Povežite se sa nama

SUSRETI

PRIM. DR RADOVAN RACO MIJANOVIĆ, LJEKAR, ALPINISTA HUMANISTA: Kad je pacijent odlazio, odlazio je i dio mene

Objavljeno prije

na

Zapisano je da je 1979. uradio mikrokateterizaciju desne komore srca u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić. Samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizujući opremu kojom se koristio, jer pravu nije imao

 

Odlazio je iz Nikšića, gdje se 1941. rodio, da bi se u ovaj grad uvijek vraćao. Prvi put odlazi u Požarevac, gdje je u gimnaziji maturirao. Potom na studije medicine u Beograd. Povreda ruke osujetila je namjeru da upiše Fakultet fizičke kulture. Medicinski fakultet bio je u istoj ulici, Deligradskoj. Ovdje će završiti i specijalizaciju iz interne medicine, a postiplomske studije iz kardiologije u Zagrebu. I opet se vratitio rodnom gradu. Donoseći, na zagrebačkoj klinici naučene manire prefesionalnog odnosa prema radu i naviku da na posao ide dotjeran, sa kravatom. Nemirna ličnost, reći će o sebi. Sa potrebom da se sebi dokaže. Uspio je da se dokaže i sebi i drugima. Kao čovjek velikog srca i impresivnog iskustva.

Radio je kao direktor Medicinskog centra u Nikšiću i Zavoda za plućne bolesti u Brezoviku. Bio predsjednik Crvenog krsta Jugoslavije u dva mandata a u jednom Crvenog krsta Crne Gore. Potpredjednik Opštine Nikšić. Osvajao  planinske vrhove Mon Blan, Monterzou, Materhorn, Dolomite, Ande, italijanske i bavarske Alpe… U kolekciji odlikovanja su zlatna i srebrna značka Gorske i Bavarske službe spasavanja. Četrdeset godina je u Planinarskom skijaškom društvu Javorak… Odlikovan je najvišim društvenim priznanjem, nagradom Oslobođenje Nikšića 18. septembar. Međunarodni je sportski ljekar, a od 1993. i primarijus. Posljednjih deset godina predsjednik je Društva prijatelja i poštovalaca Nikšica.

Razgovaramo u Hotelu Onogošt. Razgovor sa dr Radovanom Racom Mijanovićem teče lagano i prijatno. Sugrađani svih generacija srdačno i sa poštovanjem ga pozdravljaju, dok on ispija pivo. Jedno dnevno je mjera.

„Dugih 37 godina sam radio ovaj moj, stresan posao. Raditi u svom gradu, gdje se greške ne opraštaju, bilo je teško. Uz činjenicu da su poremećaji rada srca i infarkti sve češći i kod mladih. Morao sam biti stalno uz bolesnika, uz krevet. Strpljivo objašnjavati rodbini. Mislim da je moj odnos prema pacijentima rezultirao činjenicom da me ljudi u Nikšiću poštuju“,  kaže dr Mijanović

Na smrt, nikad se na navikneš, priča. „Kad je neko odlazio, odlazio je i dio mene. Svi ti ljudi su mi povjeravali i ono što možda ni njihove porodice nisu znale. Bio sam strljiv i spreman da slušam. Pogotovo starije ljudime. Oni su  pričali i očekivali objašnjenje, a ja sam se trudio im odgovorim na sve što se odnosilo na njihovu bolest. Pacijenti su uzvraćali poštovanjem.“

Tih sedamdesetih radilo se bez ultrazvuka, skenera, tehnike koja je znatno olakšala rad u medicini. Radilo se i metodom perkusije, kuckanjem prstima po grudnom košu kako bi se dijagnosticiralo stanje. Tup zvuk upućivao je na promjene na plućima, dok je zvonak značio da su pluća čista. Tek onda se utvrđivalo da li je u pitanju izliv na plućima ili upala.

Zapisano je da je 1979. uradio mikrokateterizaciju desne komore srca u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić. Samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizujući opremu, jer pravu nije imao,  uspješno je operisao pedesetogodisnjaka kome je, usljed plućnih smetnji, srce oboljelo. „U medicinskom časopisu opisao sam obavljenu kateterizaciju, a poslije su drugi pisali o meni. Ali, morao sam da pretrpim i mnoge neprijatnosti. Poput priča da sam operaciju uradio na čovjeku koji nije  bio živ kad sam ga operisao, do potpunog ignorisanja…“

Deset godina prošlo je dok njegov rad nije i javno priznat. I to zahvaljujući novinaru  Drgoljubu Čarliju Iliću, koji će 27. decembar kada je obavljena ova kateterizacija, upisati u svojoj rubrici Kalendar na TV CG, kao vrhunski poduhvat u medicini.

„Tek poslije ove Ilićeve objave počelo se o tome govoriti i pisati. Naš čuveni kardiolog Božo Vuković, koji je doktorirao u Parizu, moj metod rada opisao je u publikaciji Crnogorska medicina kroz praksu. Ja sam bio strpljiv, ćutljiv i radan. To je ono što ja zovem dokazivanjem pred samim sobom, a ne pred drugima.“

Dva puta je bio direktor bolnice za plućne bolesti u Brezoviku. Prvi put 15 godina, od početka osamdesetih, kad to radno mjesto nije podrazumijevalo ni sekretaricu ni vozača. Drugi put pet godina – od 2002. do 20007. kada odlazi u penziju. Osamdesetih je vodio najteži, takozvani Četvrti paviljon sa 30 bolesnika i samo jednim internistom-kardiologom. U  Brezoviku se u to vrijeme liječio i Vito Nikolić. Kao pacijent dr Voja Borozana. Takođe čuvenog doktora koga se naš sagovornik rado sjeća. Kao i anegdota doživljenim sa njim. „Umro mu otac i ja iznajmim autobus i cio kolektiv Brezovika dođe da mu izjavi saučešće. A on me dočeka riječima: „A nijeste trebali dolaziti. Umiranje je privatna stvar.”

Inicijativu jugoslovenskog Crvenog krsta da se 1998. sva ratna dejstva u svijetu tokom trajanja  Olimpijade obustave, prihvatile su sve svjetske organizacije crvenog krsta. Dr Mijanovića, Antonio Samaran, predsjedavajući Međunarodnog olimpijskog komiteta, nagradio je Poveljom.

No, sve godine u Crvenom krstu nisu bile uvijek prijatne. Obilježile su ih rat, bombardovanje i izbjegličke kolone.

„Bilo je otvoreno pet prelaza preko kojih su ljudi iz Krajine bjezali prema Srbiji. Naši iz Crvenog krsta bili su na svim prelazima. Upisivali su ljude i dalje ih usmjeravali. U jednom momentu dolazi čovjek sa sinom od možda tri godine. Upitan ima li ih još, odgovara: „Do juče nas je bilo još dvoje“. Žena mu je umrla na porođaju zajedno s bebom. Sjetiće se naš sagovornik i dječaka od petnaestak godina, koji traktorom, na kome je puknuta zadnja guma, vozi stare ljude i djecu. „Ne može volan da drži koliko se traktor iskrivio. Te slike su nešto što ostavlja pečat za cio život.“

Sjeća se epizode iz vremena kada je bio predsjedavajući Crvenog krsta SRJ. „Na molbu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta sreli smo se sa Ljiljanom Zelen Karadžić na Palama. Povod susreta je molba Komiteta da mjesto predsjedavajućeg Crvenog krsta Republike Srpske ustupi nekom drugom. Dok god je ona na ovoj čelnoj funciji, pomoć koja bi trebala da stiže u RS obustavljena je. Ljuta na ovaj predlog, otjerala nas je sa Pala.“

Tri decenije je dr Mijanović proveo na stadionu nikšičke Sutjeske. Živo pamti pripreme za ulazak ovog tima u prvu ligu pa onda slavlja kad je postao provoligaš. One generacije u kojoj su igrali Ađanski, Tivljaš, Grahovac, Bokan, Zeko, Medo…

„Da su igrali bilo gdje drugo, a ne u gradu sa onako lošom infrastrukturom i  igralištem, bili bi u vrhu jugoslovenskog nogometa. Sjećam se da su momci zagrebačkog Dinama blijedi i u znoju doputovali starim putem iz Podgorice u Nikšić. „Nikad više u Nikšić“ – rekao je njihov trener Čajkovski. Zato smo i ispali, a ne zato što je Sutjeska igrala loš fudbal“, objašnjava dr Mijanović. I napominje da je u organizaciji  Društva sportskih veterana Jugoslavije, kojim on predsjedava, organizovan i skup na kojem se okupilo oko 200 bivših sportista iz Nikšića. Aktivnih između 1964. do 2000.

U impresivnoj biografiji našeg sagovornika upisano je i da je kao član Planinarsko smučarskog društva Javorak, i jedno vrijeme predsjednik, nagrađen najvećim priznanjem tog društva Zlatni znak PSJ. Danas planinari, tek, rekreativno. Vrijeme velikih avantura, poput osvajanja vrhova Anda, ostalo je zabilježeno na nekim filmskim trakama, ali je živo i u sjećanju.

„Otišli smo u veliku neizvjesnost. Prva interkontinentalna crnogorska ekspedicija na Andima. Nismo znali ništa, a nismo imali ni koga da pitamo. Penjanje je trebalo da traje mjesec dana, ali smo se vratili ranije upozoreni da će biti strašno nevrijeme. Mi smo izbjegli katastrofu, ali makedonska ekspedicija nije. Sreli smo ih dok smo silazili sa vrha, ali nam nije uspjelo da ih odvratimo od penjanja. Vratili su bez noseva, prstiju, ušiju.“

Razgovor polako privodimo kraju. Pitamo doktora zašto danas ljekari odlaze mnogo više nego ranije. „Danas je lakše otići“, odgovara. Srećan je što su njegova djeca ostala. Sin i snaha rade kao ljekari. On u bolnici za plućne bolesti Brezovik kao specijalista internista – pulmolog, snaha u svojoj ginekološkoj ordinaciji. Ostala je u Nikšiću i ćerka da radi kao magistar farmacije. Posao koji je radila i njegova supruga. Druga ćerka je inženjer građevine.

Jedan uspješan život se nastavlja.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

SUSRETI

VLADIMIR PEŚO MRVALJEVIĆ, INŽINJER, KARATE TRENER: Nikšić, rasadnik vrhunskih karatista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karate je, kaže danas Vladimir Peśo Mrvaljević, prepoznao kao lijep i moćan sport. Vještina, koja i onima koji nisu veliki i snažni, omogućava da se odbrane i zaštite

 

Treninge karatea počeo je na studijama u Mostaru. Potom nastavio da prva znanja prenosi sugrađanima u rodnom Nikšiću. Karate, kaže danas, mašinski inžinjer Vladimir Peśo Mrvaljević, prepoznao je kao lijep i moćan sport. Vještina, koja i onima koji nisu veliki ni snažni, omogućava da se odbrane i zaštite.

Prvi karate klub u Nikšiću osnovao je Dragoslav Božović 1971. Svjetsko ime u karateu, kapiten reprezentacije i višestruki prvak SFRJ u teškoj kategoriji i dva puta vicešampion Evrope. Sa Božovićem, po završetku studija, par godina kasnije, Mrvljavić će nastaviti da razvija i omasovljava  karate sport. „Trenirali smo ispod Trebjese“, sjeća se naš sagovornik . Napominje: „Božović je najbolji karatista kojeg je ovaj grad iznjedrio.“

Razgovaramo u njegovom restoranu Arkada. Prostoru u kojem su održane brojne promocije i izložbe, gostovala poznata imena estradne scene, a kuhinja restorana prepoznata i van grada pod Trebjesom. Otvaranjem Arkade krajem devedesetih, inžinjer Mrvaljević okončao je sedamnaest godina dug staž u Željezari Boris Kidrič. Radio je na poslovima šefa mašinske automatike i  formirao prvu službu za hidrauliku, pneumatiku i sistem za podmazivanje. S ponosom se sjeća da je i autor više inovacija u željezari Nikšić, zahvaljujući kojima su postignute velike uštede u radu. Kada je shvatio da od plate ne može  zamijeniti petnaest godina staru zastavu, okončao je rad u društvenom sektoru. Iste godine „objesio“ je i kimono i prestao sa aktivnim treninzima.

Kao šef stručnog štaba Karate kluba Nikšić, u periodu od 1976. do 1989. godine,  trenirao sve selekcije – seniore, juniore i rekreativce. Bilo je to vrijeme u kojem se prvo trebalo pobrinuti da se obezbijedi sala za treninge. Podrumski prostor u zgradi Željezarine desetke, prepun uglja i starih mašina, zahvaljujući Mrvaljevićevom entuzijazmu dobio je tu ulogu.

„Zamolim Branka Bulajića iz Željezare da mi ustupe ovaj podrum, a on pita hoćeš li ti da ti se narod sprda. Uz pomoć kolega uveli smo struju, postavili parkete, napravili čak i kancelarije i namjestili ih zahvaljujući fabrici Šik Javorak. Sportski centar je otvoren uz nevjerovatan publicitet.

Počela je slavna istorija karate sporta u Nikšiću. U ovim prostorijama trenirao je Radojicu Kneževića, Zorana Maksimovića,  Dragana Bata Ognjenovića, Dragoslava Božovića, Miodraga Vušovića, Ranka Karadžić, Željka Đokovića, Radoslava Božovića. Oni su 1982. godine osvojili prvo mjesto u ligaškom nadmetanju u SFRJ.

„Konkurencija je bila izuzetno velika. Beograd sa četdeset pet registrovanih klubova i poznatim asovima karate sporta poput Ilije i Vladimira Jorge. Bosna iz Sarajeva sa 2.500 aktivnih karatista, jaka Vojvodina iz Novog Sada, Budućnost iz Titograda, Mladost iz Tuzle… Mi, iz malog Nikšića, i sve ih potučemo. Prvo mjesto u Prvoj saveznoj ligi. I prva titula koja je za Crnu Goru osvojena na tom nivou“ – s ponosom priča trener Vladimir Peśo Mrvaljević

Sljedeće godine ekipa osvaja drugo mjesto, da bi, u izmijenjenom sastavu, jer je prva postava u međuvremenu napustila klub, Nikšićcani  1986. ponovili uspjeh. Titula prvaka na saveznom nivou.

„Treniralo se uz veliku disciplinu i rad“, priča Mrvaljević. Uz finansijsku pomoć uglednih Nikšićana i lokalnih privrednika. Često nedovoljnu, pa se ekipa na prvenstvo u Marsej u Francuskoj, odvezla grdaskim autobusom. I danas se sjeća metalnih šipki koje su žuljale u leđima tokom putovanja, ali i momaka koji su na nastup došli bosi i u kimonima. „Novca za trenerke i patike nije bilo dovoljno u klubu. Ali, bilo je mnogo ljubavi prema zemlji koju smo predstavljali…“

Mrvaljević je terenirao i slavnog Dragana Bata Ognjenovića, petostrukog prvaka Crne Gore u teškoj kategoriji, dva puta prvaka SFRJ, učesnika četiri evropska i dva svjetska prvenstva. „U klub je došao kao srednjoškolac, ali odmah sam shvatio da je ne samo snažan i dugonog, nego i izuzetno uporan“. O slavnom meču održanom na Malom stadionu u Nikšiću 1986. između Ognjenovića i svjetskog prvaka u ful kontaktu Branka Cikatića iz Splita, Mrvaljević se sjeća sa puno emocija.

„O čemu pričaš, jadan“, pitao je Ognjenovića, kada mu je ovaj rekao da hoće u ring sa svjetskim šampionom sporta, o kome ni mladi karatista, a ni njegov trener nisu imali puno predstave. Ipak, pristao je da ga sprema.

„Svjestan rizika ove borbe, nisam spavao cijelu noć. Ne samo Nikšić, cijela Jugoslavija čekala je taj meč. Pet hiljada ljudi na tribinama, a grobna tišina. „Evo ti prilika“, rekao sam mu, „radi ono što smo vježbali dva i po mjeseca“. U prvoj rundi Ognjenović udara nogom Cikatića u grudi. Publika urla. Slijedi šamar, ali nedovoljno jak… Pa udarac nogom u glavu, od kojeg Cikatić pada. Uspijeva da ustane, nastavlja se borba. U momentu kada se protivnici nađu u klinču, sudija zaustavlja borbu. Bato spušta ruke, ali Cikatić ga krošeom obara. Publika bijesno kreće prema ringu… Sudija diskvalifikuje svjetskog šampiona ful kontakta i Ognjenović pobjeđuje.“

Nakon ovog meča Ognjenović će nastaviti uspješnu karijeru i u ful kontaktu i kik boksu. Krate sport u Nikšiću nastaviće neki novi momci. Među njima i Dragoljub Fatić, višestruki prvak Crne Gore, SFRJ i SRJ u polusrednjoj kategoriji, ali i dobitnik brojnih priznanja na evropskoj i svjetskoj sceni. Danas je trener karate kluba Onogošt. Da je Nikšić rasadnik karate sporta potvrda je i zlatna medalja Danila Lučića osvojena 2010, ali i osvajači evropskih medalja u juniorskoj konkurenciji Filip Vujadinović i Simo Lučić.

Vladimira Mrvaljevića, na osnovu postignutih rezultata u sportu, dva mandata biraće za predsjedavajućeg SOFK Nikšić, za člana predsjedništva republičke SOFK- e. Predsjednik Karate saveza Crne Gore bio je od 2010. do 2014. godine a 2013. je biran za potpredsjednika Balkanske karate federacije.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETAR AĐANSKI, GOLMAN: Igrao bih fudbal i da me nisu plaćali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bio je na golu Sutjeske, Trepče, Borca, holandskog Eindhovena… Sreli  smo se prije dvadesetak godina u njegovom restoranu u Eindhovenu. Nedavno, u prostorijama nikšićkog Hotela Onogošt pričali smo sa Petrom Ađanskim, ponovo

 

Stariji će se sjetiti Petra Ađanskog i one davne 1966. godine kada je iz beogradske  Crvene zvezde prešao u nikšičku Sutjesku. Osam sezona branio je gol Nikšićana. Vrijeme kada se ovaj tim upisao među prvoligaše. Fudbalsku karijeru nastavio je u Trepči iz Kosovske Mitrovice, potom u banjalučkom Borcu. Te godine u Banjaluci pamti kao najljepši period karijere. Od 1975. godine golman je holandskog Eindhovena. Karijeru će nastaviti u Holandiji u klubu Viljem II. Par godina trenirao je i holandske golmane PSV-a.

Mlada generacija naših ljudi, oni koje u Holandiji nazivaju druga generacija, Ađanskog prepoznaju kao simbol  uspjeha i bogatstva. Ađanski sa smiješkom objašnjava. „Imam nešto novca, ali zaista sam mogao biti mnogo bogatiji”. Poneki loš poslovni potez i prevara bliskog čovjeka, koštali su ga. S ponosom ističe da je sve što je postigao rezultat je rada i upornosti. „Znao sam da moram da uspem”.

Petar Ađanski se rodio u beogradskom naselju Žarkovo. Dijete radnika je, mašinbravara, i majke domaćice. Želio je na more. „Zaradi”,  rekao je otac. Prvi novac zaradio je utovarajući ugalj. I otišao na more. „Bez džempera”, napominje uz osmijeh.

Sreli smo se prije dvadesetak godina u jednom od, u to doba, dva njegova restorana. Dvospratno zdanje, u Eindhovenu, gdje su specijalitete Mediterana, srpskog roštilja i ruske kuhinje probala slavna imena jugoslovenskog i svjetskog fudbala, odbojkaši, stonoteniseri, reprezentativci, političari, novinari i brojni manje znani gosti.Te večeri u gostima je bio Matija Kežman sa djevojkom.

U prostorijama Hotela Onogošt pričamo sa Petrom Ađanskim, ponovo. Voli da dođe u Nikšić, kaže. U ovom gradu je i upoznao i sahranio suprugu Branku. Jednu od najljepših žena u gradu pod Trebjesom, kaže Petar, ali i oni koji su je poznavali. Uz neminovno podsjećanje na prošle dane, Ađanski počinje priču o, za to vrijeme, „nevjerovatnom transferu” koji su Holanđani platili, a jugoslovenska štampa senzacionalistički objavila. Klubu iz kojeg je „kupljen” 150.000 dolara.

„Ja sam dobio oko 50.000 maraka, ali novac mi nije bio prioritet. Igrao sam fudbal jer sam to voleo. Igrao bih i da me nisu plaćali. Danas je sve drugačije. Manje je emocije. Cifre koje fudbaleri dobijaju računaju se milionima. Borio sam se kao lav da dobijenu šansu i iskoristim je. Znao sam da ću uspeti.”

Trenirao je tri puta dnevno, na terenu bio i srijedom, dok su drugi odmarali. I uspio da u holandskom fudbalu ostane do kraja karijere. U Holandiju je otišao u vrijeme kada tamo Jugovića gotovo da nije ni bilo. Holandski je učio od jedne Slovenke, koja nije znala srpskohrvatski. On nije znao slovenački, ali za početak je „išlo“.  Vremenom je naučio jezik, otvorio restoran u Helmundu, potom i drugi u Eindhovenu, kupio kuću… Na kraju fudbalske karijere i nakon deset godina provedenih u Holandiji, o povratku u Jugoslaviju više nije razmišljao.

„Imali smo nešto novca, mladost i želju za uspehom. Bilo je to vreme kada je turizam cvetao, a restorani sa našom kuhinjom ovde bili jako popularni. Žena i ja smo otvorili restoran, iako u početku nisam znao ni pivo da otvorim. Ali, mnogo smo radili i uspeli. Mislio sam radiću ovo do četrdesete, ali prošle su godine…“

U međuvremenu Ađanski je prodao kuću i jedan od dva restorana u Holandiji. Brigu o restoranu u Helmundu preuzeo je njegov jedinac, Igor. Petar, u sedmoj deceniji, živi negdje između kuće u Beogradu, budvanskog stana, dragog Nikšića i druge domovine Holandije. „Valjda ta nostalgija dolazi s godinama“,  sjećam se da mi je Ađanski pričao prije dvadesetak godina. I danas misli isto.

Gdje se osjeća kao kod kuće, pitamo golmana tokom nikšičkog druženja. „Kad sam tek stigao u Holandiju putovanje u domovinu zvali smo – idemo kući, vremenom smo odavde išli kući u Holandiju… Čini mi se i danas, kad bih pola godine ostao ovde, imao bih osećaj kao da tamo nikad nisam ni odlazio“.

A odlaska „tamo“ živo se sjeća. I susreta sa tadašnjim trenerom Keesom Rijversom. Ponio je sa sobom album prepun isječaka, u novinama objavljenih tekstova o njemu. „Ovo je bilo tamo, vidjećemo kako će biti kod nas“, kratko je rekao Rijvers.

Sa 37 godina igrao je za klub iz Helmunda koji je te godine ušao u Prvu ligu. Te godine će se i formalno oprostiti od fudbala. Ali, ljubav i veza sa fudbalom nikad prestala nije. Svoja iskustva, kao trener dijelio je par godina sa fudbalerima PSV-a, ali i bio podrška igračima sa YU prostora koji su igrali u Holandiji – Matiji Kežmanu, Dejanu Govedarici, Dariju Kaleziću, Spasoju Samardžiću, Ivici Kralju, Nenadu Grozdiću, Tomiju Juriću…

Svakom novom igraču koji je dolazio pokušavao je da objasni mentalitet Holanđana. Učio ih na šta treba da obrate pažnju da bi ih bolje prihvatili. „Kežmanu sam govorio: ‘Ti si profesionalac, sportista, ali i radnik kluba. To što te plaćaju moraš i da opravdaš. U svakom trenutku moraš biti spreman da se odazoveš ako navijači žele da te vide, da se slikaju sa tobom ili dobiju tvoj autogram. Spreman na intervju kad god zatraže, nasmejan. Na treningu moraš dati sve od sebe′. Govorio sam mu i da ne bude prznica, da bude kolegijalan sa igračima, a da će trener prepoznati njegove kvalitete.“

Matija Kežman potpisao je ugovor sa PSV-om davne 2000. Transfer je plaćen, priča naš sagovornik, 25 miliona eura. Kao igrač opravdao je svaki cent, ubijeđen je Ađanski. Dva puta stijelac Holandije i jedom evropski.

„Petre, evo ti ga. Od danas si mu kao ćale“ – rekao mu je Kežmanov otac kad je „mali“, kako ga Ađanski zove, potpisao ugovor sa PSV-om na pet godina. Ostao je četiri. Da je izdržao do kraja dobio bi holansko državljanstvo. Pričalo se da se za njega raspituje Barcelona. Ali, na nagovor nekog menadžera, potpisao je za Čelzi. Tamo se nije snašao. Odatle prelazi u Madrid, potom u Istanbul… Poslije povrede u Turskoj, šutnu ga…“ – tvrdi Ađanski.

„Mali“ se vratio u Beograd. Pozvao je Ađanskog i zamolio ga da mu potraži neki klub u Holandiji. U holandskom gradu Breda, bilo je slobodno mjesto centrafora. „Zovem ga i obaveštavam da su pristali. Rekao je da će doći za par dana. Sutradan zove i kaže da neće. Ide za Belorusiju. Odigrao je tri-četiri utakmice, a potom se vratio u Beograd…“ Prijateljstvo je prekinuto. Ostale su fotografije, kao sjećanje na zajedničko druženje.

Družio se i sa Ivicom Kraljem u vrijeme kad je ovaj branio gol PSV-a. „Ovo je veliki klub, rekao sam Kralju kada je došao, a ti treba da budeš jedan od najboljih golmana“. Govorio sam mu da na terenu ne sme da ima milosti, da brani čvrsto, tvrdo“.  Kralj je bio velika nada PSV-a, ali nije mu išlo. Ugovor potpisan na pet godina, raskinut je nakon dvije.

I jedno posebno, prigodno sjećanje. Legenda jugoslovenskog fudbala, kako ga Ađanski zove, Ivica Osim posjetio je njegov restoran u Eindhovenu 1998. sa fudbalerima austrijskog Šterna. Igrači su, pred sjutrašnji meč, pili šljivovicu. Osim nije reagovao. Na čuđenje Ađanskog, Osim je odgovorio. „Mogu da piju koliko hoće, ali ako sjutra na utakmici podbace, znaju šta ih čeka. Biće sklonjeni na mjesec dana.“

Fudbal. Jedan čitav svijet.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NADA MATOVIĆ, PJESNIKINJA: Svjetlost nastaje tek kada prezremo mrak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada Matović je rođena 1996. godine u Beranama. Godinama se bori sa cerebralnom paralizom. Dar za pisanje pronašla je u procesu prihvatanja sebe. Kako kaže, nikada nije lako imati bilo koju vrstu nedostatka, ali ljudi, tokom svih godina dok stvara, grade o njoj mnogo drugačiju sliku

 

„Poezija je ljubav. Ona treba da bude spona koja povezuje ljude, nevidljiva isprekidana žica. Bilo bi lijepo kada bi se važnim datumima, poput nedavno minulog Svjetskog dana poezije, davalo više pažnje, a umjetnicima sloboda da se prikažu u javnosti, kako njihovi radovi ne bi čamili u fiokama. U društvu bez umjetnosti život je čudan i prazan”, kaže za Monitor pjesnikinja Nada Matović.

Rođena je 1996. godine u Beranama. Godinama se bori sa cerebralnom paralizom. Dar za pisanje pronašla je, kaže, u procesu prihvatanja sebe. „Nikada nije lako imati bilo koju vrstu nedostatka, naročito onda kada se trudimo da budemo korisni članovi zajednice, ravnopravni u svemu sa drugima. Mislim da ja to jesam, bez obzira na problem koje mi invaliditet nameće, kako u obrazovanju, tako i u društvu. Nijesam imala mnogo prijatelja ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi, jer su me svi gledali sa nekom dozom straha. To me je podstaklo na pisanje i stvaranje”, priča Nada.

Studentkinja je Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Bijelom Polju. Pravo voli, ali žali zbog toga što nije imala mogućnost da upiše Fakultet za jezik i književnost, koji je bio njena prvobitna želja. Maštala je da postane profesorica književnosti. „Pribjegla sam tome da studiram u gradu koji je bliži mom rodnom mjestu. Nažalost, fakultet u Bijelom Polju nije uslovan za osobe sa invaliditetom. Ispite polažem na prizemlju i nemam mogućnost interakcije sa kolegama. Međutim, ne gledam sebe kroz različitost, ni u životu, ni u pjesništvu. Ja sam običan čovjek sa posebnim darom”, ističe pjesnikinja.

Poeziju piše od drugog razreda srednje škole. Presudan trenutak bio je kada je od profesorice dobila savjet da pročita Blago cara Radovana Jovana Dučića. Tada je shvatila da želi da postane spisateljica. Motiva je bilo više. Tragala je za razumijevanjem problematike ljubavi i mladih, a inspirisali su je svakodnevica i okolnosti koje nameće.

Nedavno je objavljena njena četvrta zbirka pjesama – Na krilima poezije. „U njoj obrađujem mnoštvo tema, od slobodnog stiha, ljubavi koja treba da bude naš lajt motiv. Trudim se da zbirka bude što inovativnija, s elementima savremenog izraza”, kaže ona.

U prvoj zbirci pjesama, pod nazivom Oda mojoj radosti, napravila je prvi iskorak ka svijetu imaginacije, koji joj je donio nešto magično. Na drugoj – Sunčani život radila je oko dvije godine. Pjesme u njoj govore o ljubavi, položaju žene u društvu, prihvatanju života, svakog kao jednakog. „Potrebno je mnogo rada prilikom pisanja. Objavljivanje zbirke košta, a teško je naći nekog ko prepoznaje talenat, cijeni trud i ima želju da to finansijski potpomogne”. Sada, priprema novu koja će se zvati Kofer izgubljenih riječi.

Nada Matović je dobitnica mnogih književnih nagrada i učesnica više književnih olimpijada. Jedan od radova joj je uvršten u Zbornik čuvara prirode. Nositeljka je i priznanja Pjesnik – Svetionik. U februaru ove godine nagradio ju je Klub umjetničkih duša Mrkonjić grad, na 21. javnom konkursu ljubavne poezije Pjesme nad pjesmama povodom Dana zaljubljenih, u kategoriji Mlade nade ljubavnog pjesništva. Napisala je pjesmu na temu Hoćemo li na put ljubavi? „Priznanja mi potvrđuju da se poezija ipak cijeni i motivišu me da nastavim da radim. No, bilo bi dobro da država pokaže više interesovanja za kulturu i pružanje podrške pjesnicima. Pojedine nevladine organizacije se trude da nam pomognu koliko mogu. Uslovi u kojima trenutno stvaramo su neuporedivi sa onim u državama regiona. U Srbiji, na primjer, ima mnogo književnih klubova. U Crnoj Gori tako nešto gotovo da ne postoji, što je poražavajuće”, ističe Nada.

Očekivala je da će obrazovne ustanove koje rade sa djecom i mladima pronaći način da upriliče Svjetski dan poezije, koji se obilježava 21. marta a koji je UNESCO ustanovio još 1999. godine. „Mislim da bi talentovanoj djeci bilo lakše da se odluče da pišu ako imaju priliku da komuniciraju sa pjesnicima. Nadala sam se da će barem neke škole odgovoriti na moje molbe da upriliče simboličan događaj u ime Dana poezije. Niko mi nije odgovorio. Imajući u vidu da u pojedinim školama nema ni literarnih sekcija, to i ne iznenađuje”.

Trudi se da svoj rad na što više načina učini dostupnim javnosti, kako putem društvenih mreža, tako i kroz donacije ustanovama kulture i đačkim domovima. „Osjećaj je neopisiv kada znate da možete doprinijeti obrazovanju i razvijanju ljubavi prema pisanoj riječi kod djece i mladih. Baviti se bilo kojom vrstom umjetnosti je dragocjeno. Imam potrebu da uradim nešto dobro za društvo, i da ga mijenjam. Nada uvijek postoji da će kultura u Crnoj Gori biti na nivou na kom zaslužuje”.

Najviše joj se dopada savremena poezija. „Na mene je poseban utisak ostavila pjesma Rekvijem, uvažene profesorice i mlade pjesnikinje Dijane Tiganj jer u sebi sadrži ljubav i sve ono sve što čini životnu svakodnevicu jedne žene. Ona je u ovoj pjesmi dokazala koliko je bitna savremenost u poeziji, te da umjetnik, i pored brojnih prepreka sa kojim se suočava, uvijek može svoj rad da učini drugačijim od drugih”.

Od pisanja i poezije se, ističe Nada Matović, ne može živjeti i zarađivati. No, ona joj je uljepšala život. „Bez nje je on prazan. Najsnažniju podršku dobijam od porodice, prijatelja, pa i profesora, a za sve ove godine dok stvaram, ljudi grade mnogo drugačiju sliku o meni”.

Drugima poručuje da nikada ne odustaju od sebe, ma koliko bilo teško postati vidljiv u nimalo svijetlim uslovima. „Svjetlost će jednog dana doći, ona nastaje tek onda kada prezremo mrak”.

                                                                                                                                  Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo