Povežite se sa nama

FELJTON

Četnici u ustaškom logoru

Objavljeno prije

17 godina

na

Kao što smo već napomenuli, sa Pavlom Đurišićem je pošlo i nekoliko istaknutih Dražinih saradnika, među kojima Zaharije Ostojić, Mirko Lalatović, Luka Baletić, Dragiša Vasić, Pavle Novaković, načelnik obavještajne službe Vrhovne komande i drugi. Pavle Đurišić je znao za rad i djelovanje Sekule Drljevića. Zato je želio da ga iskoristi za svoje planove. Pregovori između Đurišićevih i Drljevićevih predstavnika održani su u Doboju, sredinom marta 1945. godine. Đurišić je bio opsjednut planom prebacivanja svojih snaga u Sloveniju, pa je tom cilju sve podredio. Zato je i prihvatio sve zahtjeve Drljevićevih pregovarača. Sa svoje strane je zahtijevao da Drljević odmah primi veću grupu teških ranjenika i bolesnika, kao i izbjeglica, a vojne snage, koje su bile angažovane u borbi protiv NOVJ, da kasnije pređu. Sporazum je potpisan 22. marta 1945. godine u Zagrebu. Po ovom sporazumu Đurišićeve snage su proglašene Crnogorskom narodnom vojskom pod komandom Sekule Drljevića, a Đurišić je određen za operativnog komandanta. Đurišić je priznao Crnogorsko državno vijeće, a Drljević se obavezao da obezbijedi ranjene, iznemogle i bolesne četnike. Đurišić je imao osnovni cilj da se oslobodi izbjeglica, bolesnika i ranjenika, čiji se broj stalno povećavao, naročito tifusara. Samim tim želio je da stvori mogućnost za veće akcije svoje vojske, koja je do tada dobrim dijelom bila usredsređena na praćenje i brigu o ranjenicima, bolesnim i iznemoglim licima, kao i da stvori uslove za lakši prelazak svojih snaga u Sloveniju.

I Drljević je imao svoju računicu. Želio je, prije svega, da razbije četničku ogranizaciju Draže Mihailovića i da stvori „svoju” vojsku koja je trebalo da mu posluži kao dokaz opravdanosti njegovog političkog koncepta o stvaranju „samostalne” i „suverene” Crne Gore.

Na vijest o sporazumu Đurišić – Drljević, Draža Mihailović je 23. marta reagovao raspisom svim četničkim komandama sa teritorije Srbije, u kome ih obavještava o Đurišićevom aktu, nazivajući ga izdajom „prema narodu, Kralju i ovoj komandi” (Vrhovnoj).

Prema sporazumu Đurišić-Drljević četničke snage je trebalo da se po mogućnosti prebace željeznicom u Sloveniju, odnosno da pređu na lijevu obalu rijeke Save, kod Slavonskog Broda i nastave kretanje prema Zagrebu, kao Crnogorska narodna vojska. Međutim, poslije Dražinih optužbi za izdaju i saradnju sa Drljevićem i ustašama, Đurišić mijenja pravac kretanja – naredio je pokret jedinicama desnom obalom rijeke Save u pravcu planine Motajnice i Lijevča Polja.

O promjeni pravca kretanja Đurišićevih snaga dr Sekula Drljević je odmah obavijestio dr Anta Pavelića, poglavnika NDH, napominjući da je Đurišiću sporazum poslužio kao varka da se oslobodi jednog dijela ranjenika i bolesnika, i zatražio da se silom oružja spriječi prelazak četnika u Sloveniju. Pavelić, koji je u sporazumu Đurišić-Drljević vidio šansu za političko i vojničko razdvajanje crnogorskih od srbijanskih četničkih jedinica, a u Đurišićevim jedinicama zaštitu od partizanskih snaga koje su sve više nadirale u svom pobjedonosnom hodu, prihvatio je Drljevićev predlog i već 4. aprila ustaše su od Banje Luke i Bosanke Gradiške sa motorizacijom radile da zatvore put četnicima na Lijevče Polju.

Stanje opšteg haosa u četničkim jedinicama nastalo je već tokom 6. aprila 1945. godine. Borbe na području Lijevča Polja smanjile su borbenu snagu četnika Pavla Đurišića. Prema jednom izvoru, u ovim borbama četnici su imali oko dvije stotine mrtvih i tri stotine ranjenih. Sve je manje bilo municije i želje za borbom, „hrane nije bilo ni za lijek”. Pjegavi tifus je i dalje harao. Umirali su i najbolji Đurišićevi komandanti, gubeći bitku i sa pjegavim tifusom. U takvoj situaciji Đurišić sa svojim komandantima pravi plan o forsiranju rijeke Sane i proboju ka Bihaću. Tada su se pojavili ljudi Sekule Drljevića, koji su pratili kretanje četničkih snaga. Na putu Banja Luka – Mrkonjić Grad, Đurišićeve patrole su 17. aprila 1945. zaustavile automobil u kome su se nalazili ustaški general Metikoš i ministar u tzv. vladi Sekula Drljevića Dušan Krivokapić. Oni su nosili poruku Sekule Drljevića i ustaša da se Đurišić vrati u sastav svoje vojske, koja je sa Lijevča Polja pošla tzv. „zelenašima” i da će svim četničkim jedinicama biti zagarantovan prelaz preko hrvatske teritorije.

Četničko rukovodstvo je steklo utisak da predstavnici Drljevića i ustaša govore iskreno, da su Hrvati riješili da iskoriste izuzetno težak položaj Đurišićevih jedinica da bi „spasavajući nas danas, sutra sa ovim pokušali da operu svoje višegodišnje zločine».

Uvjerenje u ustašku iskrenost pothranjivala je i činjenica što se najveći broj četnika Pavla Đurišića već nalazio pod okriljem Sekula Drljevića.
Glavnina četničkih jedinica Pavla Đurišića, brojni zbjeg, lakši ranjenici i bolesnici, poslije poraza na Lijevče Polju i predaje dr Sekuli Drljeviću bile su smješteni u kasarni u Staroj Gradiški. Ovim jedinicama nije oduzimamo oružje, ali su živjeli pod budnim okom ustaških snaga opkoljeni artiljerijom i tenkovima. Desetog aprila 1945. godine u Staru Gradišku je doputovao Sekula Drljević, sa senatskim grbom na kapi, da bi se obratio četničkim jedinicama i izbjeglicama. U svom govoru, Drljević ih je pozvao da budu vjerni samostalnoj Crnoj Gori, da nastave borbu protiv partizanskih snaga pod novom „crnogorskom narodnom i državnom zastavom” i uz pomoć ustaških snaga. Drljević je u svom govoru posebno apostrofirao da su samostalnost Crne Gore priznale dvije sile: Njemačka i Hrvatska.

Poslije Drljevićevog govora od glavnine četničkih jedinica Pavla Đurišića formirana je Crnogorska narodna vojska, po ugledu na vojsku stare crnogorske države, u jačini od jedne divizije podijeljene na tri brigade.
Pošto je izvršeno formiranje jedinica Crnogorske narodne vojske, svaki vojnik je dobio crnogorsku vojničku kapu, morao se obrijati i podšišati.

Četnička preformisana vojska u Crnogorsku narodnu vojsku prebačena je iz Stare Gradiške na prostoru Okučana i stavljena pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Drljevićevi ljudi su izvršili podjelu ljudstva po nacionalnoj pripadnosti, tako što su vojnici i oficiri koji nijesu bili Crnogorci ili Hercegovci (pošto su tretirani kao Crnogorci) odvajani i predati ustašama. I pojedini četnici sa teritorije Srbije koji su pristupili jedinicama Đurišića izbjegli su sudbinu predaje ustašama tako što su, po nagovoru crnogorskih četnika, izjavili da su iz Crne Gore.

Obavještenje da će Sekula Drljević da posjeti četničke jedinice pod komandom Đurišića bilo je samo zavaravanje da se dobije u vremenu i opuste Đurišićeve jedinice kako bi ih lakše zarobili. Đurišić se sa svojim ljudima našao u klopci, opkoljen i bespomoćan. Zatim je komandant ustaškog logora pozvao Đurišića i predao mu spisak sa imenima trideset i tri oficira, zahtijevajući da se predaju, a da će ostaloj vojsci biti omogućeno da se uključi u sastav četničkih jedinica pod komandom Drljevića. Tako je Đurišić na prevaru odvojen od vojske, a prozivani oficiri su pojedinačno dovođeni u zgradu komande logora i stavljani pod stražu. Tako su snage Pavla Đurišića, nekoliko stotina njegovih biranih boraca i oficira, pale u ruke ustaša. Zatvorenim četnicima predstojao je tzv. prijeki sud, koji su formirale ustaše od Drljevićevih ljudi. Suđenje je trajalo oko tri minuta. Suđenje je završeno tako što je oko stotinu četnika vraćeno u zatvor, a ostali su raspoređivani u novoformirane jedinice Crnogorske narodne vojske.


ĐURIŠIĆ LIKVIDIRAN U JASENOVCU?

Kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i njegovih najbližih saradnika i komandanata još nije pouzdano utvrđeno. Poznato je da je Đurišić sa svojim odabranim saradnicima, njih oko stotinu pedeset (po nekim autorima oko tri stotine) iz Stare Gradiške prevezen lađom u logor Jasenovac i po odobrenju Sekule Drljevića predat na milost i nemilost ustaši Filipoviću. Prema verziji svjedoka Hrvata, Đurišića, Vasića, Ostojića i Baćovića ustaše su na najzvjerskiji način umorili, a Pavla «ustaše živog zapalili”. U zagraničnoj četničkoj literaturi ima više verzija o tome kakva je bila sudbina Pavla Đurišića i jednog broja njegovih najistaknutijih komandanata i političkih ličnosti. Ipak, nameće se kao najvjerodosniji iskaz na saslušanju Ljube Miloša, poznatog ustaškog funkcionera u logoru Jasenovac. „Znam da je u Staru Gradišku stiglo oko 10.000 crnogorskih četnika pod komandom Đurišića. Tu je došao i Krivokapić i neki Agram sa još nekim Crnogorcima gdje su izdvojili Đurišića sa dvadesetak oficira i oko 150 podoficira i vojnika koji su kasnije brodom otpremljeni u Jasenovac. U Jasenovcu su po naređenju pukovnika Džala likvidirani. Samu likvidaciju izvršio je Pičili koji je bio zadužen za konačnu likvidaciju svih zatočenika…” (Koncentracioni logor Jasenovac, 1986. knjiga druga, str. 1018).

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IV): Oda ljubavi

Objavljeno prije

6 dana

na

10 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Mara CRNOJEVIĆ – Mara, šćer hercega Stjepana Vukčića Kosače, bila je druga supruga Ivana Crnojevića, gorostasne figure crnogorske istorije. Neobična je ljubavna priča Mare i Ivana. Kao da se poslije toliko vjekova ponovila ona velika ljubavna pripovijest između Vladimira i Kosare.

Ivan je u mladim danima proveo kao zatočenik 10 godina na dvoru hercega Stjepana. To je bila garancija da njegov otac Stefanica neće napadati i mijenjati granice koje su uspostavljene između teritorija Zete i dijela bosanske države, koju je držao Stjepan. Ivan je uz posredovanje Mletaka oslobođen. Za vrijeme zatočeništva Ivan se zagledao u Maru i rodila se ljubav između njih. Zbog raznih okolnosti i sukoba oko teritorija ta ljubav nije odmah krunisana brakom.

Mara je rasla na dvoru koji je podržavao Crkvu bosansku (bogumile) i đe su dosta uticaja imali i franjevci. Dodir sa različitim kulturama uticao je i na nju i na mladoga Ivana da prošire svoje vidike i obrazovanje. Marin otac Stjepan ženio se tri puta i nije sasvim pouzdano od koje mu je supruge šćer Mara. Prva supruga Stjepana Kosače bila je zetska vojvotkinja Jelena Balšić, šćer Balše III.

Mara i Ivan su se vjenčali 1469. god. Za njihovu svadbu darove je poslala i Dubrovačka Republika. Imali su tri sina. Najstariji Đurđe, osnivač štamparije, imao je titulu gospodar zetsko-crnogorski. Drugi sin, Stefan, gospodin Zete i Crne Gore, umro je u Veneciji bez poroda. Najmlađi Staniša, pošao je kao zatočnik u Carigrad i tamo se islamizirao, nazivajući se Skender-begom. U ljetopisima se pominje da su Mara i Ivan imali dvije ili tri šćeri. Neđe se navodi da su imali samo jednu šćer, koja se zvala Jekatarina. Ona je bila udata za vlaškog vojvodu Radula. Zabunu poneđe izaziva i pominjanje Ivanove sestre Anđeline.

Mara Crnojević bila je velika podršku Ivanu u borbi za slobodu i utemeljenje savremene Crne Gore. Iako o Mari Crnojević nema mnogo podataka, njen blagotvorni rad i uticaj vide se u djelima njenog supruga i potomstva. Mara je na svoje potomke prenijela, a nas obogatila, ljubav prema umjetnosti i poštovanju kulture.

Jelisaveta-Lizbeta CRNOJEVIĆ – Plemkinja, zetska/crnogorska vladarka i nasljednica Đurđeva trona.

Jelisaveta, druga supruga zetskog/crnogorskog gospodara Đurđa Crnojevića, bila je plemićkog roda. Ona je šćer Antonija Erica, iz bogate venecijanske vlastelinske porodice. U izvjesnoj mjeri početak njenog braka s nasljednikom gospodara Ivana Crnojevića može se svrstati u političke dogovore, karakteristične za srednji vijek.

Ivan je ratovao sa Venecijom i da bi se popravili odnosi kotorski knez i providur Paolo Erico, posredovao je da se njegova rođaka uda u Crnu Goru.

Iako je Venecija mislila da će preko Jelisavete imati uticaja na Đurđa, on je ženidbu shvatio kao svoju privatnu stvar, od koje ne zavisi državna politika. Jelisaveta je bila podstrek i potpora Đurđu u duhu renesanse, koji je prodirao na Cetinje i Crnu Goru, a vrhunac je bio kad je Đurđe štampao knjige u prvoj državnoj štampariji na svijetu.

Jelisaveta i Đurđe imali su šestoro djece, sinove Solomona, Konstantina, Ivana i šćerke Mariju, Antoniju i jednu o kojoj nema podataka. Kakva je Jelisaveta bila najbolje se vidi iz Đurđevog odnosa prema njoj, koji je ona svakako zaslužila svojom ljubavlju, odanošću i posvećenosti porodici i Crnoj Gori. Đurđe je volio Jelisavetu, pametnu i lijepu ženu i to ga je nadahnjivalo.

U borbi za spas države i slobode Đurđe je morao napuštiti Crnu Goru. U svom testamentarnom pismu, pisanom 22. oktobra 1499. godine, upućenom Jelisaveti, otkriva se sva veličina njihovog odnosa, neizmjerne ljubavi i uvažavanja. Pismo počinje obraćanjem i objašnjenjem oporuke u slučaju svoje smrti: ,,Tvoj Đurđe Crnojević, tebi draga ženo. Izabeto, evo pišem, što ti oporučiti imam, ne bih li te razveselio. Bog sam zna, kad ćemo se, i gđe opet sastati, spomenuvši se smrtnoga časa, odlučio sam napisati ovu oporuku… Moja je tvrda volja: da ti niko, bio on duhovni, bio svjetovni gospodin, bio brat, bio stričević, ili kojega mu drago položaja čovjek, ne može zapovijedati, ili te na što silom primorati, nego naređujem, da te niko ne smije pitati za ono što si po mojoj zapovijedi učinila… Na dalje da posjeduješ sve ono što je gore napisano, udala se, ili udovala, riječju: da budeš, dok si živa, gospodarica od svega od čega bio gospodar ja, da sam u životu!”

Njegova oporuka, neobična je čak i za današnje doba: ,,Jednom riječju: tebi, draga ženo Izabeto, isporučujem sve, i naređujem, da vladaš sama, budi onijem što nijesam napisao, tako stečenijem, kao i onijem, što bi nas s vremenom moglo dopasti; i da ti, moja ženo, za moju grješnu dušu i za moju dragu đečicu i za uzveličenje svoga poštenja upravljaš po volji svijem mojim imetkom, malijem i velikijem!”

,,Daj, rekoh, sve crkve svete Marije na rijeci Cetini; i tako će svijet poznati pravu ljubav, kojom si me ljubila, kad vide, da ljubiš i dušu moju poslije smrti…”

Veličanstvena oda ljubavi i poštovanja ispisana rukom crnogorskog gospodara. Jelisaveta-Lizbeta i Đurđe više se nijesu sreli.

(Nastaviće se)

Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (III): Temelji države Zete

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Oktobra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

JELENA BALŠIĆ – vladarka Zete/Crne Gore.

Jelena Balšić, šćer Lazara Hrebeljanovića, rođena je između 1366. i 1371. godine u Prilepcu. Jelena je poznata i kao Despa, iako je to ime njene mlađe sestre, Olivere, udate za sultana Bajazita.

Jelena se u 17. godini (1386. godine) udala za Đurđa II Stracimirovića Balšića, sa kojim je živjela 17 godina, do njegove smrti 1403. godine.

Vladala je u ime sina Balše III i zajedno s njim sve do 1411. godine, a onda se preudala za Sandalja Hranića.

Jelena Balšić je i po porijeklu i po položajima koje je zauzimala izuzetno zanimljiva ličnost crnogorske istorije.

Za vrijeme upravljanja Zetom jednakim žarom borila se za njeno očuvanje. Kao vladarka, svrstala se u red žena vladarki koje su vodile mudru politiku.

Vladavina Jelene Balšić obilježena je ratovanjem protiv Venecije (1405–1409). Jelenina namjera bila je da pod vlast Zete vrati gradove Skadar i Drivast, koje je Đurađ ustupio Veneciji.

Kad je bilo potrebno pregovarati s Venecijom, Jelena je otišla umjesto sina Balše, pokazujući odlučnost i borbenost, ali i sentimentalnost. Mir sa Venecijom sklopljen je 1409. godine.

Nadživjela je prvoga muža 40 godina, sina 22, a drugoga muža 8 godina.

U Zetu se vratila nakon 1435. godine s namjerom da za sebe sagradi grobnu Bogorodičnu crkvu na ostrvu Beška (Brezovica), đe je i sahranjena 1443. godine.

Od njenih pisama i sopstvenih tekstova, njen ispovjednik Nikon Jerusalimac sačinio je u Goričanima ,,Gorički zbornik”.

O Jeleni Balšić, Nikola I Petrović-Njegoš pisao je u romanu Despa, zapravo je svoj roman posvetio Jeleni Balšić. Ovaj roman objavljen je na Cetinju 2008. godine.

Godine 2005, Narodna knjiga Beograd objavila je roman Mesečeva rosa, Teodore Tare, koji za temu ima upravo život i rad Jelene Balšić.

MARA-MARIJA CRNOJEVIĆ Plemkinja, vladarka, supruga Stefanice Crnojevića, Mara, koju u nekim spisima zovu i Marija, najstarije je dijete Ivana i Voisave, iz albanske velikaške porodice Kastrioti. Njen brat je čuveni i legendarni junak Skenderbeg (Đerđ Kastrioti) koji je digao bunu protiv sultana i 1444. godine pozvao okolne narode na zajedničku borbu za slobodu. Dobio je nadimak „Zmaj od Albanije“, a Turci su ga zvali Iskander, po Aleksandru Makedonskom.

U Maru se zaljubio Stefan Stefanica Crnojević, prvi vladar Zete/Crne Gore iz porodice Crnojevića. Prvi pomen o Stefanu, kojega su zbog malog rasta zvali Stefanica, bilježimo 1426. godine. Stefanica je imao i drugi nadimak, koji su mu dali Mlečani. Zbog smjelosti, hrabrosti i uspješne vladavine, nazvali su ga „Veličanstveni“ – velmožni, magnifico. Stefanica je vladao od 1451 do 1465, kada ga je naslijedio sin Ivan.

Mara Kastrioti Crnojević upamćena je kao supruga jednog vladara i majka drugog. Zahvaljujući Mari, jačale su prijateljske i rodbinske veze Crnogoraca i Albanaca. Zato su Stefan Crnojević i Đerđ Kastrioti Skenderbeg ostali u pamćenju u Crnoj Gori i Albaniji kao simbol i poučni primjer srednjovjekovnog viteštva i poštovanja.

Mara i Stefan su imali dva sina, Đurađa i Ivana, a u nekim spisima pominje se i šćer, udata u Kotoru, u familiju Bizanti. Đurađa su ponekad zvali i Andrej ili Arvanit. Po nekim starim legendama Stefanica i Mara imali su i treće dijete, sina Božidara, za koga se kaže da se zvao „Arvanit Hrabri“. U boju s Turcima, na Ćemovskom polju 1450. godine, poginuo je Ivanov brat Đurađ. Đurađ je imao suprugu Vojislavu, ćerku albanskog prvaka Leke Dukađina.

Od Stefanice počinje svaka priča o Crnojevićima kao vladarskoj dinastiji. Mara je bila pouzdani oslonoc u velikim poduhvatima koje je Stefanica preduzimao. Oslonio se na dukljansku tradiciju i nasljeđe dinastija Vojislavljević i Balšić, uspijevajući da udari temelje državne posebnosti u veoma nepovoljnim uslovima. Čuvao je uspješno slobodu od raznih neprijatelja koji su napadali spolja, a savladao je i domaće velikaše i braću koja su pretendovala na prijesto.

Prenio je prijestonicu iz Skadra u Žabljak, na Skadarskom jezeru. Stefanica je umro 1465. godine. Svom nasljedniku Ivanu ostavio je državu ukorijenjenu u narodnoj tradiciji. Vjerovatno i zbog uticaja supruge, plemenite Mare – Marije, Stefanica se, iako veliki ratnik i vješti strateg, razlikovao od drugih velikaša onoga doba.

Mara i Stefanica sahranjeni su u manastiru Kom, na Skadarskome jezeru, u Crkvi Uspenja Bogorodice. To je zadužbina Đurđa i Alekse (Lješa) Crnojevića, podignuta između 1415. do 1427. godine. U tome manastiru je Petar II Petrović-Njegoš rukopoložen za arhimandrita.

Poslije Stefaničine smrti, Ivan je doveo primorske majstore da gotičkim ornamentima izrezbare nadgrobni spomenik njegovih roditelja. Iako je zub vremena nagrizao natpise, vjeruje se da na Marinoj nadgrobnoj ploči piše: „Ovo je ploča gospođe Mare princeze crnogorske sestre Đurđa Skenderbega.”

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

3 sedmice

na

26 Septembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo