Povežite se sa nama

KULTURA

Filmska Nadamanija umjesto Obamanije

Objavljeno prije

na

slumdog_millionaire
MAJA: U vrijeme kriza, narod se okreće simbolu vođe (ovo je za nas, male, pardon, siromašne narode sa Balkana pravilo). Ako, međutim, kriza vlada u nekoj razvijenoj zemlji, a vjera u novog lidera još nije dovoljno čvrsta, to jest ako Obama omane, utješni simbol nade je noć Oskara, koja nas, u vidu konzumerističkog vrhunca, glamura i frivolnosti filmolenda ,,vraća” u realnost imaginarnog. Zvuči oksimoronski? Samo se čini. Sve je moguće u svijetu filma. Čak i kad glumci vaskrsavaju da prime nagrade, čak i kad ‘dokumentarci’ dobijaju nagrade za igrani film (i obrnuto), a Holokaust filmovi uspješno prodaju (nazi) barbarstvo obavijeno velom ,,nepismenosti” (tj. neznanja).

Kate Winslet je, konačno, dobila, Oskara (poslije šest nominacija) za glavnu žensku ulogu u Daldryijevom filmu Čitač

, filmu koji i snimljen, čini se, specijalno za ovu priliku, a Oskarove statuetice uglavnom obezbjeđuju komercijalan učinak najskuplje umjetnosti i ne favorizuju male, eksperimentalne filmove.

SANJA: U tankoj konkurenciji, možda je Kate i zaslužila Oskar. Čitač je prava namještaljka, slažem se. Mnogo bolji film je Revolutionary Road u kojem je Winslet veoma dobra. Sjetila sam se Žižeka koji je rekao da mladi par iz Titanika ne bi živio sretno do kraja života, sve i da je brod neokrznut stigao do odredišta. Mendesov Put nam pokazuje što bi se desilo sa Winslet i DiCapriom da Titanik nije potonuo.

MAJA: Među najavljivačicama bila je i ,,diva” Sofia Loren, ali najljepša mi je bila Shirley MacLain…

SANJA: Moram priznati da me Sofia Loren podsjeća na voštanu figuru, no definitivno je diva. Najbolje obučene bile su Tilda Swinton u Lanvin kreacijama, i Meryl Streep u sivoj haljini Alberte Ferretti. Veoma mi se dopada način na koji Meryl Streep stara: kao da su joj godine omogućile da zasja punim sjajem.

MAJA: Naravno, Brangelina par je zasjenio i popularnost para Michelobame, iako se bivša Jennifer Aniston borila za svojih 15 minuta ultra-slave, dok je kamera zumirala Angelinu u prvom redu…

SANJA: Brangelina – zlatni holivudski par, no ona je izgledala ispijeno, a on (sa brkovima) kao karikatura nekadašnjih velikih holivudskih šarmera. Možda zvučim surovo, ali u meni to samo progovara nostalgija za starim holivudskim sjajem…

MAJA: Holivud ipak nije mogao da oprosti onome ko ih prezire – meni dragom Joaquin Phoenixu, koji se zarekao da više nikad neće snimati u Holivudu…

SANJA: Holivud je doista pokazao sebe u pravom svjetlu u trenutku kad je Ben Stiller izašao na scenu prerušen u Phoenixa. Ne bih htjela moralisati, ali ono je bilo ogavno, lišeno dobrog ukusa i dobrih namjera prema dojučerašnjem kolegi. Holivudu je bolje da ne parodira, jer može lako pobrkati ko koga u stvari parodira.

mickey-rourkeMAJA: Ove godine je sve bilo predvidljivije nego inače, tako da je osam nagrada pokupio film koji sublimira više američki san, nego indijsku realnost – dijete iz siromašnog predgrađa Mumbaija postaje milioner na takmičarskom kvizu Ko želi biti milioner, zahvaljujući znanju stečenom kroz teško, surovo, bolno životno iskustvo. Britanac Danny Boyle je, slično svom boljem Trainspottingu ili Manje običnom životu, prikazao realnost odrastanja u bijedi indijskih slumova kroz šok montažu – od jednog horora do drugog, koristi brzi rez (MTV spota) koji pomjera granice vremena-prostora i mnoge specijalne efekte. Njegov zavodljiv vizuelni stil možda je prijatan za oko, ali ne i za mozak. Iako blago parodira manipulativnost miljunaških kvizova i licemejerstvo indijskih vlasti, problem je što su i scene užasa i zvjerstva kriminalnih gangova – zavodljive za oko. Posebno iritarijuće u Boylovom haosu je što se, u kapitalističko-bajkovitom modusu, priča o milionima pretvara u trijumf ljubavne priče, a ni u jednom trenutku nisam osjetila iskrenu empatiju za likove, već samo hladnokrvno manipulisanje ne-profesionalnih glumaca, uglavnom djece, izvučenih iz svog konteksta bijede koji su, pantomimirajući sopstveni život, (zlo)upotrijebljeni za komercijalni efekat. Pravi Oskarovski film.

SANJA: Meni je Boyleov film bio negledljiv. Ako hoćemo inkorporisati Drugo u naš sistem, stvarajući ga dijelom Istog, onda se to ne radi na način na koji to radi Boyle. Cijela ta priča kako siromašno dijete iz predgrađa Mumbaija postaje milioner na kvizu Ko želi biti milioner i to zahvaljujući znanju koje je stekao živeći u užasnim uslovima, potpuno mi je neprihvatljiva, jer se na taj način ne prelazi most između njih i nas, već se razlike multiplikuju; drugo, ovaj film može jedino učiniti da se nesretni ljudi iz predgrađa Mumbaija osjete još nesretnijim. Vizuelno, ovaj film podsjeća na najgoreg Kusturicu.

MAJA: Sumnjam da ovakav film može uticati na društvenu promjenu, ali su neki indijski novinari i književnici istakli da je dobro što se neko usudio da pokaže realnu (surovu) stranu Indije, drugačiju od propagande koja se servira stranim turistima, u moru egzotičnih bolivudskih filmova. Na kraju, film je snimio Britanac po knjizi indijskog autora, Vikas Swarupa, koji dobro poznaje kontekst svoje zemlje.

SANJA: Mislim da u današnjem vremenu to što je knjigu po kojoj je snimljen film pisao Indijac, ne znači ništa. Nije to samo surova strana Indije, nego način na koji zapadnjaci hoće vidjeti Indiju. Nužno je prvo vidjeti surovu i jadnu Indiju, da bismo se mogli sažaliti i iskazati svoje saučešće koje nam daje osjećaj superiornosti, pa joj ,,pomoći”, pa je onda ,,prihvatiti”. Stavljam riječi pod navodnike, jer je riječ o davno pročitanoj ekonomskoj taktici…

MAJA: Da su Oskari politika a ne film, pokazuje i odluka da se nagrada za najbolju sporednu glumicu dodijeli Penelopi Cruz, koja je prva španska glumica koja je dobila Oskara. Opet je trijumfovao strani jezik, kada je Penelope posvetila svoju statuu svim glumcima, ali i gledateljima Španije na španskom. Posebno mi je drago što se ,,za sve” zahvalila Pedru Almodovaru!

SANJA: E, da, i ti voliš Almodovara, kao i ja. Drago mi je što ga je spomenula! Egzotični strani akcenti na ovogodišnjoj dodijeli Oskara pokazatelji su da je politika danas globalna, i da je sveprisutna: od filma i mode do ekonomije i naoružanja. No, još uvijek moramo učiti da je Planeta Jedno. Tome valjda i služe ovakvi filmovi. Gluma Penelope Cruz u Alenovom filmu najbolje je definisana riječju – preglumljivanje. Moj aplauz za glumu u filmu Vicky Cristina Barcelona ide Rebecci Hall.

MAJA: I moj. U stvari, mislim da se Oskari sve više gledaju zbog govora zahvalnice u pet minuta meta-slave – ko će više da priča i ko će da prolije najviše suza. U tom smislu je najviše zakinut Mickey Rourke, čiji su govor kambeka svi željno očekivali. Manje je bitna njegova uloga u pretencioznom macho Aronfskovom filmu Rvač. Iako je sjajni Sean Penn nagrađen opet više zbog politike nego zbog filma (očekivalo se da njegov govor osudi nedavno odbijeni zakon u državi Kaliforniji za odobravanje brakova istopolnih osoba), mnogi Amerikanci su bili razočarani. Moj prijatelj Mike Ott, režiser iz Los Angelesa je to ovako opisao: ,,Kada je Mickey izgubio, osjećao sam se kao da je izgubio neki član moje porodice za kog sam se stvarno nadao da će uspjeti, a razočarenje se moglo vidjeti na njegovom licu, koje kao da krvari od tuge na ekranu”.

SANJA: Vjerujem da niko u Holivudu zapravo nije želio vidjeti Rourka pobjednika, jer on je oličenje Realnog (Lacan) koje Holivud ne može prihvatiti. Baš kao i Phoenix. On je čovjek koji je prešao put od seks simbola do unakaženog gubitnika koji je sve što je imao izgubio. Ako su i željeli vidjeti Mickeyev govor, željeli su to iz istih razloga iz kojih su parodirali nesretnog Phoenixa. Meni je Rvač izuzetan film, baš zato što Rourkov lik nije nikakav mačo heroj, kao što su Rambo i Roki. Rvača često vidimo kao plavušu, te odpozadi ne vidimo da li se radi o muškarcu ili ženi. On živi u svijetu spektakla, no ono što on suštinski predstavlja je neintegrisano Realno koje užasno boli, i fizički i psihički.
Nisam oduševljena glumom Seana Penna, jer me njegova gluma homoseksualnog čovjeka podsjećala na njegovu glumu retardiranog momka u filmu I am Sam. Pennova gluma kao da nam stalno govori: ,,Vidite kako sam ja to uvjerljivo odglumio, pardon, preglumio”.

MAJA: Možda Rourke i nije toliko tužan – na koncu, šta će mu nagrada takve institucije kad je već osvojio mnoge druge nagrade onih koji su imali sluha za njegov povratak (Bafta, Zlatni globus…). Za sentimentalne Amerikance, Penn je pokušao utješiti palog glumca viknuvši ,,ova nagrada je za mog brata Rourka”! Rourke se kiselo smješkao, ali je ipak poslao i poljubac Pennu…
Pošto su trijumfovali Britanci, a dominirao britanski engleski (jedino prema čemu se Amerikanci odnose inferiorno), filmom koji daje nadu Zapadu, ali ne i Istoku, Američka akademija je pokazala još jednom svoju egocentričnost – nadanja u filmove na imperijalnom jeziku, čak i kada su snimljeni na stranom, kolonizovanom tlu.

Sanja MARTINOVIĆ
Maja BOGOJEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

NINA PEROVIĆ, KOMPOZITORKA: Nova vrijednost i autentičnost izraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

 

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od  virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

Život je nepredvidiv. Autor piše da preživi.  Sa ekspedicijom UNESKO-a kao novinar  u Ekvadoru  živi 8 mjeseci sa populacijom indios,  Suhari. O tom iskustvu govori u svojoj prvoj knjizi koja mu je donijela slavu, pustolovni roman Starac koji je citao ljubavne romane. Nakon 5 godina provedenih sa Greenpeace po svijetu   nastanjuje se u Hamburgu, u Njemačkoj. Autor, kojeg je publika neobično voljela, neumorno kreira nove avanture, tekstove, dnevnike, otima život  od zaborava. Brojne romane za odrasle i za djecu  krasi jednostavan  i direktan stil,  razumljiv za sve ljubitelje literature.  Težio je, do samog kraja,  ambijentalnim temama, bio neumorni  borac protiv ekoloških  nepravdi  i katastrofa, na kraju komunista u najboljem smislu te riječi. Zakleti antikolonialista borio se za prava  potlačenih populacija od strane imperija i  neokapitalističkog otimanja. Uporno je britkim perom ukazivao na  amneziju države i vlasti  na zločine u Čileu, bio je svjetan da ako se zlo  zaboravi, tragedija može da se ponovi.

U knjizi Kraj priče,   piše  o svojoj   ljubavi, saborkinji u doba  Aljendeove  revolucije Carmen Yanez, senzibilnoj  i hrabroj pjesnikinji koja je preživjela  neopisivo mučenje i torturu u doba Pinočeove  diktature. Podaci govore da je tada na varbarski način  u 17 godina nestalo i ubijeno oko 35 000 osoba.  Ruže iz Atakama, je roman inspirisan nastradalim u konclogoru Bergen- Belsen. Sepulveda osjeća odgovornost prema čitaocima, svijetu, njegova misija  je pisati o otporu nasilju.   Svjedociti o  čileanskoj revoluciji  Salvadora Aljendea, istraživati i svjedočiti o žrtvama  Pinočeove diktature. Pisac se, znao je reći,  mora pobuniti, govoriti o zločinima diktature, mrtvima, nestalim, građanskim i socijalnim pravima, vrijednostima, prirodi,  uništavanju bijelih kitova i drugih životinjskih svjetova od strane čovjeka,  i o neoliberalizmu. Objavljuje potom Patagonija expres, Dnevnik sentimentalnog ubice, Ime Torera, Senka onog sto smo bili, Svijet na kraju svijeta…. Interesantan je esej  i refleksije o ideji sreće koje objavljuje zajedno sa  Pepe Mujikom, bivšim predsjednikom Urugvaja, najomiljenijoj ličnosti  internazionalnih pokreta za  socijalna i politička prava. ,,Priča o galebu i o mačku koji ga je naučio da leti” jedno  je od najpoznatijih  djela za djecu po kom je snimljen i crtani film. ,,Lete samo oni  koji se usuđuju  letjeti”, moto je nezaboravnog teksta za najmlađe.

Nedavni susret  sa piscem me   impresionirao  intezitetom riječi,  bojom  glasa, britkošću   pogleda  i porukama za neki budući svijet,  ljepši i pravedniji. Susret s autorom upriličen  radi prezentacije nove   knjige :  “Priča bijelog kita koju je ispričao on sam”. Naracija o ljubavi prema prirodi i ambijentu. Iz školjke dječaka sa  čileanske plaže , odzvanja  glas sjećanja  i mudrosti, glas bijelog kita,  usamljenika okeana i  dubina. ,,Kada pišem obično se prepustim sjećanju, imaginaciji, želim koristiti jezik fotografije i  metafore”. Mnoštvo je internacionalnih tema u autorovim djelima, posebno odnos čovjeka i nasilja, utopija, pobuna. Bijeli kit je alegorija svih  proganjanih  manjina.  ,,Pisatnje osjećam kao impuls, želim kreirati  ravnotežu između moje mašte, kreativnog i realnog zivota.Prvo se zivi, potom se pise”, govorio je.

Pisac  impozantne stature, prodornog pogleda,  govorio je o  svom internacionalnom porijeklu, o majci koja je pripadala  populaciji Mapuche,  baki Italijanki iz  Livorna,  ocu komunisti španskog porijekla,  anarhistima djedu i stricu. Tako je  naslijedio borbeni duh i baštinu koju je  pretočio u životno iskustvo i hiljade stranica teksta,  dao glas onima kojima je  silom oduzet, potlačenima, siromašnima i nevidljivima.  Njegova djela su himna slobodi, prijateljstvu i suživotu. Na licu Sepulvede, u njegovoj ozbiljnosti i toploti uklesana je njegova  životna drama i  tragedija torture  i emigrantski život, ali i snovi i ljepota i smisao življenja.

Čileanski aktivisti i i supružnici ponovno se susreću 1997. godine  nakon 20 godina distance  i obnavljaju priču ljubavi i zajedničkog života.  Carmen Yanez, nerado govori  o iskustvu zatvora i mučenja. Nastanjuju se u Gijon-Regija Asturie u sjeverno zapadnom  dijelu Španije gdje žive  do iznenadnog kraja Sepulvede, pogođenim pandemijom svijeta, korona virusom. Pisce vezuje Čile,  ožiljci jedne izgubljene bitke, spisateljstvo.

Sepulveda  je  uspio prepoznati nedaće koje je donijela globalizacija  na jugu planete. Borio se za drugačiju globalizaciju – socijalne pravde, istim pravima  za sve. Oštro je kritikovao kriminalne radnje multinacionalnih kompanija ( Beneton)  koje su u Patagoniji prisvojile milione hektara čileanske teritorije, sa idejom kao 1700. godine da ,,pacifikuju” populaciju Mapuche koja se godinama bori za  svoje rijeke i za sopstvenu zemlju, protiv multinacionalnih lobija i proizvođača  nasilno privatizovane električne energije. Često je podsjećao na genocid koji je pretrpio narod Mapuche od  strane evropljana i moćne kolonijalne sile Španije.

Nakon više decenija vraća se  poslovno u  Čile i tek 2017. godine  ponovo dobija državljanstvo  zemlje u kojoj je rođen. Pandemija je prije mjesec dana prekinula mnogobrojne manifestacije demokratskih pokreta Čilea.

,,Brine me i plaši posebno ekstremizam koji vidim u Evropi,  ksenofobija , mržnja prema siromašnima, potvrda supremacije bijelaca, animozitet prema onima koji su drugačiji od Evropljana”. Plašili su ga mrtvi u Sredozemnom moru   koje  Evropa nezaiteresovano posmatra i za čiju smrt je odgovorna.

To sto se događa u Mađarskoj, Poljskoj i Italiji  nije samo mržnja prema strancima, već  mržnja prema siromašnima, upozorvao je. Govorio je da siromaštvo plaši  klasu bogatih zapadnog svijeta,  gdje jača populizam desnice koji je forma novog fašizma.

Brinuo  je zbog nedostatka vizije svijeta, drugačije od  neoliberalizma. Koji je i dijelom  odgovoran za hiljade mrtvih u doba pandemije.  ,,Moje priče  su sročene od čovjeka koji sanja jedan  bolji svijet, pravedniji, autentičniji, velikodušniji. Samo sanjajući i ostajući vjeran idealima postoji mogućnost  da postanemeo bolji, ako mi  uspijemo biti bolji, biće mnogo bolji i svijet”, poručuje Luis Sepulveda. Adio, buntovniče nježnog srca.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

Luis Sepulveda, slavni čileanski pisac podlegao od virusa korona: Buntovnik nježnog srca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Književni  svijet je zatečen viješću da je   prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode

 

Novinar, pisac, poeta,  disident, dramaturg,vizionar, režiser filma Corazon Verde  poeta,  Luis Sepulveda umro je prošle nedjelje u španskom gradu Oviedo, blizu Gijona, gdje je živio, od posljedica komplikacija  na plućima zadobijenih od KOVIDA-19. Sepulveda i supruga, čileanska pjesnikinja  Karmen Yanez, prisustvovali su Festivalu  u Portugaliji, osjetili zdravstvene nevolje i završili  u bolnici. Nakon  skoro 50 dana borbe za život, Sepulveda  je   preminuo u 70-oj godini.

Književni  svijet je zatečen viješću da je  prekaljeni  buntovnik  i putopisac udaljenih meridijana, koji se opirao jednoj od najsramnijih diktatura novije istorije, doživio tragičan kraj.  Adio  velikom piscu,  protivniku  Pinočeove diktature  neumornom pripovjedaču borbe za ljudska prava i za očuvanje prirode. Odlazi bez poslednjeg  pozdrava, kao sto zahtijevaju vremena pandemije, bez riječi, pogleda, bez ispraćaja, kao i hiljade umrlih i usamljenih. Vjerni čitaoci   tuguju za  jednim od posljednjih velikana  latinoameričkog kontinenta.  Njegove knjige prevedene su  na više od 50 jezika. Savremeni Ezop  kako  ga nazivaju,  nametnuo se  različitim žanrovima od romana, poezije, putopisa,  trillera, hronike, reportaža, putopisa. Njegov odlazak  neminovno priziva sjećanje na nedavno preminulog Ernesta Kardenala, pjesnika, nezaboravnog revolucionara.

Luis Sepulveda,  rođen je  1949. God. u Ovalle, 400 km sjeverno  od glavnog grada Čilea. Studirao je režiju u Santiago del Cile,  boravio kraće vrijeme i  na Lomonosovu u Moskvi.  Bio je član Socijalisticke partije Čilea i bio u grupi prijatelja predsjednika  Salvadora Allendea, ubijenog   1973. godine, nakon 1000 dana vladavine i demokratizacije Čilea, slobode štampe i nade za  pravednije društvo. U doba  bombardovanja i napada na   La Monedu  od strane ozloglašenog  diktatora  Pinočea i   tajnih službi SAD-a  sudbina Čilea postaje tragična. Život Sepulvede se  komplikuje. Nakon dvije i po godine zatvora, mučenja i torture, zahvaljujući Amnesty Internationalu odlazi iz zemlje, prvo u Argentinu, potom  Brazil, Paragvaj, na kraju se pridružuje brigadi Simone Bolivar   1978. god.  i participira u revolucionarnom pokretu Nikarague.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo