Povežite se sa nama

FOKUS

Godina krađe

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic-2

Ako bi godina za nama morala imati neko ime, zvala bi se – godina krađe. Kralo se sve: izbori, struja, pare iz naših džepova za njihove izborne pobjede i njihove poslovne partnere.

Godina je počela raspisivanjem izbora u Nikšiću i Andrijevici. Vladajuća partija je žurila da u Nikšiću pobere plodove nesposobnosti opozicije da formira vlast koju je u oktobru 2012. osvojila. Riješili su da dužnu pažnju posvete i Andrijevici u kojoj lokalna vlast nije funkcionisala godinama. Po rezultatima parlamentarnih izbora vidjelo se da vladanje u toj opštini mogu prosto da uberu. Izbori 9. marta pokazali su da je DPS-ova procjena bila dobra. Osvojili su vlast u oba grada.

Kad je na Nikšić pala sva partijska sila, rodni grad premijera Mila Đukanovića vraćen je na put prosperiteta u kojem grca otkad je ove vlasti. Koalicija ,,Za evropski Nikšić” je osvojila 20. 367 glasova ili 23 odbornička mandata, Demokratski front 12.243 ili 13 mandata, SNP 3.382 glasa ili tri mandata, a Pozitivna Crna Gora 2.613, odnosno dva mandata. U Andrijevici je DPS-ova koalicija osvojila 28 od 31 odborničkog mjesta. Socijalistička narodna partija i Demokratski front bojkotovali su izbore. Dva mandata je osvojila izborna lista ,,Zajedno za Vasojeviće”, a jedan Pozitivna Crna Gora.

Zimski dani proticali su u nagađanju hoće li DPS ponovo kandidovati Filipa Vujanovića za predsjednika Crne Gore. Usred te priče, dnevnik Dan je sredinom februara počeo da objavljuje tonske zapise sa sjednica Predsjedništva Demokratske partije socijalista uoči prethodnih izbora. Snimci su objavljivani iz dana u dan i crnogorska javnost je dobila svjedočanstvo o načinu na koji DPS niže izborne uspjehe. Snimak je potvrdio ono što se odavno znalo: kako se glasovi kupuju preko socijalne pomoći, kao preko novca namijenjenog žrtvama tranzicije ili elementarnih nepogoda, pravljenjem puteva i, prije svega, zapošljavanjem. „Jedan zaposleni – četiri glasa” – moglo bi biti zvanično ime DPS-ove dobitne kombinacije. Uskoro će, dakle godina, od početka Snimka, a Crna Gora nije napravila ni jedan jedini korak ka ukidanju njime otkrivenih običaja. Ni pravosudno, ni politički, ni nikako.

U isto vrijeme kad i Snimak odjeknuli su pucnji kojima su u Baru ubijena braća Dejan i Ljubomir Gojačanin. Obojica su bili u dvadesetim godinama. Za ubistvo je optužen Šćepan Bujić, takođe dvadestogodišnjak, ranije već optuživan za pokušaj ubistva. Zbog ubistva braće Gojačanin organizovani su protesti protiv nasilja. Nešto kasnije o prilikama u Baru govorila su hapšenja i puštanja Rajka i Pavića Škerovića. Heroin, kokain, oružje, zlato i prilična količina para pronađeni u njihovim dvorima bili su razlog da dva puta budu otpremljeni u zatvor. Ne zna se iz kojih su razloga oba puta pušteni.

,,Hajka na mene i moju porodicu potiče od ljudi zaposlenih u državnim organima koji ne pripadaju vladajućoj partiji čiji sam ja dugogodišnji istaknuti član”, rekao je biznismen Rajko Škerović.

Opozicija je zbog slučaja Škerović tražila kontrolno saslušanje u parlamentu, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica odbila je da se odazove pozivu ,,zbog podjele vlasti i očuvanja nezavisnosti sudstva”.

Ovih dana u Baru je odjeknula bomba pred vratima stana šefa policije. Naravno, Bar nikako nije jedini grad u kojem bujaju mutni poslovi i obračuni koji uz to idu. Samo je ove godine možda bio najistaknutiji.

Početkom maja objavljeno je da je kuvar iz logora Morinj, Kotoranin Ivo Menzalin uhapšen na podgoričkom aerodromu kada je iz Beograda došao u Podgoricu. On je, prema crnogorskom pravosuđu, najkrivlji za sve što se dešavalo u logoru Morinj. Kako je kuvar mogao da organizuje logor – oni znaju. Krajem jula Viši sud u Podgorici ponovo je, po treći put, Špira Lučića, Bora Gligića, Iva Menzalina i Iva Gojnića proglasilo krivim za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima.

Nije to bilo jedino suočavanje sa prošlošću: krajem jula Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu kojom je Viši sud u Podgorici oslobodio devet bivših službenika MUP-a optuženih za deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica vlastima Republike Srpske 1992. godine.

U drugoj polovini marta ozvaničeno je: na predsjedničkim izborima 7. aprila učestvovaće dva kandidata: predstavnik Demokratske partije socijalista Filip Vujanović i nezavisni kandidat Miodrag Lekić. Socijaldemokratska partija odbila je da podrži kandidata DPS-a.

Krajnje sumnjivo, pobijedio je Vujanović. Naravno, bila je upregnuta komplet partijska mašina, ministri su po rasporedu obilazili svaku stopu domovine, sve državno što se moglo zloupotrijebiti u partijsku svrhu – zloupotrijebljeno je.

DPS je suočen sa činjenicom da uporno gubi podršku u Podgorici, gdje živi trećina Crne Gore. Opozicione parlamentarne partije u oktobru 2012. su u glavnom gradu imale 50.784, Lekić 51.489 glasova. Evropska Crna Gora osvojila je 47.642, Vujanović 46.136 glasova. U podgoričkoj čaršiji danima je bila glavna ćakula da je Vujanović izgubio na izbornim mjestima po centru grada gdje glasaju razni funkcioneri vladajuće partije.

Zbog krađe na izborima opozicija je pripremila protest. Režimski mediji danima su se pitali da li se to vraćaju devedesete – kao da su nekud odlazile – i razmatrali da li se to pripremaju rušilačke demonstracije. Svetozar Marović objasnio je da to političke snage, koje se protive ulasku Crne Gore u EU i NATO, pokušavaju da destabilizuju našu državu.

,,S obzirom na to da najveći dio biračkog tijela koji podržava Miodraga Lekića nije ni glasao za Crnu Goru, onda taj stepen manje zainteresovanosti i za njenu unutrašnju stabilnost i međunarodni ugled nije neočekivan”.

Neizbježan je bio i poslanik u Evropskom parlamentu Jelko Kacin: protesti su populizam i pokušaj da se Crna Gora Evropi predstavi kao država haosa.

Na građanskom protestu 20. aprila u Podgorici, prema novinarskim procjenama, bilo je desetak hiljada ljudi. Uz ocjenu da u Crnoj Gori konačno postoji nesporna većina koja iskreno želi da ovu državu utemelji na vrijednostima i standardima demokratske Evrope, upućena je poruka da neće biti dozvoljeno gaženje Ustava i prekrajanje izborne volje koju je većina građana iskazala na predsjedničkim izborima 7. aprila.

Početkom juna Lex specialis, kojim je bilo predviđeno poništavanje izbora za Predsjednika Crne Gore, nije dobio većinu u parlamentu. U glasanju protiv DPS-u se iz SDP-a pridružio Rifat Rastoder, Džavid Šabović glasao je za posebni zakon, ostali poslanici SDP-a, uključujući i Ranka Krivokapića, bili su uzdržani.

Više sreće imale su ustavne promjene. Glasovima vlasti, SNP-a i Pozitivne usvojene su na samom kraju jula promjene Ustava u oblasti pravosuđa, koje treba da omoguće depolitizaciju pravosuđa na čemu insistira Evropska unija. Propisano je da se vrhovni državni tužilac i sudije Ustavnog suda biraju dvotrećinskom većinom u prvom krugu, ili tropetinskom većinom u drugom krugu glasanja. Evo se biraju.

U Budvi je 24. jula održana prva Parada ponosa u Crnoj Gori. Mržnja koja se sručila na učesnike parade bila je jeziva. U oktobru je Prajd održan i u Podgorici. Učesnici su evakuisani maricama, a nakon sukoba sa policijom, privedeno je šezdeset huligana.

Ljeto je donijelo i potvrdu čudesne vijesti da država Crna Gora krade struju. Službeno to se zove: neovlašteno preuzimanje električne energije iz evropske interkonekcije. Prosto, kad je Elektroprenosni sistem prestao da KAP-u dariva struju, fabrika je počela da je uzima iz okoline. Nedavno je jedan od evropskih stručnjaka taj postupak nazvao hajdučijom. Briselski Komitet za operativno upravljanje i pouzdanost rada energetskog sistema i Evropska mreža operatora zatražili su od CGES i Crne Gore da plate struju, koju je KAP nelegalno preuzeo iz evropske interkonekcije od 22. februara do 23. maja. Zahtijevali su od državnih organa da zabrane rad KAP-u, ako podgorička fabrika ne nađe snabdjevača i zaprijetili da će Crnu Goru isključiti sa evropske mreže.

Neko vrijeme su trajale kobajagi rasprave da li je vlada znala ili ne da ruski vlasnici KAP-a kradu struju. Trebalo je da povjerujemo da su je pod okriljem mraka unosili u fabriku. Jednom se oko te teme ponovo istakao Filip Vuković, poslanik iz Pljevalja, poznat po zaključku da su braća Šarići dobri momci. Objasnio je da su lukavi Evropljani znali da Crna Gora krade struju, ali je nijesu ni opomenuli, zato što su u tom trenutku imali višak, koji su nam sirotima prvo utrapili, a onda hoće da ga naplate. Čovjek je genije.

Podgorički Privredni sud proglasio je u julu stečaj u KAP-u zbog duga koji je dostigao 386 miliona eura. Uvođenje stečaja zatražilo je Ministarstvo finansija 14. juna zbog skoro 25 miliona eura garancija izdatih fabrici, koje je prošle godine platila crnogorska vlada Deutsche banci. Nakon uvođenja stečaja, organizaciju proizvodnje preuzela je državna kompanija Montenegro Bonus, koja već izvjesno vrijeme kupuje sirovine i struju za potrebe KAP-a. Ruski partneri odbili su da potpišu saglasnost da se novac koji je država dužna KAP-u iskoristi za plaćanje nelegalno potrošene struje. Ruska državna VTB banka i mađarska OTP banka aktivirale su garancije Vlade Crne Gore izdate za kredite, koje su te dvije banke odobrile KAP-u u iznosu od 102 miliona eura. Da bi Crna Gora mogla da vrati te dugove, Vlada je predložila rebalans budžeta. To je bila posebna, naročito koaliciona drama, koja je odgođena za jesen, a potom se rasplinula. Rebalansa nije bilo.

Ovih dana je ruska Centralno-evropska aluminijumska kompanija javila da je pokrenula arbitražni postupak protiv Vlade Crne Gore u vrijednosti 100 miliona eura. To je druga tužba firmi u vlasništvu ruskog biznismena Olega Deripaske, koje tuže Vladu Crne Gore zbog KAP-a. Ranije je ruska EN plus grupa najavila da će podnijeti tužbu tešku 93 miliona eura arbitražnom sudu u Frankfurtu protiv Vlade Crne Gore, zbog, kako su objasnili, neispunjenih obećanja i izgubljenog profita kompanije u poslu sa KAP-om.

Sad vlada ima plan da novcem građana, početkom naredne godine, plati još 3,6 miliona eura struju koja je kradena iz evropskog sistema. Ukupno, ukradeno je struje za blizu sedam miliona eura, a treba, kako su saznale Vijesti, platiti i oko 5,5 miliona eura za pokrivanje gubitaka Montenegro Bonusa u održavanju nerentabilne proizvodnje KAP-a od 9. jula do 31. decembra.

Dok je opozicija ljetovala, DPS se spremao za još jedne izbore. U septembru je za Cetinje, Mojkovac i Petnjicu izbore raspisao, u novembru ih dobio. Na Cetinju je SDP bio najavio postizborni savez sa opozicijom. Uzalud, DPS je u prijestonici dobio apsolutnu vlast. Teško se oteti utisku da je opozicija računala kako će objelodanjivanje samo po sebi ukinuti zloupotrebe.

DPS se bavio i krupnim strateškim poslovima. Pored neposlušnosti oko predsjedničkog kandidata i budžeta, SDP je tokom 2013. ubilježio niz koalicionih grjehova. Zapravo, DPS-u su uradili sve, samo ga nijesu napustili. Naravno da DPS nije sjedio skrštenih ruku. Raspisan je konkurs za fine Srbe koji bi ušli u vladu.

Za početak su pale nježnosti između premijera Đukanovića i mitropolita Amfilohija uoči osveštanja hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Vlada pripomogne kad za ceremoniju prifali para, patrijarsi na večeru kod Đukanovića – ljepota. Neće biti da se u premijeru probudilo pravoslavlje, nego bi mu dobrodošlo malo srpskih glasova. Stvar je konkretizovana pozivom srpskim partijama da uđu u vladu. Svesrdna podrška takvoj ideji stigla je i od srpskih vlasti tokom Đukanovićeve posjete Beogradu.

Tokom čitave godine vlasti su se, osobito premijer, obrušavale na medije koje ne kontrolišu. Poseban spektakl bila je konferencija Riječ, slika, neprijatelj, održana u Podgorici 11-13. novembra. Ovih dana je izvršna direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc- Prelević objavila detaljnu analizu konferencije i izložbe, koja ju je pratila, i zaključila da je, bez sumnje, riječ o prijetećoj strijeli odapetoj prema medijima koji se ističu kontinuiranom kritikom vlasti. ,,Pogrešna koncepcija ove izložbe, koja osuđuje kritičko izražavanje, a koju je podržala Vlada Crne Gore, morala bi da zabrine sve kojima je stalo do budućnosti ove zemlje kao demokratske države, koja pretenduje na članstvo u Evropskoj uniji”.

Na samom kraju godine Crna Gora je na međuvladinoj konferenciji u Briselu otvorila pet pregovaračkih poglavlja, među kojima i poglavlja 23 i 24, koja se odnose na oblasti pravosuđa i vladavine prava. Njih je Evropska unija ranije označila kao ključna za dalji evropski put države. Savjet ministara spoljnih poslova EU poručio je da Crna Gora posebnu pažnju treba da posveti mjerljivim rezultatima u oblasti vladavine prava i borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, uključujući i onu na visokom nivou.

Dometi mnogih stvari koje su se dešavale tokom 2013. moći će jasnije da se vide tek 2014. Tek na proljeće će se, nakon izbora u Podgorici, znati je li stvarno DPS uspio da zaustavi svoj pad.

Miloš BAKIĆ

Komentari

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo