Povežite se sa nama

SUSRETI

PRIM. DR RADOVAN RACO MIJANOVIĆ, LJEKAR, ALPINISTA HUMANISTA: Kad je pacijent odlazio, odlazio je i dio mene

Objavljeno prije

na

Zapisano je da je 1979. uradio mikrokateterizaciju desne komore srca u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić. Samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizujući opremu kojom se koristio, jer pravu nije imao

 

Odlazio je iz Nikšića, gdje se 1941. rodio, da bi se u ovaj grad uvijek vraćao. Prvi put odlazi u Požarevac, gdje je u gimnaziji maturirao. Potom na studije medicine u Beograd. Povreda ruke osujetila je namjeru da upiše Fakultet fizičke kulture. Medicinski fakultet bio je u istoj ulici, Deligradskoj. Ovdje će završiti i specijalizaciju iz interne medicine, a postiplomske studije iz kardiologije u Zagrebu. I opet se vratitio rodnom gradu. Donoseći, na zagrebačkoj klinici naučene manire prefesionalnog odnosa prema radu i naviku da na posao ide dotjeran, sa kravatom. Nemirna ličnost, reći će o sebi. Sa potrebom da se sebi dokaže. Uspio je da se dokaže i sebi i drugima. Kao čovjek velikog srca i impresivnog iskustva.

Radio je kao direktor Medicinskog centra u Nikšiću i Zavoda za plućne bolesti u Brezoviku. Bio predsjednik Crvenog krsta Jugoslavije u dva mandata a u jednom Crvenog krsta Crne Gore. Potpredjednik Opštine Nikšić. Osvajao  planinske vrhove Mon Blan, Monterzou, Materhorn, Dolomite, Ande, italijanske i bavarske Alpe… U kolekciji odlikovanja su zlatna i srebrna značka Gorske i Bavarske službe spasavanja. Četrdeset godina je u Planinarskom skijaškom društvu Javorak… Odlikovan je najvišim društvenim priznanjem, nagradom Oslobođenje Nikšića 18. septembar. Međunarodni je sportski ljekar, a od 1993. i primarijus. Posljednjih deset godina predsjednik je Društva prijatelja i poštovalaca Nikšica.

Razgovaramo u Hotelu Onogošt. Razgovor sa dr Radovanom Racom Mijanovićem teče lagano i prijatno. Sugrađani svih generacija srdačno i sa poštovanjem ga pozdravljaju, dok on ispija pivo. Jedno dnevno je mjera.

„Dugih 37 godina sam radio ovaj moj, stresan posao. Raditi u svom gradu, gdje se greške ne opraštaju, bilo je teško. Uz činjenicu da su poremećaji rada srca i infarkti sve češći i kod mladih. Morao sam biti stalno uz bolesnika, uz krevet. Strpljivo objašnjavati rodbini. Mislim da je moj odnos prema pacijentima rezultirao činjenicom da me ljudi u Nikšiću poštuju“,  kaže dr Mijanović

Na smrt, nikad se na navikneš, priča. „Kad je neko odlazio, odlazio je i dio mene. Svi ti ljudi su mi povjeravali i ono što možda ni njihove porodice nisu znale. Bio sam strljiv i spreman da slušam. Pogotovo starije ljudime. Oni su  pričali i očekivali objašnjenje, a ja sam se trudio im odgovorim na sve što se odnosilo na njihovu bolest. Pacijenti su uzvraćali poštovanjem.“

Tih sedamdesetih radilo se bez ultrazvuka, skenera, tehnike koja je znatno olakšala rad u medicini. Radilo se i metodom perkusije, kuckanjem prstima po grudnom košu kako bi se dijagnosticiralo stanje. Tup zvuk upućivao je na promjene na plućima, dok je zvonak značio da su pluća čista. Tek onda se utvrđivalo da li je u pitanju izliv na plućima ili upala.

Zapisano je da je 1979. uradio mikrokateterizaciju desne komore srca u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić. Samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizujući opremu, jer pravu nije imao,  uspješno je operisao pedesetogodisnjaka kome je, usljed plućnih smetnji, srce oboljelo. „U medicinskom časopisu opisao sam obavljenu kateterizaciju, a poslije su drugi pisali o meni. Ali, morao sam da pretrpim i mnoge neprijatnosti. Poput priča da sam operaciju uradio na čovjeku koji nije  bio živ kad sam ga operisao, do potpunog ignorisanja…“

Deset godina prošlo je dok njegov rad nije i javno priznat. I to zahvaljujući novinaru  Drgoljubu Čarliju Iliću, koji će 27. decembar kada je obavljena ova kateterizacija, upisati u svojoj rubrici Kalendar na TV CG, kao vrhunski poduhvat u medicini.

„Tek poslije ove Ilićeve objave počelo se o tome govoriti i pisati. Naš čuveni kardiolog Božo Vuković, koji je doktorirao u Parizu, moj metod rada opisao je u publikaciji Crnogorska medicina kroz praksu. Ja sam bio strpljiv, ćutljiv i radan. To je ono što ja zovem dokazivanjem pred samim sobom, a ne pred drugima.“

Dva puta je bio direktor bolnice za plućne bolesti u Brezoviku. Prvi put 15 godina, od početka osamdesetih, kad to radno mjesto nije podrazumijevalo ni sekretaricu ni vozača. Drugi put pet godina – od 2002. do 20007. kada odlazi u penziju. Osamdesetih je vodio najteži, takozvani Četvrti paviljon sa 30 bolesnika i samo jednim internistom-kardiologom. U  Brezoviku se u to vrijeme liječio i Vito Nikolić. Kao pacijent dr Voja Borozana. Takođe čuvenog doktora koga se naš sagovornik rado sjeća. Kao i anegdota doživljenim sa njim. „Umro mu otac i ja iznajmim autobus i cio kolektiv Brezovika dođe da mu izjavi saučešće. A on me dočeka riječima: „A nijeste trebali dolaziti. Umiranje je privatna stvar.”

Inicijativu jugoslovenskog Crvenog krsta da se 1998. sva ratna dejstva u svijetu tokom trajanja  Olimpijade obustave, prihvatile su sve svjetske organizacije crvenog krsta. Dr Mijanovića, Antonio Samaran, predsjedavajući Međunarodnog olimpijskog komiteta, nagradio je Poveljom.

No, sve godine u Crvenom krstu nisu bile uvijek prijatne. Obilježile su ih rat, bombardovanje i izbjegličke kolone.

„Bilo je otvoreno pet prelaza preko kojih su ljudi iz Krajine bjezali prema Srbiji. Naši iz Crvenog krsta bili su na svim prelazima. Upisivali su ljude i dalje ih usmjeravali. U jednom momentu dolazi čovjek sa sinom od možda tri godine. Upitan ima li ih još, odgovara: „Do juče nas je bilo još dvoje“. Žena mu je umrla na porođaju zajedno s bebom. Sjetiće se naš sagovornik i dječaka od petnaestak godina, koji traktorom, na kome je puknuta zadnja guma, vozi stare ljude i djecu. „Ne može volan da drži koliko se traktor iskrivio. Te slike su nešto što ostavlja pečat za cio život.“

Sjeća se epizode iz vremena kada je bio predsjedavajući Crvenog krsta SRJ. „Na molbu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta sreli smo se sa Ljiljanom Zelen Karadžić na Palama. Povod susreta je molba Komiteta da mjesto predsjedavajućeg Crvenog krsta Republike Srpske ustupi nekom drugom. Dok god je ona na ovoj čelnoj funciji, pomoć koja bi trebala da stiže u RS obustavljena je. Ljuta na ovaj predlog, otjerala nas je sa Pala.“

Tri decenije je dr Mijanović proveo na stadionu nikšičke Sutjeske. Živo pamti pripreme za ulazak ovog tima u prvu ligu pa onda slavlja kad je postao provoligaš. One generacije u kojoj su igrali Ađanski, Tivljaš, Grahovac, Bokan, Zeko, Medo…

„Da su igrali bilo gdje drugo, a ne u gradu sa onako lošom infrastrukturom i  igralištem, bili bi u vrhu jugoslovenskog nogometa. Sjećam se da su momci zagrebačkog Dinama blijedi i u znoju doputovali starim putem iz Podgorice u Nikšić. „Nikad više u Nikšić“ – rekao je njihov trener Čajkovski. Zato smo i ispali, a ne zato što je Sutjeska igrala loš fudbal“, objašnjava dr Mijanović. I napominje da je u organizaciji  Društva sportskih veterana Jugoslavije, kojim on predsjedava, organizovan i skup na kojem se okupilo oko 200 bivših sportista iz Nikšića. Aktivnih između 1964. do 2000.

U impresivnoj biografiji našeg sagovornika upisano je i da je kao član Planinarsko smučarskog društva Javorak, i jedno vrijeme predsjednik, nagrađen najvećim priznanjem tog društva Zlatni znak PSJ. Danas planinari, tek, rekreativno. Vrijeme velikih avantura, poput osvajanja vrhova Anda, ostalo je zabilježeno na nekim filmskim trakama, ali je živo i u sjećanju.

„Otišli smo u veliku neizvjesnost. Prva interkontinentalna crnogorska ekspedicija na Andima. Nismo znali ništa, a nismo imali ni koga da pitamo. Penjanje je trebalo da traje mjesec dana, ali smo se vratili ranije upozoreni da će biti strašno nevrijeme. Mi smo izbjegli katastrofu, ali makedonska ekspedicija nije. Sreli smo ih dok smo silazili sa vrha, ali nam nije uspjelo da ih odvratimo od penjanja. Vratili su bez noseva, prstiju, ušiju.“

Razgovor polako privodimo kraju. Pitamo doktora zašto danas ljekari odlaze mnogo više nego ranije. „Danas je lakše otići“, odgovara. Srećan je što su njegova djeca ostala. Sin i snaha rade kao ljekari. On u bolnici za plućne bolesti Brezovik kao specijalista internista – pulmolog, snaha u svojoj ginekološkoj ordinaciji. Ostala je u Nikšiću i ćerka da radi kao magistar farmacije. Posao koji je radila i njegova supruga. Druga ćerka je inženjer građevine.

Jedan uspješan život se nastavlja.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

MILOVAN SEKULIĆ, SEKRETAR ANTIFAŠISTIČKOG UDRUŽENJA UBNORA TIVAT: Građansko društvo i antifašizam nemaju alternativu

Objavljeno prije

na

Objavio:

„Malo je u cijeloj Crnoj Gori živih učesnika NOB-a i moguće je da ćemo vremenom promijeniti ime, pa umjesto Udruženje boraca…, zvaćemo se Udruženje antifašista… Mi znamo da je fašizam pobijeđen, ali i da nije uništen. On se i danas javlja u raznim oblicima i kod nas“, tvrdi Sekulić

 

Udruženje boraca NOR-a i antifašista Opštine Tivat je dobrovoljna, patriotska, nestrananačka  organizacija, registrovano kao nevladina organizacija. Članstvo, odlučno u ubjeđenju  da neće zaboraviti, ali i  da zaboravljeni ne smiju biti: Onih, blizu milion i sedamsto hiljada jugoslovenskih žrtava palih od 1941. do 1945. godine. Ni slavne ofanzive, ali ni hrabre pojedince. Poput onih koji su 1943. godine Vrhovnom štabu i Titu javljali: ,,Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći…“. Čojstvo i junaštvo Milana Spasića  i Sergeja Mašere, jedine kraljevske oficire koje je ordenom narodnih heroja SFRJ, posthumno odlikovao Josip Broz Tito. Poručnike bojnog broda, koji su, žrtvujući živote, minirali i potopili razarač Zagreb i spriječili da dospije neprijatelju u ruke. Da neće zaboraviti ni onih 97 poginulih tivatskih partizana i 32 civilne žrtve fašističkog terora. Među njima i dvanaestogodišnju Savetu Jokić i njenog sedamnaestogodišnjeg brata Uroša, djecu poginulu od nagazne mine.

Na sve one brojne junake o kojima u ovoj organizaciji razmišljaju: ,,Nema ništa uzvišenije nego umirati za druge, a ništa tužnije nego kad drugi zaborave na one koji su umirali za njih, pozdravom koji se polako zaboravlja, smrt fašizmu, sloboda narodu” (Dragiša Ćosović, bivši predsjednik UBNORA Tivat.). Ali, i da obilježe značajne istorijske događaje Crne Gore: Trinaestojulski ustanak, Dan državnosti, ali i dan kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu stekla nezavisnost…

Udruženje boraca NOR-a i antifašista Opštine Tivat broji preko 200 članova, ali i ogranke u gotovo svim gradovima Crne Gore saznajemo u razgovoru za Monitor od  Milovana  Sekulića, sekretara UBNORA Tivat. U Kotoru, Budvi, Cetinju, Nikšiću, Beranama, Bijelom Polju, Danilovgradu, Podgorici. Svi zajedno dio su SUBNORA Crne Gore. Danas, najmlađi član UBNORA ima samo petnaest, a najstariji 92 godine. Ali, sa ponosom podsjeća Sekulić da je, godinu unazad preminuli, admiral Branko Mamula, nekad načelnik Generalštaba JNA, savezni sekretar za Narodnu odbranu i admiral flote, takođe bio član tivatskog UBNORA. Sve do svoje 101. godine.

„Malo je, u cijeloj Crnoj Gori živih učesnika NOB-a i moguće je da ćemo vremenom promijeniti ime, pa umjesto Udruženje boraca…, zvaćemo se Udruženje antifašista, ali o tome će odluku donijeti Opštinski odbor udruženja. Naravno,  i dalje ćemo  baštiniti tekovine i vrijednosti NOB-a i socijalističke revolucije. Mi znamo da je fašizam pobijeđen, ali i da nije uništen. On se i danas javlja u raznim oblicima i kod nas“, tvrdi Sekulić.

Uslov za prijem u UBNORA isključivo je antifašističko opredjeljenje. ,,Lijepo je prepoznati da su naši članovi iz partizanskih familija, i jesu većinom, ali to nije preduslov za članstvo”, kaže sekretar ovog udruženja i dodaje da je i njega preporučila partizanska prošlost njegovih roditelja. Otac je iz sarajevske kasarne, kao ratni vojni zarobljenik odveden u Gernsheim, ,,njemački logor smrti” i tamo ostao zatočen četiri godine. Ujak poginuo u partizanima u sedamnaestoj godini. A, na posleratnoj radnoj akciji, na pruzi između Podgorice i Nikšića, počelo je i poznanstvo njegovih roditelja.

Milovan Sekulić je tokom radnog vijeka obavljao i funciju predsjednika i sekretara Kluba Jugoslovena u Njemačkoj, bio je i jedan od urednika biltena Bratstvo jedinstvo koji se štampao na srpsko-hrvatskom jeziku. U vrijeme raspada Jugoslavije izabran je za predsjednika Saveza komunista – pokret za Jugoslaviju za Opštinu Tivat.

Na čelu UBNORA, saznajemo od Sekulića, je  Darko Vuković, aktivni oficir Mornarice Vojske Crne Gore i kapetan bojnog broda. Vuković je  bivši komandant Mornarice Vojske Crne Gore, a  obavljao je i razne dužnosti u Generalštabu Vojske CG, Ministarstvu odbrane CG i vojno-diplomatskoj službi. Između ostalog, bio je oficir za vezu u NATO i vojni savjetnik pri misije CG u NATO štabu u Briselu, načelnik Direkcije za kontrolu naoružanja u Ministrastvu odbrane i izaslanik odbrane Crne Gore u Ujedinjenom kraljevstvu u Londonu. Trenutno je na dužnosti nerezidentnog izaslanika odbrane CG u Albaniji, Hrvatskoj, Grčkoj i Italiji. Kapetan Darko Vuković završio je komandno štabno usavršavanje u Školi nacionalne odbrane u Beogradu i Pomorski ratni koledž Ratne mornarice SAD-a.

Riječi  Darka Vukovića, kojima je UBNORA opisao kao ,,…patriotsko udruženje članova koji vole i poštuju prije svega svoju porodicu, svoju kuću, svoju ulicu, svoj grad i svoju državu, kao i antifašističko udrženje koje razumije i shvata ovu istorijsku tekovinu širokih svjetskih razmjera i osnovnog temelja savremene Evrope”, najbolje opisuju smisao postojanja udruženja.

Novoizabrane opštinsko rukovodstvo Tivat  obustavilo je praksu obezbjeđivanja finansijske pomoći, utvrđenu zakonom iz 1992. godine ovom i sličnim udruženjima. Sredstva se daju samo ako projekat, sa kojim UBNOR aplicira, bude odobren. Dobijena sredstva i skromni iznos članarine, od jednog eura mjesečno, donekle pokriju potrebe, priča Sekulić. Iako, dešava se da ih upravo nedostatak novca spriječi da prisustvuju ili organizuju događaje.Tako da ove godine nisu prisustvovali obilježavanju Igmanskog marša, ali su organizovali i prisustvovali brojnim drugim manifestacijama.

Poput komemorativnih skupova na godišnjicu tragedije koja se desila u vodama tivatskog zaliva, decembra 1944. UBNORA Tivat, zajedno sa Mornaricom,  organizovali su polaganje vijenaca na zajedničkoj grobnici u Donjoj Lastvi, a potom i bacanje cvijeća u more. Na mjesto na kojem je brod Cetinje naišao na podvodnu minu koju su postavili njemački fašisti. Poginulo je tada  240 putnika, uglavnom  lokalnog stanovništa Boke, a među njima 15 partizana italijanske brigade Garibaldi. Prijedlog UBNORA, da se podigne novi spomenik žrtvama ali i da se o ovoj tragediji piše u udžbenicima istorije,  do danas nije realizovan.

Zajedno sa predstavnicima boračkih organizacija sa prostora bivše Jugoslavije, predstavnici UBNORA Tivat sastaju se i na kompleksu muzeja Bitka za ranjenike na Neretvi u Jablanici. Godinama, tu se obilježava, događaj poznat kao ,,najhumanija bitka Drugog svjetskog rata“. Zavijore zastave sa crvenom petokrakom, položi se  cvijeće na spomen-obilježje, a  karanfili se bace u Neretvu. Zajedno sa brojnim građanima Bosne i Hercegovine, okupi se narod cijele regije, da sa  titovkama na glavi i majicama sa maršalovim likom, glasno pošalje poruku da građansko društvo i antifašizam nemaju alternativu.

Neizostavno, sa brojnim delegacijama iz bivše SFRJ, tivatski antifašisti ne zaboravljaju ni da obilježe godišnjicu epopeje na Sutjesci i poklone se sjenima 7.500 palih boraca. Više od trećine partizana  koji su bili u borbi, poginulo je. Najviše dalmatinskih i crnogorskih  boraca ali, što je slučaj nezabilježen  u istoriji ratovanja, i 597 žena. Da odaju čast onima koji su vođeni slobodarskim idejom,  spremno dali svoje živote. Okupe se u Dolini heroja,  polože cvijeće na spomenik na Tjentištu i zapjevaju: ,,Dok Sutjeska voda teče, poginuti Sava neće”.

,,Boračke organizacije registrovane su u svim bivšim jugoslovenskim republikama, uključujući Sloveniju i Hrvatsku. I gotovo kod svih je ista želja, da se ponovo, možda na jedan novi način, konstituiše ona Titova Jugoslavija“, tvrdi naš sagovornik.

Sekulić ne krije nezadovoljstvo činjenicom da je školskim programima premalo obuhvaćen period NOB-a. Upravo to je i motivisalo članove  UBNORA u 16 crnogorskih  gradova koji su, uz pomoć SUBNOR- a i  Ministarstva prosvjete, za srednjoškolce organizovali kvizove na temu NOB-a. ,,Takmičenje je organizovano i sa tivatskim srednjim školama nekoliko puta. Interes ali i znanje omladine prijatno su iznenađenje”, zaključuje Milovan Sekulić.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

SLAVKA ADŽOVIĆ, ŽENA, STOČARKA, ROMKINJA: Bitka s vukovima i ljudskim predrasudama i pakostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vukovi su joj klali ovce, ljudi ubili kravu i zapalili kuću u kojoj je živjela, tukli oca i gluvonijemog brata… Živi u strahu, ne krije to Slavka. U strahu da će je neko ubiti. „Ali, ćera me nešto da se borim i idem naprijed“

 

Dočekala nas je ćutnjom i ljutim pogledom. Ili je to bio strah u njenim očima. Slavka Adžović. Žena, stočarka, Romkinja. U javnosti dobro poznata po tome što godinama bije bitku sa predrasudama, ljudskim  pakostima, ali i sa prirodom. Vukovi su joj klali ovce, ljudi ubili kravu i zapalili kuću u kojoj je živjela, tukli oca i gluvonijemog brata… Tek kad smo se predstavili, poželjela nam je dobrodošlicu, požurila da pristavi kafu i sipa sok. Uz  komentar: „Morate se poslužiti“. Živi u strahu, ne krije to Slavka. U strahu da će je neko ubiti. „Ali, ćera me nešto da se borim i idem naprijed“.

Podno vjetrenjača na Krnovu, četrdesetak kilometara od Nikšića, Slavka Adžović izdiže svoju živinu od proljeća do prvih snjegova. Jedina je Romkinja u Crnoj Gori koja se bavi stočarstvom. Na državnoj zemlji je. Par štala nedovoljno je da u njih smjesti goveda, a objekat zidan betonskim blokovima, premali da sestra i ona prenoće. Šporet na drva, ćebad prebačena preko, na drvenim gredama improvizovanom krevetu, i par starih stolovača. Svuda posude i kanisteri napunjeni vodom.Više od tri kilometra daleko prvi je izvor vode. Brat joj, kaže, doveze vodu autom, kad je posjeti. Do prvih minusa Slavka živi ovdje  sa mlađom sestrom i bratom od ujaka. Mladićem sa posebnim potrebama. Sestra je, danas, u poljima sa ovcama, a Slavka će se pobrinuti da zgotovi nešto za jelo, uradi sve što treba u bašti u i oko kuće. Ispeče hljeb, krompir ili pitu. Ali i oplijevi i prekopa oko krompira, kupusa, luka…

Dani počinju u četiri ujutro. Sa 170 ovaca i 15 goveda, malo je vremena za odmor. A kad umor savlada, Slavka prenoći na zadnjem sjedištu automobila, kako bi bila bliže toru sa ovcama.

Godinama na ovom mjestu je bilo stočno pazarište, objašnjava nam. „Ljudi su ovdje doćerivali živo i ovdje ga preprodavali nakupcima“. Zidanu prostoriju koja je za potrebe te trgovine ovdje postojala i u kojoj se stoka vagala, uz pomoć oca, Slavka je stavila pod krov, napravila ulazna vrata. „Imla sam gdje u suvotu da se sklonim“. Da sakrije glavu od kiše i grmljavine, koje su ovdje gromoglasne. Imala je i štalu, dvadeset goveda je moglo da stane, a bilo je prostora i za telad i za junice. Početkom maja Slavkin ljetni dom je zapaljen. Nikad se nije saznalo ko je kriv. „Da oće krivca da nađu, pa prosto bilo. Da pravda izađe na viđelo“, ponavlja Slavka Adžović. Protestom su je ovdje na Krnovu i dočekali, priča. „Žižići, Lalatovići, Stanišići, Čanovići s Bršna… Iz godine u godinu oni meni štetu prave. I sve trpim. Najbolja krava mi je ubijena. Obdukcijom je nađena rupa na čelu. A, trebala je da se oteli. Grijeh. Policija mi je izlazila u susret, ali krivca opet nisu pronašli“.

Obraćala se i romskim organizacijama za pomoć. „I našim i vašim ljudima“, kako ih ona naziva. „Mnogo više su mi vaši pomogli, nego moji Romi“, priča ogorčeno. „Ne može Slavka sama. Što neko Slavki ne pomogne. „Teško mi je bilo što se niko od mojih Roma nije pitao kako sam i šta mi se dešava. Da me pitaju kako sam, pa ko da bi mi pomogli. A opet, ne mogu da idem po gradu ispružene ruke. Kad bi se samo desetak Roma skupilo, pa da kažu šta se ovo dešava sa ovom Romkinjom, čini mi se lakše mi bi bilo. Pa neka sam i grbava i kakva god, ali nikog ne diram. Da kažu – ‘ajde da se pobunimo za nju, sjutra će ona za nas’. Pomozi mi kad plačem, a kad se smijem mogu i sama“.

Zahvaljujući akciji novinarke Vijesti Svjetlane Mandić i Darka Saveljića, vlasnika farme magaraca, otvoren je žiro-račun i humani ljudi se se odazvali da novčanim prilozima pomognu Slavku. Tim novcem, uz kredit koji je dobila u banci, uspjela je da napravi štale u Nikšiču. Tu će smjestiti krave tokom zime, ali za ovce i dalje mjesta nema. Kao ni novca za 300 tovara sijena, koliko za zimske mjesece treba za stoku nabaviti. Boriće se i neće odustati, uporno ponavlja. Izboriće se i nekako snaći za novac. Uporna i snalažljiva kao uvijek. Molila je i Opštinu Nikšić za pomoć. Odbili su je.

„Kažu mi, žale se komšije na tebe. Navodno moja stoka gazi po njihovim njivama. Pa neka pogledaju, nijedan usjev nije izgažen. Pa, onda tvrde i da sam odbijala da mi uvedu vodu. Kako bih to odbila kad po vodu moram kilometrima da pješačim… I ovu struju koju koristim, a koju je moj otac proveo od dalekovoda, redovno im plaćam“.

U školu Slavka Adžović nije išla. „Neke jade znam da napišem ime i prezime“, kaže. „Za tim ću žaliti do kraja  života“. Život bi joj možda bio lakši da se školovala, ali još kao dijete voljela je da radi i da stiče. Da živi bolje nego što su joj roditelji živjeli“. Znala sam da mi samo rad može omogućiti bolji život“, kaže.

Otac je radio na Željezari, pravio kazane, a Slavka još kao trogodišnja djevojčica išla po selu sa majkom i prodavala. Pomagala je i u bašti. Ali, stoku je najviše voljela. Starija sestra vodila je pred Opštinu da dočekuju svatove i prikupljaju bačene novčiće. Sestra je ponavljala koliko je od kojeg svata dobila, a Slavka je samo saginjala glavu. „Nijesam željela da prosim, a boljelo me prozivanje. Sestra je znala da kaže ovaj mi je dao ovoliko novca, onaj drugi onoliko. Ja sam samo ćutala i stidila se“. Već tada je odlučila. Neće biti ni gladna ni bosa, ali neće živjeti ni kao većina sunarodnika. Da li je znala koju će cijenu morati da plati?

Kao dijete nije se igrala. Bilo je premalo vremena za to. Morala je s majkom po selima. A tamo, viđala je ljude koji su čuvali stoku. „Po cio dan sam željela da gledam u tu stoku“. Imala je sedam godina kada je zamolila roditelje da tri ovce koje su kupili s namjerom da ih zakolju, ostave njoj. Ojanjiće se, ubjeđivala je roditelje, a oni nju da su ovce jalove. Jednu su, ipak, zaklali, a dvije ostavili Slavki. Od jednog jagnjeta, koje se tada ojagnjilo, nastao je, kako ga ona zove ovaj „buljuk ovaca“. Potrajalo je 30 godina.

Tri decenije navikavala se Slavka, a i ljudi oko nje da je sa stokom vide. „Jer Romi u Crnoj Gori nikad stoku držali nisu“, kaže. Učila je vrijedno i mnogo. I kako se strižu ovce, i kako se jagnji i kako se čisti vime, kako se muze… Kupila je Slavka i elektične muzilice i organizovala prodaju mlijeka. Našla je i stalne kupce za jagnjad i telad, ali i dalje se „iskrpiti ne može“. „Iako ljudi misle Slavka se obogatila, ja se samo borim za svoju koru hljeba. Radim da preživim i ne budem gladna. Da sam se obogatila, imala bih i kuću i auto, a ne da ovako, kad moram do grada, pješačim i po 30 kilometara.“

Udavala se nije. Momci je nisu zanimali. „Nije bilo momka da mi se svidio, da poželim da mu se obratim ili da mi se udvara. Taj se rodio nije“. Njoj su se „obraćali“, ali nije „denjala“. Svjesna je, kaže, da su došla vremena kad bi je djeca mogla odmijeniti, pomoći, ali kasno je sada da o tome misli. „Voljela sam životinje više nego momke“, kaže sa osmijehom.

Ni na moru nikad nije bila. Kako bi stoku ostavila. Izabrala je put kojim se rjeđe ide. Put bez odmora, proslava, luksuza… „Život ide dalje, pa šta mi Bog da. Borim se ko ostali narod. Nikom nisam dužna, nikog ne diram, a Bog nek svima vrati po zasluzi“.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

SUSRETI

MILETA BOŽOVIĆ, INŽENJER, PRVI MARATONAC U CRNOJ GORI: Mali napor za veliko srce

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sedamdesetih godina prošloga vijeka u Americi, Njemačkoj, Engleskoj govorili su o njemu kao najvećem trkaču svih vremena na 100 kilometara. Novinari su izračunali: „Mileta Božović je trčeći pet puta obišao svijet“

 

Malo je Nikšićana koji ne poznaju inžinjera Miletu Božovića. Legendu nikšićke i crnogorske atletike. Još manje je onih koji ga ne vole. Čovjeka koji je trčao putevima i bespućima i pomicao prag ljudske izdržljivosti. U majici i šorcu, po snjegu i na minusima ispod 30 celzijusa, borio se sa sobom i sebe pobjeđivao. Nije tražio ni hvale, ni priznanja. Ali, prijalo je kad ga masovno i oduševljeno dočekuju u finišima njegovih brojnih kilometarskih maratona.

Mileta je svaku svečanost i svaki jubilej obilježavao trkom.Trčao je i tako slavio velike datume crnogorske prošlosti. Neko je primijetio da, čak i da je imao sistematičnog biografa, ovaj ne bi uspio zabilježiti sve staze koje je Božović pretrčao. Sedamdesetih godina prošloga vijeka u Americi, Njemačkoj, Engleskoj govorili su o Mileti Božoviću kao najvećem trkaču svih vremena na 100 km. Novinari su izračunali: „Mileta je trčeći pet puta obišao svijet“.

Danas, u devetoj deceniji života, Miletin korak je usporeniji, a glas tiši. On, koji je bio omiljena tema novinara, danas više ne želi da govori za novine. Ne gleda ni brojne televizijske emisije snimljene o njemu. Pogleda fotografije, snimljene nekad davno, s prijateljima i kolegama. Pa mu izgleda, kaže, kao da razgovara sa njima.

Subotnje je jutro. I danas su na kafi Mileta i njegovi dugogodisnji prijatelji dr Radovan Raco Mijanović, sportski ljekar alpinista, i Maksim Vujačić, publicista.

Mijanović pamti Miletu kako trči Nikšićem, dok ga djeca pokušavaju pratiti. „Ja sam osvajao gorske vrhove, dokazujući nešto sebi. Upravo to sam prepoznao i u Mileti. Mi smo se dokazivali sami sebi, postavljajući i određujući ciljeve“.  Mijanović je shvatio da je u Mileti našao ono nešto, što mnogi nisu imali. Takmičio se sa samim sobom.

Zanimljiv doktorskoj znatiželji bio je i fenomen Miletinog srca od 1.850 kubnih centimetara. Dva i po puta veće od uobičajnog. „Količina krvi koju Miletino srce izbaci u jednoj cistoli, kontrakciji, impresivna je“ – objašnjava dr Mijanović. Neobično je bilo i da Mileta, sa 95 kilograma težine i stopalom broj 48, uspješno trči maraton. Maratonci većinom skoro isposnički izgledaju. „Miletin minimalni puls iznosio je 35 otkucaja u minuti, da bi se poslije pretrčanih 100 kilometara popeo na 80, što je uobičajno puls čovjeka pri nekom lakšem poslu“ – objašnjava nam doktor Mijanović.

Mijanović je pratio maratonca, kad je to od drugih obaveza stizao. Biciklom, automobilom. Pratio ga je i one davne 1974. povodom 150 godina Njegoševog rođendana i otkrivanja mauzoleja na Lovćenu. Božović je tada trčao od Nikšića, preko Njeguša, Ivanovih korita do Cetinja, stazu dugu 130 kilometara. Onu koju, zbog velikih visinskih razlika, kvalifikuju kao jednu od najzahtjevnijih u Evropi. Stazom koja počne na 640 metara nadmorske visine u Nikšiću, penje se 1.200 na Bijelim poljanama, opet spusti na Čevo na 600 m, a onda veliki uspon na Lovćen – 1.657 metara, da bi završila na Cetinju na 670 metara nadmorske visine.

Božović će pretrčati ovu stazu još desetak puta, u želji da trkom obuhvati Njegošev životni put. U pratnji je uz dr Mijanovića bio i sportski novinar i Miletin prijatelj Ljubo Tomić. Tog puta, na Čevu, pratnja je „prikunjala“ u autu. Mileta koji je protrčao pored njih, mislio je da ih je probudio kucanjem u prozor. Probudio ih je tek čovjek koji je viknuo: „Onaj vaš je već stigao na Cetinje.“  „Te mi tutanj za Miletom…“ sjeća se Mijanović, dok se Mileta smješka slušajući prijateljevu priču.

„Maraton je za moje, kao lonac veliko srce bio maleni napor. Zato sam i mogao da trčim supermaraton i staze od 100 do 200 kilometara“, kaže Mileta Božović.

Dr Mijanović je pratio Božovića i na trkama u inostranstvu. Ubijeđeni su i danas da je Miletino osmo mjesto u trci na 100 kilometara kod švajcarskog grada Bila, rezultat pogrešno okrenute stelice koja je pokazivala pravac. Tridesetak kilometara pred ciljem bio je drugi, ali je trčeći pogrešnom stazom, izgubio pet kilometara.Vratio se na stazu, prestigao mnoge, ali mu je pukao mišić na nozi. Trku je završio hramljući.

Stazu od Vidrovana do Virpazara, dužine 100 kilometara, pretrčao je za sedam sati i 29 minuta. Bilo je to drugo vrijeme u svijetu, četiri minuta slabije od svjetskog rekorda. „Ko zna koliko je Mileta rekorda postigao. Po bespućima kuda je trčao nije ga mogao pratiti ni helikopter, a ne sudija“ – primjećuje Vujačić, koji je kao sportski novinar pratio Miletu.

Prijatelji se sjećaju i kad je one 1969. po noći, bez pratnje i samo sa baterijskom lampom u rukama, Mileta krenuo da trči od Tjentišta prema Virpazaru, oko 200 kilometara. Desetak kilometara od starta sreo se oči u oči sa medvjedom. „Medvjed se propeo na zadnje šape“, priča Mileta, „spreman za skok“. Bio se, kaže, spremio da se „jaka“ sa životinjom. Da li to što je tapkao rukom o butinu, ili svjetlost baterijske lampe koju je okrenuo prema medvjedu, tek Mileta je uspio da se okrene i polako vrati na mjesto odakle je počeo trku. Sjutradan se vratio se na mjesto susreta sa medvjedom i nastavio da trči prema Virpazaru.

Mileta Božović počeo se baviti atletikom još kao petnaestogodišnjak, davne 1952. Prvo u AK Metalac u Kraljevu. Povratkom u Nikšić s grupom entuzijasta osnovao je Atletski klub Čelik i do kraja sportske karijere ostao njegov član. Prvi maraton istrčao je u Kumrovcu, a potom su se nizali brojni maratoni i super maratoni. Od kuće Save Kovačevića od Nuda, preko Grahova, Nikšića, Plužina, Mratinja, Vučeva, Dragoš sedla do Tjentišta. Ukupno 200 kilometara. U čast Dana ustanka, pretrčao je stazu Tjentište, Gacko, Nikšić, Pogorica, Virpazar, takođe dugu 200 kilomatara. Povodom otvaranja spomenika na Tjentištu, trčao je od Titove pećine na Žabljaku, preko Mratinja, Vučeva, Dragoš sedla… Opet, 200 kilometara.

Nekoliko puta trčao je maratone u inostranstvu. Pripremao se da trči od Beograda do Nikšića, ali nije našao sponzora za ovaj zahvat. Miletine trke nemoguće je sve pobrojati. Baš kao ni brojna priznanja, medalje i pehare kojima je nagrađivan. Srebrna plaketa Atletskog saveza Jugoslavije, Zlatna plaketa Atletskog saveza CG, Zlatna plaketa radničkog sportskog društva Čelik, tek su neke od njih. Za njegovog života ustanovljen je trofej Najizdržljiviji crnogorski atleta Božović. Mileta je i jedini sportista iz Crne Gore koji je nosio olimpijsku baklju, uoči Olimpijade u Sarajevu 1984.

Uspomena je mnogo. Snaga i izdržljivost koju je imao, ali i spremnost da pomogne kad god treba, predmet je brojnih anegdota koje se i danas prepričavaju. Iz Gorske službe spasavanja često su ga pozivali u pomoć, a on se rado odazivao. Nosio je radio stanicu tešku 40 kila na Šavnik po mećavi. Jednom je nosio babicu koja je u štiklama kroz snijeg krenula na Krnovo da pomogne pri porodu.

Miletin humanitarni rad prepoznat je i nagrađen Zlatnim znakom Crvenog krsta. Učešće na radnim akcijama, udarničkim značkama, a rad u nikšićkoj Željezari  Boris Kidrič, Ordenom rada sa zlatnim vijencem. I na radno mjesto upravnika konstrukcione radionice, mašinski inžinjer Mileta Božović je trčao. Od kuće u Miločanima do Željezare – tridesetak kilometara dnevno. Rad u Željezari i pored svih uspjeha u atletici, opisuje kao najvažniji dio u životu. „Tako sam vaspitan“, kaže. To vaspitanje bilo je i razlog da odbije ponude koje su mu stizale iz evropskih atletskih klubova. U familiji je bilo dosta samohranih i starih kojima je trebala njegova pomoć. A Mileta je nesebično pomagao.

Od trkačkih staza oprostio se kasnih sedamdesetih. Na nikšićki Mali stadion, gdje je tada dotrčao sa Brezne, 2.000 ljudi se okupilo da pozdrave legendu crnogorske atletike. Maratonca sa kojim će i početi ovaj sport u Crnoj Gori. Ostala su sjećanja, raspadnute patike tokom trke, i brojne anegdote.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo