Povežite se sa nama

FELJTON

FUDBAL U CRNOJ GORI DO DRUGOG SVJETSKOG RATA (V): Prvi trenerski transfer

Objavljeno prije

na

U prvim decenijama XX vijeka Bar je bio mali lučki grad. Radnici željezničkog depoa u naselju Pristan osnovali su sredinom 1923. godine klub ,,Željezničar”. Kao odgovor na to trgovci, zanatlije i sitna buržoazija osnivaju klub ,,Četnik”.

Da je ,,Željeničar”, radnički klub, okupljao napredne snage govori podatak da su njegovi igrači – članovi aktivno učestvovali u demonstracijama željezničara u septembru 1923. godine. Vlasti su zbog toga preduzele mjere da onemoguće aktivnost ovog kluba, pa su se njegovi članovi, da bi nastavili aktivnosti, fuzionisali sa ,,Četnikom” u novembru te godine. Novom klubu dato je ime ,,Crnojević”. Klub je 1924. godine registrovan kod Splitskog nogometnog podsaveza, sa odrednicom Jugoslovenski sport-klub. Za klub je vladalo interesovanje u široj javnosti, o čemu govori podatak da mu je 1925. godine objavljena fotografija u Albumu jugoslovenskih fudbalskih klubova.

Kao njegovi osnivači pominju se: Đuro Čejović, Andrija Šerović, Blažo Knežević i Sreten Žutković. Pominju se i članovi uprave: Sreten Žutković, penzioner, predsjednik kluba, Maksim Ivović, upravnik pošte, koji je bio potpredsjednik, sekretar Milić Dragović, carinski činovnik, blagajnik Jelena Dragović.

„Sloga” je prvi fudbalski klub osnovan u Danilovgradu. U prvoj informaciji o fudbalu objavljenoj u nikšićkom listu „Slobodna misao” pominje se da je „Sloga” 12. agvusta 1923. godine igrala utakmicu sa tamošnjim „Gorštakom”. Pobijedio je, kaže se u tekstu, „Gorštak”, ali nije saopšten rezultat. I sljedeće, 1924. godine, u istom listu se pominje isti klub. Opet je igrao utakmicu sa „Gorštakom”, i to opet u Nikšiću. Ovoga puta pobijedila je „Sloga” sa 1:0. Utakmica je igrana 17. avgusta.

Sljedeće, 1925. godine, „Sloga” je na svom terenu dočekala tim „Balšića” iz Podgorice koji je pobijedio sa 3:0. Za „Slogu” su igrali: G. Pajović, M. Stanišić, Barović, R. Velašević, V. Stanić, V. Šćepanović, P. Čelebić, M. Markuš, Stanišić i N. Zlatičanin.

U „Slobodnoj misli” ponovo se pominje „Sloga” 1928. godine. Igrala je sa „Zorom” u Podgorici i poražena je sa 2:1. U izvještaju se pominje strijelac jedinog gola za „Slogu” (bek Stanišić).

U Podgorici je prema nekim podacima 1921. godine osnovana „Zeta”. Vlasti su uvidjele da preko ovog kluba djeluje novoformirana Nezavisna radnička partija Jugoslavije, osnovana poslije prelska Komunističke partije u ilegalnost, pa su rad „Zete” zabranile 1924. godine, ali se iduće godine javlja novi klub, takođe radnički, pod imenom „Zora”. Klub je formiran na inicijativu partijske organizacije Podgorice. Osnivačka skupština održana je na obali Ribnice, u kafani Jola Vukčevića. Za prvog predsjednika je izabran Nikola Kovačević, učitelj iz Grahova, poznati revolucionar i funkcioner u KP Crne Gore. Vlasti su saznale da u njoj djeluje Kovačević, pa su na razne načine nastojale da osujete njegov rad. Zbog toga je on poslije nekoliko mjeseci bio prinuđen da se povuče sa dužnosti predsjednika i kormilo kluba preda Niku Keljeviću, činovniku, koji je bio simpatizer KPJ. Činjenica da je klub predat jednom državnom činovniku govori da se time htio zavarati režim da je „Zora” lojalna vlastima.

Personalne promjene u „Zori” nijesu bile dovoljne da zavaraju policiju. Klub je i dalje bio pod njenom prismotrom.

„Uslijedila su prva privođenja i saslušanja. Igrači i članovi rukovodstva „Zore” okupili su se jedne večeri u kafani Grujice Mandića. Kad su se svi gosti razišli, oni su ostali da se dogovaraju o aktivnostima koje predstoje. Iznenada i nečujno upala je policijska patrola. Nije pomoglo ubjeđivanje da su oni samo gosti kafane. Nije im se vjerovalo iako su pred njima stajali napunjeni čokanji rakije. Svi su sprovedeni u Sresko načelstvo, i tamo su saslušavani, vrijeđani, pa i tučeni”, piše Novak Jovanović u knjizi Fudbal u Crnoj Gori do 1941. godine.

Jovanović navodi da su, prema tekstu Huseina Tuzovića, za „Zoru”, prve godine njenog postojanja, igrali Musaja Čelebičić, Vaso Vukadinović, Bećo Abdomerović, Vaso Čarapić, Vlado Kirsanov-Rus, Đorđe Kešeljević-Medo, Vaso Kulić, Duljo Džaferadžović, Buto Krkanović, Tahir Čelebić, Ilija Ivanović, Milo Pajović, Milovan Radulović, Vuko Vuksanović, Dušan Krcunović, Đorđije Vučeljić – Ljalja, Smail Bibezić i Šećir Kapadžić.

U knjizi „Lijeva obala” Milan Raičević je objavio spisak igrača koji su igrali za „Zoru” 1927. godine. Njene boje branili su: Bećo Abdomerović, Luka Bulatović, Blažo Šutulović, Blažo Prelević, Đorđije Vučelić, Baso Vukadinović, Branko Rajković, Arso Marković, Tahir Čelebičić i Musaja Čelebić. U sastavu nema 11. igrača.

Upravu „Zore” su 1927. godine, prema navodima Milana Raičevića, činili: Niko Keljević, Milo Bulatović, Milan Raičević, Vaso Čarapić, Jovo Petrović, Duljo Džaferadžović i Peko Popović.

Trener je bio Slovenac Karlo Vugrinec, električar na radu u centrali, koji je, uz to, bio i centarhalf u ekipi. Vugrinec je, kao radnik- član KPJ proganjan, pa je i u Podgorici često imao neprilike s policijom.

Uprava „Zore” ga je krila, naročito Milo Bulatović i Kićo Šćepanović, ali je poslije izvjesnog vremena prognan i iz Podgorice. Trenersku dužnost od Vugrineca preuzeo je Duljo Vlak, poslastičar, igrač „Balšića”, koji je iz ovog kluba prešao u „Zoru” što je vjerovatno prvi transfer jednog trenera u Crnoj Gori, uz materijalnu nadoknadu. Prešao je uz određeno „materijalno obeštećenje”.

„Klub u koji je prešao morao je da bude garant njegove mjenice od tri hiljade dinara. „Zora” za to nije imala novca, pa su otplatu mjenice na sebe preuzeli Milo Bulatović i Jole Vukčević. U reviji FK „Budućnost” u broju jedan pominje se Vlak kao prvi, a Vugrinec kao drugi po redu trener koi je radio u ovom klubu”, piše Novak Jovanović.

Klub nije imao opreme i novca, pa su u pomoć pritekle podgoričke zanatlije (krojači i obućari). Prvi dresovi i kopačke u kojima su nastupili igrači „Zore” bile su njihov poklon. Treninzi su održavani na neograđenim i neuređenim prostorima Ćemovskog polja, utakmice na stadionu „Balšića” kod vojnih kasarni, ali se za svaku utakmicu moralo tražiti odobrenje za korišćenje igrališta.

Kad je u januaru 1929. godine u Jugoslaviji zavedena diktatura, pod udar je došla i „Zora”. Sresko načelstvo u Podgorici, po instrukcijama dobijenim iz Banske uprave na Cetinju, izdalo je krajem februara dekret kojim se RŠK „Zora” zabranjuje „svaka sportska i druga aktivnost”.

Počele su pripreme za osnivanje novog sportskog društva „Budućnost”. Želja je bila da se ovaj klub registruje kao radnički (za predsjednika je izabran Spasoje Raspopović), ali takav zahtjev vlasti nijesu prihvatile. Na čelo kluba došao je ponovo Niko Keljević. „Budućnost” je registrovana kao građanski klub i tek tada je mogla da obavlja svoju sportsku aktivnost.

(Nastavlja se)
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XIX):  Stvaranje radija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Nastavak mog pisma od 5. 03. 1993.

O radiju i televiziji…. Prodao sam, odnosno dogovorio se da prodam frekvenciju u obliku 40 odsto suvlasništva… u radio-stanici koju formira Montenegropublic – na čije ime je dozvola izdata i grupa građana koja ulaže opremu… Ako već nijesi spremio pare za radio, mislim da ovom treba da daš zeleno svjetlo. … Ovih dana ću zatražiti frekvenciju u Nikšiću i tebi dati mogućnost da tamo, u rodnom kraju, formiraš sopstvenu radio-stanicu.

Kupca za televiziju nijesam htio da tražim bez konsultacije s tobom. Pošto su u pitanju velike pare, teže bih ga i našao. U prilogu ti šaljem spisak opreme neophodne za radio i televiziju. …

O meni. U toku posljednjih trideset dana sam potrošio oko 25000 DEM … jer su mi bile prispjele obaveze koje sam preuzeo ranije po dogovoru s tobom i … Rekapituliram troškove: 7000 za rtv + 8000 za montiranje mašine + 3000 za prostorije (izgubljeno?) + 2400 za plate i honorare za prošli mjesec +…

Razgovor ćemo nastaviti ovdje.

Srdačan pozdrav Veri i … Mišku Bulajiću.

Miško

P.S. Bez tebe nikada ne bi bilo Monitora i svega ovoga što činim računajući negdje u podsvijesti da ti stojiš iza mene. Ali ne bi bilo ni mojih muka. …

 

Narednih pet nedjelja u štampariji se stalno radilo na osposobljavanju mašine. Situacija s mašinom bila je kao da vršite generalnu opravku davno amortizovanog auta. Inženjer Bobo Zeković, koji je bio lokalni funkcioner Liberalnog saveza, izradio je dio o kojem sam pisao Ćanu i još nekoliko djelova koje je trebalo zamijeniti. Rekao mi je da se neki ljudi iz Liberalnog saveza raspituju o mom bogatstvu. Kazao im je da nije siguran da to bogatstvo postoji, jer Miško stalno u majstorskom mantilu šegrtuje majstorima. Kad se premori, spoji dvije drvene palete i na njima odspava petnaestak minuta, pa nastavi šegrtovanje.

Saglasno dozvoli za radio stanicu, trebalo je da do 28. januara 1994. kupimo i instaliramo propisanu opremu, pripremimo studio, linkove i emisione uređaje postavimo na repetitore. Trebalo je žuriti sa nabavkom i instalacijom opreme. Pošto nijesmo imali sredstava za ovu investiciju, ja sam bio otvoren za udruživanje sa independistima. Grupa građana koju sam pomenuo u pismu Ćanu bili su Stevo i Đuro Vučinić, bliski Liberalnom savezu. Linkove i emisionu tehniku trebalo je da obezbijedi Montenegropublic jer je dozvola na njega glasila. Od Sorosove fondacije sam zatražio da mi sponzoriše profesionalnu miksetu za studio, a linkove i emisionu tehniku sam odlučio da nekako kupim. Kako je SRJ bila pod sankcijama, morao sam da pronađem evropsku firmu koja će pristati da mi to proda u svojoj fabrici, a da onda to sam dovezem u Crnu Goru kao prtljag. Pisao sam i Dragici Ponorac i dogovorio se sa njom da i ona kupi neke uređaje koji su nam bili potrebni, a koji nijesu morali imati carinsku deklaraciju. (Kamion s nekoliko vrsta papira za štampariju smo ranije ugovorili.)

Kontrola osposobljenosti radija i televizije za rad bila je u nadležnost republičkog Ministarstva industrije, rudarstva i energetike. Ono je trebalo da provjeri da li oprema (kad je nabavimo) ima karakteristike koje je Savezna uprava propisala i da li je instalacija opreme pravilno izvedena. Za neke elemente instalacije (kao što je stub na kojem stoji link) takođe smo morali dobiti odobrenje Ministarstva. Ministar je bio inženjer Miodrag Gomilanović, pa sam (ispostaviće se naivno) računao da će se Ministarstvo, bez političkih motiva, držati propisa.

Ćana sam redovno obavještavao, pismima ili na susretima kad je dolazio u Titograd, kako se poslovi odvijaju. Njegov imperijalni projekat televizije sam racionalizovao i sveo na 620–650 hiljada. Ćano je počeo da me zove „moj Ješo (Jevrej)“ i uzeo na sebe da provjeri kod nekih njegovih trgovaca da li može da nabavi opremu po novom spisku.

Sljedeći isječci iz mojih pisama govore o dinamici rada na osposobljavanju štamparije i radija.

 

Ref: cano 14
19.03. 93

P.S.
… b) Već sam naručio projekat za frekvencije za radio i TV u Nikšiću. Telefoniraj kome treba da ostave prostor u Montexovoj zgradi u Nikšiću, najmanje 100 m2. Pazi, ja sam dao nalog da se koordinate te zgrade uzmu za proračun. To znači da će dozvola predvidjeti emisione uređaje s te zgrade.

c) Mislim da je u ovom poslu kvalitet ljudi najvažnija stvar. … Zato ne obećavaj tvrdo nikome mjesto glavnog urednika radija u Nikšiću, prije nego što se raspitamo i omogućimo ti da biraš bar iz dva kandidata. …

Ref: cano 15
18.04. 93.

P.S. Vidite, molim Vas, šta je sa ona dva čipa. Veoma su nam nužni. Dalje, potrebno nam je ponovo 1500–2000 listova termootporne folije kakvu smo jednom kupovali u Beču: … Pakovanje od 100 komada tada je koštalo 72 šilinga. …

Ref: cano 16
21.04. 1993.

Dragi  Ćano,

a) Prošlo je već mjesec i po od kada si bio ovdje. U međuvremenu, ja sam dobio iz Francuske papir (Dragica Ponorac je u tome igrala značajnu ulogu) za naredna tri mjeseca. Nažalost, štamparija je još daleko od mogućnosti…, zbog toga što nemamo one prateće mašine. Ponuda koju su tvoji u Beču pribavili iznosi preko 200.000 DEM, što smatram necjelishodnim i neprihvatljivim jer ja istu tu opremu, u dobrom stanju, mogu ovdje da nađem za trećinu te sume. … Štampanje posljednja dva broja platio sam od kredita koje sam podigao kod lokalnih banaka. …

b) Ja sam onaj posao za PEN obavio. Organizovao sam bio deset ljudi koji su radili kao u partizanskim vremenima i sve završio. …

c) Istekao je rok za leasing za onu mašinu koju smo dobili iz Francuske i sada se mora platiti carina od 5000 DEM da bi se to trajno riješilo. Treba da daš neki nalog Montexu da to završi. To će ti se tretirati kao dio ukupnog osnivačkog uloga u štampariju.

Nadam se da si dobro i da vodiš računa o sebi.

Srdačan pozdrav Veri.
Miško

Ref: cano 17
30.04. 1993.

Dragi Ćano,

Koliko te ja znam, kad ne odgovaraš na ono što te pitam, onda to znači da ti nijesu po volji ili pitanja ili mogućnosti, ili oboje. I da treba neko vrijeme da te ostavim na miru. Oprosti što ovom prilikom ne mogu tako da postupim, jer neke stvari traže neodložan dogovor.

a) Već drugu nedjelju dolaze mi majstori iz Beograda koji osposobljavaju mašinu za štampanje. Sad za praznike rade petorica i nadam se da će do ponedjeljka biti spremna za prvo štampanje… ja moram odmah nabaviti minimum prateće opreme i početi prve komercijalne poslove. Ako ti ne možeš da hitno djeluješ, dopusti mi da ja ovdje pozajmim pare … i kupim ono što mi treba da bi štamparija bar nešto mogla da radi. U tom slučaju, ono što si do sada uložio u štampariju … biće uračunato kao tvoj ulog. Montenegropublic i Dragica Ponorac bi imali ulog u visini vrijednosti mašine, ja ili moj brat ovih 15000 DEM koje sam potrošio za montažu, rezervne djelove i radnike, plus vrijednost prostora za prvu godinu dana rada. …

b) Dok štamparija ne proradi i osvoji nekoliko poslova potrebna mi je, još uvijek, povelika pomoć za izdavanje Monitora … Razmišljajući od koga sve da tražim, sjetih se da mi jednom Šćepan Lučić rekao da bi nešto para mogao da mi daje svakog mjeseca ako ti kažeš da je to u redu. Mogu li ja s njim ponovo razgovarati pozivajući se na tvoju saglasnost?

c) Studijska i emisiona oprema za radio je pristigla i kompletirana. … Na osnovu dogovora prilikom tvog posljednjeg boravka ovdje, osnivači su: Montenegropublic, Stanislav-Ćano Koprivica, Žarko Rakčević i ovi momci koji su skupili i pribavili opremu: Miodrag (Miško) Vukmanović, Đuro Vučinić (bivši tehnički direktor RTVCG i šef radio amatera CG), Stevo Vučinić i Peđa Vulikić. Za ovo ti ne trebaju efektivne pare, ja sam zasluge Montenegropublica podijelio na tebe i Žarka (20+10 odsto). Predlaže se da v.d. glavnog urednika bude Miodrag Vukmanović.

Ne bih želio da učinim ništa s čime ti ne bi bio saglasan. Zato te molim da mi se javiš i kažeš kratko da li odobravaš pravce djelovanja.

Topli pozdrav tebi i Veri.
Miško

 

Komentar. Moje insistiranje na profesionalnim novinarskim standardima je mnogima smetalo. Da zadovoljim nezadovoljne, riješio sam da im prepustim radio. Izostavio sam sebe sa spiska vlasnika. Važno mi je bilo samo da independistički zapjeva. Računao sam da će Miško Vukmanović voditi računa o standardima. Ćano je ponovo pokušavao da približi Žarka i Slavka. Tako je osnovana radio stanica Studio M. Bez licence Montenegropublica jer su braća Vučinić željeli da stanica bude nezavisna od Montenegropublica. Uzeli su na sebe da konkurišu za drugu frekvenciju. Kroz neko vrijeme su se ponovo vratili k meni (mislim da su zakasnili na konkurs za dodjelu frekvencija), da produžimo da zajedno pravimo stanicu sa licencom koju je Montenegropublic imao. Dogovorili smo se da ćemo je nazvati Radio Antena M.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVIII):  Zelenaši niču svuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

Tokom proljeća 1992. ustalila se i lista prijatelja i sponzora, koji će na razne načine dopunjavati Ćanovu pomoć i zajedno s Ćanom nositi list do jeseni 1994. Većinu tih ljudi sam već pomenuo.

Prijatelji i sponzori Monitora do jeseni 1994: Slobodan (Bobo) Ćulafić, Vlado Nikaljević, Zoran Mišurović, Radojica (Daka) Dakić, Srećko Radonjić, Veselin Popović, Dragan Pavićević, Čedomir Jovetić, Dragica Ponorac, Ratko Popović, Ramo Bralić, Rade Đuričković, Branka Hadžija, Milan Mrvaljević, Žarko Orlandić, Dragan (Purko) Ivančević, Martin Pešalj, Blagota (Baća) Radović, Branko Aleksić, Novo Cerović, Vukašin Crnčević, Dragan Kapičić, Slobodanka Kapičić, Jovo Kapičić, Baro Mahmutović, Miško Ivanišević, Vasko Milanović, Radivoje Orlandić, Željko Perović, Milka Ljumović, Bose Tatar, Igor Popović, Ratko Ivanović, Velizar Radonjić, Milka Raspopović, Milenko Stefanović, Ivica Šapina, Boro Vukotić, Milorad (Micko) Vukotić, Ćiro Vušanović, Miodrag Iličković, Milovan Janković, Svetozar Jovićević, Branko Lukovac, Slobodan (Bobo) Mitrović, Dragan Perović, Milorad Popović, Mićo Orlandić, Blažo Orlandić, Radmila Vojvodić, Branislav – Đaga Mićunović, Don Branko Sbutega, Milenko Radmilović, Ljilja Raičević, Budo Čarapić, Božidar Zeković, Vojislav Rašović, Rastko Hadžiahmetović, Nela Dragović, Budo Barjaktarević, Zoran Vujošević, Rajko Vujičić, (Cisim) Popović, Milica Bošković, Zoran Rašović, Dušanka Vujačić, Stanka Radulović, Stefan Camaj, Anđelko Kovačević, Dragan Bajković, Boro Vučinić, Miško Bulajić, dr Ratko Perović, Zuvdija Hodžić, Mića Dautović, Predrag Đolević, Braco Špadijer, Ksenija Redžepagić, Dragan Barović, Vojka Ristić, Zoran Božović, Ljiljana Miljanić, dr Žarko Mićović, Boro Zorić. Postoji još nekoliko stotina ljudi koji su na neki način pomogli da Monitor opstane, ali, nažalost, nijesam u prilici da ih u ovoj publikaciji pomenem.

Prvi sastav Upravnog odbora imenovali smo na prvoj Skupštini Montenegropublica, koja je održana 07.12.1990. Za predsjednika je izabran Ranko Vukotić. Ranko je tu dužnost obavljao sve do kraja 1998. Čitavo vrijeme sve pravne poslove Montenegropublica obavljala je besplatno njegova advokatska kancelarija. Rankovi savjeti i podrška u mnogim prilikama bili su mi dragocjeni. Po mom predlogu u UO su ušli Duško Petranović, Žarko Rakčević i Žarko Jovanović kao osnivači koji su u trenutku osnivanja imali najveće osnivačke uloge. Ranko je sugerisao da za članove uzmemo i nekoliko biznismena koji mogu da pomognu list ako zatreba. Iz brojnog sastava osnivača izabrali smo dva važna crnogorska direktora, Ćana Koprivicu i Vlada Nikaljevića. Ja sam uključio i ,,manjeg” (ali, u tom trenutku, meni bližeg) direktora Rada (Bilja) Đuričkovića. Čitalac je već vidio koliko je Rankov predlog bio dalekovid. Da bi sponzorima dali važnost, držali smo sastanke UO proširenog sa eminentnim članovima društva (Rankova formulacija) i prijateljima. U evidenciji nalazim da su pozivani ili bivali prisutni mnogi od onih sa prethodnog spiska sponzora i prijatelja Monitora. U mojoj evidenciji ne razlikuje se koji su, formalno, bili članovi Upravnog odbora, a koji (po finansijskom doprinosu ili logističkoj podršci) važni članovi društva. UO je prvih godinu i po osnivanju imao malo sjednica. Po mojoj evidenciji prvi put se pominje 21. 04. 92. u vezi sa transformacijom preduzeća. Raspravljali smo da li se transformacija preduzeća iz društva sa ograničenom odgovornošću u dioničarsko društvo i emisija dionica može iskoristiti za pribavljanje dodatnog kapitala. Sljedeći put UO je imao sjednicu godinu dana kasnije, 27. 04. 1993. Kad je 1994. trebalo donositi odluke u vezi sa udruživanjem sa Prevalitanom radi pokretanja Radija Antena M i imenovanjem novog direktora i glavnog urednika Monitora na četvrtu godišnjicu lista, držali smo sastanke UO u proširenom sastavu češće (8. 04, 18.10, 15.11).

Ranka sam detaljno informisao o svim problemima s kojima sam se sretao. Od formiranja jedinstvenog SDP-a u junu 1993, Ranko je bio član u rukovedećim organima te partije. Često se sretao s Ćanom jer je Ćano bio ,,ekonomska pamet” partije. To je bilo korisno za Monitor, jer je Ranko smatrao da je Monitorova uloga za independističko-evropski pokret veoma značajna.

Tokom jeseni 1992. inflacija se sve više povećavala, da bi na kraju godine bila 20 hiljada procenata (godišnje). Realna vrijednost prihoda od prodaje tiraža je mnogo opala. Značajan dio Ćanove pomoći za 1992. bio sam uložio u kupovinu papira. Sredstva koja smo potrošili u poslovima za dobijanje licenci za radio i televiziju takođe su bila velika. Tako smo krajem jeseni bili u finansijskom škripcu. Za Novu godinu nijesam uspio da isplatim cijeli iznos za plate i honorare. U finansijskom planu koji sam napravio za januar 1993. stoji sljedeće. Rashodi: štampanje 5 brojeva Monitora=5×1.600=8.000DM; Kirija=1.350 DM; Plate 3.500 DM; Ostalo 1.000 DM. Prihodi: od Štampe (distributer) 3.000 DM; Duvanski kombinat 400 DM; ukupno 3.400 DM. Saldo: – 10.000 DM. Pošto je to prevazilazilo kratkoročne mogućnosti sponzora, finansijska situacija je bila teška. Obratio sam se Ćanu za pomoć.

Ref: Ćano 10
12.01.1993.
Dragi Ćano,

Sve teže opstajem. Štamparija neće početi da radi najmanje još dva mjeseca. Razlog su pare. Samo montiranje košta 10.000 DM. A one dodatne mašine, ipak, više od 60.000 DM. Tražim ulagače za ovaj drugi iznos. To traje, jer ljudi nemaju para, a i boje se da ulažu. Ko ne vjeruje u Ženevu, čeka bombardovanje.

Ako možeš, kapni za spas.

Oprosti, znam da je i tebi teško.

Topli pozdrav tebi i Veri.

Miško

Tri dana kasnije, 15. 01, stigla je od Ćana pomoć od 3.200 dolara, 2-3 puta manje nego što su bile tranše tokom 1992. U kontaktu sa ljudima iz Montexa saznao sam da se situacija u njihovom sistemu dalje pogoršava. To je značilo da će Monitorova finansijska situacija postati još teža.

Izazovi su se povećali viješću s početka februara, da smo dobili licence za radio i televiziju: desetog februara1993. Savezna uprava za radio i veze izdala je Montenegropublicu dvije dozvole za rad, jednu za radio stanicu, jednu za TV stanicu. Pozvao sam Ćana telefonom i obavijestio ga o ovom događaju. Provokativno sam mu rekao da je za završavanje dva potprojekta njegovog velikog projekta – za radio i štampariju, potrebno ispod 100 hiljada DM. To jest približno šest stotina puta manja od sume koju on očekuje od svog pobratima. Kao davljenik koji se hvata za pjenu, nadao sam se da bi stavljanjem štamparije u pogon stvorili dodatni prihod. Nije bilo lako naći nekoga ko je spreman da uloži u štampariju (vidi gornje pismo). Predložio sam mu da pozajmim novac za opremanje štamparije. Najprije ću pozajmiti od porodice. Kasnije ćemo vidjeti šta dalje. Nije ništa rekao, ali ja sam krenuo u posao.

Sljedeća naša komunikacija bilo je naredno pismo.

Ref: Ćano 11
05. 03. 93.
Dragi Ćano,

Evo po nekoliko riječi o politici, Monitoru, Radiju,Televiziji i meni.

Politička situacija. Crna Gora se znatno promijenila. Zelenaši niču svuda, u vladajućoj partiji najčešće. Ipak, oni su toliko zavisni od bata Miloša da se ,,principijelno” drže savezne države kao interesa crnogorskog naroda, ali podvlače da se CG opredijelila za ravnopravan položaj u toj državi. (…) To znači, da svi koji su u našem frontu morali bi da produže istim tempom uz stalno otvaranje prostora vladajućoj partiji za uzmicanje od Miloševića. (…) Pritisak na naše Muslimane je užasan. Kidnapuju ih i ubijaju. Pročitaj posljednji Monitor.

O Monitoru. On je jedina novina kojoj tiraž ne pada, ali i dalje zarada od tiraža ne znači ništa zbog inflacije i režima priticanja onog što zaradimo. Na primjer, Borba [distributivna služba Borbe u Crnoj Gori] nam je posljednju uplatu izvršila sa zakašnjenjem od tri mjeseca, što pri ovoj inflaciji znači da smo dobili manje od 12% od onoga što smo kod njih zaradili. Tako je i sa beogradskom Štampom. Sa crnogorskim distributerom, koji se takođe zove Štampa, situacija je nešto povoljnija, ali ovaj procenat ne mogu da podignem preko 30–40 odsto pri ovoj stopi inflacije.

Štamparija. Glavna mašina je montirana. Jedan rezervni dio koji nedostaje, i bez kojeg ne može da radi, odlučio sam da napravim sam. Jedan moj bivši kolega inženjer će probati da nam uštedi nekoliko hiljada maraka, koliko bi nas koštala kupovina u Austriji ili Njemačkoj. Montiranje sam platio 8.000 DEM, plus povratne avionske karte na relaciji BGD–TGD za 4 majstora i njihovo noćenje i hrana 5 dana u hotelu Podgorica. Sada treba kupiti prateće mašine (nož za rezanje papira, mašina za povezivanje, itd.). (…) Izgubio sam 3.000 DEM kapare za onaj prostor koji sam ti pokazao, jer nijesam imao da platim preostalo što sam bio dužan po ugovoru. (Možda će mi nešto biti vraćeno, ali za sada cio iznos vodim kao gubitak). (…) Zatražio sam od brata da mi u jednoj njegovoj nezavršenoj građevini da 150 m2  na korišćenje sa odloženim plaćanjem za prve dvije godine, s tim što ćemo mu nadoknadu dati ili u obliku vlasništva ili naknadno, kad štamparija počne da daje prihod. (Drugim riječima da dijeli rizik našeg neuspjeha.) Pristao je, kako reče, za Crnu Goru.

Predstoji mi još obučavanje tri-četiri mlada majstora u nekoj od beogradskih štamparija, da bih dvojicu koji budu uspješni primio na posao…

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XVII): Odlaganje projekta multimedijskog centra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Na susretu prilikom njegovog narednog boravka u Podgorici Ćano je bio ubijeđen da će obezbijediti sredstva za pokretanje televizije. Očekivao je da će u doglednoj budućnosti naplatiti dugove koje Montexu (ili nekoj od firmi u kojima je on glavni vlasnik) duguje Republika Tatarstan, s čijim predsjednikom se Ćano bio pobratimio. Rekao je da se radi o 65 miliona dolara. Ja sam se obavezao da ću pokrenuti redovnu proceduru za dobijanje frekvencija za radio i televiziju, da se ne dogodi da finansije i oprema budu obezbijeđeni, a frekvencija i licenci nema.

Dopuštajući da finansijska situacija može da se pogorša, riješio sam da oživim ideju da oko Millerove mašine napravimo skromnu štampariju radi ispomoći Monitoru. Zato sam u sljedeći izvještaj uključio i pitanje štamparije.

 

Ref: cano 07
27.09. 92.

Dragi Ćano,

  1. …Štamparija nije montirana već pet mjeseci. …
  2. Monitor se mora očuvati … Politički, izvan C.G., on je dokaz da je politička opcija koja iza njega stoji realna politička snaga. …
  3. Televizija

Direktor TVCG se od mene krije od kad je Panić izjavio da će po povratku iz USA da uvede red u medijima i njihovom korišćenju. Činim što mogu kratkoročno, ali sam započeo redovnu proceduru za dobijanje … frekvencije.

U avgustu sam bio angažovao firme ovlašćene od Saveznog zavoda za saobraćaj i veze da izvrše kompjutersku simulaciju oblasti čujnosti, zavisno od reljefa i snage uređaja i moguće interferencije sa talasima koji se emituju na frekvencijama već registrovanim u Ženevi. Išao sam po planinama  zajedno sa inženjerima i tehničarima nekoliko ovih firmi, da bih izgurao rokove i dobio što realniju cijenu njihovih usluga. Početkom jeseni mi se učinilo da je procedura na posljednjem koraku usporila. Našao sam načina da se sretnem sa Milanom Panićem. Vodio sam s njim i politički razgovor. Rekao sam mu da pravi grešku koju su činili svi srpski političari u dvadesetom vijeku, koji su se bavili crnogorskim pitanjem. Svi su razgovarali sa crnogorskim političarima koji žele uniju sa Srbijom. Međutim, šansu na uspjeh može imati samo dogovor koji je prihvatljiv i za independiste. Preporučio sam mu da razgovara sa Slavkom Perovićem. Panić je bio zadovoljan našim razgovorom. Obećao mi je da će pogurati izdavanje frekvencija za radio i televiziju po našem zahtjevu.

Posljednjeg dana oktobra dobio sam pismo od direktora The Jameson Entertainment  Group i The Koerner Group (Mr. Charles G. Jameson III i Mr. Bruce Koerner) s kojima je Ćano trebao da realizuje projekat televizije. Tamo je stajalo da je Ćano dosad isfinansirao izradu projektne dokumentacije i da će produžiti da radi na kompletiranju potrebnih finansijskihi sredstava.

Poslije ovog pisma Ćana nijesam vidio do druge polovine januara naredne godine, tako da nijesam saznao prirodu aranžmana o kojima je pregovarao. Izgledalo mi je da uz pomoć ove dvije grupe pokušava da sklopi neki posao iz kojeg bi mogao da isfinansira projekat multimedijskog centra. Dva mjeseca kasnije Ćano je od mene telefonom zatražio da ovim ljudima napišem pismo u kojem bih podvukao da je osnivanje naše televizije projekat od prvorazrednog političkog značaja. Tražio je da pismo sličnog sadržaja (na engleskom) pošaljem i njemu, podvlačeći njegovu odgovornost što nije došlo do formiranja televizije, čime je usporeno jačanje demokratske opozicije. Poslao sam pisma i veliki multimedijski centar više nijesmo pominjali.

U pismu od 17. 08. 92. Ćano je indirektno postavilo pitanje nezavisnosti redakcije i autonomije novinara u odnosu na osnivače, sponzore i idenpendističke partije. Prvih godinu i po osnivači i sponzori prihvatali su autonomiju redakcije bez velikih primjedbi, iako su ponekad bili nezadovoljni pojedinim tekstovima. Ćanov zahtjev u avgustovskom pismu da objavimo govor integralno (koji nijesmo ispunili) bio je povod da mu u mom pismu objašnjavam prirodu nedjeljnika. Ostalo je da preciziramo odnos vlasnika i redakcije. Esad i ja smo smatrali da Monitor ima smisla jedino ako se pravi po profesionalnim kriterijumima. Tako će imati veći uticaj i više koristiti independističko-evropskom pokretu. To je potvrdila i činjenica da je uticaj Monitora bio višestruko veći od uticaja partijskog lista Liberal. Razmišljajući više puta o ovom problemu i razgovarajući sa Esadom, došao sam do zaključaka koje sam predočio Ćanu. Finansijer, odnosno vlasnik određuje izdavačku koncepciju lista, ali novinarstvo je profesija koja se obavlja po profesionalnim standardima i pravilima. Stoga redakcija mora da ima profesionalnu i uredničku autonomiju. Ona uspostavlja odnos sa javnošće i odgovara javnosti. Vlasnik ima pravo da se kritički osvrće na to da li redakcija ostvaruje definisanu koncepciju, ali ne i da ispostavlja imperativne zahtjeve  koji znače narušavanje profesionalnih standarda i uredničke autonomije redakcije.

Pored ovih opštih pravila, postoje specifičnosti svojstvene samo Monitoru. Naši novinari nijesu došli u Monitor radi zaposlenja i plate. Oni su učesnici u zajedničkoj borbi za slobodu Crne Gore. Na Monitor moramo da gledamo ne samo kao na sredstvo za postizanje independističkih ciljeva, već i kao na dugoročni prosvjetiteljski projekat. On je početak stvaranja nezavisnih medija koji će koncepcijski biti usmjereni ka razvoju evropskog identiteta nezavisne Crne Gore. Stvaranje nezavisnih medija u Crnoj Gori je i stvaranje prvih nezavisnih institucija i prvih nezavisnih ličnosti u njenoj modernoj istoriji. Jer Crna Gora koju gradimo dolazi poslije tri autoritarne istorijske epohe: kralja Nikole, kraljevine Karađorđevića i Titovog komunizma.

Ćano se nije protivio, ali nije ni komentarisao, što sam shvatio kao stav da stvari ne treba idealizovati. Ovo je bila moja prva odbrana nezavisnosti redakcije. Nakon što sam krajem 1994. upravljanje listom prepustio mlađima, to sam morao da činim češće. Od osnivača su počeli da dolaze prigovori na tekstove. Poslije raskola u DPS-u 1997. i pobjede Đukanovićeve struje, koja se zalagala za odvajanje DPS-a od Miloševića, došlo je do raslojavanja u independističkom pokretu. Morao sam da se postavim između redakcije i jednog broja sponzora koji su tražili promjenu kritičke izdavačke koncepcije lista. U redakciji najčešće nijesu ni znali za pritiske kojima sam bivao izložen. Zahvaljujući tome što sam od 90. do 97. stekao gotovo neograničeno povjerenje osnivača i prijatelja lista, rasprava se završavala između njih i mene.

Iako je urednička garnitura krajem 90-ih zloupotrebila uredničku nezavisnost koju je imala (o čemu ću govoriti kasnije), nezapamćena autonomija urednika i novinara u odnosu na vlasnike (većina novinara su postali suvlasnici) utemeljila se kao Monitorova tradicija. Monitor je neponovljivi primjer u savremenom novinarstvu gdje interes redakcije ima prioritet u odnosu na interes vlasnika. I vlasnici i novinari misionarski rade na transformaciji Crne Gore u modernu evropsku državu-naciju. U vlasničkom statusu ostali su oni koji pristaju ne samo da nemaju nikakvu materijalnu korist od lista, već da njegovom održavanju pomažu materijalno i nematerijalno. Članovi redakcije rade za plate koje su mnogo manje nege što bi mogli dobiti u drugim medijima.

Partnerski odnos vlasnika,  urednika i novinara naslijedio je od Monitora i cio sistem Vijesti. Kolege iz medija izvan Crne Gore smatraju da su Vijesti po autonomiji redakcije u odnosu na vlasnike jedinstven slučaj u regionu. Vlasnici Vijesti vjeruju da je sloboda koju su imali novinari Vijesti spasila list u vrijeme žestoke borbe Đukanovićeve diktature protiv nezavisnih medija.  Novinari su ostali lojalni listu jer su branili sopstveni integritet i autonomiju.

Tokom 1992. ustalili su se redakcija i saradnici koji su nosili list narednih godina. Krajem 1992. počeo je da piše Šeki Radončić. Prije dolaska u Monitor nije se bavio novinarstvom. Srednje stručno obrazovanje koje je imao nije ga preporučivalo za nedjeljnik. Međutim, imao je jaku želju da postane novinar. I jak istraživački poriv. Strpljivo smo mu pomagali da uči novinarski zanat i kontroliše emocije. Uz Esadovo redigovanje ubrzo je objavljivao dobre istraživačke tekstove.

Članovi redakcije i stalni saradnici 1990–1992: Branko Vojičić, Milka Tadić, Esad Kočan, Velizar Brajović, Dragan Perović, Željko Ivanović, Rajko Cerović, Dragan Đurić, Veseljko Koprivica, Božo Miličić, Miodrag Vukmanović, Marko Špadijer, Dragoljub Vuković, Darinka Pejović, Luko Brailo, Nebojša Redžić, Mladen Lompar, Pavle Mijović, Ljubo Đurković, Ksenija Sekulić, Olja Obradović, Danilo Burzan, Stanko Cerović, Novica Samardžić, Đorđe (Puśo) Matović, Dragan Nikolić, Ljubiša Mitrović, Rifat Rastoder, Gordana Borović, Slobodan Racković, Boško Odalović, Radmila Stojanović, Mihailo Radojičić, Miro Glavurtić, Seda Vranić, Vladimir Jovanović, Bojan Jovanović, Sreten Perović, Vuk Minić, Miodrag Vlahović, Zoran Raičević, Branko Jokić, Dragica Ponorac, Nataša Novović, Darko Šuković, Šeki Radončić, Jelena Lovrić, Dara Vučinić, Stevo Batić, Ivan Torov, Risto Đogo, Gordana Đurić, Miljenko Jergović, Zdenko Duka, Vesko Jokić, Dragica Lalatović, Vučić Tomović, Jelica Pantović, Radovan Popović, Ranko Vujović, Mirjana Popović, Mićo Radojević, Ognjen Radulović, Mensur Čamo, Vlastimir Mijović, Jovan Pjević, Jovan Radovanović, Biljana Vorkapić, Branislav Ribar, Živorad Tasić, Krsto Tomović, Časlav Vujotić, Nadežda Vulanović, Vojislav Vulanović, Branko Gazdić, Željko Drašković, Ratko Mugoša (tehnički urednik).

Od 1993. Tokom 1993. redakciji su se pridružile Beba Marušić i Branka Plamenac, koje su znalački obrađivale teme sa Crnogorskog primorja. Milan Popović, koji je u to vrijeme pisao povremeno, kasnije je bio značajan stalni Monitorov autor, koji je dao veliki doprinos razbijanju okova u koje je crnogorski režim pokušavao da utamniči medije.

Od 1994. Tokom 1994. stalni članovi redakcije postali su: Draško Đuranović, Zoran Radulović i Ljubeta Labović. Naredne tri godine nije bilo velikih promjena.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo