Povežite se sa nama

Izdvojeno

AZILANTSKI CENTAR BRUNSUM NA JUGU HOLANDIJE, RAZMEĐE VJEKOVA: Bivša Jugoslavija u metalnom kontejneru

Objavljeno prije

na

Okruženi holandskim domaćinima koji ih ne prihvataju, udruženi u nostalgiji i strahu od samoće, udružili su se oni sa „asfalta“ sa onima koji su cio život njive obrađivali. Inžinjeri sa lopovima. Izbjeglice iz Bosne, Srbije, Iraka, Irana, Sirije, Azerbejdžana, Sudana… Ova priča sa početka dvadeset prvog vijeka posvećena je onima koji danas siju mržnju i proizvode ambijent za ratove

 

Bila je 2000. Godina na razmeđu milenijuma. Ova priča zabilježena je među onima koji su u azilantskom centru Brunsum na jugu Holandije, čekali odgovor na azilantski zahtjev. Sobica ne veća od petnaestak kvadrata, dom je porodice Petrović. Srbi izbjegli sa Kosova. Četiri kreveta, po dva naslonjena jedan na drugi da se uštedi prostor, dva uska vojnička ormara oborena na pod, da se razdvoji dnevni od noćnog boravka, kauč i dvije fotelje, uglavljene u pretijesnu sobu. Da se ima gdje sjesti kad ko svrati, kažu domaćini.

Ovdje, u metalnom kontejneru, živi Marko sa ženom, 18-ogodišnjom ćerkom i dva sina, 13 i 7 godina. Uz njihovu, još četrdesetak soba, crnom farbom obilježenih brojevima, par toaleta i tuševa, tri veš mašine i desetak šporeta. Smještaj za one koji su u Kraljevini Holandiji zatražili azil, bježeći od rata, bijede, mobilizacije. Vjerujući da će na Zapadu pronaći život dostojan čovjeka. Posljednju godinu, u nedostatku prostora u zgradi Azilantskog centra, bivšeg katoličkog samostana, smještaju ih po ovim improvizovanim objektima.Ovdje u žici, pored starog groblja, koje više niko ne posjećuje, živi 350 stanara. Izbjeglice iz Bosne, Srbije, Iraka, Irana, Sirije, Azerbejdžana, Sudana…

Po riječima Kremersa, direktora COA Brunsum, vladine organizacije za smještaj i brigu o azilantima, 85 njih je sa prostora bivše SFRJ. Svi su u kompjuteru zavedeni pod odrednicom bivša Jugoslavija.

Te večeri su se u Markovom domu okupili uz rakiju i mezu.Tuđina je izbrisala nacionalne i obrazovne podjele. Okruženi holandskim domaćinima koji ih ne prihvataju, udruženi u nostalgiji i strahu od samoće, udružili su se oni sa   asfalta sa onima koji su cio život njive obrađivali. Inžinjeri sa lopovima. Hrišćani sa muslimanima.

Marko je tih, miran čovjek. Imao je dvije kuće tamo na Kosovu, kaže. Ali, brzo dodaje da ne mari. „Dobro je da smo živu glavu izvukli“. Potrošio je skoro deset hiljada eura da bi porodicu ilegalno doveo ovdje. Neki Crni dovezao ih je do Mađarske, pa onda dvadest kilometara pješke kroz šumu. Do kamiona, kojim su ih, skrivene ispod cerade dovezli u Holandiju.

„Nisam znao kuda me vode. Prvi put sam otputovao dalje od Crne Gore. Dogovoreno je da me dovezu do pašenoga koji zivi u Holandiji. Kad smo stigli, telefonirali su mu da je pošiljka stigla, baš kao da smo paketi. Ali, mislio sam: „Sad će sve biti lakše. Zaradiću pare, kupiti dobar auto, organizovati posao. I na Kosovu sam imao privatnu firmu, trgovao…“ – sjeća se Marko.

Otvorili su im kapiju Prihvatnog centra za izbjeglice u Rajzbergenu i ostavili ih da čekaju 12 sati. A onda, doveli su prevodioca, daktilografa, predstavnike Ministarstva, popisali sve podatke o njima, uzeli otiske prstiju. „Sedam sati mi je trebalo da ih ubijedim da mi je nemoguće da ostanem na Kosovu, da neću da pucam ni na koga, da se ne slažem sa politikom…“

Sve što je rekao ostalo je zabilježeno u dosijeu pod brojem… Za detalje bilo je nepristojno pitati.

„Tri dana sam se preslušavao šta ću reći. Ponavljao sam datume da što ne pobrkam. Malo sam i lagao, ali ko nije tokom procedure“ – priča naš domaćin.

Uspio je da im otvore proceduru. Prebačeni su u Obradni centar Eindhoven. Zajednička kupatila, zajednička menza. „Svaki dan morali smo da se javljamo policiji, živjeli smo u zgradama okruženi bodljikavom zicom i čekali sa radošću petak kad je na jelovniku riba i krompir. Sedmično smo dobijali 15 eura. Pa onda rasporedi, za telefon, pismo, pastu za zube, sapun… Ovdje počinju da te lome. Ti si azilant, a to u prevodu znači imaš manje prava nego njihovi kućni ljubimci“ – tvrdi Marko Petrović.

Vrijeme se prekraćuje u ćaskanju sa zemljacima u čekanju dana kada će napustiti ovaj, i preći iz obradnog  u azilski centar. Krijumčari se alkohol, jer zabranjeno je unijeti čak i flašu piva. Pišu duga pisma i maštaju o danu kada će dobiti papire i početi  normalan život.

„Osoblje nas je tretiralo kao da smo sa grane sišli. Dijelili su nam uputstva kako da koristimo toalete, da puštamo vodu nakon upotrebe, da ne mokrimo ispod tuša… Pratili su nas dok jedemo, prisluškivali telefonske razgovore i sve uredno upisivali u naš dosije.

U gostima je te noći i Goran. Bježeći iz Krajine pokušao je sa porodicom život nastaviti u Beogradu. Sjeća se da su žena i on u četiri ujutro ustajali i iznosili robu, prošvercovanu iz Mađarske na Buvljak. „Kad bismo i uspjeli nešto da prodamo, dio je odlazio reketašima. A policija, kad bismo se požalili, samo je slijegala ramenima…“

„Ma šta pričaš? U kojoj zemlji bi to mogao švercovane cigarete prodavati na ulici? Ajde, probaj ovdje…“ – prekida ga Marko.

Sličan dijalog vode danima, savijajući cigarete. Sjede i čekaju odgovor Ministarstva za azilante, koji će možda pozitivno odgovoriti na njihov zahtjev, i omogućiti im boravak u zemlji lala. Čekaju danima, mnogi godinama, u neizvjesnosti kada i kakav odgovor će dobiti. Goran je već dobio jedan negativ. Hrvatska je demokratska zemlja, napisale su mu imigracione vlasti. Može sa ženom i djecom da se spakuje i da ide kući. Njegov advokat, na kojeg svi azilanti imaju pravo o trošku države, uložio je prigovor. Ne prime li ih u Holandiju, potražiće sreću u Australiji, Americi. „Bilo gdje samo dalje od Srbije“.

„Svi ovi ljudi pobjegli su u Holandiju u potrazi za slobodom, a dočekao ih je zatvor“ – tvrdi Ken Smit, psihijatar na klinici Rijah u Mastrihtu. Mnogi od ovih izbjeglica česti su posjetioci njegove ordinacije.

„Okolnosti u kojima ovi ljudi žive u stvari gore su i od zatvora. U zatvoru postoji izvjesnost koliko dugo će izdržavanje kazne trajati. Zatvorenici imaju šansu nešto da rade i zarade. Azilantima je i to pravo uskraćeno. Njihovo kretanje je ograničeno, jer nemaju novac. Izolovani su jer ne govore jezik, a za to nemaju ni uslova ni interesa. U društvu koje za njihove probleme neće da zna.“

Ovdje se ne spava noću.Vjetar sablasno ljulja metalne zidove kampa, pa stanari do kasno u noć ostaju budni sve dok san ne postane  jači od jezive panike, koju svi vremenom počinju da osjećaju. Zimi je ovdje hladno, ljeti kroz malene prozore jedva probije koji zračak sunca, a usijani metal pretvori njihove sobe u pećnice.

„Jedino zadovoljstvo koje sebi možemo priuštiti ovdje je seks. Ali i to rijetko. Jer svi smo u jednoj sobici pa čekamo da djeca odu u školu, a onda osluškujemo da slučajno ne banu na vrata“, kroz smijeh priča Markova supruga Nada. Uspjela je preko prijatelja da nadje posao na crno. Pere toalete u jednom hotelu, štedi, kako bi vratili novac pozajmljen da ovdje dođu.

Ostavili smo ih da sjede i čekaju. Da se prisjećaju onog života i maštaju o danu kada će dobiti status, usleliti u kuću i dobiti dozvolu za rad. Do tada snalaziće se da nešto zarade na crno. Kupovaće hranu po jeftinim radnjama…  strahovati od deporta, jer kuda nazad.

*****

 Od te noći, prošlo je više od dvije decenije. Dvadeset prvi vijek je uveliko postao punoljetan. Ko zna gdje je sve vjetar sudbine rasijao ljude iz kontejnera na jugu Holandije. Pokraj  napuštenog groblja. Naš tadašnji domaćin, Marko Petrović je umro u Holandiji.

Ova je priča posvećena svima onima koji danas siju mržnju i proizvode ambijent za nove ratove. I nove ljude koji plutaju svijetom, bez adrese.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

NOVINARKA PROTIV MAFIJE: Olja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživačka novinarka Olivera Lakić i njen portal Libertas obavještavaju  javnost o vezama državnih struktura sa organizovanim kriminalom. Ona još nije dočekala optužnicu protiv kriminalaca koji su je prije četiri godine s leđa upucali ispred ulaza zgrade, gdje stanuje. Prije toga je bila meta više fizičkih i verbalnih napada, koji nijesu do kraja rasvijetljeni

 

Da li bi i kada Specijalno državno tužilaštvo (SDT) procesuiralo bivšu predsjednicu Vrhovnog suda Vesnu Medenicu, koja se trenutno nalazi u istražnom zatvoru, ili ponovo otvorilo istražni postupak u slučaju sumnjive saradnje između pripadnika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Petra Lazovića i Ljuba Milovića, da portal Libertas nije objavio dokumenta Europol-a (evropske policije), koja ih sumnjiče za teška krivična djela? Možda bez tih informacija ne bismo ni znali da je SDT već zatvorilo slučaj policajaca-saradnika kavačkog klana.

Nakon objavljene dokumentacije Europola uslijedilo je hapšenje Vesne Medenice i još najmanje 12 osoba zbog sumnje da su bili dio organizovane kriminalne grupe. Miloš Medenica je još nedostupan tužilaštvu, navodno se u Beogradu liječi od bolesti zavisnosti.

Prema istraživanjima Libertasa, Europol je tužilaštvu i policiji u julu prošle godine dostavio dokument sa transkriptima komunikacija policijskih službenika Petra Lazovića i Ljuba Milovića sa poznatim kriminalcima Radojem Zvicerom, Veljkom Belivukom, Markom Miljkovićem i drugima. Kada je prošlog ljeta objavljeno da su Lazovići omogućili Belivuku i Miljkoviću, beogradskim kriminalcima optuženim za teške zločine, da uđu u Crnu Goru, bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić ubjeđivao nas je da je Zoran Lazović „najbolji crnogorski policajac“, dok je njegov sin samo izvršavao službene zadatke.

Specijalni tužilac Saša Čađenović u januaru je, za vrijeme Katnićevog mandata, donio odluku da u radnjama mlađeg Lazovića i Milovića nema krivičnog djela. Novoizabrani glavni specijalni državni tužilac Vladimir Novović naložio je da se predmet ponovo otvori. Milivoje Katnić je saopštio da nije Čađenović odbacio prijavu protiv Lazovića, već Specijalno državno tužilaštvo dok je on njime rukovodio. Ponovo je pojasnio kako je policijski službenik radio svoj posao.

„Čađenović je uzeo komunikaciju, fotografiju, stotine poruka. Petar Lazović je dao izjavu na 40 strana. Nakon toga su pozvane starješine da daju izjavu, izvršena je provjera podataka – da li su pokrenute mjere tajnog nadzora, angažovani svjedoci saradnici… Po onome što ja znam, Europol je izanalizirao našu odluku i prihvatio činjenicu“, kazao je Katnić za Antenu M. On tvrdi da su dokumenta Europol-a objavljena „nelegalno“, i da se time crta meta njemu i njegovoj porodici. Cilj je, kaže, „da se Crna Gora predstavi kao država koja ne može da funkcioniše kao samostalna, suverena, antifašistička država“.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM: Naši majski porazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je nama njihova borba dala? Poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka nego o slavi predaka, a iskazivanje vojne moći tokom invazije na susjeda daleko je od svijetle antifašističke istorije

 

Slavio je opet ovog vikenda Stari kontinent i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Kokteli, vijenci, koncerti, vojna parada na Crvenom trgu, a u srcu Evrope – rat.

Ove godine Danom pobjede se obilježilo 77 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a Danom Evrope pet godina manje od pokretanja inicijative za stvaranje Evropske unije. U zemljama EU posebna važnost se daje Danu Evrope i deklaraciji Roberta Šumana koja je udarila temelj evropskom pomirenju i otvorila vrata da stari neprijatelji, prije svih Francuska i Njemačka, krenu novim putem.

U Njemačkoj i Francuskoj danas – Emanuel Makron se sreo sa veteranima iz Drugog svjetskog rata na ceremoniji pod Trijumfalnom kapijom, da bi narednog dana govorio na konferenciji Budućnost Evrope u Strazburu. Predložio je i novu evropsku organizaciju koja bi omogućila demokratskim evropskim nacijama da pronađu novi prostor za političku saradnju. Naravno, centralni dio govora bila je aktuelna situacija u Ukrajini.

U  Rusiji tradicionalna vojna parada. I kod njih umjesto sjećanja na desetine miliona onih koji su dali živote za neki bolji svijet, sve puca od političkih poruka koje se vrte oko rata u Ukrajini. Slovo Z je tu da podsjeti, ako je neko imao nedoumica. Vladimir Putin je u govoru ponovio da se ruska vojska u Ukrajini bori za bezbjednost Rusije i da je razlog za invaziju to što NATO prijeti Rusiji na njenim granicama. „Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, potragu za kompromisnim rješenjem uz međusobno uvažavanje interesa. Sve je bilo uzalud. Zemlje NATO-a nisu htjele da nas saslušaju, što znači da su imale potpuno drugačije planove. Bile su u toku pripreme za operaciju u Donbasu, invaziju na zemlju koja je istorijski naša, uključujući i Krim. U Kijevu su objavili potencijalnu nabavku nuklearnog oružja, a NATO je počeo da preuzima vojnu kontrolu na teritorijama sa kojima se graničimo“, govorio je Putin.

Na strazburškoj konferenciji ni Makron, a posebno Ursula van der Lejen nijesu ispustili da kontrastiraju događaje obilježavanja velikog praznika u Rusiji i Strazburu. Osvrćući se na ženu koja se pojavila sa svojom bebom na svečanosti u Strazburu, Lejenova je rekla da želi da 9. maj proslavi „ovu sliku, daleko moćniju od bilo koje vojne parade“.

Mi na Balkanu, Evropa u malom. Samo mnogo gori. Ne odričemo se zlog sjemena.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo