Povežite se sa nama

FOKUS

Dva vijeka samoće

Objavljeno prije

na

njegos-naslovna

Njegoš je često pogrešno čitan pa za jubilej dva vijeka od Njegoševog rođenja moramo sagledati Petra II u novom svijetlu, proklamovala je crnogorska vlast na početku ove godine. Godina velikog jubileja je na izmaku a prilika da se Njegoš sagleda mimo dosadašnjih stereotipa je propuštena. Proslava jubileja najvećeg crnogorskog i jednog od najznačajnijih južnoslovenskih pjesnika pokazala je sve podjele i stranputice današnje Crne Gore.

Od Njegoša do vječnosti, Njegoševih dvjesta, Njegoš i ja, Heruvim enigme, Njegoševi aforizmi, Njegoš u pjesmi i anegdoti, naslovi su nekih od manifestacija koje su održane tokom godine. Gotovo sve škole u Crnoj Gori, institucije kulture, muzički, glumački i guslarski festivali, sajmovi knjiga, dali su svoj doprinos velikom jubileju. Zabilježena i dva modna performansa posvećena Njegošu, jedan se zbio u Cetinjskom manastiru, drugi u Nacionalnoj biblioteci.

Vlada je u maju prošle godine formirala Koordinacioni odbor za organizaciju proslave 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša. Iako na vrijeme formiran, Odbor je uspio da napravi skandalozan propust. Branko Lukovac je ukazao na to da je propuštena prilika da se Njegoševo ime uvrsti u ovogodišnji UNESCO-v Kalendar velikih godišnjica istaknutih ličnosti ili događaja iako je još 2008. traženo da nadležni to urade. ,,Ko je za to odgovoran?”, postavio je pitanje Lukovac, na koje ni on ni javnost nijesu dobili odgovor.

Odbor, kojim predsjedava premijer Đukanović, a u kome su dva njegova savjetnika Milan Roćen i Živko Andrijašević, dva rektora privatnih univerziteta Slobodan Backović i Veselin Vukotić, i dva ministra Slavoljub Stijepović i Sanja Vlahović…, prenula je crkva. Mitropolit Amfilohije je u maju Njegoša proglasio svecem.

U ,,nezvaničnom činu”, dan prije zasjedanja Sabora SPC u Beogradu, Amfilohije je na Cetinju 19. maj ustanovio kao datum praznovanja Njegoša kao sveca, ,,na nivou Mitropolije Crnogorsko-primorske”. Na taj dan mitropolit Amfilohije je obavio ,,svečano liturgijsko unošenje ikone” sa likom Petra Drugog u Cetinjski manastir. Na ikoni je ispisano: Sveti mitropolit Petar Drugi, Lovćenski tajnovidac. Jedan od inicijatora ideje da Njegoš dobije oreol je pjesnik Matija Bećković: ,,Možda je došlo vreme da ga crkva iz sfere parnica i intriga izbavi i premesti u svoj kalendar. I neka se na sva pitanja: ko je, šta je, čiji je, kakav je, zauvek dobije jedan jedini odgovor – Njegoš je svetac”.

Mitropolit Amfilohije je tumačio da Ruska pravoslavna crkva Njegoša već smatra svecem.

Par dana nakon događaja na Cetinju, Sabor SPC u Beogradu je povukao iz procedure inicijativu za kanonizaciju crnogorskog vladike i pjesnika. Iz MCP su kazali da je to trenutna odluka a da će se vidjeti da li će biti drugačije na nekom od narednih Sabora. ,,Dovoljno je pomenuti da je proces kanonizacije despota Stefana Lazarevića trajao od 1908. do 1927. godine”, rekao je protojerej Velibor Džomić.

Ovo je bio povod da se u javnosti pokrene debata o drevnoj temi da li je Njegoš više crnogorski ili više srpski pjesnik. Argumenti poput ovog slikara Dimitrija Popovića – ,,Njegoš je rođen kao pjesnik. Sticajem okolnosti postao je vladika. Status sveca Njegoš je osigurao u literaturi”, ostali su u manjini.

Iz SPC su podsjetili da ne odustaju ni od ideje vraćanja kapele na Lovćen. Mitropolit je početkom maja pisao premijeru i tražio da se „ obnovi Njegoševa zadužbina”u godini jubileja. ,,Ako je nije moguće podići na istom mjestu, onda to valja učiniti u blizini Mauzoleja, kao svjedoka jednog vremena. Obnovili bismo crkvu kakva je bila pre rušenja 1916. godine”, poručio je Amfilohije Đukanoviću.

Mitropolit Amfilohije je u pismu priprijetio da će ako njegov zahtjev ne bude uslišen pokrenuti sudski spor kod kuće i u inostranstvu.

Premijer je sa mauzolejom imao druge namjere. Otvorio ga je drugi put. Centralna svečanost jubileja odžana je 19. oktobra kada je Đukanović presjekao vrpcu na rekonstruisani mauzolej na Lovćenu. Pred brojnim domaćim i inostranim zvanicama besjedio je da je provedrilo više Gore Crne. ,, Naš evropski put je njegoševski”, rekao je Đukanović. Pa zaključio: ,,U mjeri u kojoj Crna Gora ima razloga da bude ponosna na Njegoša da bi Njegoš danas bio ponosan na svoju Crnu Goru.” Podrazumijeva se – posebno na novog gospodara.

Realnost je demantovala premijerove tirade o prevazilaženju podjela baš na Njegošev rođendan. Svečana sjednica Skupštine održana 13. novembra povodom dva vijeka od Njegoševog rođenja, kojoj je pridodata i proslava Dana parlamentarizma, održana je u polupraznoj sali.

Poslanici Demokratskog fronta i SNP-a objasnili su odsustvo optužbom vlasti da zloupotrebljava Njegoša u dnevno političke svrhe.

„Danas nije godišnjica parlamentarizma već 31. oktobra, a proslava je namjerno pomjerena nekoliko dana pred izbore”, rekao je Miodrag Lekić navodeći da zvaničnici Njegoša uvode u blato dnevnih političkih računica.

U svečarskom zanosu u toku izborne kampanje ministar kulture Branislav Mićunović, skupa sa nosiocem DPS liste za Cetinje, gradonačelnikom Aleksandrom Bogrdanovićem, otkrio je Njegoševu bistu u dvorištu Nacionalne biblioteke Đurđe Crnojević.

Poslanički klub Bošnjačke stranke obrazlažući odsustvo ponovio je da uvažava književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, „ali isto tako znaju da su neke ideje Njegoševog djela bile koncept u ime kojeg su počinjeni zločini nad islamskim stanovništvom u 19. i 20. vijeku”. Prema Đukanoviću i nekažnjenim zločinima počinjenim nad islamskim stanovništvom na kraju dvadesetog vijeka u BS nijesu tako strogi. Pri vlasti su.

O upotrebama i zloupotrebama Njegoša govorio je i istoričar Šerbo Rastoder na naučnom skupu Njegoš pjesnik, filozof, državnik, održanom sredinom novembra na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Rastoder je u referatu istakao da nikada nije problem predstavljao Njegoš pjesnik, već Njegoš koji se pojavljuje u obliku parola i bilborda i sa čijom se slikom ide u ratničke pohode. ,,Ta tema ne samo da nije otvorena već je svaki pokušaj dočekivan sa nipodnoštavanjem i iskrivljavanjem suštine”, kazao je Rastoder.

Adnan Čirgić direktor Instituta za crnogorski jezik ocjenjuje: ,,Ne može se Njegošu spočitavati genocidnost i antiislamizam zbog toga što su dva vijeka nakon njega primitivne i neobrazovane horde počinile genocid recitujući njegove stihove izvađene iz konteksta”.

Prilog ovoj raspravi moglo bi biti podsjećanje da je prvi spomenik Njegošu otkriven 1934. u Trebinju. Bronzani kip, rad akademskog vajara Tome Rosandića, poklonio je svom rodnom gradu Jovan Dučić. Njegošev spomenik u Trebinju, bio je uklonjen 1941. godine, kada su ustaše prvo oštetile a zatim bistu odvalile sa postolja. Angažovanjem tadašnjeg gradonačelnika Trebinja Ilijaz-bega Resulbegovića i drugih uglednih trebinjskih Muslimana, italijanska komanda dozvolila je da se Njegoševa bista smjesti u podrumu opštinske zgrade i na taj način sačuva. Nakon oslobođenja Njegošev je spomenik ponovo postavljen na staro mjesto.

Političku, nacionalnu i crkvenu priču upotpunjivali su tekstovi o Njegošu ljubavniku, njegovoj osvetoljubivosti, zatim o državniku koji je utemeljiteljio Senat, Gvardiju, perjanike, prve škole… Jubileja i godina prođe a o Njegošu kao jednom od najvećih pjesnika evropskog romantizma bi malo riječi.

Od sredine 19. vijeka o Njegošu su pisane knjige, studije, rasprave, članci i kritike, publikovana su njegova pojedinačna i cjelokupna djela. Napisano je preko 150 knjiga i hiljade tekstova o Njegoševom djelu. Nastala je nauka, koja je subjekt za sebe, Njegošologija.

Njegoševa djela se prepričavaju i zloupotrebljavaju, citati se koriste kao narodne izreke. Svejedno, Njegoša koji je sebe nazivao Pustinjak Cetinjski, kroz vrijeme prati samoća, okružena mnoštvom. ,,Možda nema pisca koji ima gore čitaoce od Njegoša”, izjavio je autor Njegoševih tajnih staza Stanko Cerović.

U knjizi P.P. Njegoš, posljednji crnogorski vladajući vladika, štampanoj 1882, Milorad Medaković, sekretar Njegošev i knjaza Danila, opisuje sljedeći događaj: ,,Jednom, došavši vladika s mora na Cetinje, i tek što je uljegao u kuću – posvađaše se Donjokrajci i Bajice; a vladika iztrči sa zasukanijema rukavima, pa potrči ona sila ljudska u sav mah na krčme pa uleće kano ora’ među piliće, te poče razvađati zavađenu i opaku gomilu ljudih, te nekog za glavu, nekog za vrat, nekog za perčin, nekog za ruku, nekog nogama nekog šakama – razbaca ih na sve strane, pa će onda onako umoran reći: ‘Što ste se pomamili, najzadnji skotovi – a evo mi ne date ni da počinem – rđa ve bila’!” Šta bi tek danas rekao,da mu je pogledati.

Njegoš u Andrićgradu

Jubilej 200 godina Njegoševog rođenja proslavljen je i u inostranstvu. Prigodne svečanosti održane su u Moskvi, Kijevu, Pragu, Frankfurtu… I na pariskoj Sorboni u junu je održan dvodnevni međunarodni skup Njegoš u ogledalima vjekova.

Omaž Njegošu u zagrebačkom Muzeju Mimara održala je u aprilu Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske. Svečana akademija povodom 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, u organizaciji Udruženja Crnogoraca Novog Sada, održana je u Novom Sadu 14. decembra.

Završni koncert povodom 200. godišnjice rođenja Petra II Petrovića Njegoša u Srbiji odigraće se 21. decembra na beogradskom Kolarcu. Članovi Odbora za proslavu dva veka od Njegoševog rođenja, koji čine predstavnici Matice srpske, SANU I ANURS, dobili su načelnu podršku patrijarha Irineja, predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika za ambicioznu proslavu tokom ove godine. Međutim, sem verbalne nijesu dobili i finansijsku podršku države. Tako je trodnevni međunarodni naučni skup Njegoš u svom i našem dobu, koji je bio planiran da se održi od 6. do 8. novembra u Beogradu, Novom Sadu i Banjaluci, održan znatno skromnije u Kosovskoj Mitrovici. U skladu sa trenutnom srpskom politikom, koju je premijer Srbije Ivica Dačić tokom septembarske posjete Crnoj Gori ovako objasnio: ,,Mislim da svi treba da se ponose Njegošem, a ne da se svađaju… Neka vam ostane Njegoš mi nećemo da vam ga uzmemo. Šta dobijamo time što ćemo da dokažemo da je srpski ili crnogorski?”.

Kad ne može država, može Emir Kusturica, koji za sebe kaže da je uzeo ulogu čuvara srpske kulturne baštine. U Andrićgradu, kraj Višegrada, je 29. novembra, postavljen Njegošev spomenik.

Enigma milenijuma

Čovjek koji se bori protiv laži, iluzija, varljivih nada, nužno završava kao cinik, ili, ako je kukavica, kao solidan službenik koji vrši svoju dužnost u društvu uprkos svemu – tako su ga naučili. Mi znamo za taj psihološki zakon i nikako ne možemo zamisliti da se nekako drukčije čovjek može boriti protiv laži, da rezultat te borbe može biti nešto drugo osim gorčina i cinizam. Ljudi koji vjeruju u bilo kakvu iluziju su slabići, ili pokvarenjaci koji prave karijere u društvu pomažući da se obnavlja sveprisutna laž. I to naše doba zna: da ne može biti trećeg tipa čovjeka, osim ova dva: jakog cinika i bezvrijednog poklonika laži i iluzija. Gdje su onda, u našoj psihi, ta vrata na koja je prošao Njegoš?

Jer on je treći čovjek. Njegova duša se misteriozno rascvjetava u rušenju iluzija i suočavanju sa grozotama svijeta, on je od oba svijeta uzeo najbolje, izbjegao i cinizam i iluzije. Kako? Boriti se tako žestoko protiv laži i iluzija, umom i udovima danonoćno ispaštati u toj borbi i zaista doseći gvozdeni pogled onoga koji gleda ne trepćući zlu u oči – ali nikad ne dodirnuti cinizam, ili malodušnost, već u takvom rasturanju lažne ,,realnosti” osvojiti neposrednost istine, sigurnost tajnog prisustva koje iskupljuje ovaj život i ovaj svijet? Kuda je prošao do ovakvog prosvjetljenja čovjek koji se zavaravao manje nego ijedan stvaralac u istoriji, koji je Gospodar društva koje je u borbi protiv iluzije našlo razlog vječnog rata ,,do istrage vaše, ali naše”? On je dokaz da veličestvo života jeste moguće, ali kako?

Stanko Cerović
(Iz knjige Njegoševe tajne staze)

SRĐA PAVLOVIĆ, PROFESOR NA UNIVERZITETU ALBERTE, KANADA: Nestala Njegoševa Crna Gora

Jubileji su, po pravilu, politička vašarišta, pa ni Njegošev jubilej nije izuzetak. Njegoševo književno djelo je glavni sastojak opojnog nacionalnog i nacionalističkog napitka, koji već duže od jednog vijeka proizvodi južnoslovenska fabrika mitova. To djelo je služilo konstrukciji nekoliko nacionalnih (crnogorskog i srpskog) kao i supranacionalnog (jugoslovenskog) identiteta. Danas ono služi za samopotvrđivanje nacionalnih identiteta, ali i za neumjesnu političku manipulaciju literaturom i istorijom.

Napori da se Njegoš beatifikuje, oblati kao genocidni pjesnik, ili da se ovjekovječi još jednim predizbornim spomenikom i rođendanom kao državnim praznikom, kao i groteskni napor da se Gorski Vijenac prilagodi novoustoličenom crnogorskom jeziku, su primjeri takve manipulacije. Svako iz svojeg nacional-političkog rova, Njegošem jednako manipulišu i oni koji ga kritikuju, i oni koji ga brane, ali i oni koji demonstrativno odbijaju da se odrede prema njegovom književnom djelu.

Odavno nestala Crna Gora o kojoj je Njegoš pisao je imala malo zajedničkog sa Crnom Gorom njegovog vremena, a nema ništa zajedničko sa savremenom Crnom Gorom. Povlačenje linija kontinuiteta i konstruisanje odnosa kauzaliteta koji premošćavaju vjekove između ovih istorijskih perioda predstavlja samo i jedino političku manipulaciju.

Istovremeno, potpuno se slažem sa Andrjuom Vahtelom u tome da se ne može osporiti problematičnost teksta (Gorski Vijenac) koji govori o apsolutnoj nemogućnosti pripadnika iste lingvističke grupe koji praktikuju različite religije, da žive zajedno bez brutalnog konflikta.

Čini se da niko ne želi (ili ne umije?) da čita poeziju pisanu u 19 vijeku, i da tu poetiku analizira u kontekstu vremena u kojem je nastajala. Izgleda da nije politički isplativo analizirati Gorski Vijenac kao poeziju koja preispituje koncepte kao što su misao i akcija, moralnost i pravednost, religioznost i ljudska priroda. Nije isplativo analizirati Gorski Vijenac kao poemu o Novom Početku. Nije isplativo analizirati ovaj spjev kao poeziju autora koji konstantno dekonstruiše i preispituje svijet u kojem živi. Nije isplativo analizirati multidimenzionalnost Njegoševog literarnog opusa, jer se tada neminovno izlazi iz okvira nacionalne literature u sfere koje su neuporedivo šire od uskih margina crnogorskog i regionalnog političkog i kulturnog prostora. Mislim da bi mladim generacijama ove, i mnoge druge neisplativosti, trebale biti polazne tačke u analizi poetike 19 vijeka, koja uključuje Njegošev opus.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo