Okruženi holandskim domaćinima koji ih ne prihvataju, udruženi u nostalgiji i strahu od samoće, udružili su se oni sa „asfalta“ sa onima koji su cio život njive obrađivali. Inžinjeri sa lopovima. Izbjeglice iz Bosne, Srbije, Iraka, Irana, Sirije, Azerbejdžana, Sudana… Ova priča sa početka dvadeset prvog vijeka posvećena je onima koji danas siju mržnju i proizvode ambijent za ratove

Bila je 2000. Godina na razmeđu milenijuma. Ova priča zabilježena je među onima koji su u azilantskom centru Brunsum na jugu Holandije, čekali odgovor na azilantski zahtjev. Sobica ne veća od petnaestak kvadrata, dom je porodice Petrović. Srbi izbjegli sa Kosova. Četiri kreveta, po dva naslonjena jedan na drugi da se uštedi prostor, dva uska vojnička ormara oborena na pod, da se razdvoji dnevni od noćnog boravka, kauč i dvije fotelje, uglavljene u pretijesnu sobu. Da se ima gdje sjesti kad ko svrati, kažu domaćini.

Ovdje, u metalnom kontejneru, živi Marko sa ženom, 18-ogodišnjom ćerkom i dva sina, 13 i 7 godina. Uz njihovu, još četrdesetak soba, crnom farbom obilježenih brojevima, par toaleta i tuševa, tri veš mašine i desetak šporeta. Smještaj za one koji su u Kraljevini Holandiji zatražili azil, bježeći od rata, bijede, mobilizacije. Vjerujući da će na Zapadu pronaći život dostojan čovjeka. Posljednju godinu, u nedostatku prostora u zgradi Azilantskog centra, bivšeg katoličkog samostana, smještaju ih po ovim improvizovanim objektima.Ovdje u žici, pored starog groblja, koje više niko ne posjećuje, živi 350 stanara. Izbjeglice iz Bosne, Srbije, Iraka, Irana, Sirije, Azerbejdžana, Sudana…

Po riječima Kremersa, direktora COA Brunsum, vladine organizacije za smještaj i brigu o azilantima, 85 njih je sa prostora bivše SFRJ. Svi su u kompjuteru zavedeni pod odrednicom bivša Jugoslavija.

Te večeri su se u Markovom domu okupili uz rakiju i mezu.Tuđina je izbrisala nacionalne i obrazovne podjele. Okruženi holandskim domaćinima koji ih ne prihvataju, udruženi u nostalgiji i strahu od samoće, udružili su se oni sa   asfalta sa onima koji su cio život njive obrađivali. Inžinjeri sa lopovima. Hrišćani sa muslimanima.

Marko je tih, miran čovjek. Imao je dvije kuće tamo na Kosovu, kaže. Ali, brzo dodaje da ne mari. „Dobro je da smo živu glavu izvukli“. Potrošio je skoro deset hiljada eura da bi porodicu ilegalno doveo ovdje. Neki Crni dovezao ih je do Mađarske, pa onda dvadest kilometara pješke kroz šumu. Do kamiona, kojim su ih, skrivene ispod cerade dovezli u Holandiju.

„Nisam znao kuda me vode. Prvi put sam otputovao dalje od Crne Gore. Dogovoreno je da me dovezu do pašenoga koji zivi u Holandiji. Kad smo stigli, telefonirali su mu da je pošiljka stigla, baš kao da smo paketi. Ali, mislio sam: „Sad će sve biti lakše. Zaradiću pare, kupiti dobar auto, organizovati posao. I na Kosovu sam imao privatnu firmu, trgovao…“ – sjeća se Marko.

Otvorili su im kapiju Prihvatnog centra za izbjeglice u Rajzbergenu i ostavili ih da čekaju 12 sati. A onda, doveli su prevodioca, daktilografa, predstavnike Ministarstva, popisali sve podatke o njima, uzeli otiske prstiju. „Sedam sati mi je trebalo da ih ubijedim da mi je nemoguće da ostanem na Kosovu, da neću da pucam ni na koga, da se ne slažem sa politikom…“

Sve što je rekao ostalo je zabilježeno u dosijeu pod brojem… Za detalje bilo je nepristojno pitati.

„Tri dana sam se preslušavao šta ću reći. Ponavljao sam datume da što ne pobrkam. Malo sam i lagao, ali ko nije tokom procedure“ – priča naš domaćin.

Uspio je da im otvore proceduru. Prebačeni su u Obradni centar Eindhoven. Zajednička kupatila, zajednička menza. „Svaki dan morali smo da se javljamo policiji, živjeli smo u zgradama okruženi bodljikavom zicom i čekali sa radošću petak kad je na jelovniku riba i krompir. Sedmično smo dobijali 15 eura. Pa onda rasporedi, za telefon, pismo, pastu za zube, sapun… Ovdje počinju da te lome. Ti si azilant, a to u prevodu znači imaš manje prava nego njihovi kućni ljubimci“ – tvrdi Marko Petrović.

Vrijeme se prekraćuje u ćaskanju sa zemljacima u čekanju dana kada će napustiti ovaj, i preći iz obradnog  u azilski centar. Krijumčari se alkohol, jer zabranjeno je unijeti čak i flašu piva. Pišu duga pisma i maštaju o danu kada će dobiti papire i početi  normalan život.

„Osoblje nas je tretiralo kao da smo sa grane sišli. Dijelili su nam uputstva kako da koristimo toalete, da puštamo vodu nakon upotrebe, da ne mokrimo ispod tuša… Pratili su nas dok jedemo, prisluškivali telefonske razgovore i sve uredno upisivali u naš dosije.

U gostima je te noći i Goran. Bježeći iz Krajine pokušao je sa porodicom život nastaviti u Beogradu. Sjeća se da su žena i on u četiri ujutro ustajali i iznosili robu, prošvercovanu iz Mađarske na Buvljak. „Kad bismo i uspjeli nešto da prodamo, dio je odlazio reketašima. A policija, kad bismo se požalili, samo je slijegala ramenima…“

„Ma šta pričaš? U kojoj zemlji bi to mogao švercovane cigarete prodavati na ulici? Ajde, probaj ovdje…“ – prekida ga Marko.

Sličan dijalog vode danima, savijajući cigarete. Sjede i čekaju odgovor Ministarstva za azilante, koji će možda pozitivno odgovoriti na njihov zahtjev, i omogućiti im boravak u zemlji lala. Čekaju danima, mnogi godinama, u neizvjesnosti kada i kakav odgovor će dobiti. Goran je već dobio jedan negativ. Hrvatska je demokratska zemlja, napisale su mu imigracione vlasti. Može sa ženom i djecom da se spakuje i da ide kući. Njegov advokat, na kojeg svi azilanti imaju pravo o trošku države, uložio je prigovor. Ne prime li ih u Holandiju, potražiće sreću u Australiji, Americi. „Bilo gdje samo dalje od Srbije“.

„Svi ovi ljudi pobjegli su u Holandiju u potrazi za slobodom, a dočekao ih je zatvor“ – tvrdi Ken Smit, psihijatar na klinici Rijah u Mastrihtu. Mnogi od ovih izbjeglica česti su posjetioci njegove ordinacije.

„Okolnosti u kojima ovi ljudi žive u stvari gore su i od zatvora. U zatvoru postoji izvjesnost koliko dugo će izdržavanje kazne trajati. Zatvorenici imaju šansu nešto da rade i zarade. Azilantima je i to pravo uskraćeno. Njihovo kretanje je ograničeno, jer nemaju novac. Izolovani su jer ne govore jezik, a za to nemaju ni uslova ni interesa. U društvu koje za njihove probleme neće da zna.“

Ovdje se ne spava noću.Vjetar sablasno ljulja metalne zidove kampa, pa stanari do kasno u noć ostaju budni sve dok san ne postane  jači od jezive panike, koju svi vremenom počinju da osjećaju. Zimi je ovdje hladno, ljeti kroz malene prozore jedva probije koji zračak sunca, a usijani metal pretvori njihove sobe u pećnice.

„Jedino zadovoljstvo koje sebi možemo priuštiti ovdje je seks. Ali i to rijetko. Jer svi smo u jednoj sobici pa čekamo da djeca odu u školu, a onda osluškujemo da slučajno ne banu na vrata“, kroz smijeh priča Markova supruga Nada. Uspjela je preko prijatelja da nadje posao na crno. Pere toalete u jednom hotelu, štedi, kako bi vratili novac pozajmljen da ovdje dođu.

Ostavili smo ih da sjede i čekaju. Da se prisjećaju onog života i maštaju o danu kada će dobiti status, usleliti u kuću i dobiti dozvolu za rad. Do tada snalaziće se da nešto zarade na crno. Kupovaće hranu po jeftinim radnjama…  strahovati od deporta, jer kuda nazad.

*****

 Od te noći, prošlo je više od dvije decenije. Dvadeset prvi vijek je uveliko postao punoljetan. Ko zna gdje je sve vjetar sudbine rasijao ljude iz kontejnera na jugu Holandije. Pokraj  napuštenog groblja. Naš tadašnji domaćin, Marko Petrović je umro u Holandiji.

Ova je priča posvećena svima onima koji danas siju mržnju i proizvode ambijent za nove ratove. I nove ljude koji plutaju svijetom, bez adrese.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari