Povežite se sa nama

INTERVJU

EUGEN JAKOVČIČ, NOVINAR I AKTIVIST DOCUMENTE – CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU, IZ ZAGREBA: Nacionalistički govor protiv pomirenja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vi ste prisustvovali izricanju presude ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Šta se ukratko dešavalo u Haškom sudu nakon što se Praljak otrovao?
JAKOVČIČ: Još se trudim posložiti dojmove, i dalje ne vjerujem da se dogodilo to tragično ispijanje otrova u trenutku nakon što je sudac Agius izrekao pravomoćnu presudu od dvadeset godina za Slobodana Praljka. Što je razumljivo, u sudnici je nastao kaos, sve službe su bile u paralizi. Trebalo im je više od sat da Praljka prebace u deset minuta udaljenu bolnicu. U tom trenutku sjetio sam se završnih riječi haškog tužitelja Douglasa Stringera u prvostupanjskom dijelu suđenja Prliću i drugima, kada je iznoseći Praljkovu odgovornost za zločine i etničko čišćenje podsjetio i na njegov odlazak sa pozicije zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, 9. studenoga 1993. godine rekavši: ,,Pošto je on čovjek od kazališta koji voli dramu, kako je bolje mogao izaći s pozornice nego uperiti tenkovske cijevi u Stari most i srušiti ga u Neretvu onog dana kada je otišao iz Herceg Bosne”. Ovoga puta drama se ogledala u činjenici da je Praljak sam sebi oduzeo život, a žrtvama pravdu.

S obzirom na to da sam se nalazio u dijelu sudnice gdje su se nalazili nekadašnji logoraši iz Heliodroma i Dretelja, kao i obitelji žrtava zločina HVO-a iz Mostara i Ahmića, pratio sam njihove reakcije, kao i njihovo ogorčenje Praljkovim činom, kojim je po njima ,,uskraćena pravda”. Mislim da se u tome ogleda ključna drama ispijanja otrova u sudnici od strane pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Važno je napomenuti i još jedan aspekt ove drame, o kojem je ovih dana govorila novinarka i aktivistkinja Vesna Kesić, a to je spoznaja ,,tragične činjenice da živimo u kulturi u kojoj je važnije fanatično dokazivati svoju ‘istinu’, čojstvo i herojstvo nego voditi računa o svojim bližnjima, onima koji te vole, pa i onima koji ti vjeruju”. Documenta je sa žaljenjem primila vijest o tome da je Praljak nakon izricanja osuđujuće presude počinio samoubojstvo.

MONITOR: Komemoraciji Praljku u zagrebačkom Lisinskom prisustvovao je veliki broj istaknutih HDZ-ovaca. Sin Franja Tuđmana Miroslav u govoru je kazao da je Praljak bio ,,ljudina” i da je presuda ,,uvreda za svaku pravdu”. Šta to govori?
JAKOVČIČ: Skandalozno je odbijanje suočavanja aktualne hrvatske vlade, predsjednice Republike i HDZ-a s brojnim zločinima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg Bosne, i to naročito nakon što je Haški sud tijekom dokaznog postupka i žalbene presude utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima. U Hrvatskoj još postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishode sudskih postupaka. Kada ovo kažem sin prvog hrvatskog predsjednika je prva osoba na koju mislim.

Komemoracija u Lisinskom, kao čin žaljenja, najmanje je bio sporan moment u sagledavanju hrvatskih reakcija na presudu. Puno problematičnija je spoznaja da su Vlada, Predsjednica RH i HDZ svojim prvim reakcijama na presudu proizveli takav politički ambijent u kojem je bilo moguće ne samo da se ratnog zločinca komemorira već da mu i Hrvatski sabor minutom šutnje izrazi pijetet, naravno bez pozivanja na patnju i stradanje žrtava. Skup u Lisinskom je bio niskog političkog inteziteta, bez predsjednice i premijera koji su baš taj dan imali obaveze izvan Zagreba. Ali kako je zaključio kolega Denis Romac u Novom listu ,,dilema o (ne)službenom karakteru komemoracije potpuno je bespredmetna. U Lisinskom su bili predstavnici i Vlade i Sabora i Ureda predsjednice, glavnih državnih institucija čiji čelnici ondje nisu bili fizički, ali su bili duhovno”. HDZ-u je trebao točno takav skup, kako ne bi manipulirajući sudskim činjenicama i zdravim razumom, namijenjeno prvenstveno za uši ekstremnijeg dijela vlastitog biračkog tijela, ugrozio vanjskopolitički kredibilitet premijera i predsjednice.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima danas u Hrvatskoj buja nacionalizam i klerikalizacija?
JAKOVČIČ: Ako se zadržimo u reakcijama na ovu posljednju hašku presudu neizostavna je odgovornost i medija za takvo stanje. U pristranosti i manipulaciji činjenicama HRT je i ovoga puta otišao najdalje. HRT je ozbiljno na rubu onoga što Kazneni zakon zove javno poticanje na nasilje i mržnju, posebno st. 4 koji govori o negaciji, umanjivanju značaja ili javnom odobravanju zločina protiv čovječnosti, zločina agresije, ratnog zločina, te zajedno s kolegicom Sandrom Benčić iz Centra za mirovne studije razmatrano mogućnost kaznene prijave.

MONITOR: U Hrvatskoj i Srbiji imamo retroproces rehabilitacije i slavljenja poraženih pronacističkih snaga, ustaša i četnika. Kakva opasnost od toga prijeti regionu?
JAKOVČIČ: Nacionalistički govor kao da je nadjačao govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti ako se samo zadržimo na suđenjima koja su se odvijala pred Haškim trinbunalom. Činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. A to je jedini put za istinsko pomirenje. Nažalost, tim se izvorima danas malo ili uopće ne koristi javnost u regiji ili one koji oblikuju svijest javnosti zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka: presuda o krivnji ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pri tom se zanemaruje sve što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice, utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku, uz puno poštovanje prava optuženih.

Obračun desnice sa Mesićem

MONITOR: Za glavnog krivca za presudu „šestorci” u Hagu desnica je označila Stjepana Mesića, a čula su se i otvorena pozivanja na njegovu smrt. Zbog saradnje s Haškim sudom indirektno ga je prozvala i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Vaš komentar?
JAKOVČIČ: Predsjednik Mesić predstavlja ključnu kariku onog dijela hrvatske javnosti unutar kojeg se već godinama traži istinsko i konkretno suočavanje Hrvatske sa logorima, zločinima i deportacijama civila od strane zločinačke Herceg Bosne. Mesić je, pridržavajući se ustavnog zakona o suradnji sa Tribunalom, otvorio haškim istražiteljima arhive svoga ureda nakon što je postao predsjednik Republike. U arhivima na Pantovčaku su se nalazili stenogrami iz kojih je bilo vidljivo da je Tuđman, kao što i kaže haška presuda u predmetu Prlić i dr., bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata kojim su se prekrajale granice BiH. Granice tzv. Herceg Bosne su uključivale trideset BiH općina, a u samo njih jedanaest Hrvati su imali većinu. Taj projekt se mogao ostvariti samo kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz Srednje Bosne, koje se deportiralo u tako zamišljenu tvorevinu. Oko toga Tuđman je bio direktan. U prosincu/decembru 1991. kazao je kako je došlo ,,vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama”, što su citirali tužitelji u predmetu Prlić i dr.

Vaše pitanje govori i o zaoštrenoj retorici u hrvatskom javnom prostoru, nakon izricanja presude za herceg bosansku šestorku. Medijski i politički tribuni nacionalističke desnice, uključujući i saborskog zastupnika Željka Glasnovića, pozivaju na obračun s izdajnicima, dok se prijetnje neistomišljenicima i pozivi na njihov linč na portalima i društvenim mrežama ne mogu izbrojati. Retorika etničke homogenizacije i otvorenog izražavanja neprijateljstva prema drugom i drugačijem obilježili su javnu političku komunikaciju u danima nakon izricanja presude i to je ono što trenutno živimo u Hrvatskoj.

Trojstvo Plenković – Brnabić – Dodik

MONITOR: Pojedini najviši predstavnici ne samo Hrvatske, nego i u BiH i Srbiji, ne priznaju presude Haškog suda i čak u svojim nastupima „socijalizuju” počinjene zločine i zločince…
JAKOVČIČ: Nakon reakcija na presudu Mladiću i sada u predmetu Prliću i drugima možemo zaključiti da premijer Plenković, njegova kolegica Ana Brnabić, kao i Milorad Dodik imaju u identične poglede na odluke Haškog tribunala. To poistovjećivanje čitavih naroda sa najgorim ratnim zločinicima je sramotno i nedopustivo. Oni na to nemaju pravo. Žalbeno vijeće u odgovoru od prije dvije godine jasno je napomenulo hrvatskoj vladi da se nalazi o kaznenoj odgovornosti u predmetima koji se vode pred Tribunalom odnose samo na optužene u svakom pojedinačnom slučaju.

Atmsfera neprihvaćanja haških presuda u kojoj trenutno živi Hrvatska rezultat je društvene atmosfere koja se naročito podgrijavala u tjednima prije izricanja žalbene presude u predmetu Prlić i dr. U Zagrebu su tijekom studenoga/novembra 2017. predstavljene knjige Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, ali i ustavnog suca Mate Arlovića. Ovaj posljednji, nekada zastupnik SDP-a u Saboru, aktualni sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske,pisao je na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – ,,Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.

Ministrica kulture u Vladi RH Nina Obuljen na dan rušenja Staroga mosta u Mostaru, svega nekoliko tjedana prije donošenja presude, sjedila je na predstavljanju knjige ratnog zločinca Jadranka Prlića. Ministrica je sjedila pored onih koji su rušeći Stari most u Mostaru koristili iste argumente u svojoj obrani kao i oni kojima se sudilo za napade na Dubrovnik. To su za njih bili legitmni vojni ciljevi, što je nažalost Žalbeno vijeće i potvrdilo, što je najveći propust ove presude.

Većina hrvatskih političara, akademika, sudaca, … ne može prihvatiti sudske činjenice iz kojih jasno proizlazi da je takozvana Herceg Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH. Na svu sreću postoje manje grupe građana i građanki koji su ovaj tjedan na poziv Inicijative mladih za ljudska prava, na dan komemoracije Slobodanu Praljku zapalili svijeće i položili ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike i to za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a tijekom rata 90-ih godina u Bosni i Hercegovini. Željeli smo pokazati da postoji i ono lice Hrvatske koje se ne solidarizira s ratnim zločincima već sa žrtvama.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo