Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Lavić, orao i Medo

Objavljeno prije

na

Teško je cijeniti kako će završiti priča o manjinskoj vladi koju je inicirao Abazović i protestima koji je prate. Ali je izvjesno da se Medo, jedna od nekadašnjih ikona otpora mržnji, korupciji i kriminalu, transformisao u nacionalističku mečku

 

Čuli ste šta nas čeka: izdaja, antisrpska vlada, homogenizacija i radikalizacija srpskog faktora, dezintegracija Crne Gore, povratak mafije i DPS-a… Koliko je stvar ozbiljna svjedoči i to što su lopovi, uz pomoć carinika, počeli da kradu od švercera. Ni manje ni više nego cigarete bez akciza i, možda, kokain „nepoznate količine”.

Manjka dokaza za svu tu priču ali muštulukdžija ne ostavlja prostora za sumnje. Sve zna, samo nije znao kada će i gdje pronaći ono mladunče lava koji po Budvi danima traže policajci, komunalci i ekolozi.

Neki stari i neki novi „piromani” potpaljuju požare vjerske i nacionalne mržnje. Označavaju građane i narode prvog i drugog reda. Oživljavaju mitove o istorijskim teritorijama zbog kojih bi valjalo prekrajati državne granice. Nastavak  90-ih prošlog vijeka.

Nebojša Medojević, predsjednik PzP-a i jedan od lidera DF-a, podijelio je viziju loših vijesti iz budućnosti. I postao vijest.

„Možda je to i cilj gospodina Abazovića kao etničkog Albanca, da napravi ono što je napravio Stipe Mesić, da kaže ja sam bio posljednji predsjednik Vlade Crne Gore i poslije toga ona više ne postoji “, predskazuje. Nakon što je obznanio detalje onoga što bi mogao reći doskorašnjem potpredsjedniku Vlade. Ako dođe do njihovog sastanka.

„Reći ću mu da će biti odgovoran za dezintegraciju Crne Gore, da pokušava da napravi antisrpsku vladu, da će to dovesti do homogenizacije srpskog faktora, do radikalizacije njihovih zahtjeva što može voditi i dezintegraciji države Crne Gore”. Eto.

Nije Medojević preko noći stigao do onog „etničkog Albanca” koji je, kao takav, možda poželio da Crna Gora više ne postoji. Ali ga je on prepoznao. Počela je ta njegova borba poodavno. Još kada je podršku građanskim partijama, liberalima (LSCG) i socijademokratama (SDP), zamijenio pričom o pomirenju pravoslavne većine. Nastavilo se nakon izbora 2012. kada je koaliciju DPS-a i Bošnjačke stranke komentarisao i ovako: „Priča se da će BS tražiti i da se obnovi makar jedna srušena džamija na Cetinju, ubrzaće se izgradnja medrese u Staroj varoši i to je to. Naprijed, Crna Goro. Izvini Sveti Petre, Njegoše, kralju Nikola. Posa’ je posa’”.

Produbio je analizu tokom izborne kampanje 2016. „Dio Bošnjaka muslimanske vjeroispovjesti postao je najekstremniji dio novocrnogoraca…, postaju najekstremniji navijači crnogorskih sportskih reprezentacija i šire jezik mržnje prema svemu što je srpsko, rusko, pravoslavno. Neprirodno je i neodrživo da Bošnjak muslimanske vjeroispovijesti iz Crne Gore, više voli Crnu Goru od nas, nacionalnih Crnogoraca”.

Nakon tih izbora ipak je nudio BS-u podršku za formiranje manjinske vlade. Pa, opet, osuo. „Glasati danas za Mila Đukanovića je potpuno isto kao poturčiti se. Prodati vjeru za večeru, dobrovoljno. Bez pritiska”.

Slijedila je vladajuća koalicija sa Demokratama i GP URA. Od prvog dana Medojević je među partnerima pronalazio uzurpatore, lopove i švercere. Obesmišljavao svaki pokušaj te vlade da učini bilo koji reformski potez. Lovio neprijatelje. Među njima se našao i jedan sveštenik SPC. U njegovoj interpretaciji – fratar.

„Nečasno smijenjen fra Gojko Perović. Operativac, ko zna koje službe, udružio se sa najvećim antihristima i drugom familijom”, razotkrivao je Medojević, primjećujući da Gojko Perović služi “globalnoj dubokoj državi kojoj je pravoslavlje i hrišćanstvo jedna od glavnih meta i prepreka”. Za razliku od, recimo, Trampa koga je slavio kao svjetsku nadu. I odano mu, nakon izbornog poraza, čestitao pobjedu.

Konačno, u Abazoviću prepoznaje Albanca koji, biće, želi da zacrni zlatnog orla sa crnogorske zastave. Ne, dakle, političara sa kojim se ne slaže, nego pripadnika nepoželjnog etnosa. Opakih namjera.

Teško je, danas, cijeniti kako će završiti priča o manjinskoj Vladi i protestima koji je prate. Do koga odvesti priča o „ukradenim” cigaretama iz Bara. Gdje će završiti  budvansko lavče. Ali je izvjesno da se Medo, jedna od nekadašnjih ikona otpora mržnji, korupciji i kriminalu, transformisao u nacionalističku mečku.

Masa u zanosu kliče „uhapsite Dritana”. Nebojša Medojević, sa pobjedničke bine, odgovara: „Ne čujem dobro, ali hapsićemo”. Kreće pjesma „Slobodane, samo reci, letjećemo kao meci…”. Zapravo, Nebojša. Doskora, tako nešto nijesmo mogli ni maštati. Sada je Medojevića teže zamisliti na protestima protiv Miloševića i Šešelja, koje je nekad predvodio.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Lubenice i meritornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je prodaja zetskih lubenica postala važnije političko-ekonomsko pitanje od saradnje državnih energetskih kompanija sa firmama sa američke crne liste

“Ovaj bratski čin pomoći Zećani nikad neće zaboraviti”. Dramatično sročenu poruku, objavio je u srijedu predsjednik Demokratske narodne partije, nezvanični gospodar opštine Zeta, pripadnik crnogorskog vladajućeg stroja.  Nakon što se pohvalio kako je predsjednik Srbije uslišio njegove molbe i “omogućio da se stvore uslovi da Srbija otpočne otkup ovogodišnje proizvodnje lubenica na području Opštine Zeta.”

Dobro ste pročitali: Aleksandar Vučić i Milan Knežević su “stvorili uslove” za prodaju lubenica. Ali samo onih stasalih u Zeti a ne, recimo, i pipuna sa teritorije opština Tuzi i Ulcinj. Da li to Milan nije htio da učini posao komšijama, ili Aleksandar nije zainteresovan za nesrpske lubenice, tek, ovo je prigodan nastavak prošlonedjeljne priče o suncokretovom ulju.

Mediji su prije desetak dana donijeli vijest da srpski carinici na granici sa Crnom Gorom zaustavljaju ranije ugovorene i plaćene isporuke jestivog ulja. Razlog: predsjednik svih Srba negdje je izjavio kako bi izvoz ulja trebalo obustaviti, zbog mogućeg smanjenja ovogodišnje proizvodnje na istoku Evrope.

Poslije par dana neizvjesnosti, konačno se oglasio i Vučić. Slučajno, nakon neke vojne vježbe. Pa je objasnio kako ne postoji “nikakva odluka” o zabrani izvoza ulja u Crnu Goru (što smo, uglavnom, i pretpostavljali – zabrana je bila usmena). Da on “ne želi da komentariše da li oni (to smo mi u Crnoj Gori) to preprodaju u Prištini, Tirani ili već kome”. Nije jasno zašto bi i komentarisao, trgovina je slobodna. Te da “Srbija ima dovoljno ulja u svojim rezervama da podmiri jednogodišnje potrebe Crne Gore bez problema”.

Ne kaza Vučić ni zašto bi Srbija podmirivala potrebe Crne Gore? Ulje, brašno, šećer… mogu da se kupe na sve četiri strane svijeta. U to smo se, u  pet minulih godina , uvjerili makar dva puta: po izbijanju pandemije korona virusa i nakon ruske agresije na Ukrajinu. Srbija je, u oba navrata, zatvorila granicu prema Crnoj Gori za izvoz osnovnih životnih namirnica, a u vrijeme pandemije, i medicinske opreme i materijala. Odluka je povučena kada se ispostavilo da se taj rezon ne isplati. Ali nadležni u Crnoj Gori nijesu naučili lekciju o potrebi smanjenja uvozne zavisnosti sa dominantno jedne adrese. Dok se politički zavisnici od Beograda svojski trude da crnogorsku ekonomiju prilagode mjeri srpskog sveta. I sopstvenih interesa.

Ministarstvo energetike kojim rukovodi Saša Mujović zatražilo je da EPCG Solar gradnja raskine ugovore sa kompanijama iz Bosne i Hercegovine koje su na crnoj listi SAD zbog povezanosti sa porodicom Milorada Dodika. “Obezbjeđuju im značajne izvore prihoda”, kako je saopšteno iz Ministarstva finansija SAD.

Sad treba da vidimo da li će ćerka kompanija iz sistema EPCG izvršiti preporučeno. Ne zna se kako će na sve to gledati koalicioni partneri Mujovićevog PES-a, predvođeni Andrijom Mandićem koji ne krije političku i ličnu bliskost sa Dodikom. Do mjere da ga je proljetos ugostio u Skupštini Crne Gore.  U navodno “privatnoj posjeti” u kojoj su se dotakli i budućih zajedničkih poslova elektroprivreda Crne Gore i Republike Srpske. Valjda u ime starih veza i interesa.

Kad pominjemo EPCG, novi tender za zakup, sada njene, Željezare u Nikšiću privukao je pažnju stručne javnosti. Pošto je riječ o krajnje neobičnoj situaciji da ponuđač limitira maksimalni iznos zakupa koji mogu ponuditi zainteresovani zakupci (od 30 do 150 hiljada eura). Ako, neko ponudi više novca može biti eliminisan zbog nepoštovanja propisanih uslova tendera.   Kao da je oglas nacrtan po mjeri već dogovorenog partnera. “Očigledno su ministar Saša Mujović i predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović nekome obećali davanje u zakup Željezare, ali i da ta cijena neće biti preko 150 hiljada eura, zbog čega sumnjamo na korupciju”, saopštili su iz URE. Pridružujemo se sumnjama, iako ne zaboravljamo koliko je važnu ulogu u kontraverznoj priči o Željezari imao bivši premijer Dritan Abazović.  Ličnom podrškom i našim novcem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dar

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vučiću su Rezoluciju o Jasenovcu darovali – PES i Demokrate. Mandićeva i Kneževićeva koalicija i SNP su asistirali

 

 

Očiglednost zna biti varljiva. Mnogi su povodom usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, kao glavne označili najglasnije: Andriju Mandića i Milana Kneževića. Nije tako. Vučiću su tu Rezoluciju darovali PES i Demokrate. Mandićeva i Kneževićeva koalicija i SNP su asistirali. Nisu slučajno isprednjačili lideri ZBCG. Aleksandar Vučić se dragovoljno odrekao zasluga s očiglednom naumom da Srbiju oslobodi tereta te odluke. Milojko Spajić i Aleksa Bečić su se sustezali da stanu iza svog djela.

Slavu predvodnika Mandić i Knežević su ponijeli nezasluženo. PES i Demokrate udruženo imaju znatno više poslanika nego ZBCG. Da su htjeli drugačiju odluku od ove koja je izglasana, premijer i njegov potpredsjednik mogli su dobiti podršku gotovo kompletne vlade. Uobičajene su tvrdnje kako bi premijer, da se nije povinovao zahtjevu ZBCG, izgubio većinu u parlamentu i ostao bez vlasti. Netačno. Spajiću je na raspolaganju bio državnički i evropski odgovor na tu situaciju: poziv svim parlamentarnim strankama da se formira koncentraciona vlada koja bi poslije IBAR-a nastavila ubrzano ka EU. Ko bi odbio da uđe u tu vladu – bez njega bi se moglo.

Naravno, da Rezolucija nije izglasana ustali bi svjetovni i crkveni branitelji srpstva da žigošu Brankoviće. Ali, da su premijer i potpredsjednik vlade htjeli da se sada ne glasa za nju, podržalo bi ih više od dvije trećine poslanika. Ako vlast, sa tako ogromnom podrškom parlamenta, nije u stanju da se odupre pritisku ili zovu vučićevskih sirena, možemo zamisliti kako bi odluke donosila, i kakve će donositi, pod većim temperaturama. Ovo je jedna od važnijih poruka drame o Rezoluciji o Jasenovcu.

Ta Rezolucija donijeta baš sada i baš u Crnoj Gori, potrebna je samo Vučiću. To je ispričnica za glas za Srebrenicu u UN. Davno su donesene Rezolucije o zločinačkoj prirodi NDH i njenim genocidnim zločinima u Jasenovcu i izvan njega. Ovjerene krvlju najboljih. Onom porukom Druge dalmatinske na Sutjesci svom komandantu: “… izgubili smo 2/3 boraca, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu”. Rezolucije pjesmom opjevane. Goranovom. Nazorovom. Skenderovom. Rezolucije, buktinje. Sisački narodnoslobodilački partizanski odred, 22. juna 1941. Ustanak – 27. jul 1941. Oba zasijedanja AVNOJ-a i sva tri ratna zasijedanja ZAVNOH –a održana su na slobodnoj partizanskoj teritoriji, u okviru granica Pavelićeve nacističke tvorevine. NDH je poražena. Mnoge ustaške glavešine i koljače je stigla kazna. Ustavom Hrvatske je određeno da se država temelji na antifašističkim tekovinama. Jasenovac se zvanično obilježava.

Ginula je crnogorska mladost – od Triglava do Đevđelije. Borci IV proleterske crnogorske udarne brigade: “Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera”. Naša Rezolucija.

Službena Crna Gora je devedestih izabrala sunovrat. Služenje Miloševiću. Zapao je najprljaviji zadatak: napad na bespomoćni Dubrovnik. Njen možda najdublji istorijski pad. Oko nas hode nekažnjeni zločinci. Smjena vlasti nije donijela promjene prema zločinima. Nakon Rezolucije o Srebrenici u parlamentu su usvojene Rezolucije o genocidu u Veliki i Pivi. Slučajno? Masovni zločini u Podrinju, limskoj dolini, u Sandžaku, preskočeni su. Slučajno? Počinili su ih – četnici. U Srbiji, po novome, antifašisti. U tu selektivnost ugrađeno je beskrajno političko licemjerje i ljudsko bezdušje.

Samo Crna Gora suočena sa zločinima počinjenim u njeno ime, može pomoći sebi i drugima da se suoče sa svojim tamama. Ovako, zaboga, opet slučajno, poslije Rezolucije o Srebrenici u UN, izglasavanje komšijskog genocida neminovno se doživljava kao uvreda. Vučić veli nije – zvao. Vjeruj. I bez naloga znali su šta im je dug.

Izvjesno je da Hrvatska neće blokirati put Crne Gore u EU. Baš to bi Vučiću trebalo. Samo, vrijeme premijera Spajića će se drukčije mjeriti. Imao je ogromnu, nekritičnu, podršku Zapada. Više je neće imati. Crna Gora će biti pod posebnim nadzorom.

Mrakom se opet natapaju zemlje bivše Jugoslavije. Paklenih devedesetih i žrtve su podijeljene. Oteto nam je pravo da svi nevino ubijeni budu naši. I pravo da zločinci i tvorci projekata čija realizacija podrazumijeva zločine ne budu naši. Pogotovu ne oni koji su ubijali u naše ime. Gubimo bitku za vlastitu dušu.

“Naprijed drugovi”. Ante Bakotić. Sekretar Partijske organizacije Logora 3. Ciglana. Jasenovac. Kišovito jutro 22. dan aprila 1945. Osvit slobode. Logoraši su pošli u juriš. U vječnost.

Sjećajmo ih se. Kako dolikuje. Sa stidom. Drukčije nemamo pravo mi koji smo dozvolili da se normalizuju i uzvise ovlaš zakamuflirane ideologije, čiji su znak prepoznavanja masovni zločini. Nek bukte sjene nepokorenih. Barem se imamo pred kim stidjeti.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

IBAR, junaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Optimisti se nadaju da  bi veselje zbog pozitivnog IBAR –a moglo donijeti potreban zamah, prije nego što  zasučemo rukave. Pesimisti strahuju kako bi naša tek oživljena evropska priča uskoro mogla krenuti stranputicom

 

 

Opet smo  lideri. Ozvaničeno je:  IBAR je stigao u Podgoricu. Srećno, junaci.

Dok ovo pišemo, još nijesu stigli reporterski izvještaji sa sinoćnjih proslava. Nije objavljen ni dnevni red za sjednicu Skupštine Crne Gore koju je za sjutra (petak) zakazao predsjednik parlamenta Andrija Mandić. Optimisti se nadaju da  bi veselje moglo donijeti potreban zamah, prije nego što  zasučemo rukave. Pesimisti strahuju kako bi naša tek oživljena evropska priča brzo  mogla krenuti stranputicom.

Poluglasne najave iz parlamenta navode na pomisao da bi se u Skupštini Crne Gore, na Vidovdan, ili u dogledno vrijeme, moglo glasati o rezoluciji o osudi genocida u Jasenovcu. Time bi zakonodavna vlast, iz sve ostale reperkusije tog postupka, mogla krenuti u proces preuzimanja ingerencija pravosuđa. Sa naumom da donosi međunarodne presude. Kao uvod u najavljeno stavljane na dnevni red paketa tzv. identitetskih pitanja koja za cilj imaju formalnu i suštinsku promjenu karaktera Crne Gore kao građanske države.

Koliko god da je IBAR važan, nije dovoljno veliki da sakrije kako izvršna, zakonodavna i sudska vlast već neko vrijeme kohabitiraju na neobičan način.

Zoran Brđanin je stari/novi direktor Uprave policije. Po treći put. Jednom je izabran na konkursu. Dvije vlade su ga u tri navrata smjenjivale. Svaki put nezakonito. Prethodna vlada Dritana Abazovića jednu od tih presuda je zaobišla novom odlukom o razrješenju. Onda se u operaciju Brđanin uključio i parlamentarni odbor za bezbjednost i odbranu. I oni, po mišljenju suda, nezakonito. Uostalom, već su postojale sudske presude iz kojih se dalo naslutiti da će se Brđanin još jednom vratiti na čelo UP. Do daljnjeg.

Upravni sud je poništio i Vladinu odluku o smjeni zastupnice Crne Gore pred sudom za ljudska prava u Strazburu Valentine Pavličić. „Sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi razloge i pravni osnov za prestanak mandata tužilje”, konstatuje se u presudi iz koje proizilazi da je Pavličić i dalje naša zastupnica pred sudom u Strazburu.

Pošto je Vlada, u međuvremenu, na isto mjesto imenovala sutkinju Katarinu Peković sada, formalno, pred Sudom za ljudska prava imamo dvije zastupnice. Neko bi još mogao pomisliti kako je vlastima na srcu poštovanje ljudskih prava. Realnija je ipak pretpostavka da je Spajićev kabinet demonstrirao koliko je većinski nezainteresovan ili nesposoban da odlučuje u skladu sa propisima.

Samo da izlaz iz lavirinta ne potraže slijedeći politiku generalnog direktora i Savjeta RTCG. Iako postoje dvije-tri pravosnažne presude koje kažu da Boris Raonić ne može biti na mjestu na kome je, u medijskom javnom servisu na njih se ne obaziru. Nego su, uz pomoć prijatelja iz Vlade (čitaj premijera) u paket IBAR zakona ubacili par amandmana koji bi im mogli riješiti postojeći problem. Po novom, Raonić ispunjava uslove za generalnog direktora RTCG. Članovi Savjeta više nijesu visoki javni funkcioneri, pa se ni njihovim, moguće nezakontim, odlukama više ne bavi SDT nego Osnovno tužilaštvo.

Zato je i krivična prijava protiv čelnika RTCG iz SDT-a, nakon skoro jednogodišnje istrage, proslijeđena Osnovnom tužilaštvu. Gdje bi cio postupak mogao krenuti iz početka. I trajati ko zna koliko.

Političari trenutno imaju prečih briga od (ne)poštovanja sudskih presuda. Opstanak  aktuelne većine i Vlade je upitan, nakon dobijanja IBAR-a. Preispitivanje međusobnih odnosa  proljetos su najavile Demokrate, Kneževićeva NDP je suspendovala podršku Vladi  do ispunjenja uslova iz svog ultimatuma (počev od Jasenovca a završno sa dvojnim državljanstvom), Mandić se svojski trudi da rad parlamenta privatizuje i potčini interesima grupacije kojoj pripada. Više nije problem samo to što u Skupštini prima i ispraća privatne goste, ne poštujući ni osnove protokola. Sada samostalno zakazuje i otkazuje sjednice,  određuje i mijenja dnevni red, izvrće odluke kolegijuma. Ali, ako je mogao nekažnjeno falsifikovati održavanje sjednice i glasanje poslanika, zašto ne bi mogao i to.

Lokalna vlast u Podgorici se ljulja. Ne nazire se većina nakon izbora u Budvi i Andrijevici. Zapelo je i sa nastavkom saradnje unutar većine u Beranama. Završetak izbornog procesa u Šavniku više se  ne pominje. Ni program Evropa sad 2. Ali ni  paf-paf  projekti izgradnje novih saobraćajnica. Preče je, biće, dvojno državljanstvo.

Bitka za IBAR  je završena, dolazi vrijeme kada će neko morati da prevrne kamen pod koji su vlasti duže od pola godine gurale ozbiljne probleme. Njihove i naše.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo