Nije na Cetinju prošle sedmice obilježeno sto godina od uspostavljanja kraljevine, već dvadeset godina carevine DPS, u kojoj je jedna apsolutna i osiona vlast satrla temeljne vrijednosti uspostavljane u Crnoj Gori kroz vjekove.
Kakvo to samo bješe slavlje – carstvo kiča zaliveno patriotskom patetikom i notama. Red zvaničnika, red zastava i obavezna tajkunica… „Politička generacija koja danas vodi Crnu Goru učinila je najviše na rehabilitaciji lika i djela Petrovića dinastije”, rekao je Milo Đukanović.
Ova politička generacija je zbrisala nasljeđe Petrovića onog momenta kad se okrenula ratovima, razaranju i Slobodanu Miloševiću. Nije samo ušla u sukob sa svojom jugoslovenskom braćom, Slovencima, Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, već je razorila temelje sopstvene države i Crnu Goru prosto unijela u Miloševićevu Srbiju.
To je razaranje bilo tektonsko. Nezavisnost je obnovljena, ali je u državi ostao nedirnut poredak organizovanog kriminala i korupcije, sistem u kome skupine sumnjivih ljudi bliskih vrhu posjeduju većinu državnih resursa.
Na Cetinju u subotu nije bilo nikog od živih Petrovića. Princ Nikola je ostao u Francuskoj, jer je Vlada godinama ignorisala njegove zahtjeve za rješavanjem statusa. Onda je preko noći, valjda da bi ga odobrovoljila pred jubilej, ne konsultujući ni princa ni njegove pravnike, donijela nacrt zakona koji ne odgovara na suštinska pitanja rehabilitacije i obeštećenja dinastije čiji nasljednici gotovo vijek žive u egzilu.
„Ova proslava je falična”, prokomentarisao je Ranko Krivokapić odsustvo princa. Ali, u faličnim proslavama SDP redovno učestvuje. Sjetite se samo cirkusa oko Bar-Boljara. Traka se siječe, projekt se slavi, a ni centa od milijardi potrebnih za radove. Velika laž.
Pošto je prvo dobro upotrijebila princa Nikolu tokom referenduma, probijanja sankcija i uspostavljanja prvih kontakata sa zvaničnom Francuskom, ovim zakonom vlast pokušava da ga se otrese, ili makar da ga ućutka.
Crna Gora je imala sreću da u Parizu devedesetih ima Nikolu Petrovića koji je, dok su naši momci divljali po Hrvatskoj i Bosni, bio protiv rata i etničkog čišćenja, paljenja Dubrovnika, Sarajeva i užasa Srebrenice. Crnogorski princ nije mogao drugačije. Njegov je otac odbio da služi i fašistima i komunistima. A majka je drugovala sa najvećim umovima lijeve Francuske – od Sartra do Markuzea.
Takav Nikola bio je potreban Đukanoviću onda kad je skidao ratni Miloševićev šinjel. Ali, danas su slobodni ljudi najveća prijetnja režimu. Nacrtom vladinog zakona o dinastiji otkriva se suština. Umjesto da rehabilituju dinastiju i odluke Podgoričke skupštine proglase ništavnim, zakonom se nasljednicima kralja Nikole zabranjuje političko djelovanje, kao da su kriminalci. I, dakako, nudi im se apanaža, ali ne vraća imovina. Tako bi Petrovići zavisili od dobre volje Đukanovićevog dvora. Čista korupcija.
Đukanović je, mjereno njegovim kantarom, Nikoli Petroviću ponudio fer trgovinu: apanaža za zahvalno podaničko ćutanje. Mora biti da je iznenađen reakcijom princa – takva ponuda se u današnjoj Crnoj Gori uglavnom ne odbija. Po tom je modelu stvorena svita na Milovom dvoru. Ista norma važi za dekane i ambasadore, za pisce i tajkune… Intelektualce i kriminalce.
Sinekure i apanaže su temelj na kojem počiva naopaki sistem uspostavljen prije dvije decenije. Odbijanjem da se povinuje pravilniku po kojem se oblikuje podanička Crna Gora, Nikola Petrović je poslao poruku građanima da je vrijeme nedodirljivih gospodara prošlo. I Đukanović je odavno rekao svoje. Na redu smo mi.
U ovakvoj Crnoj Gori poželjne su samo kosti Petrovića, grobovi nad kojima se drže govori o velikim bitkama, Srbima i Turcima, caru junaka i obnovi nezavisnosti… Za žive Petroviće, one koji bi mogli progovoriti o carevini kriminala, kiča i uništene prirode – mjesta nema. Ovom režimu ne treba živa tradicija, koja obavezuje. Njima treba samo goli pejzaž prošlosti, kako bi imitirajući neke gestove iz vremena Petrovića, legitimisali svoju nekontrolisanu moć.
Milka TADIĆ MIJOVIĆ