Povežite se sa nama

SVIJET

EU I MIGRANTSKA KRIZA: Politika pruženih ruku Merkelove – prošlost

Objavljeno prije

na

Angela Merkel uspela je da do daljeg očuva četvrtu vladu kojoj je na čelu u posljednjih 12 i po godina. No, kancelarkina politika ruku pruženih za prihvat izbjeglica sada je prošlost. Merklova je pod ogromnim pritiskom kod kuće i sve većim iz nekoliko država članica Evropske unije (EU) prisiljena na tvrd politički kurs prema migrantima kojima je prije tri godine, na vrhuncu izbjegličke krize, poručila da su ,,dobrodošli u Nemačku.”

Dve posljednje sedmice juna bile su sudbonosne za njemačku kancelarku. I više od toga, bili su to dani ogorčene borba za osnovni pravac evropske izbjegličke politike.

Kriza vlade oformljene u martu ove godine poslije mučnih šestomjesečnih pregovora nakon izbora u septembru 2017. izbila je zbog razlika između kancelarke i ministra unutrašnjih poslova Horsta Zehofera oko politike prema migrantima. Zehofer je razradio master-plan da sa granica Njemačke, najveće, najmnogoljudnije i privredno najmoćnije evropske države vrati migrante čiji su zahtjevi za azil odbijeni ili koji su podnijeli zahtjeve u nekoj drugoj zemlji EU.

Zehofer je izrazio želju da se povuče i sa pozicije ministra i šefa konzervativne desničarske Hrišćansko-socijalne unije Bavarske (CSU) zbog neslaganja sa Merkelovom. On je dao rok Merkelovoj da do kraja juna zaustavi priliv migranata u Njemačku, ili će se suočiti sa padom Vlade. ,,Ukoliko Merkelova ne izađe sa zadovoljavajućim rješenjem na nivou EU za pitanje migranata, iskoristiću svoja ovlašćenja kako bih osigurao da lica koja su zatražila azil u državama koje nijesu zemlje njihovog prvog ulaska budu vraćeni sa njemačkih granice”, poručio je Zehofer.

Angela Merkel je odbacila Zehoferov pristup, insistirajući da je potrebno pronaći zajedničko evropsko rješenje za migrantsku krizu, čime bi se održalo jedinstvo u EU. ,,Jedino možemo da zaključimo da svo dostignuće Šengena – a to je sloboda kretanja – može biti ugrožena, ako ne bude sporazuma na nivou EU. Zato je tako važno zajedničko delovanje, jer pitanje migracija može podijeliti Evropu”, odgovorila je.

Konačno, 2. jula, lica ispijenih od umora i blijedi kao kreč Merkel i Zehof objavili su da su postigli dogovor o migrantima, čime je okončan spor koji je prijetio da razbije vladajuću koaliciju u Njemačkoj, kao i 70 godina dugo jedinistvo kancelarkine Hrišćansko-demokratske unije (CDU) i CSU, konzervativnog desnog centra. Raspad konzervativne alijanse CDU/CSU lišio bi Merkelkinu vladu parlamentarne većine i ugrozio trostranačku koaliciju, u kojoj je i Socijaldemokratska partija (SPD). U slučaju pada vlade, opcija je bila manjinski kabinet ili novi izbori, što bi dodatno politički uzdrmalo Njemačku.

Na federalnim izborima 24. septembra za 598 mesta u Bundestagu CDU/CSU, predvođena Merkelovom, osvojila je najveći broj glasova 33 odsto, mada je izgubila osam procenata biračkog tijela u odnosu na glasanje 2013. SPD je imala najgori rezultat od kraja Drugog svetskog rata i osvojila je tek 20 glasova. Veoma desničarska i antiimigrantska Alternativa za Njemačku (AfD), koja prethodno uopšte nije bila u Bundestagu, postala je treća partija po zastupljenosti sa 12,6 odsto glasova.

Zehoferovu CSU na jesen očekuju pokrajinski izbori u Bavarskoj, najvećoj, najmnogoljudnijoj i najznačajnijoj njemačkoj pokrajini koja ima i poseban status u federalnoj državi. U rukovodstvu CSU koje decenijama vlada Bavarskom postoje razlike kako da se suoče sa ultradesničarskom AFD, kojoj migrantska kriza i te kako ide u prilog.

U liberalnoj štampi u Njemačkoj se ocjenjuje da su pobijedile snage koje igraju na kartu izolacije. Oni koji žele da spriječe ljude iz ratom rastrzanih i privrednim nevoljama opterećenih država Afrike i Azije da ubuduće krenu na opasan put preko Mediterana, koji su za pojačanu zaštitu na granicama, ali i kampove sa migrantima u Sjevernoj Africi. Tamo bi izbjeglice čekale dok se ne ustanovi da li ih u Evropi uopšte žele – zato što imaju pravo na azil ili zato što su potrebni kao radna snaga.

Unutar Evrope ubuduće će se upravljati čvršćom rukom, a izbjeglice će, teoretski, biti smještene u izbjegličke centre odnosno kampove. Njihovi slučajevi biće obrađivani brzo, a neželjeni gosti odmah će biti vraćani nazad.

Paralelno sa mučnim natezanjima sa Zehoferom, Merkel je u, blago rečeno, komplikovanim pregovorima postigla sa evropskim kolegama dogovor o migrantskoj politici u EU. Smatra se da je dogovorom Merkel odbacila svoju dosadašnju politiku otvorenih granica. To su planovi zbog kojih je Zehofer na kraju ipak popustio.

Pragmatičari kažu kako je očuvanje vlade u Njemačkoj dobra vijest – ne samo za tu državu, već i za Evropu. Samo populistički agitatori imaju interes da ekonomski najsnažniju zemlju Evrope, u ovoj fazi opšte nesigurnosti, zahvati kriza vlade sa nepoznatim ishodom. Snaga Njemačke kao faktora stabilnosti veoma je važna, zbog toga je Merkelovoj uspjelo da tako brzo organizuje samit EU na kome su dogovorene osnovne smjernice nove evropske migracione i azilantske politike.

Kompromis u Njemačkoj se sažima u tri tačke. Prvo, na nemačko-austrijskoj granici se uvodi novi granični režim kojim treba spriječiti da u Njemačku uđu potražioci azila koji su već drugdje registrovani; drugo, grade se „tranzitni centri” iz kojih će se migranti vraćati u zemlje EU gde su registrovani i stoga će sa tim zemljama biti sačinjeni upravni sporazumi; treće, ukoliko te zemlje odbiju da zaključe takve sporazume sa Njemačkom, migranti će biti vraćeni u Austriju na osnovu sporazuma između dvije zemlje.

Za sada takvog sporazuma sa Austrijom nema. Teško da će ga i biti, ukoliko se slušaju najave kancelara Sebastijana Kurca. Nema ni sporazuma sa Grčkom i Italijom o direktnom vraćanju izbjeglica. A SDP Njemačke, koalicioni partner demohrišćana u saveznoj vladi, liderka SPD-a i šefica poslaničke grupe te stranke Andrea Nales, poručila je u Bundestagu: ,,Mi odbacujemo ideje o zatvorenim logorima”, misleći na tranzitne centre oko kojih su se dogovorile demohrišćanske partije.

Akutna kriza na relaciji Berlin – Minhen je okončana, ali pravi odgovor na izazove nije pronađen. U kojoj bi to sjevernoafričkoj zemlji bili izgrađeni prihvatni centri? Pominjani su Tunis, Maroko i Libija. Dosadašnje reakcije tih zemalja pretežno su negativne. U Berlinu se postavlja pitanje i sa kojim državama se može upustiti u takav posao, uz želju da izbjeglicama budu poštovana bar osnovna ljudska prava? Pored toga, ko bi trebao da se brine o snabdevanju izbeglica ukoliko budu zaustavljeni na putu prema Evropi?

Kao primjer se navode najnovije slike iz Alžira koje jasno pokazuju šta može da se desi: na hiljade izbjeglica, uključujući i djecu i trudnice, poslate su doslovno u pustinju. Oni tamo umiru na temperaturi od skoro 50 stepeni u hladu, žedni i izgladneli. U Libanu već sada ima više izbjeglica nego u čitavoj Evropi – i to je takođe dio istine o evropskoj politici izolacije od izbjeglica.

Čak i u EU trenutno ima više pitanja nego odgovora. Ni tu nije jasno u kojoj bi to zemlji trebalo da budu podignuti kampovi. Koje su vlade zaista spremne da ublaže teret pod kojim grcaju Italija i Grčka – zemlje sa najdužim spoljnim granicama i, shodno tome, zemlje s najvećim brojem izbjeglica?

Merkelova se već tri godine bori za drugačiju izbjegličku politiku. Pri tom je i sama pravila greške. Komunikacija joj je često bila loša, bilo je i zanatskih propusta. A sada je, zbog raspoloženja u njenoj sopstvenoj zemlji, zbog nove konstelacije političkih stranaka, situacije u Evropi i konačno zbog spora s koalicionim partnerom CSU, prisiljena na tvrd politički kurs.

Demohrišćani su dovršili zaokret od liberalne do restriktivne izbegličke politike, piše štampa nakon dogovora CDU i CSU o osnivanju „tranzitnih centara” na granici odakle bi se potražioci azila vraćali u druge zemlje. ,,Kancelarka je dozvolila da Zehofer iznudi nove ustupke u izbjegličkoj politici”, neki su od komentara.

Analitičari ukazuju kako je kriza vlade možda prošla, ali je nastala šteta nemjerljiva. „Magična riječ uspješnog rada glasi povjerenje – a njega među strankama demohrišćanske unije odavno nema. Zato je Savezna kancelarka slaba kao nikad. Njen autoritet je teško narušen na saveznom nivou, kao i u međunarodnim poslovima. (…) Sada se evropski partneri sigurno pitaju šta uopšte vrijedi njena riječ. Sa druge strane, protivnici evropskog ujedinjenja mogu da se raduju njemačkim zađevicama,” objavio je dnevnik Švebiše cajtung iz Ravensburga.

Šef poslaničke grupe Ljevice Ditmar Barč optužio je CDU i CSU da su svojim sporom oko izbjegličke politike nanijeli ozbiljnu štetu demokratiji. „Radilo se o moći i o tome ko je u pravu, a humanost je ostala uskraćena. Vi biste s osmijehom na licu deportovali i Isusa”, rekao je Barč obraćajući se poslanicima CSU u Bundestagu. I šef poslaničke grupe Zelenih Anton Hofrajter kritikovao je vladinu politiku azila. „Hiljade ljudi udavilo se u Sredozemlju, najsmrtonosnijoj granici na svijetu. Umjesto da zahvale posadama brodova za spasavanje, oni ih tretiraju kao kriminalce. To stvara klimu moralnog propadanja”, rekao je Hofrajter.

Posle važnih izbora u Bavarskoj na jesen AfD bi mogla ne samo da po prvi put uđe u pokrajinski parlament, već i da uništi apsolutnu većinu CSU. Prema anketama, AfD u Bavarskoj može da očekuje 10 odsto glasova, pa i više. To bi moglo da znači da CSU ubuduće neće moći sama da vlada u Bavarskoj – uprkos svim trenutnim pokušajima da se izbore za glasove sa desne strane.

Na nivou Njemačke, AfD trenutno ima oko 15 procenata podrške. Tako dobro je stajala i za vrijeme vrhunca izbjegličke krize, 2015-2016. U redovima samouverene AfD verovatno se već ispija šampanjac. O nastajućoj, pak, evropskoj tvrđavi Merkelove, evropskim političkim protivnicima migrantske politike njemačke kancelarke, tranzitnim centrima na ničijoj zemlji, a možda i na Balkanu, te kombinaciji kraha globalizma i uzleta nacionalizma u razvijenom svijetu, u drugim prilikama.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

TOPLOTNI TALASI I KLIMATSKE PROMJENE: Život na tihoj vatri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prošla decenija bila je najtoplija do tada zabilježena. Ova već pomjera granice.  Globalno, proteklih šest godina bile su najtoplije ikad. U Evropi su veliki toplotni talasi od 2003. godine pet puta pogodili kontinent. Umjesto rješavanja problema, naučili smo da se adaptiramo

 

Ljeto 2021. se sprema za knjige rekorda. SAD i Kanada zahvaćene su nezabilježenim vrućinama, ekstremnom sušom i velikim požarima koji pustoše regiju. U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa.

Temperatura od 54,4 stepena tu nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi.

Temperature u Britanskoj Kolumbiji porasle su u ponedjeljak na 46,6°C. Tako velike vrućine su izuzetno rijetke u ovom području. Stručnjaci strahuju da će se katastrofalni uslovi, podstaknuti klimatskom krizom, pogoršavati tokom sljedećih mjeseci.

Pacifički sjeverozapad, poznat po svojoj umjerenoj klimi, doživljava rekordni toplotni talas. Portland i Sijetl su tokom prošlog vikenda srušili temperaturne rekorde sa 44°C, odnosno 40°C. U našoj mediteranskoj, znatno toplijoj klimi, temperature od 44,7°C imali smo prilike da upoznamo 2007. godine u Podgorici. Država Vašington premašila je svoj najviši temperaturni nivo u julu, a barem dio države protekle je nedjelje dosegao 45°C.

Ove temperature posebno su štetne za ovu regiju. Područje nije naviknuto i nije prilagođeno ovakvim temperaturnim skokovima. Pride, u mnogim područjima izvan gradskih središta temperature su bile još ekstremnije. Kako navodi Nik Bond, klimatolog u saveznoj državi Vašington, u gradu Kenbi, u sjeverozapadnom Oregonu, tokom vikenda je izmjereno je 48°C.

Upozorenje na vrućinu bilo je na snazi ​​i za veći dio zapadne Kanade. U ovom dijelu zemlje je zabilježena najviša temperatura, kada je vrućina u selu Liton probila termometar do 49.6°C. Ubrzo nakon postavljanja neslavnog rekorda, Liton je u velikoj mjeri uništen u šumskom požaru.

Događaj poput ovogodišnjih pacifičkih sjeverozapadnih vrućina još je rijedak ili izuzetno rijedak, ali bi bio gotovo nemoguć bez klimatskih promjena uzrokovanih štetnim djelovanjem čovjeka. „Zapanjuje da ove temperature dobijamo prije sredine ili drugog dijela vijeka”, kaže Bond.

Toplotni talas opisuje se kao „toplotna kupola“. Izraz ukazuje da se ova vrsta topline proteže visoko u atmosferu i da nije samo tanki sloj, te da može imati uticaj na pritisak i obrasce vjetra. Bond je rekao da su slični događaji do sada rijetko bilježeni – jednom u tri decenije.

U SAD-u veliki požari već bukte, iscrpljujući resurse mnogo ranije nego prethodnih godina. U 48 velikih požara izgorjelo je više od 661.400 hektara u 12 država. „Vatrogasno osoblje se u divljini i dalje suočava sa ekstremnim temperaturama“, izvještava ovih dana Nacionalni međuresorni vatrogasni centar. 

U Kaliforniji sezona požara nadmašuje prošlu godinu, kada je država postavila rekord od oko 4,1 miliona izgorjelih hektara.

„Ovo je početak stalne hitne situacije“, rekao je guverner Vašingtona Džej Insli tokom intervjua za MSNBC. „Moramo se pozabaviti izvorom ovog problema, a to su klimatske promjene“.

Vrućina je prisilila škole i firme da obustave rad. Mjesta za testiranje Covid-19 i mobilne jedinice za vakcinisanje nijesu u funkciji. Otvaraju se rashladni centri, apeluje se na stanovništvo da se redovno hidrira, te da se stariji i bolesni dodatno paze. Lokalni mediji izvijestili su kako je opasna vrućina na sjeverozapadnom dijelu Tihog okeana izuvijala ceste, jer su se asfalt i beton deformisali do nivoa koji inženjeri nijesu očekivali. Demokratska senatorka Marija Kantvel ukazala  je da vrućina ilustruje hitnu potrebu za federalnim infrastrukturnim paketom za promovisanje čiste energije, smanjenje emisija gasova koji izazivaju efekat staklene bašte i zaštitu ljudi od ekstremnih vrućina. „Država Vašington nije izgrađena za trocifrene farenhajtove temperature“, rekla je.

Džon Horgan, premijer vrućinom pogođene Britanske Kolumbije, rekao je da klimatske promjene nijesu fikcija, te da ovo nije problem Kanade, već globalni izazov. Ketrie Hejho, kanadska naučnica sa univerziteta Texas Tech, citirala je studije i vladine izvještaje koji pokazuju kako se Kanada zagrijava dvostruko brže od ostatka svijeta, a mjesečne visoke temperature rastu tri puta češće od rekorda hladnih temperatura. „Radila sam na klimatskim projekcijama 25 godina pa smo znali da ovo dolazi: ipak je šokantno kada vidite kako ti rekordi padaju u stvarnom životu na mjestu iz kojeg ste“, tvitovala je ona.

Brojnim naučnicima koji za ovakve događaje optužuju klimatske promjene pridružio se Džo Bajden. „Da li ste mogli da vjerujete da ćete uključiti vijesti i vidjeti da je u Portlandu u Oregonu 47°C?”, pitao je Biden kritikujući negatore klimatskih promjena. „Ali ne brinite – nema globalnog zagrijavanja, jer je to samo plod naše mašte”.

Klimatski stručnjaci pozvaju vlade da pojačaju napore na suzbijanju sve veće klimatske opasnosti.

Sir Dejvid King, bivši glavni naučni savjetnik iz Velike Britanije, rekao je: „Nigdje nije sigurno… ko bi predvidio temperaturu od 48/49°C u Britanskoj Kolumbiji?” King, koji je zajedno s drugim vodećim naučnicima osnovao Savjetodavnu skupinu za klimatske krize ranije ovog mjeseca, rekao je kako su naučnici decenijama upozoravali na ekstremne vremenske događaje, a sada vrijeme za akciju ističe. „Rizici su toliko dugo poznati i nismo djelovali, sada imamo vrlo mali vremenski okvir za rješavanje problema“.

Slične riječi dolaze od sekretara UN Antonija Gutereša: „Nauka već dugo upozorava da moramo ograničiti porast temperature na 1,5 stepeni. Inače, rizikujemo katastrofu… Ograničavanje globalnog porasta temperature pitanje je preživljavanja za klimatski osjetljive zemlje”. Trenutni troškovi prilagođavanja za zemlje u razvoju iznose 70 milijardi dolara godišnje, a to bi do 2030. moglo narasti na čak 300 milijardi dolara godišnje, upozorio je Gutereš i zatražio jasan plan za postizanje utvrđenih ciljeva klimatskog finansiranja do 2025.

Stručnjaci kažu da bi razmjere vrućina u SAD-u i Kanadi trebale poslužiti kao „poziv na uzbunu“ kreatorima politike i zajednicama širom svijeta, posebno u susret presudnom klimatskom samitu UN-a COP26 koji će se održati krajem  godine.

Posljednje vrućine Evropljane podsjećaju na kobnu 2003. godinu. Francuska je na ispisu te godine zabilježila više od 15.000 smrtnih slučajeva povezanih sa vrućinom. Italija gotovo 20.000. Širom kontinenta život je izgubilo više od 70.000 ljudi – većinom siromašnih, izolovanih i starijih osoba. Prošla decenija bila je najtoplija do tada zabilježena. Ova već pomjera granice. Globalno, proteklih šest godina bile su do tada najtoplije. U Evropi su veliki toplotni talasi od 2003. godine pet puta pogodili kontinent, a 2019. donijela je temperaturne rekorde svih vremena u šest zapadnoevropskih zemalja, uključujući 46,1°C u Francuskoj. Umjesto rješavanja problema, naučili smo da se adaptiramo. „Zahvaljujući preventivnim mjerama i porukama upozorenja, uspjeli smo deset puta smanjiti stopu smrtnosti iz 2003“, rekla je francuska ministarka zdravstva Agnès Buzin. Ključ tog postignuća bio je Nacionalni akcioni plan koji je vlada izradila 2004.

Rješenje za globalno zagrijavanje je, naravno, drastično smanjenje emisije gasova. Ako to ne uspijemo, do 2100. broj umrlih povezanih s vrućinom mogao bi porasti iznad 100.000 godišnje samo u SAD-u, drugdje je prijetnja daleko veća. U Indiji bi broj smrtnih slučajeva mogao dostići i 1,5 miliona, prema nedavnim istraživanjima. U toj zemlji gdje majske temperature redovno prelaze 40°C, klima uređaje ima manje od 10 odsto domaćinstava. Tržište ovih uređaja je konstantno u porastu. I u Indiji, i u svijetu. Međunarodna agencija za energetiku predviđa da će se broj jedinica klima uređaja povećati ​​na 5,6 milijardi do sredine vijeka, sa 1,6 milijardi koliko ih ima danas. Dobra vijest je da će se manje umirati od vrućine, ali tu je i on veoma loša vijest. Trenutna tehnologija klimatizacije ima visoku cijenu za planetu. U 2016. klimatizacija je iznosila 1,25 milijardi tona emisije CO2; do 2050. očekuje se da će se taj broj gotovo udvostručiti. Jasno je da su potrebne nove ideje.

Istraživači povezuju više temperature s većom učestalošću prerane, premale i mrtvorođene djece, a iscrpljenost toplinom utiče na raspoloženje, ponašanje i mentalno zdravlje. Vruće vrijeme čini ljude nasilnijima, smanjuje produktivnost. Međunarodna organizacija rada predviđa da će visoke temperature do 2030. smanjiti ukupno radno vrijeme za 2.2 odsto, što je ekvivalentno gubitku 80 miliona stalno zaposlenih, uglavnom u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

Milijarde ljudi suočiće se s oštrim izborom: migrirati u hladniju klimu ili ostati i prilagoditi se.

Agencija za izbeglice UN ocenjuje da ekstremni vremenski uslovi i porast nivoa mora već čine da se više od 20 miliona ljudi svake godine preseli u druge djelove svojih zemalja. Preseljenje već pravi problem malim ostrvskim državama u Tihom i Indijskom okeanu, kao i na Karibima.

„Zemlje poput Maršalskih ostrva mogu da primjene planove adaptacije do određenog porasta nivoa mora“, kaže Helene Žakot de Kombe, klimatološkinja sa Univerziteta na južnom Pacifiku i savjetnica vlade Maršalovih ostrva. „Ali ako nastavi da raste, ta ostrva u nekom trenutku više neće biti naseljiva.“

Svijet trenutno liči na žabu u loncu ključale vode iz basne Olivera Klerka. Još smo na tihoj vatri, ali se treba bojati da kada postanemo svjesni temperature naše okoline, može biti kasno.

Majls Alen, profesor nauke o geosistemima sa Univerziteta Oksford, naglašava da je izbjegavanje katastrofalnih uticaja klime još moguće. „Važno je da ljudi ne dobiju poruku ‘ionako smo osuđeni na propast, pa zašto se onda truditi?’. Ovo je rješiv problem. Mogli bismo zaustaviti globalno zagrijavanje u jednoj generaciji kad bismo to htjeli“.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVO POGLAVLJE STRADANJA SJEVERNOAMERIČKIH STAROSJEDILACA: Kanadske škole smrti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Diskriminacija nad starosjediocima Kanade dešava se i danas. Zločin nad ovim narodom traje više vjekova. Gotovo svakodnevno kroz novinske naslove može se otkriti jedan novi detalj mržnje bijelog osvajača protiv onih čiju su zemlju oteli, a živote u potpunosti promijenili. Ostaje bojazan da će nedavno pronađene masovne dječije grobnice ostati još dugo fusnota priče o osvajanju zapada

 

Kanada ovih dana gori. Nekoliko stoljetnih katoličkih crkava Britanske Kolumbije zapaljeno je do temelja. Policija sumnja da su požari podmetnuti. Činjenica da su se desili nakon pronalaska masovnih grobnica sa tijelima stotina starosjedilačke djece, među kojima je bilo i onih od tri godine, daje pravo sumnji da su ova dva događaja povezana.

U međuvremenu, nekoliko gradova otkazalo je proslavu Dana Kanade planiranu za prvi jul u znak solidarnosti sa ožalošćenim autohtonim zajednicama.

Ove vijesti su samo nova poglavlja priče koja je počela dolaskom Evropljana na taj kontinent.

Tekumseh, poglavica Šoni plemena koje je naseljavalo predjele blizu kanadsko-američke granice kroz osamnaesti vijek, pitao se gdje su „Pekot, Naraganseti, Mohikanci, Pokanoketi i mnoga druga nekada moćna plemena?“ Dao je i odgovor na to pitanje: „Iščezli su pred pohlepom i tlačenjem bijelog čovjeka, kao što snijeg iščezava pred ljetnjim suncem“.

Bijeli osvajač je od kraja XV vijeka do danas učinio sve da potisne starosjedioce. Nakon istrebljenja cijelih plemena, oduzimanja zemlje i guranja u rezervate, iznurivanja glađu i progonima, nekada ponosna plemena su se adaptirala načinu života bijelog čovjeka. Drugi izbor bio je sigurna smrt.  Ispostaviće se da ni prvi izbor nije bio bez fatalnih posljedica. Osvajači su uradili sve da asimiluju ili unište narode koji su naseljavali sjevernoamerički kontinent.

„Bijelci su od prvog dana starosjedioce tjerali da se odreknu svog načina života i prihvate običaje bijelih ljudi… Da su oni tjerali bijele ljude da žive kao što žive crveni ljudi, oni bi se pobunili i pružili im žestok otpor,“ govorio je Vamditanka, poglavica Sante Sijua.

Krajem sedme decenije XIX vijeka, kada je ovaj veliki poglavica konačno deportovan u rezervat, počinje naša priča. Tada je u Kanadi uspostavljen sistem rezidencijalnih škola, koje su uglavnom vodile crkve. Izrasle su iz Zakona o postupnoj civilizaciji iz 1857, koji je zahtijevao da starosjedioci nauče čitati i pisati engleski i francuski jezik, te da napuste svoja tradicionalna imena. Nova imena im je odobravala vlada.

Sir Džon A. Mekdonald odobrio je uspostavljanje škola za autohtonu djecu u zapadnoj Kanadi 1883. U sistemu je bilo oko 150 škola od čega su tri četvrtine vodile katoličke crkve, dok su ostale bile pod okriljem prezbiterijanske, anglikanske i Ujedinjene crkve Kanade, glavne protestantske denominacije.

Kroz ove ustanove, izvori navode, prošlo je preko 150.000 djece koja su u najvećem broju prisilno dovođena. Trenutne procjene kreću se od 10.000 do 50.000 djece koja se iz škola nijesu vratila kući.

Bolest, posebno tuberkuloza i epidemija španjolke početkom XX vijeka zahvatila je prenatrpane spavaonice. Fatalni požari i nesreće bili su česti, a jedan broj djece pobjegao je i umro od hladnoće, gladi ili nezgode pri povratku roditeljskim domovima. Slike iz škola koje su dostupne ne prikazuju ovu patnju i stradanja. Fotografije uredno odjevene djece u redovima ili tokom obavljanja svakodnevnih zadataka ne ukazuju na najstravičnije momente njihovih života – psihičko, fizičko i seksualno zlostavljanje. Otkrivaju neumorne napore vaspitača, najvažnijih djelova ovog nakaradnog sistema, da toj djeci promijene vjerska uvjerenja i način života.

Škole su stavljene pod vladin nadzor 1969. godine. Sistem je propao tokom 1970-ih, a posljednja škola je zatvorena 1996. Ove ustanove često nijesu imale igrališta, ali su po pravilu imale groblja.

„To je surova stvarnost i to je naša istina, to je naša istorija“, rekla je poglavica Rozen Kazimir i ukazala da su se morali boriti da bi dokazali ove opštepoznate činjenice.

Masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 215 djece na zemlji koja je pripadala nekadašnjoj rezidencijalnoj školi priča stravičnu priču. Poglavica Kazimir je izjavila jda su radarom koji prodire u zemlju otkrili dječije ostatke u blizini mjesta  rezidencijalne škole Kamloops kojom je upravljala katolička crkva.

Komisija za istinu i pomirenje koju je osnovala vlada, zaključila je da je najmanje 4.100 učenika umrlo dok je pohađalo škole i da mnoge porodice nikada nijesu saznale za sudbinu svojih potomaka.

Pomenutu komisiju osnovala je Vlada 2007, sa ciljem utvrđivanja istine vezane za ove škole.

Vlada se izvinila preživjelima 2008. godine, a 28.000 žrtava dobilo je odštetu. Sedamnaest vladinih istražnih timova je došlo do preko 5.300 imena  počinitelja ovih stravičnih zločina.

Prije šest godina Komisija je predstavila opsežan Izvještaj. Između ostalog zaključila je 2015. da su škole sprovodile program „kulturnog genocida“. Za „kulturni genocid“ i zlostavljanje djece znalo se skoro koliko i za postojanje tih škola.

Stopa smrtnosti među djecom u rezidencijalnim školama bila je viša nego među kanadskim vojnicima u Drugom svjetskom ratu, navodi se u Izvještaju.

Da bi razbili zid ćutanja, domorodačka zajednica je na svoju ruku krenula u istraživanje. Poglavica Kazimir je rekla da je potraga za ostacima u Kamloopsu započela početkom 2000-ih, dijelom i zbog toga što se službena objašnjenja, uključujući sugestije da su nestala djeca jednostavno pobjegla, nijesu poklapala s pričama koje su prenijeli bivši učenici.

Među nekima od tih svjedočenja su i riječi Didi Lerat koja je pohađala školu u rezervatu Cowessess u Saskatchewanu u Kanadi. Sjećanja na zlostavljanja koja je tamo preživjela i dalje je progone, a strah se vratio kad je 23. juna na mjestu škole otkrivena 751 neoznačena grobnica.

„To sam mogla biti ja“, priča ona za Nacionalnu geografiju. „Nemoj biti primijećen, jer vidjela sam što su učinili s djecom koja su primijećena“, rekla je Lerat. „Ko god ih je ubijao, mislio je da su ništa… samo mali divljaci“, sjeća se nekadašnja učenica.

Neki preživjeli dobili su brojeve umjesto imena. Šest škola sprovodilo je prehrambene eksperimente na djeci tokom 1940-ih; neki su umrli od gladi. Zloglasna rezidencijalna škola Svete Ane u sjevernom Ontariju imala je i električnu stolicu za kažnjavanje učenika. Poneka djeca su i bježala, ali rijetko je koje uspijevalo u toj zamisli. Nestajali su na putu do udaljenih porodica ili vraćani i kažnjavani u školama.

Sa ciljem traženja rješenja i utjehe prije nekoliko dana je uklonjena statua oca Džosefa Hugonarda, jednog od prvih upravnika ovih škola u Kanadi. Visoka figura sveštenika okružena sa dvoje vesele indijanske djece tršave kose i u narodnoj nošnji – stvarima koje su striktno bile zabranjene u školama poput ove, spomenik je hipokriziji kanadskih vlasti i katoličke crkve, a ne suživotu i misionarskoj djelatnosti koju je trebala da prikazuje. Statua sada krasi javnosti nepoznato skladište.

Izvinjenje Vatikana je jedna od 94 preporuke koje je napravila Komisija za istinu i pomirenje. Ovo izvinjenje ne bi bilo presedan. Ono bi bilo slično onom koje je papa ponudio žrtvama seksualnog nasilja u Irskoj 2010. ili pet godina kasnije onom upućenom stanovništvu Bolivije za grijehe kolonijalizma.

Premijer Kanade Džastin Trudo je tokom posjete Vatikanu 2017. godine lično zamolio papu Franja da razmotri gest izvinjenja porodicama nastradalih. Predlog je odbijen. Nakon pronalaska masovnih grobnica iz Vatikana opet stižu riječi saosjećanja u boli. Izvinjenja  još nema. „Ne možete biti u poziciji moći i uništiti život druge osobe”, riječi su pape Franja.

Mnogi su svoju žalost i bijes usmjerili na katoličku crkvu koja je vodila dvije trećine ovih škola širom zemlje. Reakcija Vatikana potrebnija je ovih dana nego ikada ranije.

Za starosjedioce ove drvene crkve koje se potpaljuju posljednjih dana prizivaju kontradiktorne osjećaje. Mukotrpnim radom sagradili su ih njihovi preci, u njima su se generacije krštavale i sahranjivale, ali one simbolizuju i uništavanje njihove kulture, i naravno strah i zlostavljanje duže od vijeka.

„Te su nevine duše žrtvovane za kolonijalizam“, rekla je teološkinja Amelija Mekkomber.

Lokalne poglavice su tražile da se uprkos očiglednom bijesu poštede paljenja i rušenja zgrade stare više od jednog stoljeća.

„Mogu to razumjeti. Ne volim crkvu. Ne vjerujem u crkvu”, rekao je poglavica Klarens Lui iz plemena Osoyoos za National Post, nakon što je crkva u njegovoj zajednici uništena. „Mnogi preživjeli u rezidencijalnim školama mrze crkvu sa strašću – ali nikada nisam čuo da bilo ko od njih ikada sugeriše ljudima da se okrenu ovakvim akcijama…“.

Uprkos tome što je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, Kanada generacijama nije u stanju da obezbijedi pristup čistoj vodi dijelu starosjedilaca. Premijer Trudo je tokom političke kampanje 2015. dao ambiciozno obećanje da će okončati ovaj problem u više od 100 zajednica Prvih naroda širom zemlje. Danas, savezni ministar koji nadzire ovaj problem, priznaje da je Vlada propustila krajnji rok za ostvarenje obećanja i kaže da nema „vjerodostojan izgovor“ za taj propust.

Statistike pokazuju da je stopa prisustva pripadnika Prvih naroda u zatvorima ove države nesrazmjerno velika.

Brojne lokalne poglavice već dugo pokušavaju pogurati kanadsku vladu da učini nešto oko nestanaka i ubistava starosjedilačkih žena i djevojaka. Čak i izvještaji koje je napravilo tijelo oformljeno od Vlade, pokazuju da ih se na hiljade vodi kao nestalo ili ubijeno. Vladin izvještaj zaključuje da su državne akcije ili neaktivnost ukorijenjene u kolonijalizmu i kolonijalnim ideologijama bile ključna pokretačka snaga u nestanku ovih žena.

Viralni snimak pripadnice Atikamekw plemena iz bolnice u Kvebeku, pokazuje da rasizam postoji i u najhumanijim institucijama ove zemlje. Uskraćena medicinska pomoć i diskriminacija na rasnoj osnovi doveli su do smrti tridesetsedmogodišnje majke sedmoro djece.

Diskriminacija nad prvim narodima Kanade dešava se i danas. Višeslojna je to i komplikovana priča. Zločin traje više vjekova. Gotovo svakodnevno kroz novinske naslove može se otkriti novi detalj mržnje bijelog osvajača protiv onih čiju su zemlju oteli, a živote u potpunosti promijenili. Ostaje bojazan da će nedavno pronađene masovne dječije grobnice ostati još dugo fusnota priče o osvajanju zapada u kojoj odzvanja rečenica generala Filipa Šeridana da je samo mrtav Indijanac, dobar Indijanac.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA VLADA U IZRAELU: Može li koalicija nespojivih donijeti promjene  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedina koheziona sila koja novu većinu drži na okupu je ubjeđenje da poslije 12 godina na vlasti, Netanjahu mora da ode. Ovaj nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo jos nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije

 

 

Do koje je mjere Izrael podijeljena zemlja ilustruje i činjenica da su imali četiri parlamentarna izbora u toku dvije godine u kojima nije bilo pobjednika. Prva tri nijesu izrodila većinu u Knesetu, a posljednji izbori u martu su prije nekoliko dana ‘krunisani’ vladom koju je sa jednim glasom prednosti oformio novi premijer Naftali Benet na čelu koalicije od osam partija.

Ideološki raspon članica ove koalicije je takav da se smatra da je jedina koheziona sila koja ih drži na okupu, ubjeđenje da poslije 12 kontinuiranih godina na vlasti, Netanjahu mora da ode.

Nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i Palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo još nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije!

Slijdeći zdravi razum, bilo bi logiočno pretpostaviti da članovi nove izraelske vlade ne mogu opstati dugo zajedno ni u istoj prostoriji, a kamo li voditi drzavu.

Od kada je 2. juna objavljeno formalno sklapanje ove koalicije, podržavali su je oni koji su se brinuli za budućnost Izraela, svjesni da bi dalje ponavljanje izbora bez jasnog ishoda dovelo Izrael do stanja opasne nestabinosti.

Za četvrt vijeka na izraelskoj politickoj sceni Netanjahu je stvorio jaku podršku u ekonomski i politički moćnim krugovima. Očekivalo se da će iza scena uspjeti da atraktivnom političkom ponudom ili svotom novca pridobije nekog od Benetovih koalicionih partnera i dovede do urušavanja njegove koalicije.

Govorilo se i o mogućim brutalnijim metodama, o tome da specijale službe čuvaju Beneta i Lapida od eventualnih pokušaja atentata.

Benet je iz ultradesničarske nacionalističke Jamina partije (Jamina – u prevodu ‘Desnica’). Bliski Netanjahuov politčki saradnik ga je okarakterisao kao jedinog izraelaskog politicara koga on zna, koji ima ‘desničarskija’ ubjeđenja od Netanjahua. Da li između politike Netanjahua i buduće politike Benenta ima dovoljno razlike da bi se uopšte moglo govoriti o promjeni, tek će se vidjeti.

Drugo goruće pitanje je da li će Benetova vlada, sastavljena od partija sa dijametralno suprotnim pozicijama o gotovo svim važnim pitanjima, moći da donese bilo koju bitnu odluku?

Benet, čiji su se roditelji doselili u Izrael iz Amerike, je bogataš koji je svoje milione stekao u SAD baveći se IT tehnologijom.

On je van Izraela malo poznat i nema značajnog iskustva na međunarodnoj areni. Uprkos tome, smatra se da mora biti realista sa izuzetnim pregovarčkim talenatom kad je uspio da dovede na vlast raznorodnu koaliciju i Netanjahua otjera u opoziciju.

Benet je vješto stavio forkus na domaću ekonomiju, koja je u uzdrmana i zbog dvogodišnjeg nedostatka legitimne vlade i državnog budžeta i to u vrijeme pandemije.

Smatra se da je, uz animozitet prema Netanjahuu, izbor ovog bitnog i nekrontroverznog prioriteta, ono što je uspjelo da poveže naizgled nepovezivu Benetovu vladu.

U govoru u Knesetu, prije glasanja o povjerenju, Benet je koaliciju prestavio kao jedinu opciju za pomjeranje Izraela sa trajne mrtve tačke.

„Zaustavili smo voz prije nego što se srušio u provaliju”, rekao je. „Došlo je vrijeme za nove lidere iz svih djelova populacije, koji će da zaustave ovo ludilo”.

Kontekst za Benetovo de fakto pozivanje na restauraciju demokratije i reprezentacije svih djelova populacije je činjenica da su godine na vlasti učinile da Netanjahu „zaboravi” da treba da zastupa i polaže račune biračima.

Analitičari način njegove vladavine nazivaju poluautoritarnim iz čega logično slijedi da Natanjahu smatra da je nezamjenljiv. Političke protivnike nazivao je teroristima a igorisanje zakona i javnog mnjenja je postao trejd mark njegovog ‘vladanja’

U stilu lošeg gubitnika, čitavih pola sata Netanjahu je pred Knesetom blatio Beneta upućujući delegatima dramatična upozoreaja o tome da je bez njega kritično ugrožena bezbjednost Izraela.

Benet je na političku scenu došao kao lider ilegalnih kolonista čiji su interesi i vizija svijeta pretočeni u program Jamina partije. Njegova politička filozofija sadržana je u izjavi koju je koristio u izbornoj kampanji da će aneksirati većinu Zapadne obale i da ce „arapskim gradovima” kao što su Ramala, Nablus i Dženin dati „samoupravu” ali pod izraelskom kontrolom. „Uradiću sve od sebe da nikad ne dobiju državu”, uvjeravao je svoju bazu esktremista.

Sastav koalicije koju Benet predvodi je takav da su šanse da ijedan od Bentovih ključnih političkih stavova prođe – nikakve! Akademik sa jednog od Izraelskih univerziteta kaže da se, po pravilu, ekstremisti kad dođu na vlast, pomjere prema centru.

Ovo bi bio razlog za optimizam. Ako koalicija preživi, biće zanimljivo posmatrati metamorfozu Beneta koji je u prošlosti davao ovakve izjave: „U životu sam ubio mnogo Arapa, i to ne vidim kao problem” i koji je zagovarao ubijanje palestinskih zatvorenika i nenaoružanih stanovnika Gaze za vrijeme protesta blizu granice sa Izraelom.

Biće zanimljivo pratiti i usaglašavanje Benetovih stavova o rješavanju palestinskog pitanja sa Jairom Lapidom, liderom partije lijevo od centra, koji zastupa pregovaranje sa Palestncima i stvaranje nezavisnih država za Jevreje i za Palestince.

Koalicija je stvorena zahvaljujući Lapidovoj ponudi Benetu da bude premijer prve dvije godine, a Lapid dvije godine poslije. Ovo je bila prilika iz snova za Beneta čija je partija dobila sedam od 120 mjesta u Parlamentu i 10 mjesta manje od Lapidove partije. Ova nevjerovatna ponuda je i ilustracija cijene koju je Lapid bio spreman da plati da vidi leđa Netanjahuu.

Koalicija sadrži članove ekstremno različitih političkih boja i većina su u prošlosti držali ministarke pozicije u Netahjahuovim vladama. Izuzetak je Mansur Abas iz palestinske Raam partije koja ima četiri mjesta u parlamentu. Abasova partija zastupa tradicionalne vrijednsti i život striktno u skladu sa islamom. Po ovome, kao i po promovisanju homofobije se ne razlikuje od predstavnika esktremnih jevrejskinh partija u koaliciji.

Abasova politička vizija izaziva burno negodivanje i među Palestincima, državljanima Izraela i među njihovim sunarodnicima u okupiranim teritorijama na zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi.

Abasov fokus je na povećanje dražavnog ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, održavanje reda i sl. u gradoima gdje su Palestinci većina i koji su tradicionalno marginalizovani u odnosu na djelove sa jevrejskim stanovnistvom.

Abas ne pominje građanska i politička prava Palestinaca koja su ozbiljno ugrožena i unutar Izraeala, po riječima organizacija kao što su Amnesti Internešenel i Hjuman Rajts Voč, koji je nedavno optužio Izrael da praktikuje aparthejd i u svojim granicama i u okupiranoj Palestini.

Činjenica da je Abas u istoj vladi sa Benetom, koji zagovara aneksiju okupirane Palestne i hvali se ubijanjem Palestinaca je prilično šokantna. Abas priznaje da će morati da pravi teške izbore: „Moramo da nađemo balans između našeg identiteta kao Palestinaca i Arapa i kao državljana Izraela, između građanskih i nacionalističkih aspekata”, kaze Abas.

Palestinski lideri smatraju da se ništa neće promijeniti i da će novi premijer sprovoditi Netanjahuovu desničarsku agendu. Kažu da bi nova vlada zaslužila naziv ‘vlada promjene’, ako bi se odlučila na radikalnu promjenu stava o pravu Palestinaca na samoopredjeljenje i na uspostavljanje nezavisne palestinske države sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Za razliku od politike prema Palestini, očekuju se znatne promjene na širem spoljnopolitičkom planu. Prvenstveno u pristupu Izraela prema svojim glavnim saveznicima SAD i EU. I Lapid i Benet zastupaju blisku saradnju i napuštanje konfrontacije sa SAD, koja je karakterisala Izraelsko – Američke odnose za vrijeme Obame.

Dobri odnosi sa Demokratima, poslije otvorenog neprijatelstva prema njima od strane Netanjahua, za vrijeme Trampa, tek treba da zaživi, a počinje se sa prilično niske osnove.

Rad na političkoj, vojnoj i sigurnosnoj koordinaciji sa Bajdenovom vladom je najurgetniji posao kojim Banetova vlada mora da se pozabavi zbog presudnog uticaja koji to ima na sve aspekte funkcionisanja Izraela, uključujuci ekonomiju i nacionalnu bezbjednost.

Oživljavanje nuklearnih pregovora sa Iranom od strane Bajdena, Netanjahu je bio totalno odbacio. Benent i Lapid planiraju da pokušaju da utiču na neke aspekte ovog dogovora.

Dio komentarora kaže da uprkos tome što je Benet slične političke orijentacije kao njegov prethodnik, on će u Knesetu zavisiti od ljudi koji imaju umjerenija politička uvjerenja.

U SAD-u, ključnoj drazavi za Izrael, Netanjahu je imao direktnu kontrolu nad nekoliko moćnih proizraelskih lobija koji imaju značajan uticaj na američku spoljnu politiku.

Smatra se da Benet nije, ili još dugo nece biti, političar koji ce moći da povlači konce i nameće mišljenja u Vašingtonu. To će neminovno dovesti do opadanja moći stare proizraelske garde i jačanje umjerenijih lobista i političara, čiji je uticaj inače u porastu među mlađim Amerikancima, a pogotovu među mađim Jevrejima.

Benet koaliciju kojoj je na čelu naziva ‘vlada promjene’, a pesimisti i kritičari kažu da se ne radi o suštinskim promjenama jer nijedna od članica koalicije ne teži promjenama, već samo da dobiju što više para iz državne kase za grupaciju koju predstavljaju.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo