Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Eksproprijacija tehnološke rente

Objavljeno prije

na

Izuzetan porast društvene proizvodnje u poslednjih nekoliko vekova, koji već danas omogućava uvođenje osnovnog ili minimalnog prihod za sve, najvećim delom, ostvaren je zahvaljujući odgovarajućem naučno-tehnološkom progresu. U poslednjih deset milenijuma neolita, ovaj progres bio je postojan, u poslednjih pola milenijuma kapitalizma, on je čak eksponencijalan. Budući da je akumulacija i delo svih prethodnih generacija, ovaj izuzetni progres, kao i onaj isto takav porast društvene proizvodnje, u obliku tehnološke rente, morao bi da bude zajedničko društveno dobro. Ali on to nije, nego je i dalje nezaslužen plen i deo profita aktuelne generacije kapitalista, i u tome je najveća od svih nepravdi kapitalističkog sistema. I glavni razlog zbog kojeg se onaj osnovni ili minimalni prihod za sve, još uvek ne uvodi.

A glasova i argumenata za podruštvljavanje tehnološke rente, u ovom ili onom obliku, nikada nije nedostajalo. „Eksproprijacija eksproprijatora” bila je formulacija Karla Marksa. Ali na ovaj zahtev nailazimo i pre Karla Marksa, najeksplicitnije kod Tomasa Pejna, jednog od vođa velike francuske buržoaske revolucije, krajem XVIII veka. Doduše, svoj zahtev, ovaj je formulisao na materiji zemljišne rente, ali je suština njegovog argumenta bila ista, i kao takva ostala trajna inspiracija, za sve koji su došli posle njega.

U XX veku, broj glasova i argumenata ove vrste, samo se povećao. Već u prvoj polovini ovog veka, pod imenom „socijalne dividende”, za ovaj zahtev, založila su se i dvojica uglednih britanskih ekonomista, najpre laburistima blizak Džordž D. H. Kol, a zatim i oksfordski nobelovac Džejms Mid.

U drugoj polovini XX i početkom XXI veka, broj glasova i argumentata za eksproprijaciju eksproprijatora, još više se povećao, tako da bi i samo nabrajanje ovih glasova i argumenata, uzelo previše prostora. I o ovome, međutim, zainteresovani mogu da se obaveste, na onom istom sajtu udruženja BIEN basicincome.org, na koji smo, u ovoj seriji Altervizije, jednom već upućivali.

A od najnovijih glasova i argumenata ove vrste, ovde ćemo uputiti samo na dva takva. Prvi je tekst Janisa Varufakisa iz 2016., posvećen osnovnom ili minimalnom prihodu za sve, preveden i objavljen i kod nas, u nezavisnom dnevniku Vijesti. U ovom tekstu, posebno upućujemo na formulaciju Janisa Varufakisa, „osnovna ili minimalna dividenda”, kojom je ovaj, već u samom nazivu kritične institucije, izneo izričit i precizan stav o tehnološkoj renti, a ne o poreskoj masi, kao izvoru za finansiranje osnovnog ili minimalnog prihoda za sve. Drugi tekst je jedan tekst odnosno intervju Branka Milanovića, dat časopisu Social Europe 6. decembra 2016., u kojem se i ovaj svetski priznati ekonomist, naše gore list, založio za jednu vrstu eksproprijacije tehnološke rente, i to, kako je i on precizirao, u „pre-distributivnoj”, a ne u „re-distributivnoj” fazi procesa.

Za sam kraj, ostalo je još samo da se odgovori na jedno zanimljivo pitanje. Zbog čega su, naime, javne debate i političke akcije, posvećene „pre-distributivnoj” problematici tehnološke rente, toliko odsutne, ili, u najboljem slučaju, marginalizovane, kao što je to slučaj danas, i to u skoro svim savremenim društvima, kada se za njih, već najmanje dva veka, zalažu najveći i najbolji umovi ovog sveta? Odgovor je u odnosu između znanja i moći. Znanje jeste moć, kako je postulirao još V. I. Lenjin, ali je ono kao levitacija, uvek u jednom teškom i neizvesnom procesu. A, obrnuto, moć je znanje, preciznije ideologija, indoktrinacija i propaganda, u jednom uvek spontanom procesu, koji je kao gravitacija, kako je to isticao još Fridrih Niče. Pa tako i danas, na svim stranama imamo neuporedivo više „horizontalnih” breksitovskih, trampovskih i sličnih identitetskih histerija, nego ozbiljnih javnih debata i političkih akcija, u pravcu one jedino produktivne, „vertikalne” i „pre-distributivne” eksproprijacije.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Veliki test

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekonomija i korupcija. Od Aristotela do danas

 

Po mišljenju mnogih, pa i autora ove kolumne, u najprestižniji hram Top ten mislilaca svih vremena, Aristotel je ušao najviše zahvaljujući otkriću zakona kvarenja/korupcije vlasti i čoveka u Politici. I to u onoj njegovoj/njenoj dvodelnoj klasifikaciji, na tri dobra, u kojima vlast poštuje opšti interes, i tri loša polisa, u kojima vlast opšti interes ne poštuje. Podsećanja radi, dobri polisi su monarhija, aristokratija i paideja, loši tiranija, oligarhija i demokratija (da se sada ovde ne zadržavamo na tome zbog čega i u kom smislu je u antici demokratija bila po pravilu negativan, a u modernom dobu pozitivan politički oblik).

Ova kolumna posvećena je nedavnim, čak i za naše standarde ekstremnim, i još uvek nezavršenim, aprilskim političkim turbulencijama, koje su izazvala ona dva međunarodna investiciona sporazuma, između Crne Gore i UAE, što ih je, u rano proleće ove godine, vlada Crne Gore najpre potpisala, a parlament potom ekspresno ratifikovao. Ali smo sa najstarijim vremenima, antikom i Aristotelom, namerno započeli, da bi naglasili, kako su ekonomija, politika i korupcija, nešto što postoji od kada je čoveka. Dakle nešto što je uobičajeno, da ne kažemo normalno. A da li će iz svega ovoga, na kraju, proizaći nešto dobro ili loše, da je to uvek otvoreno, i da, u krajnjoj liniji, uvek zavisi od toga šta ljudi, u vezi sa tim, učine ili ne učine. Te da, u tom smislu, i ove, aprilske i postaprilske turbulencije, treba posmatrati kao jedan značajan i veliki test. Za čitavo društvo, a ne samo za vlast.

Pa šta je ovaj veliki i značajni test pokazao do danas? Znamo, od toga koliko dobro razumemo prve rezultate ovog testa, u velikoj meri zavisi i njegov ovakav ili onakav, dobar ili loš, konačni ishod i nalaz. U nastavku, prvi rezultati ovog testa, biće prikazani preko njegovih glavnih nalaza, najpre negativnog, a zatim i pozitivnog dela spektra subjekata i institucija sistema (pri čemu se, naravno, podrazumeva, da i same kvalifikacije negativnog i pozitivnog, pripadaju autoru ove kolumne).

Najpre, negativni deo spektra. DPS u najvećem delu, i PES u jednom njegovom delu. DPS zbog odsustva prilikom glasanja u parlamentu u aprilu ove godine, koje je, u stvari, bilo prisustvo ove partije i njenog Vrhovnika, sada Počasnog, u višegodišnjem sumnjivom emiratskom dilu. Deo to jest vrh PES, pre svega, zbog njegove i naše najnovije verzije „olako obećane brzine“, koja je samo povećala i pojačala stare sumnje. Čak i da su sve ove sumnje potpuno neosnovane, rečena brzina, koja ih je proizvela, ili makar samo pojačala, bila je loša. Pogotovo kada se poveže sa sličnim brzinama i efektima Donalda Trampa, i sa neskrivenim divljenjem, koje je sam vrh PES i vlade, demonstrirao za ovog „very special“ američkog predsednika.

Ali ni pozitivni deo spektra naših subjekata i institucija, u započetim crnogorsko-emiratskim poslovima, izazovima i fatamorganama, nije bez velikih problema. I to zbog najmanje dva ozbiljna razloga. Prvo, zbog toga što je ovaj deo našeg spektra, koji uključuje najbolje i najborbenije delove našeg nevladinog sektora, MANS i CIN na primer, a ima ih još, uključiv i odgovarajuće delove društva, uprkos svemu, još uvek – daleko od kritične mase. Bez koje nema stvarne, održive i dugoročne promene nabolje.

I drugo, zbog toga što ni svo ono heterogeno mnoštvo, koje je, do sada, u protivljenju problematičnoj crnogorsko-emiratskoj viziji, bilo zajedno sa najboljim delovima nevladinog sektora, ni po svom kvantitetu, ni po svom kvalitetu, nije dovoljno za onu neophodnu kritičnu masu. Nego taj materijal i potencijal treba tražiti, prepoznavati i izgrađivati, u celokupnom političkom spektru. Sa izuzetkom DPS, sve dok se ovaj, makar minimalno ne reformiše. I odrekne od svog Počasnog. Ali o tome, nešto više u sledećoj Alterviziji.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kiss My Ass. Početak drugog mandata Donalda Trampa. Posljednja faza hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma

 

 

Taman pomislimo da sve ovo, ne može više i grđe od ovoga ili onoga, a ono se veoma brzo pokaže da i te kako može. Tako smo mislili da ne može više i grđe, od samog početka drugog mandata aktuelnog predsednika SAD, od one njegove neverovatne i beskonačne samohvale, tipa „Istorija“, „Revolucija“ i „Zlatno doba“, a ono, ne lezi vraže, dođe i ovo njegovo neverovatno i beskonačno vulgarno, iz podnaslova ove kolumne, od 9. aprila 2025.

Ali se ovde na tome nećemo previše zadržavati. Niti ćemo opširnije ponavljati ono, iz ove iste kolumne, od pre oko mesec dana, da su Donald Tramp i trampizam, samo vrh ledenog brega. Da je ovaj „very special“ predsednik, samo izraz vladajućeg haosa i sistema, a ne obrnuto. Te da zbog toga ovom ekstremnom egocentriku, ne treba ni pridavati, od strane njega očigledno veoma žuđenu, ali nezasluženu pažnju.

Umesto toga, treba se koncentrisati, na vladajući haos i sistem. Za početak, može se čak i složiti, sa jednom od egocentričnih opsesija našeg negativnog junaka. Onom koja ekstremno-narcistički ističe kako je ovde reč o Istoriji sa velikim I. Samo što je realni sadržaj, smer i kvalitet ove istorije, sasvim suprotan, od onoga što misli i želi, naš nesrećni narcis. A da bi videli ovo potonje, dovoljno je da se pozovu u pomoć, samo dva ozbiljna i velika mislioca.

Prvi je bio Nemac. Osvald Špengler. Koji je, odmah posle kraja Prvog svetskog rata, objavio delo koje ga je proslavilo, Propast Zapada. Njegovoj oporoj i oštroj kritici, sigurno je doprineo i poraz njegove Nemačke u ovom (i sledećem svetskom) ratu, pa i njegov izvesni reakcionarni nacionalizam, ali je ova knjiga, bila i ostala, jedna od prvih i najboljih kritika polumilenijumskog Zapada.

Drugi je bio Amerikanac. I sve do skoro naš savremenik. Imanuel Volerstin (1930-2019). Utopistics: Or Rational Choices of the XXI Century, iz 1998. The Decline of American Power, iz 2003. Does Capitalism Have a Future?, iz 2013. Ovo su samo tri knjige Imanuela Volerstina, koje se našom temom bave najdirektnije. Koga zanima stvarna, a ne donald-trampovska istorija, neka, za početak, pročita makar ove tri knjige Imanuela Volerstina, i onu jednu Osvalda Špenglera.

Pa će se lako uveriti, da su, u poređenju sa Donaldom Trampom, vođom novog fašizma, vođe starog fašizma, Benito Musolini i Adolf Hitler, bili oličenje prilične ozbiljnosti i pristojnosti. Što samo potvrđuje odmaklu odnosno poslednju fazu, velikog i opasnog kraja hegemonije SAD, Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema. Kojem kraju, za sada, na žalost, samo prilično nemoćno prisustvujemo.

Te čiji je današnji veliki vođa, poluludi D. T., ponovimo to, ipak, još jednom, samo izraz i reprezent. A od čitave novije filmske i umetničke produkcije, da ni ovu ovde ne zapostavimo, najsnažnije i najuverljivije predstavljen, u onoj zastrašujućoj mešavini zlikovca i klovna. U filmu Džoker iz 2019.

Mogućnosti svake pa i ove kolumne su ipak ograničene. Pa ćemo ovu kolumnu zbog toga zaključiti, jednim nevelikim, ali ozbiljnim predlogom. Da neka od ozbiljnih i kredibilnih agencija za ispitivanje javnog mnjenja, ispita koliko je u našoj maloj i jedinoj, ali i šire, u svetu, onih koji našeg klovna i džokera, podržavaju, a koliko onih koji mu se protive. Od rezultata ovog ispitivanja, u velikoj meri, zavise naše šanse. Da se apokaliptičkom kraju, ne samo hegemonije SAD i Zapada i kapitalizma kao istorijskog sistema, nego i čitavog čovečanstva, pravovremeno i delotvorno suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Naša

Objavljeno prije

na

Objavio:

A nebeska

 

 

Naslov ove kolumne je najkraći podsetnik na Našu malu i jedinu. Crnu Goru 1990-ih i 2000-ih. Posebno na nas, njene tadašnje i sadašnje indipendiste. A podnaslov, najkraći, ali i najsumorniji podsetnik, na njenu današnju, mafiokratsku realnost. O kojoj je, pre nekoliko godina, počeo da nas obaveštava Europol. Preko danas već (ne)slavnih Sky odnosno nebeskih aplikacija.

Ali zbog čega uopšte podsećanje na jednu od najsramnijih stranica naše novije istorije? Zar je to uopšte bilo neophodno? Na žalost, jeste. S tim što razlog za ovo nije obična ljudska zaboravnost, nego nešto što je mnogo, mnogo složenije, dublje i jače. Elementarna politička nekonsekventnost.

A spektar ove nekonsekventnosti, u današnjem crnogorskom društvu, zaista je izuzetan, širok i sveobuhvatan. I, naravno, počinje sa DPS, a kako bi i moglo da bude drugačije. Posle čitavih trideset godina nesmenjivosti vlasti ove partije, i samo pet godina tridesetoavgustovske alternative, koja se najvećim delom pokazala kao ista ili slična, DPS je ponovo postao pojedinačno najjača politička partija u Crnoj Gori. Što, samo po sebi, dovoljno govori.

Nakon izostajanja ustavne zabrane ove partije 2020., zbog njene najveće političke odgovornosti za ratove i ratne zločine 1990-ih, a onda i za mafiokratiju, sve do danas, i danas, naravno da je morala da izostane i reforma i oslobađanje te partije, od njenog strašnog istorijskog balasta. A jedini dobitnik iz svih ovih izostanaka, do današnjeg dana, ostao je magnumkrimenski vrh ove partije, na čelu sa njenim Vrhovnikom, od skoro još i Počasnim.

Spektar elementarne političke nekonsekventnosti današnje Crne Gore, nastavlja se sa takozvanim bivšim DF, štagod to danas značilo ili ne značilo. Koji je nekonsekventnom DPS ostao kao glavni partner. U takozvanim identitetskim polarizacijama, koje su bile i ostale glavni alat i maska za one magnum krimene. Zajedno sa DPS, negde oko tri četvrtine političkog tela naše male i jedine. Kako 1990-ih, kada su se, onako udarnički, takmičili u lojalnosti nebeskoj Srbiji, tako i danas, kada se, ovako identitetski, svesno ili nesvesno, to oni najbolje znaju, takmiče u podršci našoj a nebeskoj.

Pa ipak, najtužniji deo našeg današnjeg političkog spektra, one naše elementarne političke nekonsekventnosti, jesu Naši bivši, da ih i ovde tako nazovemo. Indipendisti iz slavnih i herojskih antiratnih 1990-ih, koji su nakon ovih, postali sateliti DPS, i posluga na dvoru Vrhovnika.

U poslednjih nešto više od dve i po godine, preciznije od pada četrdesettreće vlade Crne Gore u avgustu 2022., kada sam izgubio poslednju nadu u tridesetoavgustovce, nekoliko puta sam se zalagao za takozvanu koncentracionu vladu svih. Za ovu i ovakvu vladu, kao najmanje lošu, ako ne i kao najbolju, zalažem se i danas. Ali danas znam, da ove i ovakve vlade, ne može biti, bez ispunjenja najmanje dva prethodna uslova. Bez makar početka krivičnopravnog procesuiranja Vrhovnika i vrha DPS, za najteže ratne zločine 1990-ih, i organizovani kriminal nakon toga.

Drugi prethodni uslov je manje zahtevan, ali ne manje značajan. To je ona toliko puta pominjana,  ali istovremeno i isto toliko ignorisana, minimalna politička reforma DPS. Čiji bi simbolički početak morao biti javno i principijelno odricanje od svog Počasnog, odnosno Vrhovnika.

Bez ostvarivanja ova dva minimalna prethodna preduslova, taoc mafiokratije, naše, a nebeske, ostaće ne samo DPS, uključiv i one u njemu, koji pokazuju makar prve znake političke emancipacije, nego i cela Crna Gora. A to je ipak previše.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo