Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Država crnih tačaka

Objavljeno prije

na

Dvadeset četvrtu godišnjicu prve ekološke države na ovoj planeti crnogorska vlast obilježila je – ćutanjem. Njen oprobani recept za nedjela koja ni silnom propagandnom lobotomijom ne može ni najnaivnijim da poturi kao svoj uspjeh nezabilježen u regionu, a i šire.

Ovo parče zemlje, kojim četvrt vijeka autokratski upravljaju Đukanović i družina, od tog 20. septembra 1991. godine, tone u ekološku katastrofu. Crne tačke u vidu deponija, među kojima dominiraju divlje, ukrašavaju državu od mora do visokih gora na sjeveru. I nemilosrdno truju zdravlje građana. Prošle godine zvanično je potvrđeno da se na divljim deponijama godišnje odloži gotovo 80.000 tona otpada i da se ne zna gdje završi još oko 26.000 tona.

Na ekološku katastrofu upozoravaju i strani eksperti. Alijansa za zdravlje i životnu sredinu (HEAL), vodeća evropska organizacija koja se bavi uticajem životne sredine na zdravlje u Evropskoj uniji, saopštila je krajem prošle godine da su Pljevlja lider među najzagađenijim mjestima u Evropi.

Ne pretjeruje Ekološko društvo Breznica što je ovih dana javilo: ,,Dok Sirija i druge zemlje imaju ekonomske izbjeglice, ekološka Crna Gora ima ekološke izbjeglice”.

U Ustavu je zapisano da je Crna Gora, ne samo ekološka, nego i demokratska i država socijalne pravde i vladavine prava. A demokratska je i država socijalne pravde i vladavine prava taman koliko i ekološka. I ti njeni predjeli išarani su crnim tačkama. Zato zbog takve Crne Gore u nedjelju Demokratski front započinje proteste čiji je osnovni zahtjev – formiranje prelazne vlade koja bi omogućila održavanje fer i poštenih izbora.

Vlast, a šta joj je drugo i preostalo, od protesta već pravi dramu i opasnost neslućenih razmjera. Toj manipulaciji pariraju organizatori protesta, a posebno je efektna poruka penzionerima Partije udruženih penzionera i invalida: „Gospodar može da vlada samo uz poslušnost naroda. Poznato je da je gospodar Đukanović za sve vrijeme svog gospodarenja poslušnost građana obezbjeđivao korupcijom, ucjenama , kupovinom ličnih karata, snagom partitokratitije, bezakonja i nepotizma, strogom kontrolom institucija sistema”.

I iz Ujedinjene reformske akcije upozoravaju: vlast je Crnu Goru dovela dotle da u njoj žive uplašeni građani, koji, osim što su na ivici egzistencije, strahuju i za fizičku sigurnost. Podmetnute eksplozije, zapaljeni automobili, reketiranje, zelenašenje i provalne krađe postale su svakodnevica.

A kad smo kod straha i ucjena pomenimo da je opet aktuelizovan nestanak sistema za prisluškivanje Jaguar, vlasništvo nekadašnjeg Petog vojnoobavještajnog centra Vojske Srbije i Crne Gore. Taj uređaj može da prati pet hiljada telefonskih razgovora u minuti sa daljine i do sto kilometara. Moguće da je u Crnoj Gori. I da sistematski prati nepodobne. Kao Veliki brat DPS-a.

Crnogorskoj vlasti ne stižu kritike samo sa domaćeg terena. Dobila je šamar i sa vrlo uticajne inostrane adrese. Ambasadorka SAD Margaret Uehara izjavila je da je Crna Gora zemlja porijekla, tranzita ali i odredište trgovine ljudima. ,,I kod vas je najzastupljeniji problem trgovina djece radi prošenja po ulicama, ali je prisutan i fenomen ugovaranja brakova sa mladim Romkinjama”, kazala je ambasadorka, pozivajući se na izvještaj Stejt dipartmenta o trgovini ljudima iz jula ove godine. Nije to jedina naša ružna slika nad kojom se iščuđavaju po bijelom svijetu.

Primiče se još jedna 24. godišnjica – velika crna tačka u novijoj istoriji Crne Gore. Prvog oktobra 1991, malo poslije proglašenja ekološke Crne Gore, počela je devetomjesečna vojna agresija na Konavle i Dubrovnik. Aktuelna crnogorska vlast, u malo izmijenjenom sastavu od današnjeg, bila je glavni akter ,,oslobađanja Dubrovnika”. Pošto bi ona i to rado prekrečila zaboravom, sigurno će i ovu godišnjicu prećutati. Bez griže savjesti.

Kako na ovim prostorima patetično zvuči ona izreka Salus populi suprema lex esto ( Dobro naroda treba da bude najviši zakon).

Veseljko KPORIVICA

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Praznovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vaskrs smo dočekali hrišćanski, uz podjele i tenzije, Prvi maj bez radnika, Dan slobode medija u atmosferi u kojoj su napadi na novinare postali češći od auto litija. Srećno

 

Praznovali smo. Vaskrs, Prvi maj, Dan slobode medija. A nije bilo ničeg za slavlje. Naprotiv.

Vaskrs je protekao, uobičajeno, uz podjele i tenzije. Dok su se ređale čestitke političkih prvaka, vlasti i opozicije, uz poruke mira, zajedništva, pomirenja, na terenu se nastavilo sa podgrijavanjem podjela. U Kotoru je napadnuta supruga lokalnog paroha, a u betonjerci su prespavala trojica izgrednika, među kojima i odbornik  Demokratske partije socijalista, vaterpolista Danilo Adžić. Oni su vrijeđali, i na nacionalnoj osnovi, suprugu kotorskog paroha, nakon što ih je upozorila da je nedolično da uriniraju na vratima crkve Svetog Nikole u Starom gradu u Kotoru. Adžić je demantovao da je učestvovao u takvom incidentu i rekao da je bio samo prolaznik. U predizbornom Herceg Novom, osvanula je poruka ispisana nekom milosnom rukom, koja je preko reklamnog bilborda kandidata Demokrata Stevana Katića, ispisala Srbe na vrbe. Opet su uslijedila saopštenja i osude partijskih lidera. Ne pomažu, nažalost, osude, posebno kad se pišu selektivno. Kad se  imaju svoje žrtve, svoje crkve, svoje zastave. I svoji zapošljeni po dubini.

A zapošljenih je, generalno, sve manje. Proslavili smo i Prvi maj uz medijske naslove:  Za godinu skoro 35 hiljada manje radnika, Broj zaposlenih u Pljevljima  manji za 13 odsto,  Radnici Rudnika Boksita strahuju da će ostati bez posla, Turski Tosčelik, vlasnik Željezare, privremeno kući poslao oko 50 radnika… I tako redom. Istina, Prvi maj ostao je u sjenci Vaksrsa, masovnih kršenja zdravstvenih mjera u bogomoljama, ili pred kancelarijama Deomkratske partije socijalista, zavisi ko koji hram preferira,  saopštenja Mitrpolije i Demokratskog fronta, oko toga koga Crkva više voli od političkih partija. Nije bilo ni paljenja guma, ni sletova, ni čestitki.  Za Vaskrs su svi sjeli za pisaću mašinu, a za Prvi maj, ama baš niko. Jedino je URA konstatovala da su „radnici najveći gubitnik tranzicije”.  Prvi maj ne donosi, valjda, političke poene.  Oni prethodni pojeli su radničku budućnost, ovi novi spašavaju selektivno. I uglavnom, vaistinu, svoje i vjerujuće.

Onda je došao Svjetski dan slobode medija. I opet, nema se šta slaviti. Za svega par mjeseci dogodilo se nekoliko ozbiljnih napada na novinare. Sead Sadiković, Esad Kočan, Jelena Jovanović, Nebojša Šofranac. Postali su češći od auto litija. Na listama kojima se mjere medijske slobode, najgori smo u regionu.  Decenijama se čeka na propise kojima bi se novinari zaštitili na radu, a napad na njih tretirao dok obavljaju svoj posao kao napad na službeno lice. Decenijama se čeka i na okončanje istraga zbog desetina napada na novinare u proteklih 30 godina koji su svjedočili o prethodnom režimu. Ove godine, ipak, desilo se i to da se predsjednik države Milo Đukanović oglasio zbog napada na novinare.  Reagovao je zbog napada na sportskog novinara RTCG, Nebojše Šofranca. „Najoštrije osuđujem huliganske provokacije i maltretiranje novinara RTCG Nebojše Šofranca, na radnom zadatku, naočigled velikog broja učesnika koji nijesu slavili uspjeh crnogorskog sportiste, nego organizovali još jednu jeftinu nacionalističku predstavu”, saopštio je Đukanović na tviteru.

Tokom tri decenije i desetina napada na novinare, Đukanović se nijednom riječju nije oglasio da ih osudi. Šaljući tako svojevrsnu poruku. Poruka je bila jasna i nadležnim institucijama, pa su ti napadi, uključujući i ubistvo Duška Jovanovića, ostali nerasvijetljeni. Zajedničko za sve te napade bilo je i to što napadnuti nijesu radili u medijima koje Đukanović kontroliše. Izvještavali su o tri decenije zločina i pljačke. A ne o uspjesima crnogorskih sportista.

Sve dok politčke vođe budu imale svoje vjernike, svoje medijske kuće, svoje žrtve, i svoje praznike, neće biti mnogo toga za slavlje. Srećno svima koji praznuju!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Delirijum svih sredstava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Otvoreno pitanje za vrh i vrhovnika DPS-a: Da li u vaša „sva sredstva“ spada i likvidacija Dritana Abazovića?

 

Najpre je 7. aprila 2021. Predsedništvo DPS-a saopštilo kako je spremno da „u odbrani države“ upotrebi „sva sredstva“, a odmah zatim, valjda da ne bi bilo ni najmanje sumnje, i sam predsednik te partije, u intervjuu za RTCG, 13. aprila ove godine, ponovio je i precizirao kako su „u odbrani države sva sredstva dozvoljena“.

Naravno da je pitanje iz podnaslova ovog teksta samo retoričko. Da je odgovor na to pitanje potvrdan, zna svak ko je u njihovoj latifundiji, koju oni lažno predstavljaju kao „državu“, proveo poslednjih trideset godina. Pa ipak, postavljeno pitanje mnogo je bogatije, nego što to izgleda na prvi pogled. U ovom pitanju, kriju se još tri, za izlaz Crne Gore iz aktuelnog i sve opasnijeg dvovlašća, najznačajnija pitanja.

Prvo je pitanje da li su članovi Predsedništva, a posebno sam predsednik DPS-a uopšte normalni? U elementarnom smislu ove reči. Svaki tek diplomirani pravnik, koji je položio Ustavno i Međunarodno javno pravo, zna da, čak i u ratu, sva sredstva nisu dozvoljena. Inače ne bi bilo genocida i drugih ratnih zločina. Nije moguće da naši vrhovnici ovo ne znaju. Ili da im na to pažnju nisu skrenuli njihovi brojni savetnici. Otuda sasvim opravdana sumnja u stanje njihovog psihičkog zdravlja. Bez likovanja. Bolest je svačija. Ali onda za ovakve situacije postoji ustavna procedura za smenu predsednika. Crne Gore, a ne DPS-a, o tome neka sami vide. Postoji i jedno skoro i sasvim relevantno uporedno iskustvo. Više od dvadeset najrenomiranijih neuropsihijatara u SAD-u je 2016. tražilo od Kongresa da poništi kandidaturu za predsednika te zemlje Donalda Trampa. Zbog sličnih razloga. A kako je, pored ostalog, i zbog oglušivanja o ovu inicijativu, u toj zemlji, 6. januara 2021, zamalo došlo do građanskog rata, dobro je poznato.

Drugo pitanje odnosi se na GSDT. Kako je moguće da je ovaj ostao nepokretan i nakon objave „svih sredstava“ od strane najmoćnijih aktera ove zemlje? Zar u „sva sredstva“ ne spada i nasilno rušenje ustavnog poretka? I zar same ove njihove objave ne predstavljaju nalog za izvršenje ovog najtežeg krivičnog dela? Naravno da su i ova pitanja samo retorička. Ako je doskora i moglo da bude dileme, nakon ovoga ne može biti sumnje. Apsolutno je neadekvatno i nedovoljno reći da GSDT ne radi svoj posao. Kada se i nakon ovoga pravi mrtav, to može biti samo zbog toga, što je i on sam deo, i to deo najužeg vrha, vrhovnikove organizovane kriminalne grupe, koja se toliko dugo krije iza države Crne Gore.

I treće pitanje je samo retoričko. Da li je nakon gore opisane i preteće eskalacije crnogorske mafiokratije, članovima Venecijanske komisije, makar malo neprijatno? Na stranu ovde ne mali propusti nove parlamentarne većine u vezi sa takozvanim tužilačkim zakonima, ali, svoj deo odgovornosti za ovu eskalaciju, ima i ova komisija. Treba li uopšte podsećati, odgovornost ozbiljnih aktera, postoji za loše konsekvence, posledice i zloupotrebe, a ne za dobre, nesporne i superiorne namere. A valjda nikog ozbiljnog ne treba uveravati, kako je crnogorska mafiokratija, u najnoviju eskalaciju krenula, upravo nakon ohrabrenja i zloupotreba potonjih stavova slavne komisije.

Ili, možda bi ovo poslednje trebalo malo dopuniti i precizirati. Naime, možda je najnovija eskalacija mafiokratije, njen očajnički odgovor, na sve veće odbijanje i pritiske takozvane međunarodne zajednice. Koji su možda veći čak i od onoga što vidimo mi, obični smrtnici. Ali koje dobro osećaju vrh i vrhovnici. Pa lude i eskaliraju. I prete. Ali, čak i ako je to posredi, valja biti do kraja ozbiljan i oprezan. Ona sportska o bokseru koji je najopasniji kada je sateran u ugao i grogiran, nije bez neke.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Između bankrota i stida

Objavljeno prije

na

Objavio:

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem

 

Opet je Crna Gora u naslovima svjetske štampe. Sada kao potencijalno ﮼prva evropska žrtva kineske dužničke diplomatije”.

Brinu se u Evropi i Americi da bi Kina, po osnovu nevraćenih kredita, mogla postati vlasnik ili barem višedecenijski korisnik dijela naše teritorije. Luke Bar, na primjer. Baš kao što je od Grčke dobila luku Pirej, a od Šri Lanke luku Hambantota, na glavnom morskom putu između Azije i Evrope.

Mi kao da imamo preča posla od toga da glavoboljamo kako ćemo vraćati milijardu „kineskog“ duga. I još 3,3 milijarde koje su naše vlasti uzajmile u zemlji i inostranstvu. U toku je polemika da li su za dolazeće dužničke probleme krive bivše vlasti koje su novac pozajmljivale, ne vodeći puno računa o njegovom vraćanju, ili sadašnje – zbog poprilično paničnog obraćanja zapadnoevropskim saveznicima sa molbom da od nas preuzmu vraćanje prispjelog duga kineskoj Eskim banci. Ili nam olakšaju taj posao.

Na Zapadu su, čini se, zatečeni intenzitetom problema koji su nas zadesili. Mi nemamo pravo da se čudimo. Znali smo da će, i kada će stići nevolje.

Danas bi neki rado zaboravili redosljed poteza: prvo smo, u februaru 2014, sa kineskom CRBC potpisala Ugovor o projektovanju i izgradnji tzv. prioritetne dionice autoputa Smokovac – Uvač –Mateševo. Potom je Vlada sa kineskom Exim bankom potpisala ugovor o kreditu  vrijednom malo manje od 944 miliona dolara. Tek onda je Skupštini upućen prijedlog  Zakona o autoputu, kako bi se stekao pravni osnov za posao kojim se izvršna vlast bavila duže od godinu, kršeći propise.

Parlamentarna većina okupljena oko DPS podržala je posao iako su gotovo svi njegovi elementi bili nepoznanica. Neki su to ostali i do danas. Skupštinska većina nije se zabrinula ni kada smo saznali da u ugovoru sa Exim bankom piše da se Crna Gora ﮼odriče imuniteta po osnovu suverenosti za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupkom u skladu sa ugovorom”.

Milo Đukanović je tada predočio: ﮼Pod uslovom da ne uberemo ni jedan jedini cent od drumarine, godišnje treba da otplatimo 40–50 miliona, koje danas trošimo za servisiranje putne infrastrukture”. Bio je u pravu ono oko drumarine.  Od koje eto, do dospijeća prve rate kredita, nećemo prihodovati ni cent.

Da se zadržimo na onome što je u Monitoru zapisano u decembru 2014: ﮼Najavu gradnje crnogorskog autoputa treba posmatrati kroz prizmu svega što je pratilo prethodne ekonomske projekte DPS vlasti – od šverca duvana do privatizacije KAP-a i Elektroprivrede. Onda će i konačan ishod te avanture postati mnogo jasniji”.

Sve grane vlasti su, dakle, imale pametnijeg posla od toga da se bave gradnjom autoputa i posljedicama tog posla po državne finansije. Pažnju im je, uz ostalo,  okupirala podjela, skoro pa besplatnih, stanova i kredita za poboljšanje uslova stanovanja. Iako je dio dokumentacije uništen, Stručni tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije došao je do podatka da je, što stanom što parom, Vlada pomogla makar 175 državnih funkcionera (svakog trećeg) u iznosu ne manjem od 25 miliona eura. Ili, pola godišnje rate kredita za autoput.

Detaljima tog posla bave se svi mediji. Zato da pomenemo samo reagovanje nekadašnjeg ministra odbrane i predsjednika vladine Komisije za stambena pitanja Predraga Boškovića. On je demantovao Vanju Ćalović Marković i njene saradnike. ﮼Neistina je da je za mandata tehničke Vlade dodijeljeno 119 stanova. Posljednja stambena komisija je održana 25. decembra 2019… Tako da stambena komisija ne samo u mandatu tehničke Vlade već u cijeloj 2020. nije donijela nijednu odluku o dodjeli stana/kredita”, naveo je Bošković.

Onda su na vidjelo izašla dokumenta koja demantuju bivšeg ministra: Vlada Duška Markovića je bez sjednice, sredinom septembra prošle godine, ovlastila tadašnjeg direktora Uprave za imovinu da potpiše ugovore o kupoprodaji stanova po povoljnim uslovima sa 119 državnih službenika i namještenika. Prethodno je te stanove iz vojno-stambenog fonda Ministarstvo odbrane podijelilo u zakup sa pravom otkupa zaposlenima u Ministarstvu i Vojsci CG. Da bi ih, uoči primopredaje vlasti, brzopotezno otuđilo. Valjda da ne padnu u ruke neprijatelju? Bivši ministar sad ćuti.

I sudbina autoputa i dodjela stanova probranima, pričaju istu priču. O tome kako su bivše vlasti zemlju ostavile na rubu bankrota a društvo opterećeno njihovim moralnim posrnućem.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo