Ruka pravde radi sve sitnije. Dok je bivši ministar poljoprivrede Milutin Simović ručavao o državnom trošku, zbog čega je uz dramske efekte uhapšen ove sedmice, zemlja je već bila poharana. Milionske afere iz Đukanovićevog doba su ili zastarele ili pred pravosuđem pretvorene u  karikature

Ministar poljoprivrede za vrijeme Đukanovićeve vlasti, Milutin Simović, uhapšen je ove sedmice, po drugi put u godinu dana.  Specijalno tužilaštvo (SDT)  ga ovog puta tereti da je od juna 2017. do avgusta 2020. godine  “protivpravno iskorišćavao svoj službeni položaj i ovlašćenja i sebi pribavio imovinsku korist”. Ispostaviće se da iza ove formulacije stoje Simovićevi trogodišnji ručkovi o trošku Ministarstva, u iznosu od – 5000 eura.

Simović je uhapšen u spektakularnoj, medijski propraćenoj policijskoj akciji. Određen mu je i pritvor, kako ne bi uticao na svjedoke. U saopštenju SDT detaljno se navodi gdje je bivši ministar sve jeo. “Sam ili sa suprugom i drugim članovima porodice ili drugim njemu bliskim licima, boravio je u hotelima ‘Splendid’, u Bečićima, ‘Bjanka’, u Kolašinu i drugim, odnosno, konzumirao hranu i piće u restoranima ‘Porto’ i ‘Imanje Knjaz’ u Podgorici, ‘Izvor’ u Reževićima, ‘Il Brodetto’, u Pržnu, ‘Ristorante Life’, ‘Tartufi & Friends’, ‘Le Grotte’ u Rimu i drugim, pa i u dane vikenda, a plaćene račune dostavljao blagajni Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja i po osnovu njih mu je vršena nadoknada troškova u vidu gotovinskih isplata”, navodi tužilaštvo. Simović je na saslušanju u Specijalnom tužilaštvu odbacio sve optužbe.

Njegov branilac Miroslav Adžić saopštio je da tužilaštvo sumnja da je riječ o ukupnom iznosu od 5.000 eura – pojedinačno od 100 do 500 eura u više navrata. „Simović je pred tužiocem detaljno iznio odbranu… Vjerujem da će u daljem toku postupka sumnja biti umanjena, odnosno da će biti otklonjena“, kazao je Adžić.

Bivši ministar uhapšen je i 13. decembra prošle godine zbog nezakonite isplate novca iz Agrobudžeta kojom je, prema procjeni  SDT, pričinjena šteta državi od 300.000 eura. U istom slučaju istraga je otvorena i protiv Petra Ivanovića, još jednog ministra poljoprivrede iz Đukanovićevog doba, kao i protiv  bivšeg državnog sekretara Nemanje Katnića. SDT je u avgustu ove  godine podigao optužnicu u tom predmetu, ali je Simović iz nje isključen. Koji mjesec kasnije evo su mu lisice metnuli opet.

Da li zbog sopstvenih računa za ručkove i reprezentaciju ili nečeg drugog, tek ovoga su puta izostale uobičajene izjave predstavnika vlasti, tipa – „ruka pravde ne smije da stane“,  kojima rezultate SDT u borbi protiv visoke korupcije pripisuju sebi. Oglasila se samo opoziciona Demokratska partija socijalista, ocijenivši da je Simovićevim hapšenjem  „formalizovan progon naše partije“.

Ruka pravde radi sve sitnije. U vrijeme kada je  Simović navodno o državnom trošku ručavao po crnogorskim hotelima i restoranima, od  2017. do 2020.,  zbog čega je uz dramske efekte uhapšen ove sedmice, zemlja je već bila poharana od strane bivše DPS vlasti.  Milionske afere su ili zastarele ili su pred pravosuđem pretvorene u  karikature. Neke nijesu ni došle na red novih boraca protiv visoke korupcije.

Afera Telekom, koja  je vodila sve do vrha prethodne vlasti, odnosno porodice Đukanović, zastarela je, saznali smo nedavno. Uprkos tome što je korupcija prilikom privatizacije nekadašnje državne telekomunikacione kompanije dokazana pred američkim istražnim organima, odnosno tamošnjom Komisijom za hartije od vrijednosti. Panama papiri, još jedna afera koja se vezuje za Đukanovića, čeka.  Afera Carine okončana je ovog proljeća pravosnažnom oslobađajućom presudom nakon skoro desetogodišnjeg procesa. Mugošu je SDT teretio da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica koja je pala,  podignuta je u vrijeme dok je na čelu SDT bio Milivoje  Katnić. I tako redom.

Da se borba protiv visoke korupcije „usitnjava“,  pokazao je i nedavni postupak protiv Đukanovića. Iako je još prije deceniju i po  dospio na Forbsovu listu najbogatijih državnika svijeta, jedini postupak protiv njega vodi Agencija za sprečavanje korupcije i tiče se  sedam njegovih navodnih satova. Agencija je najavila mogući nastavak istrage tužilaštva u tom slučaju. Još ništa.

Najveći problem crnogorske borbe protiv visoke korupcije, nijesu (ne)pokrenuti procesi, već njihova nesrazmjera sa brojem presuda. Iako su nakon avgusta 2020. godine  uhapšeni brojni funkcioneri, predstavnici pravosuđa i policije, u tim procesima još nema  pravosnažnih presuda.  Neki traju već godinama. Prošlog mjeseca donijeta je tek prvostepena presuda u slučaju bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, nakon trogodišnjeg procesa. To je druga prvostepena presuda u procesima protiv Medenice. Pravosnažne presude nijesu na vidiku.

„Broj pravosnažnih presuda u slučajevima visoke korupcije u Crnoj Gori je nizak i ona treba da poboljša rezultate u ovoj oblasti“, jedan je  od zaključaka Savjeta Evropske unije iz 16. decembra. Toga  dana  Crna Gora je zatvorila pet pregovaračkih poglavlja, a vlasti euforično najavile da će sva poglavlja, uključujući i poglavlja 23, 24, biti zatvorena do kraja naredne godine.

Šef Delegcije EU u Crnoj Gori Johan Satler je poručio da bez optužnica i presuda neće biti zatvaranja ključnih poglavlja 23 i 24, koja se tiču vladavine prava.

“Zakoni su bitni, strategije su bitne, akcioni planovi su bitni. Ali mjerljivi rezultati su najvažniji. Bez tih rezultata, da budem veoma iskren, poglavlja 23 i 24 ne mogu i neće biti zatvorena i proces pristupanja neće biti kompletiran”, kazao je Satler.

Poruka da EU očekuje efikasniju borbu protiv korupcije na visokom nivou, poslata je i sa nedavne Nacionalne  antikorupcijske konferencije. “Kada članice EU pozivaju na još efikasniju borbu protiv korupcije, nemamo na umu javna hapšenja već konačne presude zasnovane na visokokvalitetnim dokazima. To je stvarna pravda”, pojasnio je plastično njemački ambasador Peter Felten.

Uslijedilo je Simovićevo javno hapšenje zbog 5000 eura. Presude su i dalje na čekanju.

„Bilans ostvarenih rezultata u oblasti istraga i krivičnog gonjenja u slučajevima korupcije na visokom nivou i dalje se poboljšava, ali mali broj pravosnažnih presuda i nedostatak efikasnih i odvraćajućih sankcija doprinose percepciji nekažnjivosti“, konstatuje se i u najnovijem Izvještaju EK. „Tužilaštvo i sudovi moraju nastaviti sa unapređenjem efikasne primjene krivičnog zakonodavstva, uključujući preventivne i represivne mjere. Ovo treba da obuhvati i rješavanje pitanja zloupotreba garancija iz Zakonika o krivičnom postupku koje se koriste za neopravdano odlaganje krivičnih postupaka u slučajevima korupcije na visokom nivou“, objašnjava se u dokumentu.

Komisija podsjeća da je 2024. godine Specijalno tužilaštvo pokrenulo istrage protiv 17 osoba i podiglo optužnice protiv 16 osoba.  U dokumentu se navodi i da je tokom 2024. godine, Uprava policije podnijela 88 izvještaja o krivičnim djelima povezanim sa korupcijom, što je povećanje od 35,5 posto u odnosu na 2023. godinu, kao i 6 krivičnih prijava u predmetima korupcije na visokom nivou. “Među prijavljenima se nalaze 6 policijskih službenika i 9 javnih funkcionera”, navodi se.

U dokumentu se akcentuje proces  protiv bivše direktorice ASK Jelene Perović, optužene za zloupotrebu službenog položaja i nenamjensko trošenje budžetskih sredstava. Komisija  daje detaljne podatke o tom slučaju, koji pokazuju kako se  “akcije” borbe protiv korupcije u praksi pretvaraju u pravne zavrzlame. Koje traju.  “Savjet ASK-a je razriješio direktoricu, ali je tu odluku poništio Upravni sud u prvostepenom postupku. Osim toga, Osnovni sud u Podgorici je u prvostepenoj presudi oslobodio direktoricu optužbi za utaju poreza. Postupak u ovom predmetu i dalje je u toku”, navodi se u Izvještaju.

Slično je i na nižim nivoima.  Samo u 2025. godini pokrenuti su postupci protiv pet službenika MUP-a i jednog carinika zbog primanja mita, dok sudske presude i rješenja u prethodnih 17 godina upozoravaju na uporne štetne obrasce, nalazi su nedavnog istraživanja CIN CG.

CIN navodi da je u 2023. godini  jedna policijska službenica, koja je radila na graničnom prelazu Dobrakovo, optužena da je tokom kontrole putnika uzela 10 eura koje je vozač iz Azerbejdžana sakrio u zeleni karton, kako bi izbjegao kaznu zbog prevoza nedozvoljenog broja putnika.

U redu je kažnjavati korupciju i za cent ako treba. Ali ako istovremeno nekažnjeni ostaju akteri višemilionskih afera, teško je povjerovati u onu krilaticu novih vlasti „da ruka pravde kuca na svačija vrata“.

U redu je i da Milutin odgovara za pet hiljada eura ako ih je  potrošio na privatne ručkove tokom pet godina. No dok bivšeg ministra zbog toga hapsi specijalno policijsko odeljenje, mediji javljaju da su državne kompanije potrošile na  desetine hiljada eura  reprezentacije i ručkove samo u nekoliko mjeseci ove godine.  U 17 crnogorskih lokalnih samouprava, u prvih devet meseci prošle godine za reprezentaciju je potrošeno 200.615,18 eura. Jedan od izdašnijih bio je ručak Opštine Rožaje u iznosu od 1.849,45 eura,  sa predsjednikom Vlade Milojkom Spajićem povodom svečanog otvaranja puta Rožaje-Špiljani.

Razlika je što je Milutin ručao sa porodicom.  Definicija borbe protiv visoke korupcije, po naški.

Milena PEROVIĆ

Ukoliko predloženi model zaživi, Crna Gora rizikuje da dobije sistem u kojem se o sudbini policijskih službenika odlučuje u zatvorenim postupcima, bez saslušanja, obrazloženja i  efikasne pravne zaštite

Vlada je 16. decembra  usvojila Predlog izmjena i dopuna Zakona o unutrašnjim poslovima i uputila ga Skupštini na usvajanje. Na juriš. Bez održavanja sjednice i rasprave, samo  “na osnovu pribavljene saglasnosti većine članova”. Sve u paketu sa još stotinjak zakona koje su, prema najavama premijera Milojka Spajića, naumili po prvi put usvojiti ili izmijeniti i dopuniti u prednovogodišnjem pohodu na parlament.

“Zakon o unutrašnjim poslovima koji je u skupštinsku proceduru poslala Vlada Crne Gore, nije ništa drugo do kopija prijedloga zakona koji je, pred kraj proljećnjeg zasijedanja, Skupština razmatrala na prijedlog poslanika Demokrata, Duška Stjepovića”, saopštio je funkcioner SD-a i poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević, obznanivši naum vlasti da zimus oposle ono što im ljetos nije pošlo za rukom.

Više detelja o sadržaju predloženih izmjena dobili smo iz nevladinog sektora i sindikata koji okuplja pripadnike Uprave policije.

Ponuđeni prijedlog nije usklađen sa pravom EU i međunarodnim konvencijama, nije prošao javnu raspravu, niti je u njegovom obrazloženju navedeno da je dobio saglasnost Evropske komisije, obznanili su iz Akcije za ljudska prava (HRA), uz zahtjev da se on povuče iz procedure. “Ovakva rješenja jasno pretvaraju policiju u instrument političke lojalnosti, ugrožavajući profesionalnost i depolitizaciju ove institucije i samim tim i povjerenje građana”.

Nadovezali su se iz Nezavisnog sindikata policije Crne Gore. “„Pet izabranih ljudi i onaj koji ih je izabrao imali bi moć da u svakom trenutku odlučuju o sudbinama policajaca. Svaki pokušaj drugačijeg mišljenja mogao bi dovesti do gubitka posla. Gdje su tu demokratija, sloboda i ljudska prava?“, zapitali su se. Uz konstataciju: „Na ovaj način vraćamo se 20 do 30 godina unazad, u period kada su policijski službenici radili po ugovorima koji su se produžavali na mjesec, dva ili tri. U takvim uslovima zaposleni su zavisni od tuđe dobre volje, podložni manipulacijama i nesigurni u izvršavanju zadataka, što direktno utiče na kvalitet njihovog rada.“

Ko bude imao strpljenja da pregleda Vladin prijedlog, shvatiće da su izrečene primjedbe još i blage u odnosu na ponuđeni sadržaj.

Prema  Prijedlogu, policijskim službenicima prestaje radni odnos ukoliko se utvrdi postojanje “bezbjednosne smetnje”. Slično rješenje postoji i u sadašnjoj verziji Zakona, ali je zakonopisac sada odlučio da  procedure pojednostavi do banalnosti. Odnosno, do direktne  opasnosti po funkcionisanje ključne karike državnog sistema bezbjednosti – policije. Pošto bi ona, faktički, postala privatno vlasništvo ministra unutrašnjih poslova i njegovih političkih nalogodavaca.

Ključnu, zapravo jedinu, ulogu u tom procesu imala bi Komisija za provjeru bezbjednosnih smetnji. Nju imenuje ministar a ponuđeni prijedlog zakona ne propisuje bilo kakve kvalifikacije koje bi članovi Komisije morali da ispunjavaju.

Navodi se samo  (član 128) da Komisiju čini pet članova “od kojih su tri službenici Policije, jedan službenik organizacione jedinice koja vrši poslove unutrašnje kontrole rada Policije i jedan službenik iz druge organizacione jedinice”. Da bi postali članovi Komisije, uz naklonost ministra, kandidati moraju dobiti potvrdu o nepostojanju bezbjednosnih smetnji.

Dakle, i oni treba da prođu provjeru za koju je zadužena druga komisija. Nju takođe imenuje ministar unutrašnjih poslova, samo što ne znamo koliko članova broji i odakle oni dolaze. Jedino što nam o njima kaže predloženi zakon jeste  da njeni članovi “nijesu kandidati za članove Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji.”

A ko provjerava eventualne bezbjednosne smetnje članova ove posebne komisije? O tome predložene izmjene  ne govore ništa, pa je osnovano pretpostaviti da će u tom poslu glavnu riječ imati ministar. Sa ili bez pomoći potpredsjednika vlade zaduženog za odbranu i bezbjednost. Trenutno  to su ministar MUP-a Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić. Obojica iz Demokrata Crne Gore.

Demokrate, zapravo, već neko vrijeme promovišu postupak “vetinga” među pripadnicima policije, ali im ta rabota ne ide onako kako su planirali. Pokazalo se da je mnogo lakše suspendovati službenike UP na osnovu komisijski utvrđenih bezbjednosnih smetnji, nego te optužbe dokazati. Makar i pred Disciplinskom komisijom unutar istog resora. Posebno kada “utvrđene bezbjednosne smetnje” ostaju tajna i za suspendovane policajce ali i za disciplinskog tužioca i članove Disciplinske komisije. Pa onda ovi drugi (tužioc i sudije u tom postupku) bježe sa zakazanih ročišta izgovarajući se bolešću ili službenim putem.

Još kada se desi, kao što se dešavalo, da Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) od koje je, prema sadašnjem Zakonu, obavezno pribaviti bezbjednosnu procjenu službenika/funkcionera koji se našao na skeneru sadašnje Komisije, zaključi da je dotični čist – problemi postanu još veći.

Da bi se sve to preduprijedilo, procedura skratila a postigao željeni ishod, zakonopisac je osmislio revolucionaran metod koji, nakon raspada Sovjetskog saveza, teško da je viđen bilo gdje u Evropi.

U najkraćem: policajac potpiše saglasnost da ministrova petočlana Komisija izvrši procjenu njegove bezbjednosne podobnosti. Šta biva ukoliko policijski službenik/funkcioner odbije traženu saglasnost u predloženom dokumentu – ne piše. Ne postoji odredba koja objašnjava da li se postupak tada obustavlja, da li se odbijanje saglasnosti smatra bezbjednosnom smetnjom ili  može li  biti osnov za prestanak radnog odnosa. Ni da li se postupak tada obustavlja, da li se odbijanje saglasnosti smatra bezbjednosnom smetnjom ili da li ono može biti osnov za prestanak radnog odnosa.

Možda su zaboravili. A možda je u pitanju odstupnica za provlačenje podobnih službenika sa mrljama u profesionalnom ili privatnom životu. Ova pravna praznina očigledno ostavlja širok prostor za diskreciono tumačenje i potencijalne zloupotrebe.

Komisija dotičnog kandidata, nakon pribavljanja njegove saglasnosti, provjerava uvidom u evidencije (nije precizirano koje), prikupljanjem podataka od UP i, u određenim slučajevima, pribavljanjem mišljenja ANB.

Tu počinju ozbiljni proceduralni noviteti.

Prema važećem propisu, ukoliko ANB u roku od 60 dana ne odgovori na traženi upit o podobnosti službenika MUP-a ili UP, podrazumijeva se da je on prošao njihovu kontrolu. Ubuduće, Komisija bi imala pravo da svoju ocjenu donese bez mišljenja ANB-a. U međuvremenu, istraživani policajac nema pravo da se izjasni o prikupljenim navodima, nema uvid u dokaze, niti mu se saopštavaju razlozi zbog kojih je, eventualno, utvrđena bezbjednosna smetnja za nastavak službe. Predloženi zakon izričito navodi da se istraživano lice obavještava o postojanju smetnje „bez obaveze da mu se otkriju razlozi“.

I onda mu ministar da otkaz. Što ne mora da uradi, ako neće. Predlog zakona ne sadrži eksplicitnu formulaciju da policijski službenik koji ne prođe provjeru dobija otkaz bez disciplinskog postupka. Međutim, kombinacija normi proizvodi upravo takav efekat. Zakon jasno propisuje da se policijskom službeniku na osnovu odluke Komisije može dati otkaz, ali nigdje ne pominje da se prije toga mora sprovesti disciplinski postupak, niti da se nalaz Komisije mora provjeravati u kontradiktornom procesu. Unutar ili van sistema bezbjednosti.

Znači li to da  policajac može biti istjeran iz službe samo zbog toga što su ministar i njegovi probrani saradnici zaključili da je sumnjiv, svojeglav ili –čujali smo već takve primjedbe – opoziciono nastrojen?

U Nezavisnom sindikatu policije kažu – da.  “Poznavanje naše istorije, mentaliteta i načina odlučivanja jasno pokazuje da ove izmjene mogu dovesti do ozbiljnih zloupotreba“, navode.

Slične ocjene stižu i iz HRA. “U praksi, ovakvo rješenje omogućava trajno isključenje pojedinaca iz UP na osnovu tajnih, neprovjerljivih i potencijalno politički motivisanih procjena”, ocjenjuju, dodatno upozoravajući da Vlada pokušava omogućiti retroaktivnu primjenu tog rješenja. Započeti disciplinski postupci, odugovlačeni mjesecima a neki i blizu dvije godine (kada nastupa njihova zastara), bili bi obustavljeni.  Na štetu osumnjičenih. Koji bi ostali bez mogućnosti da brane svoj profesionalni i lični integritet.

“Takvo pogoršanje pravnog položaja zaposlenih dodatno narušava pravnu sigurnost i pravičan postupak”, navodi HRA.

Vidjećemo da li su osnovane primjedbe o predloženim izmjenama Zakona o unutrašnjim poslovima ostavile neki utisak na predlagače. Ako jesu, njihov bi prijedlog mogao biti povučen iz procedure prije nego ovaj tekst stigne do čitalaca Monitora. I to bi bilo najbolje rješenje. U suprotnom, ostaje nada u intervencije sa EU adresa.

Što god se desi, ostaje potreba da se policijski sistem, i ne samo on, očisti od korupcije i kriminalnih uticaja. Međutim, ako predloženi model zaživi, Crna Gora rizikuje da dobije sistem u kojem se o sudbini policijskih službenika odlučuje u zatvorenim postupcima, bez saslušanja, obrazloženja i efikasne pravne zaštite. To nije samo pitanje prava policajaca ,već pravne i svake druge sigurnosti  građana.

Zoran RADULOVIĆ

Monitor ekskluzivno donosi svjedočanstvo o masakru u Baru mahom nad kosovskim Albancima koje je napisao prije smrti predratni komunista i partizanski borac Vaso Markov Vujović iz sela Čukojevići, cetinjska opština. Autobiografska skripta je ustupljena od strane porodice Monitoru i crnogorskoj stručnoj javnosti u nadi boljeg razumijevanja ovog i drugih događaja kojima je bio očevidac

Drugog aprila ove godine čelnici nacionalnih vijeća Albanaca i Bošnjaka u Crnoj Gori su održali komemoraciju u Baru i položili vijence na javnosti malo poznato stratište. Obilježeno je 80 godina od masakra nekoliko stotina muškaraca sa Kosova (mahom Albanaca i manje  Bošnjaka) koje su partizanske vlasti namjeravale poslati brodovima na front u Istru. Komemoracija je maltene prošla nezapaženo od države i njenih medija. Nije prvi put. Prošle godine je potpuno ignorisano 100 godina od mirnodopskog masakra nekoliko stotina Bošnjaka svih uzrasta i oba pola u Šahovićima (opština Bijelo Polje). Prosrpske stranke koje su forsirale svoje narative kroz rezolucije, su prve odbacile rezoluciju o Šahovićima u Skupštini. To je bio jasan signal da ni rezolucija o Kosovarima nema šanse.

Aktivista za ljudska prava Aleksandar Saša Zeković je krajem marta ove godine podnio krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) protiv, za sada nepoznatih, pripadnika i starješina Desete crnogorske udarne brigade. Oni se terete za zločin protiv čovječnosti, ratni zločin i zločin protiv ratnih zarobljenika “na način što su iz vatrenog oružja ubili najmanje 452 osobe, a njih najmanje 104 ranili”. Zeković je imao brojne razgovore sa zvaničnicima kako bi “iskazali odgovorajuće poštovanje prema nevinim i civilnim žrtvama iz Drugog svjetskog rata i poratnog perioda”. Ljudi su stradali iz ideoloških ili klasnih razloga, ličnih motiva egzekutora, nediscipline ili zbog revolucionarnog žara nekih komunista.

Naša javnost je posljednjih godinu pod navalom istorijskog revizionizma i protivzakonitog veličanja nacističkih kvislinga i zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Glavni nositelji selektivnog pamćenja i revizionizma su vladike SPC-a u Crnoj Gori i u nešto manjoj mjeri prosrpski političari. Nekima je izgleda sinulo da su alatke u rukama srbijanske Prve familije i njihove državne bezbjednosti pa su smanjili zapaljivu retoriku. Drugi su nastavili po starom uz javne žalbe da se ne govori o komunističkim zločinima.

Monitor ekskluzivno donosi svjedočanstvo o masakru koje je napisao prije smrti predratni komunista i partizanski borac Vaso Markov Vujović iz sela Čukojevići, cetinjska opština. Autobiografska skripta je ustupljena od strane porodice Monitoru i crnogorskoj stručnoj javnosti u nadi boljeg razumijevanja ovog i drugih događaja kojima je bio očevidac.

Vujović piše da je Deseta brigada u osvit tragedije raspoređena duž Primorja od Kotora do Bojane i prema Skadru. Štab brigade je bio na pristanu u Novom Baru dok je on dužio radio stanicu.

“U Bar su poslije nekoliko dana počeli da pristižu od Skadra Kosovci…koje su naše jedinice poslije teških borbi na… Kosovu i Metohiji opkolile i zarobile, oko 40.000”. To su bile jedinice koje su se borile sa Njemcima ali koje nisu htjele odstupiti sa njima nego su ostale na Kosovu. Nove vlasti su ih mobilizirale i krenule slati na front maršem preko Prizrena i Skadra u Bar pa “brodovima za Hrvatsku i Istru”. Kada je počelo prebacivanje “već je stiglo… oko 5.000 ovih Kosovaca” piše Vujović. Smješteni su u zgradu Monopola a počele su pristizati i “ostale kolone tako da ih je bilo tog dana u Baru oko 12.000”.

Vaso Vujović navodi da je  dok je bio kod radio stanice čuo pucanj puške. Nakon nekoliko sekundi još jedan pucanj. Došao je do vrata Monopola da vidi šta se dešava. Rečeno je “kako je jedan Kosovac ubio jednog našeg sprovodnika ispred ulaska u Novi Bar”. Kosovar je, uz pomoć drugog, oteo pušku od sprovodnika koji je stajao sa strane i ubio ga. Nakon toga su drugi sprovodnici ubili Kosovara. Kolona je onda nastavila put i ušla u dvorište Monopola koje je bilo već prepuno. Kada je Vujović ušao u avliju primijetio je “uzburkanost kod Kosovaca”.

U avliji su bili poručnik OZNE Radomir Đukić i Ivo Vukotić, zamjenik komandanta bataljona sa još jednim partizanom. Vezali su drugog Kosovara koji je pomogao ubijenom u otimanju puške. Onda je on počeo vikati “na njihovom jeziku, izgledalo je kao da poziva u pomoć”. Ispalo je da jeste jer su se Kosovari okupili oko partizana a oni koji su bili u zgradi su izašli na prozore. “Odjednom iza ovog povika počeše da se razilaze oko nas, oni sa prozora miču se, već nam je sumnjiva stvar” dalje piše Vujović. Iznenada je sa prozora među partizane doletila ručna bomba. Uspjeli su se razmaći prije eksplozije tako da niko nije pogođen. “Komandant brigade sa nekoliko oficira iz štaba brigade bili su pred samim vratima od Monopola, pored kunete (jarka) s one strane ceste prema moru na trotoaru”. Odmah nakon prve bombe doletila je i “druga bomba iz stroja (kolone) pred vratima Monopola na našeg komandanta brigade i oficire”. Srećom, eksplodirala je u kunetu (jarku) ne pogodivši nikoga. “U istom krenula je jedna grupica Kosovaca… na našeg puškomitraljesca Boška Martinovića, koji je bio, odmah lijevo od komandanta brigade Nikole Živkovića i onih oficira, postavio puškomitraljez”. Masa je pojurila da otme oružje. Živković je naredio da se ne puca, ali Martinović, u strahu da će Kosovari zgrabiti cijev mitraljeza je “odmah opalio rafal… i ubio Kosovce koji su htjeli da mu ga otmu”. “Odjedanput su iz stroja Kosovci bacili nekoliko bombi”. Partizanske jedinice su već bile u pripravnosti a u pomoć je stigla i mornarička jedinica. “Sa svih strana zapucala su razna automatska oružja, mitraljezi… šarci i bombe”. Vujović, i još navedena trojica se nalaze izolirani u avliji Monopola. Partizani su sa svih strana otvorili vatru na Monopol i “ne znaju da se mi tu nalazimo”. “Počeli su (pucati) od onda i iz kuća oko Monopola, sa prozora” piše Vujović. Oko njih padaju mrtvi u avliji dok oni čekaju da ih partizani uoče i istovremeno paze na Kosovare da ne krenu na njih.

“Krenuli smo prema ulaznim vratima Monopola, ali na vratima je bila naslaga od jednog metra mrtvih… kako su ono jurnili na vrata naši su osuli vatrom… Zastali smo malo pored vrati da bi se glavna vatra sa vrata prebacila… i u međuvremenu iskoristili priliku da preko gomile lješeva prijeđemo u hodnik od Monopola. Čitavo dvorište bilo je zastrto mrtvima, hodnik skroz. Između gomile mrtvih, na vratima i hodnikom, bilo je i ranjenih koji jauču.” Vujović navodi da su njih trojica imali samo pištolje dok četvrti nije imao ništa. “Očekujemo kad će nas ubiti naši… očekujemo kad će Kosovci navaliti na nas”. Uperili su pištolje u Kosovare koji su željeli vani “misleći da su se njihovi latili oruđja i da im pomognu, kao i da bi se spasili od eventualnog strijeljanja kada prestane vatra.” “Nama se učinilo da je takvo stanje trajalo dugo”, velik je bio i sekund. Nakon pola sata je vatra počela jenjavati. Tada su dozvali partizane rekavši da su njih četiri unutra. Istovremeno Kosovari traže od četvorke besu da će ostati u životu. “Govorili smo besa je (od nas) samo ne mrdajte iz mjesta, ne pokušavajte na izlaz, mi garantujemo za sve vas.” Zamjenik komandanta bataljona Vukotić je rekao da će izlaziti jedan po jedan preko gomile leševa. Partizani su motrili na prozore Monopola. Kada su izašli u avliju “nigdje nisi mogao ugazit na zemlju” jer je sve bilo pokriveno leševima, piše Vujović.

“Grozno je to bilo pogledati, bilo ih je koji su jošt živi, koprcaju se, jauču”. Kada su izašli iz avlije, prizor je bio isto jeziv. “Mogao si da vidiš samo mrtve po cesti, jedan preko drugog se isprebacali… ne vidiš ceste od lazine (mnoštva) mrtvih skroz do mostića za ulaz u Novi Bar. Potoci krvi iz ceste otiču u kunetama.” Neki Kosovari su se uspjeli domoći kuća u pokušaju bijega dok je bataljon iz Starog Bara odmah opkolio područje da ne umaknu.

Nove kolone Kosovara koje su pristizale (preko Skadra) kad su vidjele gomile mrtvih i ranjenih počele su glasno klicati partizanima i Titu u nadi da neće proći kao prethodni. Nove dolazeće kolone su partizani temeljno pretresali. Vujović navodi da je pronađeno više od 300 bombi, 60 pištolja i nekoliko kama koje su provukli tokom zarobljavanja i sprovođenja u sastav NOVJ.

Kad se sve stišalo, “naši bolničari i bolničarke su odmah uz pomoć ostalih partizana, počeli da prenose u bolnici ranjene Kosovce… bilo je mnogo ranjenika” i onih kojima nije bilo pomoći. Sve je činjeno da se što više njih spasi.

Isto veče kada se bolnica punila ranjenima “naši partizani prikupljali su na željezničkoj… lješeve Kosovaca, utovarivali ih u vagone… sakupljeno ih je oko 700… puna četiri vagona naslaganih mrtvih Kosovaca” piše Vujović. Mrtvi su “odvezeni željeznicom, i negde ispod Sutormana izručeni, nasuti benzinom i zapaljeni, pošto se nije imalo vremena i ko je mogao tu masu zakopat”. Neki su prije utovara leševa pljačkali što su našli, iako je bilo strogo zabranjeno. Vujović ističe da ne bi ništa uzeo i da nije bilo zabranjeno.

Kasnije su preživjeli Kosovari ispitivani kako je došlo do svega. “Zaključeno je da je kroz njih uz put strujala četnička propaganda… neko im je rekao hoće da vas odvezu morem i pobacaju u more. Neće na vas da troše metke… (ili) hrane vas u zatvoru”. U Baru su vidjeli mnoštvo brodova i proširila se priča da je strah opravdan. Uz procjenu da nema puno partizana pobuna se učinila izvodljivom.

“Tako se završila čitava ova tragedija” završava autor uz naglasak da “nikad u težem škripcu niti situaciji nijesam do danas bio”.

Jovo MARTINOVIĆ