Povežite se sa nama

OKO NAS

PRISJEĆANJA: KO JE I KAKO ZATVORIO BERANSKU FABRIKU PAPIRA: U korist svoje štete

Objavljeno prije

na

Mnogi i danas smatraju da je ta fabrika, koja je u trenutku privatizacije i početka propadanja bila tehnološki unaprijeđena do optimuma, mogla da se sačuva i koristi za proizvodnju roto-papira za crnogorsko i tržište regiona

 

Nedavna nestašica roto-papira na regionalnom tržištu, koja se osjetila i u Crnoj Gori, dovodeći u pitanje štampanje ovdašnjih novina, ponovo je podsjetila na sudbinu fabrike papira u Beranama i one koji su kumovali njenom zatvaranju. Kriza na tržištu bila je uzrokovana prekidom proizvodnje u slovenačkoj fabrici papira, a u Crnoj Gori je riješena, uz dosta problema, uvozom papira iz Bugarske.

Mnogi i danas smatraju da je ta fabrika, koja je u trenutku privatizacije i početka propadanja bila tehnološki unaprijeđena do optimuma, mogla da se sačuva i koristi za proizvodnju roto-papira za crnogorsko i tržište regiona.

Posljednji direktor beranske fabrike papira, prije privatizacije, Milić Joksimović, smatra da je ta fabrika mogla da se sačuva, ali da je njena privatizacija i kasnije gašenje bilo posljedica političkih odluka. „To je bila politička intencija. Uvesti je u stečaj i privatizovati. A to je, kao što se i vidjelo, značilo i kraj fabrike“, prisjeća se Joksimović.

Naš sagovornik kaže da je fabrika papira u Beranama uvedena u stečaj u trenutku kada je dostigla savršenstvo u tehnološkom smislu. „Postojale su dvije papir mašine. Jedna za proizvodnju finih papira do stotinu trideset grama. Druga mašina je imala raspon proizvodnje do čak trista gramskih papira, i mislim da je to bila jedina mašina te vrste u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da tu mašinu, u to vrijeme, nije imala ni Slovenija“, kaže Joksimović.

On sa žaljenjem konstatuje da su te mašine, navodno, završile kao staro gvožđe.

„Za jednu nisam siguran, a za drugu znam da je kao navodno staro gvožđe otišla za Tursku“.

Ipak, prema pouzdanim informacijama, mašine su prodate po cijeni starog gvožđa, ali su u Tursku prenesene do posljednjeg šrafa, i tamo stavljene u funkciju. Kako i zašto je dozvoljeno da fabrika papira u Beranama propadne, i ko je tome pripomogao?

Fabrika papira Beranka prodata je iz stečaja beogradskom preduzeću Tigo-impeks 2004. godine. Vlasnik tog preduzeća Radoje Gomilanović navodno je iz ranijih poslova sa ovom beranskom fabrikom imao obezbijeđena potraživanja od 200.000 eura. Odnosno, sa pripadajućim kamatama, preko 250.000.

Obezbijeđena potraživanja u iznosu od 400.000 eura, takođe sa pripadajućim kamatama i sa fiducijom na skoro kompletnu imovinu fabrike, osim papir mašina, imala je i Vlada Crne Gore. Svoja potraživanja od 56.000 eura, fiducijom nad postrojenjem vodozahvat bio je obezbijedio i ZOIL Lovćen.

Gomilanović je, odmah po kupovini fabrike, zatražio reprogram dugovanja od Vlade i Lovćena. I dobio ga. Vlada je vlasniku, „u interesu pokretanja proizvodnje“, odobrila prolongiranje isplate pola duga, a za drugu polovinu ga je obavezala da uloži u investicije. To je bilo u periodu kada je Igor Lukšić bio ministar finasija u vladi Mila Đukanovića.

Lukšić je, koju godinu kasnije, bio predsjednik Vlade u trenutku kada je fabrika počela da propada, ali nije ni prstom mrdnuo da to zaustavi. „Lukšić je bio taj koji je trebao i mogao da zaustavi propast fabrike, tako što bi tražio nazad sredstva koja su data, a nisu vraćena. Mogao je da uvede stečaj i da zaustavi dalje propadanje fabrike. To je bila posljednja šansa da se fabrika spasi“, insistira Joksimović.

Tu se, iznova postavlja pitanje zašto Igor Lukšić, u ulozi premijera, nije tražio od Radoja Gomilanovića, koji je bio sitan igrač mnogo krupnijih biznismena, da vrati novac koji je pozajmljen. Umjesto toga se, kao iz svog džepa, odrekao novca  crnogorskih poreskih obveznika. I jednu perspektivnu fabriku osudio na propast.

Duga se odrekao i ZOIL Lovćen. Atlasmont banka nije bila tako blagodarna prema beogradskom biznismenu, pa je odmah prisvojila i prodala fabrički restoran. Do danas nije poznato šta je bilo sa upravnom zgradom na koju je banka odbjeglog biznismena Duška Kneževića takođe imala hipoteku.

Kada se, u krajnjem, oduzme potraživanje koje je od Beranke imao sam Gomilanović, zatim Vlada i Lovćen osiguranje, dobija se odgovor na pitanje kako je preko žiro-računa Fabrike papira u stečaju od ugovorene kupoprodajne cijene od blizu milion eura, prošlo samo 250.000. To je bilo u direktnoj suprotnosti sa kupoprodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro-računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, sa posljedicama kao da nije ni zaključivan“.

Ne treba zaboraviti da je stečaj 2004. godine, do kada je fabrika bila u vlasništvu beranske lokalne uprave, uveden upravo na zahtjev Radoja Gomilanovića preko njegovog  preduzeća Tigo-impeks, kao jednog od obezbijeđenih povjerilaca.

Iste godine u oktobru Gomilanović je kupio Beranku na javnoj licitaciji.

Bivši radnici nekadašnjeg giganta smatraju da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabrika izgrađivala grad, odnosno da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe. Oni podsjećaju da je to bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori, i da su oni bili prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. I kasnije tranzicije. A da je grad, po zatvaranju Beranke, za kratko vrijeme sa vrha pao na dno ljestvice razvijenosti.

Da ne bi bilo zabune: Ne radi se o fabrici celuloze i papira, već o drugoj, modernijoj fabrici koja je na ostacima te velike kompanije ponovo otvorena 1997. godine. Nju je u jednoj izbornoj kampanji otvorio Milo Đukanović, a samo 14-15 godina kasnije, pod nerazjašnjenim okolnostima, zatvorio Igor Lukšić.

Kada je počela da propada privatizovana fabrika papira u Beranama, i kada je već bilo jasno da Gomilanović, ili ko je već stajao iza njega, nema namjeru da je stavi u funkciju, država se nije miješala. Navodno, zato što je privatizacija obavljena iz stečaja. Bez privatizacionog ugovora kojim se propisuju prava i obaveze kupca i prodavca.

Danas se ne zna u čijem se vlasništvu, zvanično, nalazi fabrički krug i prazne hale, nakon što su iz nje rasprodate sve vrijedne mašine i oprema. Tadašnje crnogorske vlasti očigledno su radile u korist svoje štete. Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Niko od nadležnih se nije čak ni zapitao zašto nije pokušano da se spasi fabrika, koja bi, po svoj prilici, i danas mogla da radi.

                                                                              Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SUŠE SE CRNOGORSKE ŠUME: Gubimo li bitku sa potkornjakom  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz požare, nelagalnu i neplansku sječu, sve ozbiljniji danak u šamama na sjeveru uzima i insekt potkornjak. Prošle godine, iz razloga koji još nijesu utvrdili u Upravi za gazdovanje šumama i lovištima, osušeno ili u fazi sušenja bilo je blizu 12.000 metara kubnih drvne mase. U fazi degradacije je oko petina crnogorskih šuma

 

Prema procjeni Uprave za gazdovanje šumama i lovištima,  oko 20 odsto šumskih sastojina u Crnoj Gori u raznim je fazama degradacije. U Izvještaju  o zdravstvenom stanju šuma za prošlu godine  nema preciznih podataka o tome koliko su, uz požare nelegalnu i neplansku sječu, na uništavanje šuma uticali  insketi, a među njima najopasniji, takozvani, potkornjak. Međutim, u  tom dokumentu Uprava se pohvalila aktivnostima koje su preduzete ili se planiraju na suzbijanju te štetočine, koja uzrokuje ubrzano i masovno sušenje stabala.

Prema podacima iz Izvještaja, moglo bi se zaključiti da nadležni  dobijaju bitku sa insketom koji je napao šume u skoro svakoj sjevernoj  područnoj jedinici Uprave. S druge strane,  ekološki aktivisti tvrde da je stanje alarmantno, a napredovanje tog insketa u šumskim sastojinama odavno  izmaklo kontoli.

“Ako pitate nadležne – sve je u redu  sa našim šumama. Situacija nije alarmantna. Postavljati po 40 feromonskih zamki, na teritoriji na kojoj ozbiljne države postavljaju po 1.500 da se odbrane od potkornjaka i, generalno,  nerad institucija, dovešće nas u situaciju da postanemo pustinja”, napisao je na svom Facebook profilu ekološki i građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

On je objavio i fotografije koje, kako tvrdi, pokazuju da potkornjak  uzima golem danak u šumama na sjeveru države.  Dragićević tvrdi da je Uprava postavljala feromonske zamke proizvedene prije sedam godina, to jest, kojima je rok istekao prije pet godina.  Da imaju slična saznanja, saopštili su, minulog mjeseca,  i iz Agencije za zaštitu životne sredine.

“U ovom trenutku, Uprava za šume postavlja feromonske zamke kojima je rok istekao prije pet godina i  one ne funkcionišu. Postavljaju se čisto zato da se može reći da se nešto radi. U Nacionalnom parku Tara u Srbiji, za pet godina, u feromonske zamke uhvatilo se preko 70 miliona potkornjaka, od čega samo 2014. godine preko 33 miliona. Poslije toga, broj potkornjaka opada. Stižu nam fotografije iz cijele Crne Gore na kojima se vide ogromne površine  šume koje se suše. Ovo je ogroman rizik za pojavu šumskih požara a potom i erozije…”, zaključuje Dragićević.

Iz Uprave su takve tvrdnje nazvali zlonamjernim i manipulacijom, i pohvalili se da su, tokom prošle godine, “na  brojnim lokalitetima postavljene feromonske klopke i feromonski preparati za utvrđivanje brojnosti potkornjaka”. Klopke su, navodno, postavljene u područnim jedinicama Pljevlja, Žabljak, Plužine, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Mojkovac, Plav, Gusinje, Nikšić, Andrijevica i Šavnik.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SUDBINA SKI CENTRA LOKVE: Na stazi – vikendice?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnik zemljišta na planini Cmiljevici kod Berana, isparcelisao je skijašku stazu koja je decenijama korištena  na ovom terenu i placeve oglasio na prodaju za vikendice

 

TXT: Beranci, njihovi gosti i prijatelji  mogli bi ostati ostati bez skijališta na Cmiljevici. Prema posjedovnim listovima iz beranskog katastra, u koje je Monitor imao uvid, na mjestu postojeće skijaške staze planirana je gradnja najmanje petnaest planinskih kuća i vikendica.

To nam je potvrdio i vlasnik Ski centra Lokve, Dejan Guberinić. On kaže da je vlasnik zemljišta već na terenima skijaške staze postavio table sa natpisom na prodaju. “Mene je zvao jedan zainteresovani kupac, i ja sam se našao u čudu. Rekao sam mu, ako pokuša da kupi plac, da ću i protiv njega i protiv vlasnika podnijeti krivične prijave. To je ustvari nešto što bi trebalo država da uradi i da preispita kako se došlo u ovu situaciju”, kaže Guberinić. “Pored svih problema koje smo do sada imali za vrijeme pripreme staza za skijašku sezonu ,i zbog kojih Ski centar nije radio već tri godine, sada još i ovo. Ovo je zemlja čuda. Potpuno nam je nejasno kako je taj vlasnik mogao da kupi zemljište i kako ga je isparcelisao i upisao u katastarske knjige”.

Monitor je kontaktirao i sadašnjeg vlasnika zemljišta Vojislava Dedovića, koji je potvrdio da je vlasnik tog dijela zemljišta 1/1. “Na tabli stoji – na prodaju, ali ja ne namjeravam da prodajem, već da na tom zemljištu gradim više ugistiteljskih objekata pod nazivom Plavi Lim, pod kojim nazivom imam i restoran i prenoćište na ulazu u Berane. Ja samo razvijam ugostiteljsku djelatnost. Zemlju sam regularno kupio, dozvole sve imam, i nista ne radim napamet”, tvrdi Dedović. Jasno mu je, kaže, da je tu oduvijek bila skijaška staza, ali on od vlasnika Ski centra očekuje “da razgovaraju”.

Guberinić, sa druge strane, ističe da ako država i ovog puta ostane nijema na to što se dešava, odnosno ne proglasi javni interes po Zakonu o skijalištima, da njemu i njegovom bratu neće preostati ništa drugo već da razmontiraju žičaru, takozvanu tanjiraču u mjestu Skrivena, i da konačno dignu ruke od svega.

Vlada Crne Gore je pred prošlogodišnju skijašku sezonu ovom skijalištu kod Berana dodijelila  deset hiljada eura, preko Uprave za kapitalne projekte, upravo za pripremu sezone.

Guberinić kaže da on i njegov stariji brat, koji su u tom poslu, nikada nisu ni tražili pomoć u novcu od Vlade, već da su od svih u čijoj je to nadležnosti, tražili da se riješi problem upisa ovog skijališta, ali da niko do sada nije pokušao, kako je kazao, ni da okrene glavu na njih i njihove molbe. “Mi smo u situaciji da smo vlasnici preduzeća Ski centar Lokve, a da ne možemo da organizujemo sezonu skijanja zbog problema sa vlasnicima zemljišta na kojem se nalazi uspinjača i skijaške staze”.

Njemu i njegovom bratu, kako objašnjava, nije jasno kako je Ski centar Lokve napravljen prije četrdeset godina i kako je izgrađena i radila žičara, a da sada nema dokumenata o tome. “Kako se to dogodilo, gdje su dokumenta o tome kada je skijalište građeno, mi ne znamo. Samo tražimo da se u katastru upiše službenost skijališta, što je obaveza po Zakonu o skijalištima. Mi ne želimo da oduzememo zemljište nikome, samo da nam se omogući da radimo nesmetano u sezoni, a ne da nas vlasnici zemljišta ucjenjuju i podnose prijave protiv nas”, kaže Guberinić.

Ski-centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na nadmorskoj visini od 1350 do 1800 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta koji od Berana vodi prema Rožajama. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao tek otkriveni biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i poznate hiperinflacije, sve do prve privatizacije, kada se društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH pokazalo kao potpuno neodgovorno. Poslije poslovne agonije, Ski centar je prodat Rusu Alanu Alikovu, ali ni on nije ispunio bajkolika obećanja.

Onda su ga kupili braća Guberinići, emotivno vezani i za ovu planinu i za Berane, i napravili velike planove da ga konačno stave u punu funkciju i da mu vrate staru ljepotu i prepoznatljivost na turističkoj mapi Crne Gore i regiona.

Od države i Vlade nisu tražili novac. Tražili su samo da se riješe administrativne barijere, koje su za njih bile nepremostive. Da je htio, bilo koji ministar turizma mogao je to riješiti za najkraće vrijeme.

Nakon svega, pojavio se novi problem  – da neko na skijaškoj stazi, jednoj od najstarijih na teritoriji Crne Gore, isparceliše zemljište i oglasi ga na prodaju.

Upravo na ovoj stazi su se sedamdesetih godina, kada nije bio čak ni uspinjače, održavala ondašnja republička i regionalna takmičenja.

Vlasnik zemljišta tvrdi, međutim, da na to ima pravo, jer je vlasnik parcele 1/1, i ponavlja da je tu za razgovor i dogovor. A Guberinići ponavljaju da je to skijalište bilo tu od kada pamte najstariji Beranci, i da država mora da upiše službenost.

I dalje ostaje bez odgovora osnovno pitanje – kako je izgrađen hotel Lokve i ski centar sa uspinjačom i žičarama, a da nisu isplaćeni tadašnji vlasnici zemljišta i ono prevedeno na državno preduzeće ili državu?. Da li je tu kvaka? Ima i onih koji tvrde da su svi vlasnici zemljišta jednom isplaćeni, pa su se onda negdje u državnom arhivu izgubili dokazi o tome. U Beranama ih nema, ali bi ih moralo biti u državnom arhivu na Cetinju. Onda su se vlasnici u restituciji mogli pojaviti i povratiti zemljište, koje je, može biti, odavno plaćeno.

Možda i nije tako, ali su onda i država i lokalna uprava u Beranama, odnosno državne i lokalne službe napravile ozbiljne propuste kod izrade prostornih planova.

Ako se ovi problemi brzo ne riješe, ako se ne umiješaju država i Opština Berane, moglo bi se dogoditi da, umjesto ambicioznih razvojnih planova, Ski centar Lokve trajno prestane sa radom.

Mnogi Beranci, posebno oni koji su na Cmiljevici izgradili vikendice i ugostiteljske kapacitete, žele da ovo skijalište opstane. Krajem ljeta Vlada  je opredijelila sredstva da se asfaltira put od magistrale do vrha glavne skijaške staze i vikendica i ugostiteljskih objekata. Sudbina skijališta i dalje je neizvjesna.

                                                                                                                                                                                                                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

GUBICI U VODOVODNIM MREŽAMA NA SJEVERU: Dok je ima, prosipa se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među 11 vodovodnih preduzeća koja su pošle godine  poslovala s gubitkom, čak sedam je sa sjevera države. Analize pokazuju da većina vodovoda sa sjevera, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno

 

Gotovo da nema opštine na  sjeveru u kojoj su gubici na vodovodnoj mreži manji od 50 odsto. Kako objašnjavaju u  preduzećima zaduženim za vodovodni sistem, podjednako su zastupljeni tehnički i komercijalni gubici.  Voda se intenzivno prosipa, bilo da je riječ o  curenju vode kroz oštećenja cjevovoda, prelivanju rezervoara, nelagalnim priključcima ili samo neracionalnoj potrošnji.

Otklanjanje tehničkih gubitaka je skup i zahtjevan proces, a često se dešava da se nakon sanacije jednog oštećenja, usljed povećanja pritiska, pojave novi kvarovi. To je začarani krug iz kojeg s mukom izlaze lokalne tehničke službe.  Otkrivanje i uklanajnje nelegalnih priključaka je obično  teško izvodljivo. Većina tih priključaka, ali i značajan dio opštinskih cjevovoda, je na privatnim parcelama. Izmještanje distributnivne mreža na javne površine, obično je samo ambiciozan plan, a u praksi pregolem zalogaj.

Tek nakon relizacije projekta “Postupaj pametno-štedi vodu”, u Bijelom Polju se nadaju da će donekle smanjiti gubitke  na vodovodnoj mreži, koji su sada oko 75 odsto. Jedan od ciljeva projekta, koji se realizuje u okviru prekogranične saradnje sa vodovodom Đakovice i Peći „Hidrodrini“ i Kosovo Development Centrom, je da do 2026. godine gubici budu 62 odsto. Direktor Vodovoda “Bistrica” Esad Šele Mahmutović kaže da je predviđena instalacija smart sistema za praćenje i mjerenje potrošnje vode i javna kampanja za podizanje svijesti o važnosti očuvanja i smanjenja gubitaka na vodovodnoj mreži. Planirana je i izgradnja rezervoara za vodu (do 5.000 m³) zbog obezbjeđenja dovoljne količine vode i proširenja kapaciteta vodovodne mreže na hlornoj stanici Pobrnjica. Namjera im je i da se, u naredne dvije godine, poveća procenat naplate sa 86 na 95 odsto.

Iz bjelopoljske Opštine su, do sada, nekoliko puta finansirali rekonstrukciju djelova vodovodne mreže, no to nije značajno  smanjilo količine prosute vode, ali ni natjeralo potrošače da savjesnije troše i  ažurnije plaćaju račune. Cjevovod je i dalje  u veoma lošem stanju, a dodatan trošak je bilo nedavno  priključenje dva nova naselja na vodovodnu mrežu.

U Vodovodu kažu da poslovanje preduzeća opterećuju i  pozamašna potraživanja iz ranijeg perioda, koja je gotovo nemoguće naplatiti.  Potrošači iz kategorija fizička i pravna lica toj  bjelopoljskoj firmi, početkom ove godine, dugovali su blizu milon i po eura.  Među tim dugovanjima su i  ona koje se odnose na preduzeća koja su u stečaju, zatvorene firme, te umrle osobe u slučajevima još nezavršenih ostavinskih postupaka.

Pljevljaci mnogo ažurnije plaćaju potrošenu vodu, ali su gubici na vodovodnoj mreži slični onima iz Bijelog Polja. Zbog dotrajalih vodovodnih instalacija procjenjuje  se, da se od vodozahvata do potrošača,  godišnje gubi oko 2,5 miliona metara kubnih vode.  Vodovod u tom gradu je urađen prije 36 godina,  a  gotovo svake godine od tada Opština potroši po blizu pola milona na saniranje kvarova i zamjenu djelova cjevovoda.  Iz pljevaljske lokalne uprave kažu da su za pet godina sanirali oko  15 kilometara vodovodne mreže, no to nije pomoglo da se smanji gubitak vode od 70 odsto, koliko je bio i prije dvije decenije.

Još značajnije gubitke vode imaju i u susjednom Žabljaku. Kako je nedavno saopšteno iz preduzeća koje gazduje vodovodnim sistemom, tokom pojedinih perioda godine do potrošača stigne samo petina vode, koja se “uhvati” na vodoizvorištu.  Pored brojnih kvarova tome doprinosi i veliki broj nelegalnih priključaka, kažu u Vodovodu. Kao jedan od načina da riješe problem, u tom preduzeću vode  akciju, započetu prije dva mjeseca, koja podrazumijeva legalizovanje nelegalnih priključaka.  To, tvrde u mendžemnu Vodovoda, umanjuje mogućnost i za restrikcije, a garantuje i stabilnije poslovanje preduzeća.  Procjenjuju da je bluzu 500 potrošača trenutno nelagano priključeno na mrežu, a neovlašćeni korisnici dominiraju, uglavnom, u nekoliko vikend naselja.

Jedan od najznačajnijih problema u funkcionisanju sistema vodosnabdijevanja Kolašina su veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Kako kaže direktor Miloš Peković, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributivnoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima.

Direktor podsjeća da je u toku uključivanje u vodovodni sistem takozvanog, novog rezervoara za I (nižu) visinsku zonu. Uključivanjem novog rezervoara u sistem trebalo bi da se poveća  zapremina rezervoarskog prostora sa trenutnih 800 na 3.800 kubika. Sanacijom kvarova i zamjenom neispravnh zatvarača i fazonskih komada u postojećim oknima eliminisaće se dio gubitaka, te smanjiti pad pritiska u pojedinim djelovima sistema. Prema podacima tog kolašinskog preduzeća, ove godine bilo je dana, kada je samo u jednom naselju otklanjeno po 20-ak kvarova.  U Vodovodu i kanalizaciju većinu zaposlenih čine adminstrativni radnici, dok je nedovoljan broj onih koji mogu na teren.  Gubici u vodovodnom sistemu u toj opštini su, kaže Peković,  teško precizno mjerljivi, ali je sigurno da se samo dio potrošene vode sa izvorišta Rijeka Mušovića naplati.

Beransko preduzeće fakturiše tek 20 odsto vode sa izvorišta. Rezervno izvorište, Manastirsko vrelo, dugo je bilo van sistema. Iako važi za jednu od opština na sjeveru najbogatijih pijaćom vodom,  zbog mnogobrojnih tehničkih problema, ali i velikog broja nelagalnih priključaka i neracionalne potrošnje,  preduzeće Vodovod često uvodi restrukcije potrošačima  u ljetnjim mjesecima.  Prema podacima od prije dvije godine u Petnjici se naplaćajuje samo 15 odsto vode preuzete iz gradskog vodovoda. I u toj opštini su potrebne brojne i dugoročne intervencije na otklanjaju tehničkih problema vodovodne mreže.

Među 11 vodovodnih preduzeća, koja su, tokom minule godine,  poslovala s gubitkom, prema podacima Regulatorne agencije za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN),  čak sedam je sa sjevera države.  REGAGEN ukazuje da je i ova analiza pokazala da većina vodovoda, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno.                                                                                        

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo