Povežite se sa nama

INTERVJU

EUGEN JAKOVČIČ, NOVINAR I AKTIVIST DOCUMENTE – CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU, IZ ZAGREBA: Nacionalistički govor protiv pomirenja

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vi ste prisustvovali izricanju presude ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Šta se ukratko dešavalo u Haškom sudu nakon što se Praljak otrovao?
JAKOVČIČ: Još se trudim posložiti dojmove, i dalje ne vjerujem da se dogodilo to tragično ispijanje otrova u trenutku nakon što je sudac Agius izrekao pravomoćnu presudu od dvadeset godina za Slobodana Praljka. Što je razumljivo, u sudnici je nastao kaos, sve službe su bile u paralizi. Trebalo im je više od sat da Praljka prebace u deset minuta udaljenu bolnicu. U tom trenutku sjetio sam se završnih riječi haškog tužitelja Douglasa Stringera u prvostupanjskom dijelu suđenja Prliću i drugima, kada je iznoseći Praljkovu odgovornost za zločine i etničko čišćenje podsjetio i na njegov odlazak sa pozicije zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, 9. studenoga 1993. godine rekavši: ,,Pošto je on čovjek od kazališta koji voli dramu, kako je bolje mogao izaći s pozornice nego uperiti tenkovske cijevi u Stari most i srušiti ga u Neretvu onog dana kada je otišao iz Herceg Bosne”. Ovoga puta drama se ogledala u činjenici da je Praljak sam sebi oduzeo život, a žrtvama pravdu.

S obzirom na to da sam se nalazio u dijelu sudnice gdje su se nalazili nekadašnji logoraši iz Heliodroma i Dretelja, kao i obitelji žrtava zločina HVO-a iz Mostara i Ahmića, pratio sam njihove reakcije, kao i njihovo ogorčenje Praljkovim činom, kojim je po njima ,,uskraćena pravda”. Mislim da se u tome ogleda ključna drama ispijanja otrova u sudnici od strane pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Važno je napomenuti i još jedan aspekt ove drame, o kojem je ovih dana govorila novinarka i aktivistkinja Vesna Kesić, a to je spoznaja ,,tragične činjenice da živimo u kulturi u kojoj je važnije fanatično dokazivati svoju ‘istinu’, čojstvo i herojstvo nego voditi računa o svojim bližnjima, onima koji te vole, pa i onima koji ti vjeruju”. Documenta je sa žaljenjem primila vijest o tome da je Praljak nakon izricanja osuđujuće presude počinio samoubojstvo.

MONITOR: Komemoraciji Praljku u zagrebačkom Lisinskom prisustvovao je veliki broj istaknutih HDZ-ovaca. Sin Franja Tuđmana Miroslav u govoru je kazao da je Praljak bio ,,ljudina” i da je presuda ,,uvreda za svaku pravdu”. Šta to govori?
JAKOVČIČ: Skandalozno je odbijanje suočavanja aktualne hrvatske vlade, predsjednice Republike i HDZ-a s brojnim zločinima političkog i vojnog vrha tzv. Herceg Bosne, i to naročito nakon što je Haški sud tijekom dokaznog postupka i žalbene presude utvrdio počinjenje brojnih zločina nad Bošnjacima. U Hrvatskoj još postoji značajan kontinuitet političkih, vojnih i obavještajnih elita koje su izravno sudjelovale u ratovima devedesetih i sa zabrinutošću prate ishode sudskih postupaka. Kada ovo kažem sin prvog hrvatskog predsjednika je prva osoba na koju mislim.

Komemoracija u Lisinskom, kao čin žaljenja, najmanje je bio sporan moment u sagledavanju hrvatskih reakcija na presudu. Puno problematičnija je spoznaja da su Vlada, Predsjednica RH i HDZ svojim prvim reakcijama na presudu proizveli takav politički ambijent u kojem je bilo moguće ne samo da se ratnog zločinca komemorira već da mu i Hrvatski sabor minutom šutnje izrazi pijetet, naravno bez pozivanja na patnju i stradanje žrtava. Skup u Lisinskom je bio niskog političkog inteziteta, bez predsjednice i premijera koji su baš taj dan imali obaveze izvan Zagreba. Ali kako je zaključio kolega Denis Romac u Novom listu ,,dilema o (ne)službenom karakteru komemoracije potpuno je bespredmetna. U Lisinskom su bili predstavnici i Vlade i Sabora i Ureda predsjednice, glavnih državnih institucija čiji čelnici ondje nisu bili fizički, ali su bili duhovno”. HDZ-u je trebao točno takav skup, kako ne bi manipulirajući sudskim činjenicama i zdravim razumom, namijenjeno prvenstveno za uši ekstremnijeg dijela vlastitog biračkog tijela, ugrozio vanjskopolitički kredibilitet premijera i predsjednice.

MONITOR: Prema hrvatskim medijima danas u Hrvatskoj buja nacionalizam i klerikalizacija?
JAKOVČIČ: Ako se zadržimo u reakcijama na ovu posljednju hašku presudu neizostavna je odgovornost i medija za takvo stanje. U pristranosti i manipulaciji činjenicama HRT je i ovoga puta otišao najdalje. HRT je ozbiljno na rubu onoga što Kazneni zakon zove javno poticanje na nasilje i mržnju, posebno st. 4 koji govori o negaciji, umanjivanju značaja ili javnom odobravanju zločina protiv čovječnosti, zločina agresije, ratnog zločina, te zajedno s kolegicom Sandrom Benčić iz Centra za mirovne studije razmatrano mogućnost kaznene prijave.

MONITOR: U Hrvatskoj i Srbiji imamo retroproces rehabilitacije i slavljenja poraženih pronacističkih snaga, ustaša i četnika. Kakva opasnost od toga prijeti regionu?
JAKOVČIČ: Nacionalistički govor kao da je nadjačao govor o pomirenju. Svjedočimo stvaranju zapuštenih društava bez objektivne analize prošlosti. Na taj način je teško očekivati da se prispije u poratno doba, a bez toga nema prosperitetne budućnosti ako se samo zadržimo na suđenjima koja su se odvijala pred Haškim trinbunalom. Činjenice utvrđene u haškim presudama predstavljaju neiscrpan izvor materijala za suzbijanje poricanja zločina, detaljnu rekonstrukciju prošlosti i istinsko suočavanje s njom. A to je jedini put za istinsko pomirenje. Nažalost, tim se izvorima danas malo ili uopće ne koristi javnost u regiji ili one koji oblikuju svijest javnosti zanima isključivo krajnji ishod sudskog postupka: presuda o krivnji ili nevinosti i visina odmjerene kazne. Pri tom se zanemaruje sve što je dovelo do takvog ishoda: sve one presuđene činjenice, utvrđene u rigoroznom dokaznom postupku, uz puno poštovanje prava optuženih.

Obračun desnice sa Mesićem

MONITOR: Za glavnog krivca za presudu „šestorci” u Hagu desnica je označila Stjepana Mesića, a čula su se i otvorena pozivanja na njegovu smrt. Zbog saradnje s Haškim sudom indirektno ga je prozvala i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Vaš komentar?
JAKOVČIČ: Predsjednik Mesić predstavlja ključnu kariku onog dijela hrvatske javnosti unutar kojeg se već godinama traži istinsko i konkretno suočavanje Hrvatske sa logorima, zločinima i deportacijama civila od strane zločinačke Herceg Bosne. Mesić je, pridržavajući se ustavnog zakona o suradnji sa Tribunalom, otvorio haškim istražiteljima arhive svoga ureda nakon što je postao predsjednik Republike. U arhivima na Pantovčaku su se nalazili stenogrami iz kojih je bilo vidljivo da je Tuđman, kao što i kaže haška presuda u predmetu Prlić i dr., bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata kojim su se prekrajale granice BiH. Granice tzv. Herceg Bosne su uključivale trideset BiH općina, a u samo njih jedanaest Hrvati su imali većinu. Taj projekt se mogao ostvariti samo kroz zločine, deportacije, logore i to ne samo prema Bošnjacima, već i prema Hrvatima iz Srednje Bosne, koje se deportiralo u tako zamišljenu tvorevinu. Oko toga Tuđman je bio direktan. U prosincu/decembru 1991. kazao je kako je došlo ,,vrijeme da zgrabimo priliku da bismo okupili hrvatski narod u najširim mogućim granicama”, što su citirali tužitelji u predmetu Prlić i dr.

Vaše pitanje govori i o zaoštrenoj retorici u hrvatskom javnom prostoru, nakon izricanja presude za herceg bosansku šestorku. Medijski i politički tribuni nacionalističke desnice, uključujući i saborskog zastupnika Željka Glasnovića, pozivaju na obračun s izdajnicima, dok se prijetnje neistomišljenicima i pozivi na njihov linč na portalima i društvenim mrežama ne mogu izbrojati. Retorika etničke homogenizacije i otvorenog izražavanja neprijateljstva prema drugom i drugačijem obilježili su javnu političku komunikaciju u danima nakon izricanja presude i to je ono što trenutno živimo u Hrvatskoj.

Trojstvo Plenković – Brnabić – Dodik

MONITOR: Pojedini najviši predstavnici ne samo Hrvatske, nego i u BiH i Srbiji, ne priznaju presude Haškog suda i čak u svojim nastupima „socijalizuju” počinjene zločine i zločince…
JAKOVČIČ: Nakon reakcija na presudu Mladiću i sada u predmetu Prliću i drugima možemo zaključiti da premijer Plenković, njegova kolegica Ana Brnabić, kao i Milorad Dodik imaju u identične poglede na odluke Haškog tribunala. To poistovjećivanje čitavih naroda sa najgorim ratnim zločinicima je sramotno i nedopustivo. Oni na to nemaju pravo. Žalbeno vijeće u odgovoru od prije dvije godine jasno je napomenulo hrvatskoj vladi da se nalazi o kaznenoj odgovornosti u predmetima koji se vode pred Tribunalom odnose samo na optužene u svakom pojedinačnom slučaju.

Atmsfera neprihvaćanja haških presuda u kojoj trenutno živi Hrvatska rezultat je društvene atmosfere koja se naročito podgrijavala u tjednima prije izricanja žalbene presude u predmetu Prlić i dr. U Zagrebu su tijekom studenoga/novembra 2017. predstavljene knjige Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, ali i ustavnog suca Mate Arlovića. Ovaj posljednji, nekada zastupnik SDP-a u Saboru, aktualni sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske,pisao je na temu pravne prirode Hrvatske zajednice Herceg-Bosne – ,,Hrvatska zajednica Herceg Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine”.

Ministrica kulture u Vladi RH Nina Obuljen na dan rušenja Staroga mosta u Mostaru, svega nekoliko tjedana prije donošenja presude, sjedila je na predstavljanju knjige ratnog zločinca Jadranka Prlića. Ministrica je sjedila pored onih koji su rušeći Stari most u Mostaru koristili iste argumente u svojoj obrani kao i oni kojima se sudilo za napade na Dubrovnik. To su za njih bili legitmni vojni ciljevi, što je nažalost Žalbeno vijeće i potvrdilo, što je najveći propust ove presude.

Većina hrvatskih političara, akademika, sudaca, … ne može prihvatiti sudske činjenice iz kojih jasno proizlazi da je takozvana Herceg Bosna zločinačka tvorevina, realizirana kroz sudjelovanje šestorice bivših čelnika Herceg Bosne u udruženom zločinačkom pothvatu s ciljem uspostavljanja hrvatske dominacije na dijelovima teritorija BiH. Na svu sreću postoje manje grupe građana i građanki koji su ovaj tjedan na poziv Inicijative mladih za ljudska prava, na dan komemoracije Slobodanu Praljku zapalili svijeće i položili ruže na zagrebačkom Trgu Francuske republike i to za žrtve zločina počinjenih od strane pripadnika HVO-a i HV-a tijekom rata 90-ih godina u Bosni i Hercegovini. Željeli smo pokazati da postoji i ono lice Hrvatske koje se ne solidarizira s ratnim zločincima već sa žrtvama.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo