i Britanijom i zbog istorijskih aranžmana sa Moskvom.

S druge strane, u ovom momentu na ukrajinskim granicama i okupiranim i anektiranim oblastima se nalazi 130.000 vojnika i još 35.000 vojnika „narodnih republika“ Donjetsk i Luhansk, od kojih su većina ruski državljani i plaćenici paravojnih privatnih korporacija pod kontrolom Kremlja, kako bi se kamufliralo prisustvo regularne ruske armije. Od prije nekoliko dana osoblje ruske ambasade u Kijevu je svedeno na minimum dok su ukrajinski vladini portali doživjeli snažan cyber napad za koji se vjeruje da je orkestriran od ruske strane.

U svom autorskom tekstu od 12. jula 2021. godine predsjednik Putin je jasno artikulirao stanovište da su Rusi i Ukrajinci jedan jedinstven narod koji ima zajedničku prošlost i da im treba biti i zajednička budućnost. Gubitak ruske vlasti nad Kijevom 2014. godine kroz Majdanske proteste i pad proruske kleptokratske vlade predsjednika Viktora Janukoviča je teško pao Moskvi. Nakon toga je uslijedila aneksija Krima i agresija na istok zemlje koja je imala vrlo ograničen uspjeh zahvaljujući neočekivano jakom otporu ukrajinske armije. Činom otvorene agresije na vjerski i etnički vrlo sličan Rusima ukrajinski narod Moskva je do tada podijeljenju naciju (po pitanju jezika, crkvene pripadnosti i evropskih intergracija) odlučujuće gurnula u zagrljaj prozapadnim stremljenjima. Od tada ogromna većina Ukrajinaca želi članstvo u EU i NATO-u što za Kremlj predstavlja noćnu moru. Takođe, do tada odvojene, dvije ukrajinske pravoslavne crkve su se ujedinile zajedno sa djelovima ruske crkve u Ukrajini i dobile priznanje Majke Crkve u Carigradu – Vaseljenske patrijaršije čime je cementiran civilizacijski raskol između Kijeva i Moskve. Podrška crkvi pod kontrolom Kremlja je pala na ispod 20 odsto ukupnog stanovništva, što je stvorilo veliku nervozu u Moskvi i pokrenulo pravljenje paralelne pravoslavne raskolničke crkve na globalnom nivou.

Ruski zvaničnici su nekoliko puta najavili da Ukrajina u NATO paktu nije opcija za njih i da će na svaki način tražiti da se granice NATO pakta pomjere što dalje od njenih i granica Bjelorusije (čiji režim je nakon pokradenih predsjedničkih izbora opstao isključivo zahvaljujući ruskoj podršci). Moskva je tražila nedavno od Sjedinjenih Država pismene garancije da Ukrajina nikada neće biti primljena u NATO kao i da NATO povuče svoje efektive i baze na granice od prije 1997. godine kada su primljene nove članice u istočnoj Evropi, što bi značilo da nove članice, prije svega Poljska i baltičke zemlje (Litvanija, Letonija i Estonija) budu bez savezničke podrške iako su formalno u Alijansi. Moskva nije našla za shodno da se uopšte obrati pomenutim zemljama i raspravi sa njima sve navodne zabrinutosti za „rusku bezbjednost“.

Dosad vođeni razgovori između Putina i Bajdena, kao i pregovori američkih i ruskih diplomata u Ženevi nisu dali rezultate. Na dan kada ovaj broj Monitora izlazi u štampu sastaće se šefovo diplomatija Antoni Blinken i Sergej Lavrov da pokušaju smiriti tenzije. U srijedu je američki predsjednik Džo Bajden u intervjuu medijima priznao da je vrlo moguć „manji upad“ ruskih snaga u Ukrajinu ali da ako Rusija krene u pravu invaziju, onda će „slijediti ozbiljne sankcije“. Naredni dani i mjeseci će pokazati da li su duhovi Minhenskog sporazuma i Pakta Ribentrop-Molotov u boci ili su pušteni uz moguće nesagledive posljedice.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo