Povežite se sa nama

DUHANKESA

Dvanaesta runda

Objavljeno prije

na

Šta je najvrijednije u životu? Ili, možda je bolje da pitam: šta je ono najbolje na svijetu, toliko bolje od svega ostalog, da bi svaki pametan čovjek, bez dvoumljenja posvetio sav svoj život da to stekne, a kad ga stekne da ga i sačuva!? Ne znam zanimaju li još nekoga ovakva pitanja!? Možda ljudi danas više ne postavljaju takva pitanja!? Ili ih možda i postavljaju ali ne ozbiljno! Zato što više ne vjeruju ni u nešto dobro, a kamo li u najbolje, pa su postali toliko ravnodušni i utučeni, da ih više ne zanimaju ni takva pitanja, ni odgovori na njih!? A možda zato što već svi znaju što je najbolje od svega, stekli su to svojim radom ili uz pomoć sreće, i tako riješili problem!?

Kako god bilo, ja ne vjerujem da postoji čovjek koji sebi nije postavio to pitanje milion puta! Naš život i jeste neprekidni niz postupaka i odluka proizišlih iz stalnog ponavljanja istog pitanje: ,,Šta je bolje?” – odnosno: ,,Šta je najbolje ?” Prije 4-5.000 godina, kralj Midas, inače najbogatiji čovjek svog vremena, mitskom Silenu (Satiru) postavio je isto pitanje: ,,Šta je za svakog čovjeka najbolje na svijetu?” Ovaj mu je, kao iz puške, ispalio odgovor: ,,Da se nije ni rodio!”

Nema šta: znaju ta bića sa kozjim nogama biti ponekad vrlo iskrena! Kralj Midas se nije dao odvratiti od namjere da dozna šta je najbolje za sve ljude koji su se rodili i tako propustili onu prvu najbolju priliku, pa je ponovio pitanje: ,,Šta je najbolje za sve ljude koji su se rodili!?”

Bio je to dan Satirove (Silenove) iskrenosti, jedan u 350 godina, pa je istom brzinom ispalio odgovor i na ovo pitanje: ,,Da umru što prije!”

Kralj Midas, prema predanju, nije dao prelaznu ocjenu ovim odgovorima, ali je, u skladu sa svojim obećanjem, Satira ipak pustio na slobodu. Da je malo razmislio, morao bi mu dati odličan pet! Uostalom toga se vjerovatno Midas i sjetio kada mu je, na kraju života, ono što je sam smatrao najboljim za sve ljude, pogotovo za sebe, došlo glave. I ne samo njemu nego i njegovoj ženi i djeci. Uvjeren da je zlato ono što je najbolje za sve, pomolio se bogovima da sve što takne postane zlato. Ovi mu usliše molbu. Ostalo je tužna istorija o zlatnim kipovima, u koje su pretvoreni njegova žena i djeca, o hrani koja se na kraljev dodir, odmah pretvarala u zlato, o vodi i vinu koji već na kraljevim usnama postaju tečno zlato…bolje da je preskočimo.

Ali na svojoj strani je Silen imao i vrlo jake argumente. Jer, život nije samo priča o tome šta se sve može steći; život je i priča o tome šta se sve može izgubiti! Tačnije, priča je o tome da se sve – ama baš sve! – što se steklo, mora izgubiti! Svemu prođe vrijeme na ovom svijetu, kad onome ko ima to sve, jednom prođe njegovo vrijeme. Ko god šta skuplja s ciljem da to zadrži, neka odmah digne ruke od ćoravog posla. Ostaće bez svega. I umrijeće. Ako je već tako, najbolje je ne roditi se. Onome ko je već rođen, valja mu što prije mrijeti!

Ipak, onaj rogati sa kozjim nogama, nije nama dorastao, džaba mu sva njegova mudrost! Mi i dalje skupljamo i branimo, sopstvenom ili tuđom krvlju, ono što ćemo na kraju morati dati, iako niko neće moći ništa sačuvati za sebe! I rađamo se, i živimo, i borimo se da ostanemo živi po svaku cijenu, ni sekunde se ne odričemo, iako ćemo umrijeti – i kad nam je sto, hoćemo sto i jednu godinu!

Kada je Muhamed Ali boksovao protiv Džordža Čuvala, u drugoj rundi Čuvala je od nokauta spasio gong. Ostao je na nogama do kraja meča. Meč je izgubio i to svaku od 12 rundi! Zapitan da li je srećan što ga je u drugoj rundi spasio gong, Čuvalo je odgovorio: ,,Spasio!? Zavisi od toga kako gledate na ono što me je snašlo do kraja 12 runde!” Šta god da ga je snašlo, ostao je na nogama do kraja 12 runde! Neka pričaju mudri Sileni šta god hoće, rađajte se i živite ljudi, i šta god vas snašlo, ne dajte se, ne padajte, gledajte da na nogama dočekate kraj dvanaeste runde!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Zašto se treba sjetiti Lenjina?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lenjinov argument bio je: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost

 

Očigledno zadovoljna, profesorica otvori indeks da upiše ocjenu, zastade jedan trenutak i kao da se nečega iznenada sjetila, reče; “Ispit ste položili, ali me zanima  možete li izdvojiti neki Lenjinov stav iz djela Država i revolucija  za  koji mislite da je i danas aktuelan?“

“Predviđanje da će u socijalizmu plata predsjednika države i svih fukcionera biti ravna najnižoj plati radnika, čini mi se najaktuelnije.“

Do tada, ispit je tekao glatko. Glatka površina sada se namreškala. Profesorica spusti indeks, odloži penkalo.

“Valjda najvišoj plati!?“

“Ne, nego upravo najnižoj plati manulenog radnika, kako naglašava Lenjin.“

“Kolega, sigurno ste pogrešno pročitali. Kada bi bilo tako, niko ne bi pristao da bude ni predsjednik, ni funkcioner.“

Ovaj dijalog je fragment mog ispita iz Sociologije održanog 1964. godine. Slijedeći dan sam donio Lenjinovu knjigu profesorici u kabinet, da ne dovodim pred studentitima u pitanje njen autoritet. Samo je odmahnula glavom i rekla da je sigurno u pitanju štamparska greška. Knjigu Država i revolucija, Lenjin je pisao u toku avgusta i septembra 1917. godine. „Pisao“, zato što je knjiga ostala nezavršena. Sam Lenjin ostavio je zabilješku u kojoj kaže da knjigu ostavlja nedovršenu zato što je „…Revolucija na pragu a mnogo je zanimljivije učestvovati u revoluciji, nego pisati o njoj.“ Inače, knjiga je prvi put štampana 1947. godine na ruskom jeziku pod naslovom Государство и революция.

Koliko mi je poznato, od tada, čak ni tokom cijelog perioda socijalizma u svijetu i Jugoslaviji, ovu planiranu Lenjinovu inicijativu niko nikada nije spomenuo iako je svake godine bilo  na pretek burnih čak i veoma žestokih  diskusija, simpozijuma, rasprava, debata, okruglih stolova na temu “pravedne raspodjele dohodka“. Argumenti protiv prevelike razlike funkcionerskih plata u odnosu na prosječna primanja radnika, odbijani su istim argumentom koji je moja profesorica sociologije smatrala ključnim: ako uz najviše političke funkcije ne bi išla i najviša primanja, niko se ne bi prihvatao da ih obavlja! Lenjinov argument bio je dijametralno suprotan: ko god misli da uz visoku funkciju slijedi i visoka plata, nije podoban za tu dužnost. Samo ljudi koji posjeduju potrebne organizatorske i menadžerske sposobnosti, i koje uz to, pokreće iskreni entuzijazam a ne finasijski interes i koristoljublje, jesu podobni da budu  predsjednici vlade, ministri, direktori državnih preduzeća. Test te iskrenosti jeste upravo eliminacija koristoljublja naznačivanjem najniže radničkem plate kao njihove zarade. Lenjin podsjeća da bi funkcioneri, pokraj neuporedivo vrijedne satisfakcije koju donosi takvo društveno priznanje, ćak i finansijski bili u mnogo povoljnijem položaju od radnika jer tokom svog mandata ne bi imali nikakvih troškova ni za smještaj i hranu, ni za odjeći i putovanja, što znači da bi njima ostajao nepotrošen cijeli iznos primljen za četvorogodišnji mandat!

Dok ovo pišem, opet nam dođe 1. Maj! Generalno prihvaćen kao Međunarodni praznik  rada, za mene oduvijek Međunarodni praznik radnika i rada. Ne volim kada se te anonimne, depersonalizirane kategorije  inkarniraju  u obavezujuće objekte sveopšte ljubavi. Ljubav je izrazito eksluzivno i konkretno usmjereno osjećanje. Pojedinac voli, pojedinac je voljen. Ljubav za ljubav. Mogu nam biti dragi svi psi, ali volimo jednog, živog, konkretnog, baš tog i tog psa. Agape i eros –  razliku dobro poznaje svako, čak i ako nije čuo za ove pojmove. Ta ljubav prema cijelom čovječanstvu, prema poniženima, prema eksploatisanima. Prema radničkoj klasi – sve to bazdi na idolatriju, zaudara na demagogiju.  Gajimo osjećanje bliskosti sa cijelim čovječanstvo, privrženosti svom narodu, solidarnosti sa obespravljenima, ali volimo konkretne ljude – ženu, muškarca, prijatelja, oca, majku, kćerku, sina. Svako treba imati ovo osjećanje bliskosti i simpatije prema radnicima – objektivno najvažnijoj i najobespravljenijoj kategoriji ljudi savremenog svijeta, kao i veliko poštovanje  rada –  te najvažnije i najpodcjenjenije sfere djelovanja, ključne za sam opstanak ljudskog društva – koja svoj sopstveni realitet dobija tek posredovanjemj kroz kategoriju radnika!

Ako ga i ne volimo, ovo je dovoljan razlog da se barem za 1. Maj, Međunarodni praznik radnika i rada, svi zajedno – i radnici i borci za radnička prava – sjetimo Lenjina  i njegovih argumenata da najniža plata radnika, svugdje u svijetu,  treba biti jednaka plati Predsjednika države i najviših funkcionera.

Srećan vam praznik radnici cijelog svijeta!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Polovi zemlje, polovi čovjeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog – čini jedinstvo dva pola istog binoma

 

Od kada postoji,  planeta Zemlja je planeta polova! Možda vam to do sada nije palo na pamet, ne bih se čudio. Nije ni meni – do prije dva dana. Dok nisam pročitao informaciju da je prije dva dana  u Njujorku završena sjednica   Šestog odbora Generalne skupštine UN. Naime, na toj sjednici  učinjen je prvi korak ka planiranom donošenju odluke o zvančnim ukidanju samog pojma polova. Iako je riječ o ukidanju pojmova muškog i ženskog pola (i to samo kod ljudi), oni isti koji mogu natjerati cijeli svijet da zatvori oči i prihvati ovu piramidalnu budalaštinu kao istinu, moći će nametnuti  zakon da se i  planeta  Zemlja pravno obavezujuće mora prihvatiti kao nebesko tijelo bez polova, a svakog ko samo spomene Sjeverni ili Južni pol najstrožije kazniti.

Ako mislite da pretjeruje, jeste li primijetili da je pojam “pola“ kod ljudi, odavno izbrisan iz semantičkog arsenala savremenih, ideološki prisilno steriliziranih humanističkiih nauka. Izbrisala ga je, bez ikakve osnove u filologiji, samovoljna legislativna tiranija, koja uveliko čini šta hoće, koja nikome ne polaže računa i na čije odluke niko nema pravo žalbe.  Pojam “pol“, koji terminološki nužno podrazumijeva dvojstvo,  samovoljnim ukazom objavljenim iz nedokučivih centara svjetske “Duboke države“, ukinut je i zamijenjen pojmom “gender“ (rod), koji ne sadrži terminološko dvojstvo. Tako je ovim ukazom   ukinut pojam “Ljudski rod“ a ljudi proglašeni za agregat morbidnih spodoba bez pola. Ako im zatreba za nešto, ukinuće i polove Zemlje

U međuvremenu, borba za pravo i slobodu da čovjek slobodno i radosno živi punom snagom u skladu sa svojim polom, onakav kakav se rodio i kakav će umrijeti,  tek nam predstoji! Suludim, perverznim odlukama donijetim na spomenutoj Sjednici Šestog odbora Generalne skupštine UN, dato je zeleno svjetlo da se uvede zakon prema kom će se javno identifikovanje muškog i ženskog pola, kada je riječ o ljudima, smatrati za “zločin protiv čovječnosti“!? Ukoliko se na narednoj sjednici Generalne skupštine usvoji ovako dopunjen novi Sporazum o zločinima protiv čovječnosti,  svi branitelji očiglednog postojanja muškog i ženskog pola, odnosno, definicije porodice kao zajednice muškarca i žene, uključujući tu i protivnike nametanja univerzalne obaveze aseksualnog, bespolnog LGBT programa u škole, pravno će biti tretirani kao  kriminalci za kojima se može raspisati međunarodna potjernica!? Ništa dobro ne može biti cilj ovog nasilja nad ljudskom prirodom.

Ako se još ne zna koji je krajnji cilj ove dijabolične tiranije,  pouzdano se zna da se ni jedna država neće otvoreno suprotstaviti takvom nasilju ludila nad zdravim razumom. Ne samo što će mu se pokoriti nego će tjerati svoje građane da  planetu Zemlju, ubuduće prihvate kao  jalovi „gender“, praveći tako budale i od sebe i od drugih. Ova sterilizatorska anti-polna histerija, direktno ignoriše činjenicu da je sve, kako na Zemlji, tako i u Univerzumu – binom! Da cjelinu svega – i opšteg i pojedinačnog, i materijalnog i duhovnog –  čini jedinstvo dva pola istog binoma! Dan i Noć čine cjelinu jednog dana; Sjeverni i Južni pol, oblikuju Zenlju; Atrakcija i Repulsija,  magnetne polove; Pozitivni i Negativni tok, električne polove;   Život i Smrt zaokružuju cjelinu čovjekovog postojanja; Sreća i Nesreća; Radosti i Tuga; Dobro i Zlo; Pravda i Nepravda; Ljubav i Mržnja: Istina i Laž; Lijepo i Ružno su svinod reda binomi  života svakog čovjeka! Treba li još dokaza da je najviši konstitutivni princip svega u svijetu i samog svijeta princip u biti princip dva pola, najpotpunije inkarniran u polovima  “Muškarca“ i “Žene“ koji tek zajedno čine – Čovjeka!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Preuzimanje kobiline kletve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teški hrastov trupac pritisnuo je amidžu Šemsa. Preko lijevog kuka. U jednom trenutku je glasno poželio: “Ako preživim, neka ostanem hrom, samo da mi kobila ozdravi!“  Izuzetno snažne konstitucije i čeličnog zdravlja, preživio je. Kad je poslije mjesec dana izišao iz bolnice, čekao ga je sin. Sa kobilom koja više nije hramala. Ozdravila je. On je stao  hrom

 

Amidža Šemso je bio veliki ljubitelj i još veći poznavalac konja. Unutar tog područja interesovanja, brzi konji su mu bili specijalizacija a sub-specijalizacija – najbrži konji! Iz činjenice da, strogo govoreći,  u superlativu ne postoji plural („najbrži konji“) nego samo singular („najbrži konj“), za amidžu Šemsu slijedile su dvije konsekvence. Prva teorijska, druga praktična. Teorijska se odnosila na broj konja obuhvaćnih njegovom sub-specijalizacijom. Pošto se svaka specijalizacija svodi na formulu – “više znanja za manje konja“, slijedi da je formula sub-specijalizacije “sve više znanja o   sve manje konja“, pri čemu najviši stepen sub-sub-specijalizacije definiše onog koji “Zna sve o jednom konju!“  Ne znam da li je amidža Šemso dostigao taj najviši stepen, ali po onome što se pričalo o njegovom poznavanju konja, bio je veoma blizu toga. Druga, praktična konsekvenca je obavezivala amidžu Šemsu da uvijek drži samo jednog konja – onog najbržeg! Tako je i bilo: amidža Šemso je uvijek držao za sebe samo jednog konja i to je uvijek bio onaj najbrži. Osim kad bi se desilo da najbrži ne bude konj nego neka kobila. A to se dešavalo češće nego što bi čovjek očekivao, češće nego što bi prognozirala i statistička vjerovatnoća. Od deset njegovih konja – najbržih u cijelom tom području, bezmalo tokom 50 godina – sedam su bile kobile.

Kobila iz ove priče, po njegovoj procjeni, bila je najbrža od svih konja i kobila koje je amidža Šemso imao u životu. Pobjeđivala je za deset ili više dužina na svim trkama na kojima se takmičila.  Dok je nije zadesila kletva.   Bilo je to kada je pobijedila i jednog engleskog galopera, šampiona države, kog su doveli da trenira na lokalnom hipodromu, daleko od zavidljivih očiju konkurencije. Konja su sakrili od zavidljivih očiju, ali kobilu nisu spasili od urokljivih očiju! Nedugo poslije te najslavnuje trke, kobila je počela šepati na prednju lijevu nogu. Svo ogromno poznavanje anatomije konja amidže Šemse, bilo je beskorisno. Nije se on protivio niti jer bio uobražen. Konsultovani su i veterinari i zvanična medicina, ali su sva ispitivanja, snimanja, testiranja, ostala bez rezultata. Od kopita do grebena plećke lijeve strane, fiziološka slika kobile bila je besprijekorna. Upotrijebljeni su svi mehlemi, svi lijekovi, masaže – ništa. Kobila je sve jače hramala na lijevu nogu. Bilo je jasno. neko je urekao kletvom kobilu! Amidža Šemso se prvi put našao u situaciji da ima konja a da njegov konj nije najbrži. Mogao je potražiti drugog, najbržeg konja,  ali u tom slučaju bi ili morao otuđiti svoju kobilu, ili uraditi nešto što nikada nije uradio: držati dva konja!  Zadržao je samo hromu kobilu.

Jednog dana amidžu Šemsu je duboko u planini zadesila strašna ljetnja provala oblaka. Baš kada je pretrčavao preko mosta, sručila se divlja bujica,  izlomila i odnijela most a s njim i amidžu Šemsu. Bacila ga je u plićak blizu obale, par stotina metara niže i tu ga ostavila prikovanog. Teški hrastov trupac dugačak pet metara, jednim krajem je ostao na obali a drugim krajem je pritisnuo amidžu Šemsu. Preko lijevog kuka. Samo mu je glava ostala iznad vode. Punih deset sati je tako ležao u ledenoj vodi brdske rijeke, pristisnut hrastovim trupcem. U jednoim trenutku je glasno poželio: “Ako preživim, neka ostanem hrom, samo da mi kobila ozdravi!“    Čim je oluja malo  popustila, cijelo selo je krenulo da traži amidžu Šemsu. Nisu ga našli. Oko ponoći, vratio se u šumu da ga traži njegov sin Hasan. Poveo je hromu kobilu. Kad su došli do mjesta gdje je most odnijet, kobila je zahrzala i krenula niz rijeku, obalom kroz gustiš, dok nije došla do amidže Šemse. Izuzetno snažne konstitucije i čeličnog zdravlja, preživio je. Zdrobljeni kuk skratio mu je lijevu nogu za deset centimetara. Kad je poslije mjesec dana izišao iz bolnice, čekao ga je sin Hasan. Sa kobilom koja više nije hramala. Ozdravila je. Amidža Šemso je preuzeo kobilinu kletvu.  Ostao je hrom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo