Povežite se sa nama

INTERVJU

EUGEN JAKOVČIČ, NOVINAR I AKTIVIST DOCUMENTE – CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU, IZ ZAGREBA: Nacionalistički govor protiv pomirenja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vi ste prisustvovali izricanju presude ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Šta se ukratko dešavalo u Haškom sudu nakon što se Praljak otrovao?
JAKOVČIČ: Još se trudim posložiti dojmove, i dalje ne vjerujem da se dogodilo to tragično ispijanje otrova u trenutku nakon što je sudac Agius izrekao pravomoćnu presudu od dvadeset godina za Slobodana Praljka. Što je razumljivo, u sudnici je nastao kaos, sve službe su bile u paralizi. Trebalo im je više od sat da Praljka prebace u deset minuta udaljenu bolnicu. U tom trenutku sjetio sam se završnih riječi haškog tužitelja Douglasa Stringera u prvostupanjskom dijelu suđenja Prliću i drugima, kada je iznoseći Praljkovu odgovornost za zločine i etničko čišćenje podsjetio i na njegov odlazak sa pozicije zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, 9. studenoga 1993. godine rekavši: ,,Pošto je on čovjek od kazališta koji voli dramu, kako je bolje mogao izaći s pozornice nego uperiti tenkovske cijevi u Stari most i srušiti ga u Neretvu onog dana kada je otišao iz Herceg Bosne”. Ovoga puta drama se ogledala u činjenici da je Praljak sam sebi oduzeo život, a žrtvama pravdu.

S obzirom na to da sam se nalazio u dijelu sudnice gdje su se nalazili nekadašnji logoraši iz Heliodroma i Dretelja, kao i obitelji žrtava zločina HVO-a iz Mostara i Ahmića, pratio sam njihove reakcije, kao i njihovo ogorčenje Praljkovim činom, kojim je po njima ,,uskraćena pravda”. Mislim da se u tome ogleda ključna drama ispijanja otrova u sudnici od strane pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Važno je napomenuti i još jedan aspekt ove drame, o kojem je ovih dana govorila novinarka i aktivistkinja Vesna Kesić, a to je spoznaja ,,tragične činjenice da živimo u kulturi u kojoj je važnije fanatično dokazivati svoju ‘istinu’, čojstvo i herojstvo nego voditi računa o svojim bližnjima, onima koji te vole, pa i onima koji ti vjeruju”. Documenta je sa žaljenjem primila vijest o tome da je Praljak nakon izricanja osuđujuće presude počinio samoubojstvo.

MONITOR: Komemoraciji Praljku u zagrebačkom Lisinskom prisustvovao je veliki broj istaknutih HDZ-ovaca. Sin Franja Tuđmana Miroslav u govoru je kazao da je Praljak bio ,,ljudina” i da je presuda ,,uvreda za svaku pravdu”. Šta to govori?
JAKOVČIČ: Skandalozno je odbijanje suočavanja aktualne hrvatske vlade, predsjednice Republike i HDZ-a s brojnim zločinima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg Bosne, i to naročito nakon što je Haški sud tijekom dokaznog postupka i žalbene presude utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima. U Hrvatskoj još postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishode sudskih postupaka. Kada ovo kažem sin prvog hrvatskog predsjednika je prva osoba na koju mislim.

Komemoracija u Lisinskom, kao čin žaljenja, najmanje je bio sporan moment u sagledavanju hrvatskih reakcija na presudu. Puno problematičnija je spoznaja da su Vlada, Predsjednica RH i HDZ svojim prvim reakcijama na presudu proizveli takav politički ambijent u kojem je bilo moguće ne samo da se ratnog zločinca komemorira već da mu i Hrvatski sabor minutom šutnje izrazi pijetet, naravno bez pozivanja na patnju i stradanje žrtava. Skup u Lisinskom je bio niskog političkog inteziteta, bez predsjednice i premijera koji su baš taj dan imali obaveze izvan Zagreba. Ali kako je zaključio kolega Denis Romac u Novom listu ,,dilema o (ne)službenom karakteru komemoracije potpuno je bespredmetna. U Lisinskom su bili predstavnici i Vlade i Sabora i Ureda predsjednice, glavnih državnih institucija čiji čelnici ondje nisu bili fizički, ali su bili duhovno”. HDZ-u je trebao točno takav skup, kako ne bi manipulirajući sudskim činjenicama i zdravim razumom, namijenjeno prvenstveno za uši ekstremnijeg dijela vlastitog biračkog tijela, ugrozio vanjskopolitički kredibilitet premijera i predsjednice.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima danas u Hrvatskoj buja nacionalizam i klerikalizacija?
JAKOVČIČ: Ako se zadržimo u reakcijama na ovu posljednju hašku presudu neizostavna je odgovornost i medija za takvo stanje. U pristranosti i manipulaciji činjenicama HRT je i ovoga puta otišao najdalje. HRT je ozbiljno na rubu onoga što Kazneni zakon zove javno poticanje na nasilje i mržnju, posebno st. 4 koji govori o negaciji, umanjivanju značaja ili javnom odobravanju zločina protiv čovječnosti, zločina agresije, ratnog zločina, te zajedno s kolegicom Sandrom Benčić iz Centra za mirovne studije razmatrano mogućnost kaznene prijave.

MONITOR: U Hrvatskoj i Srbiji imamo retroproces rehabilitacije i slavljenja poraženih pronacističkih snaga, ustaša i četnika. Kakva opasnost od toga prijeti regionu?
JAKOVČIČ: Nacionalistički govor kao da je nadjačao govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti ako se samo zadržimo na suđenjima koja su se odvijala pred Haškim trinbunalom. Činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. A to je jedini put za istinsko pomirenje. Nažalost, tim se izvorima danas malo ili uopće ne koristi javnost u regiji ili one koji oblikuju svijest javnosti zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka: presuda o krivnji ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pri tom se zanemaruje sve što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice, utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku, uz puno poštovanje prava optuženih.

Obračun desnice sa Mesićem

MONITOR: Za glavnog krivca za presudu „šestorci” u Hagu desnica je označila Stjepana Mesića, a čula su se i otvorena pozivanja na njegovu smrt. Zbog saradnje s Haškim sudom indirektno ga je prozvala i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Vaš komentar?
JAKOVČIČ: Predsjednik Mesić predstavlja ključnu kariku onog dijela hrvatske javnosti unutar kojeg se već godinama traži istinsko i konkretno suočavanje Hrvatske sa logorima, zločinima i deportacijama civila od strane zločinačke Herceg Bosne. Mesić je, pridržavajući se ustavnog zakona o suradnji sa Tribunalom, otvorio haškim istražiteljima arhive svoga ureda nakon što je postao predsjednik Republike. U arhivima na Pantovčaku su se nalazili stenogrami iz kojih je bilo vidljivo da je Tuđman, kao što i kaže haška presuda u predmetu Prlić i dr., bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata kojim su se prekrajale granice BiH. Granice tzv. Herceg Bosne su uključivale trideset BiH općina, a u samo njih jedanaest Hrvati su imali većinu. Taj projekt se mogao ostvariti samo kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz Srednje Bosne, koje se deportiralo u tako zamišljenu tvorevinu. Oko toga Tuđman je bio direktan. U prosincu/decembru 1991. kazao je kako je došlo ,,vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama”, što su citirali tužitelji u predmetu Prlić i dr.

Vaše pitanje govori i o zaoštrenoj retorici u hrvatskom javnom prostoru, nakon izricanja presude za herceg bosansku šestorku. Medijski i politički tribuni nacionalističke desnice, uključujući i saborskog zastupnika Željka Glasnovića, pozivaju na obračun s izdajnicima, dok se prijetnje neistomišljenicima i pozivi na njihov linč na portalima i društvenim mrežama ne mogu izbrojati. Retorika etničke homogenizacije i otvorenog izražavanja neprijateljstva prema drugom i drugačijem obilježili su javnu političku komunikaciju u danima nakon izricanja presude i to je ono što trenutno živimo u Hrvatskoj.

Trojstvo Plenković – Brnabić – Dodik

MONITOR: Pojedini najviši predstavnici ne samo Hrvatske, nego i u BiH i Srbiji, ne priznaju presude Haškog suda i čak u svojim nastupima „socijalizuju” počinjene zločine i zločince…
JAKOVČIČ: Nakon reakcija na presudu Mladiću i sada u predmetu Prliću i drugima možemo zaključiti da premijer Plenković, njegova kolegica Ana Brnabić, kao i Milorad Dodik imaju u identične poglede na odluke Haškog tribunala. To poistovjećivanje čitavih naroda sa najgorim ratnim zločinicima je sramotno i nedopustivo. Oni na to nemaju pravo. Žalbeno vijeće u odgovoru od prije dvije godine jasno je napomenulo hrvatskoj vladi da se nalazi o kaznenoj odgovornosti u predmetima koji se vode pred Tribunalom odnose samo na optužene u svakom pojedinačnom slučaju.

Atmsfera neprihvaćanja haških presuda u kojoj trenutno živi Hrvatska rezultat je društvene atmosfere koja se naročito podgrijavala u tjednima prije izricanja žalbene presude u predmetu Prlić i dr. U Zagrebu su tijekom studenoga/novembra 2017. predstavljene knjige Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, ali i ustavnog suca Mate Arlovića. Ovaj posljednji, nekada zastupnik SDP-a u Saboru, aktualni sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske,pisao je na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – ,,Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.

Ministrica kulture u Vladi RH Nina Obuljen na dan rušenja Staroga mosta u Mostaru, svega nekoliko tjedana prije donošenja presude, sjedila je na predstavljanju knjige ratnog zločinca Jadranka Prlića. Ministrica je sjedila pored onih koji su rušeći Stari most u Mostaru koristili iste argumente u svojoj obrani kao i oni kojima se sudilo za napade na Dubrovnik. To su za njih bili legitmni vojni ciljevi, što je nažalost Žalbeno vijeće i potvrdilo, što je najveći propust ove presude.

Većina hrvatskih političara, akademika, sudaca, … ne može prihvatiti sudske činjenice iz kojih jasno proizlazi da je takozvana Herceg Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH. Na svu sreću postoje manje grupe građana i građanki koji su ovaj tjedan na poziv Inicijative mladih za ljudska prava, na dan komemoracije Slobodanu Praljku zapalili svijeće i položili ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike i to za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a tijekom rata 90-ih godina u Bosni i Hercegovini. Željeli smo pokazati da postoji i ono lice Hrvatske koje se ne solidarizira s ratnim zločincima već sa žrtvama.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo