Kod  slikara,  kojeg je, kažu, napravio Nikšić, a on opet,  od Nikšića napravio sliku. Motive manastira , Doma vojske, Željezničke stanice , ulice Baja Pivljanina, Šetalište Alekse Backovića, zgradu Samoizbora ili SDK – a, pejsaže Vojnika, Krnova, Lukavice , likove Nikšićana, sve to slika  Mićanović virtuoznim potezima špartlom i četkicom, uvodeći, kako tumači istoričarka umjetnosti Kristina Radović ” pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor

Dočekao nas je onaj reski miris slikarskog terpentina i široki osmjeh Zorana Mićanovića. U Rastocima smo, u ateljeu  kod  slikara,  kojeg je, kažu, napravio Nikšić, a on opet,  od Nikšića napravio sliku. Motive manastira , Doma vojske, Željezničke stanice , ulice Baja Pivljanina, Šetalište Alekse Backovića, zgradu Samoizbora ili SDK – a, pejsaže Vojnika, Krnova, Lukavice , likove Nikšićana, sve to slika  Mićanović virtuoznim potezima špartlom i četkicom, uvodeći, kako tumači istoričarka umjetnosti Kristina Radović „ pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor. Publika voli njegova djela jer razumije njegove motive, a samim tim shvata suptilnost i iskrenost njegovog stila i posvećenost njegovom gradu. Njegov likovni opus mogao bi nositi ime likovni ljetopis jednog grada”.

A Nikšić jeste njegov grad, u kojem se, tek slučajno nije rodio, ali je od šestog mjeseca života u njemu odrastao, živio i vraćao mu se. Do devete godine u ulici Vuka Karadžića, pa onda u Baja Pivljanina,  u zgradi Monteksa…” Cijelom gradu sam bio komšija”, kaže. Još u osnovnoj školi Mićanov slikarski talenat prepoznao je nastavnik likovnog Vito Lekić. Godinama, tokom svakog susreta pitao ga je nastavnik: ” Kad misliš počinjati…”.  Počeo je kasno. Onda kada je  odlučio da  promijeni  boemski, kafanski život, koji je trajao dvadesetak godina „Kad sam se  prezasitio kafane počeo sam da slikam”.  Imao je 40 godina, oženio se, dobio ćerku Milicu i po deset sati dnevno slikao.

U kafani se družio i sa nikšićkim slikarom Žarkom Vojičićem i od njega kaže naučio mnogo. Razmišljao  je, kad mu ćerka, koju je u kasnim godinama dobio, krene u prvi razred, on će već biti penzioner: „ To bi moglo da izazove podsmijeh kod vršnjaka, pa rekoh, biće  ljepše, da joj tata bude slikar“.

” Sve je bujalo u meni, samo bih slikao, na posao išao nisam,  tako je nekako došlo…”, sjeća se Mićanović.. Ne pamti koju je sliku prvu naslikao, jer pet ih je uporedo slikao. I uvijek Nikšić. Vječna tema i inspiracija, ono što  se osjeća, doživljava i voli. „ Nevrijeme, snijeg, kišu, to najviše volim da slikam jer to osjećam“, napominje.

Rođen je 1958. godine u slovenačkom gradiću Jesenice, gdje je njegov otac bio na službi. Jedno od četvoro djece oca Milana i majke Milice. Školu nije volio, ali uspio je, nakon završene srednje tehničke da položi prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Školovanje na ovoj, u to vrijeme jedinoj slikarskoj akademiji u Crnoj Gori, nije nastavio. Kafana je bila privlačnija. I o tim godinama rado govori. „ Kafana je institucija. Nema mjesta gdje se ljudi bolje druže, ni boljeg mjesta da se upoznaju ljudi i njihovi karakteri” tvrdi Mićan.

Teku sjećanja. „ Ko nije udisao miris nikšićkih lipa i šetao glavnim gradskim korzom, ne može znati šta je u tom vremenu odrastanja značilo oblačiti farmerice sa umetkom čija je širina nogavice na dnu bila 35 cm, pa kad se od kiše i bljuzgavice skvase, imaš osjećaj da su te angažovali za ulogu Limenka iz Alise u zemlji čuda…”

Pa ona  druženja uz ” iskra” gramofon i ploče grupa   Nazaret, Deep Purple,  Korni grupe, Drugog načina,  Demisa Roussosa…

Dok je bio  na odsluženju vojnog roka u  listu Zum reporter je učestvovao i osvojio treće mjesto sa erotskom karikaturom. Novac od nagrade popijen je sa par drugova vojnika, a potvrda o nagradi zagubila se. Živio je i radio u 17 gradova one velike Jugoslavije, prije no što se vratio u Nikšić i na preporuku oca zaposlio se u nikšičkoj željezari. „ Bilo mi je sudjeno da skitam, ali sam se uvijek vraćao Nikšiću. Ovdje pripadam”.

Na štafelaju je slika na kojoj sada radi. „Sve na mojoj slici počinje rovašem”, objašnjava Mićan sliku na kojoj prepoznajemo dio Nikšića, onaj dio gdje se  sijeku Njegoševa, Proleterska i Ulica narodnih heroja… Ovdje je svraćao u kafanu  Stajalište ili  naslonjen na prozorski lim kuće pored bivšeg pozorišta dokoličario u mladosti. Slika po sjećanju, a  sjećanja  su živa. Sa onom iskrenom emocijom, jer samo takve slike, tvrdi, imaju vrijednost.

” Ne smatram ga pukim hroničarem vremena. Niti mislim da je čuvar svjedočanstva sredine u kojoj živi, nego velim da je on umjetnik koji pokušava sačuvati ono malo duše u nama”, zabilježio je nikšićki slikar Mišo Vemić povodom jedne od Mićanovićevih izložbi. A, izlagao je 17 puta u Nikšiću i samo po jednom u Budvi i Plužinama. Četiri godine ubjedjivali su ga da učestvuje na izložbi održanoj tokom manifestacije  Grad teatar, osam slika je tada prodao,  ali izložbu van Nikšića neće ponoviti. Jer,  i on i njegov rad pripadaju Nikšiću.

Radi mnogo jer njegove slike su tražene i brzo odlaze. „ Lako se odvojim od svojih radova, jer više volim da moja slika bude na tudjem zidu, nego na mom.To znači da se ljudima svidja ovo što radim. Moje slike su svuda po svijetu.Jedno vrijeme sam imao evidenciju, ali ne radim to više. Neka putuju, nemam ja ništa protiv.“

U portretu se dugo tražio,  uspješno se i našao. Slikao je portrete  Nikšićana i do sada naslikao njih 170. Nikšićke oridjinale, poznate i manje poznate likove, pjevače, slikare, glumce, novinare, pjesnike, sportiste.. „ Sa svakim od njih sam bar pivo ili dva popio” , kaže Mićan.

Slikao ih je ” tražeći karakter, kao što se na pejsažima traži atmosfera”. Smaja boksera i ono njegovo prepoznatljivo držanje sa jednim odignutim ramenom i odijelom, uvijek par brojeva većim, gradske amale Jova Dđadu, Petra Stolicu, pjesnike Vita i Duga Krivokapića  hvatajući onu poetsku crtu na njihovom licu, profesora Sloba Vujačića, doktora Raca Mijanovića, glumca Veljka Mandića…

Portrete Nikšićana predstavio je u prostoru kafea  Propaganda skupa sa Radojicom Stankovićem i njegovom knjigom  Nikšićki imenik. Radojica riječju, a Mićan bojom oživjeli su sve one koji su ostavili traga u hronici grada pod Trebjesom.

Za radove  Zorana Mićanovića nije bilo mjesta  na konkursu za likovnu nagradu  Ilija Šobajić. Nije  akademski slikar – objasnili su.  „ Treba da predam diplomu ko da se zapošljavam.  Pa nije akademija napravila slikara, no slikari akademiju”, ironično primjećuje naš sagovornik.

Lidija KKOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

U njegovom apartmanu, ovdje podno hercegnovske Kanli kule, gdje čika Vlado tihuje devetu deceniju života, razgovaramo o nekim vremenima, ljudima i dogadjajima koje tek još rijetki pamte

Čika Vlado! Ovako  komšije i poznanici Bokeške ulice u Hereg Novom oslovljavaju  penzionisanog potpukovnika, Vladimira  Kekovića. U njegovom apartmanu, ovdje podno Kanli kule, gdje čika Vlado tihuje devetu deceniju života, razgovaramo o nekim vremenima, ljudima i dogadjajima koje tek još rijetki pamte.

Rođen je u Podgorici, u Hercegovačkoj ulici na broju 54.  Šestoro djece i pored oskudnih sredstava roditelji su uspijevali da školuju. Braću na studije, sestre u srednje škole, sa ponosom ističe. I onda lom:  ”Počeo je rat. Nevolje. Nema se ni para,  ni hrane”.

Šestog aprila 1941. dok su njemački avioni bombardovali Beograd,  italijanska eskadrila sijala je smrt po gradu pod Goricom. ” Jedanaestogodišnji Vlado Keković bio je u to vrijeme kod tetke na selu.” Šta je bombardovanje”, pitao je dječak.Odgovorili su mu: ” Ajde kući kod majke pa ćeš da vidiš”.Vidio je i zapamtio. Grad urušen, iskopani rovovi, mrtvi i ranjeni. Pola porodičnog doma  bombardovanjem je uništeno. Otac teško ranjen. Povrijedjenu nogu liječio je sam. Dugo.  Pamti i dane italijanske okupacije i batine koje je dobio od  italijanskog vojnika. Pustio je kozu koju je čuvao da brsti travu u jednom dvorištu. Onako mali, nije ni obraćao pažnju na bačve koje su u dvorištu ležale, niti je shvatio da su napunjene benzinom, a on  osumjničen  kao neko ko prebrojava i špijunira dragocjeno gorivo.

U dom Kekovića uselili su italijanski vojnici. „Bahati i osorni“, tako ih pamti.  Jedan od njih krenuo je da odvali dio drvene ograde u domu Kekovića, kako bi  njim naložio vatru. Talijan je bio na ljestvama, a majka žestoko se protiveći drmala  stube i vikala: ”Skloni se”. Talijan je krenuo sjekirom da je udari po glavi. Zločin je spriječio drugi Italijan koji se tu zatekao…Privedeni su na saslušanje i otac i majka. Pušteni su.  Vladov otac je sve do Prvog svjetskog rata živio u Argentini. Lako se, na jeziku te zemlje sličnom talijanskom, sporazumio sa Italijanima. Ispratili su ga sa vrećama pasulja, brašna, oriza i pašte…

„Kraljevina  Jugoslavija je kapitulirala, otac je ostao u kući da čuva to malo sirotinje što smo imali, brat je bio u ilegali, a mi smo sa majkom pošli u selo Komane i ostali tamo do kraja rata ”, objašnjava  Keković.

U Komanima su bila dva odbora, jedan civilnih, a drugi partizanskih vojnih vlasti. „ Miloje Radulović došao je jedan dan i pitao moju majku: ‘Da  li bi ovaj mali’ mogao da dodje i radi za mene kao kurir’. Odmah sam odgovorio da hoću i da jedva čekam. Tako sam postao kurir. E kako su samo te godine padale kiše, kakvo je blato bilo na putevima, ako se one kozje staze i mogu zvati putem…”

Sa još dvojicom drugova,  kurira,  Keković je prenosio informacije od štaba do seljana, upozoravao ih na opasnost od četničke ili njemačke najezde. „ Dolazili smo da ih obavijestimo da se spreme da bježe, a zauzvrat dobijali malo ognja da se ogrijemo i osušimo, ili da nešto pregrizemo”, sjeća se Vlado Keković.

Znao je, kaže,  da je opasno to što je radio. „ Četnici bi me zaklali da su me uhvatili, a ko zna kako bih prošao i sa Njemcima. Ali, ako bježiš, imaš šansu da pobjegneš, ako čekaš ubiće te”, sumira svoje iskustvo.

Najavljivao je Keković i njegovi drugovi kuriri i obavijesti  da će kroz selo proći partizanska jedinica. Da se zakolje stoka, pripreme kotlovi i ručkovi za gladne drugove. Od četnika se bježalo  u brda. „ Ako odstupamo vodimo i stoku sa sobom. Jednom smo uzeli da vodimo nekom seljaku  tele i kravu.Sjećam se jedno tele se uporno vraća u štalu. Pustim ga i mislim, ajde ti Vlado, spasavaj glavu…’ dočarava mučne dane.

Keković je tih ratnih godina prevodio do Primorja partizane iz jedinica koje su do tada bile stacionirane oko Podgorice,. Formirana je ratna mornarica, pa su svi  koji su služili u mornarici pozvani da se jave u Boku. „ Po bogazama i kozjim  stazama vodio sam te momke i predavao ih na unaprijed dogovoreno mjesto.”

Sjećanja na te godine i dogadjaje naviru. Čika Vlado priča: „ Pun sam vaški. Poskidam sve sa sebe, potopim da se operem i legnem go. Kad stiže kurir iz Komande mjesta i obavještava da dolaze četnici i da se povlačimo. Iscijedim džemper i čarape i sve ono mokro opet obučem.Ujutro ne mogu na noge da stanem, groznica me trese.Oktobar je ‘44, kiša lije kao iz kabla, a ja po zadatku idem u selo da nadjem nekog čovjeka koji namješta prelome. Ne znam put, zapnem na neko kamenje i dobro se povrijedim.Sav sam u krvi, boli, ali ne plačem, jer partizan ne smije da se žali…”

Pamti čika Vlado i ” drska  četnička zlodjela”. Pamti  i da  su ih Njemci ponekad sprječavali u tome. „ Povežu mlade skojevce oko stoga sijena pa hoće da pucaju u njih.A,  onda ih njemački oficir  upozori riječima, nemojte to raditi, jer sudiće vam se posle rata…” Pamti i četničog komandanta,  Jakova Jovovića, pomorskog oficira. Nije razumio  zašto su oko njega stalno neki ljudi, pa su mu objasnili da je to Jovovićeva zaštita.

Rat se završio. Vlado Keković je nastavio  školovanje. Mala matura, a potom srednja ekonomska škola. U to vrijeme,  u istoriji zapisano kao doba Rezolucije  IB-a,  postao je omladinski rukovodilac, brigadir i udarnik na radnim akcijama u Crnoj Gori i Makedoniji.

Osjetio je  svu nesigurnost i strah tog vremena. Školski drug i doušnik UDBE   prijavio ga je. Ni danas ne zna šta je pogrešno rekao, ali zna da su ga ispitivali i da se, samo zahvaljujući intervenciji Branka Nilevića koji je vodio Komitet, spasio dalje istrage. Stariji brat ga je tada upozorio da pogleda kako su neki od drugova prošli osudjeni po Ib-u.” Pa ako misliš da prodješ kao oni i dalje ponavljaj, nije mi jasno ovo ili ono…” rekao je.

Bratovo upozorenje je  vrlo ozbiljno shvatio. Bez imalo volje nastavio je školovanje na vojnoj školi  za intendante u Somboru.” Želio sam da odustanem,  ali nije se moglo. Majka je bila očajna. ‘Ubi’ i mene i oca, pa onda idi gdje god hoćes’, rekla mi je. Pokunjim se i nastavim školovanje”.

Bilo je mnogo teških godina. Ljudi su ostavljali tragove. Mnogo poznatijeg  mladjeg rodjaka i imenjaka Vladimira Kekovića, glavnog operativca i šefa  crnogorske DB sretao je na porodičnim proslavama i žalostima.”Pisao je pjesme i knjige i bio jedan od onih koji je razgovarao sa ljudima tokom ispitivanja, a ne mučio ih”, tvrdi Vlado za svog rodjaka. Ali, napominje nije ni očekivao,  ni  tražio pomoć od njega.

Bez previše pitanja nizale su se godine života i rada na poslovima intendanta pri JNA. Nije pitao ni da li je trogodišnja služba na ostrvu Lastovo bila kaznena mjera. Ali,  založio se za  sudbinu jedne krave,  koju je jedan od njegovih vojnika muzao i nosio mlijeko  porodicama kolega koji su imali malu djecu. Naredbu da se krava zakolje i da se komanda o tome izvijesti, ignorisao je. Komandi je javio da je zadatak izvršen.

Major Vladimir Keković unapredjen je u čin potpukovnika odlaskom u penziju 1985.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Ona se igra, reciklira, crta, siječe. Eksperimentiše sa zvukom. „ Ne mogu da se zatvorim u jedan način rada. Moji radovi su kao latice jednog cvijeta. Jednostavno, ja sam i crtež i slika i grafika, što god…“ Posebna, jedinstvena, kreativna. Izgleda, kao da je za nju život scena, a svijet pozornica….  Sve,  vrelog popodneva kasnog hercegnovskog ljeta u razgovoru sa Izabelom Matoš, liči na neki performans

Na tarasi uz more,  u blizini hercegnovskog Škvera, na kafi smo sa Izabelom Matoš, umjetnicom. Za nju kažu da je ”multidisciplinarna, multimedijalna, polivalentna…” Izabela, opet, ne voli kvalifikacije, definicije, kalupe…Radila je i radi sa tekstilom, vješta je sa kistom i olovkom, radi murale, vodila je i vodi kreativne radionice…Ona se igra, reciklira, crta, siječe.Eksperimentiše sa zvukom. „ Ne mogu da se zatvorim u jedan način rada“ kaže. „ Moji radovi su kao latice jednog cvijeta.Jednostavno, ja sam i crtež i slika i grafika, što god…” Posebna, jedinstvena, kreativna. Izgleda, kao da je za nju život scena, a svijet pozornica. Izabelino lice i čvrsta brada, nalik  likovima sa platna  Gustava Klimta, njen osobni način govora, pokret ruku, prezime Matoš koje nosi…  Sve, ovog vrelog popodneva kasnog ljeta u razgovoru sa njom, liči na neki performans.

Da li je ime dobila po onoj Matoševoj bijeloj  Izabeli o kojoj je pisao, ” bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina… ”, pitanje je koje se nekako nametalo.

”  Za Gustava Matoša čula sam tek u školi .Otac ga nikada nije pominjao.Nekako je sve izgledalo kao da je to tabu tema o kojoj se ne treba govoriti…” priča Izabela i sjeća se da  kroz srednju školu i tokom onih ratnih godina, nije bilo lako nositi prezime velikog pjesnika. Danas u Francuskoj, gdje poslednjih deset godina živi i stvara, često je pitaju o njenom prezimenu. Odgovori im da je pripadalo i jednom  hrvatskom pjesniku i piscu, ali da ima i onih,  nacionalista,  koji na ovo prezime gledaju sa negodovanjem .

Ono što u kući nije čula pokušala je da sama otkrije. Voli da piše, otac je dobro pisao, možda ipak postoje krvne veze sa velikim Gustavom, razmišlja. „ Možda je moja imaginacija, ali mislim da nije. Kad sam se prvi put popela na zagrebački Gornji grad i vidjela statuu Gustava Matoša  kako sjedi, izgledalo je kao da gledam lik svog oca.”  Nažalost, veze sa hrvatskim dijelom familije Matoš od 1991.godine su  pokidane.  Ali Izabela ne odustaje. Planira da kontaktira Aleksandra Matoša koji živi u Parizu i koji dobro poznaje porodično stablo.

Rođena je 1977. u Dubrovniku, djetinjstvo je provela u Herceg Novom gdje je njenom ocu kao vojnom licu odredjen premještaj. Diplomirala je na Visokoj školi likovnih i primijenjenih umjetnosti u Beogradu, na odsjecima aranžer dekorater i nastavnik likovne kulture. Živjela je u Argentini, Turskoj, uvijek vodjena ” željom za nekim drugim, novim,  drugačijim iskustvima”. Ovog ljeta opet je na kratko  u Boki, mjestu koje je ” formiralo i koje je ostavilo trag na životnom i umjetničkom tkanju…”

Studij fizičke hemije  Izabela je prekinula na trećoj godini.Tri mjeseca morala je napustiti studentsku  labaratoriju, u kojoj je provodila dosta vremena,  jer je bila ozračena.  U to vrijeme, slučajno, pažnju joj je privukla zgrada Više škole primijenjenih umjetnosti i objava da će se prijemni ispit na ovoj školi održati za sedam dana. Te 1998. pozajmila je četkicu i tempere i konkurisala na odsjeku za dekoratera i aranžera.Na prijemnom nije bilo pitanja iz istorije umjetnosti, te je to i bio razlog da izabere ovaj odsjek. „Sedam dana je bilo prekratko vrijeme da se za takav ispit spremim”, sjeća se.

Crtala je i bojila unutrašnji prostor, uradila zadatak u crno bijeloj tehnici, slikala i crtala mrtvu prirodu i onda je na prijemnom  čula prve pohvale za kreativnost.’ Posao je dobila već na prvoj godini studija. Uredjivala je enterijere i beogradske izloge, radila scenografije… Zatim je  nastavila studije na nastavničkom odsjeku i prepoznala veliko zadovoljstvo u pedagoškom radu.” Sretna sam kad nekog mogu naučiti da prepozna kreativnost u sebi, da ohrabrim ljude da stvaraju…”

U Boku se vratila 2002 . Kompanija  Mješovito  angažovala je Izabelu Matoš kao dekoraterku u njihovim prodavnicama po cijeloj Boki i Luštici. „ Nakon dugo vremena ponovo sam bila kući. Decembar, ono naše žuto vrijeme, jugo, ali ja sam bila sretna…” Prodavnicu, Novljanima poznatu pod nazivom  ISART, otvorila je u starom gradu 2003.U ponudi su bile njene slike i crteži, unikatni nakit i gardaroba, ali je ovaj postor, sa kamenom popločanom baštom i cvijetom magnolije u središtu, postao i mjesto okupljanja novskih umjetnika i izložbeni prostor za njihove radove. Unikatni i lični pečat nastaviće i u radnji’ ARTIM koju je  takođe otvorila,. I ovdje je Izabela slikala, šila, crtala, radila sa perlama, oblikovala žicu sve  pred znatiželjnim pogledima posjetilaca. I ovaj njen prostor postao je  kultno umjetničko mjesto u gradu .

U ovaj mediteranski grad donijela je i realizovala ideju umjetnosti dostupne svuda i svakome.Iskustvo koje je stekla tokom boravka u Buenos Airesu, gdje svuda na ulici neko nešto pravi i stvara, radi i prodaje, van galerija i institucionalnih prostora. „ Napustila sam zatvoreni prostor s idejom da ostanem u ateljeu u galeriji, ali na otvorenom“, objašnjava Izabela.  Kaldrmisana hercegnovska ulica po njenom projektu i pod njenim vođstvom, dva ljeta bila je ta galerija na otvorenom .Organizovane su dječije slikarske radionice, pokrenut Strip festival. Jedan je od pokretača, zajedno sa grafičarem Vanjom Vikalom,  festivala  Sinestezija  koji se dva ljeta održavao na tridesetak lokacija po starom gradu i šetalištu.Na ulicima se slikalo, saniralne su  zapuštene fasade, iscrtavali se grafiti i murali…

Nemiran duh i saradnja sa NVO  Avenir, organizacijom koja se bavila njegovanjem i promovisanjem francuskog jezika i kulture,  odveo je Izabelu na francuske obale Atlantika. Učešće na Festivalu teatra srednjih škola, održanom u Nantu, promijenio je njeno prebivalište. ” Prijavim se sa svojim radovima na jednu grupnu izložbu, prihvate me. Napravim muzičku grupu, počnem da učim francuski jezik i ostanem… ”, objašnjava Izabela.

Njeni originalni i nekonvecionalni umjetnički postupci  brzo su prepoznati:  Izabela je nastavila da se  uspješno ostvaruje na lokalnoj art sceni. Instalacijama, izložbama, performansom, scenografijom, zvukom…U toku je izložba njenih akvarela, a u najavi i predstavljanje tapiserija na kojima radi. „  Prostor gdje će biti izložene je lokalna crkva, sa božanstvenim vitražima”. Aktivno vodi i kreativne radionice. Polaznike,  bebe i djecu do tri godine, uči da dodirom, ukusom i mirisom prepoznaju likovnu priču ili organizuje zajednički kreativan rad roditelja sa djecom.

Mahnula nam je na rastanku rukom na kojoj je dominirala velika tetovaža. Crtež tigra okruženog andjelima koji u njega ušivaju krila.” Ponekad se osjećam snažno kao ovaj tigar, a nekad sam nepodnošljivo slaba”, objašnjava Izabela Matoš simboliku crteža na svojoj ruci. Omaž je to njenim prijateljima od kojih je imala veliku podršku.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari