Procurio je novi snimak iz utrobe sistema. Još jedno svjedočenje o onom što odavno znamo – da RTCG nije servis građana, već vlasti.
Samo mjesec nakon što je u javnost dospio snimak na kom se vidi kako novinarka RTCG naručuje odgovore od lidera opozicione SNP, internetom kruži snimak na kom Duško Marković, potpredsjednik Vlade, ministar pravde i bivši šef tajne policije, jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, sa perjanicom RTCG Andrijom Nikolićem dogovara šta će, a šta neće govoriti u intervjuu za televiziju koja se već deceniju lažno predstavlja kao servis javnosti. Snimak prikazuje dvojicu glumaca u predstavi za narodne mase.
Nikolić pita bivšef šefa DB hoće li pominjati nekog čije se ime na snimku ne navodi. ,,Dobro, ti ga pomeni, a ja ću imati jedan ovako dosta neutralan stav. I ja neću ulaziti… Ali ako tebi znači…”, odgovara Marković. ,,Znači, to je punilo novine danas i juče”, pojašnjava Nikolić, koji glumi novinara. Kao što Marković glumi vicepremijera kakve demokratske zemlje spremnog da ga pitanjima ,,izrešeta” nepotkupljivi novinar.
Takva intimnost novinara i moćnika, u trenutku dok novinar treba da bude glas javnosti, kosi se sa suštinom medija i njihovom ulogom čuvara društva od zlupotrebe političke i druge moći. To čak ne može da spori ni menadžment RTCG, koji je skandalom nazvao prvi snimak, pokušavajući da ga predstavi kao incident, a ne ono što jeste: svjedočanstvo o tome kako je režimska televizija samo nastavila kontinuitet Rata za mir.
Na propagandu devedesetih mirisali su i svi oni silni medijski uradci objavljeni prethodne i ove sedmice, uoči i tokom protesta DF, o stranim ratnicima koji stižu na proteste, raznoraznim gepardima i sedmim bataljonima.
Nije Đukanović izmislio toplu vodu. Kao početak savremene propagande uzima se osnivanje Komiteta za javno informisanje u SAD, koji je formirao američki predsjednik Vudro Vilson kako bi ubijedio američku javnost o ulasku u Prvi svjetski rat. Istorija je upamtila Hitlerovo Ministarstvo za obrazovanje i narodnu propagandu. Đukanović zna da bi bez svojih propagandnih oruđa bio samo ogoljeni siledžija. Pravom diktatoru trebaju zastori – svađe oko NATO-a, zastave, crkve, novi skandali da pokriju stare. Trebaju mu strah i laž. Careva odijela.
Kad je Đukanović prije četvrt vijeka, sa ulice stigao na vlast, stvari su bile jednostavnije. Dva državna medija i jedan fiksni telefon kad treba da se interveniše sa vrha. Vrijeme je zadalo nove zadatke. Morao je ogrnuti plašt reformatora, Bastilju zamaskirati u javni servis, i uz to nekako doakati vremenu medijskog pluralizma. Našao je rješenje. Na usluzi su se našli poslovni partneri, strani i domaći, koji su uz nisku cijenu zakupa ili nabavku naljepših ostrva i nacionalnog bogatstva, pokupovali još po koju novinu, portal, šta već ima. Da se nađe. Da Bastilja ne bude sama.
Zato gepardima i sedmim bataljonima danas zastrašuju raznorazne dnevne novine, žive istine, minuti dva, informeri. Zato Đukanovićev režim opslužuje armija umreženih specijalaca koji glume novinare i urednike zaposlene u više redakcija. Od RTCG preko Pinka, do Analitike i Nove Pobjede.
Naom Čomski kaže: želimo li dokučiti istinu, moramo oljuštiti sloj po sloj iskrivljenosti. Ispod slojeva iskrivljene slike koju šalje ovdašnja propaganda sasvim sigurno je uplašeni autokrata. Koji ne samo da mora da kontroliše otpor, nego mora da hapsi i svoje dojučerašnje saradnike i svjedoke zločina i kriminala. Njihove strine, braću i djecu.
Pojava snimka na Jutjubu govori da tajne s dvora cure. I curiće još više. Na dvoru se odvija svirepa borba za preživljavanje. Trenutno su od najvećih kritičara režima, ugroženiji ljudi iz Đukanovićevog okruženja. To je dijalektika podivljale moći, koju hvata panika od pomisli na dolazak kraja.
Uprkos svoj propagandi Đukanović zna istinu. Nema većinu. Ni u parlamentu, ni među građanima. Drže ga na vlasti strah i korumpiranost onih koji u slobodno vrijeme glume opozicionare, kao što udarnici režimskog servisa glume novinare. Svi oni koji iskreno žele smjenu režima, bez obzira na sve razlike, dužni su da razgovaraju i nađu zajedničke dodirne tačke. Odnos prema protestima ne smije biti razlog za produbljivanje sukoba. Samo se širok alternativni pokret može oduprijeti ovoj sili koja igra na sve ili ništa.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ