Povežite se sa nama

SUSRETI

PRIM. DR RADOVAN RACO MIJANOVIĆ, LJEKAR, ALPINISTA HUMANISTA: Kad je pacijent odlazio, odlazio je i dio mene

Objavljeno prije

na

Zapisano je da je 1979. uradio mikrokateterizaciju desne komore srca u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić. Samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizujući opremu kojom se koristio, jer pravu nije imao

 

Odlazio je iz Nikšića, gdje se 1941. rodio, da bi se u ovaj grad uvijek vraćao. Prvi put odlazi u Požarevac, gdje je u gimnaziji maturirao. Potom na studije medicine u Beograd. Povreda ruke osujetila je namjeru da upiše Fakultet fizičke kulture. Medicinski fakultet bio je u istoj ulici, Deligradskoj. Ovdje će završiti i specijalizaciju iz interne medicine, a postiplomske studije iz kardiologije u Zagrebu. I opet se vratitio rodnom gradu. Donoseći, na zagrebačkoj klinici naučene manire prefesionalnog odnosa prema radu i naviku da na posao ide dotjeran, sa kravatom. Nemirna ličnost, reći će o sebi. Sa potrebom da se sebi dokaže. Uspio je da se dokaže i sebi i drugima. Kao čovjek velikog srca i impresivnog iskustva.

Radio je kao direktor Medicinskog centra u Nikšiću i Zavoda za plućne bolesti u Brezoviku. Bio predsjednik Crvenog krsta Jugoslavije u dva mandata a u jednom Crvenog krsta Crne Gore. Potpredjednik Opštine Nikšić. Osvajao  planinske vrhove Mon Blan, Monterzou, Materhorn, Dolomite, Ande, italijanske i bavarske Alpe… U kolekciji odlikovanja su zlatna i srebrna značka Gorske i Bavarske službe spasavanja. Četrdeset godina je u Planinarskom skijaškom društvu Javorak… Odlikovan je najvišim društvenim priznanjem, nagradom Oslobođenje Nikšića 18. septembar. Međunarodni je sportski ljekar, a od 1993. i primarijus. Posljednjih deset godina predsjednik je Društva prijatelja i poštovalaca Nikšica.

Razgovaramo u Hotelu Onogošt. Razgovor sa dr Radovanom Racom Mijanovićem teče lagano i prijatno. Sugrađani svih generacija srdačno i sa poštovanjem ga pozdravljaju, dok on ispija pivo. Jedno dnevno je mjera.

„Dugih 37 godina sam radio ovaj moj, stresan posao. Raditi u svom gradu, gdje se greške ne opraštaju, bilo je teško. Uz činjenicu da su poremećaji rada srca i infarkti sve češći i kod mladih. Morao sam biti stalno uz bolesnika, uz krevet. Strpljivo objašnjavati rodbini. Mislim da je moj odnos prema pacijentima rezultirao činjenicom da me ljudi u Nikšiću poštuju“,  kaže dr Mijanović

Na smrt, nikad se na navikneš, priča. „Kad je neko odlazio, odlazio je i dio mene. Svi ti ljudi su mi povjeravali i ono što možda ni njihove porodice nisu znale. Bio sam strljiv i spreman da slušam. Pogotovo starije ljudime. Oni su  pričali i očekivali objašnjenje, a ja sam se trudio im odgovorim na sve što se odnosilo na njihovu bolest. Pacijenti su uzvraćali poštovanjem.“

Tih sedamdesetih radilo se bez ultrazvuka, skenera, tehnike koja je znatno olakšala rad u medicini. Radilo se i metodom perkusije, kuckanjem prstima po grudnom košu kako bi se dijagnosticiralo stanje. Tup zvuk upućivao je na promjene na plućima, dok je zvonak značio da su pluća čista. Tek onda se utvrđivalo da li je u pitanju izliv na plućima ili upala.

Zapisano je da je 1979. uradio mikrokateterizaciju desne komore srca u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić. Samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizujući opremu, jer pravu nije imao,  uspješno je operisao pedesetogodisnjaka kome je, usljed plućnih smetnji, srce oboljelo. „U medicinskom časopisu opisao sam obavljenu kateterizaciju, a poslije su drugi pisali o meni. Ali, morao sam da pretrpim i mnoge neprijatnosti. Poput priča da sam operaciju uradio na čovjeku koji nije  bio živ kad sam ga operisao, do potpunog ignorisanja…“

Deset godina prošlo je dok njegov rad nije i javno priznat. I to zahvaljujući novinaru  Drgoljubu Čarliju Iliću, koji će 27. decembar kada je obavljena ova kateterizacija, upisati u svojoj rubrici Kalendar na TV CG, kao vrhunski poduhvat u medicini.

„Tek poslije ove Ilićeve objave počelo se o tome govoriti i pisati. Naš čuveni kardiolog Božo Vuković, koji je doktorirao u Parizu, moj metod rada opisao je u publikaciji Crnogorska medicina kroz praksu. Ja sam bio strpljiv, ćutljiv i radan. To je ono što ja zovem dokazivanjem pred samim sobom, a ne pred drugima.“

Dva puta je bio direktor bolnice za plućne bolesti u Brezoviku. Prvi put 15 godina, od početka osamdesetih, kad to radno mjesto nije podrazumijevalo ni sekretaricu ni vozača. Drugi put pet godina – od 2002. do 20007. kada odlazi u penziju. Osamdesetih je vodio najteži, takozvani Četvrti paviljon sa 30 bolesnika i samo jednim internistom-kardiologom. U  Brezoviku se u to vrijeme liječio i Vito Nikolić. Kao pacijent dr Voja Borozana. Takođe čuvenog doktora koga se naš sagovornik rado sjeća. Kao i anegdota doživljenim sa njim. „Umro mu otac i ja iznajmim autobus i cio kolektiv Brezovika dođe da mu izjavi saučešće. A on me dočeka riječima: „A nijeste trebali dolaziti. Umiranje je privatna stvar.”

Inicijativu jugoslovenskog Crvenog krsta da se 1998. sva ratna dejstva u svijetu tokom trajanja  Olimpijade obustave, prihvatile su sve svjetske organizacije crvenog krsta. Dr Mijanovića, Antonio Samaran, predsjedavajući Međunarodnog olimpijskog komiteta, nagradio je Poveljom.

No, sve godine u Crvenom krstu nisu bile uvijek prijatne. Obilježile su ih rat, bombardovanje i izbjegličke kolone.

„Bilo je otvoreno pet prelaza preko kojih su ljudi iz Krajine bjezali prema Srbiji. Naši iz Crvenog krsta bili su na svim prelazima. Upisivali su ljude i dalje ih usmjeravali. U jednom momentu dolazi čovjek sa sinom od možda tri godine. Upitan ima li ih još, odgovara: „Do juče nas je bilo još dvoje“. Žena mu je umrla na porođaju zajedno s bebom. Sjetiće se naš sagovornik i dječaka od petnaestak godina, koji traktorom, na kome je puknuta zadnja guma, vozi stare ljude i djecu. „Ne može volan da drži koliko se traktor iskrivio. Te slike su nešto što ostavlja pečat za cio život.“

Sjeća se epizode iz vremena kada je bio predsjedavajući Crvenog krsta SRJ. „Na molbu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta sreli smo se sa Ljiljanom Zelen Karadžić na Palama. Povod susreta je molba Komiteta da mjesto predsjedavajućeg Crvenog krsta Republike Srpske ustupi nekom drugom. Dok god je ona na ovoj čelnoj funciji, pomoć koja bi trebala da stiže u RS obustavljena je. Ljuta na ovaj predlog, otjerala nas je sa Pala.“

Tri decenije je dr Mijanović proveo na stadionu nikšičke Sutjeske. Živo pamti pripreme za ulazak ovog tima u prvu ligu pa onda slavlja kad je postao provoligaš. One generacije u kojoj su igrali Ađanski, Tivljaš, Grahovac, Bokan, Zeko, Medo…

„Da su igrali bilo gdje drugo, a ne u gradu sa onako lošom infrastrukturom i  igralištem, bili bi u vrhu jugoslovenskog nogometa. Sjećam se da su momci zagrebačkog Dinama blijedi i u znoju doputovali starim putem iz Podgorice u Nikšić. „Nikad više u Nikšić“ – rekao je njihov trener Čajkovski. Zato smo i ispali, a ne zato što je Sutjeska igrala loš fudbal“, objašnjava dr Mijanović. I napominje da je u organizaciji  Društva sportskih veterana Jugoslavije, kojim on predsjedava, organizovan i skup na kojem se okupilo oko 200 bivših sportista iz Nikšića. Aktivnih između 1964. do 2000.

U impresivnoj biografiji našeg sagovornika upisano je i da je kao član Planinarsko smučarskog društva Javorak, i jedno vrijeme predsjednik, nagrađen najvećim priznanjem tog društva Zlatni znak PSJ. Danas planinari, tek, rekreativno. Vrijeme velikih avantura, poput osvajanja vrhova Anda, ostalo je zabilježeno na nekim filmskim trakama, ali je živo i u sjećanju.

„Otišli smo u veliku neizvjesnost. Prva interkontinentalna crnogorska ekspedicija na Andima. Nismo znali ništa, a nismo imali ni koga da pitamo. Penjanje je trebalo da traje mjesec dana, ali smo se vratili ranije upozoreni da će biti strašno nevrijeme. Mi smo izbjegli katastrofu, ali makedonska ekspedicija nije. Sreli smo ih dok smo silazili sa vrha, ali nam nije uspjelo da ih odvratimo od penjanja. Vratili su bez noseva, prstiju, ušiju.“

Razgovor polako privodimo kraju. Pitamo doktora zašto danas ljekari odlaze mnogo više nego ranije. „Danas je lakše otići“, odgovara. Srećan je što su njegova djeca ostala. Sin i snaha rade kao ljekari. On u bolnici za plućne bolesti Brezovik kao specijalista internista – pulmolog, snaha u svojoj ginekološkoj ordinaciji. Ostala je u Nikšiću i ćerka da radi kao magistar farmacije. Posao koji je radila i njegova supruga. Druga ćerka je inženjer građevine.

Jedan uspješan život se nastavlja.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

DUŠANKA HOMEN, ADVOKATICA KOJA JE  SKORO DVIJE DECENIJE OTVARALA DOM ZA VELIKA SLIKARSKA IMENA:  Bilo jednom u Kotoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Udajom za  inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ” došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije, u Kotoru,  Kod Homena  su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja

 

 

U prijatnoj hladovini kotorskog doma porodice Homen, na pjaci, blizu bivšeg zatvora, dočekala nas je Dušanka Subotić Homen. Vrelina julskog  dana ne osjeća se u ovoj kući, omedjenoj  teškim kamenim zidovima,  i dekorisanoj komadima antičkog namještaja, tanjirima i posudama. U vlasništvu porodice je i prostor  dugo poznat kao galerija  Kod Homena.

Udajom za inžinjera Borivoja Cika Homena, Dušanka je ” došla” u familiju, a sa njom velika imena  likovne scene. Svake godine, uvijek  osmog avgusta, skoro dvije decenije,  Kod Homena  su  održavane izložbe, a vrata njihovog doma širom su otvarana za brojne posjetioce. Za ljubitelje lijepe umjetnosti,  ali i za one koji su na ove tradicionalne manifestacije dolazili tek radi ukusnog posluženja. A bilo ga je uvijek tokom prigode otvaranja izlozbe…

” U mojoj advokatskoj kancalariji i kroz moj posao imala sam puno susreta sa vrhunskim umjetnicima, Mićom Popovićem, Oljom Ivanjicki, Kostom Bradićem, slikarima  Medijale”  priča Dušanka Subotić Homen. Kao advokatica  upoznala je   princezu Jelisavetu Karadjordjević.” Branila sam i odbranila  zahtjev koji je princeza pokrenula  za rehabilitaciju njenog oca kneza Pavla i povrat oduzete mu imovine…” Poslovna saradnja,  prerasla je u blisko prijateljstvo.

Tokom prve  posjete princeze Jelisavete domu Homena davne 2001.godine, začeta je ideja koja će se već sledeće godine realizovati, izložbom slika Olje Ivanjicki.

” Olja je došla u naš dom da pozdravi princezu i oduševila se ambijentom galerijskog prostora. Dogovorile smo se  da sledeće godine tu napravimo njenu izložbu. U organizaciji udruženja Umjetnost bez granica  koje smo registrovali, i  uz neophodne saglasnosti,  uvezli smo  Oljine slike i crteže…”

Izložbu  Olje Ivanjicki otvorila je princeza Jelisaveta Karadjordjević u intimnoj porodičnoj galeriji porodice Subotić Homen. Skoro dvije decenije ova praksa nastaviće se sa nekim drugim značajnim imenima,  koja su kvalitetom izloženih slika obogaćivala  kulturnu ponuda Kotora i cijele  Boke. Olja će ostati prijatelj i stalni gost porodice, ali i dragocjena pomoć u pisanju kataloga. Prijateljica sa kojom su se domaćini dogovarali o tome šta izlagati  i umjetnica koja je prisustvom u Kotoru plijenila na samo njoj znan način.

U galeriji Kod Homena izlagali su   slikari Mediale, Miro Glavurtić, Kosta Bradić, Milić od Mačve…Prikazani su ovdje  i radovi Miće Popovića.” Slike mi je pozajmio Mićin i Verin sin, Jovan.” Prvi put javno su prikazane i slike Milića od Mačve za koje je autor mislio da su uništene, jer su ostale u posjedu kod žene od koje se ne baš prijateljski rastao.” Optuživao je bivšu suprugu  da je spalila njegova prva djela,  ali ona mi ih je posudila  za izložbu”, sjeća se  Dušanka.

Prvi put je u ovoj galeriji, na kolektivnoj izložbi  2004 . godine, a pod nazivom Novi život Mediale prikazana slika, zajedničko djelo svih članova grupe . Godinama je  tu sliku uradjenu 1969.,  urolanu i spakovanu, čuvala  Olja Ivanjicki. Nakon  ove izložbe slika  je odnesena u Beogarad, i dio je stalne postavke  Salona Mediale, oformljenog te godine  kao dio Istorijskog muzeja Srbije.

I  2009. godine,   Homeni su zajedno sa Oljom pripremali  nešto ” medialno” . Osmog avgusta, planirano  je da se održi izložba Leonida Šejke  pod nazivom  Destrukcijama i intervencijama. Slike i crteži koje je  Šejka radio za jedan   naučni časopis i koje je Olja Ivanjicki  čuvala poslije njegove smrti. Ali, u junu te godine Olja je umrla, a Dušanka Subotić Homen 2010,  u znak sjećanja na svoju veliku prijateljicu, priredjuje izložbu radova –  Šejki i Olji. ” Ideja je bila da ovom izlozbom napravim omaž ovim velikim slikarima. Do Šejkinih slika je bilo teško doći. Skupila sam one njegove  slike koje su bile kod Olje, poneku posudila iz muzeja …Dvije slike  su bile tako karakteristične za njihov način rada. Sa jedne strane je slikao Šejka, a sa druge bio je Oljin rad. Jer faktički Olju je Šejka naučio da slika. Ona je bila vajar…” priča naša  sagovornica.

Izložbe  Kod Homena, koje Kotorani dobro pamte, bile su prestižne a opet intimne. ” Neko je dolazio da vidi princezu ili ambasadore Amerike i Rusije koji su otvarali izložbe, drugi opet jer vole umjetnost…”, priča Dušanka. Ona i njen suprug sve su sami radili bez pomoći Opštine ili državnih organa. Ceremoniju otvaranja pratila je Gradska muzika  i  solo pjevačice Muzičke akademije. Zapjevali bi i članovi grupe  Karampana u kojoj je bio  Dušankin muž Ciko i njegovi kotorski drugovi. Pomoć su svesrdno pružali i domaći umjetnici. Poput  slikara Milenka Premovića,  danas galeriste u Gradskoj galeriji Kotor.

Kod Homena je izlagao i kotorski slikar  Jovo Abramović. Radovi ovog  ” samoukog ali genijalnog slikara”, kako ga opisuje Dušanka Homen,  dekorišu i danas zidove trpezarije u njenoj kući. Šarmantno se smiješeći,  priča kako je na otvaranju Abramovićeve izložbe neka žena, aludirajući na činjenicu da je Jovo  ” liberal”, doviknula :  ” E moj Jovo šta si dočekao da ti  četnikuša pravi izložbu. Ja nikad nisam bila četnikuša, a nije mi ni u porodici niko bio  četnik. Srpkinja sam iz Beograda i tu činjenicu ne mogu promijeniti…”

Dušanka Subotić Homen  ćerka je uglednog beogradskog advokata Slobodana Subotića , unuka Dušana Subotića  sveštenika Srpske pravoslavne crkve u Banja Luci  i u pet navrata narodnog poslanika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije . ” Deda je ubijen 5. maja 1941. godine  kao prva žrtva ustaškog terora u Banja Luci zajedno sa  vladikom Platonom Jovanovićem. SPC ga je uvrstila u red sveštenomučenika.”

I o  ocu Slobodanu, Dušanka govori sa neskrivenim ponosom. Bio je  jedan od advokata u procesu protiv generala Dragoljuba Mihajlovića, kasnije i Milovana Djilasa.  Branio je autora knjige  Krajina i Krajišnici, profesora Jovana  Zubovića.” Ova knjiga je procesuirana u smederevskom sudu i ocijenjeno je da ne sadrži nikakve elemente protiv države i sistema. Nedugo poslije, 1971. godine,  moj otac je okrivljen da  nije prijavio sadržaj knjige i odgovarao je kao saučesnik na izradi  knjige  Zubovića. Umro je 1975.   Dušanka nam je ” otkrila” da je datum izložbe 8. avgust, izabran jer je to datum rodjenja njenog oca.

Djeca, sin i ćerka, oboje advokati, ljeta  provode u porodičnoj kući Homena u Rovinju. Galerije više nema, ali žive brojne anegdote sa izložbi  Kod Homena.  Danas je ovdje antikvarnica i vrijedni raritetni predmeti.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BRANKO ĐURIĆ ĐURO, MUZIČAR, GLUMAC, REDITELJ, SCENARISTA, PISAC…: Od nadrealnog do realnog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom‘ Top lista nadrealista, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno. Na nadrealističan način upozoravali smo šta bi se moglo desiti…”, sjeća se Djuro. Nažalost, nadrealna predvidjanja  Nadrealista, postala su stvarnost…

 

 

Naš susret dogovorio je njegov menadžer. Iza kulisa Ljetne pozornice u Kotoru, sa Brankom Djurićem Djurom smo .Komunikacija teče lako, onom spontanošću koju imaju  Sarajlije. Vrijeme za intervju od 10 minuta, koliko je odobreno, produžilo se. Sve do početka predstave kojom je on te noći kotorskoj publici  predstavio   stand up šou Djurologija. Sedamsto dvadeset treći put, nakon brojnih pozornica širom svijeta, večeras je u Starom gradu.

Oboje smo rasli u Sarajevu. Živjeli tamo do rata. ’’  Malo si izgubila  akcenat”, primjećuje. “ On i dalje ima, onaj,  za Sarajlije tako tipičan način govora.Onaj, kojim je ulogama ili vokalnim interpretacijama, nasmijavao i zabavljao,  cio prostor, zajedničke države. Djuro živi u Sloveniji,  ali ponavlja: ‘’ Sarajlija sam i Bosanac. I kad bih htio, ne mogu to promijeniti.A, i neću.Iako, živim u Sloveniji i imam slovenaćki pasoš. Kad jednom odeš iz svog grada, onda ti je svejedno gde si. Nosiš to nešto i kao što  Andrić piše,  prostireš taj neki bosanski ćilim pred sobom, kao vjernik molitveni tepih”.

Te 1962. rodio se, kao dijete oca Srbina i majke Muslimanke, ali, ističe, sa svih strana ima neke miješane gene, pa  se najbolje osjeća u nacionalno miješanim sredinama. Počeo je javne nastupe  sa rok grupom  Bombaj štampa. I danas se , prije svega, osjeća  kao muzičar. Pisanje je njegova druga ljubav. Ostvario se kao scenarista i pisac, ali jugoslovenski region pamti ga prije svega kao glumca. O ratu i prvoj ratnoj godini koju je proveo u Sarajevu, nerado govori.” Svi koji su preživjeli i bili duže od mene tamo znaju kako je izgledalo.Bolno i strašno, bombe padaju, ljudi ginu, neko preživi, neko pogine, neko ostane invalid…”

U Sloveniji, gdje je izbjegao,  počeo je kao režiser .Šali i humoru nije bilo mjesta. ” Nekako sam dosadan bio  i sam sebi kad se pogledam u ogledalo. Mislio sam, kako bih tek bio dosadan drugima…”, priča Djuro.Na  televiziji Slovenije osam godina radio je spotove, organizovao koncerte, režirao serije, šou programe…” Sve osim fudbalskih utakmica”, kaže..

Glumi se vratio ulogom u filmu  Ničija zemlja, Danisa Tanovića. Na nagovor prijatelja i režisera Ademira Kenovića pročitao je scenario. Oduševio se. Film je nagradjen Oskarom u konkurenciji stranih filmova, Djuro je dobio agenta i uloge u brojnim, posebno italijanskim filmovima, a mladi novinar slovenačkog dnevnog lista  Delo  zabilježio je :” Slovenski režiser  Branko Djurić Djuro odlučio je da se čak oproba kao glumac…”

Nova generacija  ne pamti ni one ” lude” osamdesete, ni onaj ulični način zezanja kojim su duhoviti sarajevski momci, kultnom  emisijom ” Top lista nadrealista”, zasmijavali region.Onaj ” novi primitivizam” i Djurine čarolije, program sniman  bez scenarija i pripreme.” Bili smo mladi, bili smo ludi i bili smo protiv svega, što tada i nije bilo tako jednostavno.Na jedan nadrealističan način upozoravali smo šta bi se mogo desiti…”, sjeća se Djuro.Nažalost, nadrealna predvidjanja ” Nadrealista”, postala su balkanska stvarnost…

Prisjećamo se zajedno tih godina.” Gdje je boga ti Vuk”, pita Djuro, misleći na Vuka Janjića, režisera. Da, zna da je u Amsterdamu, ali nije ga vidio 30 godina. To je čovjek koji mu je pomogao da, nakon tri pokušaja, položi prijemni na odsjeku glume Akademije za scenske umjetnosti u Sarajevu. Te školske 1984/ 85, . kandidati su za prijemni ispit za Akademiju spremali lik Hasan age. Djuru je, a po preporuci Ademira Kenovića, Vuk Janić pripremao za prijemni. ” Sta se ono u gori bijeli…”, recitovao je Djuro monolog iz  Hasanaginice i zaneseno gledao u daljinu. ” Čekaj, šta ti to radiš?  Pa kome govoriš? ” pitao ga je Vuk i objasnio mu  da mora biti ubjedjiv, gledati u oči onoga kome govori… ” Ti si to do sada uvijek ovako radio ?” čudio se  Vuk. I zaključio:  ” Pa ti si budala”.

” Probaj ovako, rekao mi je, i ja sam u pet minuta shvatio šta je to gluma”. Te godine Djuro je primljen  na Akademiju.Već na prvoj godini igrao je glavnu ulogu u Kenovićevom filmu ‘Ovo malo duše,  po scenariju Abdulaha Sidrana.  Djuro tvrdi da je Kenović bio jako hrabar kad mu je povjerio glavnu ulogu.” Igrao sam oca, izmedju ostalih i  glumcu Davoru Janjiću, koji je bio mladji od mene sedam godina”. Film je nagradjivan, baš kao i naredni koji Djuro snima sa Kusturicom  Dom za vješanje ,  Veliki uspjeh bio je Kenovićev  film  Kuduz koji snima sledeće godine i u kojem opet ima jednu od glavnih uloga. Glumi i u  filmu  Kako je propao rokenrol,  snimljenom 1989. za koji su muziku pisali Vladimir Divljan iz grupe Idoli , Srdjan GojkovićElektrični orgazam i Dušan Kojić  Disciplina kičme.

Filmom  Kajmak i marmelada Djuro se, vrlo uspješno  ostvario kao režiser, scenarist i glavni glumac. U  Sloveniji, ovaj film  je gledalo 125.000 ljudi.Bio je to, do 2007 godine, rekord gledanosti u ovoj zemlki, a i dalje je van granica, ovo najgledaniji slovenački film. Priču o Slovenki Špeli i njenom suprugu Boži, Bosancu koji je došao da živi u Sloveniju, publika je prepoznala. ” Mi i Slovenci imamo isti smisao za humor .Bosanci vole da se šale na svoj račun, a i Slovenci vole isto tako da se šale na naš račun”, šaljivo primjećuje  Djuro.

Veliki uspjeh imala je  tv serija  Naša mala klinika, snimana na slovenačkom, hrvatskom i srpskom jeziku. Branko Djurić Djuro, jedan je od scenarista, producent i režiser.

Djuro je otac troje djece i suprug slovenačke glumice Tanje Ribič. Mladja ćerka ide u medjunarodnu školu u Beogradu, ima dečka Beogradjanina i priča ekavski.Starija ćerka je u Zagrebu, glumica.Ona govori hrvatski. Sin, koji još živi sa roditeljima, govori ili slovenački ili engleski.” Ja sam svoj bosanski jezik pokvario, a slovenački nisam popravio”, šarmantno dodaje.

Sve što u ovom kratkom razgovoru nije rekao, ali sve ono i što ranije u intervjuima nije ispričao, napisao je u knjizi  Djuro, mojih pedeset. Na stranicama ove knjige podijelio je sa čitaocima svoj privatni život, dane bolesti, priče o bliskim prijateljima i druženja sa slavnim ličnostima, o žurkama osamdesetih u Sarajevu…” Knjiga će vam pomoći da ga upoznate onakvog kakav zaista jeste, trodimenzionalna, kompleksna, otkačena, ponekad čudna, uvijek simpatična, kreativna, duhovita i generalno zabavna osoba”, navodi dr Noa Černi u uvodu za ovu knjigu.

Čak i ovaj kratki susret sa njim ne ostavlja sumnju.Djuro je upravo takav kako ga je Černi opisao.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RUŽICA IVANOVIĆ REBRONJA, SLIKA, CRTA, VAJA I VEZE NA METALU: Umjetnost je  jezik kojim najbolje komunicira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rodom je iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica

 

 

Dočekala nas je u kotorskoj Dobroti, u stanu u kojem živi i stvara.Novinare ne prima tako često, objašnjava vedrim i prijatnim osmjehom.   Rodjena je u Kotoru. ” Privilegovana  sam da živim i stvaram u jednom od najljepših gradova Mediterana”. Prve crteže počela je kao djevojčica i sve do danas, na kraju šeste decenije, ne prestaje da crta, vaja, slika… ” Igrala sam se po pjacama i pjacetama uz more, uz barke i mandrače, pa su i moje slike inspirisane tim motivima koji su me okruživali..” kaže Ružica.

Ružica je rodom iz plemićke porodice Ivanović, uz koju Kotorani ne zaborave da dodaju titulu, konte.Sačekao nas je i isprintani tekst autora dr Miloša Miloševića, admirala Bokeljske mornarice. Oda slavi i hrabrosti njenih predaka i detaljan opis bitke kod Lepetana davne 1571.godine, kada su braća Ivanović, sa svega 40 ljudi posade na jedrenjaku, uspjeli da potuku veliki turski brod čuvenog pirata Hađži Ibrahima, na kojem je bilo  360 ljudi  i 40 topova. Mletačka republika je dodijelila je tada familiji Ivanović grofovsku titulu, sa naslednim pravom nošenja.

Ponosna je Ružica na svoje porijeklo. Pamti priče koje je slušala od oca o prošlosti familije. Pamti i  mudre savjete koje je dobijala od don Gracija Ivanovića, brata njenog oca, do kojeg je rado, od Starog grada pa do Sv. Stasija, kilometre kao djevojčica prelazila.” Mnogo mi je značilo da me pomiluje, da se pomoli Bogu za mene…”  Sjeća se Ružica da je Graciju Ivanoviću ponudjena titula biskupa, ali i da je on predao kolegi na Prčnju jer je ovaj bio stariji od njega…

Imanja i vila Ivanovića odavno su nacionalizovana. Palac, devastiran i nikad obnovljen, stoji kao podsjećanje na neko drugo doba. Baš kao i ploča postavljena 1951.godine na kojoj je napisano, da je u ovoj kući više puta boravio Petar Petrović Njegoš. Pred odlazak u Rusiju na rukopoloženje za arhijereja  1833.godine. napisao je spjev, objavljen u  Glasu Crnogoraca. Time se vladika zahvalio za gostoprimstvo porodicama Lombardić i Ivanović.Njegoševa poema,  naslovljena  ” Srbin Srbima na čast zahvaljuje”, posveta katoličkim porodicama domaćina, mnogo puta korištena je u, dnevne, političke svrhe.

Ružica zrači nevjerovatnom energijom. Njena kreativnost  prisutna je u svakom dijelu njenog doma. Brojni akvareli po krevetu u spavaćoj sobi, mnogo naslikanog cvijeća, aktovi, mrtve prirode…Na podu, uz zid naslonjena dva platna koja se još suše.U debelim fasciklama fotografije su njenih radova. Svi su prodati. A radila je i uljem na platnu, pastelom, akvarelom, tušem …

” Furešti su najviše voljeli motive barki, talase ili uskovitlano burom more, kamene primorske kućice na obali…”

Gospodja Ivanović Rebronja završila je Višu školu za dizajnera u Splitu i jedno vrijeme radila kao dizajner u kotorskoj fabrici  Rivijera. Posao je napustila kad se udala, rodila ćerku i sina. Dok je muž kao kapetan plovio, ona je u kući slikala i brinula o djeci.”

Iz oka i iz duše, nazvala je jednu od svojih izložbi održanoj u Novom Sadu. A tako i slika. Jedanaest puta samostalno je izlagala i mnogo puta grupno. ” Za mene je umjetnost uvijek bila istraživački proces, koji mi je postavljao pitanja ali nije uvijek davao odgovore. Do njih je trebalo doći isrpljujućim radom.” Rezultat tog rada bila je i nagrada za najbolji vizuelni rad nastao u Kotoru, 2019. godine, kojom je Ružica nagradjena.

Slikala je godinama, neprestano. Nije imala učitelja slikanja, ni  išla na kurseve. Posmatrala je stare majstore, posebno Rembranta i od njih učila…

U šestoj deceniji života, kad su njena djeca već porasla i dobila svoju dječicu, Ružica upisuje Akademiju likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek vajarstva. Maske u gipsu, koje je u to vrijeme radila za kotorski maskenbal, probudile su želju da savlada i tehniku trodimenzionalnog rada. Mapa sa radovima koje je spremila za prijemni ispit,  omogućila joj je lak upis na Akademiju. U roku i sa  prosječnom ocjenom 9,91, diplomirala je u klasi profesora Milivoja Babovića.Ponekad, sjeća se, osjećala je bol u zglobovima, ili šakama, dok je satima oblikovala glinu ili udarala u kamen. Ali,  disciplinovano je radila, od osam ujutro do u osam uveče. I danas Ružica  rado naglasi, da je profesor Dado Djuranović govorio da je dobar crtač i ” davao joj vjetar u ledja.”

Otkrila je skulpturu, ili kako kaže:   ” Skluptura je jednostavno mene  našla.” Inspiraciju je našla u radovima nastalim još u vrijeme renesanse, a usavršenim u toku baroka.U dobrotskoj čipki, dugotrajanom, preciznom  i zahtjevnom vezu.Radile su ga žene koncem i po šemama koje su moreplovci donosili iz  nekih stranih država.Umijeće veza prenosilo se s koljena na koljeno. Njen stric, don Gracija Ivanović u vrijeme zemljotresa, pobrinuo se da se ta dragocjena kulturna dobrotska baština sačuva. Krov na crkvi bio je oštećen i don Gracija je čipku preselio u podrum crkve Sv Stasije.

Ružica nastavlja posao svog đjede. Želi sačuvati čipku od zaborava. Koristeći  originalne motive sa dobrotske čipke,  prenosi ih na metalne cinkane ploče.A onda dugotrajnim procesom, urezuje, buši, turpija…

” Svaki put se ispočetka začudim kako moje ruke bez velikog promišljanja znaju kako treba i navode me suštini. Ja se pustim, a one mi pokažu put, mekano i nježno navodjene  od sebe …sebi.Tada se um šutke prepušta impulsu  s one strane’‘.Sklupture je predstavila na izložbi u Gradskoj galeriji Kotor . Tragovi prošlosti kao kod za trajanje nazvala je izložbu.” Možda će se ovako, tradicija dobrotske čipke, pamtiti   bar još narednih 500 godina…”

Dvije godine kasnije u istoj Galeriji, pred publikom su crteži  Without order and rules.Ružica je naučila pravila i mogla sebi dopustiti da ih poruši. ” Crteži podsjećaju na dječije radove, ali su veoma ozbiljni. Postavka je koncipirana u pravcu neponovljivosti linija, dogadjaja, mentalnih slika i crteža. U opisu fragmenata dostignuta je dinamičnost površine. Izlomljene kompozicije se mogu posmatrati kao svakodnevni vidljivi i nevidljivi dogadjaj i osjećanja. Ponekad je i sama  reakcija burna na potisnuto, skriveno i pod pritiskom ovih užasnih vjetrova stvarnosti…” opisuje Ružica svoj rad.

Prijatno druženje sa ovom posebnom ženom završeno je. Par sati je prošlo, ali vjerujemo joj kad kaže, ” da je vrijeme dovoljno  dovoljno dugo za one koji su spremni da ga iskoriste”.

A povjerovali smo joj i da joj je važnije, od svog njenog rada i porijekla, to što je, ne samo odškolovala svoju djecu do fakultetskih diploma, već to što su postali dobri ljudi. I podarili joj presretne trenutke da uživa u svoja tri unuka.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo