Povežite se sa nama

Izdvojeno

RADE MARIĆ, VLASNIK KOMPANIJE ZA LUKSUZNI PREVOZ U LONDONU: Mnogo radio, mnogo i zaradio

Objavljeno prije

na

Sa Ambasadom SFRJ došao je u London 1972.  Počeo je u sektoru obezbjeđenja. Na tom poslu ostao je tek par godina. Poželio je više slobode. Počeo je kao konobar i čistač tanjira u hotelu St Ermins. Čekao je da prođu neophodne četiri i po godine, kako bi dobio dozvolu boravka. Par godina, nakon te dozvole, Rade Marić je započeo posao luksuznog prevoza i obezbjeđenja. Ostalo je istorija

 

U Londonu živi i radi nekoliko hiljada Crnogoraca. Profesori, biznismeni, doktori, ljekari, lučki radnici… Jedan od njih je i Rade Marić, poznat i ugledan među sunarodnicima. Njegova firma pod nazivom R.I.M.&A.C.D. godinama pruža usluge prevoza elitnoj svjetskoj klijenteli. Bogati biznismeni, slavni glumci, političari, bankari, kraljevske porodice… Oni koji ga poznaju, reći će da je mnoge, koji su u London dolazili sa naših prostora, dočekao i pomogao im da se snađu.

„Pomognem što mogu, što ne mogu nisam ni dužan“, kroz osmijeh kaže Marić u razgovoru za Monitor. Ostvario je u životu daleko više nego što je i očekivao, kaže. Iza uspjeha stajalo je i veliko odricanje. Bilo je teških dana. „Nisi sa porodicom ni kad je dan za sport, ni u vrijeme godišnjih odmora“.

Sa Ambasadom SFRJ došao je u London 1972. godine. Počeo je u sektoru obezbjeđenja. Na tom poslu ostao je tek par godina. Nerado priča o ovom radnom iskustvu. Diskrecija je ono na što se obavezao odlaskom. Ipak, ispričaće nam da je uoči Titove posjete Londonu, tih sedamdesetih, 27 specijalaca dvije nedelje ranije došlo, kako bi sve one koji su bili sumnjivi po Predsjednikovu bezbjednost, držali na oku.  Prisjeća se i susreta  u restoranu, u prostorijama Ambasade predstavnika velikih jugoslovenskih firmi u Londonu: Rudi Čajevca, Genexa, Inexa, Jugotursa, Privredne komore… Tu su pravljeni poslovni dogovori ali bila i lijepa druženjenja.

Radnicima Ambasade nije bilo dozvoljeno zabavljanje sa strankinjama. Sve se kontrolisalo. Tada dvadesetogodišnji Rade Marić poželio je više slobode.

Počeo je kao konobar i čistač tanjira u hotelu St Ermins. Čekao je da prođu neophodne četiri i po godine, kako bi dobio dozvolu boravka. Par godina, nakon te dozvole, Rade Marić započeće posao luksuznog prevoza i obezbjeđenja. Ostalo je istorija.

Poznanstvo sa moćnim ljudima koje je upoznao tokom rada u ambasadi, olakšalo je početke. Između ostalih, sa predstavnicima Ambasada Saudijske Arabije, Bahreina, Kuvajta… Radio je i sa libijskom ambasadom. Od kraja sedamdesetih postao je i lični prevoznik i obezbjeđenje kraljevske familije Bahreina. Malo je pričao i puno radio i tako sticao veliko povjerenje klijenata.

„Bilo je pet sestara i tri brata kraljevske familije sa Bahreina. Svima sam organizovao i prevoz i obezbjeđenje kad bi dolazili u London. Za mene su radili bivši marinci, policajci ili vojnici. Posla je bilo dosta. Znala se tarifa koja je naplaćivana kad šeici dolaze. Dolazili su obično u junu. Sa cijelom porodicom. Problem je bilo obezbijediti dovoljno vozila, ali kad imate posao lakše se i zadužiti. Mnogo se radilo, i mnogo zarađivalo…

S ponosom ističe da se veliko povjerenje, koje su bahreinski klijenti stekli, potvrdilo pozivnicama za privatne proslave, koje godinama stižu na njegovu adresu i adresu njegove porodice.

Prvi mercedes 200 D kupio je 1976. Polovan i na  kredit. „Sjećam se, vozim princezu, auspuh mi se ljulja, a ja ga vežem konopom.“  Posao se vremenom širio. Danas Marićev vozni park čini 30 automobila. Par vozila su BMW marke,  ostalo su mercedesi S i C klase, sa šestoro vrata.

„Nedavno smo kupili šest novih mercedesa, majbaha. Svaki od 115.000 do 120.000 funti zavisno od opreme. Uvijek sam razmišljao da ako želiš da se voziš prvom klasom, onda kupi kartu. Za mene je mercedes upravo bio ta prva klasa. Kvalitetet i luksuz koji moji klijenti očekuju.Vozila izvanrednog stila i dizajna“, objašnjava Rade Marić.

Marić ima 15 stalno zaposlenih vozača, od kojih su neki već dvije decenije u njegovoj službi. Po potrebi iznajmljuje vozače koji voze njegove, kako ih on naziva, goste, u njegovim kolima. Među gostima su i WPP, najveća medijska kompanija u svijetu, sa kojom je aranžman napravljen još u prvim godinama Marićevog rada, japanska banka Novator i svjetski poznata imena kompanija poput Meldex'a, Itochu, Rivet

U petospratnici kod Čelsija, u vlasništvu Radeta Marića, sjedište je njegove firme R.I.M & A.C.D. Na zidovima fotografije slavnih ljudi koje je vozio. Bahreinska princeza, bivši muž princeze iz Monaka, Muhamed Ali, članovi posade Apolo… Sa Omarom Šarifom je i drugovao. Obradovao je suprugu kada je slavnog glumca doveo kući na kafu. „Bila  je oduševljena. Film Doktor Živago gledala je 20 puta“.

Sjedišta njegovih luksuznih limuzina koristili su i brojni crnogorski i srbijanski političari i ambasadori. „Nikad nisam bio član nijedne partije, ali mi je drago da našim ljudima mogu biti na usluzi.“

Od 18 sati kad se se kancelarije njegove firme zatvaraju, Radetov telefon je dostupan. „Moja lična odgovornost je da klijentima obezbijedim servis koji očekuju i lični odgovor.“

Svoj zivot Marić je podredio radu i familiji. Radio je, kaže, sa ljubavlju i užitkom, uz veliku pomoć supruge. Otac je dva sina, Nikole i Saše i ćerki Tanje i Nataše. Sva djeca su školovana na privatnim školama. Stariji, Nikola, danas živi i radi u Švedskoj. Mlađi, Saša, diplomirao je na prestižnom koledžu St. Martin fine art & design. Bavi se fotografijom i izlagao je u Nacionalnoj galeriji portreta u London. Živi i vrlo uspješno radi u Njujorku. Tanja je farmaceut i dr ginekološkinja, članica Royal College of opsteticians gynaecologists, a Nataša uspješna advokatica. „Nemam dovoljno vremena za druženja“, kaže Rade. Njegova djeca i sedmoro unučadi su društvo u kome najradije provodi vrijeme.

Spreman je da da se nađe na usluzi onima koji iz Crne Gore dođu ovdje u potrazi za boljim životom. „Čovjek nikada ne smije zaboraviti da je građanin, prije svega, svoje države, ma gdje živio.To je moja dužnost i moralna obaveza prema onima koji se nađu u stranom svijetu.“ Ali je spreman i da otvorenog srca podrži rad čak 70 humanitarnih organizacija u Londonu. Sa brojnih adresa, među kojima i Povelja Crvenog krsta SRJ, ali i zahvalnice diplomatskih krugova, uručivane su Mariću. Nije nepoznato da je porodica Marić uvijek spremna da obezbijedi pomoć djeci kojoj je potrebno liječenje ili neka od skupih operacija. „Kad su djeca u pitanju, tu dvoumljenja nema. Učiniću sve što je u mojoj moći da pomognem“.

Posjeti Marić ponekad i Crnogorsko-britansko udruženje Montenegro UK Society. Sa sunarodnicima ovdje se obilježe značajni datumi crnogorske istorije.

Kod Jaza, u Lastvi Grbaljskoj napravio je kuću. Sa suprugom, djecom i unučadima rado provede ovdje odmor uživajući u plivanju, biciklanju. I, u ljepotama Crne Gore.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo