Ćaskanje sa Dostojevskim

Sjedim i razmišljam. Prije nego što sam dovršio pisanje ove rečenice, pomislio sam da bi bilo bolje napisati je na esperantu:“Mi sidas kaj pensas”. Zašto ne napisati tako i cijeli tekst? Autor ovog jezika, Ludvik Zamenhof je bio uvjeren da će esperanto za par decenija postati zajednički jezik čovječanstva. U početku sam i ja gajio istu nadu (esperancu) u esperanto! Na žalost, od osnivanja ovog jezika je prošlo 150 godina a broj ljudi koji se mogu sporazumjeti na esperantu danas je manji nego broj palestinske djece ubijene u Gazi, tokom minulih 22 mjeseca, od okupatorske armije države Izrael. Nije se Zamenhof prevario zato što je bio glup, jer nije bio glup, nego još gore, zato što je bio filantrop. Nepopravljiv. Bolje reći – neizlječiv. Jer filantropija je očito jedna vrsta mentalne bolesti za koju nema lijeka.   Zato je danas besmisleno pisati na esperantu; veliki kolonizatori su već odavno kolonizirali i duh i svijest modernog čovjeka

Ah da, nisam vam još rekao o čemu sam mislio pisati, tačnije o čemu sam razmišljao? O Palestini. Mislim da već godinu dana pošten čovjek ne može sebi dopustiti ni da piše, ni da razmišlja o bilo čemu drugom, a da time ne kompromituje čovjeka u sebi.

Onog čovjeka koji sam sebe klasificira kao homo sapiens sapiens. Kom je malo da bude jednom pametan (sapiens), pa je filantropski proglasio pamet i za svih rodovsku odliku i za svoju specifičnu osobinu (genus proximum et differentia specifica), da bi naglasio kako je dva puta pametan.  Onog koji u filantropskom zanosu kliče:”Samo je nebo više od čovjeka!” Onog koji nas i sebe, duboko dirnut samim sobom, podsjeća: “Čovjek – kako to gordo zvuči!”

Ostavimo se tih narcisoidnih priča i pogledajmo šta danas rade ljudi ljudima (Izraelci Palestincima) i pogledajmo lidere i građane najmoćnijih država svijeta (tzv. “Međunarodnu zajednicu”), njih oko 500 miliona, koji bezrezervno podržavaju i oružjem vrijednim desetine milijardi dolara, pomažu Izraelce da  nesmetano rade svoj posao u dječijoj klaonici u Gazi! Tada ćemo se uvjeriti da nebo jeste više od čovjeka, ali da na svijetu nema nema ništa niže od cijele te “Međunarodne zajednice” đuture! I pogledajmo, ne da li gordo zvuči, nego ima li  sramnije riječi od riječi “Čovjek” za  preostalih 7.5 milijardi nas koji, ako ne spadamo u “Međunarodnu zajednicu”, spadamo u ljudski rod,  jer sve to gledamo i ćutimo evo već dvije godine kao da nas se ne tiče. I tako malo po malo, zatekoh sebe kako u mislima časkam sa Dostojevskim o Palestini i o nama ljudima.

Fjodor mi govori mi odmjereno, hrabreći me:

– Ako kod nas ima grijeha, nepravde i iskušenja, ipak postoji tamo negdje u svijetu neki svetac i uzvišen duh; kod njega je istina, zato što on zna šta je istina; znači, ona ne umire na svijetu i, prema tome, jednog dana će i k nama doći i zavladaće na cijeloj zemlji, kao što je obećano.

– Bio je Fjodore Mihajloviču!- podsjećam ga.  Prije 2000 godina. Mnogi su bili, i prije i poslije, a vidi gdje smo  stigli.

– Izgubili su vjeru u Boga. Ako nema Boga – sve je dozvoljeno. – Kaže Dostojevski, sada već zabrinut.

– Ima Boga. Mene brine upravo to što čovjek danas vjeruje u Boga ali više ne mari za Božje zabrane i sam sebi sve dozvoljava. – poentiram. Dostojevski ćuti zamišljen. Pali cigaretu, otpuhne i nastavi:

– Ja sam mnogo vjerovao u dobrotu ljudsku. Iskreno sam ih hrabrio i poručivao im: Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u grijehu njegovom. A sada kad vidim šta rade ljudi ljudima u Svetoj zemlji Palestini, mislim da sam bio mnogo bliže istini o čovjeku, kada sam se ljude opomenuo i  prekorio ih riječima: Čovječe, ne gordi se nad životinjama: one su bezgrješne, a ti, sa svojom veličinom, prljaš zemlju svojom pojavom na njoj i za sobom ostavljaš svoj prljavi trag – avaj, skoro svaki od nas!

– Svaki od nas – neko više, neko manje –  Fjodore Mihajloviću.

Do zore nismo više rekli ni jednu jedinu riječ.

Ferid MUHIĆ

Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka  neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi

Već desetak godina družim se sa Rohinjama. Od samog  početka, pogodila me je okrutnost te priče, njihova zla sudbina. Zatim, neko vrijeme sam se trudio da ne  mislim na njih. Na kraju krajeva, svijet je prepun okrutnih priča, zla sudbina je zadesila mnoge narode. Šta ja imam s tim? Ništa. Mogu li nešto učniti, nekako im pomoći? Ne mogu.  Barem jednom djetetu!? Ni jednom!

Nije pomoglo. Ako i nisam kriv za ničije stradanje, ipak  ne mogu ostati ravnodušan. Javilo se saosjećanje. Svijest o obavezi koju ne mogu ispuniti, probudila mi je savjest. Grižu savjesti. Tako su se Rohinje trajno vratili u moj život. U mislima sam više s njima nego sa mnogim od mojih poznanika.   Ne prođe dan da se ne pitam kako su ga preživjeli i jesu li ga preživjeli!?

Saznao sam da su poslije genocida i serije pogroma kojima su bili izloženi u Mjanmaru, spasili gole živote tako što su, kao muslimani, primljeni  u nekoliko muslimanskih država. Od oko 2.8 miliona Rohinja, koliko ih ima, 630.000 je ostalo na teritoriji Mjanmara na granici prema Bangladešu, u regionu koji je njihovo autohtono područje. Budući da ih vlasti Mjanmara ne priznaju za svoje državljane, oni su zvanično u cijelom svijetu ostali apatridi, narod bez bilo čije zaštite i bilo kakvih prava koja proističu iz državljanstva: pravne zaštite, zdravstvenih usluga, obrazovanja, zapošljavana, stanovanja, oficijalno regulisanog sklapanja braka, slobode kretanja, političkog organizovanja i učešća u političkom životu bilo koje države u svijetu.  To se odnosi na 1.1 milion Rohinja u Bangladešu, 400.000 u Pakistanu, 340.000 u Saudijskoj Arabiji i 210.000 u Maleziji. Do sada je manje od 1 posto Rohinja dobilo neko državljanstvo. Žive u kampovima ograđenim bodljikavom žicom bez prava na kretanje izvan kampova.    Rohinje koji su ostali u Mjanmaru (oko 630.000), izloženi su svim formama bezakonja: ubistvima, svakodnevnoj fizičkoj torturi, prisilnom radu, trgovini ljudima i seksualnom nasilju.

Razumijem ja kako je mogao Arhimed staviti svoja geometrijska istraživanja iznad sopstvenog života, kada se ispriječio ispred rimskog vojnika koji je nagazio njegove krugove nacrtane na pijesku, riječima; “Ne dirajte mojem krugove!“ Ti krugovi su za njega bili najvažnija stvar, smisao njegovog života – bili su isto što i on sam! Razumijem i opsedjutnost Kirkegarda motivima svakog svog postupka, preispitivanjem svake svoje odluke i smislom sopstvenog života – sebe kao  jedinstvene, neponovljive individue! Kao na dlanu jasno vidim razloge beskompromisnog individualizma Maksa Štirnera, Strindebergove konvulzivne drame sukoba strasti i stega morala,  Sartrovog egzistencijalizma kao filozofije lične slobode, imaginarnu speleologiju ličnosti u filmovima Žan Lik Godara, Bergmana, Pazolinija,  Džek Londonove epopeje pojedinca-heroja, Melvilovog  Mobi Dika i kapetana Ahaba, ljubavnih jada Geteovog Vertera, ezoteričnih intelektualnih bravura  transcendentalista…

Za mene je sav taj tematski veličanstven, artistički virtuozno realiziran opus, iz perspektive postojanja 2.8 miliona Rohinja, postao suvišan, nepoželjan, nedopustiv. Biti danas egzistencijalist, proglasiti ličnu slobodu za najvišu vrijednost je, doslovno – nepristojno! Bestidno! Od kraja Druge i početka ove Treće Hilijaze, nema kraja  ubijanju, stradanjima, progonima miliona ljudi. Nižu se, pred mojim očima užasi i strijepnje: Bosna, Kosovo, Irak, Afganistan, Libija, Somalija, Sudan, Ukrajina, Palestina – Rohinje! Gdje god da živi, trauma svjedočenja zločina, umnožena još strašnijom traumom nemoći da ih spriječi, krunisana onom najgorom, da se sa počiniteljima solidariše, da im javno izražava svoju lojalnost, savremenog čovjeka  neizbježno pretvara u dezertera! Ako se posveti sebi – dezertiraće od moralne obaveze prema svijetu. Ako se prikloni svijetu, dezertiraće od moralne obaveze prema sebi.

Potop će proći. Ostaće čovjek.

Dezerter.

Koji li od ove dvojice?

Ferid MUHIĆ

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši. Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza

Poklopio se dan kad pišem za “Duhankesu“, sa događajem koji ne mogu preskočiti. Tema ove kolumne je time bila određena. Kada se desio događaj o kom je riječ, bio je  6. avgust.  I danas je 6. avgust. Tada je bila 1945. godina. Sada je 2025. godina. Ravno 80 godina je prošlo od tog dana do današnjeg dana. Dođe mu kao 80-ti rođendan. Zamalo pa smo vršnjaci, taj događaj i ja. Ja sam stariji dvije godine. Ako nismo vršnjaci, generacija jesmo. A događaj? Svakako ste se već sjetili: Hirošima!

U 8:15 ujutro 1945. godine,, tačno  kada sam ja jutros, 80 godina kasnije  počeo pisati ovu kolumnu, iz U.S. Army bombardera Boeing B-29 Superfortress, nazvan Enola Gay po imenu majke pilota, pukovnika Paula Tibetsa (Paul Tibbets, unaprijeđen u generala, poslije podviga,   po hitnom postupku), otkačena je atomska bomba teška pet tona, zbog ogromnih proporcija iz milošte nazvana Đetić  (Little Boy). Puštena je sa visine od  9.467 metara (31.060 stopa) a eksplodirala je tempirano na visini od 600 metara (1.968 stopa) iznad grada,  na kojoj će, prema  proračunima naučnika,  izazvati najveće razaranje, maksimalnu toplotnu energiju na tlu od 4.000 C stepeni, i  pokriti najveću teritoriju letalne radioaktivnosti. Proračuni su se pokazali tačnim a Đetić je nadmašio i najoptimističnija  očekivanja: od eksplozije i strahovite vreline, u trenutku je ubijeno oko 140.000 ljudi, od toga 38.000 djece, dok su mnogi od preživjelih umrli od leukemije, kancera i drugih najtežih oboljenja izazvanih muklearnom radijacijom.

Iako je po destruktivnim proporcijama zadivio i naučnike (koji su sačuvali čist obraz jer su bombu samo  napravili i nekoliko puta prethodno izvršili probe iste ovakve A bombe u pustinji Nju Meksika), kao i glavnokomandujućeg, Predsjednika H.Trumana i predstavnike vojnog  vrha, koji su takođe sačuvali čist obraz jer su ubivši oko 250.000 japanskih civila – u Hirošimi i tri dana kasnije u Nagasakiju – spasili život desetinama hiljada svojih vojnika koji bi izginuli dok ne bi ostvarili planirani pravedni cilj: potpuni slom Japana i bezuslovnu kapitulaciju koju će na ratnom brodu SAD,  potpisati lično poniženi  japanski car – uspjeh ovog Đetića, mogao se opravdano očekivati. Kao prvo, iako je bio težak samo pet tona, imao je razornu snagu ravnu 15.000 tona najjačeg eksploziva – TNT! Kao drugo, 6. avgusta 1945 godine, Hirošima je bila grad sa najvećim brojem civila u Japanu. Planski je pošteđen u svim bombardovanjima, tako da je postao sklonište civila iz drugih  intenzivno bombaradovanih gradova. Protivavionska odbrana svedena je na minimum; pri uzbuni, ljudi više nisu ni bježali u skloništa, a termin u 8.15 ujutro izabran na osnovu informacija da najveći broj ljudi i djece tada izlazi na ulicu i u parkove.

Ravno 80 godina kasnije, uskrsnula je Hirošima i već drugu godinu svakodnevno broji svoje žrtve. Najviše – djecu! Broj ubijenih u ovoj drugoj Hirošimi  već se  približio broju ubijenih u onoj prvoj Hirošimi, dok se broj  ubijene djece skoro već izjednačio, sa tendencijom da ga vrlo brzo i premaši.   Uskrsla  metamorfoza Hirošime danas se zove Gaza. Gaza-metastaza!  A opet je svima čist obraz. U klasičnoj kriminalistici, ako nema ubijenog, nema ni ubice. U metamorfozama Hirošime i Gaze, važi pravilo: ako nema ubice, nema ni ubijenih. Mrtvih ima na stotine hiljada ali nema ubice jer nema ubijenih. U Hirošimi su svi poginuli od jedne bombe, u Gazi-metastazi, niko nije ubijen nego su svi stradali  od hiljada i hiljada bombi i granata, ili su skončali od gladi, Predsjednik Izraela Netanjahu je svakako na to mislio kada je u Generalnoj skupštini UN na sopstveno retoričko pitanje:“Znate li koliko je izraelska armija ubila civila u Gazi?“, pred očima cijelog svijeta teatralno i slavodobitno ispalio najbezočniju laž ikada izrečenu:“Ni jednog jedinog!“

Obolilo je odavno čovječanstvo. Ogubala mu duša. Prišt do prišta, crnji od crnjeg. Tumor do tumora.

Ferid MUHIĆ