Povežite se sa nama

FOKUS

Godina krađe

Objavljeno prije

13 godina

na

milo-djukanovic-2

Ako bi godina za nama morala imati neko ime, zvala bi se – godina krađe. Kralo se sve: izbori, struja, pare iz naših džepova za njihove izborne pobjede i njihove poslovne partnere.

Godina je počela raspisivanjem izbora u Nikšiću i Andrijevici. Vladajuća partija je žurila da u Nikšiću pobere plodove nesposobnosti opozicije da formira vlast koju je u oktobru 2012. osvojila. Riješili su da dužnu pažnju posvete i Andrijevici u kojoj lokalna vlast nije funkcionisala godinama. Po rezultatima parlamentarnih izbora vidjelo se da vladanje u toj opštini mogu prosto da uberu. Izbori 9. marta pokazali su da je DPS-ova procjena bila dobra. Osvojili su vlast u oba grada.

Kad je na Nikšić pala sva partijska sila, rodni grad premijera Mila Đukanovića vraćen je na put prosperiteta u kojem grca otkad je ove vlasti. Koalicija ,,Za evropski Nikšić” je osvojila 20. 367 glasova ili 23 odbornička mandata, Demokratski front 12.243 ili 13 mandata, SNP 3.382 glasa ili tri mandata, a Pozitivna Crna Gora 2.613, odnosno dva mandata. U Andrijevici je DPS-ova koalicija osvojila 28 od 31 odborničkog mjesta. Socijalistička narodna partija i Demokratski front bojkotovali su izbore. Dva mandata je osvojila izborna lista ,,Zajedno za Vasojeviće”, a jedan Pozitivna Crna Gora.

Zimski dani proticali su u nagađanju hoće li DPS ponovo kandidovati Filipa Vujanovića za predsjednika Crne Gore. Usred te priče, dnevnik Dan je sredinom februara počeo da objavljuje tonske zapise sa sjednica Predsjedništva Demokratske partije socijalista uoči prethodnih izbora. Snimci su objavljivani iz dana u dan i crnogorska javnost je dobila svjedočanstvo o načinu na koji DPS niže izborne uspjehe. Snimak je potvrdio ono što se odavno znalo: kako se glasovi kupuju preko socijalne pomoći, kao preko novca namijenjenog žrtvama tranzicije ili elementarnih nepogoda, pravljenjem puteva i, prije svega, zapošljavanjem. „Jedan zaposleni – četiri glasa” – moglo bi biti zvanično ime DPS-ove dobitne kombinacije. Uskoro će, dakle godina, od početka Snimka, a Crna Gora nije napravila ni jedan jedini korak ka ukidanju njime otkrivenih običaja. Ni pravosudno, ni politički, ni nikako.

U isto vrijeme kad i Snimak odjeknuli su pucnji kojima su u Baru ubijena braća Dejan i Ljubomir Gojačanin. Obojica su bili u dvadesetim godinama. Za ubistvo je optužen Šćepan Bujić, takođe dvadestogodišnjak, ranije već optuživan za pokušaj ubistva. Zbog ubistva braće Gojačanin organizovani su protesti protiv nasilja. Nešto kasnije o prilikama u Baru govorila su hapšenja i puštanja Rajka i Pavića Škerovića. Heroin, kokain, oružje, zlato i prilična količina para pronađeni u njihovim dvorima bili su razlog da dva puta budu otpremljeni u zatvor. Ne zna se iz kojih su razloga oba puta pušteni.

,,Hajka na mene i moju porodicu potiče od ljudi zaposlenih u državnim organima koji ne pripadaju vladajućoj partiji čiji sam ja dugogodišnji istaknuti član”, rekao je biznismen Rajko Škerović.

Opozicija je zbog slučaja Škerović tražila kontrolno saslušanje u parlamentu, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica odbila je da se odazove pozivu ,,zbog podjele vlasti i očuvanja nezavisnosti sudstva”.

Ovih dana u Baru je odjeknula bomba pred vratima stana šefa policije. Naravno, Bar nikako nije jedini grad u kojem bujaju mutni poslovi i obračuni koji uz to idu. Samo je ove godine možda bio najistaknutiji.

Početkom maja objavljeno je da je kuvar iz logora Morinj, Kotoranin Ivo Menzalin uhapšen na podgoričkom aerodromu kada je iz Beograda došao u Podgoricu. On je, prema crnogorskom pravosuđu, najkrivlji za sve što se dešavalo u logoru Morinj. Kako je kuvar mogao da organizuje logor – oni znaju. Krajem jula Viši sud u Podgorici ponovo je, po treći put, Špira Lučića, Bora Gligića, Iva Menzalina i Iva Gojnića proglasilo krivim za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima.

Nije to bilo jedino suočavanje sa prošlošću: krajem jula Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu kojom je Viši sud u Podgorici oslobodio devet bivših službenika MUP-a optuženih za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine.

U drugoj polovini marta ozvaničeno je: na predsjedničkim izborima 7. aprila učestvovaće dva kandidata: predstavnik Demokratske partije socijalista Filip Vujanović i nezavisni kandidat Miodrag Lekić. Socijaldemokratska partija odbila je da podrži kandidata DPS-a.

Krajnje sumnjivo, pobijedio je Vujanović. Naravno, bila je upregnuta komplet partijska mašina, ministri su po rasporedu obilazili svaku stopu domovine, sve državno što se moglo zloupotrijebiti u partijsku svrhu – zloupotrijebljeno je.

DPS je suočen sa činjenicom da uporno gubi podršku u Podgorici, gdje živi trećina Crne Gore. Opozicione parlamentarne partije u oktobru 2012. su u glavnom gradu imale 50.784, Lekić 51.489 glasova. Evropska Crna Gora osvojila je 47.642, Vujanović 46.136 glasova. U podgoričkoj čaršiji danima je bila glavna ćakula da je Vujanović izgubio na izbornim mjestima po centru grada gdje glasaju razni funkcioneri vladajuće partije.

Zbog krađe na izborima opozicija je pripremila protest. Režimski mediji danima su se pitali da li se to vraćaju devedesete – kao da su nekud odlazile – i razmatrali da li se to pripremaju rušilačke demonstracije. Svetozar Marović objasnio je da to političke snage, koje se protive ulasku Crne Gore u EU i NATO, pokušavaju da destabilizuju našu državu.

,,S obzirom na to da najveći dio biračkog tijela koji podržava Miodraga Lekića nije ni glasao za Crnu Goru, onda taj stepen manje zainteresovanosti i za njenu unutrašnju stabilnost i međunarodni ugled nije neočekivan”.

Neizbježan je bio i poslanik u Evropskom parlamentu Jelko Kacin: protesti su populizam i pokušaj da se Crna Gora Evropi predstavi kao država haosa.

Na građanskom protestu 20. aprila u Podgorici, prema novinarskim procjenama, bilo je desetak hiljada ljudi. Uz ocjenu da u Crnoj Gori konačno postoji nesporna većina koja iskreno želi da ovu državu utemelji na vrijednostima i standardima demokratske Evrope, upućena je poruka da neće biti dozvoljeno gaženje Ustava i prekrajanje izborne volje koju je većina građana iskazala na predsjedničkim izborima 7. aprila.

Početkom juna Lex specialis, kojim je bilo predviđeno poništavanje izbora za Predsjednika Crne Gore, nije dobio većinu u parlamentu. U glasanju protiv DPS-u se iz SDP-a pridružio Rifat Rastoder, Džavid Šabović glasao je za posebni zakon, ostali poslanici SDP-a, uključujući i Ranka Krivokapića, bili su uzdržani.

Više sreće imale su ustavne promjene. Glasovima vlasti, SNP-a i Pozitivne usvojene su na samom kraju jula promjene Ustava u oblasti pravosuđa, koje treba da omoguće depolitizaciju pravosuđa na čemu insistira Evropska unija. Propisano je da se vrhovni državni tužilac i sudije Ustavnog suda biraju dvotrećinskom većinom u prvom krugu, ili tropetinskom većinom u drugom krugu glasanja. Evo se biraju.

U Budvi je 24. jula održana prva Parada ponosa u Crnoj Gori. Mržnja koja se sručila na učesnike parade bila je jeziva. U oktobru je Prajd održan i u Podgorici. Učesnici su evakuisani maricama, a nakon sukoba sa policijom, privedeno je šezdeset huligana.

Ljeto je donijelo i potvrdu čudesne vijesti da država Crna Gora krade struju. Službeno to se zove: neovlašteno preuzimanje električne energije iz evropske interkonekcije. Prosto, kad je Elektroprenosni sistem prestao da KAP-u dariva struju, fabrika je počela da je uzima iz okoline. Nedavno je jedan od evropskih stručnjaka taj postupak nazvao hajdučijom. Briselski Komitet za operativno upravljanje i pouzdanost rada energetskog sistema i Evropska mreža operatora zatražili su od CGES i Crne Gore da plate struju, koju je KAP nelegalno preuzeo iz evropske interkonekcije od 22. februara do 23. maja. Zahtijevali su od državnih organa da zabrane rad KAP-u, ako podgorička fabrika ne nađe snabdjevača i zaprijetili da će Crnu Goru isključiti sa evropske mreže.

Neko vrijeme su trajale kobajagi rasprave da li je vlada znala ili ne da ruski vlasnici KAP-a kradu struju. Trebalo je da povjerujemo da su je pod okriljem mraka unosili u fabriku. Jednom se oko te teme ponovo istakao Filip Vuković, poslanik iz Pljevalja, poznat po zaključku da su braća Šarići dobri momci. Objasnio je da su lukavi Evropljani znali da Crna Gora krade struju, ali je nijesu ni opomenuli, zato što su u tom trenutku imali višak, koji su nam sirotima prvo utrapili, a onda hoće da ga naplate. Čovjek je genije.

Podgorički Privredni sud proglasio je u julu stečaj u KAP-u zbog duga koji je dostigao 386 miliona eura. Uvođenje stečaja zatražilo je Ministarstvo finansija 14. juna zbog skoro 25 miliona eura garancija izdatih fabrici, koje je prošle godine platila crnogorska vlada Deutsche banci. Nakon uvođenja stečaja, organizaciju proizvodnje preuzela je državna kompanija Montenegro Bonus, koja već izvjesno vrijeme kupuje sirovine i struju za potrebe KAP-a. Ruski partneri odbili su da potpišu saglasnost da se novac koji je država dužna KAP-u iskoristi za plaćanje nelegalno potrošene struje. Ruska državna VTB banka i mađarska OTP banka aktivirale su garancije Vlade Crne Gore izdate za kredite, koje su te dvije banke odobrile KAP-u u iznosu od 102 miliona eura. Da bi Crna Gora mogla da vrati te dugove, Vlada je predložila rebalans budžeta. To je bila posebna, naročito koaliciona drama, koja je odgođena za jesen, a potom se rasplinula. Rebalansa nije bilo.

Ovih dana je ruska Centralno-evropska aluminijumska kompanija javila da je pokrenula arbitražni postupak protiv Vlade Crne Gore u vrijednosti 100 miliona eura. To je druga tužba firmi u vlasništvu ruskog biznismena Olega Deripaske, koje tuže Vladu Crne Gore zbog KAP-a. Ranije je ruska EN plus grupa najavila da će podnijeti tužbu tešku 93 miliona eura arbitražnom sudu u Frankfurtu protiv Vlade Crne Gore, zbog, kako su objasnili, neispunjenih obećanja i izgubljenog profita kompanije u poslu sa KAP-om.

Sad vlada ima plan da novcem građana, početkom naredne godine, plati još 3,6 miliona eura struju koja je kradena iz evropskog sistema. Ukupno, ukradeno je struje za blizu sedam miliona eura, a treba, kako su saznale Vijesti, platiti i oko 5,5 miliona eura za pokrivanje gubitaka Montenegro Bonusa u održavanju nerentabilne proizvodnje KAP-a od 9. jula do 31. decembra.

Dok je opozicija ljetovala, DPS se spremao za još jedne izbore. U septembru je za Cetinje, Mojkovac i Petnjicu izbore raspisao, u novembru ih dobio. Na Cetinju je SDP bio najavio postizborni savez sa opozicijom. Uzalud, DPS je u prijestonici dobio apsolutnu vlast. Teško se oteti utisku da je opozicija računala kako će objelodanjivanje samo po sebi ukinuti zloupotrebe.

DPS se bavio i krupnim strateškim poslovima. Pored neposlušnosti oko predsjedničkog kandidata i budžeta, SDP je tokom 2013. ubilježio niz koalicionih grjehova. Zapravo, DPS-u su uradili sve, samo ga nijesu napustili. Naravno da DPS nije sjedio skrštenih ruku. Raspisan je konkurs za fine Srbe koji bi ušli u vladu.

Za početak su pale nježnosti između premijera Đukanovića i mitropolita Amfilohija uoči osveštanja hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Vlada pripomogne kad za ceremoniju prifali para, patrijarsi na večeru kod Đukanovića – ljepota. Neće biti da se u premijeru probudilo pravoslavlje, nego bi mu dobrodošlo malo srpskih glasova. Stvar je konkretizovana pozivom srpskim partijama da uđu u vladu. Svesrdna podrška takvoj ideji stigla je i od srpskih vlasti tokom Đukanovićeve posjete Beogradu.

Tokom čitave godine vlasti su se, osobito premijer, obrušavale na medije koje ne kontrolišu. Poseban spektakl bila je konferencija Riječ, slika, neprijatelj, održana u Podgorici 11-13. novembra. Ovih dana je izvršna direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc- Prelević objavila detaljnu analizu konferencije i izložbe, koja ju je pratila, i zaključila da je, bez sumnje, riječ o prijetećoj strijeli odapetoj prema medijima koji se ističu kontinuiranom kritikom vlasti. ,,Pogrešna koncepcija ove izložbe, koja osuđuje kritičko izražavanje, a koju je podržala Vlada Crne Gore, morala bi da zabrine sve kojima je stalo do budućnosti ove zemlje kao demokratske države, koja pretenduje na članstvo u Evropskoj uniji”.

Na samom kraju godine Crna Gora je na međuvladinoj konferenciji u Briselu otvorila pet pregovaračkih poglavlja, među kojima i poglavlja 23 i 24, koja se odnose na oblasti pravosuđa i vladavine prava. Njih je Evropska unija ranije označila kao ključna za dalji evropski put države. Savjet ministara spoljnih poslova EU poručio je da Crna Gora posebnu pažnju treba da posveti mjerljivim rezultatima u oblasti vladavine prava i borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, uključujući i onu na visokom nivou.

Dometi mnogih stvari koje su se dešavale tokom 2013. moći će jasnije da se vide tek 2014. Tek na proljeće će se, nakon izbora u Podgorici, znati je li stvarno DPS uspio da zaustavi svoj pad.

Miloš BAKIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

MLADIĆ I MI: Tek kad ustanemo vidjećemo koliko smo padali

Objavljeno prije

4 dana

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa.  Iz te političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih, eto većine i u sadašnjem parlamentu

 

 

Vijest da je Ratko Mladić umro u pritvorskoj jedinici u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, dala je povod za novi krug podsjećanja na vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije i nove/stare interpretacije događaja iz tog doba.

Istorijske činjenice su neosporne: Nekadašnji general JNA, komandant vojske  tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine  dugogodišnji bjegunac od sučeljavanja s pravdom, Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine širom BiH.  Presudu je izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Utvrđeno je da je Mladić bio ključni pokretač i komandant operacije u Srebrenici u kojoj je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dokazi su pokazali da je Mladić lično koordinirao snage VRS-a, prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima te direktno izdao naredbe za masovne egzekucije na više lokacija. Tijela ubijenih potom su, u više navrata, iskopavana i prenošena u nove tajne masovne grobnice, kako bi se priječilo njihovo otkrivanje i prikupljanje dokaza o razmjerama zločina. Presudom je taj zločin definisan kao genocid, s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Pod direktnom komandom Ratka Mladića provođena je trogodišnja kampanja opsade i terora nad stanovništvom Sarajeva. Grad je bio u potpunoj blokadi 1.425 dana, a njegovi stanovnici izloženi svakodnevnim neselektivnim snajperskim i artiljerijskim napadima. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 civila, među njima i 1.601 dijete. Mladić je proglašen krivim za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Sud utvrdio da je primarni cilj ovih napada bio utjerivanje straha.

Jedina tačka optužnice po kojoj je oslobođen, teretila je Mladića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u šest BiH opština tokom 1992. godine: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici. Sudsko vijeće je potvrdilo da su na tim područjima počinjeni masovni progon, istrijebljenja, ubistva i mučenja u logorima pod kontrolom vojske RS (Omarska, Keraterma, Trnopolja…), ali su sudije većinom glasova zaključile da prikupljeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazalo krivično djelo genocida.

Suđenje Mladiću dalo je obilje materijala za praćenje transformacije oficira JNA u zlikovca nepojmljivih razmjera.

Početkom ratnog raspada SFRJ sredinom 1991. godine, potpukovnik Mladić je iz Prištine prekomandovan za komandanta 9. (kninskog) korpusa JNA. Tamo je komandovao jedinicama regularne vojske i srpskih paramilicija tokom borbi na prostoru Krajine i dijelu Dalmacije koju je bezuspiješno pokušavao zauzeti.

U jednom od dokumenata prezentovanih tokom suđenja, Mladić pregovaračima hrvatske strane najavljuje „uništenje Zadra, a zatim uništenje ostalih gradova“ na tom dijelu hrvatskog primorja, ukoliko se ne ispune njegovi uslovi. U presretnutom (snimljenom) razgovoru sa pregovaračima iz Šibenika, u septembru 1991., Mladić prijeti: „Sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina nastradaće u Šibeniku i nećemo ostaviti nijednu kuću da stoji.“

Ispuniće gotovo identične prijetnje, četiri godine kasnije, u Srebrenici. U međuvremenu, u martu 1992., Mladić je iz Knina prekomandovan u Sarajevo gdje je, po naređenju tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića, postavljen za komandanta 2. vojne oblasti JNA. Dva mjeseca kasnije, na prijedlog Radovana Karadžića, skupština RS postavlja ga za komandanta Glavnog štaba vojske RS.

„Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, čudio se tada Mladić pred ciljevima projekta etničkog čišćenja srpskog dijela BiH.

Ali je prihvatio postavljenje. I cilj. Na tom položaju ostao je do 1996. godine, nakon čega se dao u bijeg i skrivao od  optužnice Tužilaštva u Hagu. Aktivni oficir Vojske SRJ ostaje do februara 2001. godine, kada je penzionisan ukazom tadašnjeg predsjednika te države Vojislava Koštunice. Uhapšen je tek deset godina kasnije, u kući rođaka u selu Lazarevo blizu Zrenjanina. Selo je, potom, preimenovano u Mandićevo.

Sarajlije su ga upamtile po pokušaju  da ih „raspameti“ neprekidnim  granatiranjem . Tokom suđenja isplivala je još mračnija Mladićeva strana. „Kad god prolazim pored Sarajeva, usput nekoga ubijem…“, hvali se u saputnikovu kameru (kanadski Srbin Milan Lešić), u avgustu 1993. „Idem, razbijam Turke, ko ih jebe!“

Početkom naredne godine, na sjednici Skupštine RS, objašnjava da „neprijatelj sa kojim se suočavamo svakim danom postaje jači… Moja briga je da oni nestanu potpuno“. Genocidu se više nije čudio.

A onda, tri mjeseca pred početak pregovora u Dejtonu kojima je okončan rat u BiH, vojska RS zauzima „sigurnu zonu UN-a“. Mladić kaže: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu Srebrenicu. I napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Počinje višednevni pokolj koji će imati mjesto u svakoj enciklopediji zločina i beščašča.

Srbija i ovih dana,  masovno slavi Ratka Mladića kao svog heroja. Ni mi nemamo vremena da čekamo istoriju  da se odredi prema načinu na koji  djelovi  crnogorskog  društva pamte i predstavljaju njegov lik i djelo.

“Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”, objavio je na mreži X predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, neposredno po prispjeću vijesti o smrti osuđenog ratnog zločinca.

Milan Knežević, poslanik i predsjednik DNP koja je, zvanično, i dalje u koaliciji sa Mandićevom NSD, potrudio se više. On je na istoj društvenoj mreži,  uz Mladićevu fotografiju, objavio prigodan stihoklep: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.  Hvalospjev zlikovcu ili teška uvreda izrečena na račun Srba isključivo po osnovu njihove nacionalne pripadnosti?

Metodije Ostojić, jedan od dvojice mitropolita SPC koji trenutno službuju u Crnoj Gori smrt Ratka Mladića iskoristio je za žestok napad na neprijatelje svog svetonazora. Narod je, veli Metodije, u Mladiću prepoznao „ne samo velikog Srbina i čovjeka vrijednog poštovanja, nego i sve one divne i svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova…“. A zlo je na onoj drugoj strani. „Vidjeli smo da ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio. Ne njega da osudi, nego cjelokupni srpski rod… Da nas slome i pogaze. Pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti.“

Zato će  general Ratko, uvjeravao je Metodije Ostojić vjernike na liturgiji u Pivskom manastiru, naći svoje mjesto među svetim srpskim vitezovima.

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš priskočio je da pritvrdi.  „Vječne slave besmrtnom srpskom generalu“, stoji u njegovoj čitulji. „Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale“.

Bilo je još toga. Bilo je i više onih koji su Ratka Mladića, nakon vijesti o njegovoj smrti, pokušali staviti u adekvatan istorijsko-civilizacijski kontekst.

Prema Krivičnom zakoniku Crne Gore, onaj ko javno odobrava, negira ili umanjuje težinu ratnih zločina/genocida može biti kažnjen višegodišnjom zatvorskom kaznom. Zakon nije potpuno precizan da li veličenje presuđenih zločinaca predstavlja oblik negacije njihovih zlodjela.

Iz Tužilaštva je saopšteno da oni „prat i ocjenjuju“ da li u radnjama ,,bilo kojih lica” postoje obilježja krivičnog djela. ,,Ukoliko (Tužilaštvo) ocijeni da je potrebno formirati predmet povodom bilo kojeg slučaja, javnost će biti blagovremeno obaviještena”, stoji u odgovoru na novinarski upit. Do obećanog blagovremenog obavještenja ostaće tajna šta Tužilaštvo tačno prati u, recimo, poeziji M.K. ili čitulji D.V. Ako ne pokušavaju da izvagaju intenzitet uznemirenja javnosti do koga, po slovu zakona, mora doći kako bi pomenuto krivično djelo bilo procesuirano.

Ovdašnju javnost, poznato je (ni)je lako uznemiriti podsjećanjem na zločine poslednjeg rata. Zavisno od toga jesu li počinioci, odnosno žrtve, naši ili njihovi. To je jedan od kontinuiteta podjela u Crnoj Gori.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se nestalim spomenikom zlikovca iz Drugog svjetskog rata Pavla Đurišića. Još ga nijesu našli. Dijelili smo se prije i poslije 30. avgusta 2020, skoro kao prije i nakon 21. maja 2006. Ili tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Bez kvi, srećom.

Mnogi će reći kako je temelj tih podjela udaren baš tokom raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i BiH. Od Dubrovnika i Vukovara do Sarajeva i Srebrenice dio Crne Gore tražio je i borio se za mir. A drugi, tada brojčano ubjedljiva većina, pomagao pokušaj realizacije velikosrpskog projekta. Onoliko i onako kako je ko mogao: neko s puškom u ruci, neko novcem iz tranzitnih poslova, a poneko ratnohuškačkim  govorima iz parlamenta.

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se tih ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa i bijesa.  Sve najavljujući neminovnu pobjedu nad austrugarskim konjušarima, turcima, ustašama i balijama… Ubrajajući među te  neprijatelje  neistomišljenike sa crnogorskim nacionalnim ili državotvornim predznakom.  Iz  velikodržavne političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih sve skupa, eto većine i u sadašnjem parlamentu.

Neki su, u međuvremenu promijenili stranu, drugi nijesu. Konačno, ima i navodno neopredijeljenih, a spremnih da u svakoj podjeli moći budu na pobjedničkoj strani.

Među poklonicima zaostavštine Ratka Mladića, najveću pažnju zavrjeđuje gest Andrije Mandića. Isticanjem svog saučešća predsjednik parlamenta pokušao je ubijediti sljedbenike da ga vlast nije promjenila. Ni omekšala. Ni nedjelju dana nakon gesta koji je naišao na brojne osude domaće javnosti, opozicije ali i evropskih političara, Mandiću je u pomoć pokušao priskočiti partijski kolega Budimir Aleksić. „Izjaviti saučešće onima koji su izgubili bližnjeg nije pitanje političkog opredjeljenja niti bilo kakve kalkulacije, već duboko ukorijenjen čin čovječnosti i tradicije ljudi u Crnoj Gori“, rekao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, u očiglednom pokušaju sanacije nastale štete. Čisti humanizam.

Mandića je najmanje strah DPS-ove inicijative za njegov opoziv. Čak i da ga smijene, on bi tu smjenu veoma lako investirao  u  prezbornoj kampanji na vanrednim izborima.

Zato će slučaj Mandić (Mladić) u realnom svijetu  poslužiti za pozicioniranje u susret izborima zakazanim za naredno ljeto. Crna Gora će nastaviti da živi sa svojim i tuđim demonima. Tek uz mnogo dodatnog truda, njihova snaga će slabiti.  Do dana kada ovdašnja djeca ne budu tražila odgovor od roditelja – zašto je većinska, službena  Crna Gora,  dok je ubijana Srebrenica bila saveznica Ratka Mladića? I šta su oni tada radili?

Tek kad ustanemo,  vidjećemo koliko smo padali.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USTAVNE PROMJENE ZA EU ŠTRIK: Popravljaćemo kad uđemo u Evropu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili povjerenom važnom poslu. Stekao se utisak da su ustavne amandmane usvojili radi forme, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi

 

 

Državni parlament je 24. avgusta usvojio ustavne amandmane XVII do XXI. Glasalo je 68 poslanika, bez glasova protiv. Usvojen je i Ustavni zakon za sprovođenje amandmana. Otud zaključak kako je Crna Gora, izmjenama Ustava, uradila ono što se od nje godinama tražilo iz Brisela i Strazbura: usvojena je nova formula za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta uz manje neposrednog uticaja izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku samoupravu.

Na prvi pogled, bila je to jedna, jedinstvena, ustavna reforma.

Sudski i Tužilački savjet našli su se u istom ustavnom paketu, pred istim parlamentom i pod istim evropskim zahtjevom. Amandman XVII, na primjer, propisuje isti parlamentarni prag za izbor četiri člana jednog i četiri člana drugog savjeta iz reda uglednih pravnika: dvotrećinska, odnosno, u drugom krugu glasanja tropetinska većina svih poslanika. Tu se sličnost uglavnom završava. A prije detalja, vrijedi podsjetiti zašto je, uopšte, došlo do izmjena Ustava Crne Gore.

U obrazloženju Vladinog predloga ustavnih amandmana iz februara ove godine piše da je EU, još u junu 2024, zatražila od Crne Gore izmjenu Ustava u vezi sa sastavom i postupkom imenovanja Sudskog i Tužilačkog savjeta. Kod Sudskog savjeta evropski zahtjev bio je naročito konkretan. U Vladinom obrazloženju citira se preporuka GRECO-a (antikorupcijsko tijelo koje je 1999. osnovao Savjet Evrope) da se ukine članstvo ministra pravde po službenoj dužnosti i obezbijedi da najmanje polovina Sudskog savjeta bude sastavljena od sudija koje biraju njihove kolege.

Vlada citira i preporuku da predsjedavajuću funkciju u Sudskom savjetu obavlja jedan od tih sudija. Ali, njen prijedlog usvojen u parlamentu nije u potpunosti saglasan sa navedenim. Kod rješenja za predsjedavajućeg Sudskog savjeta otišlo se  u drugom smjeru. Prema novim ustavnim rješenjima predsjednika tog tijela biraju članovi Savjeta među onim kolegama koji nijesu nosioci sudijske funkcije. Dvotrećinskom većinom.

U Tužilačkom savjetu zadržan je postojeći model prema kome je Vrhovni državni tužilac, po slovu Ustava, automatski član i predsjedavajući tog Savjeta. Dakle, predsjedavanje VDT Tužilačkim savjetom nije stvar odluke njegovih članova, kao u slučaju Sudskog, nego Ustavna norma.

Očigledno, autori amandmana nijesu napravili jedan model funkcionisanja dva pravosudna savjeta, nego su se odlučili za dva bitno različita rješenja. Samo po sebi to ne mora biti greška. Sudija i tužilac nijesu na identičnim finkcijama, sud i tužilaštvo nemaju isti položaj u sistemu vlasti, a nezavisnost suda nije isto što i samostalnost državnog tužilaštva…

Problem je što smo ostali uskraćeni za obrazloženje takvog pristupa. Istovremeno, Vlada kao predlagač ustavnih amandmana i parlament koji ih je usvojio potpuno su ignorisali prijedloge i primjedbe pristigle tokom (formalne) javne rasprave.

Bez odgovora ostalo je pitanje zbog čega su razlike baš ove i ovakve: Sudski savjet bira svog predsjednika izvan sudijske profesije dok Tužilačkim savjetom, kao i do sada, predsjedava VDT; Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, ali Ministarstvo delegira svog predstavnika u Tužilačkom savjetu; Predstavnik advokata/Advokatske komore je u jednom savjetu (sudskom) izostavljen iz sastava, dok je u drugom imperativno predviđen. Nevladin sektor dobija mjesto u Tužilačkom savjetu, ali ne i u Sudskom… Savjeti imaju i različit broj članova, dok njihov sastav proglašavaju nosioci različitih državnih funkcija – predsjednik države, odnosno, predsjednik parlamenta.

Samo su kriterijumi za izbor „uglednih pravnika“ koji ulaze u sastav dva savjeta – po različitim procedurama – jednako neprecizni i podložni volji parlamentarne većine koja treba da izabere/potvrdi njihovo članstvo. Ustavni odbor se oglušio i o zahtjeve da se definicija uglednog pravnika precizira i/ili normira, dok prethodno iskustvo uči da to nije previd nego smišljena odluka. Ona poslanicima daje mogućnost da u međusobnim pregovorima i dogovorima „trguju“ onima koji su, po njihovim partijskim ili ličnim kriterijumima, (ne)podobni za članstvo u savjetima. Često ne mareći za njihov profesionalni i lični ugled.

Prema novim ustavnim amandmanima, Sudski savjet dobija jasnu profesionalnu većinu. Amandman XVIII propisuje da Sudski savjet ima predsjednika i devet članova (ukupno 10 članova, što omogućava glasanje 5:5). Članovi Sudskog savjeta su predsjednik Vrhovnog suda po službenoj dužnosti, pet sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija „vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti sudova i sudija“ (predsjednici sudova, osim Vrhovnog, ne mogu biti članovi Savjeta); četiri ugledna pravnika koje bira i razrješava Skupština na prijedlog nadležnog radnog tijela, „po raspisanom javnom pozivu“. Sastav Sudskog savjeta proglašava predsjednik države.

Matematika je jasna: od deset ljudi koji će da sjede u Savjetu, šest dolazi iz sudijske profesije. Predsjednik Vrhovnog suda i pet sudija koje biraju njihove kolege. Tako profesionalni (sudijski) blok ima većinu. Međutim, predsjednik Savjeta bira se iz reda članova koje je imenovao državni parlament. On ima odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda pri donošenju bilo koje odluke.

Djeluje da je ovim rješenjem uspostavljena ravnoteža između (EU) zahtjeva da sudije biraju makar polovinu članova Sudskog savjeta, ali da se taj Savjet ne pretvori u zatvoreno cehovsko tijelo. Praksa će pokazati da li je pronađena prava mjera te ravnoteže.

Amandman XIX propisuje da ministar pravde više nije član Sudskog savjeta. To je izmjena koju su GRECO i Venecijanska komisija godinama tražili.Venecijanska komisija je još 2022. upozorila da članstvo ministra pravde ne mora automatski ugroziti nezavisnost Sudskog savjeta, ali je naglasila da izvršna vlast ne smije preko njega, kao člana po službenoj dužnosti, dobiti mogućnost da dominira Savjetom. Kao dodatna primjedba navedeno je da ministar ne bi trebalo da učestvuje u odlučivanju o disciplinskim mjerama protiv sudija.

Kod Tužilačkog savjeta imamo bitno drugačiji pristup. Amandman XX zadržava Tužilački savjet kao tijelo sa predsjednikom i deset članova. Uz broj članova, i njegov sastav je bitno drugačiji od Sudskog savjeta.

U Tužilačkom savjetu su VDT, kao predsjednik Savjeta; pet državnih tužilaca koje bira i razrješava Konferencija državnih tužilaca; dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, koje bira Skupština; jedan ugledni pravnik kao predstavnik nevladinih organizacija, kojeg bira Skupština; jedan ugledni pravnik iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore Crne Gore i jedan član kojeg imenuje ministar pravde iz reda zaposlenih u Ministarstvu pravde. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Ponovo matematika. Pet profesionalnih tužilaca. Pet članova koji nijesu tužioci. I VDT, kao predsjednik Savjeta. Ovdje nema neriješenog ishoda. Odlučujući glas, u slučaju ravnoteže članova koje su birali zakonodavna i izvršna vlast i onih koji u Savjet dolaze po osnovu podrške kolega iz tužilaštva mogao bi imati Vrhovni državni tužilac. To nameće makar dvije dileme.

Prva, zašto u Tužilačkom savjetu nije razdvojeno rukovođenje od upravljanja institicijom/sistemom, kao što je to urađeno u slučaju Sudskog savjeta. I druga: koju stranu i interese u Tužilačkom savjetu zastupa VDT? Onih kojima hijerarhijski komanduje sljedstveno ustrojstvu tužilačke organizacije, ili onih koji su ga izabrali (parlament) i imaju posljednju riječ u slučaju njegovog razrješenja.

Iz opozicije tvrde da bi se sa tom dilemom mogli suočiti već tokom kampanje za naredne parlamentarne izbore. Pošto se, navodno, razrađuju i predizborni scenariji u kojima bi državno tužilaštvo i SDT mogli imati neuobičajeno značajnu ulogu.

Dalje, za razliku od uglednih pravnika koje parlament bira u Sudski savjet, pet članova Tužilačkog savjeta bira se po osnovu puno preciznije profesionalne/političke legitimacije. Makar što se predlagača tiče.

Ministar pravde nije član Tužilačkog savjeta ali izvršna vlast ima svog predstavnika u tom tijelu. I ovo je vrlo jasna razlika u odnosu na Sudski savjet. U Tužilačkom savjetu, novi Ustav izričito rezerviše jedno mjesto za uglednog pravnika iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore. U Sudskom savjetu takvog mjesta nema.

Stvar postaje zanimljivija ako se ima u vidu da advokatura predstavlja profesiju koja neposredno učestvuje u krivičnim postupcima, ali istovremeno nije dio državnog tužilaštva nego su njihovi interesi, na neki način, sukobljeni.

Da li se postupalo po rezonu da tužilaštvu, preko Savjeta, treba ponuditi i drugačiju profesionalnu perspektivu, ili je u pitanju mogućnost neke vrste „profesionalnog nadzora“ od druge strane? Zašto sličan model nije primijenjen i na Sudski savjet? Odgovore nijesmo čuli tokom predlaganja i usvajanja ustavnih amandmana.

Kroz prijedloge dostavljene tokom javne rasprave, dobili smo niz inicijativa o modelima izbora članova dva savjeta koje su predstavnici zakonodavne vlasti ignorisali. Na primjer, da se u Tužilačkom savjetu nađe i predstavnik sudijske organizacije, po istom modelu po kome je ta mogućnost data Advokatskoj komori. Ubjedljivo zvuči argument da bi to moglo doprinijeti boljoj međusobnoj saradnji na zajedničkom poslu koji obavljaju u javnom interesu.

Eventualni kontraargumenti sačekaće neku drugu priliku. Kao i rasprava na temu da li je usvojenim ustavnim amandmanima zakonodavna vlast izdigla Tužilaštvo (ili makar VDT-a) u neformalnu ali moćnu četvrtu granu vlasti.

Četvrta grana vlasti nije pravna kategorija, ali se tim izrazom pokušava opisati organ koji može pokrenuti državni aparat protiv pojedinca, snažno uticati na političke procese i istovremeno ostati zaštićen od neposredne političke kontrole, kaže Boris Marić. On smatra da ravnotežu treba tražiti u sistemu u kome tužilac „ne prima političke naredbe, ali daje profesionalne odgovore i snosi posljedice za nepostupanje, selektivnost i teške propuste”. O mjestu VDT u Tužilačkom savjetu naš sagovornik kaže: „Ako VDT strahuje od Savjeta dok radi svoj posao, nema samostalnosti. Ako Savjet ne može ništa kada VDT svoj posao ne radi, nema odgovornosti”.

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili važnom poslu koji im je bio povjeren. Stekao se utisak da su usvajanje ustavnih amandmana odradili forme radi, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi.

A nove ustavne promjene već su najavljene za septembar. Vidjeli su da je lako.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POŽARI KAO GLOBALNA PRIJETNJA: Crna Gora i dalje nespremna

Objavljeno prije

3 sedmice

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane

 

 

Požari koji su buknuli u avgustu opet su otvorili pitanje o sposobnosti države da se nosi sa ovim stalnim rizikom i prijetnjom sa kojom se suočavamo svakog ljeta.

Zbog velikog požara koji je buktio između Baošića i Bijele, preventivno je evakuisano nekoliko desetina mještana i turista. Ova dva naselja su ostala bez struje i vode, a vatrena stihija je ugrožavala i kuće koje su odbranjene zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca. U višednevnom gašenju požara učestvovale su kompletne vazduhoplovne snage Crne Gore (avioni MUP-a i helikopteri Vojske), lokalne službe zaštite, brojna dobrovoljna vatrogasna društva iz Boke, ekipe iz Podgorice, Nikšića i Bara, kao i vatrogasci koji su došli u pomoć iz Trebinja.

Stihiju su političari i funkcioneri Demokrata iskoristili i da se promotivno slikaju, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je poljupcem u ruku mitropolita Joanikija koji je došao da pruži „duhovnu pomoć“, izazvao raspravu o sekularnosti države.

Zvanični stav vlasti je da je Crna Gora ušla u požarnu sezonu spremnija nego ikada ranije. Zaista, za razliku od proteklih godina, MUP je uspio da osposobi sva tri protipožarna aviona tipa Air Tractor. Vlada je za ovu požarnu sezonu uspjela da obezbijedi zakup aviona Antonov, čime su ukupni kapaciteti za gašenje iz vazduha podignuti na 17 tona vode u jednom naletu, što je četiri puta više nego prošle godine.

Ipak, uprkos boljoj pripremi, podaci Evropskog sistema za informisanje o šumskim požarima (EFFIS) pokazuju da je do avgusta u Crnoj Gori vatrom već progutano blizu 10.000 hektara zemljišta. A glavni požarni udar krenuo je ovog mjeseca.

Podsjetimo da je premijer Crne Gore Milojko Spajić u avgustu 2024. godine najavio da će vlada pronaći sredstva za kupovinu makar jednog kanadera, procijenjenog na oko 50 miliona eura, kako bi se riješio višedecenijski problem sa požarima. Ta sredstva još uvijek nijesu nađena, pa se Vlada ove godine opredijelila za privremenu mjeru – zakup vazduhoplova tokom tri mjeseca. Zakup aviona Antonov traje do kraja avgusta.

O strateškom promišljanju govori i podatak da je Vlada informaciju o potrebi nabavke dva višenamjenska aviona i dva višenamjenska helikoptera usvojila tek u junu, kada je ljetnja sezona već počela.
U tom dokumentu se potreba za novim vazduhoplovima obrazlaže, između ostalog, sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, učestalijim i intenzivnijim požarnim sezonama i potrebom da Crna Gora poveća sposobnost reagovanja u vanrednim situacijama.

Da je povećanje sposobnosti neophodno govore nam i iskustva iz regiona. Tako su Hrvatska i Srbija, koje su tokom prošle godine pomagale Crnoj Gori u gašenju požara, ove godine pogođene požarima velikih razmjera.

Najteža situacija zadesila je Dalmaciju, posebno turističko mjesto Omiš, gdje je u velikom požaru jedna osoba izgubila život, a 14 ljudi je hospitalizovano (od kojih 10 na intenzivnoj njezi). Izgorjelo je preko 70 kuća, preko 100 vozila i 50 plovila, a oko 2.000 ljudi je preventivno evakuisano. Apokaliptične slike iz Omiša prikazivale su ljude koji su spas od vatre tražili u moru, odakle su ih kasnije izvlačili mještani barkama.

„Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa“, analiziraju odgovor na požare hrvatski mediji.

U Srbiji je samo u jednom avgustovskom danu zabilježeno 178 požara. U tri opštine je proglašena vanredna situacija, a borba sa vatrenom stihijom se danima vodi u Delibarskoj pješćari.

Slično je i u ostatku Evrope, u kojoj se pejzaž, nakon nekoliko uzastopnih toplotnih talasa, pretvorio u ¥lako zapaljivo gorivo“, konstatuju stručnjaci. Najteže pogođena zemlja u EU je Španija, gdje je u gašenju požara život izgubio jedan vojnik. Dvoje ljudi je poginulo u požarima na grčkim ostrvima, na Halkidikiju stotine turista je evakuisaniso čamcima direktno sa plaža. Francuska bilježi najgoru godinu od 2012. godine. Megapožari su uništili stotine kuća i natjerali preko 200.000 stanovnika i turista na evakuaciju. Belgija se danima bori sa najvećim šumskim požarom u posljednjih sto godina u jednom od svojih prirodnih rezervata.

Najveće žarište na planeti je Afrika u kojoj je ove godine zabilježeno preko 50 odsto svih spaljenih površina na Zemlji. Kanada i SAD se suočavaju sa dugotrajnom sušom i „vatrenim olujama“, a službe za zaštitu sa nedostatkom ljudstva i vatrogasaca na terenu za gašenje megapožara.

A da će svake godine biti još gore upozorio je nedavno austrijski meteorolog i stručnjak za klimatske promjene Andreas Jager. Njegovu analizu, koja je šokirala austrijsku i evropsku javnost, brzo su prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji. Njegova procjena da preživljavamo vjerovatno najhladnije ljeto u naredna tri vijeka zvuči nevjerovatno na prvi pogled, ali prema riječima ovog stručnjaka, to je surova fizička realnost koja nas tek čeka u decenijama pred nama. Pozivajući se na  naučna fakta, Jager je poručio zabrinutoj javnosti: „Klimatske promjene nisu nikakva izmišljotina, niti politička platforma, već čista, tvrdokorna fizika!“

Jagerovoj procjeni naruku ide statistika: podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS) pokazuju da je od početka ove godine do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga.

Vjerovali ili ne u efekat staklene bašte i zagrijavanje planete, svake godine svjedočimo toplotnim talasima koji su ljeti sve duži, snijega je na planinama zimi sve manje, sniježni period tokom godine skraćen je za čak 22 dana u Evropi, vodostaji su niži a požari redovni.

Pariski sporazum imao je za cilj da emisiju CO2 smanji tako da srednja globalna temperatura do kraja 21. vijeka ne poraste za više od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period. Aktuelni podaci govore da je srednja globalna temperatura površine Zemlje već porasla između 1,2 i 1,3 stepena, dok su se kopnene vode zagrijale znatno više. U Evropi se ove godine bilježe rekordno niski vodostaji velikih rijeka i jezera.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ekstremno topli periodi koji su se prije industrijske revolucije događali jednom u 50 godina, danas su pet puta češći. Podaci Američke agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pokazuju da su gradovi tokom 60-ih godina 20. vijeka bilježili prosječno dva toplotna talasa godišnje, dok taj prosjek danas iznosi više od šest talasa godišnje. Sezona visokih temperatura produžena je više od 40 dana u odnosu na ranije decenije. U Južnoj Evropi tako temperature sve češće prelaze 40 stepeni. Dosadašnji evropski rekord zabilježen je na Siciliji 2021. godine sa temperaturom 48,8 stepeni. U djelovima Sjeverne Amerike, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ljetnje temperature prelaze 50 podiok.

Istraživanja govore da toplotni talasi u Evropi godišnje uzorkuju preko 50.000 smrtnih slučajeva. Samo tokom 2022. godine materijalna šteta povezana sa toplotnim talasima i sušom u Evropi procijenjena je na preko 40 milijardi eura. Ekstremni vremenski i klimatski događaji prouzrokovali su u EU ekonomske gubitke procijenjene na 822 milijarde eura između 1980. i 2024. godine, prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu, pri čemu je četvrtina te štete nastala samo u posljednje četiri godine.

U Briselu se zbog toga razmišlja u pravcu redovnih rashoda zbog katastrofa, u odnosu na dosadašnji stav da su prirodne nepogode skupi jednokratni udari na budžet. Portparol Evropske komisije rekao je da izvršna vlast EU razmatra načine za rješavanje problema nedovoljne osiguravajuće zaštite od klimatskih rizika, u okviru paketa mjera koji bi trebalo da bude usvojen do kraja ove godine.

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni uspostavljeni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara u Crnoj Goru, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane.

„Izgradnja održivog sistema zasniva se na prevenciji, tj. sprečavanju nastanka novih rizika od požara, a na šta odgovor treba da daju svi subjekti sistema zaštite i spasavanja, koji su prepoznati u zakonu, kako bi se smanjila izloženost stanovništva i infrastrukture. Zato se u Crnoj Gori prava politika upravljanja rizikom od požara mora voditi tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom tzv. požarne sezone. Izazivanja požara treba sankcionisati strože i efikasnije”, izjavila je za Dan dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene. Ona potencira potrebu jačanja savremenih sistema ranog otkrivanja rizika i ranog upozoravanja (npr. termo i optičke kamere koje rade na principu vještačke inteligencije, satelitsko praćenje i dronovi), obučene i dobro opremljene službe, mnogo preciznije lokalne prognoze vremena, naročito kretanja vjetra u rizičnim danima.

Tokom požara u Baošićima, Pokret za Herceg Novi „Idemooo!“ tražio je sazivanje vanredne sjednice Skupštine opštine. Istakli su da je neophodno razmotriti šta je tokom požara funkcionisalo dobro, gdje su se pokazali problemi, kakvo je stanje opreme i ljudstva, protivpožarnih puteva, hidrantske mreže i dostupnosti vode, kako je funkcionisala koordinacija službi i šta je potrebno hitno uraditi da grad narednu sličnu opasnost dočeka spremniji. Ovo je dobra polazna osnova i za druge opštine.

A šta svaki pojedinac može uraditi. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), procjenjuje se da je između 80 i 95 odsto svih šumskih požara na planeti direktno ili indirektno izazvano ljudskim aktivnostima. Tokom ljeta dovoljna je mala nepažnja kao što je bacanje opuška kroz prozor automobila, paljenje na otvorenom, roštilj, da se na plus 40 vatra očas razbukti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo